REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html Lista vesti sr http://www.rex.b92.net/img/logo1.png REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html Napadi na albanske radnje u Srbiji http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5439/Napadi+na+albanske+radnje+u+Srbiji.html U noći između srede i četvrtka dogodilo se nekoliko napada na albanske radnje u Srbiji.

 

U noći između srede i četvrtka dogodilo se nekoliko napada na albanske radnje u Srbiji.

U Staroj Pazovi je bačena bomba na pekaru "Milenium" čiji je vlasnik Albanac Albon Balaj. Prethodno je u izlog pekare pucano iz vatrenog oružja iz automobila u pokretu, prenose lokalni mediji koji navode da je istraga u toku.

Prema izveštavanju lokalnih medija, u trenutku napada u prostoriji gde se nalazi proizvodni pogon nalazile dve osobe i da niko nije povredeđen.

Prethodno su nepoznate osobe u četvrtak oko dva časa ujutro u Somboru zapalile pekaru "Dva brata" čiji su vlasnici Albanci. Pekara je potpuno izgorela, nakon što je na nju bačen molotovljev koktel. Nije bilo povrijeđenih.

Incidenti su se desili nekoliko dana nakon što je u Beogradu prekinut fudbalski meč između reprezentacija Srbije i Albanije, koji je bio obeležen nizom incidenata.

Ovo nije prvi napad na vlasnike pekare "Dva brata". Nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, ali i tokom 2008, pojedinci su pozivali na bojkot pekara čiji su vlasnici Albanci.

]]>
Tue, 21 Oct 2014 15:41:18 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5439/Napadi+na+albanske+radnje+u+Srbiji
Istoričari o vojnoj paradi: Falsifikovanje istorije http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5451/Istori%C4%8Dari+o+vojnoj+paradi%3A+Falsifikovanje+istorije.html Na vojnoj paradi u Beogradu 16. oktobra bila je vidljiva zbrka simbola i poruka, tako da manje upućenom gledaocu nije moglo biti jasno šta se zapravo proslavlja i kako se čitaju važni istorijski događaji, kažu naši sagovornici, istoričarka Dubravka Stojanović i istoričar Srđan Milošević.

 
 
POGLEDAJTE VIDEO I FOTO GALERIJU OVDE: http://www.slobodnaevropa.org/content/istoricari-o-paradi-falsifikovanje-istorije/26642124.html 

 Na vojnoj paradi u Beogradu 16. oktobra bila je vidljiva zbrka simbola i poruka, tako da manje upućenom gledaocu nije moglo biti jasno šta se zapravo proslavlja i kako se čitaju važni istorijski događaji, kažu naši sagovornici, istoričarka Dubravka Stojanović i istoričar Srđan Milošević. Uz nacionalnu pesmu Marš na Drinu, posvećenu bitkama u Prvom svetskom ratu, čule su se, posle dužeg vremena, partizanske pesme, uz srpske uniforme koje su se nosile 1914. godine, vijorile su se partizanske zastave... Pri tom, partizansku pobedu slavi predsednik države koji se nije odrekao titule četničkog vojvode, a jugoslovensku i sovjetsku vojsku koje su oslobodile Beograd pominjao je samo gost iz Rusije, predsednik Vladimir Putin. Prema rečima istoričarke Dubravke Stojanović, vrlo je zanimljivo ono što se dogodilo na paradi, pogotovo ako se, u nameri da se sazna odgovor na pitanje ko je pobedio u Drugom svetskom ratu, pokušaju da tumače simboli koji su se videli:

"Već taj odgovor nam nije sasvim jasan, zato što su svi srpski predstavnici države govorili o Srbima isključivo, tako da su govorile srpska i ruska zastava, govorili su srpski i ruski vojnici, naša dva naroda i tako dalje. Prema tome, za početak, Jugoslavije tu nije bilo. Mada, zanimljivo je da je Putin rekao Jugoslovenska vojska i Crvena armija. Ali što se tiče naših predstavnika, oni Jugoslaviju nisu pominjali, tako da je pitanje koja je država uopšte u tome svemu učestvovala", komentariše istoričarka Dubravka Stojanović.

Što se tiče pitanja šta se proslavljalo, kaže Dubravka Stojanović, ni to nije jasno, jer "smo sada odjednom saznali da se tu obeležavalo i 100 godina od Prvog svetskog rata".

"To je sada neobično, jer zašto bi se Prvi svetski rat obeležavao 20. oktobra. A kada je, recimo, predsednik Nikolić pominjao imena heroja, on je pomenuo 98 posto ili više imena iz Prvog svetskog rata, a zanimljivo je da je iz Drugog svetskog rata jedino pomenuo Koču Popovića. Dakle, nikog drugog, pa ni glavnokomandujućeg tih jedinica koje su oslobodile Beograd, Josipa Broza Tita", napominje Dubravka Stojanović. Ona naglašava da je ono što je bitno to da je "dominirao ustvari Prvi svetski rat, kao i kroz razne govore, naročito Nikolićeve".

"Ako analiziramo i muziku, ja sam poznala u dva tri navrata svega 'Bilećanku' i 'Po šumama i gorama' i 'Oj Kozaro', ali to je bilo stidljivo provučeno između drugih muzika, tako da ni na muzičkom planu ne bi smo mogli jasno da kažemo ko je uopšte činio vojsku i koja je to država koja je oslobodila Beograd", konstatuje Dubravka Stojanović. Srđan Milošević kaže da je na vojnoj paradi falsifikovana istorija.

"U suštini, ceo taj kontekst ni na koji način nije poslao jasnu poruku o opredeljenju Srbije za antifašizam, napravljena je samo jedna velika konfuzija koja ni na koji način ne doprinosi da se pojmovi i vrednosti raščiste i ustanove ponovo u Srbiji te vrednosti antifašizma. Dakle, to je samo još jedan pokušaj nacionalizacije antifašističkog pokreta i pretvaranja u nešto što on zapravo nije bio", naglašava Srđan Milošević.

Ocena da četnički vojvoda odaje počast partizanima, konstatuje Milošević, može da bude neka cinična satisfakcija, ali:

"Suštinski posmatrano, to je zapravo samo još jedna u nizu ilustracija konfuzije koja ovde vlada i u svakom smislu jedna neistorična percepcija i, na kraju krajeva, to je, slobodno se može reći, falsifikovanje istorije", zaključuje istoričar Srđan Milošević.


]]>
Wed, 29 Oct 2014 11:38:21 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5451/Istori%C4%8Dari+o+vojnoj+paradi%3A+Falsifikovanje+istorije
Shocking new footage shows true extent of Serbia-Albania violence http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5448/Shocking+new+footage+shows+true+extent+of+Serbia-Albania+violence.html Tuesday night's Euro 2016 qualifying schedule was marred by a truly horrendous brawl in the game between Serbia and Albania - and now fresh footage has emerged of the scandalous incident.
 
 
WATCH VIDEO HERE: https://uk.eurosport.yahoo.com/blogs/pitchside-europe/shocking-footage-shows-true-extent-of-serbia-albania-violence-070408521.html
 
Tuesday night's Euro 2016 qualifying schedule was marred by a truly horrendous brawl in the game between Serbia and Albania - and now fresh footage has emerged of the scandalous incident.
 
Long-running tensions between the two countries were the backdrop to some of the most shocking scenes seen on a European football pitch for many seasons, with the match called off at 0-0 following a brawl on the pitch.
 
Fans then attacked Albania's players as they desperately made their way off the pitch, sprinting down the tunnel as objects were hurled at them and Serbian fans went for them.
 
The flashpoint was the appearance of a drone carrying a flag of 'Greater Albania' which was torn down by Serbia defender Stefan Mitrovic. You can read more about the background to the incident with our detailed blog here.
 
Now fresh fan footage has emerged of the brawl. You can watch it above.
 
The video starts with Albania's players wrestling the flag from Mitrovic and striker Bekin Balaj racing away to take it to the touchline.
 
 
]]>
Mon, 27 Oct 2014 11:30:30 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5448/Shocking+new+footage+shows+true+extent+of+Serbia-Albania+violence
Nova saznanja o ubistvu gardista http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5429/Nova+saznanja+o+ubistvu+gardista.html Beograd -- Advokat porodica ubijenih gardista u Topčideru Predrag Savić rekao je da je blizu mesta gde su oni stradali pronađen skriveni tunel.

 

Povodom desete godišnjice od stradanja Dragana Jakovljevića i Dražena Milovanovića u kasarni na Topčideru okupile su se porodice vojnika, a tom prilikom je Savić rekao da je na desetak metara od mesta gde su oni poginuli 2004. godine pronađen dobro očuvani, zamaskirani tunel za koji su ranije u vojsci tvrdili da je trafo-stanica.
Ni deset godina od ubistva roditelji ubijenih gardista niko od nadležnih nije želeo da primi, advokati porodica naglašavaju da posebno sada imaju jak razlog da otkriju ko stoji iza očiglednog ubistva dvojice vojnika.
Advokat je rekao da je to novi podatak u javnosti, a braniocima je napisana naredba da ne smeju da pominju tajni ulaz, jer je za to postojala pretnja krivičnim progonom.

"Sada moramo da se obratimo jer je tužilaštvo u ovom predmetu postupalo vrlo aljkavo i nemarno", tvrdi Savić.

Kako je precizirao, do 2009. godine se nije znalo da uopšte postoji tajni ulaz, a tada je pokojni Vladan Batić, koji je bio pravni zastupnik porodica, pitao "šta se krije ispod gomile kamenja i zarđalih vrata".
Savić je naveo da im je rečeno da je ispod trafo-stanica, nakon čega je Batić zahtevao da se ona otvori, a kako tvrdi, ispostavilo se da je reč o tajnom ulazu koji je besprekorno održavan.

"Iz tog ulaza su izašle ubice gardista i verovatno su se na taj ulaz vratili nazad. Reči stradalog Dražena Milovanovića 'iznutra, iznutra', koje je uputio starijem vodniku koji ga je pitao odakle je pucano, pokazuju da je to učinjeno iz tajnog ulaza u Topčideru", rekao je Savić.

On je pozvao zaposlene u Karašu koji su, kako tvrdi, radili na održavanju tajnog ulaza, da "prekinu zavet ćutanja" i kažu šta znaju, a ukoliko je reč o vojnoj tajni, da se skine oznaka tajnosti. Pravni zastupnici će, kako je dodao, podneti zahtev Tužilaštvu da budu saslušani zaposleni u Karašu koji su održavali tajni ulaz, a najavio je i mogućnost ponovnog obraćanja Ustavnom sudu Srbije i Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.
Jedan od pranih zastupnika porodica Olgica Batić kritikovala je što niko od visokih državnih funkcionera u poslednjih 10 godina nije primio očeve gardista, a rekla je da je zahtev da budu primljeni još prošle godine poslat ministru pravde Nikoli Selakoviću i tada prvom potpredsedniku vlade, a danas premijeru Aleksandru Vučiću. Govoreći o slučaju, ona je podsetila da je ove godine, na osnovu zamolnice, Ratko Mladić salušan u Hagu od strane holandskog istražnog sudije, a u vezi sa smrću dojice gardista.

"Način i formulacija pitanja nisu dali bolje odgovore na pitanja koja ne bi postavio verovatno ni brucoš Pravnog fakulteta", navela je Batićeva, koja je dodala da je Mladić naveo neka imena, ali i negirao svoju umešanost.

Pravni zastupnici će, kako je dodala, tražiti da ljudi koje je Mladić pomenuo, a o čijim imenima nije želela da govori, budu saslušani.
Ona je ocenila i da se "niko nije udostojio da se odmakne u predmetu", zbog čega se postavlja pitanje da li je reč o selektivnosti pravde od koje su izuzete porodice Jakovljević i Milovanović. Batićeva je, takođe, rekla da je "sramno što neki ljudi i posle 10 godina pominju da je reč o samoubistvu gardista", a na pitanje kod koga je predmet, rekla je da on stoji kod zamenika višeg javnog tužioca. Janko Jakovljević, otac stradalog Dragana, ocenio je da aktuelna vlast jako malo misli o porodicama ubijenih gardista, te da tužilaštvo "još tapka u mestu". On je izrazio bojazan da ne dođe do toga da predmet zastari, a rekao je i da tužilaštvo "punih 10 godina mlati praznu slamu". Majka pokojnog Dražena Milovanovića, Biljana, navela je da "niko ništa ne preduzima - ni vojska, ni država", kako bi se rastvetlila smrt dvojice gardista, a dodala je i da "zna da ih je vojska ubila". Obeležavanju decenije od ubistva bile su i Žene u crnom koje su položile venac i nosile transparent "Nikada nećemo zaboraviti zločinu u Topčideru".

Jakovljević i Milovanović su poginuli 5. oktobra 2004. godine, tokom služenja vojnog roka. Prvi izveštaj vojnog suda naveo je da se radi o ubistvu i samoubistvu, da bi kasnije nezavnisna komisija utvrdila da je neko treći ubio obojicu, što su kasnije potvrdili i forenzičari FBI.

 
]]>
Wed, 15 Oct 2014 15:16:51 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5429/Nova+saznanja+o+ubistvu+gardista
Pogledajte snimak napada na zgradu B92 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5420/Pogledajte+snimak+napada+na+zgradu+B92.html Odmah po završetku Parade ponosa, na drugom kraju grada, ispred zgrade B92 dogodio se incident. Grupa od oko 30 huligana napala je zgradu B92 i policiju koja je obezbeđivala prostor u Bulevaru Zorana Ðinđića. Dva policajca su povređena u napadu.

http://www.b92.net/video/vesti.php?yyyy=2014&mm=09&dd=28&nav_id=905162
]]>
Tue, 30 Sep 2014 16:28:30 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5420/Pogledajte+snimak+napada+na+zgradu+B92
Egzodus na sjeveru Sirije: u 24 sata preko 60,000 sirijskih Kurda pred ISIL-om pobjeglo u Tursku http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5417/Egzodus+na+sjeveru+Sirije%3A+u+24+sata+preko+60%2C000+sirijskih+Kurda+pred+ISIL-om+pobjeglo+u+Tursku.html Otprilike 60 tisuća izbjeglica iz Sirije prešlo je tursku granicu u posljednja 24 sata, javio je zamjenik turskog premijera, Numan Kurtulmus.


Militanti Islamske države zauzeli su nekoliko desetaka naselja u blizini granice i približili se pograničnom gradu Kobani što je izazvalo egzodus prestrašenih stanovnika.

Kurdski zapovjednik rekao je za Reuters kako su militanti došli petnaestak kilometara nadomak grada. Turska je otvorila dio granice uz to područje i propustila civile koji su napustili domove pred neizbježnim napadom.

Kobani se nalazi na strateško važnoj lokaciji koja blokira militantima povezivanje s osvojenim područjima na sjeveru Sirije. Lokalni kurdski borci čekaju obećanu akciju američkih zračnih snaga na području Sirije kako bi se zaustavilo napredovanje militanata, ali ostaje nejasno kada će i gdje zračni udari biti izvršeni.

"Uništili su svako mjesto u koje su došli, vidjeli smo što su napravili u Iraku pa smo pobjegli", rekao je Isa Lokman, 34 godišnji poljoprivrednik.

Zamjenik turskog premijera Numan Kurtulmus procijenio je da je kroz 30 kilometara širok prolaz, koji su graničari otvorili kako bi propustili izbjeglice, prošlo otprilike 60 tisuća ljudi, a očekuje se dolazak još jednog velikog vala izbjeglica.

"Borio bi se do posljednje kapi krvi, ali morao sam pomoći ženama i djeci. Prijateljske države poput Rusije, SAD-a i Turske nam moraju pomoći. Moraju ih bombardirati, sve što militanti znaju je ubijanje, nemaju oni nikakve veze s islamom", rekao je novinarima Reutersa Mustafa Saleh, 30 godišnji zaposlenik vodoindustrije.

Kurdske snage na terenu, koje se teško naoružanim neprijateljima suprotstavljaju lakim naoružanjem, uspjele su evakuirati otprilike stotinu sela prije napredovanja militanata IS-a.

U selima koja okružuju grad Kobani Sirijski opservatorij za ljudska prava dokumentirao je pokolj jedanaestero kurdskih civila od kojih su neki bili djeca. Broj nedokumentiranih slučajeva daleko je veći.

"U petak kasno popodne otprilike 300 kurdskih boraca zaputilo se iz Turske, gdje su dopratili žene i djecu, prema sirijskom teritoriju kako bi pomogli boriti se protiv IS-a. Ne zna se kojoj točno skupini pripadaju", rekao je Rami Abdulrahman, upravitelj Sirijskog opservatorija za ljudska prava.

"Militanti IS-a ubijaju sve civile na koje naiđu, a mogu se vidjeti tisuće izbjeglica koje čekaju ulazak u Tursku, javio je putem telefona iz sjevernog predgrađa Kobanija upravitelj lokalne radio postaje Arta FM i dodao kako "Militanti ubijaju sve Kurde bez pitanja, što je stvorilo stanje užasa, ljudi će rađe pobjeći s nekoliko vrećica u rukama, nego ostati i riskirati život."

Orhan Sansal, gradonačelnik turskog grada Suruca, koji je primio većinu izbjeglica, opisao je situaciju kao kaotičnu.

"Pomoć stiže, ali imamo problema sa smještajem. Neki ljudi su odsjeli kod rodbine, drugi u halama, džamijama i općinskim zgradama", rekao je Sansal.

Zapovjednik kurdskih snaga koje brane Kobani, Esmatal-Sheikh, rekao je da se "Sukobi odvijaju sjeverno i istočno od grada. Militanti IS-a koji se koriste raketnim bacačima, artiljerijom, tenkovima i oklopnim vozilima, napreduju prema Kobaniju te se sada nalaze na 15 kilometara od grada.

Vođa iračkih Kurda, Masaoud Barzani, pozvao je međunarodnu zajednicu na intervenciju kako bi se spasio Kobani. "Mora ih se udariti jako i uništiti gdje god da se nalaze."

Kurdistanska radnička stranka, od zapadnih zemalja obilježena kao teroristička organizacija, poziva mlade ljude sa područja Turske da se priključe borbi protiv IS-a. Radio postaja iz Kobanija na kurdskom jeziku je objavila poziv na oružje zapovjednika Kurdske radničke stranke Murata Karayilana.

]]>
Mon, 29 Sep 2014 13:50:37 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5417/Egzodus+na+sjeveru+Sirije%3A+u+24+sata+preko+60%2C000+sirijskih+Kurda+pred+ISIL-om+pobjeglo+u+Tursku
Ovo je formula za smanjenje penzija http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5403/Ovo+je+formula+za+smanjenje+penzija.html Beograd -- Smanjivanje plata i penzija samo je jedna od deset mera štednje, rekao je za "Blic" ministar finansija Dušan Vujović.

 

"Sprovešćemo odmah svih deset mera i računamo da ćemo njima, uz ozbiljan plan za povećanje prihoda, već u 2015. godini uspeti da smanjimo budžetski deficit za oko 728 miliona evra na godišnjem nivou, a u 2016. godini za preko milijardu evra", istakao je Vujović.

Vujović dalje navodi da će umanjenje zarada svih čiji je poslodavac država, kao i penzija većih od 25.000 dinara, najviše u masi uticati da lagano zaustavljamo trend rasta budžetskog deficita koji postoji prethodnih godina.

U paketu mera štednje biće i odluka o zamrzavanju plata u javnom sektoru i penzija, do daljeg, rekao je Vujović.

Prema njegovim rečima, penzije će biti smanjivane prema sledećoj formuli: "Kada se od neto iznosa odbije 25.000 dinara koji ne podležu umanjenju, razlika do punog iznosa množi se sa 0,22 i tako dobija tačan iznos umanjenja".

On je naveo primer - ako je penzija 35.000 dinara, odbije se 25.000 dinara, dok se preostalih 10.000 dinara pomnoži sa 0,22 odsto i u tom slučaju umanjenje iznosi 2.200, a penzija koju će taj penzioner dobijati, iznosi 32.800 dinara.

Plate u kompletnom javnom sektoru, uključujući tu i javna preduzeća, razne agencije, regulatorna tela, fondove, zavode, umanjiće se po drugačijoj metodologiji.

"Umanjivaće se za 10 odsto sve plate preko 25.000 dinara", rekao je Vujović.

Prema trenutno aktuelnom planu, kaže ministar, plate preko 100.000 biće umanjene za 15-16 odsto, iako postoji ideja da za veće plate umanjenje bude u većem procentu, odnosno 20 ili 25 odsto. Vujović dodaje da takva odluka još nije doneta.

Po njemu, zamrzavanje plata i penzija nije oročeno.

"Sada ne možemo da oročimo do kada će važiti odluka o zamrzavanju plata i penzija, ali će ona ostati na snazi onoliko dugo koliko imamo rastući trend budžetskog deficita i javnog duga", ocenio je Vujović.

Ostaje, kako je rekao ministar, na snazi i mera zabrane novog zapošljavanja u javnom sektoru, a koja se primenjuje od početka ove godine.

Ozbiljnije uštede očekuju se i od refinansiranja aktuelnih, manje povoljnih kredita za koje se Srbija zadužila, istakao je Vujović.

"Mislim da na ovaj način mogu da se smanje troškovi države za čak dve milijarde", rekao je Vujović i dodao da, iako sa tim nije saglasan MMF, on ovo vidi kao izuzetno sigurnu, takozvanu tvrdu meru.

Vlada računa i na ozbiljne uštede u sektoru javnih nabavki kod javnih preduzeća, navodi Vujović.

"Cilj nam je da taj postupak bude jeftiniji i za te forme i za budžet, odnosno da i domaće firme imaju priliku da pod istim uslovima konkurišu na javnim nabavkama kao strane", istakao je Vujović.

Vujović je rekao da je plan da se ozbiljnije smanje i razni materijalni troškovi ministarstava i svih ostalih budžetskih korisnika.

Osim mera ušteda, plan Vlade zasnovan je i na ozbiljnijem prilivu budžetskih prihoda, rekao je Vujović.

"Umesto povećanja poreza, u cilju povećanja poreskih prihoda, povećahemo obim naplate. Ako sve firme koje danas rade u sivoj zoni nateramo da se prijave, manje će trebati ušteda na drugoj strani", rekao je Vujović.

Budžet je likvidan, ali je potrebno reagovati što pre, naglasio je Vujović.

Oni koji imaju velike zemljišne posede više neće moći da računaju na subvencije države, rekao je Vujović i dodao u vezi toga neće biti kompromisa.

"Nema više oblasti u kojoj ćemo davati subvencije od kojih nemamo efekte. To se ne odnosi samo na ove dotacije koje su očigledno zaostale još iz vremena socijalizma, kada smo možda morali da uvozimo žitarice i ostale kulture. Sada ih imamo dovoljno za izvoz", rekao je Vujović.

"Zašto bi država davala 20.000 - 30.000 evra nekom ko proizvodi za tržište", kaže ministar.

"Planiramo da u potpunosti promenimo odnos prema subvencijama", naglasio je Vujović.

Ministar kaže da "ćemo gledati malo" kako to rade u EU, pošto smo ušli u proces evrointegracija.

"Pametnije je dati podsticaj onom ko ima malo zemlje, ali je spreman da zaposli još nekog na svom posedu", smatra Vujović.

Vujović je najavio da će detalji tih mera biti poznati ovih dana, piše današnji "Blic".

Trošimo mnogo u odnosu na BDP

Vujović izjavio jeda nešto preko milion penzionera neće biti obuhvaćeno merama stednje, odnosno snižavanjem penzija i upozorio da se rashodi budžeta moraju smanjiti, jer trošimo mnogo u odnosu na bruto društveni proizvod (BDP).

Vujović je naveo da javna potrošnja iznosi oko 45 odsto BDP-a i penjaće se do 49 odsto u narednim godinama.

"To mogu da priušte samo najrazvijenije zemlje, to još nismo mi. To je previsok nivo i neke troškove moramo da smanjimo", rekao je Vujović za televiziju Prva.

Vujović je rekao da je ovo što danas pokušava da uradi vlada rezultat niza dogadjaja u dalekoj i skoroj prošlosti, a medju brojnim nerešenim problemima su preduzeća u restrukturiranju.

Govoreći o interesovanju za privatizaciju 502 društvena preduzeća, za šta je javni poziv objavljen 5. avgusta, Vujović je naveo da je do sada stiglo više od 1.700 ponuda, ocenjujući da nisu sve one idealne, ali postoji veći odziv nego što se očekivalo i šansa da neki giganti, koji su na kolenima, nadju kupca.

Kada je reč o javnom dugu, Vujović je primetio da su u Srbiji uspostavljeni trendovi koji ne mogu beskonačno da se nastave, podsećajući da je kumulativno učešće duga u BDP raslo sa sa 20, na 64, pa na 75 odsto BDP-a.

Na rast javnog duga veliki uticaj su imale državne garancije javnim preduzećima, za koje niko nije pretpostavljao da će biti naplaćene, a njihova naplata je sa zadrškom počela da utiče na budžet, objasnio je Vujović.

]]>
Mon, 22 Sep 2014 13:00:17 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5403/Ovo+je+formula+za+smanjenje+penzija
Država priznala odgovornost za mučenje Bošnjaka u logorima u Srbiji http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5388/Dr%C5%BEava+priznala+odgovornost+za+mu%C4%8Denje+Bo%C5%A1njaka+u+logorima+u+Srbiji.html U Srbiji je prvi put doneta presuda za torturu u nekom od logora na njenoj teritoriji u vreme ratova devedesetih godina.
Mesto na kojem je bio logor Šljivovica
Mesto na kojem je bio logor Šljivovica

USrbiji je prvi put doneta presuda za torturu u nekom od logora na njenoj teritoriji u vreme ratova devedesetih godina. Reč je o presudi po prijavi Fonda za humanitarno pravo u kome je utvrdjena odgovornost države za mučenja dvojice Bošnjaka -Enesa Bogilovića i Mušana Džeba koji su 1995. godine, nakon genocida u Srebrenici i napada Vojske Republike Srpske na dugu enklavu, Žepu, preplivali Drinu i predali se Vojsci Jugoslavije. Nakon toga, 800 Bošnjaka zatvoreno je u logorima Šljivovica i Mitrovo Polje.

Apelacioni sud u Beogradu pravosnažno je utvrdio odgovornost Republike Srbije za torturu i nečovečno postupanje pripadnika MUP-a i naložio da se Enesu Bogiloviću i Mušanu Džebi isplati ukupna odšteta u iznosu od 600 hiljada dinara, što je nešto više od po dve i po hiljade evra. Mi smo pozvali Enesa Bogilovića kojem još nije uručena presuda.

“To je malo, to je užasno, eto šta kažem. Prema onome što smo mi otpatili, što smo podnijeli. Kakvi smo mi izašli prije 18 godina, to je bio užas.. Zadovoljan nisam, a moram prihvatiti ono što je odredjeno. Ja ipak poštujem sud... Moj je život na izmaku, da bih se ja gonio... tu nema pomoći, vidim. Tolike godine se mi sudimo, eto tako,” kaže 74-godišnji bivši logoraš, a od 1997. godine, invalidski penzioner u BIH. “Od kako sam izašao iz logora, a imao sam 58 kilograma, lečio sam se po psihijatrijama, malo sam bolje ali sam i dalje na terapijama. Pa mi je pukao čir, operisan sam 1999. godine tri puta, pa mi je opet pukao čir 2001. godine, pa sam infarkt doživeo pre tri godine, ugradjivani su mi stentovi... tako da sam u kući....pravi invalid. A do tada nisam bio nikakav invlalid, jer sam radio kao šumar.“

Šta se dogadjalo Enesu koji je šest meseci bio logoraš u Srbiji?

“Na meni su cigare gašene, gospodjo... Ja imam ožiljke, sudski lekar ih je gledao, tučen sam cipelama, pendrecima, nema čime nisam tučen... Eto, tako”, vidno potresen seća se svog šestomesečnog zatočeništva ovaj logoraš.

Sandra OrlovićSandra Orlović

Sandra Orlović iz Fonda za humanitarno pravo kaže da je Fond pokrenuo postupak za 21-og od ukupno 800 logoraša u ta dva logora u Srbiji. Samo te dve presude su za sada pravosnažne.

“Podsetiću vas, Tužilaštvo za ratne zločine je svojevremeno odbacilo krivičnu prijavu Fonda za humanitarno pravo sa obrazloženjem da ne postoje dokazi i informacije koji bi potvrdili navode krivične prijave Fonda. Pri tome, Tužilaštvo nije saslušalo ni jednog jedinog logoraša, a predložili smo saslušanje 70 direktnih žrtava i svedoka onoga što se dešavalo u ovim logorima.”

Fond za humanitarno pravo je zadovoljan prvom presudom kojom se priznaje šta se dogadjalo iza logoraških žica na teritoriji Srbije koja i danas tvrdi da nije bila u ratu, ali nije odštetom koja je dodeljena žrtvama. Podseća na dva aršina koji se primenjuju:

“One su zaista neuporedivo niže u odnosu na odštete koje dobijaju, recimo, neki funkcioneri institucija Republike Srbije. Podsetiću na ogromne odštete koje su dobijali penzionisani vojni general Aco Tomić (šest miliona dinara za 100 dana provedenih u pritvoru u akciji Sablja) i Rade Bulatović (bivši direktor Bezbednosno-informativne agencije,  667.000 dinara  ) zbog nezakonitog pritvora nakon ubistva premijera Zorana Djindjića. Dakle, to su neuporedive stvari i tu se nazire logika: ako je nešto i utvrdjeno, da je neko pravo povredjeno, baš i ne moramo da puno opteretimo budžet RS.”

Bivši logoraš Enes Bogilović je naš razgovor, podsećanje na šestomesečno zatočeništvo koje ga je načinilo invalidom za celi život, i na 20-godišnje čekanje na pravdu, naglo prekinuo.

“Ja bih imao da pričam koliko hoćeš. Trebalo je da budem zaklan... i sve živo...uh...i molim vas, nemam snage više da pričam. Potresa me to i molim vas, nemojte me dalje ništa pitati...."


Branka Mihajlović

mihajlovicb@rferl.org

Novinarstvom se bavi od 1972. godine kada je diplomirala žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Jedan je od osnivača Nezavisnog sindikata Radio-televizije Beograd, koji se protivio zloupotrebi profesije i upotrebi jezika mržnje u pripemi rata na teritoriji bivše Jugoslavije. Od 1995. do 2006. radi u Radiju Slobodna Evropa u Pragu kao novinar, od 2006. je dopisnik RSE u beogradskom birou.

]]>
Thu, 11 Sep 2014 12:40:06 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5388/Dr%C5%BEava+priznala+odgovornost+za+mu%C4%8Denje+Bo%C5%A1njaka+u+logorima+u+Srbiji
FOREIGN AFFAIRS: KRIZA U UKRAJINI KRIVICA ZAPADA, A NE PUTINA http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5385/FOREIGN+AFFAIRS%3A+KRIZA+U+UKRAJINI+KRIVICA+ZAPADA%2C+A+NE+PUTINA.html U posljednjem broju Foreign Affairs, može se s iznenađenjem pročitati dugačak članak , što ga je potpisao John Mearsheimer, a daje analizu ukrajinske krize i opasnog konfrontiranja Zapada sa Rusijom – što opovrgava naraciju mainstream-a, koja je upravo sada dominantna na Zapadu.

Putin-Ukraine

U posljednjem broju Foreign Affairs, može se s iznenađenjem pročitati dugačak članak , što ga je potpisao John Mearsheimer, a daje analizu ukrajinske krize i opasnog konfrontiranja Zapada sa Rusijom – što opovrgava naraciju mainstream-a, koja je upravo sada dominantna na Zapadu.

piše Maria Grazia Bruzzone

John Mearsheimer: „Lideri Sjedinjenih Država i Evrope su pogriješili pokušavajući od Ukrajine načiniti tvrđavu Zapada u odnosu na Rusiju. Sada kad svi vide očite posljedice toga, još bi veća greška bila nastaviti tu pogrešnu i nelegitimnu politiku“-teza je autora, profesora Političkih Nauka na Univerzitetu u Chicagu.

Iznenađenje zavisi o činjenici da je to objavila Foreign Affairs kao najutjecajnija revija Concil of Foreign Relations, historijski organ think tank-a, osnovan u New Yorku godine 1921, u čijim se redovima od tada našlo na desetke Državnih sekretara, direktora CIA-e, bankara, advokata, profesora i slavnih ljudi iz medija: elita američkog establishmenta. Sa velkim brojem evropskih sljedbenika.

I naravno, članak se odmah našao na blogu poznatih Washington’s Blog e Zero Hedge i mnogih drugih blogova (es qui i e qui) sve do ukrajinskog sitea ( i to ukrajinske vlade) Kyjvposte te do The Vineyard of the Saker, višejezičnom otvoreno filoruskom blogu. Taj blog nema nikakvih iluzija što može značiti ovakvo gledište pred ponovnim dobijanjem prevage Neocon-a u američkoj administraciji, kako drže filo Rusi. No pogledajmo.

DOMINANTNA NARACIJA JE NEISTINITA

„Prema sudu koji prevladava na Zapadu, krizu u Ukrajini pripisuju gotovo u potpunosti ruskoj agresiji. Ruski predsjednik, tako rezoniraju, je anektirao Krim iz želje, koja je dugo vremena u njemu tinjala, da ponovo uskrsne Sovjetski Imperij i mogao bi nastaviti činiti to i sa ostatkom Ukrajine i sa ostalim zemljama Istočne Evrope. S tog gledišta zbacivanje Ukrajinca Janukoviča u mjesecu februaru 2014 predstavljalo je za Putina puki izgovor kako bi mogao narediti ruskim vojnim snagama, da se dokopaju jednog dijela Ukrajine“.- To je uvod u članak. „Ali takvo je mišljenje pogrešno“.

ODGOVORNOSTI: “Sjedinjene Države i njihovi evropski suradnici dijele veliki dio odgovornosti za tu krizu“. Duboki korijen krize predstavlja proširenje NATO pakta, a to je središnji element šire strategije, koja ide za otimanjem Ukrajine iz sfere uticaja Rusije i njenom integracijom u sferu uticaja Zapada“.

„Ekspanzija Evropske Unije na Istok i odlučan doprinos Zapada u pro-demokratskom pokretu u Ukrajini – započeta sa narančastim revolucijama godine 2004 – također predstavlja kritični elemenat. Od sredine devedesetih godina ruski su se lideri odlučno odupirali širenju NATO pakta i u zadnjim godinama (nakon što su Baltičke zemlje ušle u Evropsku Uniju) jasno su objavili i obznanili, kako neće gledati bez reagiranja na pretvaranje svog najvažnijeg strateškog susjeda u pravu pravcatu tvrđavu Zapada“.

Za Putina ilegalno rušenje proruskog predsjednika zemlje, legalno izabranog – što je on s punim pravom okrstio kao državni udar – značilo je da se prelila zadnja kap. Odgovorio je zauzimanjem Krima, poluotoka za koji je strahovao da će postati pomorska baza NATO-a i radio je na tome, da destabilizira Ukrajinu, kako bi je odvratio od namjere, da se priključi Zapadu.“

„Putinovi potezi ne bi smjeli nikoga iznenaditi. Na kraju krajeva Zapad je ušao u dvorište Rusije i zaprijetio je samom srcu ruskih strateških interesa, a to je točka o kojoj je Putin govorio s uzbuđenjem i enfazom mnogo puta. Elite Sjedinjenih Država i Evrope bile su iznenađene jedino zato što su prihvatile gledište, iz kojeg je bila potpuno izbačena međunarodna politika. Te su elite sklone uvjerenju, kako je logika realnosti beznačajna u dvadeset i prvom stoljeću .

SOCIJALNA INŽINJERIJA

“Ciljani instrument da se Kijev odvoji i otkine od Moskve predstavljao je neprekidan napor širenja zapadnih vrijednosti i promocija demokracije u Ukrajini i u ostalim post-sovjetskim zemljama, a u taj plan je najčešće ulazilo direktno financiranje izvjesnih ličnosti kao i izvjesnih organizacija.
Victoria Nuland, asistent američkog Državnog Sekretara za Evropske i za Euroazijske poslove godine 2013 procijenila je da su Sjedinjene Države investirale 5 milijardi američkih $ (dolara) od 1991 da bi pomagale Ukrajini, te da bi Ukrajina „imala budućnost kakvu zaslužuje“, podsjeća Mearsheimer. I navodi Fondaciju National Endowement for Democracy (NED), koju je američka vlada s tom zamišlju stvorila te je NED financirao 60 projekata za promoviranje „civilnog društva“ i za podržavanje opozicije poslije izborne pobjede Janukoviča.

„Kad su ruski leadersi vidjeli tu socijalnu inžinjeriju Zapada u Ukrajini uplašili su se da će njihova zemlja biti sljedeća na redu“ piše ovaj profesor i navodi jednu dvosmislenu rečenicu predsjednika NED-a, Carla Gershmana.

KAKO SE SVE DOGODIO. ULOGA WASHINGTONA

„Tri zapdne politike – proširenje NATO-pakta, ekspanzija Evropske Unije i promoviranje demokracije – dolile su benzin na vatru. Iskra je izbila u novembru 2013, kad je predsjednik Janukovič odbio ekonomski sporazum o kojem je pregovara o sa Evropskom Unijom i kad se odlučio za protuprijedlog: 15 milijardi $ (dolara) od Rusa.

Ta je odluka dovela do protuvladinih demonstracija, koje su jako narasle u sljedeća tri mjeseca. Evropski emisari su pohitali u Kijev, kako bi riješili krizu. Dana 21 februara vlada i opozicija (uz posredovanje Njemačke, Francuske i Poljske, prim prikazivača) su postigle dogovor, koji je dopuštao predsjedniku da ostane na svom mjestu sve do novih izbora. No taj dogovor je odbačen, a predsjednik je sljedećeg dana pobjegao u Rusiju. Nova vlada proklamirana u Kijevu bila je ( i još je uvijek) pro-Zapadna i anti-Ruska i to do srži kostiju i imala je 4 vrlo značajna člana, koji mogu sasvim legitimno nositi etiketu neofašista.

„Iako uplitanje Sjedinjenih Država nije još uvijek do kraja izišlo na vidjelo, jasno je da iza državnog udara stoji Washington. Nuland i republikanski senator John Mc Cain sudjeluju na tim demonstracijama i Geoffrey Pyatt, ruski ambasador u Ukrajini, nakon rušenja Janukoviča, javno je izjavio da je to bio „historijski dan“.

Kako se saznalo iz telefonskog razgovora, koji je uhvaćen, slušan i snimljen, Nulandova je zagovarala promjenu režima i htjela je da predsjednik vlade bude Ukrajinac Arsenij Jacenjuk, kako se i dogodilo (u istom telefonskom razgovoru Nulandova je poslala dođavola evropske lidere – F.ck Evropsku Uniju – koja se očito nije sasvim složila s njoim. To je verzija koja je kružila blogovima, po Underblogu qui, sa fotografijama na linkovima i na es qui).

„Prema tome nema mjesta čuđenju, ukoliko u Rusiji vjeruju da je Zapad bio umiješan u rušenje Janukoviča“.

REAGIRANJE PUTINA

„Putinovo reagiranje je lako shvatljivo“, piše profesor Mearsheimer, koji podsjeća na široke ravnice , što su ih prešle armije Napoleona, wilchelmovske carske Njemačke kao i nacističke Njemačke, kako bi ustvrdio da je Ukrajina uvijek imala ulogu tampon-države od ogromne strateške važnosti za Rusiju. „ Nijedan ruski lider do danas ne bi tolerirao, da se bilo koji vojni savez sa smrtnim neprijateljem Moskve usudi toliko proširiti, da obuhvati Ukrajinu. I nijedan ruski lider ne bi stajao skrštenih ruku, dok Zapad postavlja vladu, odlučnu da integrira Ukrajinu u interesnu sferu Zapada“.

„Washingtonu jasno to nije nimalo drag stav, ali morao bi shvatiti njegovu logiku. Geopolitika je tu na djelu u prvom redu: velesile su uvijek jako osjetljive na postojanje prijetnji iz bliskog susjedstva, koje predstavljaju direktnu opasnost njihovom teritoriju. Zamislite indignaciju Washintona, kad bi na primjer Kina sklopila moćan vojni savez i htjela u njega uključiti Kanadu i Meksiko.

„Ostavivši po strani logiku, ruski lideri su u mnogo prilika i u mnogo navrata kazali zapadnim sugovornicima, kako smatraju neprihvatljljivim širenje NATO-a na Gruziju i Ukrajinu.“

„ U jednom intervju iz 1998 George Kennan (najveći američki ekspert za Rusiju) bio je prorekao da će NATO ekspanzija izazvati krizu, nakon čega će oni, koji su predlagali širenje NATO pakta, izjaviti ‘uvijek smo vam govorili kakvi su Rusi’, onako kako danas pokazuiju prstom na Putina, kao na najvećeg krivca“.

POSTOJI IZLAZ IZ KRIZE: NEUTRALNA UKRAJINA

„Postoji rješenje za krizu u Ukrajini, iako on traži da Zapad misli na Ukrajinu na iz osnova potpuno nov i drugačiji način. Sjedinjene Države i njihovi saveznici morali bi napustiti svoje planove da uključe Ukrajinu među zapadne zemlje i morali bi da sebi postaviti za cilj da Ukrajina postane tampon-zemljom između NATO-a i Rusije, slično kako je to bila Austrija za vrijeme Hladnog rata. Zapadni lideri morali bi shvatiti da Ukrajina za Putina vrijedi jako mnogo te da oni tamo ne smiju podržavati anti-ruski režim. To još ne znači da bi sljedeća ukrajinska vlada morala biti pro-ruska i protivnica NATO-pakta. Upravo suprotno, cilj bi morala postati suverena Ukrajina, koja ne pripada ni ruskom ni zapadnom političkom polju“.

Da se postigne taj cilj Sjedinjene Države i njihovi saveznici morali bi se javno odreći širenja NATO pakta na Gruziju i Ukrajinu; morale bi se aktivirati oko stvaranja ekonomskog plana za spasavanje Ukrajine i to zajedno sa EU, MMF, Rusijom i Sjedinjenim Državama; morale bi jako ograničiti svoje napore u tako zvanoj socijalnoj inžinjeriji Ukrajine: dosta je bilo podrški sad ovoj sad onoj Narančastoj revoluciji. S druge strane Ukrajinu bi trebalo natjerati da uvažava prava manjina, u prvom redu građana, koji govore ruskim jezikom.

IZBOR, PRIJE NO ŠTO BUDE PREKASNO. „Sjedinjene Države i evropski saveznici moraju se odlučiti, moraju napraviti izbor. Mogu nastaviti sa sadašnjom politikom, koja dovodi do krajnjih granica neprijateljstvo s Rusijom, a istovremeno razara Ukrajinu – a to je sceneraij iz kojeg će neminovno svaki protagonist izaći kao gubitnik. Ili treba okrenuti mašine i voziti u drugom pravcu: raditi na tome da Ukrajina postane napredna, ali neutralna. A to je pristup u kojem bi oba protagonista na kraju postali pobjednici. (Autor preskače pogubne posljedice za Evropu, koje se već počinju osjećati i prešućuje stvarni rizik, da sukob Zapada i Rusije preraste u otvoreni rat, prim. prikazivača).

„Netko bi mogao primijetiti da je za mijenjanje politike sada prekasno i da bi to ozbiljno naškodilo vjerodostojnosti Sjedinjenih Država u svijetu. Sigurno, da bi se morala platiti cijena, ali cijena nastavljanja pogrešne politike biti će daleko viša. Na kraju druge bi države vjerojatno cijenile zemlju, koja uči iz vlastitih grešaka i na kraju izabire politiku, koja efikasno rješava problem.“Tako veli članak u reviji Foreign Affairs.

KAKVU TEŽINU MOŽE IMATI TAKAV POGLED NA KRIZU? The Seeker nije optimist. Objašnjava: „ Mearsheimer je glasnogovornik onih koji se mogu definirati kao’ stara garda’ (CFR-a .-Concil of Foreign Relations), a radi se o osobama koje su postepeno uklanjane u korist neo-con-zervativaca, a onda su se ponovo priključile Obami, da bi ih ovaj opet uklonio i zamijenio sa neo-con(zervaticima), kad su ovi vrlo vješto stavilu Obamu pod vlastitu kontrolu. Drugim riječima Mearsheimer govori za onaj dio establishmenta, koji je ostao poražen i ogorčen, iako je još uvijek i jak i utjecajan. Taj članak je možda probni balon (ballon d’essai) preostalog dijela „državnih dubina“ Sjedinjenih Država, kako bi ovaj iskušao, koje će reakcije takav članak izazvati“.

Vidjet ćemo. Ono što je jasno u ovom času jeste, da u američkoj administraciji ne postoji jedinstveno mišljenje, kako se to želi prikazati. I filo ruski site bi mogao biti u pravu, kad prstom ukazuje na sve jači utjecaj neo-con-zervativaca, koji imaju odlučnu riječ i u posljednjoj krizi na Bliskom Istoku, iz čega izlazi na vidjelo sve viće neslaganje u krucijalnim pitanjima, koja svakako ne postoji od jučer, ali to je dosad bila slabo poznato. O tome treba još govoriti i sljedećim prilikama.

Izvor: La Stampa

]]>
Fri, 5 Sep 2014 14:36:18 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5385/FOREIGN+AFFAIRS%3A+KRIZA+U+UKRAJINI+KRIVICA+ZAPADA%2C+A+NE+PUTINA
"Nedopustivo rušenje kuće Baruh" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5383/%22Nedopustivo+ru%C5%A1enje+ku%C4%87e+Baruh%22.html Beograd -- Predsednik Saveza jevrejskih opština Ruben Fuks rekao je da je rušenje kuće porodice Baruh iz 19. veka u centru Beogradu - nedopustivo.


Tanjug

Tanjug

On je naveo i da će tražiti objašnjenje za to kako je mogao da se sruši objekat koji je pod zaštitom države.

"Tražićemo objašnjenje za ovoj postupak, koji nije opravdan i nema realne osnove, i tražićemo da se ovakvi postupci ne ponavljaju, jer grad i ova država ostaju bez sećanja na svoju prošlost", rekao je Fuks.

U nedelju, 10. avgusta u Gospodar Jovanovoj ulici broj 47 srušena je kuća porodice Baruh kako bi investitor, kompanija GJ 47, izgradio poslovno-stambeni objekat od 1.690 kvadratnih metara. 

Fuks je istakao da je o rušenju kuće braće i sestara Baruh saznao iz medija i dodao da će dodatna objašnjena zahtevati od gradskog Zavoda za zaštitu spomenika i nadležnog Ministarstva kulutre

"Tražićemo objašnjenje kako se dopušta narušavanje zaštićene ambijentalne sredine, jer nije samo stvar, kako je to objasnio gradski Zavod za zaštitu spomenika, da nisu sve zgrade iste kategorije u ambijentalnom području. Ako je nešto ambijentalno područje, onda vi novom gradnjom narušavate izgled te ambijentalne celine, što mislim da nije logično i da nije opravdanje da se tu zida nešto moderno", dodao je Fuks.

Tanjug
Tanjug

 

Iz Zavoda za zaštitu spomenika potvrdili su da su dali saglasnost za izgradnju stambeno-poslovnog objekta na mestu gde se nalazila kuće porodice Baruh i u pisanom saopštenju naveli da "srušena zgrada nije imala status spomenika kulture, već je pripadala celini 'Stari Beograd' koja uživa taj status". 

Fuks je istakao da slučaj kuće porodice Baruh nije usamljen i da "imaju loša iskustva sa nedovoljnom zaštitom istorijski bitnih prostora"

On je naveo da je i na prostoru Topovske šupe u Beogradu, gde je bio logor smrti u Drugom svetskom ratu, dozvoljena gradnja stambeno-poslovnog objekta, čija realizacija još nije počela, kao i da je zabrinut za sudbinu Starog sajmišta

"Sada se najavljuje obnavljanje rada Komisije za Staro sajmište, videćemo gde će to da ide, nadamo se da će ići u konstruktivnom pravcu, jer smo zabrinuti, pošto prilikom prikazivanja modela 'Beograd na vodi', prikazana je i druga obala na kojoj Starog sajmišta više nema. Nadamo se da ono neće biti zbrisano i iskorišćeno u lukrativne svrhe", ocenio je Fuks. 

Na mestu gde se nalazila kuća braće i sestara Baruh, pored gomile šuta i dalje se nalazi bager, kao i radnici koji rade na raščišćavanju terena. 

Isidor (1910-1941), Bora (1911-1942) i Josif Baruh (1913-1941), sinovi iz ugledne porodice beogradskih Jevreja, poginuli su u Drugom svetskom ratu kao pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta, a njihove sestre Rašela i Berta streljane su u Banjičkom logoru. 

Isidor je narodni heroj, Bora je značajan slikar, a Josip je bio profesor filozofije.

Za rušenje odgovorna prethodna gradska vlast

Foto: Tanjug
Foto: Tanjug

 

Gradska uprava Beograda danas popodne je saopštila da je investitor koji je naložio rušenje kuće pordice Baruh dobio potrebne dozvole nadležnih institucija i preduzeća u periodu izmedju 2009. do 2013. godine. 

"Radi istinitog informisanja javnosti, ističemo da je Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda mere tehničke zaštite iz svoje nadležnosti za izgradnju stambeno poslovnog objekta doneo pre dve godine, precizno 7. juna 2012, a na dostavljenu projektnu dokumentaciju Zavod je izdao saglasnost još 21. juna 2013. godine, dakle za vreme prethodnog rukovodstva ove institucije", saopštava gradska uprava. 

Na sastanku nadležnih gradskih istitucija povodom rušenja objekta u Gospodar Jovanovoj ulici br. 47 koji je održan danas, utvrđeno je da Grad Beograd nema zakonskih mogućnosti da investitora spreči da nastavi gradnju niti mehanizam da primora investitora da objekat vrati u prvobitno stanje. 

"Nesporno je da je ovaj deo starog Beograda mnogo izgubio rušenjem pomenutog objekta, iako sam objekat nije bio spomenik kulture, ali se nalazio u okviru celine "Stari Beograd" koja uživa status dobra pod prethodnom zaštitom. Današnja gradska vlast je ovaj problem nasledila i učinićemo sve da se ovakvi propusti ne ponove", navodi se u saopštenju grada. 

Ovaj slučaj je, kako je istaknuto, dokaz haosa koji je sadašnjoj upravi grada Beograda ostavila bivša vlast.

Foto: Tanjug
Foto: Tanjug

 

Na sastanku je dogovoreno da stručni saradnici Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda u skladu sa svojim nadležnostima na predvidjenoj lokaciji obavljaju arheološko-konzervatorski nadžor. 

Zavod za zaštitu spomenika kulture posvećen je očuvanju i zaštiti spomenika kulture koji su pod njegovom nadležnošću, navodi se u saopštenju. 

"Ubuduće će se za sve objekte koji se nalaze u okviru prostorno kulturno istorijskih celina raditi detaljna analiza svakog pojedinačnog objekta sa posebnom pažnjom na one koji mogu biti oštećeni ili uništeni izgradnjom novih objekata"

Takodje, svi eventualni stručni problemi rešavaće se kroz debatu u okviru Stručnog saveta Zavoda i kroz saradnju sa drugim gradskim institucijama, što očigledno, kako piše, nije bilo slučaj u prethodnom periodu, čim je do ovakvog propusta došlo. 

Prema informacijama kojima raspolaže Zavod za zaštitu spomenika kulture, objekat je podignut početkom 20. veka. Zgrada je do 30tih godina bila vlasništvo Smiljke Marković, a od 1936. godine Živka Hajima Baruha, trgovačkog agenta iz Ciriha, a ne braće Baruh, kako su to objavili pojedini mediji.

]]>
Thu, 4 Sep 2014 10:36:01 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5383/%22Nedopustivo+ru%C5%A1enje+ku%C4%87e+Baruh%22
Donetsk Artist who Mocked Ukraine Separatist Leader Igor Strelkov Kidnapped http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5378/Donetsk+Artist+who+Mocked+Ukraine+Separatist+Leader+Igor+Strelkov+Kidnapped.html Sergei Zakharov, author of the Murzilki art project, was abducted by unidentified men in uniforms carrying badges of the self-proclaimed Donetsk People's Republic (DNR).

An Ukrainian artist who portrayed a caricature of feared pro-Russian separatist leader Igor Girkin "Strelkov" on the walls of rebel-held Donetsk has been kidnapped in the eastern Ukrainian city, according to local reports.

Sergei Zakharov, author of the Murzilki art project, was abducted by unidentified men in uniforms carrying badges of the self-proclaimed Donetsk People's Republic (DNR). "He was taken to an unknown destination. We haven't been able to contact him. If anyone has any ideas about a possible release, please write to me in private," the spokesman of the group Sergei Mzurkiewicz said on his Facebook page.

Zakharov became widely known in Donetsk for his art installation mocking pro-Russian militants. In his first action, on 11 July, the artist placed a plywood cut shape of the character of the novel Heart of a Dog by Mikhail Bulgakov wearing a DNR uniform.

Another installation portrayed a caricature of pro-Russian commander Arsen Pavlov, who goes by the call sign Motorola, depicted as a devil during the recent wedding with his wife.

Arsen Pavlov, who goes by the call sign Motorola, at his wedding
Devil-like caricature of rebel commander Arsen Pavlov aka Motorola during his recent weedinghttp://mirror22.graniru.info/

Pictures of the wedding, which included the self-proclaimed governor of Donetsk, Pavel Gubarev, went viral in July and featured Motorola dressed in battle uniform sporting a broken arm. But it is the third installation that might have caused Zakharov trouble.

On the wall of the Komsomolets cinema in Donetsk, the artist attached a caricature of Igor Strelkov with a revolver to his head and the caption "Just do it!"

The brother of the artist Andrei Zakharov said the kidnapping took place overnight. According to a neighbour's account:

Pro-Russian separatist military commander Igor Strelkov
Pro-Russian separatist military commander Igor StrelkovReuters

"Four armed men with the DNR identification marks were taking Sergei out of the house. They were also carrying his laptop and a box - most likely it was a box with flyers for future actions. The neighbour asked them why are taking him and to where, but the terrorists claimed they were a rapid response team, and didn't know the details. They were told to get him - and that's what they're doing. "

Strelkov is a veteran of both the Soviet andRussian armies and has been described as a covert agent of Russia's GRU military intelligence.

He has declared himself Minister of Defence of the self-proclaimed Donetsk People's Republic and was charged by Ukraine authorities with terrorism for acts during the current conflict. The commander has been called "one of the most powerful separatist figures in eastern Ukraine" and is a suspect for the downing of the Malaysian Airlines MH17.

An IBTimes UK investigation showed that the charismatic Russian separatist leader was involved in the bloody Bosnian war of the early 1990s.

]]>
Wed, 13 Aug 2014 11:19:27 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5378/Donetsk+Artist+who+Mocked+Ukraine+Separatist+Leader+Igor+Strelkov+Kidnapped
GIDEON LEVY: Zbog stavova o Palestini ulicama Tel Aviva danas hodam s tjelohraniteljem http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5375/GIDEON+LEVY%3A+Zbog+stavova+o+Palestini+ulicama+Tel+Aviva+danas+hodam+s+tjelohraniteljem.html Za jedne je heroj, za druge propagandist Hamasa.


GIDEON LEVY ZA LUPIGU: Zbog stavova o Palestini ulicama Tel Aviva danas hodam s tjelohraniteljem
Za jedne je heroj, za druge propagandist Hamasa. Sebe pak opisuje kao patriotu čija je skromna dužnost izbjeći situaciju u kojoj bi Izraelci mogli reći "Nismo znali". Ulicama Tel Aviva kreće se u društvu tjelohranitelja, koji ga brane od agresivnih građana, a njima poručuje da je "Izrael nasilna i opasna zemlja koja ignorira međunarodno pravo". Gideon Levy je 61-godišnji novinar izraelskog dnevnog lista Haaretz i čovjek čija je prošlotjedna kolumna oštrinom i preciznošću skrenula pozornost na stradanja u Gazi od tisuća tona izraelskih bombi. Unatoč obavezama rado je pristao na razgovor za Lupigu, a Gazu danas usporedit će sa Sarajevom tijekom opsade.

Razgovarao: Mladen Barbarić/Lupiga.Com

Tijekom rata u Bosni bili ste u Sarajevu dok je taj grad bio pod opsadom. Možete li naći sličnosti između Gaze i Sarajeva?

- Sjećanja na Sarajevo jedna su od najjačih koje pamtim. Tamo sam vidio stvari koje, dok sam živ, neću zaboraviti i u ovom trenutku Gazu je lako usporediti sa Sarajevom. Kako onda nije postojao izlaz iz Sarajeva ni danas nema izlaza iz Gaze. Ne postoji način da se ti civili sklone.  Sjećam se pretrčavanja od ugla do ugla pod okom snajpera. Ono što je u Gazi drugačije jest način na koji se tamo vodi rat. Oružja koja koristi Izrael mnogo su destruktivnija i sofisticiranija. Priroda rata je drugačija, no vjerujem da su osjećaji i sjećanja koja danas sa sobom nose Sarajlije ono što osjećaju i oni koji se danas nalaze u Gazi.

Možete li nam pojasniti pod kojim uvjetima ljudi u Gazi žive kada su "dobra" vremena, kada bombe ne padaju?

- Prije svega, nitko od 1,8 milijuna ljudi koji žive u Gazi iz tog pojasa ne može izaći, a riječ je o vrlo malom području. Jednom od najgušće naseljenih na Zemlji. Oni posljednjih sedam godina, koliko traje opsada, ne mogu otići, a neki od tamo nisu izašli 20 godina. I kada tamo nije ratno stanje kao što je to trenutno, to je područje koje stalno doživljava nestašice energije, vode... Sva se ekonomija bazira na krijumčarenju robe kroz tunele što stvara ogromnu korupciju. Znate i iz vašeg iskustva da to proizvodi mali broj ljudi koji se bogati na krijumčarenju dok su ostali neizmjerno siromašni. Nezaposlenost je na 30, 50 ili više posto. Mladi ljudi koji su možda i studirali na lokalnim sveučilištima nemaju što raditi. Isto je i sa zdravstvenom zaštitom koja je iznimno limitirana i birokratizirana. To je grozan način života na psihičkoj i fizičkoj razini gdje se praktički živi u velikom kavezu.

Gideon Levy
Levy u vrijeme kada se među ljudima mogao kretati slobodno (FOTO: Hanay)

Je li moguće da su ljudi koji se bave krijumčarenjem ujedno i povezani s političkim strankama u Palestini te da na neki način podržavaju ovu situaciju jer na tome zarađuju?

- Svi su krijumčari na ovaj ili onaj način povezani s Hamasovom vladom. No, od promjene vlade u Egiptu svi su tuneli prema toj zemlji zatvoreni te je krijumčarenje postalo puno teže. S druge strane, Izrael izvozi jako puno u Gazu i riječ je o legalnoj trgovini. Zbog toga i Izrael zarađuje od svega jako puno jer je riječ o velikom tržištu koje u potpunosti ovisi o izraelskoj proizvodnji. Postoji dosta ljudi koji misle da se radi upravo o tome. No, ja se s tim ne bih složio. Bilo bi to precinično. Svakako postoje ljudi koji na tome zarađuju, no to je tek nusproizvod sukoba.

Kako vidite situaciju u ovom trenutku i što mislite kako će se dalje razvijati?

- Rekao bih da je vrlo loše i u ovom trenutku ne vidim tome kraja. Sigurno da će završiti, ali ne postoji dovoljno međunarodnog pritiska da se to zaustavi u ovom trenutku. Prije nekoliko dana SAD je dao određene signale međutim to ni u kom slučaju nije dovoljno. Moglo bi potrajati još nekoliko dana, ali moglo bi se i dodatno zakomplicirati. U nekim mojim najluđim snovima ovaj bi rat završio tako da se završi opsada Gaze uz međunarodnu kontrolu koja bi Gazi napokon omogućila da se otvori svijetu. Da osposobi luku kako bi se mogla izvoziti i uvoziti roba. To je nekakva moja kratkoročna želja.

ŠTO ŽELI IZRAEL: Pravi cilj je ne postići mir

Dugoročno, postoje dva rješenja. Prvo je rješenje s dvije države. Palestinska država na Zapadnoj obali i Pojasu Gaze uz Izraelsku državu. Bojim se da smo priliku za to propustili jer danas više od pola milijuna izraelskih naseljenika živi na području Zapadne obale i ne vidim tko ih od tamo može maknuti. Ukoliko smo izgubili tu priliku, preostaje nam samo jedno rješenje. Jedinstvena demokratska država na čitavom području u kojoj bi zajedno živjeli Židovi i Palestinci. Trenutno se čini nemogućom, no ne vidim druge alternative. Takvo bi rješenje iziskivalo jako puno vremena i mnogo napora da se prebrode dosadašnji sukobi, ali ne vidim drugog rješenja.

Jeste li optimist?

- Nisam ni najmanje.

Kakva je situacija s Arapima koji žive u Izraelu, imaju li ista prava kao i Židovi?

- Postoje dvije vrste problema. Palestinci koji žive na okupiranim područjima i nemaju nikakva građanska prava te Arapi koji žive u Izraelu i koji imaju sva građanska prava, no grozno su diskriminirani prije svega s ekonomskog gledišta. No, teoretski imaju građanska prava, izraelsku putovnicu, glasaju na izborima, bivaju birani u parlament. Ipak, riječ je samo o Arapima koji su u Izraelu živjeli prije 1967. godine i Šestodnevnog rata.

Palestina
"Gaza je danas kao Sarajevo pod opsadom, samo je izraelsko oružje sofisticiranije i destruktivnije" 
(FOTO: Facebook/PalestineTv) 

Kako država Izrael i Židovi, doživljavaju Arape koji žive među njima? Smatraju li ih lojalnim građanima ili su ipak diskriminirani?

- Riječ je o petini stanovnika Izraela i oni su u vrlo osjetljivoj poziciji. Sve je više napada i odnosi između njih i Židova svakim danom su gori. Sve više je tenzija i one se svakodnevno povećavaju, no to je još uvijek neusporedivo s onim što proživljavaju građani Gaze. 

Tijekom ovdašnjeg rata imali smo novinare koji su otvoreno pisali o zločinima hrvatske strane u ratu. Država se sustavno trudila da ih ušutka koristeći se raznim metodama. U neku ruku Vi radite istu stvar u Izraelu, kako se vlast odnosi prema Vama? Osjećate li ikakav pritisak od strane države?

- Apsolutno nikakav pritisak od države, Vlade, vojske... ne postoji. Imam potpunu slobodu u izražavanju svojih stavova. Međutim, bilo bi posve pogrešno reći da pritisak ne postoji. Riječ je o pritisku društva koje je iznimno agresivno i neprijateljski raspoloženo.

Kako se to odražava na Vaš život, rad...?

- Mislim da situaciju najbolje odražava činjenica što trenutno po ulicama Tel Aviva šetam s tjelohraniteljem. Svakog dana dobivam prijetnje na e-mail. Ipak, mnogo gore od otvaranja e-maila jest proći ulicom gdje me neprestano zasipaju uvredama.

Kažete da se ne bojite Vlade, znači li to da će, ukoliko se otkrije tko Vam prijeti, državni aparat odraditi svoj posao i procesuirati takve prijetnje?

- Moram priznati da nikada nisam testirao državu na taj način, pa ne mogu ni odgovoriti. Jednom sam samo prijavio prijetnje. No, nemam nikakve sumnje da bi, ukoliko se pojave dokazi, pravosuđe odradilo svoj dio posla te bi ti ljudi i dobili zasluženu kaznu. To ne znači da se ne bojim tih prijetnji. Naravno da se bojim.

Na koji način to utječe na Vaš život, odnosno predanost da i dalje pišete o načinu na koji Izrael tretira okupirana područja i Arape općenito?

- To ni u kojem slučaju ne utječe na ono o čemu pišem i kako to radim. Kada dobijem nekakvu konkretnu prijetnju koja nije jedna od onih svakodnevnih, malo sam oprezniji pri izlasku na ulicu. Kako rekoh, nerijetko izlazim s tjelohraniteljima kako je i sada slučaj.

Oni su Vam dodijeljeni od strane policije?

- Ne, nikako, plaćaju ih moja novine.

Imate iznimno dobrog poslodavca, moram priznati.

- To je uistinu točno. Imam potpunu podršku od novina u kojima radim.

Gideon Levy
"Ovdje desetljećima živimo u sistematskom ispiranju mozga" (FOTO: privatni album)

Da se na trenutak vratimo na državu Izrael. Rekli ste kako se države ne bojite. S jedne strane ta država čini sve da zagorča život Palestincima, a s druge strane omogućava Vam da pišete o tom sukobu u punoj slobodi štiteći Vas pri tome od prijetnji iz mase. To pak dovodi do zaključka kako se radi o društvu s visokim demokratskim standardom, barem kada je riječ o jednoj vrsti ljudi - Židovima. Kako se onda događa da ljudi koji odrastaju u društvu naviknutom na takvu razinu slobode pronose svu tu netoleranciju, rasizam, brutalnost i sve ono najgore u čovjeku  Palestincima?

- Morate shvatiti da ovdje desetljećima živimo u sistematskom ispiranju mozga u čemu mediji igraju ogromnu ulogu. Barem kada je riječ o širenju straha i mržnje prema Palestincima. Također, Druga intifada bila je iznimno okrutna. Ovo je društvo prepuno tenzije, straha i moram to naglasiti, prije svega je to utjecaj ispiranja mozga.

U ratovima na našim prostorima mediji su također odigrali presudnu propagandu ulogu, no tu je riječ bila uglavnom o državnim medijima bez obzira o kojoj se strani radilo. Dakle o medijima pod izravnom kontrolom Vladâ, u Izraelu riječ nije o takvim medijima...

- Da, ovdje glavnu riječ vode, kako ih se voli zvati, komercijalni, privatni, slobodni mediji koji zarađuju na tome.

Može li se onda reći da država nije dio toga ukoliko medije koristi na taj način?

- Zasigurno jeste dio toga. No Vlada ne diktira medijima kako da izvještavaju, što da izvještavaju ili na koji način da to rade. Mediji su slobodni da rade što hoće. No, priroda je stvari takva da, bivajući komercijalnima, mediji žele odgovoriti tom nacionalnom osjećaju. Kreiraju određenu atmosferu u kojoj se Palestinci sistematski dehumaniziraju jer to je ono što se prodaje. To je ono što ljudi žele čuti na televiziji. Riječ je o procesu koji traje desetljećima, a ovo što se događa samo je proizvod toga.

Ponašanje medija vođeno je dakle logikom profita te se, promatrano iz perspektive slobodnog tržišta, radi i o logičnom slijedu stvari. Kako Vi gledate na to, da li je riječ o problemu kapitalizma, medija, ljudi koji u njima rade...?

- Da usporedim sa nekadašnjim komunističkim zemljama... Sustav ovdje puno manje zadire u slobode, kako pojedinca tako i društva te medija koji u njemu djeluju. To je sustav koji se međusobno hrani. On proizlazi iz naroda, ulazi u medije te se iz medija vraća narodu.

Koju ulogu u sukobu igra religija?

- Religija nije najbitniji faktor, no svakako igra svoju ulogu. Napokon, Židovi su u ovaj dio svijeta došli na osnovu onoga što piše u Bibliji. Osnovna veza između Židova i Izraela, odnosno Palestine, jest Biblija. To je samo po sebi ostavština religije. Istina, Izrael jest sekularna država, no svakim danom sve više utjecaja ima religija i ona s vremenom postaje sve utjecajnija. No, u samoj suštini vjerujem da se radi o političkom, a ne religioznom pitanju. Dakle riječ je prije svega o političko-nacionalnom sukobu između Židova i Arapa, između Izraelaca i Palestinaca. No, obzirom kako se stvari odvijaju, to ne znači da možda u budućnosti ne može postati i religiozni sukob. 

Lupiga.Com


]]>
Mon, 11 Aug 2014 09:34:50 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5375/GIDEON+LEVY%3A+Zbog+stavova+o+Palestini+ulicama+Tel+Aviva+danas+hodam+s+tjelohraniteljem
Beautiful dream of Israel has become a nightmare http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5373/Beautiful+dream+of+Israel+has+become+a+nightmare.html Everyone ought to be sad at what the beautiful old dream of Jewish redemption has come to. Everyone ought to grieve the death of innocents.

As a Jewish youngster growing up in Budapest, an infant survivor of the Nazi genocide, I was for years haunted by a question resounding in my brain with such force that sometimes my head would spin: “How was it possible? How could the world have let such horrors happen?”

It was a naïve question, that of a child. I know better now: such is reality. Whether in Vietnam or Rwanda or Syria, humanity stands by either complicitly or unconsciously or helplessly, as it always does. In Gaza today we find ways of justifying the bombing of hospitals, the annihilation of families at dinner, the killing of pre-adolescents playing soccer on a beach.

In Israel-Palestine the powerful party has succeeded in painting itself as the victim, while the ones being killed and maimed become the perpetrators. “They don’t care about life,” Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu says, abetted by the Obamas and Harpers of this world, “we do.” Netanyahu, you who with surgical precision slaughter innocents, the young and the old, you who have cruelly blockaded Gaza for years, starving it of necessities, you who deprive Palestinians of more and more of their land, their water, their crops, their trees — you care about life?

There is no understanding Gaza out of context — Hamas rockets or unjustifiable terrorist attacks on civilians — and that context is the longest ongoing ethnic cleansing operation in the recent and present centuries, the ongoing attempt to destroy Palestinian nationhood.

The Palestinians use tunnels? So did my heroes, the poorly armed fighters of the Warsaw Ghetto. Unlike Israel, Palestinians lack Apache helicopters, guided drones, jet fighters with bombs, laser-guided artillery. Out of impotent defiance, they fire inept rockets, causing terror for innocent Israelis but rarely physical harm. With such a gross imbalance of power, there is no equivalence of culpability.

Israel wants peace? Perhaps, but as the veteran Israeli journalist Gideon Levy has pointed out, it does not want a just peace. Occupation and creeping annexation, an inhumane blockade, the destruction of olive groves, the arbitrary imprisonment of thousands, torture, daily humiliation of civilians, house demolitions: these are not policies compatible with any desire for a just peace. In Tel Aviv Gideon Levy now moves around with a bodyguard, the price of speaking the truth.

I have visited Gaza and the West Bank. I saw multi-generational Palestinian families weeping in hospitals around the bedsides of their wounded, at the graves of their dead. These are not people who do not care about life. They are like us — Canadians, Jews, like anyone: they celebrate life, family, work, education, food, peace, joy. And they are capable of hatred, they can harbour vengeance in the hearts, just like we can.

One could debate details, historical and current, back and forth. Since my days as a young Zionist and, later, as a member of Jews for a Just Peace, I have often done so. I used to believe that if people knew the facts, they would open to the truth. That, too, was naïve. This issue is far too charged with emotion. As the spiritual teacher Eckhart Tolle has pointed out, the accumulated mutual pain in the Middle East is so acute, “a significant part of the population finds itself forced to act it out in an endless cycle of perpetration and retribution.”

“People’s leaders have been misleaders, so they that are led have been confused,” in the words of the prophet Jeremiah. The voices of justice and sanity are not heeded. Netanyahu has his reasons. Harper and Obama have theirs.

And what shall we do, we ordinary people? I pray we can listen to our hearts. My heart tells me that “never again” is not a tribal slogan, that the murder of my grandparents in Auschwitz does not justify the ongoing dispossession of Palestinians, that justice, truth, peace are not tribal prerogatives. That Israel’s “right to defend itself,” unarguable in principle, does not validate mass killing.

A few days ago I met with one of my dearest friends, a comrade from Zionist days and now professor emeritus at an Israeli university. We spoke of everything but the daily savagery depicted on our TV screens. We both feared the rancour that would arise.

But, I want to say to my friend, can we not be sad together at what that beautiful old dream of Jewish redemption has come to? Can we not grieve the death of innocents? I am sad these days. Can we not at least mourn together?

 

Gabor Maté, M.D., is a Vancouver-based author and speaker.

]]>
Tue, 5 Aug 2014 13:22:53 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5373/Beautiful+dream+of+Israel+has+become+a+nightmare
Tko je ustao 27. jula 1941. i protiv koga? http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5371/Tko+je+ustao+27.+jula+1941.+i+protiv+koga.html Politička, ideološka i nacionalna kompleksnost ustanka u Srbu funkcionira kao nepresušni izvor revizionističkih tumačenja Narodnooslobodilačke borbe. No, ako sagledamo ustanak u svim njegovim kontradikcijama, na vidjelo upravo izlazi nenadmašan historijski doseg te borbe.
Foto: Fototeka SABA RH
Foto: Fototeka SABA RH

Tematski blok o revizionizmu i danima ustanka u bivšim jugoslavenskim republikama zaokružujemo s hrvatskim slučajem. Za vrijeme Jugoslavije službeni Dan ustanka naroda Hrvatske bio je 27. srpanj, datum ustanka 1941. u Srbu. Nakon osamostaljenja Hrvatske ukinut je Dan ustanka i kao zamjena uveden Dan antifašističke borbe koji se obilježava 22. lipnja. Politička, ideološka i nacionalna kompleksnost ustanka u Srbu funkcionira kao nepresušni izvor revizionističkih tumačenja Narodnooslobodilačke borbe. No, ako sagledamo ustanak u svim njegovim kontradikcijama, na vidjelo upravo izlazi nenadmašan historijski doseg te borbe.

Povijest je uvijek višedimenzionalna. Ona je vrtlog cijelog niza društvenih čimbenika koji se međusobno prožimaju i proždiru. Slijedom toga gotovo svaki povijesni fenomen koji proučavamo, o kojem pričamo i koji nas inspirira jest protkan cijelim nizom dimenzija koje su nerijetko i međusobno kontradiktorne. Stoga se rasprava o povijesti ne može odvijati u binarnom ključu, u terminima crnog i bijelog jer ona to nikad nije. Takav pristup povijesti, pa onda i povijesnim fenomenima, nije opravdan čak ni u nižim razredima osnovne škole. Karakter povijesti kao nečeg višedimenzionalnog predstavlja veliki problem za konstrukciju bilo kakve politike kolektivnog pamćenja putem koje se pokušava konstruirati ili izmisliti određena tradicija. Prema Hobsbawmu “tradicije su odgovori na nove situacije koje uzimaju oblik reference na staro, ili uspostavljaju svoju sopstvenu prošlost putem navodno obvezujućeg ponavljanja.”1

Obično su povijesni događaji oni koji predstavljaju građevni materijal službenih politika kolektivnog pamćenja, odnosno referencu na staro pa su stoga osuđeni na jednodimenzionalnost. Ti povijesni događaji gube svoj kontekst, svoj naboj, sve svoje kontradikcije i uljepšavaju se tako da postanu savršeni, idealni, reprezentativni i muzealizirani izložbeni primjerci koji bi trebali zračiti određenom porukom ili vrijednošću. Jednodimenzionalan, plošni pristup historijskom fenomenu je nešto što prati i ustanak u Srbu 1941. godine.

Kontekst ustanka

Ustanak protiv ustaških vlasti i NDH koji je počeo u ličkom selu Srb 27. srpnja 1941. na svom je vrhuncu dosegao nevjerojatne razmjere. U ljeto 1941. nacističke armije u SSSR-u napredovale su prema Moskvi prelazeći put od 45 km po danu. Situacija za antifašističku koaliciju nije izgledala nimalo ohrabrujuće. U isto to vrijeme izbija ustanak u Srbu te se usred te nesretne NDH pod kontrolom ustanika našlo područje od 3.000 kvadratnih kilometara. Ustanak je bio eksplozija koju su ustaše samoubilački pripremili sebi samima nesmiljenom genocidnom politikom nad srpskim stanovništvom Like, Korduna, Banije i Bosanske krajine.

Odmah po uspostavi NDH srpsko stanovništvo stavljeno je van zakona i izloženo ustaškom teroru. Već tijekom svibnja i lipnja ustaše odvode viđenije muškarce srpske nacionalnosti u internaciju po raznim logorima diljem NDH. Većina tih ljudi svoj će kraj dočekati u logoru Jadovno koji je osnovan u Lici koncem lipnja 1941. U nešto manje od dva mjeseca funkcioniranja, logor Jadovno, kao i njegove okolne jame, postat će poprištem zločina nevjerojatnih razmjera. U ta je dva mjeseca ubijeno otprilike 13.000 ljudi, što je gotovo polovina od 24.000 ljudi koliko je ubijeno u logorskom sustavu Gospić – Velebit – Pag kojeg je Jadovno bio dio2. Ubojstvo 13.000 ljudi u nešto manje od dva mjeseca je zločin takve magnitude da je naprosto morao rezonirati krajem u kojem se dogodio. Čak ni izolacija zbog nepristupačnog terena velebitskog kraja oko Jadovna nije mogla ušutkati zločin koji se tamo odvijao najvećim intenzitetom tijekom tih turbulentnih srpanjskih i kolovoških dana. Jednako okrutne bile su ustaške akcije čišćenja po Baniji, Kordunu i Lici. One su isprva ciljale odrasle muškarce srpske nacionalnosti. Budući da Maksovi mesari nisu uvijek u ličkim selima uspjevali pronaći muškarce jer su ovi na svaku dojavu o pojavi ustaša bježali u šumu, cilj tih akcija čišćenja vrlo je brzo postalo svo srpsko stanovništvo neovisno o dobi i spolu. Tako je primjerice, samo u kotaru Donji Lapac (odakle je kasnije buknuo ustanak) u selima Suvaja, Osredak i Bubanj, u samo tri srpanjska dana, koliko je pod vodstvom Vjekoslava Maksa Luburića trajala akcija čišćenja, ubijeno 279 civila, pretežno žene, djece i staraca, a sela su temeljito spaljena. S obzirom na otvoreno javnu i svirepu narav tih zločinačkih čišćenja u kojima su ubijani žene, djeca i starci usred bijela dana Slavko Goldstein ispravno zaključuje kako je “tom Luburićevom ‘akcijom čišćenja’ i prepadima koji su slijedili u selu Nebljusi i drugdje, put prema općem ustanku u općini Srb i u kotaru Donji Lapac bio nepovratno trasiran”.

Dinamika ustanka

Na zvukove puščane paljbe i detonacije bombi u Drvaru gdje je zapravo prvotno ustanak izbio, lokalno stanovništvo u kotaru Donji Lapac, konkretno u njegovoj općini Srb, također je ustalo na oružje. Članovi komunističke partije danima ranije povezivali su ljude po šumama kako bi ustanak počeo koordinirao na obje obale rijeke Une. Čini se da je ustanak premašio inicijalna očekivanja komunista jer su već nakon prvog dana ustanka, ustanici imali pod kontrolom prostor od 2.000 kilometara kvadratnih s jedne i druge strane Une3. Četvrtog dana ustanka pod kontrolom ustanika našao se prostor od ukupno 3.000 kvadratnih kilometara i uključivao je lokalna središta Drvar, Donji Lapac, Bosansko Grahovo i kasnije Kulen Vakuf. Takva dinamika razvoja ustanka navodi Goldsteina na zaključak da je “u drvarskom kraju Bosne i u hrvatskom kotaru Donji Lapac ustanak bio poput stihije, nagao i masovan, općenarodni. U takvoj stihiji čak i najbolja organizacija ustupa pred ekscesima i samovoljom. Puna kontrola nad postupcima vojske naprosto je nemoguća”4.

Na izbijanje ustanka ustaše su odgovorile jedino kako su znale – novim akcijama čišćenja. Naprosto je nevjerojatno do koje je mjere (ako isključimo moralni aspekt problema i zadržimo se samo na polju političke pragmatike) takva politika bila lišena bilo kakvog realpolitičkog rezona i samoubilačka za ustaški režim. Naime, velika akcija čišćenja koja je pokrenuta u Lici susjednim krajevima, na području Banije i Korduna, uspjela je samo ondje razgranati ustanak. Naprosto se srpsko stanovništvo tjeralo u kut iz kojeg je jedini izlaz bio ustanak, odnosno oružana pobuna protiv ustaške država čiji je jedini cilj bio njihovo fizičko uništenje. Koliko god bila samoubilačka za ustaški režim, nova akcija čišćenja po Kordunu i Lici koja je trajala od 29. srpnja do 8. kolovoza je u istoj mjeri bila i tragična za lokalno srpsko stanovništvo. Na taj način ustaše su samo još više utiskivali međuetničku mržnju kao gorivo u već kipeći kotao koji je Lika tih dana bila.

Goldstein donosi podatak kako je u tih desetak dana, koliko je trajala akcija čišćenja, pobijeno preko 4.500 pravoslavnih civila na području Like, što predstavlja ukupno više od jedne četvrtine svih civilnih žrtava pravoslavne vjeroispovijesti na tom području tijekom cijelog drugog svjetskog rata5. Količina međuetničke mržnje koju su ustaše utisnule u Liku i koja je utiskivana tijekom cijelog trajanja ustanka je morala negdje izaći na vidjelo.

Pozicija Komunističke partije

Priroda ustaške represije, prije i za vrijeme ustanka, zapravo je zadavala okvire unutar kojih se sukob između njih i ustanika trebao odvijati. Taj sukob trebao je ići etničkim linijama − Hrvati protiv Srba i Srbi protiv Hrvata. Partijsko vodstvo ustanika anticipiralo je takav razvoj stvari i nastojalo ga spriječiti. Međutim, Lika je u tek nešto više od tri mjeseca postojanja NDH vidjela toliko prolivene nevine krvi i bespotrebnog međuetničkog nasilja koje su ustaše provodili u ime hrvatskog naroda nad srpskim da bi bilo teško spriječiti ekscese osvetničke prirode po etničkom ključu čak i da je partija u Lici bila brojnija i iskusnija. Partijsko vodstvo našlo se pred izazovom zaustavljanja osvetničkih pohoda nekih dijelova jedinica pod svojom komandom ali i civila koji su harali po selima nakon što su u njima poražene snage NDH. Njihov uspjeh u tom smislu je bio polovičan.

Iako je Komunistička partija Hrvatske još puno prije samog ustanka u Srbu izdala direktivu za pokretanje ustanka na području Banije, Korduna i Like te je imala centralnu i aktivnu ulogu u radnjama prije, za i nakon ustanka u Srbu 27. srpnja 1941. čini se da ih je magnituda i intenzitet ustanka uhvatio potkapacitiranima. Partija i njezini rukovodioci na terenu ubrzo su se našli u očaju kad su vidjeli da vrlo teško mogu kontrolirati ustaničku masu koja je na momente slijedila svoju logiku. Ta logika je značila nastavak sukoba po etničkim linijama.

Ubojstvo 37 članova hrvatske porodice Ivezić u Brotinji koje se dogodilo prvih dana ustanka potvrdilo je strahove komandnog komunističkog kadra na području Donjeg Lapca. Iveziće su ubili muškaraci iz Suvaje na temelju indicija da su dva člana te porodice sudjelovala u akciji čišćenja tijekom koje su pobijene njihove obitelji, a selo zapaljeno. S obzirom na slučaj u Brotinji, ususret napadu na pretežno hrvatsko selo Boričevac, ustaškom uporištu u kotaru Donji Lapac, komunističko vodstvo odlučilo je da se čak po štetu ustanka, koji se morao munjevito odviti ako je htio postići maksimalni uspjeh, odgodi napad za dva ili tri dana kako bi hrvatsko civilno stanovništvo moglo pobjeći te da se na taj način izbjegne još veća tragedija. Civilno stanovništvo se povuklo sa ustaškom posadom, a selo je usprkos svom naporu komunističkog komandanta Gojka Polovine opljačkano i spaljeno. Polovina u svojim memoarima iskreno opisuje sav očaj i nemoć koje je osjećao u namjeri da takve pojave spriječi tih prvih dana ustanka. Za Boričevac, Mario Jareb navodi podatke koje donose Dizdar i Sobolevski prema kojima je u tom selu ubijeno 55 Hrvata koji se nisu povukli iz sela6. Na drugoj obali Une ustanici su također počinili stravične zločine, a najveći i najgnjusniji dogodio se po uspješnom izvršenom napadu na Kulen Vakuf.

Zločini ustanika

Nemalom broju slučajeva etničkog nasilja od strane ustanika jugoslavenska historiografija nije posvećivala mnogo pozornosti, premda se o njima govori, oni se ne problematiziraju dovoljno. Očita je potreba da se historiografija pozabavi i tim segmentom ustanka kako bi se pružila cjelovita slika. To ne mora nužno biti u revizionističkom ključu iako su dosadašnji pokušaji išli u tom smjeru7. Jareb u navedenom članku otvara pitanje prisutnosti četničke ideologije i organizacije u samom ustanku. I dok je neosporno da je određenih četničkih elemenata kod samih ustanika i u samom ustaničkom vodstvu bilo, nisu ponuđeni nikakvi konkretni i čvrsti dokazi koji bi implicirali da je njihova uloga u ustanku bila veća od marginalne kako se dosad smatralo.

Gnjusni ekscesi u obliku ubojstava raznih civila hrvatske te na bosanskoj strani muslimanske etničke pripadnosti više su posljedica velike stihije koja je zahvatila cijeli kraj nakon što je Lika eksplodirala u ustanku. Počinitelji zločina najvećim su dijelom bili ljudi koji su još tog mjeseca srpnja ostali bez svojih najmilijih i ovdje se vjerojatno radilo o uvrnutom činu “pravde” koji se dogodio u kaosu nakon prvog pucnja ustaničkih kubura. No on se ne mora nužno vezivati uz četničku ideologiju i četničku organizaciju. Radilo se strahovitim ekscesima nasilja koji su gotovo u pravilu pratili svaki seljački ustanak kroz devetnaesto i dvadeseto stoljeće, ali i prije. Komparativnim proučavanjem seljačkih buna i ustanaka, koji sadrže cijeli niz predmodernih elemenata, mogli bismo dobiti adekvatnije objašnjenje spomenutog nasilja nego utiskivanjem četničkog karaktera tamo gdje ga ne mora biti.

Postjugoslavenski revizionizam 

Navedeni zločini jednog dijela ustanika doveli su do toga da se ustanak u Srbu, od 27. srpnja 1941., koji je nakon rata slavljen u Jugoslaviji kao Dan ustanka naroda Hrvatske, označi kao kontroverzan te da se kao takav uspostavom Republike Hrvatske odbaci kao državni praznik. Umjesto njega proglašen je Dan antifašističke borbe čija je povijesna referenca bila osnutak sisačkog partizanskog odreda u šumi Brezovica 22. lipnja 1941. Sisački partizanski odred su pretežno činili Hrvati. Uz spomenute zločine, Tuđmanu (kojeg Goldstein i Hutinec percipiraju kao glavnog promotora revizionizma u Hrvatskoj8) je problem predstavljalo i to što je ustanak bio simbioza ugroženog srpskog stanovništva i Komunističke partije Hrvatske, koju su vodili pretežno Hrvati. Radilo se o masovnom ustanku srpskog naroda kojeg su do određene mjere organizirali, provodili i njime zapovijedali i komunisti hrvatske nacionalnosti poput Marka Oreškovića Krntije, Jakova Blaževića i drugih. Tako etnički mješovit nije se uklapao u Tuđmanove koncepcije antifašizma koji ga je vidio kao isključivo hrvatski antifašizam9 te mu je srpski element u toj ahistorijskoj konstrukciji smetao. Zajednički srpsko-hrvatski poduhvat i bilo kakvo referiranje na njega također je bilo problematično zbog ratnog sukoba koji se odvijao u Hrvatskoj u to vrijeme i nije išao ruku pod ruku s tadašnjim mobilizacijskim potrebama vlasti, a ni krajišnika.

U Jugoslaviji se naglašavala zajednička borba svih naroda Hrvatske za oslobođenje zemlje, a poglavito Hrvata i Srba. Kao početak te borbe uzimao se ustanak u Srbu. Sasvim je sigurno da se radilo o prvom masovnom oružanom otporu ustaškim vlastima u Hrvatskoj koji je rezultirao oslobađanjem određenog dijela teritorija te se u procesu njegova trajanja Komunistička partija i Narodnooslobodilački pokret (NOP), kojeg je ona vodila, afirmirala kao glavni faktor u otporu ustašama i okupacijskim armijama nacista i fašista. U tom ustanku partija je uspjela realizirati ono što je bilo nužno za preživljavanje NOP-a, a to je širenje pokreta van partijske jezgre. To je činila plasirajući parolu o bratstvu i jedinstvu te tvrdoglavo inzistirajući da neprijatelj nije Hrvat, već ustaša. No, u retrospektivama na ustanak u Srbu kao Danu ustanka naroda Hrvatske se olako prelazilo preko stvarnih problema na terenu kad se radilo o hrvatsko-srpskim odnosima koji su uistinu bili zatrovani ustaškim divljanjem. Ekscesa je bilo, a partija, koliko god bila mala i neiskusna, na području ustanka posvećivala je sve svoje resurse da otkloni te odvratne i kontraproduktivne međuetničke sukobe. Taj proces nije bio nimalo lak, niti je bio linearan, a nije bio ni jedini kojeg je partija vodila. Bio je to tek jedan od procesa kojeg su partija i NOP vodili usporedno sa glavnim zadatkom, a to je pobjeda u sukobu sa kvislinizima i njihovim patronima.

Zločini ustanika, koji su tek jedan segment povijesnog fenomena kao što je ustanak u Srbu zapravo su negativni indikator presudne uloge NOP-a i politike Komunističke partije Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima. Oni pokazuju kako je uistinu malo trebalo da se narodi Jugoslavije uvuku u jedan interni međuetnički sukob koji je lako mogao završiti međusobnim uništenjem. Zahvaljujući živim i stvarnim ljudima, sa svim svojim manama i vrlinama, ograničenjima i mogućnostima od kojih je nemali broj žrtvovao sve kako bi ponudio alternativu sukobu po etničkom ključu (kojeg su ustaški zločini gurali u prvi plan) takav scenarij je spriječen. Parola o bratstvu i jedinstvu nije bila samo puka parola, ona je bila nužna politika. Nekad s više, a nekad s manje uspjeha. Ali njena stvarna primjena, sa svim svojim inicijalnim problemima, počela je ustankom u Lici. Ustankom u Srbu.

Zahvaljujući pripadnicima NOP-a, zločini počinjeni od strane ustanika danas predstavljaju jeziv spomen na mogući alternativni razvoj povijesti sačinjen od krvavih nacionalističkih orgijanja da nije bilo onih čije ime danas u javnosti sramežljivo i tiho spominjemo, da nije bilo partizana.

  1. Erik Hobsbom, Uvod: kako se tradicije izmišljaju. U: Izmišljanje tradicije, 2. izd, Biblioteka XX vek 126 (Beograd: Biblioteka XX vek, 2011), 6 – 7. []
  2. Slavko Goldstein, 1941.: godina koja se vraća, Historiae, knj. 8 (Zagreb: Novi Liber, 2007), 240. []
  3. Goldstein, 1941., 298. []
  4. “Ustanak u Srbu: Ratovanje na pravoj strani”, Nacional.hr, 27. srpnja 2911. []
  5. Goldstein, 1941., 299. []
  6. Mario Jareb, „Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine“, Časopis za suvremenu povijest, izd 3 (2011.): 764. []
  7. Husnija Kamberović, prir., Revizija prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije: zbornik radova, Posebna izdanja, knj. 4 (Sarajevo: Institut za istoriju, 2007), 203 – 207. []
  8. Ibid. 195. []
  9. Nikica Barić, Antifašistička borba u Drugom svjetskom ratu u političkim interpretacijama hrvatskih predsjednika 1991-2006. U: Husnija Kamberović, prir., Revizija prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije: zbornik radova, Posebna izdanja, knj. 4 (Sarajevo: Institut za istoriju, 2007), 216. []
]]>
Mon, 28 Jul 2014 10:47:12 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5371/Tko+je+ustao+27.+jula+1941.+i+protiv+koga
INTERVJU Eyal Weizman: Inteligentno oružje smrt pretvorilo u ekonomiju http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5369/INTERVJU+Eyal+Weizman%3A+Inteligentno+oru%C5%BEje+smrt+pretvorilo+u+ekonomiju.html Vojska je počela raditi kalkulacije koliko će ljudi biti ubijeno u nekoj akciji, odnosno koliko bi trebalo biti ubijeno, koliko zgrada će biti uništeno. Smrt je postala nešto čime je moguće upravljati. Generali postaju kao predsjednici Uprava velikih kompanija

Foto N. Reberšak
Autor: Ladislav Tomičić
Objavljeno: 13. srpnja 2014. u 16:38

Vojska je počela raditi kalkulacije koliko će ljudi biti ubijeno u nekoj akciji, odnosno koliko bi trebalo biti ubijeno, koliko zgrada će biti uništeno. Smrt je postala nešto čime je moguće upravljati. Generali postaju kao predsjednici Uprava velikih kompanija

Eyal Weizman izraelski je arhitekt i intelektualac koji se bori protiv izraelske okupacijske politike na Bliskom istoku. Također, Weizman je sveučilišni profesor koji je predavao na više europskih sveučilišta. Utemeljitelj je projekta forenzičke arhitekture, koji kroz proučavanje devastiranih objekata u ratom pogođenim područjima nalazi podatke o ratnim zločinima i narušavanju ljudskih prava. Weizman je autor više knjiga, a trenutačno na hrvatskom jeziku izlazi njegova knjiga »Najmanje od svih mogućih zala«, koja govori o »humanitarnom nasilju od Arnedtove do Gaze«.

  U Izraelu, odnosno Palestini ponovno je došlo do otvorenog rata. Povod je ubojstvo tri izraelska tinejdžera, za što je optužen Hamas, ali ova organizacija ne preuzima odgovornost za ta ubojstva. Možete li nam reći nešto o pravim uzrocima najnovije eskalacije nasilja.

  – Ako nema političkog procesa pomirenja i ako nema nade za ljude, ako se ekonomija na palestinskoj strani ne miče, a represija se nastavlja – samo je pitanje vremena kad će se dogoditi ovakve stvari kakve se trenutno u Gazi događaju.

Ekonomija nasilja

Ljudi pod okupacijom se opiru i uvijek će biti tako. Izraelska vlada, s druge strane, situaciju koristi da dodatno radikalizira sukob, jer želi onemogućiti bilo kakav pritisak koji bi išao u smjeru nastavka pregovora i iskoraka prema Palestincima. Radikalnoj desnici na vlasti kudikamo je lakše imati situaciju konflikta i kontrolirati prostor za njegovu eskalaciju.

  U jednom od svojih intervjua govorili ste o ekonomiji nasilja, koja se prakticira otkad je vojna industrija izumila takozvano pametno oružje. Pri vojskama postoje timovi koji kalkuliraju koliko je zgrada potrebno srušiti i koliko je civila nužno ubiti pri napadu na određenu metu.

  – Da, u pitanju je ekonomija smrti. Vojska je počela ekonomizirati smrt, raditi kalkulacije koliko će ljudi biti ubijeno u nekoj akciji, odnosno koliko bi trebalo biti ubijeno, koliko zgrada će biti uništeno, odnosno kako minimizirati ili maksimizirati štetu. Ekonomiju smrti omogućilo je takozvano inteligentno oružje. Smrt je postala nešto čime je moguće upravljati. Generali postaju kao predsjednici Uprava velikih kompanija.

   Pisali ste dosta kritički o humanitarnom pravu, s tezom da je ono upregnuto u službu okupacije.

  – Međunarodni zakonski principi integrirani su u vojnu propagandu. Izrael kaže: »Ubili smo neke civile, ali ubili smo ih zakonito«. Kako zakonito ubiti civile? Tako da kreativno interpretirate međunarodne zakone. Izraelski odvjetnici, a neki od njih su vrlo dobri, proučavaju zakone i traže tehnike za legalno ubijanje. Evo par primjera kreativne interpretacije međunarodnih zakona: živiš negdje u Gazi, izraelska vojska te nazove i kaže da će tvoja kuća biti uništena za pet minuta. Ako se ne evakuiraš ti više nisi civil, nego ljudski štit, a ako si ljudski štit možeš biti ubijen sukladno zakonu. Ljude u Gazi je lako ubiti. Oni su tamo, zatvoreni, dođeš i ubiješ ih. »Umjetnost« je ubiti ih legalno. Zato se kreativno interpretiraju zakoni. Država uzima univerzalne principe, vrlo plemenite, i zloupotrebaljava ih.

Dronovi nad glavom

Recite nam još nešto o tim pozivima. To se u Gazi uistinu događa.

  – Da, događa se. Izraelska vojska je objavila da je poslala na desetke tisuća snimljenih poruka. Više, dakle, niti ne pozivaju telefonom. Nekad su pozivali pa si, živiš li u Gazi, imao priliku čuti živog čovjeka koji ti telefonom kaže da napustiš kuću. Sad vam samo ostave snimljenu poruku. Ako ne pobjegnete možete biti legalno ubijeni. S obzirom na to da u Gazi često nema struje, da se ljudima isprazne mobilni telefoni i nemaju ih gdje napuniti, postoji i praksa koju izraelska vojska provodi, a koja se zove kucanje na krov. Vojska komunicira s vama pucajući vam u krov. To je znak da morate napustiti kuću. Razgovarali smo s ljudima koji su imali iskustvo s takvim komuniciranjem. Svugdje oko vas puca, sve se naokolo lomi, a vi morate razumjeti da je to upozorenje. Ljudi nisu znali što da rade, a ako se ne evakuirate mogu vas ubiti. Eto, to su tehnike kojima se legalno, sukladno međunarodnim zakonima može ubiti čovjeka.

  Zloupotreba međunarodnog prava velika je tema. Takva interpretacija zakona postoji da bi se nasilje moglo činiti na bilo kojem mjestu. Sve može biti napadnuto – svaka kuća, muškarac, žena dijete... Ako ste upozoreni, više niste pod zaštitom zakona. Između vas i projektila nema ništa.

  Jedan ste od osnivača organizacije koja se bavi takozvanom forenzičkom arhitekturom na područjima sukoba. Koji su najvažniji zaključci vaše organizacije?

  – Kroz promatranje uništenih objekata tražimo dokaze, matricu nasilja. Sad smo, na primjer, za Ujedinjene nacije poduzeli jednu od najvećih istraga ubojstava dronovima. Ta istraga jasno pokazuje da je većina meta dronova bila u zgradama. Ranije su dronovima gađali automobile, kampove za obuku, a ponekad čak i bicikle ako su procijenili da se na njima voze militanti. To je bila matrica operatera dronovima. Međutim, ljudi su shvatili matricu pa su se sve više počeli povlačiti u zgrade, i to one gdje žive civili. Zato sve više civila gine u napadima dronova.

  Zapadni militaristi uključeni u kolonijalne ratove neće slati svoje trupe na teren. Neće čak slati niti vojnike da se bore iz zraka. Zato šalju dronove. Dron trebate razumjeti kao urbanog operatera. To je letjelica koja funkcionira nad gradovima. Trebate razumjeti način na koji grad funkcionira i shvatitli ulogu dronova u ratovanju. Neki gradovi su kontinuirano pod nadzorom dronova pa su oni postali dio života tih gradova. Oni su vam uvijek nad glavom, kao ptice, jasno možete čuti njihov zvuk i oni diktiraju život grada, ono što se događa na zemlji.

Civilna akcija

Kako u Izraelu gledaju na ljude poput vas? Nemamo dojam da u Vašoj zemlji djeluje puno kritičara okupacijske politike?

 – Taj dojam nije dobar. Puno izraelskih intelektualaca, pisaca, filmaša, umjetnika – možda ne tako puno arhitekata – aktivno se bori protiv okupacije i drugih formi izraelske dominacije.  Postoje grupe solidarnosti, a ja sam involviran u nešto što smatram najuspješnijim aktom otpora izraelskoj politici, a to je zajednička civilna akcija. Ona je vezana za određene lokacije, ali njome se uspostavlja infrastruktura suradnje, što je vrlo bitno. Taj aktivizam nema ništa s političkom scenom, on se događa mimo politike. Mi u vladi imamo samo desnicu i centar, ali zanimljivo je ono što se događa izvan parlamenta i službene politike.

Stvaraju li vam probleme zbog vašeg angažmana?

– Istina je da ne mogu držati predavanja na nekim sveučilištima, ali s druge strane imam i jako puno podrške. Nemam probleme koji bi bili usporedivi s onim što se događa na palestinskoj strani.

]]>
Tue, 22 Jul 2014 14:15:55 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5369/INTERVJU+Eyal+Weizman%3A+Inteligentno+oru%C5%BEje+smrt+pretvorilo+u+ekonomiju
Privedeni napadači na Žene u crnom http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5366/Privedeni+napada%C4%8Di+na+%C5%BDene+u+crnom.html Valjevska policija uhapsila je 11 osoba zbog napada na bicikliste i aktiviste NVO Žene u crnom

 

Valjevo -- Valjevska policija uhapsila je 11 osoba zbog napada na bicikliste i aktiviste NVO Žene u crnom a po nalogu tužioca zadržavanje do 48 sati određeno je za 5 osoba

Foto: Tanjug, arhiva
Foto: Tanjug, arhiva

Te osobe su osumnjičene za nasilničko ponašanje, ugrožavanje bezbednosti i napad na službeno lice, prilikom sinoćnog napada na centralnom gradskom trgu.

Po nalogu osnovnog javnog tužioca u Valjevu, juče je određena mera zadržavanja do 48 časova A.B. (1984), M.B. (1991), M.M. (1983), I.M. (1992), svi iz Valjeva, zbog postojanja osnova sumnje da su izvršili krivično delo napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti i krivično delo nasilničko ponašanje. 

Zadržan je i N.D. (1963) iz Valjeva za izvršeno krivično delo ometanje ovlašćenog službenog lica u obavljanju poslova bezbednosti ili održavanja javnog reda i mira. 

Tužilac je naložio i da se protiv L.G. (1994) iz Valjeva, podnese krivična prijava za krivično delo ometanje ovlašćenog službenog lica u obavljanju poslova bezbednosti ili održavanja javnog reda i mira, a protiv A.B.(1989) iz Valjeva za krivično delo ugrožavanje sigurnosti u redovnoj proceduri. 

Prekršajne prijave podnete su protiv A.M. (1989), D.M. (1986), S.M. (1993) i A.B. (1989) iz Valjeva zbog izvršenih prekršaja drskog i bezobzirnog ponašanja, vređanja i zlostavljanja drugih lica, navodi se u policijskom saopštenju. 

Do napada na aktiviste "Žena u crnom" došlo je tokom uobičajenog performansa te NVO i povodom razvijanja transparenta kojim se traži da se žrtve Srebrenice ne zaborave, a izvršioci genocida pozovu na odgovornost. Napadnuti su i biciklisti iz meorijalne povorke ka Srebrenici. 

Grupa mladih ljudi, uglavnom u majicama s natpisom "Četnici Valjeva", vređala je aktiviste "Žena u crnom", a potom ih gađala jajima. 

Policija je dobila pojačanje, pokušavala da održi red i zaštiti učesnike protesta, te je nekoliko najratobornijih uhapsila i "maricom" ih sprovela u zgradu Policijske uprave. 

Pri kraju skupa, sat kasnije, kada su "Žene u crnom" počele da pakuju transparent, nekoliko mladića je iskoristilo nepažnju policajaca, upalo među aktiviste, uglavnom žene, napalo ih fizički, pa je nekoliko njih posle udaraca završilo na asfaltu. 

Policija je tada reagovala oštrije, primenila silu, i uhapsila još trojicu mladića, koji su takođe privedeni.

Rodbina i prijatelji uhapšenih sinoć su protestovali pred zgradom Policijske uprave, a policija je obezbeđivala jedan hostel u centru grada, gde su aktivisti "Žena u crnom", među kojima i četvoro povređenih, bili smešteni. 

Oni su danas nastavili put za Loznicu, a sutra će biti u Potočarima, u BiH. 

Ovaj napad osudile su Demokratska stranka i Liberalno-demokratska partija. 

Ovakvim i sličnim incidentima, koji se svake godine događaju uoči godišnjica genocida u Srebrenici, mora se jednom stati na put, poručeno je iz LDP-a. 

DS podseća da ovo nije prvi put da ekstremisti, nasilnici i huligani sebi daju za pravo da se na ovakav, skandalozan i brutalan način obračunavaju sa građanima Srbije koji im iz bilo kog razloga ne odgovaraju. Ta stranka ističe da je jedini način da se pošalje poruka da će Republika Srbija štititi Ustavom i zakonima garantovane prava i slobode svojih građana da se ovakvo ponašanje najoštijre sankcionišu.

Poverenica osudila napad

 

Poverenica za zaštitu ravnopravnosti Nevena Petrušić osudila je danas napad na aktiviste nevladine organizacije ''Žene u crnom'' i bicikliste iz memorijalne povorke ka Srebrenici u Valjevu, izražavajući nadu da će svi napadači koji su u međuvremenu privedeni, biti adekvatno kažnjeni. 

''Država je dužna da zaštiti osnovna ljudska prava i slobodu svakog pojedinca i pojedinke i osigura punu bezbednost'', poručila je Petrušić, upozoravajući da je nedopustivo da se bilo kome osporava pravo na mirno okupljanje. 

Kako je navedeno u saopštenju, poverenica je ocenila da su skandalozni pretnje, nasilje i govor mržnje kojima su bili izloženi predstavnici ''Žena u crnom''. 

''Mržnja i netrpeljivost neće nestati sami od sebe, već svi nadležni, baš kao i svaki pojedinac i pojedinka, treba da doprinesu izgradnji društva okrenutog ka miru i toleranciji i zasnovanog na poštovanju ljudskih prava i ravnopravnosti'', rekla je Petrušić.

]]>
Mon, 21 Jul 2014 12:25:27 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5366/Privedeni+napada%C4%8Di+na+%C5%BDene+u+crnom
Princip i interpretacija http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5358/Princip+i+interpretacija.html Kako Biljana Srbljanović pokušava da razreši ovu semantičko-ideološku konfuziju? Tako što nam članove Mlade Bosne predstavlja kao tinejdžere, kao nedovoljno zrele ljude koji iz ljubavi prema velikoj ideji, u strahovitom samopožrtvovanju, čine gnusan zločin. Dakle,subjektivno, to su heroji. Objektivno - teroristi. Ta interpretacija se, dakle, ne izjašnjava. Ona samo produbljuje dilemu.

AUTOR: ZLATKO PAKOVIĆ

Bliži se stogodišnjica početka Prvog svetskog rata i onog izgovora, kao valjanog povoda, za njegovo forsiranje od strane Austrougarske monarhije - stogodišnjica atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda. Do tog dana dolazimo kao da se u vremenu približavamo samom događaju, iako dotad nikada od njega nismo bili udaljeniji.

Tu iluziju kretanja u suprotnom smeru od toka vremena, trebalo bi imati u vidu. Jer svečanost obeležavanja jeste i interpretacija događaja, a u toj interpretacija ogleda se spremnost jednog društva na odgovornost. To, pak, što nam se čini da u prošlost putujemo kao u budućnost, znači da je nismo ozbiljno tumačili.

Pogledajmo samo kako bedno prolazi pred nama mukla ceremonija povodom dva veka od rođenja genijalnog pesnika Petra II Petrovića Njegoša, kao sahrana kužnog ili krivca. I šta se tu sahranjuje? Ništa drugo do stid jednog društva u kojem su doskora najglasniji bili oni što su pretili da će razoriti Meštrovićev spomenik Njegošu na Lovćenu, i upotrebljavali, iz istorijsko-političkog konteksta „istražene", pesnikove stihove za sopstvenu nacionalističku, ratnohuškačku histeriju i pripremu za pokolj Bošnjaka. Ta mukla ceremonija, interpretacija je novije srpske istorije, i takva je jer su ceremonijalmajstori isti oni koji su zloupotrebili Njegoševu nevinost.

Kako stoji stvar sa svečarskim sećanjem na ubicu austrougarskog prestolonaslednika, na Gavrila Principa i Mladu Bosnu, revolucionarnu jugoslovensku organizaciju u okrilju koje je on delovao i sa čijim je drugim pripadnicima do smrti tamnovao u K.und K? Prema onome što se o tome u medijima govori, posredi je nerazrešiva dilema: da li je reč o teroristi ili heroju? A pitanje o Principu je principijelno: može li jedan atentator biti borac za slobodu? Na to pitanje, savremena naša kultura ne može da iznedri jasan odgovor. To je dijagnoza o gubitku njene orijentacije.

Drama Biljane Srbljanović „Mali mi je ovaj grob", upravo objavljena u izdavačkoj kući Samizdat B92, pokušaj je interpretacije Principovog atentata. Na samom početku, autorka o svom komadu veli: „Zasnovan je na istinitim događajima, arhivu, zapisima sa suđenja i brojnoj istorijskoj građi. Ipak je predmet čiste fikcije i u njemu ne treba tražiti više od toga."

Ta čista fikcija, ovde je, međutim, neizostavno, tumačenje. Kad kažemo tumačenje, šta uistinu kažemo? Pođimo od granične situacije, od Jedanaeste Marksove teze o Fojerbahu, u kojoj se kaže da su filozofi do sada samo različito tumačili svet, a da je stvar u tome da se on izmeni. Taj zahtev za promenom sveta, to je njegova radikalna interpretacija. Ona je, takođe, čista fikcija, tačnije, rečeno u duhu jednog Kornelijusa Kastorijadisa, čisto maštanje. Dakle, mašta, ta „čista fikcija" drame Biljane Srbljanović, neophodni je uslov interpretacije, kao što je interpretacija neophodni uslov izmene stanja.

Oslobodilačko jugoslovenstvo Mlade Bosne, velikosrpski nacionalizam Crne ruke i nezrelost atentatora, tri su osnovna dramaturška vektora u politici drame „Mali mi je ovaj grob". Za Srbljanovićevu, naime, nema sumnje da su Mlada Bosna i Pricip u njoj (i princip u njoj) - jugoslovenske orijentacije. Kada se, međutim , iz današnje perspektive, kad više nema jugoslovenske države ni jugoslovenskog društva, sagleda svrha ondašnjeg atentata, koji je, dakle, izvršen u znaku budućeg jugoslovenskog ujedinjenja, onda se uviđa da je ona istorijski obesmišljena. „Hteo je da osveti svoj narod, motivi za atentat su osveta i ljubav. Voli svoju zemlju, Jugoslaviju. A sve to ni za šta. Jugoslavija nije živa", piše dramska književnica.

No, na istu stvar možemo pogledati s druge strane - iz groba Gavrila Principa, a ne iz groba Jugoslavije. Taj pogled prekorno šiba svojom vrelinom. Interpretacija je sada ovakva: naša novija istorija jeste obesmišljavanje Principovog principa - i to od onog trenutka kad ulica sa imenom Gavrila Principa, imenovana u socijalizmu, uz ime ulice Mlade Bosne, ostaje u našoj arhiteksturi bez imena onih ulica koje su se zvale po herojima narodnooslobodilačkog pokreta. Naša novija istorija jeste protivnarodna. I stoga je danas nemoguće ovde Principa smatrati herojem. Srbljanovićeva se ovim ne bavi. Držeći da je sam Principov princip uzvišen, ona njegov atentat interpretira kao čin kontaminiran suprotnim principom.

Iako je Princip Jugosloven, atentat je počinio, nezavisno od svoje oslobodilačke mladobosanske želje, kao marioneta Crne ruke, tajne vojne organizacije iz Kraljevine Srbije, čiji je glavešina Dragutin Dimitrijević Apis, istinski protagonista drame, onaj koji kaže: "Mali mi je ovaj grob". Dakle, jugoslovenstvo Mlade Bosne kompromitovano je velikosrpskom taktikom, a izvršioci atentata toga, naprosto, nisu svesni.

Ovakva interpretacija, Biljani Srbljanović služi da pokaže kako se velikosrpska politika proteže tokom čitavog trajanja Jugoslavije, i kako rovari kroz samu ideju jugoslovenstva, da bi, na kraju, razorila i samu jugoslovensku državu, a zatim izvršila atentat i na premijera Zorana Đinđića, koji zemlju pokušava da integriše u jugoslovenski region koji se sada zove drugim imenom. Apis, stoga, izgovara rečenice Vojislava Koštunice, Aca Tomića i ostalih koji su u javnosti označeni kao tvorci ideološkog konteksta za atentat na premijera Đinđića. Ovde se, međutim, nagomilavaju dve interpretativne nejasnoće.

Prvo, ako Princip ubija austrougarskog zavojevača kao eksponent velikosrpske ideje, iste one koja će inspirisati genocid u Srebrenici, a ne, kako sam misli, kao jugoslovenski borac za slobodu, onda je taj atentat de facto, a ne samo de iure, zločin protiv čovečnosti. Drugo, ako je inspirator ubistva Franca Ferdinadna isti onaj duh nacionalizma i tajne policije koji dovodi i do atentata na premijera Đinđića, onda se stvara i analogija između Ferdinandove i Đinđićeve smrti.

Kako Biljana Srbljanović pokušava da razreši ovu semantičko-ideološku konfuziju? Tako što nam članove Mlade Bosne predstavlja kao tinejdžere, kao nedovoljno zrele ljude koji iz ljubavi prema velikoj ideji, u strahovitom samopožrtvovanju, čine gnusan zločin. Dakle,subjektivno, to su heroji. Objektivno - teroristi. Ta interpretacija se, dakle, ne izjašnjava. Ona samo produbljuje dilemu. Rekli smo na početku zašto je to dilema i zašto pred njom savremena srpska kultura ne ume da se izjasni. Zato što se odrekla samooslobodilačke jugoslovenske istorije, i sad ne može da je interpretira u duhu slobode.

http://www.danas.rs/dodaci/nedelja/princip_i_interpretacija.26.html

]]>
Wed, 2 Jul 2014 09:10:35 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5358/Princip+i+interpretacija
Zločinačke pretpostavke http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5349/Zlo%C4%8Dina%C4%8Dke+pretpostavke.html Kako bi u konačnici mediji i spin doktori mogli iskoristiti napredak terorista u Iraku za napad na Siriju

 

Posjedovanje tolikog medijskog monopola stavlja jednu stranu u poziciju "stvaratelja istine" - tom ulogom ista strana može svaki proces, događaj i situaciju predstaviti na koji god način poželi i u relativno kratkom roku konkretne detalje iskoristiti za vlastite ambicije.

To naročito dolazi do izražaja zadnjih godina kada je provedena ideološka konsolidacija mass-medija. Drugim riječima, onaj strateški element povremenog prikazivanja "šire slike", kako bi konzumenti istog medija mogli barem spekulirati o postojanju nekakve minimalne objektivnosti, potpuno je nestao.

Korištenje hiper-revizionizma, u stvarnom vremenu, itekako je prisutno u kontekstu aktualnih kriza, naročito kada je riječ o ratu u Siriji. Zapravo, teško je definirati gdje stvaranje laži počinje, a gdje se kreće s njihovim prepričavanjem. No, jedna stvar je očita, zasićenje medijskog prostora neistinama još uvijek je precizna taktika koja uvelike prolazi.

Unutarnji problemi u Siriji iskorišteni su za pokretanje vojnog napada na tu zemlju, no ne u stilu napada na Irak i Afganistan, već korištenjem posrednika - radikalnih Islamista. Bez obzira na sudionika, ovo je i dalje vojna agresija na Siriju jer zapovjednici ofenzivne snage su isti akteri najvećih tragedija 21. stoljeća, invazija na Irak i Afganistan.

Unatoč ogromnoj vojno-političko-financijskoj potpori Zapada i regionalnih sila (Turska, Katar, Saudijska Arabija), Sirija nije mogla biti tek tako slomljena. Da bi se Siriju zaista slomilo, nužan je i direktan vojni angažman upravitelja ovog sukoba, baš kao što je i 2011. bio slučaj u Libiji kada radikalni Islamisti nisu mogli slomiti Tripoli bez direktne zračne potpore NATO pakta.

Takav napad na Siriju se još nije dogodio, ali on je svo ovo vrijeme na stolu. Sada imamo veliku krizu u susjednom Iraku. Što se dogodilo? Radikali koji su godinama podupirani od strane Zapada i njihovih bliskoistočnih saveznika do sada su već dovoljno ojačali te su spremni za veće ofenzive.

Irak je nekoć imao snažnu vojsku, no ona je uništena u američkoj vojnoj invaziji i okupaciji od 2003. do 2011. Današnja iračka vojska je proizvod američke okupacije - trenirana je i naoružavana od strane SAD-a. Koliko dobar "posao" su Amerikanci obavili u Iraku imali smo prilike vidjeti ovog tjedna - pred naletom džihadista iz ISIL-a vojska se jednostavno raspala, ona danas više ni ne postoji. Obranu Iraka predvoditi će paramilitarne jedinice i dobrovoljci, američka iračka vojska više nije akter.

Napredak ISIL-a zaustavljen je u gradovima pred Bagdadom, no umjesto da ovo pitanje riješe sami Iračani, SAD ponovno priprema vojnu intervenciju. Dakako, neki će reći kako ovog puta imaju veći "legitimitet", jer ih otvoreno zovu iračke vlasti u Bagdadu, a čak ni susjedni Iran ne bi imao ništa protiv. No, oni koji zazivaju povratak američkih snaga u bilo kojem obliku trebali bi dobro razmisliti prije nego izlaze u javnost s takvim željama.

Svi oni koji naivno misle kako će "iskoristiti" premoćnu američku avijaciju za svoje interese su jako naivni, pa bili oni danas u Bagdadu ili Teheranu. Znamo kojom brzinom američki vojni angažmani "evoluiraju" kada jednom krenu - u što se samo pretvorila "zona zabrane leta" u Libiji? Koliko je libijskih civila izginulo u zračnim i raketnim napadima američke vojske? 

Nadalje, tko od ovih zagovornika američke zračne "pomoći" može garantirati da će ona biti usmjerena samo tamo gdje bi oni htjeli? Tu se vraćamo na početak teksta i priču o medijskim lažima - naime, otkako su buknuli veliki problemi u Iraku te otkako je ISIL u manje od tjedan dana zauzeo gomilu gradova, mediji sve upornije ističu kako je za sve kriva neaktivnost Obame u Siriji (!).Koji je cilj ovog spina? Koje zločinačke pretpostavke se kriju iza ovakvih izjava? Tvrdnja ide otprilike ovako - da je SAD napao Siriju, srušio Assada, ISIL ne bi toliko ojačali. Koje li strašne pretpostavke! 

Dakle, rušenje jednog od zadnjih uistinu sekularnih režima na prostoru Bliskog istoka bi na neki način "pomoglo" zaustavljanju ekstremista? Moramo se pitati - koliko zločinački um treba biti da izjavi ovako nešto ili koliko tona propagande jedan um mora ispiti da zaista autentično bez fige u džepu izlazi u javnost s ovakvim izjavama?

Jesmo li uopće svjesni magnitude ovih zločinačkih pretpostavki? Jer one zapravo poručuju: Sve dok Assad ne padne mi ćemo biti prisiljeni financirati i naoružavati ekstremiste - dakle, pad Assada = prekid naoružavanja ekstremista. 

Ovo nisu samo zastrašujuće pretpostavke već vjerojatno i konkretna razmišljanja vodstva anti-sirijske koalicije koja bi u konačnici mogla ista i primijeniti za pokretanjem agresije na Siriju.

Kakofoniji ovih bizarnih i zločinačkih pretpostavki pridružio se i čovjek kojeg mnogi s pravom i dalje smatraju ratnim zločincem kojem se moralo suditi - bivši britanski premijer Tony Blair. Naime, njega je zasmetalo da su se neki drznuli konstatirati kako je aktualni kaos u Iraku zapravo posljedica njegove i Busheve imperijalističke agresije na Irak 2003. Zaista, kako bi ikome moglo takvo što pasti na pamet? Da napad na jednu autoritarnu, ali od ovakvog kaosa slobodnu, zemlju može rezultirati takvim posljedicama?

Blair ne samo da poriče svoju krivicu već ima i drskosti tvrditi da je za sve kriva Sirija. "Moramo se osloboditi od te ideje da smo na neki način 'mi' krivi za ovo. Nismo. Tvrditi da je rušenje Saddama razlog za ovu situaciju je bizaran - zauzimanje Mosula je isplanirano preko sirijske granice. Svaki put kada odgađamo akciju u Siriji, biti ćemo prisiljeni u konačnici krenuti s većom silom", istaknuo je Blair.

Groteskno traženje povoda za napad na Siriju je ovih dana ponovno top-tema propagandističke vojske tzv. analitičara i komentatora, a bivši britanski premijer Tony Blair se sada direktno uključuje te svoje zločine želi prebaciti na Damask.

Obama je sugerirao kako će američki zračni napadi krenuti kroz nekoliko dana, mada to još nije potvrđeno. Pitanje se postavlja, ako isti napadi krenu i u Siriji - a o tome se već naveliko govori - tko će biti meta? Uporišta islamofašista u Raqqi i na istoku ili možda predsjednička palača u Damasku?

Oni koji danas zazivaju američku intervenciju protiv ISIL-a i oni koji tvrde kako je ovo "prilika da SAD budu na pravoj strani" zaboravljaju da se američka vojska nije našla na pravoj strani još od 1941. te teško da će sada preko noći postati.

Problem ISIL-a mora se riješiti lokalno, a rješenje nipošto nije konflikt između Sunita i Šijita, upravo suprotno, rješenje je u čvrstom savezu svih manjina i većina protiv ekstremizma. Dakako, svi oni koji igraju na sektašku političku kartu su također sukrivci za ovu eskalaciju, a to je definitivno i irački premijer Nouri al-Maliki kojeg će sjedenje na dvije stolice koštati pozicije, ako ne i glave. Kada se osjetio dovoljno moćan poručio je Amerikancima da se pokupe što prije i ostave ga na miru, krenuo u izgradnju odnosa s Teheranom, pa i u velike vojne ugovore s Rusijom. Neki će reći kako je Maliki pravilno postupio, no nitko zapravo ne voli dvoličnost i politički oportunizam tih razmjera jer to je ono što predstavlja Maliki - hoće li sada kada mu je egzistencija ugrožena ponovno zavapiti za američkom pomoći obećavajući time i prekid (ili barem smanjenje) odnosa s Moskvom, Teheranom i Damaskom? Takav potez ne bi nikoga iznenadio.

Rješenje mora biti u jasnom interesu naroda Iraka i naroda regije, a to je mir, jedinstvo i odbacivanje ekstremizma, sektaštva i političkog oportunizma - u realizaciji tog cilja američka vojska nema nikakvu ulogu, bez obzira što tvrdio Blair i masa spin doktora, jer cijela ova situacija jest direktan proizvod njihovih neo-kolonijalističkih i imperijalističkih zločina.

]]>
Thu, 19 Jun 2014 10:46:51 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5349/Zlo%C4%8Dina%C4%8Dke+pretpostavke
Hej Haj Volonteri: od društvene samozaštite do neoliberalnog upravljanja katastrofama http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5346/Hej+Haj+Volonteri%3A+od+dru%C5%A1tvene+samoza%C5%A1tite+do+neoliberalnog+upravljanja+katastrofama.html Pažnja usmjerena ka stvaranju povoljne investicijske klime ima za posljedicu demontiranje društvenih mehanizama zaštite od prirodnih klimatskih nepogoda.

 

Ekstremne situacije poput recentnih poplava najbolji su indikator promjena u funkcioniranju države. Pažnja usmjerena ka stvaranju povoljne investicijske klime ima za posljedicu demontiranje društvenih mehanizama zaštite od prirodnih klimatskih nepogoda. Između individualizirane figure volontera i kalkulantske pozicije države nužno je politički artikulirati i graditi zaboravljenu infrastrukturu društvene solidarnosti.

Premijer Srbije Aleksandar Vučić pozvao je danas građane Beograda i Srbije da pomognu u spasavanju ljudi ugroženih poplavama. Volonteri pakuju i postavljaju džakove sa peskom u delu između Brankovog i Tramvajskog mosta, a na Makišu su se punili džakovi za pomoć Ostružnici. U Šapcu 10.000 dobrovoljaca iz cele zemlje! U 17h potrebno 20 volontera za istovar šlepera sa donacijama ispred Gerontološkog centra na Bežanijskoj kosi (trenutno su na granici). Potrebni muški volonteri u SC Šumice. U Pioniru potrebne volonterke za čuvanje evakuisane dece! Krizni štab u Šapcu pozvao volontere da dođu kod hale Zorka kako bi bili prebačeni u Drenovac na najkritičnija mesta da bi se dodatno ojačao nasip. Upišite se u bazu volontera. Regrutovanje volontera za radnu akciju na levoj obali Dunava. Areni potrebna oprema za volontere: maske, rukavice, kape. Dostava na ulazu Sever, 106 i 106a. SC Šumice: Potrebni sendviči za volontere! 100 volontera prikuplja, proverava i na Internetu objavljuje informacije u vezi poplave. Svi volonteri koje zanima kako mogu da pomognu mogu se javiti MUP-u. Javni radovi za volontere i radni staž. Volonteri su naši heroji!

Volonterski rad i entuzijazam odigrali su ključnu ulogu nosioca civilne zaštite u socijalnoj katastrofi izazvanoj poplavama, agresivnim državnim inženjeringom i socijalno-ekonomskim kalkulacijama "države koja posmatra". Od prvog dana, u velikom broju, samoinicijativno i organizovano u grupama na poziv Vlasti, započeo je angažman ogromnog broja stanovnica i stanovnika u poplavama zahvaćenim gradovima, regijama i zemljama. Angažman volontera pojavio se na mestu (ne)očekivanog izostanka organizovanog delovanja države i jedinica civilne zaštite koje su u Srbiji iznova osnovane 2012. godine, nakon dvadeset godina diskontinuiteta sa praksom u nekadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji, regrutovanjem onih koji su civilno služili vojsku, kao i svih (prinudno) zainteresovanih dobrovoljaca. Umesto ovih plaćenih i obučenih jedinica, koje su, ispostavilo se, organizovane u vrlo malom broju opština, a najviše u zanesenoj političkoj imaginaciji političara i političarki, srpski premijer je u pomoć javno pozvao volontere-građane-dobrovoljce, formatirajući ih kao ratnike dobrovoljce u odbrani zemlje. Za razliku od rada u jedinicama civilne zaštite, volonterski rad je besplatan rad za opšte dobro ili dobro drugih, a motivisan je solidarnošću, moralnošću, empatijom i/ili humanošću, dok u nekim slučajevima implicira i ideju socijalne pravde. Takođe, neophodno je razlikovati profesionalne volontere koji su angažovani, na primer, u radu Crvenog krsta, koji prolaze određenu obuku i imaju određena prava regulisana zakonom, od ad hoc volontiranja ili, izvan birokratskog rečnika, solidarnosti i međusobne pomoći koja je odigrala ključnu ulogu u ovoj situaciji.

Novi neoliberalni model reagovanja u vanrednim situacijama zasnovan je na regulisanju empatije i solidarnosti među građanima-volonterima, subjektima samopomozive zajednice, u proizvodnji socijalnog kapitala za rešavanje socijalno-ekonomske-vanredne krize u kome država s distance upravlja stanovništvom, koje je prepušteno samo sebi. U Srbiji su angažovani građani-volonteri, kao besplatna radna snaga, iako Zakon o vanrednim situacijama predviđa da svi oni koji su pozvani na zadatke civilne zaštite imaju pravo na naknadu zarade ili ukoliko nisu zaposleni na zdravstvenu zaštitu. Takav model se u mnogome razlikuje od onog socijalističkog koji je bio razvijan u Jugoslaviji.

U socijalizmu zaštita od katastrofa bila je deo sistema opšte narodne odbrane i društvene samozaštite, kao značajnih funkcija samoupravnog društva. Opšte narodna odbrana i društvena samozaštita, u samorazumevanju, bile su koncipirane kao proces podruštvljavanja sigurnosne funkcije države, kroz stvaranje sistemskih samoupravnih struktura. Masovna pojava zaštitnih oblika organizovanja zasnovanih na dobrovoljnoj samoorganizaciji u Jugoslaviji je bila na vrhuncu 1960-ih i 1970-ih godina dvadesetog veka. Oni koji su pisali o ovim procesima isticali su, kao glavni razlog, nivo životnog standarda dostignut u jugoslovenskom socijalizmu tih godina, koji je omogućavao angažovanje radnog naroda na stvaranju ovih struktura, šta je trebalo da vodi ka prevazilaženju države kao nosioca bezbednosti. Civilna zaštita je u Jugoslaviji organizovana nakon tragičnog iskustva sa zemljotresom u Skoplju 1963. godine, kada je život izgubilo preko 1.000 ljudi, kao deo sistema opštenarodne odbrane sa ulogom spašavanja ljudi, materijalnih i drugih dobara od opasnosti prirodnog i ljudskog činioca u ratu i u miru. Provera spremnosti došla je ubrzo, već 1965. godine sa velikim poplavama koje su zahvatile zemlju. Civilna zaštita je bila organizovana na nivou republika preko opština, mesnih zajednica i radnih organizacija, pa i naselja i blokova zgrada koji su mogli da budu poverenici. Sistem CZ u Jugoslaviji obeležavala je masovnost, redovno vršenje obuke i integrisanost u celokupni školski sistem.

Ipak, situacija se u mnogome promenila tokom 1980-ih kada dolazi do pada životnog standardna stanovništva pod pritiskom spoljnjeg duga. Postepeno se obustavlja proces podruštvljavanja sigurnosnih funkcija države i preuzima ih natrag sama država kao vid prisile kojim se stanovništvu pored borbe za egzistenciju nametao i društveno koristan rad. Tako su se i organizaciji CZ mogle uputiti kritike za isticanje snažne uloge države i jednopartijskog sistema, preveliki fokus na ratnoj odbrani, kao i nametanje masovnosti. Sa raspadom Jugoslavije demontiran sistem CZ je u pojedinim republikama ili sveden na minimalnu razinu ili potpuno demontiran, a u Srbiji je, kao što je rečeno, ponovo uspostavljen tek 2012. godine.

Novi model upravljanja katastrofama upravo se proverava u praksi, sa poplavama koje su mnoge izmestile iz svojih kuća, pojedine trajno, i pričinile ogromnu materijalnu štetu. Mnogi ističu ovih dana da je država u ovoj situaciji zakazala, dok je u stvari ona samo etablirala svoju novu specifičnu funkciju. U svakodnevici koju su donele poplave suočili smo se sa povlačenjem države iz aktivne sigurnosne funkcije u pravcu ka neoliberalnom modelu upravljanja i zaštite od katastrofa u kome uloga države postaje sve manja, dok se stanovnici zemlje sve više prepuštaju sami sebi. Unutar ovog modela uloga države je tu da facilitira samopomoć među opštom populacijom, nudeći posebnu pomoć samo pojedinim ranjivijim grupama. Pred, u trenutku i nakon katastrofe postalo je jasno da nam država neće pomoći i odradili smo većinu stvari umesto nje. Nakon prvog naleta poplavnih talasa u kome je stradalo na hiljade kuća zbog nepravovremenog reagovanja službi, hitnih akcija podizanja novih nasipa i organizovanja rada u prihvatnim centrima, država se trijumfalno vratila, u suvim pantalonama, i otpočela da organizuje ljudstvo, u vanrednoj situaciji, preko spiskova za volontere, preko upravljačkog partijskog komandnog kadra, u akcijama na terenu, od izgradnje nasipa do rada u prihvatnim centrima za evakuisane od poplava, preko rodnih stereotipa, jer se zna ko nosi džakove a ko čuva decu, uz sveprisutni klasni rasizam. Država nas je najpre napustila, a onda se vratila da demonstrira vlastitu moć. Hiljadama volonterki i volontera, koji su priskočili u pomoć iz osećaja solidarnosti, počela je da upravlja hijerarhija novih partijskih eksponenata i plaćenih radnika čime je uništena autonomija volonterskog rada kao i praksa i osećaj jednakosti. Jedan od pokaznih primera je preuzimanje prihvatnog centra na DIF-u, koji su organizovali studenti i profesori sa Fakulteta sporta i fizičke medicine, od strane Crvenog krsta, koje je bilo praćeno uvođenjem novih radikalnih mera štednje na hrani.

Prestanak statusa vanredne situacije doneo je i nove elemente upravljanja katastrofom. Došlo je vreme za zabrane i čvrstu upravljačku organizacionu liniju, pa i za razne vrste ekonomskih ucena, za prinudno volontiranje, kao i pranje ruku od odgovornosti i distribuiranje krivice. Tako je u Bosni i Hercegovini Republika Srpska donela zabranu preuzimanja bilo kakve samoinicijativne volonterske aktivnosti, dok je načelnik opštine Maglaj, u drugom bosansko-hercegovačkom entitetu, izdao naređenje u kome kaže da su svi radno sposobni građani Maglaja dužni da se stave na raspolaganje Opštinskom štabu Civilne zaštite i da se uključe u čišćenje grada. Takođe, u naređenju se ističe da će svi koji se budu okupljali na javnim mestima, a nisu uključeni u aktivnosti raščišćavanja grada, biti privedeni u Policijsku stanicu Maglaj na dalje postupanje. U Srbiji ovakve mere najavljuju Ministar omladine i sporta Vanja Udovičić, koji kaže da je nakon ukidanja vanredne situacije vreme da se svi uključe u obnovu zemlje, kao i Guvernerka Narodne banke Srbije Jorgovanka Tabaković, koja poziva volontere da se uključe u obnovu koja će prema njenom mišljenju biti organizovana kao javni radovi. Kao motivacioni mehanizam guvernerka predlaže mogućnost plaćanja radnog staža i penzionog osiguranja volonterima, koji tako gube status volontera i postaju zaposlenici države od koje kao naknadu dobijaju doprinose, koje će po logici stvari ponovo da joj vrate, jer doprinosima se puni budžet, kojima država na najsuroviji način manipuliše u procesima ukidanja socijalne države i finansiranja privatnih i poluprivatnih preduzeća.

Na ovaj način međusobna pomoć, deljenje među jednakima sa različitim pozicijama potrebe, (ponovo) postaje milostinja kao hijerarhijski odnos pomoći onima koju su na dnu, ali i strategija država za smirivanje socijalnih konflikata u trenutku perpetuirane nezaposlenosti. Volontiranje vođeno solidarnošću, a ponekad i idejom socijalne pravde, svodi se na moralno motivisani humanitarni rad, a novonastale socijalne mreže u trenutku katastrofe postaju mesto ponovnog povezivanja individua sa strukturama vlasti koja stvara mehanizme izmeštanja odgovornosti među osiromašene stanovnike, koji su prinuđeni da pomažu sami sebi kroz mehanizme depolitizovane i ne-klasne civilne svesti. A to je jedini logičan ishod, jer su, kako tvrde predstavnici vlasti, oni i tako sami krivi za katastrofu, jer se nisu pridržavali uputstva Štabova civilne zaštite ili su za to jednostavno krivi radnici koji nisu na vreme prijavili pokvareni sistem za uzbunjivanje, zbog čega im se preti otkazom. Kroz ove mehanizme zaštita se (opet) ukazuje kao klasno zasnovana kategorija u službi zaštite vladajućih interesa, čija se moć iskazuje kao javna vlast. U tom smislu kao urgentno pitanje se javlja neophodnost radikalne politizacije civilne zaštite i zaštite u vanrednim situacijama i stvaranje modela koji se ne zasniva na socijalnoj kalkulaciji, i u kome opšta populacija nije samo instrument za očuvanje poretka.

Važan uvid koji smo takođe stekli u ovoj situaciji jeste nedostatak infrastrukture za "direktne usluge", "direktnu brigu" i "direktnu solidarnost". Mnogi koji su uvideli probleme aktuelne distribucije pomoći i brige u najvećoj većini su odlučili da pristanu na nametnutu regulaciju, jer su se suočili sa činjenicom da institucije međusobne podrške van državnog aparata za ovakve situacije gotovo da ne postoje, niti postoje razrađeni mehanizmi neisključujućeg delovanja unutar državnih mehanizama. Oni koji pokušavaju da rade samostalno na drugačiji način sami tragajući, kroz lične kontakte i direktne susrete, suočavaju se sa mnogim teškoćama na terenu, ali i sa perspektivom kažnjavanja represivnog državnog aparata za volontersku neposlušnost. U tom smislu neophodno je raditi na izgradnji institucija i mreža za međusobnu podršku, koje će u budućnosti biti u stanju da postavljaju granice u odnosu na moć države i kapitala, koje će sprečiti buduće zloupotrebe i zaštititi naše živote u susretu sa katastrofama i kalkulantskim interesima države.

]]>
Fri, 13 Jun 2014 14:41:28 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5346/Hej+Haj+Volonteri%3A+od+dru%C5%A1tvene+samoza%C5%A1tite+do+neoliberalnog+upravljanja+katastrofama
Prijedorski lov na ljude http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5338/Prijedorski+lov+na+ljude.html Povodom godišnjice zločina u prijedorskoj opštini, razgovarali smo sa Arijanom Denić, svjedokinjom velikosrpskog fašizma nad Bošnjacima i Hrvatima. Arijana je nosila bijelu traku oko ruke i za Kontru govori šta je ona tačno značila.

U Prijedoru su se 31. maja okupili mladi iz cijele BiH kako bi obilježili Dan bijelih traka, dan kada je lokalna srpska vlast izdala obavijest po kojoj su svi nesrbi u tom gradu morali na svoje kuće da stave bijelu plahtu i oko ruke bijelu traku kako bi, zvanično, “pokazali lojalnost” vlastima. Nezvanično, bio je to početak lova na ljude, masovnih ubistava, progona i pljačke bošnjačkog i hrvatskog stanovništva.

Kako bi podsjetili šta je prethodilo tim užasima, objavljujemo činjenice utvrđene tokom suđenja Milomiru Stakiću, nelegalnom predsjedniku opštine Prijedor pod čijim vođstvom su počinjeni neki od najtežih zločina u ratovima na prostoru bivše SFRJ. Stakić je osuđen u Hagu na 40 godina zbog zločina počinjenih u Prijedoru.

Dana 7. januara 1992., članovi Skupštine opštine Prijedor srpske nacionalnosti i predsjednici opštinskih odbora SDS-a proglasili su paralelnu Skupštinu srpskog naroda opštine Prijedor. Za predsjednika te Skupštine izabran je Milomir Stakić, po zanimanju ljekar. Deset dana kasnije, odlukom koju je potpisao dr. Stakić, Skupština je odobrila "udruživanje srpskih teritorija opštine Prijedor u Autonomnu regiju Bosanska Krajina" (ARK). Krajem aprila 1992. u opštini je osnovano više tajnih srpskih policijskih stanica, a više od 1.500 naoružanih ljudi bilo je spremno da preuzme vlast.

U noći sa 29. na 30. april 1992. izvršeno je nasilno preuzimanje vlasti, koje je predvodio SDS.Na mjesto legitimnih centralnih organa došli su članovi SDS-a i kadrovi lojalni SDS-u. Prije svega, dr. Stakić dolazi na mjesto predsjednika Skupštine opštine izabranog na slobodnim izborima, profesora  Čehajića. Preuzimanje vlasti u opštini Prijedor bilo je nezakoniti puč, planiran i koordiniran mjesecima, čiji je krajnji cilj bilo stvaranje čisto srpske opštine. Ti planovi se nikad nisu krili, a sprovedeni su koordiniranim djelovanjem policije, vojske i političara. Jedna od glavnih ličnosti je bio dr. Stakić, koji je tada igrao vodeću ulogu u političkom životu opštine.

Arijana Denić je te 1992. imala 17 godina. U Prijedoru je živjela sa bratom, ocem i majkom. Za KontraPRESS se prisjeća kako je izgledalo uspostavljanje nove vlasti u tom gradu.   

“Crni dani za moju porodicu počeli su 30. aprila 1992. kada je moj otac sa ostalim kolegama nesrpske nacionalnosti morao napustiti svoje radno mjesto u SUP-u. Ali moj tata, optimista, čovjek vesele duše i iznad svega čovjek koji je još uvijek vjerovao u bratstvo i jedinstvo i pored toga nije dao ni naslutiti da bi nam se nešto loše moglo desiti. Uzalud su bili pokušaji njegovih prijatelja da mog brata i mene evakuiše u inostranstvo jer je slijepo vjerovao da će sve mirno proći. Dana 25. maja 1992. su ga njegove bivše kolege odvele u logor, a 28.maja je ubijen. U Prijedoru smo ostali brat, mama i ja. Tad je počela naša borba za preživljavanje. Na naredbu tadašnjih vlasti na našem balkonu smo objesili bijeli čaršaf i na ruci nosili traku kad bi išli vani sve do dana dok neko nije pucao na mamu i mene dok smo na balkonu prostirale veš. Upravo tog dana se komšija iz zgrade (radi njegove familije neću navoditi ime) vratio sa ratišta i od nekog saznao šta se desilo, utrčao je u naš stan i sklonio čaršaf sa našeg balkona i naredio da ga nikad više ni u kom slučaju ne vješamo.”

Ubrzo nakon preuzimanja vlasti, opštinski Savjet za narodnu odbranu počeo se sastajati u novom sastavu, pod predsjedanjem dr. Stakića kao predsjednika Skupštine opštine uspostavljene nakon preuzimanja vlasti.

Skupštinu opštine je 20. maja 1992. zamijenio Krizni štab opštine Prijedor, kasnije preimenovan u Ratno predsjedništvo, čiji je sastav bio gotovo identičan sastavu Savjeta za narodnu odbranu i kojim je takođe predsjedavao dr. Stakić. Krizni štab se u razdoblju odmah nakon preuzimanja vlasti sastajao veoma često, te je usvojio brojne odluke, naloge i druge akte.

Civilni život u Prijedoru se nakon preuzimanja vlasti promijenio na mnogo načina. U gradu je zamjetno porastao broj vojnih lica i pokrenut je propagandni rat protiv nesrba. Na osnovu odluke Kriznog štaba, krenulo se s oružanim napadima na nesrpsko stanovništvo širom opštine. Stvaranje atmosfere straha u Prijedoru kulminiralo je dogovorom članova prijedorskog Kriznog štaba da se osnuju logori Omarska, Keraterm i Trnopolje.

Arijana kaže da je kretanje sa ili bez trake tih dana bilo ograničeno, ne samo za nesrbe nego za sva civilna lica.

“Svugdje u gradu bili su punktovi kroz koje nisu tek tako propuštali u određene ulice. Ja radi trake na ruci nisam doživjela nikakav incident sem ružnih pogleda, ali i izbjegavali smo sve izlaske na ulicu. Najgore i deprimirajuće od svega je bio taj ponižavajući osjećaj da moraš staviti tu traku. U kupovinu u tim prvim danima nije bilo moguće ići, trgovine su bile manje više polupane i zatvorene i snabdjevanje sa hranom je išlo preko poznanika. Pekare su radile i bilo je jako neugodno stajati u redu za hljeb pošto su preko puta pekare često sjedili pijani vojnici koji su znali pucati u vazduh i psovati. Meni je to ostalo u jako ružnom sjećanju”.

“Najteži momenat mi je bio kad sam saznala da mi je otac ubijen i jako dugo nisam mogla povjerovati da ga nema. Sve do dana kad su pronašli njegove kosti, punih 15 godina nakon što je ubijen, potajno sam se nadala da će se pojaviti negdje iza nekog ćoška. Ono što me najčešće muči jesu riječi  tatinog bivšeg kolege pri jednom od upada i pretresa u naš stan. Na moje pitanje gdje je moj tata i kad će se vratiti, njegov odgovor je bio ‘dobićeš tatu ali u lijesu’.”

Kada je ponovo krenula u školu, kaže da više nije nosila traku oko ruke, ali da je bilo prozivanja i vrijeđanja od pojedinaca kao i, s druge strane, jako puno razumjevanja.

“Čak su neke moje školske drugarice donosile jaja, brašno i povrće. U početku se sugradjani, prijatelji Srbi nisu ni javljali, a ako bi te i pozdravili bilo je to sa nekom dozom bojaznosti. S vremenom su se  počeli javljati ali još uvijek sa neke distance. Jedna mamina kolegica sa posla i njen muž, jedni su od rijetkih Srba koji su odmah uprkos situaciji pomagali svoje prijatelje nesrbe. Takodjer od par komšija Srba, od kojih to nismo ni očekivali dobili smo jako puno podrške.”

U toku rata u Prijedoru je ubijeno 3.183 ljudi, od čega 103 djece, 3.500 je nestalo, s područja Prijedora i Sanske doline protjerano je 53.000 osoba. Kroz koncentracione logore prošlo je 31.000 žena, muškaraca i djece.

Pored Milomira Stakića, za prijedorske zločine osuđeni su i Zoran Žigić. Duško Tadić, Mlađo Radić, Darko Mrča, Duško Sikirica, Miroslav Kvočka, Dragoljub Prcać, Milojica Kos, Predrag Banović. Zatim, Drago Radaković, Draško Krndija, Željko Bulatović, Siniša Teodorović, Radoslav Knežević, Zoran Gajić, Ismet Žerić.

Lokalna vlast u Prijedoru je prošle godine zabranila obilježavanja stradanja građana tog grada nesrpske nacionalnosti, a do danas ni jedno mjesto stradanja nije obilježeno.U znak protesta aktivista Emir Hodžić je održao performans na centralnom gradskom trgu, stojeći sa bijelom trakom na ruci. Zatim je obišao sva mjesta stradanja Prijedorčana.

Prošle godine je počelo sa jednim čovjekom, ove godine sjećanje na ubijene Prijedorčane i borba protiv fašizma, objedinili su prvi put nekoliko stotina aktivista iz svih većih gradova BiH.

Arijana kaže da je ponosna na njih. Umjesto bilo kakvog zaključka, neka njene riječi ostanu kao trajni podsjetnik posljedica fašizma u BiH.

“Imala sam 17 godina kad je sve počelo, u januaru 1993. sam napunila 18 godina. Tatine kosti su pronađene 2007. godine. Dan prije ukopa držala sam ih u rukama i sastavila njegov skelet. Dopustili su mi čak da budem nekoliko trenutaka sama sa njim. Odjeća je bila puna rupa jer je strijeljan. Pokopan je u ljeto 2007 godine u Kozarcu.”

Izvor: http://kontrapress.com/clanak.php?rub=Dru%C5%A1tvo&url=Prijedorski-lov-na-ljude

 

]]>
Mon, 2 Jun 2014 13:04:13 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5338/Prijedorski+lov+na+ljude