REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html Lista vesti sr http://www.rex.b92.net/img/logo1.png REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html Cinizam i oportunizam antikomunizma http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6216/Cinizam+i+oportunizam+antikomunizma.html Čini se da imamo uspostavljenu tradiciju: komemoracija žrtava ustaškog konc-logora Jasenovac na godišnjicu proboja zatvorenika i ove godine se razdvojila na službenu državnu i na one antifašističke i manjinske. Tako je u subotu održana komemoracija u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i Srpskog narodnog vijeća, jučer državna, a danas je na rasporedu ona u organizaciji Židovske zajednice. Raskol je prošle godine izazvala revizionistička ofenziva bivše vlade HDZ-a i MOST-a, oličena u figuri tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Podsjetimo i da je godinu prije, za vrijeme SDP-ove vlasti, začetak raskola zapravo najavila predsjednica Grabar-Kitarović odavajući počast van službene komemoracije: u tajnovitom aranžmanu nje i fotografa.

Osim izravnih revizionističkih politika, ta je vlada svojim djelovanjem u javni prostor pripustila i najgori šund iz ustaškog podzemlja, opsjednut, između i ostalog, i promoviranjem teorije o Jasenovcu kao "trostrukom logoru" s naglaskom na komunističkom. Nastavak, ili barem kukavičko odobravanje tih trendova, razlog je i ovogodišnjem raskolu. Pored činjenice da je promotor spomenute teorije dobio nagradu Grada Zagreba u osvit komemoracije, osnovni dokaz je ploča postavljena u Jasenovcu poginulim pripadnicima HOS-a u Domovinskom ratu na kojoj se nalazi ustaški pozdrav "Za dom spremni".

Pijetet na pijaci

Kao što je poznato, na provokatorsko postavljanje ploče u Jasenovcu, premijer Andrej Plenković je odgovorio formiranjem Povjerenstva za suočavanje s prošlošću. Naime, kočoperenje ustaškog pozdrava nedaleko od ustaškog logora njemu je naprosto bilo - delikatno. Trik je, naravno, bio u tome što su se ustaški provokatori sakrili iza "svetosti" Domovinskog rata i legislative: to je službeni grb HOS-a koji su priznale administrativne vlasti. Zašto, na primjer, Plenković ne bi branio tu "svetost", ako mu je do nje toliko stalo, naprosto eliminiranjem ustaških tragova, enigma je samo na prvi pogled. Ostao bi bez antikomunističke municije.

No, zato mu ne nedostaje maštovitog zamišljanja ispravnog pijeteta. Plenković je bio vidno razočaran raskolom komemorativnog obilježavanja i svjestan nakaradnosti onog na kojem je sudjelovao. Toga je ponukalo da apelira na "odmetnike" i zaključi kako mu je žao što nema jedinstvene komemoracije jer žrtve to zaslužuju. Dakle, prema Plenkoviću, manjak pijeteta prema žrtvama iskazuju oni koji organiziraju zasebne komemoracije, a ne oni koji toleriraju pozdrav pod kojim su te žrtve ubijene. Dobro, ne toleriraju, osnivaju povjerenstva čiji je jedini cilj zapravo kriminalizacija komunizma.

Napomenimo i da je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović na službenom putu u Kataru.

Autor: M.K.

Izvor: bilten.org  

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Wed, 26 Apr 2017 10:46:04 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6216/Cinizam+i+oportunizam+antikomunizma
Demonstranti se ogradili od političkih stranaka i dali rok http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6211/Demonstranti+se+ogradili+od+politi%C4%8Dkih+stranaka+i+dali+rok.html Beograd -- "Protest protiv diktature" saopštio je da je "protest nastao kao vid potrebe da se nezadovoljstvo građana čuje" i ogradio se od uticaja političkih stranaka.

"Učesnici protesta koji su se do sada povezali iz Srbije i dijaspore istupaju sa saopštenjem i osnovnim zahtevima našeg protesta kako bi se otklonila negativna slika iskorišćavanja mladih za ciljeve političkih i drugih organizacija. Svako ima pravo da podrži ove proteste, ali se mi ograđemo od uticaja političkih stranaka" navedeno je saopštenju koje je objavljeno i na stranici "Protest protiv diktature" na Fejsbuku. 

Zatražili su da se saopštenje pročita u Dnevniku 2 RTS-a i da se Vlada Srbije izjasni i postupi u skladu sa ovim zahtevima do 17. aprila

Protest protiv diktature saopštio je i da su među zahtevima protesta i pojednostavljenje procedure glasanja u dijaspori, kao i poništavanje "lažnih doktorata visokih funkcionera Nebojše Stefanovića i Siniše Malog". 

Kako se navodi, "protest je nastao kao vid potrebe da se nezadovoljstvo građana čuje, i da, iako ga u medijima nazivaju Studentskim protestom predstavlja protest svih građana u kojem najmasovnije učestvuju studenti i mladi". 

Dodaje se da je "protest nastao spontano, shodno narastujućem razočarenju u funkcionisanje državnih institucija, nepostojanju slobode medija i neravnopravnom predstavljanju različitih političkih opcija tokom predizborne predsedničke kampanje". 

"Naši zahtevi su smena čelnika RTS-a i urednika informativnog programa RTS-a, zbog režimskog izveštavanja i neravnomerne zastupljenosti predsedničkih kandidata u predizbornoj kampanji. Smena članova saveta REM-a, zbog nereagovanja na više stotina prekršaja i prijava u vezi sa izveštavanjem medija u predizbornoj kampanji", navedeno je u saopštenju. 

Protest protiv diktature zatražio je i razrešenje predsednice skupštine Maje Gojković, zbog suspendovanja rada parlamenta, smene članova RIK-a, zbog nepoštovanja odluka Ustavnog suda, reviziju - sređivanje biračkog spiska u cilju utvrđivanja tačnog broja birača. 

"Naš cilj je da se uspostave fer pravila igre u okviru kojih će se svaka legitimna politička opcija takmičiti i verodostojno prikazivati, a ne medijski i javno ignorisati", navedeno je u saopštenju dostavljenom medijima. 

Sedmi dan zaredom građani protestuju širom Srbije. opširnije - OVDE.    

Izvor: b92.net

Orginalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 11 Apr 2017 11:31:51 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6211/Demonstranti+se+ogradili+od+politi%C4%8Dkih+stranaka+i+dali+rok
Naš jezik http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6206/Na%C5%A1+jezik.html Veliki broj intelektualki i intelektualaca iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije kroz saradnju u okviru projekta Jezici i nacionalizmi, izradili su Deklaraciju o zajedničkom jeziku, koja je od juče dostupna javnosti.

Prema Deklaraciji, u gorenavedenim državama se govori zajedničkim jezikom, koji je policentričan, odnosno nije ograničen na jedan narod i jednu državu, slično nemačkom, engleskom, arapskom i mnogim drugim jezicima.

U izjavi za Mašinu, književnik Igor Štiks istako je da Deklaracija „poziva na liberalizaciju jezičkih praksi što se tiče samog imenovanja jezika, ali i same upotrebe jezika u javnom životu, institucijama, književnosti, umjetnosti i medijima". Dodao je da smatra važnim „prihvatanje vrlo jednostavne lingvističke činjenice, da današnji standardni jezici - srpski, hrvatski, crnogorski i bosanski - djele zajedničku lingvističku osnovu, u kojem postojeće razlike predstavljaju zajedničko bogatstvo svih govornika zajedničkog jezika".

Iz istorijske perspektive ova Deklaracija ima veliku važnost, jer je redak primer u novijoj istoriji da akademska i intelektualna zajednica naučno znanje koristi radi odbrane ideoloških i humanističkih vrednosti koje nisu u službi potpirivanja nacionalizma od strane političkih elita. Podsećanja radi, kulturni nacionalizam, koji je u SFRJ u znatnoj meri potpomogao jačanje nacionalizma i u svim drugim sfera, imao je značajno uporište u „Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika" iz 1967. godine, dok su od devedesetih naovaomo jezičke reforme i nastava književnosti služile za neposrednu legitimaciju nacionalističkih vlasti u svim bivšim jugoslovenskim republikama.

Kako je prokomentarisao pisac Bojan Krivokapić: „Podsećanje na jedinstveni jezik je i podsećanje na zajedništvo i solidarnost. Zato će ova Deklaracija ići na živce onima koji su profitirali i profitiraju proklamujući i sprovodeći politike razdvajanja i čišćenja, kako jezika, tako i onih koje smatraju nepodobnima, dakle ljudi."

Na naše pitanje o potencijalnim učincima ovog dokumenta, profesor književnosti Nenad Veličković, je odgovorio da osim što može da ohrabri mlađe generacije da slobodnije propituju uvrežene stavove i vrednosti u vezi sa jezikom, Dekalaracija „može biti argument u političkim zahtjevima raznih formalnih i neformalnih grupa za relaksiranjem trenutno rigidne i štetne jezičke politike u obrazovanju, medijima i svim nivoima vlasti."

U skladu sa tim, potpisnici i potpisnice Deklaracije pozivaju, između ostalog, na ukidanje jezičke segregacije i diskriminacije, izbegavanje skupih i besmislenih „prevođenja", slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe, kao i na uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopštu korist svih njegovih govornika.

Nakon objavljivanja, omogućeno je i potpisivanje Deklaracije preko internet straniceprojekta Jezici i nacionalizmi.

Izvor: masina.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 31 Mar 2017 10:50:08 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6206/Na%C5%A1+jezik
Kulturni rad: snižavanje cijene i klasna devastacija publike http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6205/Kulturni+rad%3A+sni%C5%BEavanje+cijene+i+klasna+devastacija+publike.html Dok su ideološka previranja posljednjih godina u hrvatskom Ministarstvu kulture nailazila, s pravom, na oštru reakciju aktera u polju, srozavanje njihovog materijalnog statusa prolazi uglavnom bez značajnije političke reakcije.

Jedan nedavni događaj, što je u interpretaciji javne televizije imao snagu objave radosne vijesti, dobro ilustrira aktualnu dimenziju fleksibilizacije rada na kapitalističkoj periferiji. Iz Karlovca i "drugih gradova Karlovačke županije" u Zagreb je sredinom ožujka stiglo "sedam autobusa s 350 nezaposlenih, na Sajam poslova u turizmu". Sajam se "prvi put održao zbog povećanih potreba za sezonskim radnicima na Jadranu". Na Sajmu se predstavio 51 poslodavac, a cilj je bio "da se nezaposleni izravno prijave poslodavcima kod kojih žele raditi". Uz nezaposlene osobe, Sajam su, po prvi put u sajmenoj praksi i općenito povijesti rada u Hrvatskoj, obišli i maturanti "koji su spremni raditi u sezoni". Organizatori Sajma bili su, naglašava HTV"Ministarstvo rada i mirovinskog sustava uz Ministarstvo turizma, a Sajam je financiran iz europskih fondova s ciljem zapošljavanja u turizmu, osobito ranjivih skupina".

Prevedeno na jezik prosječnog domaćeg radnog čovjeka, totalna fleksibilzacija polja rada završena je u onoj mjeri u kojoj država sezonske radnike regrutira iz redova starijih tinejdžera. U toj reportaži iz srca tame sezonskog rada koju javna televizija obavlja s optimizmom prilike za dobru zaradu, nastupaju protagonisti s burze rada i maturanti, starija djeca na pragu zrelosti, kao na izletu karijernih prilika za najniži oblik sezonskog radapod pokroviteljstvom države. Ne postavlja se pitanje o statusu maturanata kao "ranjive skupine" društva. Pitanje: otkad su (jedva) osamnaestogodišnjaci "ranjive skupine" u polju rada u Hrvatskoj? Otkad Ministarstvo rada uvodi tinejdžere u radni pogon metodom sajmenog javno-privatnog partnerstva? Otkad su dakle tinejdžeri pogonsko gorivo sezonskog rada u Hrvatskoj?

Upravo od ovoga Sajma, koji manifestira vladinu "aktivnu politiku zapošljavanja uz 1, 5 milijardi kuna predviđenih sredstava", i to "radi provedbe mjera i korištenja sredstva u okviru Garancije za mlade i Inicijative za zapošljavanje mladih financiranih iz Europskog socijalnog fonda", gdje se usput "predlaže ograničenje dobne skupine do navršenih 30 godina života, proširujući obuhvat mjere stručnog osposobljavanja na sve nezaposlene osobe sa završenim srednjoškolskim obrazovanjem".

Fantomska publika: tinejdžeri sezonski radnici

Starije trinejdžere, znači, država otvoreno motivira da u svijet rada uđu kao prekaljeni sezonci, otvoreno ih potiče da ne nastavljaju školovanje nego da se oslone na aktivni model poduzetničke samozapošljivosti i pripadnih kreativnih radnopravnih rješanja. U političkom, strateškom i praktično-tržišnom smislu u Hrvatskoj, naravno, nije oportuno pozivati nekadašnju pop-krilaticu "zemlje znanja".Ako se negdje navodno "proizvodi previše visokoobrazovanih", ondje se i drastično poskupljuje cijenu rada, što nije konkurentna situacija.

Plastičan, a ne drastičan, primjer takve radne prakse nama je emotivno porazan, ako su "takvi fokusi" ovoj materiji uopće primjereni. Domaći tinejdžeri, maturanti koje država otvoreno odgovara od slobode odabira studija u zemlji znanosti, tehnologije i znanja; ovo će ljeto biti sretnici s akreditacijom pomoćnog radnog osoblja u hotelima, na privatnim bazenčićima i festivalskim šankovima u primorskim gradovima gdje će se sliti deseci tisuća mladih Europljana ili maturanata s konzumacijom vlastite "gap year" (godine odmora prije studija) iz čitavog svijeta.

U sretnijim godinama, domaće obrazovne i kuturne politike su makar retorički afirmirale visokoškolsko obrazovanje. A tinejdžerima se sada strateški, pod visokim pokroviteljtsvom državnog tijela za rad i mirovinski sustav, inducira kolonijalni kompleks i socijalnoklasni start-up u formi sezonskog rada, kao (tobože privremeno) dno klasne ljestvice koje se uz dobru motivaciju lakše može steći poduzetničkim, freelance, fleksibilnim, radnim angažmanom.

U takvoj konstelaciji politike rada u Hrvatskoj, s tako ranjivim koordinatama i profilima radne snage, pitanje distinkcija u fleksibilizaciji rada u kreativnom sektoru, kreativnim industrijama i općenito shvaćenom pogonu domaće kulture,teško je uvjerljivo predstaviti širem javnom krugu. Za razliku, naime, od polja najnježnije i nesvjesne inauguracije u fleksibilnost radnog staža kakva čeka suvremene tinejdžere na periferiji Europske unije, status fleksibilizacije kulturnog polja nezavisne, ali i (dijelom) institucionalne domaće kulture u jednom je smislu plod samoskrivljenog političkog degažmana, komocije sitnih privatnih interesa i nedostatka solidarnog, šireg plana, a u drugom rezultat fatalnog izostanka organski potrebne suradnje s domaćim obrazovnim sistemom.

Udar porezne reforme

Od davnih dana socijalističkog modernizma kada je kultura (Jugoslavije) doslovno izrasla iz umjetničkih, društveno-humanističkih i arhitektonskih kabineta i, možda, kratke epizode mandata SDP-ovog ministra kulture Antuna Vujića - kad se (ideološki) kulturna politika ipak oslanjala na kapital domaćeg obrazovanja, a ne turističkog operatera - do suvremenih tendencija tihe pobune kulturumjetničkog prekarijata radi neodrživosti sistema suvremene proizvodnje, put je bio popločan dobrim namjerama i ničime više.

Danas, naime, govorimo o profesionalcima kulturnog pogona kao zainteresiranoj "stranki" nacionalne kulturne politike, a ne njezinim djelatnim i mislećim, ravnopravnim članovima. Dijagnostika takvog statusa je pri tome salonski dekorativna, prespora u odnosu na akcidentalije u reljefu politike rada u kulturi.

Stav aktualne ministrice Obuljen Koržinek, kao nedvojbeni prototip neoliberalnog pogledana nacionalnu kulturu u svim aspektima njezine proizvodnje i/ili organizacije, kombinira konzervativni retorički patos tradicijske kulture s "moderno" skopčanim tendencijama u radnom pravu projektne kulture EU-e. Idejni koncept takve politike, kao jedini materijalni dokaz promjene u dosadašnjoj politici u kulturi, dobio je svoje strateško uzemljenje primjenom takozvane porezne reforme početkom ove godine, zbog čega su smanjeni iznosi autorskih honorara umjetnicima, novinarima, svim profesionalcima kuturne proizvodnje.

Na kraju prvog kvartala porezne godine primjećuje se, eto, čist efekt većeg poreznog opterećenja poslodavaca prema autorskom djelu. Riješen je na štetu autora i njegovog rada, što znači daljni pad cijene rada ali i puzajuću demotivaciju, sporiji proizvodni proces. Pad cijene rada u nezavisnoj ili izvaninstitucionalnoj produkciji odrazit će se, vrlo izgledno, i na novi tretman upotrebe Pravilnika o radu umjesto dosadašnjih odredbi Kolektivnog ugovora u kulturnim institucijama, što pokazuje aktualni primjer neuspjelih lokalnih pregovora Sindikata djelatnika u kulturi i Grada Rijeke. Dinamika spojenih posuda u problematici politike rada nastavit će se predvidljivim ritmom, uz jasnu razliku hladnog i toplog pogona: institucionalne kulture s mogućnošću sindikalnih pregovora i one projektne, suvremenoumjetničke akvizicije poduzetničkih proletera bez sindikalne podružnice, koji više nemaju ni kontrolu nad procesom rada, niti nad sredstvima za proizvodnju. A takvu su kontrolu, naime, imali njhovi srednjoklasni prethodnici po radnome pravu, utemeljitelji samostalnog, poduzetničkog rada u 19. stoljeću, kad je vlastiti obrt bio način srednjoklasne emancipacije između kapitalista i proletera.1

Dostupnost kulture i snižavanje cijene rada

Ipak, ne čini se da deklasiranim domaćim kulturnim profesionalcima jako smeta aktualni status. Logično i posve legitimno, dokle god ima izglednih potencijala projektne, stipendističke, rezidencijalne i nagradnjačke kulture iz nadležnog ministarstva, njihov se glas neće dići protiv postulata ovakve kulturne politike i njezine prve protagonistice, spomenute Obuljen Koržinek. To bi bilo, uostalom, posve besmisleno iz najmanje dva razloga: globaliziranog sistema ekonomije rada gdje po definiciji procesa najprije strada kultura /ili obrazovanje i statusa prostog "prodavača kulturnih usluga" na što je svaki suvremeni profesionalac u izvaninstitucionalnoj kulturi i kreativnoj industriji navikao kao na dinamiku dana i noći.

Bilo bi, konačno, besmisleno buniti se protiv aktualne kulturne politike i zato što se desetljećima ne zna za bolji kulturno-politički spoj pasivnosti i ceremonije, pa se lijepa i ofucana figura "kulture dostupne svima" koju često upotrijebi ministrica Obuljen Koržinek kad najavljuje neki projekt decentralizacije kulture ili generacijski baždarenog istraživanja kulturnih praksi koje financira EU, opovrgava u svakom udaljenom kvartu, da ne spominjemo seosku provinciju.

Problem javne dostupnosti kulture, međutim, prvi generira statuse zapošljivosti, cijene rada i radnih prava u čitavom "sektoru". To najbolje znaju upravo kulturni profesionalci koji vrlo često odgovaraju zahtjevima europskog tržišta na zadanu temu o "suvremenom problemu publike" svojim različitim umjetničkim i edukativnim projektima, umjesto da se neposredno obraćaju generaciji buduće publike u školskim klupama, tinejdžerima kojima je obrazovni sistem od 1990-ih prepolovio satnicu umjetničkih predmeta.  Umjesto da se, uostalom, najglasnije moguće obrate ministrici koja je u ovogodišnjem budžetu smanjila iznose programskih sredstava namijenjene razvoju umjetničke produkcije, čime je efekt porezne "reforme" ojačan socijalnoklasnim "brisanjem nosa". Kao kad tinejdžerima na burzi poslova u turizmu mali poduzetnici nejasnih profila brišu nos ridikuloznim poslovnim posjetnicama, ministrica kulture profesionalcima nezavisne kulture dvaput, u prvoj godini svoga mandata, snižava cijenu, kapacitete i potencijale njihova javnoga rada.

Fragmenti klasne svijesti

Naravno, domaći kulturni profesionalci itekako su svjesni vlastite klasne i socijalne pozicije, koja im je u mnogim prilikama do sada otežavala autotematizaciju vlastitog radnog statusa, ali i solidarizaciju sa slabije postavljenim, rangiranim i manje perspektivnim radnicima drugih struka. Primjerice, ovih je dana zaključen natječaj za prijem novih članova u Zajednicu samostalnih umjetnika, koji imaju pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje. U Hrvatskoj oko 1.300 samostalnih umjetnika ima pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje što se u iznosu od oko 35 milijuna kuna podmiruje iz državnog proračuna, na temelju kriterija koje je izradila struka u suradnji i pod pokroviteljtsvom ministarstva kulture. Ne ulazeći u dubioze kriterija (je li to umjetnička izvrsnost ili socijalni status, imovinski ili dohodovni cenzus?) i distinkcije nekomercijalnih umjetničkih zanimanja; u reperkusije blijedih efekata petogodišnjih revizija ili dimenzije socijalnoklasnog kleša umjetničkih i ostalih struka na tržištu rada, ostaju tek zanimljive aktualnosti.

Prva, koja svjedoči o iznimno visokom broju ovogodišnjih prijavljenih kandidata za status samostalnih umjetnika kojima država plaća doprinose, i druga što svjedoči o deset milijuna manjem budžetu od prošlogodišnjega. Ministrica šuti o ovom pitanju, na njega koji put odgovara formulaičnom rečenicom o "boljem statusu umjentika koje se potiče da budu samostalni", zainteresirani umjetnici zauzvrat šute u nevjerici i nadi povoljnog ezgistencijalnog minimuma. Zapravo se na ovoj temi, zasad, najbolje kupuje socijalni mir kulturnih profesionalaca. Iz nje izvire čitavo grotlo problema rada u kulturi suvremenog društva, kad bismo kulturu uopće shvaćali kao javni organizam, dostupan svima.

  1. Usp. T. Matković, Razmjeri, oblici i kvaliteta samozaposlenosti u Hrvatskoj, u: Rad u Hrvatskoj: pred izazovima budućnosti, ur. V. Franičević i V. Puljiz, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Zagreb 2009, str. 131-164
Autor: Branimira Lazarin
 
Izvor: bilten.org
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Fri, 31 Mar 2017 10:36:14 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6205/Kulturni+rad%3A+sni%C5%BEavanje+cijene+i+klasna+devastacija+publike
SUVREMENO USTAŠTVO U FAZI NACIONALNE SAMODESTRUKCIJE ŽELI LIKVIDARATI I FALIŠ http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6198/SUVREMENO+USTA%C5%A0TVO+U+FAZI+NACIONALNE+SAMODESTRUKCIJE+%C5%BDELI+LIKVIDARATI+I+FALI%C5%A0.html Video poruka podrške Borisa Budena festivalu FALIŠ

Zagreb, 20.3.2017.

Video - Boris Buden podrška kampanji možete pogledati OVDE

Nakon četiri godine postojanja Festivala alternative i ljevice Šibenik - FALIŠ, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske odlučilo mu je znatno smanjiti financijsku potporu na samo 10.000 KN, čime je ugroženo održavanje petog FALIŠ-a, čija je središnja tema "100 godina Oktobarske revolucije", a podtema "500 godina reformacije Crkve".

Umanjenu potporu Ministarstva organizatori su odlučili odbiti, jer smatraju da se temelji isključivo na ideološkom protivljenju idejama FALIŠ-a te da za cilj ima postupno rušenje kvalitete programa i minoriziranje do ukinuća Festivala. Jedini način da FALIŠ nastavi postojati je preko crowdfunding kamanje. Stoga mole "crvenu pomoć" od prijatelja, istomišljenika i svih koji vjeruju da alternativa predatorskom kapitalizmu postoji te da je bolji svijet ipak moguć, ma koliko mu se protivio establišment podržan krupnim kapitalom.

Filizof Boris Buden koji je 2013. godine održao prvo predavanje na tek osnovanom FALIŠ-u danas je poslao video poruku podrške kampanji:

"Ono što se dogodilo sa šibenskim festivalom FALIŠ, dakle njegova likvidacija od strane Ministarstva kulture, posljedica je konačne uspostave ustaškog režima u Hrvatskoj. Kada kažem ustaštvo, onda mislim na bitnu razliku između onoga što je takozvano historijsko ustaštvo - to je ono što se dogodilo između 1941. i 1945. - i nečega što ja zovem strukturalno, suvremeno ustaštvo.

Odnos između prvog i drugog nije odnos ponavljanja. Nije riječ o tome da su ljudi ustaše zato što se oblače u ustaške uniforme i uzvikuju 'za dom spremni': ustaštvo se ne sastoji u citiranju historijskog ustaštva. Ustaštvo danas je politička forma u kojoj hrvatski nacionalizam prelazi u fazu nacionalne samodestrukcije. Dolazi do izražaja imanentna nesposobnost hrvatskog nacionalizma, svog tog domoljublja, uključujući i građanski, liberalni, soft nacionalizam, da proizvede društvene, ekonomske i kulturne efekte. Mi živimo među ruinama nečega što se nekada zvalo društvo. Šibenski festival je pokazao tu kvalitetu da socijalno artikulira svoju kulturnu poziciju - da obnavlja to razoreno društvo"

Izvor: antifasisticki-vjesnik.org  

Originalni članak možete pogledati OVDE

 

]]>
Tue, 21 Mar 2017 10:53:00 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6198/SUVREMENO+USTA%C5%A0TVO+U+FAZI+NACIONALNE+SAMODESTRUKCIJE+%C5%BDELI+LIKVIDARATI+I+FALI%C5%A0
Šajkače i cilindri: šta je alternativa? http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6193/%C5%A0ajka%C4%8De+i+cilindri%3A+%C5%A1ta+je+alternativa.html Da li će predsednički izbori ponuditi nekakvu alternativu? Ako je i bilo dilema oko ovog pitanja, razvejao ih je već sam početak kampanja za izbore koji još nisu ni raspisani. Opozicioni kandidati svoje predloge svode na prepakivanje stare priče o manjem zlu – što samo prikriva nedostatak stvarnih alternativnih predloga.

Ovogodišnji izborni ciklus baviće se pozicijom predsednika republike. Usred destrukcije demokratskih mehanizama simbolički naboj ovoj poziciji daje činjenica da je u pitanju jedina preostala politička pozicija za koju se glasa direktno. Mnogi su kandidati najavljivali svoje učešće, u strelce su se razvili i kandidati-komedijanti, a od svih ‒ tri su ličnosti do sada dale ideju o svom predizbornom nastupu, kampanji i njenim ideološkim temeljima. Shodno tome, slede kratki osvrti na kampanje i političke pozicije Aleksandra Vučića, Vuka Jeremića i Saše Jankovića.

Aleksandar Vučić

O kampanjama sadašnjeg premijera nije lako govoriti u kategorijama predviđanja ‒ prvenstveno zbog toga što je nejasno kada jedna završava a druga počinje (to jest, završava li se ikada). No obaška što on već nekoliko godina javne medije koristi kao privatne servise lične promocije, potpuna je misterija kojim će metodama ova kampanja biti realizovana, jer to izgleda zavisi od plana marketinških agencija koje kreiraju brend pod nazivom „Aleksandar Vučić". Uistinu, jedini konkretniji materijal koji zasad imamo jeste famozni spot u avionu.

Iako su reakcije bile pretežno negativne, teško bi se moglo tvrditi da je spot jednostavno loš, jer s marketinške strane gledano, spot je odličan: u najmanju ruku, odgledali su ga bez treptanja svi koji su naleteli na nj. Da je spot loš, ne bi ista marketinška agencija uspela da ga proda nekoliko puta: u Ukrajini, Slovačkoj, Srbiji... Ali i kao siže, u pitanju je majstorstvo: u spotu se prepliću arhetipski i eksplicitni politički plan jer se „radnja" odigrava u (hipotetičkoj) situaciji u kojoj je vrednosno određivanje unapred definisano i u kojoj je odlučivanje za ponuđenu opciju predstavljeno kao jedini izlaz iz inače bezizlazne situacije. Trag metajezika omogućava nam da bacimo pogled na plan, strategiju i politički cilj. Rabljenje arhetipskih tropa i dubinskih ideoloških orijentira (red/haos) omogućilo je kreiranje prostora za dvostruki slogan kampanje: onaj eksplicitni i jedan implicitni - metaslogan.

Imaginarna situacija aviona koji se ruši jer se pilot i kopilot svađaju savršena je mapa novokonzervativnog političkog etosa koji polazi od pretpostavke da su disonantni tonovi ti koji prave probleme, te da je društvu potreban red (Ordnung). Vučić, dakle, namesto „brže, bolje, jače" nudi zavođenje reda. Rešenje za dostizanje tog cilja je ukidanje antagonističkih tendencija ‒ onih koji prave nered, i izgleda da je jedan od koraka za dostizanje tog cilja: ukidanje institucije direktno izabranog predsednika.1 A politički cilj je desničarski La La Land ‒ društvo kao uplašeni i pasivizirani putnici, vođa kao izbavljač, pilot i zavoditelj reda, a demokratija tek kao zgodno institucionalizovan kanal za aklamaciju.

No u pitanju je banalna refleksija višedecenijskog ideološkog temelja političkih sfera u posttranzicionim društvima: navodni mesijanski zadatak tranzicionih elita jeste rekonstrukcija kapitalističkih odnosa „čišćenjem" nereda koji je napravio socijalizam i iščačkavanjem socijalističke nediscipline i bezobraznog zahteva za emancipaciju i klasnu pokretljivost.

Vuk Jeremić

Od globalno ambicioznog do lokalno osrednjeg kandidata kratak je put. Jeremićeva kampanja već je bajata vest ‒ vrti se kao online reklama već par meseci, a bajata joj je i struktura: ovaj kandidat je ziheraš i igra na kartu građanskog nacionalizma ‒ najopštije i politički najpraznije frazetine u političkom spektru. Politika se u Srbiji od raspada Jugoslavije ispostavlja kao tumaranje od ove do one vrste nacionalizma, pa se i Jeremićeve i kampanja i politička karijera najjasnije daju razumeti kao posledica proli(v)feracije nacionalizama raznih boja.

Jeremićeva kampanja stoga je jedna od supstantivno praznijih među žestokom konkurencijom: ni traga vrednosnom orijentiru, samo priča o dedi soluncu potpomognuta suptilnom kritikom kadrovskih rešenja, te navodne nesposobnosti i neznanja vlasti. Izgleda da je Jeremićev metaslogan „Isto, samo malo bolje".

Na prvi pogled, Jeremić cilja naličje one Srbije čije lice gađa Saša Janković: građanska Srbija, nacionalistički podtip. Ono što ostaje zanimljivo jeste činjenica da se gotovo i ne sumnja u pretpostavku predizbornih kalkulanata da Jeremić i Janković gađaju različite džepove glasačkog tela koje se protivi Vučićevoj vladavini: jedan, naime, gađa „nacionalističkije", drugi „građanskije". A u pitanju je posledica identitetskih magli, zavrzlama i iluzija jer činjenica je da i jedna i druga kampanja kalkulišu istom kombinacijom tropa iz registra opštih mesta i slavnih predaka, ali je i činjenica da se teško može uspostaviti jasna granica između ove dve grupacije.

Saša Janković

U pitanju je jedini kandidat koji je identifikovao nekakvu „levicu" i uputio joj poziv. Međutim, taj poziv se nalazi u sklopu izakanog poziva „svima": i levima i desnima i gornjima i donjima i šajkačama i cilindrima (zaista: dokle više s tim?), a pre svega mitskoj „pristojnoj" Srbiji. Jankovićev predizborni skup u Hali sportova bio je duboko razočaranje: patetična modernizacija ionako simbolički siromašne himne (koja je valjda trebalo da odigra ulogu izlizane simboličke veze „starog" i „novog"), podrška od nekih u najmanju ruku problematičnih likova, zazivanje mitske „pristojnosti", pa i arogantna pojava lidera dve izlizane stranke koji su svojim senkama ugrozili mogućnost da se, na temelju socijalnog kapitala koji je Janković zaradio kao zaštitnik građana, artikulišu alternativne politike. Duh nekakvog antimiloševićizma na skupu metastazirao je u zbir izanđalih simboličkih distinkcija „nas" („pristojnih") i „njih" („nepristojnih") i identitetskih označitelja pokazujući suštinsku nemoć „opozicije" da se razveže iz identitetskog sidrišta u koje se ukotvila pre tri decenije.

Drugim rečima, još jednom je očigledno da je „opozicija" u Srbiji ideološki imobilisana: Vučić je preuzeo temeljni mejnstrimaški i svojevremeno opozicioni narativ („privatizuj!") ‒ i počeo da ga sprovodi daleko efikasnije, pa prethodnima nije ostalo ništa drugo do trebljenja „pristojnih" od „nepristojnih". Utoliko je i Janković u opasnosti da postane tek još jedan identitetski kandidat koji računa na identifikaciju nekakve „pristojne" Srbije. Jer tvorci njegove kampanje neće prepoznati ni prikriveni kultur-rasizam ovog pojma niti će ga prepoznati kao identitetski označitelj; naprotiv: prepoznaće ga kao prednostelitnost u odnosu na ostale građane - zgodno opravdanje za neopravdano dizanje nosa. „Pristojnost" se stoga ispostavlja tek kao trik samozavaravanja koji će omogućiti glasačkom telu da se oseća nadmoćno uprkos mogućem porazu; Nojeva barka na kojoj će glasačko telo preživeti do sledećih izbora na kojima - naivno veruje DS - Vučić više neće imati opcija.

Iako je postojala marginalna mogućnost da se pozicionira kao kandidat alternative, Janković se izgleda odlučio za formulu s kojom sigurno gubi: centraška demagogija, staromodna kampanja, neizbežni deda solunac, podilaženje na škakljivim mestima (Kosovo & Republika Srpska), pozivanje na nekakvu izlizanu „elitnost", oslanjanje na varljivu podršku izduvanog stranačkog establišmenta. Ovako razapet između sopstvene savesti i kampanjskih zahteva, Janković podseća na plivača koji se našao u jatu ajkula. Stoga savez DS-a s Jankovićem i kampanja najviše podsećaju na teatralni harakiri; labudovu pesmu opozicije konstituisane devedesetih; samoubilački napad u direktnom TV prenosu u kojem će izgoreti od siline demonstriranja sopstvene pristojnosti. Mada, ruku na srce, možda je tako i bolje: konačni nestanak opozicije koja je izrasla na praznoj desnoj demagogiji devedesetih bila bi najbolja stvar koja se nekoj budućoj ovdašnjoj opoziciji može desiti.

Direktna posledica identitetskog tumaranja „pristojne" Srbije hronični je nedostatak programa, pa čak i osnovne političke orjentacije. I upravo se tu nalazi ključni problem ovog kandidata. Zadatak zaštitnika građana je jednostavan - pratite slovo zakona. Kada ste politički angažovani, situacija se višestruko komplikuje te više nije dovoljno biti principijelan niti „pratiti slovo zakona": morate se politički i vrednosno orijentisati ne samo prema nekim stvarima, već prema svim stvarima. Jer političko određivanje vam je kao metafizika ‒ izbacite je kroz vrata, ona uđe kroz prozor.

Međutim, nakon kritike, hajdemo ukazati na moguće puteve kojima se može izvući iz gustog identitetskog šipražja podela na narodnjake i rokere/zabavnjake.2 Kani li Janković da se pozicionira kao alternativni kandidat ‒ moraće, makar okvirno, da se opredeli u odnosu na životna pitanja i u tom smislu sa levice dolaze izvesna pitanja na koja bi morao da odgovori:3

  • Koji je vaš stav povodom: rapidne transformacije urbanog života u grad za kapital?; brze i surove disciplinacije svakodnevnog života i mehanizama kojima se to postiže (komunalna policija i policija)?
  • Šta raditi s galopirajućim siromaštvom, neizbežnim nusproizvodom transformacije u kapitalizam-na-periferiji; ubrzanom rekonzervativizacijom društva kao posledicom prilagođavanja društva potrebama kapitala?; prekarizacijom rada i skandaloznim poslovanjem agencija za iznajmljivanje radne snage?
  • Kako se određujete prema onome što se naziva „trka do dna" - trka u smanjenju cene rada zarad privlačenja stranih investicija?
  • Koji je vaš politički stav povodom dualnog obrazovanja?
  • Šta planirate da uradite povodom opadanja dostupnosti javnih servisa poput zdravstva, javnog prevoza, socijalnih servisa, porodiljskih i dečjih dodataka...?
  • Kako se odnosite prema pokušaju otvaranja pitanja „vlasništva" nad ženskim telom, veštačkim konstruisanjem „pitanja abortusa", kao i prema takozvanim politikama porodice? Kako se odnosite prema galopirajućoj klerikalizaciji društva?
  • Idemo malo i po aktuelnim temama: Kakav stav zauzimate povodom mogućeg zatvaranja (a možete da se kladite da je sledeći korak neka verzija privatizacije) Doma kulture „Studentski grad"?
  • Naravno, kad smo već tu, pitanje svih pitanja je: kako se pozicionirate prema privatizaciji, najvažnijem i najopasnijem savremenom društvenom procesu? - onom koji se nalazi u temelju svih ovih ostalih problema.

No, ova bi se pitanja i zahtevi za Jankovića valjali čitati sa izvesnom zadrškom i uz izvesna uputstva: levicu neće zadovoljiti nijedan odgovor koji počinje i završava se s „pravna država". Jer, ukoliko se nalazite na donjem spektru socijalne lestvice, postaje vam jasno da je „pravna država" stvorena unutar kapitalizma de facto mehanizam privilegovanja trenutno centralnog društvenog procesa - privatizacije.

 

  1. Veštiji i smeliji analitičari još su pre godinu dana ukazali da je Vučić doživeo poraz na prošlim parlamentarnim izborima jer nije dobio većinu koja bi mu omogućila da promeni ustav upravo na mestu na kojem se bavi ovom institucijom. 
  2. Pitanje je praktično taman koliko je i etičko: ako mislite da Vučić dobija izbore zato što on i njegova partijska mašinerija potajno sanjaju opanke ili zato što mu je glasačko telo „nepristojno" - grdno se varate. 
  3. To što neka od ovih pitanja ne spadaju u nadležnosti predsednika nije od velike važnosti: i za tu je poziciju važno imati stavove i relativno jasnu sliku pravca u kojem želite da se društvo kreće. 
Autor: Stefan Aleksić

Izvor: masina.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Mon, 6 Mar 2017 11:44:45 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6193/%C5%A0ajka%C4%8De+i+cilindri%3A+%C5%A1ta+je+alternativa
Analiza: Što se događa u Švedskoj? O nemirima, izbjeglicama, altruizmu i opstanku http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6182/Analiza%3A+%C5%A0to+se+doga%C4%91a+u+%C5%A0vedskoj+O+nemirima%2C+izbjeglicama%2C+altruizmu+i+opstanku.html Što se događa u Švedskoj? Izgleda da to svi žele saznati otkako je Trump spomenuo Švedsku u kontekstu porasta kriminala i nasilja zbog ulaska imigranata.

Za vrijeme subotnjeg skupa na Floridi Trump je poručio: "Pogledajte što se dogodilo sinoć u Švedskoj. Švedskoj, tko bi mogao povjerovati?".

Njegova izjava izazvala je velike reakcije i debate. Njemu neskloni američki vodeći mediji proglasili su ga opasnim huškačem koji širi dezinformacije. Pritom su krenuli s uveličavanjem Trumpovih preuveličavanja - tako otprilike ovaj informacijski rat i izgleda, s obje strane.

Što se točno dogodilo? Trump kasnije tvrdi kako se nije referirao na nikakav napad već na reportažu koju je noć ranije o situaciji u Švedskoj gledao na televiziji Fox News. Naravno, ako se radilo samo o reportaži - koja uvijek može pristrana - onda je to tako trebao i reći, a ne da se iz njegovih izjava iščitava da se nešto u Švedskoj zaista i dogodilo noć prije.

No, Trump je očito mislio reći da se "generalno" u Švedskoj događa nešto opasno. Da Trump općenito ne pazi previše na to što priča (što bi kao američki predsjednik morao činiti možda i više nego bilo koja druga osoba na svijetu!) već nam je poznato, no, napadi na Trumpa također su bili preuveličani pa su tako neki tvrdili kako je Trump rekao da se sinoć u Švedskoj dogodio "teroristički napad" (ništa slično nije rekao ni sugerirao).

U cijeloj toj "tko je više u pravu" priči izgleda da se situacija okrenula u korist Trumpu - naime, baš sinoć su u jednoj većinski imigrantskoj gradskoj četvrti u Stockholmu buknuli nemiri. Bilo je tu sukoba s policijom, paljenja većeg broja automobila, a informacije govore kako ima i ozlijeđenih civila.

Dakle, sad izgleda kako je Trump ipak donekle u pravu kada kaže "vidite što se događa u Švedskoj". No, kako je mogao predvidjeti da će se nemiri u Stockholmu desiti dvije noći kasnije? Slučajnost, ali statistički ovdje je bila riječ o lakom pogađanju - naime, nije tajna da nemiri i izgredi u imigrantskim četvrtima u Švedskoj u zadnje vrijeme izbijaju sve češće.

Ili to možda ipak jest tajna? Ovdje zapravo dolazimo do esencije ove cijele priče, a esencija je poprilično politička. Naime, u Europi i SAD-u danas imamo dvije međusobno sukobljene ideološke struje koje su podosta udaljene od centra. S jedne strane imamo liberalnu struju koja zagovara vrlo slabo kontroliranu imigraciju. S druge strane imamo konzervativnu struju koja najradije ne bi primila nikoga, naročito ne s Bliskog istoka i naročito ne muslimane.

Imajući u vidu kako su po ovom pitanju ove dvije struje izuzetno oprečno polarizirane moramo razumjeti da je prvoj, čak i u političkom smislu, u interesu prikriti bilo kakve "grijehe" imigranata u Europi. Drugoj strani je pak u političkom interesu te iste grijehe pronaći i po mogućnosti ih preuveličati.

Što u konačnici može učiniti pojedinac koji zaista želi znati što se događa u Europi? Istinu neće pronaći ni kod Trumpa ni kod liberalnih pobornika politike "otvorenih vrata". Znači li to da je istina onda negdje na sredini između tvrdnji ovih dvaju polova? Vjerojatno, ali bojanje svijeta u sivo bio bi prelagan put do nekakve spoznaje, da ni ne govorimo kako "istina na sredini" također može biti generalizirana.

Švedska je površinski velika zemlja, no po broju stanovnika i ne toliko - ima oko 9 milijuna stanovnika. 

Ne govorimo o velikoj zemlji, dvostruko većoj od Hrvatske. No, za razliku od Hrvatske Švedska je otprilike 5 puta bogatija zemlja, ako gledamo BDP po glavi stanovnika. Dakle, i bez da ulazimo u daljnje demografske, ekonomske i zemljopisne aspekte Švedske, odmah možemo konstatirati neke osnovne činjenice - nemiri u Švedskoj su česti, već nekoliko godina sporadično izbijaju diljem zemlje, ne samo u Stockholmu već i u drugim većim gradovima.

Gdje izbijaju nemiri? U imigrantskim četvrtima. Dakle, možemo analizirati brojne aspekte, ali činjenice valja ustvrditi na samom početku - imigranti uzrokuju nemire u Švedskoj i tu se nema što skrivati jer je to jednostavno istina. Pokušaj prikrivanje te istine samo će pojačati anti-imigrantske sentimente u društvu i diljem Europe jer, koliko god medijski moćnici to možda mislili, narod ipak nije glup - mnogi će vidjeti sinoć zapaljene automobile u predgrađu Stockholma i zaključiti da oni koji tvrde da se u Švedskoj "ništa ne događa" ne govore istinu.

Možda su u pravu kada kažu da je postotak kriminala u Švedskoj općenito u opadanju - to uopće ne mora biti sporno. Ovi imigrantski nemiri, izuzev zapaljenih automobila, zapravo i nisu nešto toliko "strašno" da bi uzurpiralo statistike. 

Oni koji su zaprepašteni ovim nemirima vjerojatno se ne bi niti približno toliko uzrujavali da Švedska ima, recimo, probleme s nemirima nogometnih huliganima (kojih ne nedostaje kao ni njihovih napada na imigrante).

Dakako, oni koji izgrede u orkestraciji lokalne populacije odobravaju pod mantrom "to su ipak naši dečki" očito nemaju nikakve želje stvarati bolje društvo.

Oni koji pak tvrde kako problema s imigrantima nema, negiraju stvarnost jer im ona politički ne odgovara.

Švedska je, uz Njemačku, zemlja koja je primila najveći broj imigranata. To ne čudi jer Švedska je već postala prepoznatljiva kao ključna destinacija za imigrante, naročito za izbjeglice - znatan broj ljudi otišao je u Švedsku za vrijeme ratova na Balkanu 90-ih, kasnije nakon američko-britanskog napada na Irak i sada nakon izbijanja rata u Siriji.

Uzeti izbjeglice u trenutku njihove tragedije je častan čin koji zaslužuje priznanje. Nema sumnje da Švedska jest takva država i da znatan broj Šveđana uistinu tako i razmišlja - svjesni svojeg dobrostojećeg statusa dovoljno su altruistički nastrojeni da su spremni pomoći onima kojima je teško i kojima treba pomoć. 

Nemojmo zaboraviti da je Švedska imala svoje socijalističke godine - ne u stilu SSSR-a i SFRJ-a, ali su one itekako ostavile traga, pozitivnog traga. Kao prvo, Švedska ima iznimno snažnu socijalnu mrežu koja neće ljude ostavljati na ulicama ukoliko ih kapitalistički sistem odbaci kao nepotrebne.

Da, godinama razne interesne skupine žele potkopati taj socijalni model, kako u Švedskoj tako i diljem cijele Europe, no, Švedska je i dalje snažna socijalna država i neće tako brzo nestati. Primjerice, ovi nemiri migranata koje spominjemo često se događaju na prostoru gradskih četvrti i predgrađa koja su niknula za vrijeme velikog Programa Milijun (Miljonprogrammet) koji je u Švedskoj bio na snazi od 1965. do 1974. (Vezano uz temu: 
Olof Palme i švedske godine naprednog demokratskog socijalizma: Priča o anti-imperijalizmu, atentatu i zadnjem velikom ljevičarskom lideru Europe)

Riječ je o ambicioznom projektu izgradnje državnih stanova, najvećem na svijetu takve vrste u ono doba. Švedske socijalističke vlasti odlučile su tada izgraditi milijun novih stanova i domova u zemlji od svega 8 milijuna.

Može se reći kako su Šveđani od onda već "prerasli" te državne stanove, no oni su sada idealno mjesto za primanje migranata i izbjeglica. No, kako i vidimo iz aktualnih vijesti, situacija u tim kvartovima eskalira, kriminal buja i problemi se gomilaju.

Autor: D.Marjanović 

Izvor: advance.hr 

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 23 Feb 2017 10:58:44 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6182/Analiza%3A+%C5%A0to+se+doga%C4%91a+u+%C5%A0vedskoj+O+nemirima%2C+izbjeglicama%2C+altruizmu+i+opstanku
Protest: Ostavke i odgovornost http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6179/Protest%3A+Ostavke+i+odgovornost.html Siniša Mali ne sme ostati gradonačelnik ni jedan dan više! U sredu 15. februara u 15h ispred Skupštine grada zahtevamo da ostavka bude prvi korak ka krivičnom procesuiranju Siniše Malog i svih umešanih u zločin u Savamali, ali i u serijsku kriminalizaciju javnih funkcija, instrumentalizaciju institucija i pravosuđa i privatizaciju vlasti.

Zahtevamo odgovornost svih onih koji su planirali, organizovali, izvršili, ali i mesecima kasnije zataškavali suspendovanje pravne države u korist interesa male grupe ljudi bliskih vlasti.
Ovo je naš grad i nećemo dozvoliti da nam ga otme bahata grupa nasilnika koja se dokopala vlasti.

Prvo su im smetale urbanističke procedure i zakoni pa su ih uklonili. Smetali su im objekti i ljudi u Savamali pa su ih uklonili. Sada im smetaju građani koji neće da ćute, ali da li ćemo čekati da i nas uklone? Da li ćemo čekati da optužbe da smo strani plaćenici, izdajnici, rušitelji države prerastu u hapšenja? Pretnje i pritisci već prerastaju u tužbe i napade. Novinarima, medijima, građanima se sudi i presuđuje zato što se ne mire sa nepravdom dok tužilaštvo ćuti mesecima o kriminalim delima gradonačelnika.

OVO JE NAŠ GRAD!
JAVITE SVIMA DA OD NJEGA NE ODUSTAJEMO!

]]>
Fri, 17 Feb 2017 10:25:43 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6179/Protest%3A+Ostavke+i+odgovornost
Američka državna odvjetnica pobunila se protiv Trumpove odredbe o zabranama ulaska u SAD, otpuštena je svega nekoliko sati nakon http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6173/Ameri%C4%8Dka+dr%C5%BEavna+odvjetnica+pobunila+se+protiv+Trumpove+odredbe+o+zabranama+ulaska+u+SAD%2C+otpu%C5%A1tena+je+svega+nekoliko+sati+nakon.html Američki predsjednik Donald Trump otpustio je državnu odvjetnicu Sally Yates nakon što se ona pobunila protiv njegove odluke o restrikciji ulaska u SAD za osobe iz sedam većinski muslimanskih zemalja.

Podsjetimo, Trump je uveo zabranu tvrdeći kako je riječ o nacionalnoj sigurnosti. No, mnogi se ne slažu s njegovom odlukom te su izbili i brojni prosvjedi u SAD-u.

Trump je uveo neograničenu zabranu ulaska izbjeglicama iz Sirije te 90 dana zabrane svim državljanima Irana, Iraka, Libije, Somalije, Sudana, Sirije i Jemena.

Tijekom jučerašnjeg dana, svega nekoliko sati nakon što je Yates poručila kako neće braniti Trumpovu odredbu pred sudovima, otpuštena je. Iz Bijele kuće su poručili kako je Yates "izdala ministarstvo pravosuđa odbijajući provođenje pravne odredbe koja ima za cilj zaštitu građana SAD-a". Nadalje, u izjavi se navodi kako su njeni potezi politički.

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 7 Feb 2017 11:34:41 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6173/Ameri%C4%8Dka+dr%C5%BEavna+odvjetnica+pobunila+se+protiv+Trumpove+odredbe+o+zabranama+ulaska+u+SAD%2C+otpu%C5%A1tena+je+svega+nekoliko+sati+nakon
"Staljin je bio u pravu" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6162/%22Staljin+je+bio+u+pravu%22.html * Da progovori Rusija Solženjicina, Brodskog ili Pasternaka o zlodelima režima u Beogradu devedesetih godina prošlog veka, da jezikom Dostojevskog progovori o Jasenovcu i Srebrenici Dramatično opada doskora većinsko opredeljenje građana Srbije ka Evropi i Zapadu. U naletu je rusofilija.

Jedna davna Lenjinova rugalica upućena "nazoviboljševicima" savršeno pristaje današnjim "nazovirusofilima" u Srbiji. "Od njih stotinu devedeset su nitkovi, devetorica kreteni, a boljševik je samo jedan."

Ko su naši "nazovirusofili"? Sve moćnija mreža službi bezbednosti iz krvavih devedesetih godina minulog veka, ubice iz ratnih i posleratnih eskadrona smrti, ratni huškači i profiteri, mafijaši, optuženi i osuđeni za ratne zločine i genocid, akademici, pisci i sveštenici koji ubice kite vencima nacionalne slave, urednici pobesnelih tabloida i televizija, mnoge stranke, komentatori i analitičari, poslanici i ministri, diverzanti koji, svakoga dana, u svakoj prilici, bacaju bombe na sve izrovaniji drum Srbije ka EU i Zapadu, eksperti za lobotomiju nad nacijom, da zaboravimo šta je juče bilo, da zaboravimo sva naša zla, da zaboravimo sve, sem NATO bombardovanja Srbije.

Ne obožavaju oni Rusiju zbog srpske dijaspore, jer je sva srpska dijaspora na Zapadu i svojim najbližim u Srbiji, svake godine šalje po nekoliko milijardi evra. Ili zbog srpskog izvoza u Rusiju, jer samo na Kosovo i u Bosnu izvozimo više nego u Rusiju i Kinu zajedno. Ne vole oni Rusiju ni zbog njenih donacija Srbiji, jer ih nema.

Koji je onda razlog toj pijanoj ljubavi i zaglušujućoj propagandi koja hipnotiše sve više i više ljudi u Srbiji? Odbrana logora i očuvanje ruševine! Glavni krivci ubistva Jugoslavije, podrum i krov svih zločina koji su zalepili najsramniju mrlju na srpsku istoriju, kopači kosovske jame i sloma, stražare nad Srbijom, kao gavranovi nad zgarištem, čuvaju svoj logor i komandu nad njim. Srbija u EU i NATO alijansi, Srbija na Zapadu, za njih je ono što je toplota za led.

Razumljiva je ambicija Rusije, kao svetske sile, da svoj uticaj proširi svuda gde to može. U Moskvi dobro znaju za posebna istorijska osećanja Srba i Crnogoraca prema ruskom narodu. Rusija je, vekovima, bila uzdanica slobode, nada i molitva da zlo bude savladano. Sadašnja realnost, da su Srbija i Crna Gora, ostrva u okeanu država koje su u NATO savezu i u EU, ničim ne ugrožava niti senči to i takvo pamćenje naroda ni u Srbiji ni u Crnoj Gori. Ovo znaju i u Moskvi, i u Vašingtonu, i u Briselu. Zaista je, onda, začuđujuće da neko u Moskvi za ovdašnje promotere Rusije bira "nitkove i kretene" koji Rusiju predstavljaju kao siledžiju, kao strašilo, kao branu demokratiji, slobodi, istini, pravdi, civilizaciji. Kao guvernera nad logorom, nad ruševinom, nad mržnjom prema susedima, prema Evropi, prema Americi, prema svakome ko traži da se taj logor raspusti i da Srbija ne bude crna rupa na tepihu Evrope.

Nedavno, sa uticajne državne funkcije u Moskvi, i to javno, zaprećeno je Crnoj Gori da "ne sme ponoviti Titov greh iz 1948. godine". Reče ta funkcija: "Staljin je tada bio u pravu", spakova kofere i dođe u Beograd, da bude bliži Crnoj Gori, da bolje čuju pretnju, a da je čuje i Srbija. Ne smete u NATO, ne smete u EU, nikud na Zapad! Naređenje. Ultimatum. Taj je čovek u Beogradu priman sa poštovanjem koje se graničilo sa podaništvom. Nikog, u Beogradu, u decembru 2016, ne beše da ponovi "njet", ono istorijsko "njet", koje je, baš iz Beograda, i to tada komunističkog Beograda, u svemu potčinjenog Staljinu, upućeno Staljinu!

Izgovoreno je nešto drugo. Šef diplomatije Srbije pridružio se suludoj optužbi gosta iz Moskve da su Srbi ugroženi u Crnoj Gori! U patriotskom zanosu iz devedesetih, natuknuo je, doduše hipotetičku, mogućnost proglašenja države Srba u Crnoj Gori. Premeštanje Donbasa ovamo.

Od izborne pobede Donalda Trampa, antievropski mediji u Srbiji, koji dominiraju i sve su militantniji, objavljuju da novi američki predsednik neće dozvoliti članstvo Crne Gore u NATO savezu i da je on, velikodušno, Rusiji "poklonio Srbiju, Crnu Goru, BiH i Makedoniju". Propagiraju, eto, da je i Donald Tramp njima naklonjeni Staljin.

Neki novi vetrovi oglašavaju se u Kremlju. Ministarstvo spoljnih poslova te zemlje zvanično saopštava da je "normalno i logično" da male države teže članstvu u NATO alijansi, jer je njihova bezbednost u tom savezu "sigurnija i manje ih košta". Pažljivo tumačeći ovaj zaokret, praćen i stavom o potrebi saradnje NATO saveza i Rusije, nameće se zaključak da će Moskva promeniti i svoj sadašnji, po svemu nelogični i nedobronamerni, odnos prema evropskim i evroatlantskim integracijama četiri male balkanske zemlje.

Sa Amerikom i Evropom pomirena i usaglašena Rusija, zemlja sa najbrojnijim slovenskim narodom raskošne duhovne baštine i snage, ne bi bila bauk ni u Varšavi ni u Kijevu, a ovde, na Balkanu, isceliteljska misija takve Rusije bila bi, verovatno, i presudna. Da progovori Rusija Solženjicina, Brodskog ili Pasternaka o zlodelima režima u Beogradu devedesetih godina prošlog veka, da jezikom Dostojevskog progovori o Jasenovcu i Srebrenici, da čujemo tolstojevsku priču o ratu i miru na Kosovu... Da, da, toj Rusiji, a "njet" porukama da je Staljin u pravu.

Autor: Vuk Drašković

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 13 Jan 2017 12:22:07 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6162/%22Staljin+je+bio+u+pravu%22
Julian Assange o izvještaju američke obavještajne zajednice: "Ovo je sramota" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6159/Julian+Assange+o+izvje%C5%A1taju+ameri%C4%8Dke+obavje%C5%A1tajne+zajednice%3A+%22Ovo+je+sramota%22.html Julian Assange, osnivač WikiLeaksa, komentirao je izvještaj američkih obavještajnih službi koji optužuje Rusiju za uplitanje u američke predsjedničke izbore na način da su hakirali e-mail poruke Demokratske stranke te ih objavili putem WikiLeaksa. Assange smatra kako je izvještaj "sramota za ugled američkih obavještajnih službi".

Za vrijeme tiskovne konferencije, koju je jučer održao putem video veze, rekao je kako je ovaj izvještaj zapravo "novinska objava" te je kritizirao Obaminu administraciju zbog politiziranja američke obavještajne zajednice.

"U ovom izvještaju se u većini slučajeva čak ni ne daju zaključci... koristi se spekulativna terminologija, informacije se stapaju na sumnjiv način... Koliko je dobar ovaj izvještaj po pitanju obavještajne kvalitete na skali od 1 do 10? Ovo je doslovno nula. U cijelom izvještaju nema niti jednog dokaza", zaključio je Assange.

Video možete pogledati OVDE

Izvor: advance.hr 

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Wed, 11 Jan 2017 16:47:04 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6159/Julian+Assange+o+izvje%C5%A1taju+ameri%C4%8Dke+obavje%C5%A1tajne+zajednice%3A+%22Ovo+je+sramota%22
Keri o podeli Jerusalima i granici iz '67,Izrael razočaran http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6154/Keri+o+podeli+Jerusalima+i+granici+iz+%2767%2CIzrael+razo%C4%8Daran.html Državni sekretar SAD Džon Keri pozvao je na stvaranje bezbedne i priznate granice između Izraela i Palestine duž linija iz 1967. godine.

On je govorio i o mogućoj razmeni teritorija.

Reagujući na Kerijev govor, kabinet izraelskog premijera Benjamina Netanijahua ocenio je da je govor pristrasan i protiv Izraela.

Keri je u svom oproštajnom govoru u Stejt departmentu naglasio da granice moraju biti bezbedne, a Palestina održiva i povezana.

"Izrael će se vratiti na granice koje je okupirao 1967. godine. Granice moraju biti bezbedne i Palestina mora biti održiva i povezana", rekao je Keri.

Takođe, pozvao je na ispunjenje Rezolucije 181 Generalne skuštine UN, koja poziva na dve države za dva naroda: jevrejsku i arapsku sa punim i jednakim pravima za sve građane.

Istakao je potrebu da se obezbedi pravedno rešenje za palestinske izbeglice, uključujući kompenzacije.

Keri je govorio o potrebi da se dogovorom postigne rešenje o Jerusalimu kao međunarodno priznatom glavnom gradu dve države.

Izraelska vojska je okupirala Zapadnu obalu sa istočnim Jerusalimom i Pojas Gaze u šestodnevnom ratu 1967. godine. Istočni Jerusalim je kasnije anektiran, što međunarodna zajednica nikada nije priznala.

"Rešenje će morati da odgovori potrebama ne samo strana već trima monoteističkim religijima. Mirovni sporazum mora doneti potpuno okončanje okupacije, obezbediti da Izrael može da se brani i da Palestina takođe može da zaštiti svoj narod", rekao je Keri.

U svom dugom govoru, državni sekretar SAD je naglasio da je odbrana fundamentalno pitanje za Izrael, a potpuno okončanje okupacije je fundamentalno za Palestince i da je uravnoteženje tih zahteva jedan od najvećih izazova za SAD, ali da SAD mogu i najviše da pomognu.

Izrael: Kerijev govor pristrasan, protiv jevrejske države

Kabinet izraelskog premijera Benjamina Netanijahua ocenio je da je govor državnog sekretara SAD Džona Kerija pristrasan i protiv Izraela, kao i nedavno usvojena rezolucija protiv jevrejskih naselja u Savetu bezbednosti UN.

"Više od jednog sata Keri se bavio opsesivno (jevrejskim) naseljima i skoro nije dotakao izvor sukoba, palestinsko protivljenje postojanju jevrejske države u bilo kojim granicama", navedeno je u saopštenju biroa.

Istaknuti izraelski opozicionar Jakov Peri je, za razliku od Netanjahuovog biroa, pozdravio Kerijev govor o politici na Bliskom istoku.

Peri, bivši šef bezbednosne agencije Šin bet, rekao je da je govor bio "uravnotežen, zasnovan na realnosti i činjenicama", prenela je američka agencija.

Izraelski premijer Bendžamin Netanijahu kritikovao je govor američkog državnog sekretara Džona Kerija o bliskoistočnoj politici, kao "veliko razočarenje."

"Čitavih sat vremena državni sekretar je napadao jedinu demokratsku zemlju na Bliskom istoku", rekao je Netanijahu na izraelskoj televiziji.

On je optužio Kerija da se usredsredio na izraelska naselja a da nije obratio mnogo pažnje na palestinsko naselje, preneo je AP.

Izvor. b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 29 Dec 2016 12:03:36 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6154/Keri+o+podeli+Jerusalima+i+granici+iz+%2767%2CIzrael+razo%C4%8Daran
Normalizacija Milana Nedića http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6144/Normalizacija+Milana+Nedi%C4%87a.html U ponedeljak 28. novembra održano je još jedno ročište u procesu rehabilitacije Milana Nedića, koji se od decembra prošle godine odvija pred Višim sudom u Beogradu. U poslednje vreme prevladala je nezainteresovanost medija za ovaj slučaj, koja je doprinela njegovoj normalizaciji u javnosti.

Malobrojni akreditovani novinari koji prisustvuju tom procesu ne udubljuju se previše u ovu temu. Njihovi tekstovi uglavnom prate paradigmu jednakog legitimiteta obe interpretacije. Tako su se u izveštajima sa poslednjeg ročišta i protesta različite ispred suda prisutne grupe koje predstavljaju protivnike rehabilitacije svele na dve, Novu komunističku partiju i SKOJ, a stavljene su u istu rečenicu sa onima koji rehabilitaciju podržavaju kao „dve grupe građana" među kojima nije bilo incidenata. Sve je manje kritičkih komentara koji bi ukazali na značaj i problematičnost ovog procesa.

Žrtva, spasilac, nemoćan

Na poslednjem ročištu svedočio je istoričar Dragan Aleksić tvrdeći da je najvažniji cilj Nedićeve vlade bila zaštita srpskog stanovništva od odmazdi, pri čemu nikome u Srbiji, uključujući i vlast, do 1943. nije bila poznata sudbina srpskih Jevreja. Aleksićevo izlaganje nadovezalo se na svedočenje istoričara Bojana Dimitrijevića kao i na tvrdnje ostalih svedoka, za koje je karakterističan selektivan pristup istorijskim zbivanjima i dokumentaciji. Jednostranost njihovog pristupa ih je odvela i u brojne kontradikcije, pa se tako govorilo o „očuvanju biološke supstance" srpskog naroda, koji je istovremeno bio i žrtva represivnog aparata Nedićeve vlade.

Aleksić je progon pripadnika i simpatizera Narodnooslobodilačkog pokreta pravdao tvrdnjom da su pokreti otpora legitimna stvar u kontekstu okupacije, ali da je ustanak nešto drugo, ističući da je suština NOP-a bila revolucija. Nedić je po njemu bio „protiv svih izazivača nereda, odnosno ustanika"; on je težio suzbijanju ustanka koji je bio komunistička borba za vlast, iz čega sledi da je njeno sprečavanje bilo opravdano. Delegitimizacija Narodnooslobodilačke borbe kroz njeno svođenje na borbu za vlast već je stalno mesto u delu naše istoriografije, ali i na sudu (u slučaju žandara Bogdana Lončara i Milenka Brakovića to je bio jedan od osnova za njihovu rehabilitaciju 2009. u Šapcu).

Tako se nakon godinu dana trajanja procesa izdvojila dominantna interpetacija istorijske uloge Milana Nedića: on je nevina žrtva komunističkog režima. Njegova nevinost se dokazuje elaboracijom svedoka o spasavanju srpskih izbeglica iz Hrvatske, tvrdnjama o njegovoj neobaveštenosti i nemoći u sistemu nemačke okupacije - iz čega sledi da on ni za šta nije bio odgovoran (osim za progon komunista, ali to je bilo opravdano).

Nedoumica oko ishoda rehabilitacije

Trenutno je teško proceniti da li će Milan Nedić biti rehabilitovan na kraju ovog suštinski političkog procesa. U slučaju da dođe do njegove rehabilitacije, ona će imati mnogo veći značaj od sudske rehabilitacije jedne osobe kao navodne nevine žrtve komunizma. Dosadašnje teme rasprave i svedočenja odvijala su se isključivo u kontekstu Drugog svetskog rata i okupirane Srbije, gde se detaljno preispitivala uloga i (ne)odgovornost Milana Nedića i njegovih vlasti za uništenje jevrejskog i romskog stanovništva i celokupni represivni državni i policijski aparat koji je bio na snazi. U tom smislu bi odluka sudskog veća da se on rehabilituje predstavljala i zvaničnu pravnu potvrdu svih revizionističkih narativa iznesenih u sudnici. Istovremeno, to bi bila i potvrda pravovaljanosti ideologije Nedićeve vlade, uz poseban naglasak na njenom antikomunizmu. Takođe, kako je Agencija za restituciju u junu 2016. donela odluku da Nedićevi potomci nemaju pravo na restituciju bez obzira na ishod procesa rehabilitacije - trenutna svrha ovog procesa bi se bukvalno svela na političku rehabilitaciju Milana Nedića, slično kao u rehabilitaciji Dragoljuba Mihailovića.[1]

Paradoksalno, i negativna odluka suda bi imala određene negativne implikacije. Ako Milan Nedić ne bude rehabilitovan, to bi bila još jedna potvrda rehabilitacije Dragoljuba Mihailovića i četničkog pokreta jasnim iscrtavanjem linije razdvajanja između Milana Nedića kao kolaboracioniste, i četničkog pokreta kao pokreta otpora, oslobođenog od optužbi za zločine i kolaboraciju. Rehabilitacija četnika je već sasvim normalizovana i mnogi koji se nisu bunili zbog rehabilitacije Dragoljuba Mihailovića ili pravnog izjednačavanja Narodnooslobodilačkog i četničkog pokreta - sada se protive rehabilitaciji Milana Nedića.

Odličan primer za to je Demokratska stranka, za vreme čije vladavine se najviše i ulagalo u revizionističku politiku sećanja o Drugom svetskom ratu i posleratnom periodu. Istoričar Bojan Dimitrijević je isključen iz članstva DS-a zbog svog zagovaranja rehabilitacije Nedića. Nikome iz ove partije nije smetalo njegovo dugogodišnje zalaganje za rehabilitaciju Mihailovića i njegovog pokreta. Potencijalna negativna odluka suda bi dakle poslala poruku da iako svaki građanin ima pravo da podnese zahtev za rehabilitaciju bilo kojeg lica, pri čemu se zločinci, kolaboracionisti i fašisti ne mogu rehabilitovati - četnici se mogu rehabilitovati, jer oni nisu ni zločinci, ni kolaboracionisti, ni fašisti. Isto važi i za sve druge skandalozne rehabilitacije koje su već okončane. Time se i mutna formulacija i nedosledna primena Zakona o rehabilitaciji na njenom samom kraju još čvršće uspostavlja kao dobar mehanizam suočavanja sa autoritativnom prošlošću u demokratskoj državi vladavine prava, kojom se ispravlja nepravda počinjena nad nevinim žrtvama represije iz političkih i ideoloških razloga.

Autorka: Jelena Đureinović

Izvor: pescanik.net 

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 13 Dec 2016 18:54:32 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6144/Normalizacija+Milana+Nedi%C4%87a
VANDALIZAM U NOVOM SADU Uništena izložba o Vukovaru http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6139/+VANDALIZAM+U+NOVOM+SADU+Uni%C5%A1tena+izlo%C5%BEba+o+Vukovaru.html Nepoznati vandali potpuno su uništili izložbu Srđana Veljovića "Vukovar - ubijanje jednog grada", koja je postavljena u prolazu Milana Mladenovića u Zmaj Jovinoj 22 u Novom Sadu. Vandali su sinoć porazbijali izloge i pocepali fotografije, a policija traga za njima.

Srđan Veljović kaže da je namera bila da se fotografijama podseti na uništavanje Vukovara, a utisak mu je da su vandali bili lenji jer im je dugo trebalo primete izložbu i unište je. Prvo su pre dva dana na izlogu osvanuli natpisi "A ubijanje Srba?", "Stoko", "Je*o vas Vukovar", da bi sinoć bili polupani.

- To smo i imali na umu, jer tema proizvodi takvu vrstu reakcije. Dok sam birao fotografije gledao sam da budu neupitne i očišćene od svih politika o tome ko je prvi počeo, i ko smo 'mi', a ko 'oni'. Poruka iza ovakvog čina je da i dalje postoji jedan mlad i besan svet - kaže Veljović.

On dodaje da je ideja postavke bila da se ukaže na to da je postojao jedan grad i da je on uništen. Kaže da još nije odlučio šta će uraditi sa postavkom, odnosno da li će izložbu ponoviti na istoj ili drugoj lokaciji. Izložbu su postavili "Art klinika" i "Žene u crnom" na 25. godišnjicu pada Vukovara, a trebalo je da traje mesec dana.

- Trebalo bi da razmislimo o odnosima među nama, šta je tu moglo bolje? Kako sam imao određeni strah da će izložba završiti ovako, postoji i strah da će moja i tuđa deca doći u situaciju da se tako nešto ponovi - smatra autor izložbe.

Izvor: blic.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Sat, 10 Dec 2016 15:03:05 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6139/+VANDALIZAM+U+NOVOM+SADU+Uni%C5%A1tena+izlo%C5%BEba+o+Vukovaru
Kada bi nebo bilo bijelo od papira http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6136/Kada+bi+nebo+bilo+bijelo+od+papira.html Castra nema više, ali legenda o Castru i pobjedničkoj Kubi, malenom otoku pred nosom onog lavljeg ždrijela poznatom sa špice Metro-Goldwin-Mayera, uspjela je prkositi više od šest decenija „carstvu zla“, carstvu novca, grubosti, moći, rasizma i neznanja.
„Kada bi nebo bilo bijelo od papira, a sva mora crna od mastila" ne bi se mogla opisati tuga revolucionara, a ima ih još mnogo, ne samo u Srednjoj i Južnoj Americi, jer je El Comandante, Fidel Castro, ostavivši pepelu tužne ostatke, otplovio u vječnost na jedrenjaku historije.

Castra nema više, ali legenda o Castru i pobjedničkoj Kubi, malenom otoku pred nosom onog lavljeg ždrijela poznatom sa špice Metro-Goldwin-Mayera, uspjela je prkositi više od šest decenija „carstvu zla", carstvu novca, grubosti, moći, rasizma i neznanja, što je od Kube napravila pod Fulgencijom Batistom otok poroka, gdje su se imućniji Amerikanci opijali, kockali i provodili sa ljepoticama crne i bijele puti, često malodobnim. Tamo su „zombi" sjekli šećernu trsku za besramno niske nadnice, na čemu su vlasnici plantaža zarađivali milione. Tamo je Hemingway lovio ribu i pisao svoje posljednje priče poput čuvene „Starac i more". Sad je na njemu u doba najcrnje konzervativne reakcije, koja se još uvijek prodaje svijetu pod etiketom liberizma, cijedio vosak svijeće svojih posljednjih dana Castro, a priča o njemu danas slobodno bi se mogla nazvati „Starac i revolucija".

Revolucija na Kubi pobijedila je i preživjela najgori i najduži embargo u povijesti čovječanstva. Nije se porekla ni odrekla marksističkih ideja i ideala, kao Sovjetski Savez, nije poklekla pred neimaštinom i osamljenošću ni nakon 1990, kad je ostala praktički sama, jer se SSSR stropoštao u nigdinu. Bilo je to za Kubu isto, pa i mnogo teže, od onog što se dogodilo Jugoslaviji 1948, nakon prekida sa Staljinom i svađe sa Informbiroom, kad je zemlja ostala, kako rekoše njezini tadašnji rukovodioci, poput bolesnika, koji je intubiran, a sad su mu iznenada iščupali sve cijevi - za kisik, za infuziju, za transfuziju. Tada je Jugoslaviji pomogao Zapad, jer mu je jedna tampon zemlja u južnoj Evropi bila dobro došla, a možda se nadao da će se ono što se desilo po padu Berlinskog zida ovdje dogoditi još mnogo ranije.

Kuba je, međutim, ostala sama i oslonjena na vlastite sile. Nije bilo mlijeka za njezinu dojenčad, jer na Kubi, koja je vulkanski otok, teško je naći ispašu za krave. Savršen sistem medicinske njege ostao je bez lijekova, mnogi od nastavnika i znanstvenika uzornog obrazovnog i naučnog sistema više su voljeli izvući se bijegom ili nekim drugim načinom sa otoka na kojem se počelo osjećati pomanjkanje svega. No, Castro i Kubanci nisu posustali ni trenutka. U Venezuelu su poslali 25 hiljada liječnika da izliječe od privremenog sljepila ili trahoma na stotine tisuća Venezuelanaza, a zauzvrat su dobili benzin. Okrenuli su se i vlastitim unutrašnjim rezervama, počeli inzistirati na turizmu i tako se za gomile zapadnjaka otvorio otok sjajne ljepote, divnih plaža u vrijeme kad kod njih vlada pozna jesen ili zima i snijeg, a ondje topli dani, obilje riba, jastoga i rakova, uz piće koje ulazi u cijenu konzumacije obroka. Gradovi su doduše bili oronuli, prevozna sredstva prastara, dućani prazni, ali nije nedostojalo muzike, čuvenog kubanskog melosa, ni veselja, ni ljepotica. Neke su se od njih doduše udavale i za turiste starce, da bi se dokopale kapitalističkog obilja, ali zar im se to može predbaciti pred licem buduće prve dame Bijele kuće? I ta je priča stara koliko i svijet: još je Kranjčević pjevao: „...i djevojčice gole, a pokraj sita suca, ta imale bi stida, da nemaju želuca". Tako je to bilo u XIX vijeku. U dvadesetom stoljeću bilo je još teže, jer ako je glad u bukvalnom smislu postala manja, veća je postala premija slave i obilja, pa je i Ruby rubacuori (kradljiivica srdaca) od skromne kćeri uličnog prodavača i lažne Mubarokove kćeri, prema izjavi Berlusconija, došla na sve stranice svjetske štampe.

No, Fidel Castro i Ernesto Che Guevara u jednom drugom vremenu, u doba borbi, nade i ideala proletarijata, predstavljali su zvijezde sjajne na nebu revolucije, koja će sigurno donijeti sretniju sutrašnjicu.

Od ideje i ideala ostalo je malo, gotovo ništa. Nekadašnji revolucionari, ako nisu okrenuli surak i ako ne napadaju i ne uništavaju dojučerašnje prijatelje i suborce, kao Mussolinijevi skvadristi novinare i tipografe časopisa „Avanti!", čiji je bio dugogodidšnji direktor, moraju se skrivati i šutjeti poput Napoleonovih vojnika iz Grande Armeé ili Jean Valjeana iz „Jadnika".

Daleko je lakše predočiti na ekranu orgastičku gomilu kubanskih izbjeglica sa Floride, nego opisati snagu i nadu, koju su Castro i Kuba značili za tisuće i tisuće revolucionara od kojih je ostala samo prašina. Kad je došlo do puča u Čileu, svakom onom za koga se iz dokumenata ili na neki drugi način moglo doznati da je bio na Kubi, to je značilo sasvim sigurnu smrt. Na riječ Kuba nemilosrdno su mučili i ubijali Videllini vojnici sadisti i tko da danas kaže i pokaže i na kojem to ekranu, koliko je mladih ljudi, majki, kojima su oteta djeca, sjajnih studenata i nesebičnih boraca širom Južne Amerike pobijeno, samo zato što su u Castru i Che Gevari vidjeli uzor i ideale? Tko će pokazati i na kojem to ekranu kako su ne samo u Argentini, nego i u Urugvaju, mučili strujom tupacamarose i pristaše Castra, da bi im potom prišao liječnik s injekcijom. Ta injekcija nije donosila olakšanje od boli, nego san, da bi ih potom potrpali u vreće i otvorivši rep vojnog aviona, pobacali u ocean. Ta bi slika svakako upečatljivije djelovala na TV publiku od neukusnih slika divljanja izbjeglica s Kube, koje obilaze svijet. Tko je snimio pobunjene i pobijene radnike latifundija u Južnoj Americi, ubijene rudare u Boliviji, strašan život sirotinje u Venezueli? Nitko to nije snimio, a danas se situacija dosta izmijenila i tko se još sjeća novinara Régisa Débrya i sramne optužbe da je izdao Ernesta Che Guevaru, koja se pokazala sasvim netočnom? No, nisu se pokazali netočnim uslovi njegovog zatočenja. Oriana Fallaci našla je potpuno slomljenog i izranavljenog čovjeka u rukama bolivijske soldateske. Druga ličnost kubanske revolucije Ernesto Che Guevara, liječnik iz Argntine, koji je osvojio na Kubi neprijateljsko uporište Santa Chiara i zabio na njega crvenu zastavu, nije se zadovoljio ugodnim položajem drugog čovjeka Kube. Otišao je da diže revoluciju u Africi, prvo u Francuskom Kongu, što mu nije uspjelo, a kasnije u Angoli, gdje je odolio navali rasističke soldateske iz Južne Afrike. A zatim se njegov veliki revolucionarni san o podizanju i uspjehu revolucije u cijeloj Južnoj Americi slomio u mjestu La Higuera u Boliviji, gdje je uhvaćen i ubijen i gdje su mu odsječene ruke, a potom mu je tijelo izloženo u seoskoj školi.

Danas su i Bolivija i Čile i Argentina, pa i Venezuela, demokratske zemlje u kojima se desnica i ljevica mijenjaju na vlasti, ali su još uvijek vrlo aktivni agenti specijalnog odijela CIA-e, koji su i upriličili Guevarino hvatanje i ubijanje.

O situaciji na Kubi cijeli hor malograđana nadao je dreku, kako tamo revolucija nikada nije ni pobijedila (Lucia Annuziata), jer je narod živio teško. Žalosno je da se tom zaglušnom zboru malograđana pridružio i slavni filozof, sunarodnjak buduće prve lady SAD-a, jer ako je tome tako i ako se pobjeda mjeri ugodnim životom, zlatom optočenim stanom u Trumpovim neboderima, onda nema sumnje tko je iznio pobjedu: mala djevojčica iz beznačajne Sevnice.

Na grobovima crnaca pobijenih na zvjerski način u belgijskom Kongu ne plače ni pas, odnosno te su pogibije odavno oslikane i opisane u Zurllinijevom filmu „Seduto alla mia destra" („Sjedeći desno uz mene"), a za vrijeme rata u Angoli kružila je afričkim zemljama anegdota, kako je kubansko meso najjeftinje. Tko da plače nad mladim ljudima bačenim u vrećama iz aviona u Argentini,nad pobijenima na stadionu u Čileu, ma tko oni bili, kako smo vidjeli u filmu „Missing" i za svima poginulim širom Južne i Srednje Amerike u raznim pokretima i gerilama, kojim ni broja nema? Danas samo kolaju strašne priče o groznim obračunima soldateske s uhvaćenim gerilcima, o otimanju njihove djece i zavaravanju njihovih majki i rođaka.

Svega toga nije bilo na Kubi i mladi barbudos Castro šezdesetih godina za milione obespravljenih, ugnjetenih i poniženih u ljudskom dostojanstvu značio je vjeru u pobjedu revolucije, nadu u mogućnost postojanja drugog, boljeg svijeta. Dva naočita, obrazovana i smjela „barbudosa", koja su očaravala duše i srca omladine širom svijeta, vremenom su nestala. Jedan je poginuo u Boliviji oktobra 1968, pretvorivši se u legendu, a drugi, Castro, Fidel, što znači vjeran, stario je vjeran svojoj legendi. Ona je blijedila i trošila se, naočiti barbudos postao je drhtav starac, koji je primao i Hruščova i Gorbačova, i Mandelu, ali i dvojicu papa, osim slavnog nogometaša Maradone. Držao je kilometarske govore, više za marksiste svijeta, kojih je bivalo sve manje, no za svoje vesele i crnopute Kubance, koji su uspjeli posvuda doprijeti svojom neusporedivo melodioznom muzikom. Uprkos nestašici i dugotrajnom embargu, i Castro i Kubanci ostali su vjerni svojoj viziji marksizma i revolucije. Oni malodušni ili zlonamjerni, što i mrtvom Castru predbacuju mnogo štošta, od skučenih prilika stanovnika Kube do gaženja ljudskih prava, neka izbroje koliko je političkih zatvorenika bilo, ili još uvijek jeste, i u kojim prilikama, u kubanskim zatvorima i neka taj broj usporede sa Guantanamom, koji ni Obama nije uspio zatvoriti i gdje u groznim uslovima, poput životinja u kavezu, drže i muče ljude specijalisti za iznuđivanje priznanja. Također na Kubi, na dijelu otoka koji pripada SAD-u! A uz to se ne zna zašto su ti ljudi osumnjičeni, niti su ikada osuđeni, ma da su neki u tom groznom zatvoru proveli i po desetak godina! El Comandante je umro u najnezgodnije vrijeme, u vrijeme duboke krize, ne samo materijalne, ne samo liberizma, već i u vrijeme najveće duhovne krize u prvom redu ljevice, a zatim i svih drugih pravaca mišljenja ili pojednostavljeno - mišljenja uopće. U vrijeme kad politike više nema, jer je ona postala transmisioni remen ekonomije i to liberalne ekonomije sa koje je spala maska i krpe krabulje, pa sad svijetu pokazuje i svoja nedolična i nepristojna mjesta. Umro je u doba najveće krize Evrpske unije i maloazijskih zemalja. U vrijeme tragedije Afrike u kojoj se vodi pet od sedam ratova globusa. Vrijeme Fidela Castra, njegovog zanosa i oduševljavajućih pobjeda otišlo je u nepovrat. Nije istina ni ono što uzvikuju: I poslije Castra Castro! Kao što nije bila istina: i poslije Tita Tito ili i poslije Lenjina Lenjin!

Nažalost, došlo je nešto sasvim drugo. Treba se nadati da na Kubi neće na mjestu spomenika Che Guevari Trump sagraditi jedan od svojih mramornih i iznutra pozlaćenih tornjeva, ali sve je moguće. Jedina je istina da nakon revolucije dolazi opet revolucija i da uprkos pogibijama, mučenju, uništavanju, blaćenju i ocrnjivanju, nije moguće istrijebiti ni revoluciju ni revolucionare.U tome je pravo značenje riječi Fidela Castra: „Hastra la victoria siempre!"

Izvor: noviplamen.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 6 Dec 2016 11:33:11 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6136/Kada+bi+nebo+bilo+bijelo+od+papira
Sukob antikomunizama http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6133/Sukob+antikomunizama.html Krajem prošlog tjedna u Podgorici je svečano otvoreno “groblje njemačkih vojnika”, odnosno spomenik pripadnicima nacističkih vojnih jedinica poginulima tijekom okupacije Crne Gore 1941.-1945. Izgradnja spomenika dio je međunarodnog ugovora između dvije države potpisanog 2011. godine, a kao lokacija odabran je vojni aerodrom u Golubovcima. Prema riječima predstavnice organizacije Volksbund Deutsche Kriegsgräberfürsorge, zadužene od strane SR Njemačke za pokapanje nacističkih vojnika u Istočnoj Europi, spomenik bi trebao biti “mjesto žalosti, ali i poziv na razumijevanje”. No ni spomenik ni ceremonija ničim ne demonstriraju razumijevanje karaktera nacističke okupacije Crne Gore.

Dapače, decentno ukrašeno mjesto sa popisom imena "žrtava" iznad kojeg se vijori zastava suvremene Njemačke jasno sugerira namjeru normalizacije okupacije, ali i izjednačavanja žrtava. Vojnici okupatora svjesno su predstavljeni kao još jedne žrtve općeg bezumlja kojem se ne daje ni pravo ime. To je potvrdio i novi njemački ambasador u Podgorici Hans Günther Mattern koji je iskoristio priliku da se požali na sudbinu svog strica koji je poginuo "boreći se na strani Wehrmachta (sic!) u Bjelorusiji". Na namjernu ambivalentnost spomenika naposljetku je upozorilo i desetak prosvjednika, uglavnom starije dobi, koji su izjavili da nemaju ništa protiv pokapanja bilo koga, pa ni nacističkih vojnika, ali ne pod spomenikom izgrađenim za njih u zemlji koju su okupirali i uz svečanu ceremoniju kojom im se odaje počast.

Tko je dobio rat?

Lokacija vojnog aerodroma sugerira da ni sami inicijatori ove počasti nisu sasvim sigurni u moguće interpretacije spomenika od strane lokalnog stanovništva. On će naime biti pod stalnom zaštitom vojske. Protivljenje spomeniku tako je izrazio i oporbeni Demokratski front koji se smatra "proruskom" i "prosrpskom", pa onda logično i "antinjemačkom" strankom. Njihovo je priopćenje osobito zanimljivo: podizanje spomenika nazvali su potezom "marionetskog režima" koji slavi okupatore te predložili da se umjesto toga spomenik podigne "sunarodnjacima koji su poginuli od crkve sv. Đorđa u Podgorici do Kočevskog roga u Sloveniji". Drugim riječima, umjesto nacistima, DF predlaže spomenik žrtvama Saveznika i lokalnim kolaboracionistima.

Iz vladajuće stranke odmah su reagirali podsjećajući kako "četnički vojvode ne mogu braniti antifašizam", aludirajući na činjenicu da je jedan od lidera DF-a, Andrija Mandić, dobio tu "titulu" još 2007. godine. Između Volksbundovih poziva na "mir" odavanjem počasti okupatoru, preko četničkog "slobodarstva" Andrije Mandića do antifašizma vlasti koje otvaraju okupatorska groblja jasno je da postoji samo jedna zajednička linija - žestoki antikomunizam. U njemu mjesta nema samo za one koji su zapravo zaslužni za prekid tog rata i oslobođenje Crne Gore.

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 2 Dec 2016 14:07:42 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6133/Sukob+antikomunizama
O propagandnom stroju i njegovom raketnom gorivu: Zašto EU vodstvo smatra da su ruski mediji opasniji od ISIL-a? Zato jer jesu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6128/O+propagandnom+stroju+i+njegovom+raketnom+gorivu%3A+Za%C5%A1to+EU+vodstvo+smatra+da+su+ruski+mediji+opasniji+od+ISIL-a+Zato+jer+jesu.html Zastupnici Europskog parlamenta usvojili su ovog tjedna u Strasbourgu novu rezoluciju koja poziva na "odgovaranje informacijskom ratu kojeg vodi Rusija".


O čemu se točno radi? Prije glasanja o rezoluciji održana je plenarna sjednica, a u opisu rasprave isticalo se: "Europska unija nalazi se pod sve većim pritiskom dezinformacija od strane država, kao što je Rusija, i ne-državnih aktera, kao što su ISIL, Al-Qaeda i druge nasilne džihadističke terorističke skupine koje promoviraju nasilje kroz uporabu pseudo-novinskih agencija i internetskih trolova kako bi izazvali demokratske vrednote i podijelili Europu".

Drugim riječima, ruski mediji svrstani su u istu prijetnju, u istu rečenicu, kao i najopasnije terorističke organizacije današnjice. To znači da je, prema aktualnom promišljanju EU vodstva, informativni program koji se emitira s Istoka u istom rangu kao i srednjovjekovni fundamentalistički pokret koji je već ranio srce Europe svojim napadima i prouzrokovao nezamislivu patnju narodima Bliskog istoka.

Takve komparacije govore nešto, i o EU vodstvu i o konkretnom informativnom sadržaju koji je meta ove rezolucije.

Kombinacija straha, anksioznosti i paranoje dosegla je već te razine da se ne biraju ni riječi ni potezi - Europa je napadnuta, tvrde, i sada se mora braniti svim sredstvima. Žrtvovati nešto poput slobode govora - do jučer sveto, danas trivijalno - mala je žrtva u ovoj odlučujućoj bitci za opstanak europskih vrednota, tvrdilo se između redaka, a od sada i u punim nedvosmislenim rečenicama.

Bilo bi suvislo pričati o tome da se ideali, baš kao što su sloboda govora i baš kao što je demokracija, cijene i uzdižu samo do trenutka dok daju željene i potrebne rezultate.

1970. predsjednik Čilea postao je Salvador Allende, prvi marksist u povijesti koji je osvojio demokratske izbore, koji je demokracijom, a ne nekakvom krvavom revolucijom, postao vođa naroda. Narod je tako, onim najciviliziranijim oružjem kojeg posjeduje, svojim glasom, odlučio.

"La vía chilena al socialismo" - tako je tvrdio Allende, rekao je da je to pravi put, čileanski put prema socijalizmu. Vjerojatno se nadao da bi tranzicije, obavljene prema udžbeniku, trebale biti pošteđene odmazde. Podsjetimo, samo tri godine ranije, 9. listopada 1967., ubijen je jedan od simbola latinskoameričke socijalističke revolucije, Ernesto Che Guevara, od strane američke CIA-e i njihovih lokalnih suradnika.

Mislio je Allende da će ga glasačke kutije spasiti od takve nezgodne sudbine, ali ništa od toga - demokratskom voljom naroda ili na krilima oružane revolucije, rezultat je jednak - za socijalističke lidere, ako se na ovaj ili onaj način domognu vlasti, smrtna presuda je bila spremna. Tako je i Allende skončao već 11. rujna 1973. u puču kojeg je orkestrirala, još jednom, američka CIA.

Dakako, o demokraciji su se nastavili pisati hvalospjevi. No, kako smo već tada mogli naučiti na primjeru gospodina Allendea - a bilo je sličnih primjera i ranije i kasnije, i sa smrtnim i s manje neugodnim posljedicama po demokratski izabrane, ali nepodobne - demokracija je zgodna mantra koju mogu i trebaju u 1:1 smislu prihvatiti oni čija životna uloga nije previše znati o tome kako svijet zaista funkcionira.

Identična mantra odnosi se i na slobodu govora, naročito na slobodu novinarstva. Opozicija je dobrodošla, ali kontrolirana opozicija. To je ono na čemu se grade mitovi, mitovi o navodnoj objektivnosti, nepristranosti i psuedo-ozbiljnosti.

Zašto je Allende ubijen? Zato jer je bio opasan po SAD. Ne zato što bi Čile krenuo u rat protiv SAD, to ni ne bi bila opasnost jer protiv najveće vojne sile nitko ni ne planira ratovati. Ubijen je jer su njegove ideje bile opasne, bile su zarazne, mogle su se lako proširiti i ostatkom Latinske Amerike, tzv. "stražnjim dvorištem SAD-a".

Veterani CIA-e se vjerojatno više ni ne sjećaju koliko su latinskoameričkih ljevičarskih lidera uklonili. Britanski Channel 4 je 2006. snimio dokumentarni film pod naslovom "638 načina kako ubiti Castra" - s obzirom da je Castro i dalje živ ovo je vrlo poražavajuća statistika za američku CIA-u. Naravno, dok prirodni procesi ne odvedu Fidela s ovog svijeta pokušaji će se nastaviti. Na sreću danas su, barem što se tiče Kube, malo civiliziraniji pa je tako Obamina administracija krenula u operaciju nekakve psuedo-normalizacije odnosa s ciljem da eventualno sruše socijalistički režim iznutra. Vrijeme će pokazati kako će to proći.

Što se ruskih medija tiče, oni su danas istim elitama koje su desetljećima likvidirale svoje protivnike, nova velika, pa čak i egzistencijalna, prijetnja. Daleko veća od ISIL-a. Štoviše, kada bismo bili baš drski mogli bismo reći da ISIL istim elitama niti nije neka prijetnja - primjerice, nakon strašnog masakra u Parizu mizerno niska popularnost francuskog predsjednika Francoisa Hollande je malo živnula, porasla je za koji postotak, a ujedno su utihnuli i vrlo ozbiljni i veliki anti-vladini prosvjedi potaknuti kontroverznim Zakonom o radu.

Ruski mediji s druge strane su prava noćna mora. Oslanjaju se na internet, na društvene mreže, kruže Facebookom, umnožavaju se na YouTubeu... Kako ih zaustaviti? Prvi dobar potez po tom pitanju svakako je spomenuta rezolucija, ali pitanje je hoće li to biti dovoljno. Vjerojatno neće.

EU dužnosnici, ako su ozbiljni i ako žele dobiti ovu bitku, jednostavno će morati posegnuti za nekim opakijim mjerama. Idući potez bi svakako trebao biti pokušaj gašenja spomenutih izvora (u prvom redu su to RT i Sputnik). Ali kako ih ugasiti? Možda bi najbolje bilo da počnu s YouTubeom jer to je prostor gdje mnogi mlađi ljudi dolaze u potrazi za informacijama o svijetu koji ih okružuje.

Nije dobro - prema aktualnim podacima video snimke ruskog RT-a, na engleskom jeziku, do sada su na YouTubeu pogledane 1,8 milijardi puta. Ispred njih je od velikih medija još jedino ABC News, a CNN je iza njih s 1,5 milijardi puta pregledanih video snimaka.

Naravno da bi uklanjanje s YouTubea bilo kontroverzno, ali tu nema ničeg ilegalnog. Na kraju krajeva, YouTube je američka korporacija u vlasništvu internetskog giganta Google.

Ako to ne pomogne morati će se ići i na ukidanje frekvencija, da bi se spasilo sve one koji prate ruske kanale putem svojih televizora. Spomenuta rezolucija zapravo i jest uvertira u te poteze - zato se i izjednačava ruska propaganda s ISIL-om. Odobravate li sve mjere, uključujući i letalne, u borbi protiv ISIL-a? Da? Pa onda moramo istom snagom boriti se i protiv ove pošasti, bez obzira na kolateralne žrtve.

No, vremena je malo, barem u očima EU vodstva gdje počinju dominirati teoretičari zavjere prema kojima Putin dobiva izbore za izborom. Prvo je pobijedio u Britaniji kada je britanski narod glasao za Brexit. Nakon toga je pobijedio i u Americi gdje je učinio nešto nasjatrašnije - ugurao je svog čovjeka u Bijelu kuću!

I dok europarlamentarci biraju riječi za novu rezoluciju, Putin i dalje grabi bez milosti... Bugarsku, Moldaviju, Estoniju... Što je iduće? Francuska? Italija?

Izgleda tako. Štoviše, ova rezolucija i početak ove operacije možda dolaze čak i prekasno. Trebalo je na vrijeme intervenirati, nekako narodima objasniti da moramo odustati od te sulude koncepcije slobode informacija ako želimo spasiti Europu od brutalnih ideja s Istoka.

Najstrašnije od svega je podla taktika kojom ruski mediji operiraju, to je ono što izluđuje aktualnu europsku elitu. Naime, barem ovi upereni prema vani, kao što su RT i Sputnik, samu Rusiju gotovo da ni ne spominju - nema ni riječi o ruskim problemima, o besparici izvan gradske linije Moskve, o potpunom mraku za disidente, o kultu ličnosti, o geopolitičkim ambicijama i širenju interesnih sfera. Od toga se ne spominje ništa. Samo Putin kao navodno umni vođa čeličnih živaca i šahovske pronicljivosti. No, zato se itekako spominju grijesi Zapada, svi, do najsitnijih detalja! U tom propagandom vrtlogu gotovo da se ni ne stremi proglašenju svijeta sivim već se bijela i crna žele zamijeniti za mjesta - Istok dobar, Zapad loš.

Upravo to se događa - Rusija emitira svoju propagandu bez pauze, sve skupa djeluje kao jedan odlično podmazan stroj koji proizvodi bez prestanka, a mase na Zapadu sve se više i više navlače na proizvedeno i uočavaju nešto strašno - uočavaju da, bez obzira na sve rezolucije i upozorenja, među tom hrpom propagande zapravo i nije sve baš propaganda. Ima tu dosta i one najgore istine, neugodne istine i baš ta neugodna istina poslužila je kao raketno gorivo za taj ruski propagandni stroj.

Da se nije libijskog predsjednika prije 5 godina likvidiralo kao kakvu životinju, da se nije otvoreno slalo naoružanje i novac u Siriju ljudima koji ideološki ne namjeravaju izaći iz okvira Srednjeg vijeka, da se nije europskog radnika bacilo na pod i gazilo po njegovim leđima zato jer se trebalo spašavati financijsku elitu, da se ljude nije mučilo u zloglasnom Guantanamu, da se nije podupiralo autoritarne režime koji ugnjetavaju i progone vlastiti narod - da se bar dio toga nije radilo, danas ruski medijski propagandni stroj ne bi imao što emitirati. Bio bi hrđav, pretežito suh i ne bi zaokupljao previše pažnje. No, radilo se, radilo, i to mijenja sve.

Autor: D. Marjanović

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 28 Nov 2016 12:13:57 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6128/O+propagandnom+stroju+i+njegovom+raketnom+gorivu%3A+Za%C5%A1to+EU+vodstvo+smatra+da+su+ruski+mediji+opasniji+od+ISIL-a+Zato+jer+jesu
Tramp šokirao mnoge, ali ne i Čomskog: 2010. predvideo sve http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6124/Tramp+%C5%A1okirao+mnoge%2C+ali+ne+i+%C4%8Comskog%3A+2010.+predvideo+sve.html Trampova pobeda šokirala je mnoge, ali ne i Noama Čomskog, koji je sličan ishod predvideo još 2010. godine, piše “Raša tudej”.

Čomski je te 2010. opisao situaciju u kojoj bi SAD bile slične vajmarskoj Nemačkoj:

"Najstrašnija stvar o Vajmaru nije to što su nacisti uspeli da unište socijaldemokrate i komuniste, nego što su tradicionalne partije, konzervativne i liberalne, bile omražene i nestale. Ukoliko onda dođe neko ko je harizmatičan i iskren zemlja je u ozbiljnom problemu zbog frustracija, opravdanog besa i odsustva bilo kakvog koherentnog odgovora. Šta bi ljudi trebalo da misle ukoliko neko kaže ‘imam odgovor, imamo neprijatelja'? Tamo su to bili Jevreji. Ovde su to ilegalni imigranti."

Šest godina kasnije Čomski je govorio o svemu što je ranije izjavio.

Opisao je establišment Demokratske partije kao ekvivalent "umerenim republikancima" iz prošlosti.

Kako kaže, republikanska posvećenost bogatstvu i korporativnom sektoru dovodi do toga da nemaju podršku za svoje programe ukoliko ne privuku evangeliste, rasiste i žrtve globalizacije".

"Besni i razočarani su žrtve neoliberalnih politika prošlih generacija. Te grupe dele svoju bes kroz Zapad i centralistički establišment", navodi profesor MIT.

Prema njegovim rečima, oni veruju da će Tramp doneti promenu, "iako i najmanji pogled na njegove predloge fiskalne politike govore suprotno".

Osim toga, ističe da je Trampova kampanja bila "neverovatna u izbegavanju svojih problema".

Čomski navodi i da je teško reći kako je Trampova vlast izgledati.

"Vrhovni sud će dugi niz godina biti u rukama rekreacionara što će dovesti do predvidljivih posledica. Jedina nada je da bi moglo da dođe do smanjenja opasnih tenzija na ruskoj granici", kaže Čomski.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 24 Nov 2016 14:03:53 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6124/Tramp+%C5%A1okirao+mnoge%2C+ali+ne+i+%C4%8Comskog%3A+2010.+predvideo+sve
Krah liberalizma http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6118/Krah+liberalizma.html Dogodilo se nezamislivo, barem prema anketama i parametrima liberalnog političkog bon-tona: Donald Trump je postao predsjednik SAD-a. Dolazak rasističkog i mizoginog klauna milijardera na najmoćniju političku poziciju na svijetu mahom je predstavljen kao signal kraja epohe, kako god da se ta epoha određivala. Prvotne reakcije, od “anonimnih” tržišta do prominentnih komentatora, u izboru Trumpa su prepoznale šok od kojeg će se svijet teško oporaviti. Dvije su enigme preplavile javni prostor: kako se to uopće dogodilo i koliko će nam avanturizma Trumpovo predsjedništvo priuštiti?

Slično kao i u slučaju Brexita, Trumpov je uspjeh popraćen neobičnim povratkom klasne analize u mejnstrim okvire. Neka vrsta "vulgarnog marksizma" postala je u priličnoj mjeri analitičko pribježište svjetskog i domaćeg komentarijata. Priča glasi otprilike ovako: Trumpovu pobjedu, kao i Brexit, osigurala je bijela radnička klasa, "žrtva globalizacije" koja se pobunila protiv establišmenta (i migranata). Iako nema sumnje da su devastirana i opustošena bivša industrijska područja relevantan i utjecajan društveni i politički fenomen, jednostavna klasna mehanika teško može sama iznijeti teret objašnjenja cijelog procesa.

Pobuna radničke klase?

Prema izlaznim anketama koje je proveo CNN i koje treba uzeti s određenom dozom rezerve, Hillary Clinton je osvojila više glasova među siromašnijim stanovništvom. Također, u državama Srednjeg Zapada koje bi trebale biti oličenje podrške zaboravljene bijele radničke klase Donaldu Trumpu, broj glasova koji mu je pripao gotovo je identičan broju koji je osvojio republikanski kandidat Romney na prošlim izborima i tada izgubio u tim državama od Obame. Ono što se promijenilo je drastično manji broj glasova za demokratskog kandidata. Premda je relevantnu ulogu u Trumpovu uspjehu igrala karta novopronađenog glasnogovornika onih zaboravljenih, čini se da je barem jednako utjecajna bila i posvemašnja apatija: krajnje nepovjerenje u demokratsku kandidatkinju, kao i prilično niska sveopća izlaznost.

Ne radi se ovdje o otpisivanju ekonomske dimenzije u glasačkim preferencama, naprotiv, već o potrebi da ju se postavi u kompleksniji okvir. Naime, prema nekim drugim izlaznim anketama, onima Reutersa, većina glasača je upravo ekonomsku dimenziju opisala kao presudnu, istaknuvši nejednakost i društvenu polarizaciju kao ključne aspekte. Predstoji još puno istraživanja i analiza da bi se dobila koherentnija slika, ali elektoralna klasna dinamika je vjerojatno puno kompleksnija od one koju zapravo sam Trump promovira namećući priču da se borbom protiv trgovinskih sporazuma bori za obespravljene radničke obitelji. Ponavljamo, taj aspekt nije irelevantan, ali teško da u tim okvirima možemo govoriti o bilo kakvom koherentnom klasnom subjektu. Analize koje motivaciju podrške Trumpu odozdo nastoje locirati u sjecišta (zamišljenih) interesa sitne buržoazije, ruralne sirotinje i radničke klase, čine se, barem inicijalno, kao produktivnija ulazna točka.

Kraj hegemonije?

Dok će se sastavnice Trumpova uspjeha još dugo istraživati i analizirati, razlozi neuspjeha protukandidatkinje čine se nešto razvidnijim. Političarka najpoznatija po brutalnoj vanjskoj politici i bliskošću s Wall Streetom nije na raspolaganju imala nikakve mobilizacijske kapacitete osim širenja straha od Trumpa. No, kako svjedočimo već godinama diljem svijeta, liberalna politika borbe protiv radikalnije desnice zasnovana na srednjoklasnim strahovima, osuđena je na neuspjeh. Možda se dometi njene taktike najbolje očituju u tome što je Trump osvojio više glasova bijelih žena (i tek nešto manje od žena ukupno) i gotovo trećinu glasova hispanoamerikanaca. Također, ti podaci nam govore da se Trumpov uspjeh ne može svesti na rasizam i seksizam, što bi liberalni komentarijat volio više nego išta. Dodajmo i da se polovica njegovih birača protivi masovnim deportacijama koje je u kampanji zagovarao.

Zasigurno da svaka pojedina zemlja iziskuje posebnu analizu zbog specifičnosti političkih tradicija i institucionalnih odnosa, ali trend je vrlo primjetan: vladajuća klasa više ne može ponuditi onaj tip hegemonije koji je baštinila od Drugog svjetskog rata naovamo. S obzirom na to da upravljanje kriznom ekonomijom iziskuje politike poput mjera štednji i sličnih oblika institucionalnog prilagođavanja obnovi profitnih stopa nauštrb životnog standarda, liberalna demokracija i njene procedure teško da više mogu predstavljati ključan ideološki cement i jamac stabilnosti. Simptomi tog procesa množe se diljem svijeta. Manifestiraju li se oni kao podrška radikalnoj desnici koja navodno govori u ime naroda i prisvaja si auru autentičnosti u kontekstu parlamentarne sterilnosti ili kao opća apatija, varira od države do države.

Politička formula koju desnica nudi, a promovirali su je u reakcijama na Trumpovu pobjedu i ovdašnji desničari poput generala u dijaspori Željka Glasnovića i bivšeg ministra okoliša i kolumnista Feral Tribunea Ive Banca, sastoji se u prepoznavanju šifre za navodnu koaliciju manjina i elite: politička korektnost. Trik se sastoji u tome da se: a) profesionalizacija skrbi za manjine i njeno odstranjivanje iz klasne dinamike predstavi kao zavjera protiv većinskog identiteta b) prešuti centralna politička korektnost postsocijalističkog svijeta: pristojna šutnja o kapitalizmu. Rješenje trika jedino može biti inkluzivna i solidarna klasna politika.

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 15 Nov 2016 14:04:47 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6118/Krah+liberalizma
Dramatični preokret u samoj završnici: Hoće li ipak Donald Trump postati novi američki predsjednik? http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6112/Dramati%C4%8Dni+preokret+u+samoj+zavr%C5%A1nici%3A+Ho%C4%87e+li+ipak+Donald+Trump+postati+novi+ameri%C4%8Dki+predsjednik.html Daleko najzanimljiviji američki predsjednički izbori u zadnjih nekoliko desetljeća održat će se idućeg utorka, 8. studenog 2016. Ne samo da ovog puta, vjerojatno prvi puta u američkoj povijesti, svjedočimo izboru između kandidata establišmenta i kandidata anti-establišmenta, upravo u ovim zadnjim danima utrka postaje dramatična i neizvjesna.
 
Ne treba posebno isticati tko je čiji kandidat, svima je do sada već jasno kako Hillary Clinton predstavlja kandidatkinju američkog Wall Streeta, neoliberalnog kapitalizma s tendencijom širenja zona slobodne trgovine i globalnog vojnog intervencionizma. Kao gorka pilula zamaskirana u nešto slatko, Hillary u isto vrijeme pomno emitira vlastitu, navodnu, progresivnost. To je opaki plan jer živimo u jednom vrlo čudnom političkom vremenu kada glavni transferi informacija, odnosno mediji, bili mali ili veliki, jednostavno ne mogu reći 'ne' nečemu što je upakirano u celofan progresivnosti.

Dakako, riječ je o novinskom kvazi-elitizmu i osjećaju za isplativu samocenzuru. No, da stvar bude patetičnija, Hillary Clinton definitivno nije liberalni progresivac. Bernie Sanders jest, a još i više od njega jest kandidatkinja Zelene Stranke Jill Stein čiji stavovi predstavljaju ono što bi Demokratska Stranka - u nekom savršenom svijetu - trebala biti.

Oni koji cijene Hillary ili će za nju glasati zato što je progresivni liberal su ili neznalice ili pripadaju istoj skupini ljudi kakvoj i ona sama pripada - herojima dvostrukih standarda. Kako može Clinton ikada biti progresivni liberal kada je glasala za zločinačku američku invaziju na Irak? Kako može biti progresivni liberal kada prije desetak godina tvrdi da je brak zajednica u koju ekskluzivno mogu stupati muškarac i žena da bi se danas, kada su se trendovi poimanja baka radikalno promijenili, nastojala prikazati nekakvom heroinom borbe za prava LGBT osoba?
Prosječni glasač Hillary Clinton spada u jednu od eventualnih tri kategorija. U prvoj skupini imamo ljude koji jako dobro shvaćaju njen modus operandi, koji ne vide baš ništa sporno u tome da predstavnicima Wall Streeta pojašnjava kako na takvoj funkciji zapravo treba imati dvije osobnosti - jednu za javnost, a jednu za njih. U ekstremnom podilaženju skupini koja predstavlja omraženih 1% (a možda i 0,1%), ovi njeni glasači ne vide ništa sporno jer znaju da bi i sami djelovali na takav perfidan način da su u prilici.

Druga skupina birača Hillary Clinton su osobe koje u njoj vide nekakvu veliku pobjedu, možda i osobnu pobjedu. U ovoj skupini se nalazi velik broj žena kojima je primarno bitno da je ona sama žena dok je sve drugo sekundarno. Ne treba ni spominjati koliko je ovo pogrešan, pa čak i seksistički, stav. I Jill Stein je žena, daleko kvalitetnija žena, pa zašto onda nju nitko ne spominje i zašto su joj vrata većine medija zatvorena?
Žene koje se raduju pobjedi Hillary Clinton misleći da će to biti velika pobjeda za položaj žena mogu pogledati u kakvoj situaciji danas žive crnci nakon 8 godina vladavine Baracka Obame. Crnci u SAD-u i danas su žrtve žestoke diskriminacije, vjerojatno i veće nego ranije. Čine znatno veći prosječni postotak zatvoreničke populacije, a policijska brutalnost protiv njih rezultirala je izgredima i pobunama u gradovima kao što su Baltimore, Charlotte i Ferguson.

Zanimljivo je kako, prema anketama, što su žene u SAD-u (i ostatku svijeta) obrazovanije, to bi prije glasale za Hillary Clinton. Kako to objasniti i je li ovdje slučaj o nekakvom paradoksu? S jedne strane može se konstatirati da će njen rival, Donald Trump, izgledati odbojnije ženama što su više obrazovane. To je logično jer Trumpovi komentari uistinu su uvredljivi, no, činjenica jest da kod manje obrazovanih žena isti mogu, možda, proći i kao nešto "simpatično", mada nije, dok visoko obrazovane žene u takvim manirima vide čistu manifestaciju patrijarhalnog sistema koji je žene ugnjetavao od pamtivijeka.

Drugim riječima, nije teško shvatiti zašto su tolike žene u SAD-u protiv Trumpa. No, prisjetimo se demokratskih predizbora 2008. godine kada su se za kandidaturu borili 8 godina mlađi Barack Obama i Hillary Clinton. Zašto su visoko obrazovane žene tada, također, snažno dale potporu Hillary Clinton? Obama svakako nije ostavljao dojam vulgarnog seksista kao što je to Trump. Dakle, o nekakvom seksizmu ovdje ipak je riječ, ali o ženskom. Navijanje za Hillary Clinton samo zato što je žena je apsurdno. Ipak, taj čimbenik, koji bi trebao biti trivijalan, odigrat će veliku ulogu.

I napokon osvrnimo se i na treću skupinu glasača Hillary Clinton, a to su ljudi koji jednostavno ne znaju previše o politici, odnosno glasaju onako kako im to mediji na svoj suptilan način narede. Mediji danonoćno emitiraju vijesti o tome kako je Trump užasan kandidat, da je neuračunljiv, da je silovatelj, da će izazvati globalnu ekonomsku krizu, da će izazvati Treći svjetski rat... Ljudi koji ne znaju baš ništa ni o politici ni o geopolitici, prestrašeni su, u panici su da će zli i ludi Trump doći na vlast i uništiti sve. Ova skupina možda i najgorljivije podupire Hillary Clinton jer istinski vjeruje da glasom za nju spašava SAD od katastrofe.

U ovu treću skupinu mogli bismo staviti jednu podskupinu, a to su ljudi koji ne prihvaćaju baš sve što im mediji serviraju, ali još uvijek smatraju kako je Hillary, kada se sve zbroji i oduzme, ipak manje zlo. Ovo nije pretjerano entuzijastična, ali je daleko najbrojnija skupina koja će glasati za nju. Tu su i mladi ljudi, milenijalci, koji su se jako angažirali oko potpore Bernieju Sandersu (koji ih je kasnije poprilično izdao kada je dao potporu za Hillary Clinton - što je ekvivalent da lider Occupy pokreta da potporu za Goldman Sachs).

Tko su pak Trumpovi birači? Tu zaista imamo svega i svačega, od lijevih anti-imperijalista do desnih rasista i neo-nacista. Svi oni koji na bilo koji način shvaćaju da s establišmentom nešto ne valja ili da je establišment postao problem, gravitiraju prema Trumpu mada im u pojedinim slučajevima bilo teško to priznati.

No, Trump je dio nečeg šireg od sebe samog, dio je jednog gotovo spontanog anti-establišment pokreta koji je počeo naglo prožimati cijeli Zapadni svijet. Sam Trump je toga itekako svjestan i lukavo jaše taj nadolazeći val šaljući u isto vrijeme i one poruke koje će animirati i malo širu publiku, ne samo onaj njen obespravljen dio (obespravljenost u SAD-u, najvećoj kapitalističkoj sili svijeta, je stanje za široke mase).
Takvom taktikom se Trump približio Hillary na svega nekoliko posto, a prema nekim anketama - prije svega lista LA Times - Trump čak i uvjerljivo vodi.

Je li moguće da je u zadnjim metrima ove utrke dobio vjetar u leđa od FBI-a koji je baš sada odlučio ponovno otvoriti istragu protiv Hillary Clinton i njene ilegalne uporabe privatnog e-mail servera za državničke poslove? Moguće je, američki kompletan sistem se sada, u ovim završnim danima, preispituje iznutra i ne bi iznenadilo da neki žele biti na strani za koju se do sada mislilo da nema nikakve šanse, a sada već izgleda kao pobjednička.

Što se američkog naroda tiče, mnogima je već dosta slušanja toga za koga bi trebali glasati od strane kojekakvih licemjernih TV voditelja koji su sebi uzeli za pravo suditi tko je od kandidata sposoban obnašati dužnost najmoćnije osobe na svijetu. Ovi izbori zbog svega toga su drugačiji, a njihov ishod odredit će budućnost i Amerike i svijeta.
 
Autor: D. Marjanović
 
Izvor: Advance.hr
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Mon, 7 Nov 2016 13:40:19 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6112/Dramati%C4%8Dni+preokret+u+samoj+zavr%C5%A1nici%3A+Ho%C4%87e+li+ipak+Donald+Trump+postati+novi+ameri%C4%8Dki+predsjednik