REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html Lista vesti sr http://www.rex.b92.net/img/logo1.png REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html Nastavlja se velika ofenziva sirijske vojske u Aleppu, SAD gnjevni zbog intenzivne ruske zračne potpore: "Ovo što činite u Siriji nije borba protiv terorizma, ovo je barbarizam!" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6077/Nastavlja+se+velika+ofenziva+sirijske+vojske+u+Aleppu%2C+SAD+gnjevni+zbog+intenzivne+ruske+zra%C4%8Dne+potpore%3A+%22Ovo+%C5%A1to+%C4%8Dinite+u+Siriji+nije+borba+protiv+terorizma%2C+ovo+je+barbarizam%21%22.html Ruski i sirijski vojni zrakoplovi nastavljaju sa žestokim udarima na položaje militanata na prostoru istočnog sirijskog grada Aleppa što dovodi do sve većih tenzija između Rusije i pristaša militanata, naročito SAD-a.

Američka ambasadorica pri UN-u, Samantha Power, bila je naročito žestoka u kritiziranju Rusije ističući: "Ono što Rusija sponzorira i čini u Siriji nije borba protiv terorizma, to je barbarizam. Umjesto da se kreću prema miru, Rusija i Assad vode rat. Umjesto da pomažu dostaviti za život nužnu pomoć civilima, Rusija i Assad bombardiraju humanitarne konvoje, bolnice i one koji očajnički nastoje ljude održati na životu".

Oglasili su se i američki europski saveznici, Britanija i Francuska, ističući kako bi Rusija mogla biti kriva za ratne zločine. No, Rusija je stala u obranu svojih poteza - njihov UN ambasador, Vitalij Čurkin, poručio je: "Stotine militantnih skupina se naoružava u Siriji, mir u takvoj zemlji zbog toga je gotovo nemoguć zadatak".

Izgleda kako bi aktualna vojna ofenziva u Aleppu moglo biti jedna od najvećih do sada, a također se čini da ovog puta imaju i najsnažniju potporu Rusije, Irana i libanonskog Hezbollaha.

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 27 Sep 2016 09:59:03 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6077/Nastavlja+se+velika+ofenziva+sirijske+vojske+u+Aleppu%2C+SAD+gnjevni+zbog+intenzivne+ruske+zra%C4%8Dne+potpore%3A+%22Ovo+%C5%A1to+%C4%8Dinite+u+Siriji+nije+borba+protiv+terorizma%2C+ovo+je+barbarizam%21%22
Tišina se nadvila nad Sirijom - Primirje se poštuje, može li opstati? http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6070/Ti%C5%A1ina+se+nadvila+nad+Sirijom+-+Primirje+se+po%C5%A1tuje%2C+mo%C5%BEe+li+opstati.html Sporazum između Rusije i SAD-a o početku primirja u Siriji stupio je jučer na snagu u 19 sati prema lokalnom vremenu. Informacije s terena govore kako se primirje poštuje.

Stanovnici sjevernog sirijskog grada Aleppa ističu kako je u gradu mir dok je opozicijska organizacija SOHR potvrdila kako od sinoć "tišina" vlada na gotovo svim frontovima diljem Sirije - tek manji sukobi zabilježeni su u provinciji Hama te u blizini Damaska.

Iz SAD-a i Rusije poručuju kako će sada kreirati zajednički centar za definiranje terorističkih meta.

Zanimljivo je istaknuti kako su ovog puta gotovo sve strane sile - uključujući i Iran i Tursku - pozdravile ovo primirje.

Iz Damaska navode kako će primirje potrajati 7 dana. U tom roku trebao bi se pokrenuti i daljnji proces političkog rješenja za sirijski sukob. Hoće li do toga zaista i doći vidjeti će se kroz idućih nekoliko dana, odnosno ukoliko primirje zaista i bude poštivano od strane svih sudionika.

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 13 Sep 2016 12:39:33 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6070/Ti%C5%A1ina+se+nadvila+nad+Sirijom+-+Primirje+se+po%C5%A1tuje%2C+mo%C5%BEe+li+opstati
Nova referendumska epizoda u nacionalističkoj sapunskoj operi http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6067/Nova+referendumska+epizoda+u+nacionalisti%C4%8Dkoj+sapunskoj+operi.html Nakon što je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik najavio još jedan referendum koji izravno osporava odluke Ustavnog suda BiH, očekivalo se da će institucije “međunarodne zajednice” spriječiti njegovo održavanje. No čini se da zapadne zemlje sada prije svega očekuju intervenciju nacionalističkih, ali “prozapadnih” vlasti u Beogradu koje nastavljaju slati vrlo ambivalentne poruke. I dok je rasplet političke krize još uvijek neizvjestan, pogled na historijat odnosa Beograda i Banja Luke daje dobar uvid u sve nijanse problema.

Odnosi između Republike Srbije i Republike Srpske formalno su regulisani dokumentom koji se od 2006. godine zove "Sporazum o specijalnim paralelnim odnosima". On je prvobitno potpisan 2001. godine, ali je nakon 2006., kada je Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) kao jedna od potpisnica prestala postojati, obnovljen. Sporazum je u Srbiji ratifikovan u Skupštini, što mu daje snagu zakona. Čak i površni posmatrači videće da su oba sporazuma potpisana posle pada Miloševićevog režima, odnosno dok je Vojislav Koštunica obavljao visoke državne funkcije. Ovo je činjenica koja ne bi smela da zavara: ovi odnosi plod nisu većeg stepena nacionalizma Koštuničine Demokratske stranke Srbije od ostalih stranaka.

Pođimo redom: Republika Srpska je proglašena u januaru 1992. godine. Parlament današnjeg entiteta činili su poslanici koji su izabrani na izborima za parlament BiH da bi ga kasnije napustili i formirali posebni parlament samo za Srbe. U početku, ovo novo telo nazvano je Skupštinom srpskog naroda u BiH. Ubedljivu većinu u ovom paralelnom parlamentu imali su članovi Srpske demokratske stranke koji su nakon prvih višestranačkih izbora u BiH formirali vlast zajedno s bratskom nacionalističkom Strankom demokratske akcije i Hrvatskom demokratskom zajednicom. Za manje od godinu dana koalicioni partneri su rasturili parlament, a nedugo zatim počeli da pucaju jedni na druge. O formiranju SDS-a i izboru njenog rukovodstva, prvenstveno do tada malo poznatog psihijatra i nešto poznatijeg pesnika Radovana Karadžića, postoje nekolike verzije. Naime, na početku se smatralo da je Radovan Karadžić, na neki način, iznuđeno rešenje, odnosno da on nije bio prva opcija za lidera u trusnim vremenima koja su dolazila.

Osnivanje SDS-a je podrobno opisano u knjizi "Balkan bluz" autorki Medine Delalić i Suzane Šačić. U ovoj knjizi se vidi da su u početku postojala dva inicijativna odbora - jedan u Sarajevu, drugi u Drvaru. U knjizi se navodi da su članovi SDS-a u Drvaru prvo popunjavali pristupnice nešto ranije osnovanom kninskom SDS-u. Ne može se prenebregnuti uloga koju je hrvatska SDS pod rukovodstvom Jovana Raškovića odigrala u stvaranju SDS u BiH, ali se takođe ne može prenebregnuti ni uloga beogradske centrale Državne bezbednosti, tajne policije, kojom su u to vreme rukovodili Jovica Stanišić i Franko Simatović. Mnogobrojni novinski članci, knjige, kao ni zapisnici sa haških suđenja nisu do kraja rasvetlili ove veze, ali da ih je bilo - u to nema nikakve sumnje. Kako bilo, Karadžić je izabran za prvog predsednika SDS-a u BiH, kojim je rukovodio do kraja rata.

Projekt koji se oteo

Ono što je važno da se istakne u vezi sa odnosima između zvaničnog Beograda i ratnih lidera bosanskih Srba jeste da taj odnos, uprkos jasnoj situaciji ko je veliki, a ko manji brat, jeste da oni nisu bili tako šematizovani i jednodimenzionalni kao što bi se moglo pretpostaviti i kao što ih veći deo javnosti doživljava. Ima nekoliko dobrih primera za to; jedan od njih je odbacivanje Vens-Ovenovog plana, jednom od mnogih propalih planova za okončanje ratnih sukoba. Ovaj plan prihvatili su predstavnici Bošnjaka i bosanskohercegovačkih Hrvata, a prihvatio ga je i Milošević. Zatim je vodstvo tadašnje SRJ, zajedno sa grčkim premijerom Konstantinom Micotakisom, otišlo na Pale da ubeđuju poslanike Narodne skupštine RS da ga prihvate, ali je ta misija bila vrlo neuspešna.

Naravno, postoje različita tumačenja ovih događaja, ali su oni u tom trenutku delovali kao težak šamar Miloševiću pred uglednim gostom iz Grčke, a na kraju i pred domaćom javnošću. Milošević je na to odgovorio "blokadom na Drini", odnosno sankcijama Srbije prema Republici Srpskoj, a vlasti na Palama tako što su počele da koketiraju sa tadašnjom opozicijom u Srbiji. Iz tog doba potiče ono poznato solidarisanje budućeg premijera SRJ Zorana Đinđića sa Karadžićem kojom prilikom je, politička anegdota kaže, stradao jedan vo.

Đinđić i uopšteno vlasti u Beogradu nisu bile jedine koje su svoje nacionalističke politike prilagođavale situaciji. Dobar primer je Biljana Plavšić, naslednica Radovana Karadžića na mestu predsednika RS. Ona je u vreme svog ratnog entuzijazma odbila da se rukuje sa Miloševićem, zato što je, po njenom mišljenju - komunista. Za vreme ratnih dejstava isticala se kao ratna huškačica i rasistkinja, jer je, kao profesorka biologije, tvrdila da ima dokaze da su Bošnjaci biološki inferiorni. Kasnije je promenila politiku, bila je miljenica Zapada, pa je i priznala svoje učešće u zločinima, posipala se pepelom i osuđena je na zatvorsku kaznu koju je izdržala u Švedskoj.

Političke razlike

Veze između političkih partija u Srbiji i RS i danas postoje, ali je zanimljivo da nijedna partija iz Srbije nije do kraja uspela da napravi svoje ogranke u Republici Srpskoj, iako je bilo mnogo pokušaja. Razlog za to može da bude stav koji je formulisao Vojislav Šešelj za vreme rata rekavši "svi smo mi sada SDS". Pomenuti SDS je imao svoj ogranak i u Srbiji, njega je predvodio književnik Radomir Smiljanić, ali oni su sve vreme svog postojanja bili na margini, pa su se na kraju utopili u Koštuničin DSS kolektivno mu pristupivši. Toj je stranci inače do nedavno na čelu bila Sanda Rašković Ivić, kći Jovana Raškovića (osnivača SDS-a u Hrvatskoj), koja je na poslednjim izborima ušla u parlament, a onda podnela ostavku na predsedničko mesto u stranci.

Stranačke razlike ipak nisu poremetile odnose između vlasti. Period devedesetih je obeležila Karadžićeva zavisnost od Miloševića, mada je (kao što smo videli) bilo trenutaka kada ni on nije mogao da ostvari potpunu kontrolu. Taj odnos se malo promenio u vreme Biljane Plavšić, jer se ona okrenula "međunarodnoj zajednici", dok eru Milorada Dodika obeležavaju bliži odnosi, ali manja zavisnost od Beograda. U tom odnosu Dodik ima svoje adute: svojevremeno je agitovao za Borisa Tadića, bio vrlo blizak sa njim, pokušao da predstavi i ideološku, socijaldemokratsku bliskost sa Demokratskom strankom, ali je posle Tadićevog poraza bez problema ostao blizak Aleksandru Vučiću, koji nema ogranke svoje partije zapadno od Drine. Odgovor na pitanje zašto nema zvaničnih stranačkih odbora Srpske napredne stranke u RS bi mogao da leži u njihovoj politici. Takozvani "evropski put Srbije" nije popularna parola među Srbima u Bosni i Hercegovini.

Sada se nalazimo u specifičnoj tački u kojoj se sve protivrečnosti prelamaju kroz pitanje referenduma o "Danu Republike Srpske" na kome Dodik insistira. Taj referendum koji već mesecima drži tenziju balkanskih nacionalističkih političara, kao i za njih nadležnih međunarodnih faktora, dolazi u trenutku povećanih napetosti koje rastu već čitavu godinu, naročito posle neslavne Vučićeve epizode u Potočarima i obeležavanja dvadesetogodišnjice "Oluje". Spirala pretnji i inata se razvija iz izjave u izjavu, iz pres-konferencije u pres-konferenciju, uprkos povremenim sastancima na kojima se izražava i razumevanje i spremnost da se problemi rešavaju. Referendum i ono što je vezano za njega dokazuju da su sve te spremnosti i poštovanja obične fraze ili mrtvo slovo na papiru.

Dejtonski ćorsokak

Taj referendum, zapravo, treba da demonstrira nezadovoljstvo Srba trenutnim poretkom stvari unutar Bosne i Hercegovine. Njegov cilj je da suspenduje nadležnost Ustavnog suda kakvu trenutno ima. Suština je, naravno, dublja od pitanja jedne institucije, a najveći problem u svemu jeste začuđujuća lakoća kojom se poništavaju godine u kojima je ostvaren kakav-takav napredak u prevazilaženju skorije prošlosti i još svežih rana. Međunarodne institucije koje su angažovane na ovim prostorima za sada bezuspešno pokušavaju da izvrše uticaj. Od Vučića se očekuje da u tome pomogne, a on, barem javno, to i pokušava. Za sada bez rezultata.

Pitanje ovog referenduma je samo još jedan odraz bezizlaznosti situacije u kojoj se nalazi u prvom redu BiH, ali i Srbija i Hrvatska povodom BiH. Ne treba zaboraviti, takođe, ni predstavnike stranih sila. Stiče se utisak da Dejtonski sporazum, na kome počiva trenutni odnos snaga, već izvesno vreme ne odgovara nikome, ni nacionalističkim lokalnim političarima, ni stranim političarima i faktorima, ali u ovom trenutku nema ni naznake da bi nešto bolje moglo da ga zameni, jer su mu trenutno jedina alternativa novi sukobi. Tako da se, paradoksalno, nacionalisti međusobno optužuju zbog podrivanja Dejtona, ali istovremeno niko suštinski ne drži do njega.

Sam Dodik je u intervjuu beogradskom Blicu početkom godine definisao svoj odnos prema BiH, rekavši da BiH određena Dejtonom "više ne postoji" i da je za Republiku Srpsku prihvatljiva samo BiH "kroz koju Republika Srpska ima karakter države". Takođe, izjavio je da su "izmislili neku navodnu BiH koja ni na šta ne liči". Ta depersonalizovana sila koja je "izmislila" ovakvu BiH jeste zapravo Visoki predstavnik međunarodne zajednice. Dodik o odnosima sa Srbijom kaže da Republici Srpskoj "ne dozvoljavaju da se integriše sa Srbijom u meri u kojoj to želi". Iako je sve što je rečeno u suprotnosti sa proklamovanom politikom Vlade Republike Srbije, odgovora iz Beograda nije bilo. Istini za volju, treba reći da nema ni podrške referendumu. Sve izgleda kao da je ovaj problem ne samo nepotreban novoj-staroj Vučićevoj vladi, nego bi ga oni najradije prespavali. Jer, sve više pritisaka dolazi iz centara na koje se sadašnja politika Vlade oslanja, a nedovoljno je uticaja za sprovođenje tih očekivanja.

Neuspešna potraga za stabilnošću

Sve u svemu, dešavaju se preteća gibanja zbog nagomilanih kontradikcija ispod površine jednog zaustavljenog, ali neokončanog ratnog sukoba. Uopšte se ne postavlja pitanje da li su izmučena, opljačkana i uništena društva spremna da izdrže novi krug nasilja i rata. Ali verbalne municije ima dovoljno kod lokalnih političara i njihovih pristaša, a ni faktora sa strane ne nedostaje. Razna međunarodna tela i sama upadaju u krizu, kao što je, na primer, "Veće za implementaciju mira" koje u svom radu trpi sve posledice zaoštravanja na liniji Zapad-Rusija. Uopšte uzev, celokupna situacija je takva da sve ide u prilog huškačima i nacionalistima. A njih, još uvek, ima više nego dovoljno, sa obe strane Drine, kao i u svim entitetima. Jer, izbori su uvek tu negde, iza ugla. Ili referendum. Ili kakav nenaplaćeni račun.

Za srpske nacionaliste, one koji nisu u formalnoj vlasti, Republika srpska predstavlja utehu i adut. Utehu, zato što ostavlja utisak da rat(ovi) nisu potpuno izgubljeni u onom najsirovijem, teritorijalno-ekspanzionističkom smislu, a adut u odnosima sa "međunarodnom zajednicom" oko pitanja takozvane regionalne stabilnosti koja je postala još jedan od onih izraza bez sadržaja u vremenu u kome svako od aktera doprinosi nestabilnosti onoliko koliko može. Sada je ovaj "adut", uticaj iz Beograda, na ispitu. Naravno, vlast i stranke koje računaju na podršku zapadnih sila moraju da poštuju integritet BiH, ali za nacionaliste Republika Srpska je "bastion srpstva". Odnosi između Srbije i Republike Srpske samo su jedan deo balkanskog čvora koji se sve više mrsi kako vreme prolazi. Epizoda sa referendumom je samo jedna u sapunskoj operi u izvedbi nacionalista sa prostora bivše Jugoslavije. Ta serija će trajati sve dok oni koji najviše plaćaju za njeno postojanje, a to je običan svet ili narod, ne odluči da otpusti loše glumce i scenariste.

Autor: Nenad Glišić

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 12 Sep 2016 15:49:50 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6067/Nova+referendumska+epizoda+u+nacionalisti%C4%8Dkoj+sapunskoj+operi
Radnica Geox-a: Dobila sam otkaz nakon protesta http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6064/Radnica+Geox-a%3A+Dobila+sam+otkaz+nakon+protesta.html Radnici fabrike obuće Geox iz Vranja su mašine zaustavili u ponedeljak kada je isteklo osmočasovno radno vreme, jer kažu da bez zakonske osnove stalno rade i po više od devet sati dnevno, šest dana u nedelji. Iz kompanije i dalje nema odgovora, a nakon vanrednog inspekcijskog nadzora, smanjen je broj prekovrenenih radnih sati.

Od oko 1.000 radnika, koliko ih je iz protesta zaustavilo mašine, o tome čime su nezadovoljni direktorki je govorila jedna radnica.

"Ja sam bila jedina koja sam glasno rekla da li je ovo demokratija ili je možda robovlasničko društvo a da mi to ne znamo. Mi smo jeftina radna snaga, dokle više prekovremenog rada", kaže radnica Gabrijela Krstić.

Zahtev je bio da uz produženo radno vreme dobiju više od polučasovne pauze. Umesto pauze, dobila je otkaz.

"Ja sam bila svesna toga i htela sam da idem do kraja. Želela sam da zaštitim i sebe i one ljude dole koji su izuzetno vredni i pošteni. Samim tim što rade za minimalac da se prekine ta tortura od devet sati dnevno. To je stvarno preterano", kaže Krstić.

Na otkaz nije čekala, ali na ugovor o radu jeste. Bez ikakvog ugovora, radila je, kaže osam meseci.

Sada može da govori javno, jer je otkaz već dobila, a zbog straha od otkaza njene kolege ne žele da govore ako postoji mogućnost da ih rukovodici iz fabrike prepoznaju.

"Osećam se jadno, bedno, poniženo, zato što ne mogu da kažem šta mislim a da ne budem kažnjena, maltretirana, da ne budu pretnje da ću da dobijem otkaz. Ja noćima ne spavam, u iščekivanju sam šta će sutra da bude na poslu. Idem nenaspavana, umorna, opterećena. Pod stalnim sam grčem i pritiskom", kaže nam druga radnica ove fabrike iz Vranja.

U inspekciji za N1 kažu da ne mogu da kažu ništa. Upućuju na nadležno ministarstvo, odakle stiže saopštenje da je inspekcijski nadzor obavljen, da su obavešteni o protestu zbog višednevnog prekovremenog rada, da je ta odluka promenjena, a radnici imaju pravo na naknadu. Za slučaj Gabrijele Krstić u saopštenju piše da je njen ugovor o radu istekao 31.8. a da je i posle toga radila moraće da dokazuje na sudu.

Protest radnika nije snimljen. Poslednji i jedini snimci i slike iz Geox-a ostaju kada je fabriku posetio premijer.

Priča iz Geoxa je bez druge strane jer na pitanja N1 niko nije odgovorio.

Autorka: Gordana Bjeletić

Izvor: rs.n1info.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 9 Sep 2016 14:22:58 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6064/Radnica+Geox-a%3A+Dobila+sam+otkaz+nakon+protesta
O „sistemima vrednosti“ http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6061/O+%E2%80%9Esistemima+vrednosti%E2%80%9C.html Prošlo je četvrt veka od restauracije kapitalizma i uništenja zajedničke radničke države, SFRJ, a ofanziva na radničku klasu Srbije i ostale banana-države ne jenjava. Socio-ekonomska katastrofa nije mogla doći bez kulturološke razgradnje. Povodom toga se u građanskom diskursu poslednjih godina često mogu čuti razna naricanja nad srušenim „sistemom vrednosti“: omladina je nevaspitana i nezainteresovana, ljudi su otuđeni jedni od drugih, više se gledaju rijaliti emisije umesto naučno-obrazovnih programa... Samo kada bi narodne mase prepoznale „prave vrednosti“, stanje u Srbiji bi krenulo na bolje! O kakvim se to „pravim vrednostima“ radi? Da li njihova promocija može dovesti do boljitka u društvu?
Srbija kao periferna kapitalistička država ne može radničkoj klasi ni omladini ponuditi bilo kakav oporavak kulturnog života. Sistematsko podvrgavanje svih aspekata društva tržišnoj logici je desetkovalo ponudu kulturnog sadržaja. Famozne „rijaliti" emisije su u svetu, na primer, nastale kao rezultat višedecenijske tendencije ka što manjim ulaganjima i što većoj zaradi rijaliti „glumci" su generalno mnogo manje plaćeni od profesionalnih; ne postoje scenaristi, već producenti smišljaju dramu u hodu. Komercijalna muzika je već odavno poznata po svojoj hiperprodukciji hitova za jednu sezonu. Balkanski turbo-folk se po tome ne razlikuje od zapadne pop industrije: štaviše, on je oponaša. Šta nam, pak, građanski komentatori nude kao rešenje? Pored promovisanja uobičajenih, apstraktnih „univerzalnih vrednosti" (altruizam, solidarnost, marljivost, učtivost, požrtvovanost...), neki se, poput grupice studenata „Sistem vrednosti", otvoreno zalažu za jačanje srpskog šovinizma: „narod" po njima treba da se odrekne „potrošačkog mentaliteta", te da, „poput naših predaka", bude spreman na žrtvovanje u interesu „nacije".

Radničkoj klasi i omladini se ovde cinično poručuje da se moraju odreći želje za boljim životnim standardom i da moraju prihvatiti svoju ulogu jeftine radne snage i topovskog mesa za „naciju", tj. za domaći i strani kapital, kao što je to bio slučaj u kraljevini u prvoj polovini XX veka. Njihova „humanost" jeste humanost kapitaliste: oni se ne bave uzrocima siromaštva, već se zadovoljavaju davanjem mrvica kroz organizovanje prikupljanja donacija. Kada im se iz komšiluka baci koska, kao što je bila ovogodišnja proslava „Oluje", oni istog trena potpaljuju nacionalističku histeriju. Njihova reakcionarnost se da videti i kroz spremnost da na svojim skupovima okupljaju pripadnike fašističkih organizacija.

„Sistem vrednosti" i drugi građanski komentatori upiru prstom na „rijaliti" emisije i estradnu muziku kao uzroke asocijalnog ponašanja i nemotivisanosti među mladima, te zahtevaju od Države da vrši intervenciju u sadržaju na televizijskim i radio kanalima. Dalje, porast delikvencije među omladinom i nezainteresovanost za učenje se često tumače kao porazi porodice i škole kao institucija. Iako se donekle priznaje uticaj loše ekonomske situacije, ovdašnji pedagozi ističu „dobro kućno vaspitanje" kao dovoljan uslov za sprečavanje asocijalnog ponašanja i za uspeh u školi i u životu. Kako se tako nešto može tvrditi kad je sama porodica pod presudnim uticajem građanskog, kapitalističkog društva? Živimo u sistemu gde se od radnika, apsolutne većine društva, otuđuje proizvod njihovog rada, i gde se svakodnevno vrši nasilje nad njima kako bi se očuvale privilegije kapitalističke manjine i njenog državnog aparata. Izmrcvareni na poslu i u školi, radnici i omladina će ređe gledati obrazovni TV program ili slušati muziku za čije je razumevanje potrebna prethodna edukacija. Mladi će nasilničko ponašanje najpre naučiti iz svoje neposredne okoline - TV program tu igra sekundarnu ulogu. Egoizam, asocijalnost i parohijalni kretenizam, gde se ne gleda dalje od sopstvenog dvorišta, jesu ideološki odraz sistema koji se temelji na nacionalnoj državi i na privatnoj svojini nad sredstvima za proizvodnju. Porodica ne postoji u vakuumu, i društveni odnosi će se nužno odraziti na odnose unutar nje. Stoga ne čudi što danas sve više „pedagoga" zagovara fizičko kažnjavanje kao legitiman metod vaspitanja. Kao što kapitalistička država garantuje gazdama odrede naoružanih ljudi za suzbijanje eventualne pobune među radnicima, tako država (treba da) podstiče roditelje da se late kaiša kad god dete dovede u pitanje njihov autoritet.

Kako se može očekivati od škola da podstiču intelektualni razvoj omladine, kada se prosvetnim radnicima stalno režu plate, sve se manje ulaže u opremanje škola, a same škole postaju sve manje obrazovne, a sve više ustanove za treniranje radne snage? Mladi danas, koliko god radili na svom obrazovanju, ne mogu da biraju zanimanje na osnovu svojih sklonosti i želja, već prema potrebama tržišta - njihov fizički opstanak zavisiće od toga da li gazdama mogu doneti profit. Kapitalizam je horor bez kraja, te ne čudi što mnogi mladi traže utehu u raznim vidovima eskapizma. Drugi, pak, izlaz traže u emigriranju u zemlje centralnog kapitalizma, iako tamo važe iste tržišne zakonitosti što se tiče radnih mesta. Drugi pokušavaju sa karijerom u profesionalnom sportu ili muzičkoj industriji, koji nisu ništa manje eksploatativni.

Solidarnost, radoznalost i želja za uzdizanjem sebe i drugih ne postoje kao nekakve apsolutne vrednosti koje važe za bilo koje društvo. Te vrednosti kod nas nikada nisu bile toliko relevantne kao u nekadašnjoj radničkoj državi Jugoslaviji, gde se gro društvenog bogatstva vraćalo onima koji ga proizvode. Kapitalistička Srbija kao takva ne može sprovoditi široku i svima dostupnu kulturnu politiku, već narodu nudi surogate poput šoping centara, volontiranja po komercijalnim festivalima ili raznih NVO radionica. Radnička Jugoslavija je emancipaciju omogućila kroz izgradnju domova kulture, dečjih pozorišta, bioskopa, te kroz obrazovne dečje emisije, velike kulturne manifestacije... To društvo je aktivno stvaralo osnovu za ekonomski i kulturni boljitak ne samo budućih generacija, nego i trenutnih. Samo revolucionarnom obnovom tog društva možemo izaći iz začaranog kruga siromaštva i zatucanosti.

Tekst objavljen u 3. broju štampanog izdanja Crvene kritike

Autor: Miodrag Mijatović

Izvor: crvenakritika.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 8 Sep 2016 15:17:26 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6061/O+%E2%80%9Esistemima+vrednosti%E2%80%9C
Protiv Izložbe Hersta! http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6057/Protiv+Izlo%C5%BEbe+Hersta%21.html Grupa umetnika i aktivista poziva sve kolege koji su nezadovoljni situacijom u kulturi i preraspodelom sredstava namenjenim za njeno funkcionisanje na zajedničku protestnu akciju povodom otvaranja izložbe jednog od najbogatijih umetnika današnjice Demijana Hersta (Damien Hirst) u Novom Sadu u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine (MSUV) čije je otvaranje planirano za petak 2. septembar 2016. u 20h.

Pozivamo potencijalne učesnike da budu aktivna publika - buntovna publika - koja se neće suzdržavati da na samoj ceremoniji otvaranja izrazi nezadovoljstvo i javno se suprostavi kulturnoj politici republike, pokrajine i grada koji u polju kulture, jednako kao u polju privrede i ekonomije, koriste javna sredstva (izložbu je podržalo Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije, Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama i Uprava za kulturu Grada Novog Sada) za davanje bezuslovne podrške krupnom kapitalu i povezanim interesima manjine koja je sve bogatija dok većina postaje sve siromašnija.

Izložba Demijana Hersta je najreprezentativnija u ovom ključu jer je reč o umetniku čiji radovi dostižu basnoslovne iznose koji se neretko izražavaju u trocifrenim milionskim iznosima (u funtama, dolarima ili evrima), umetniku od čijeg rada profitiraju privatne galerije (na primer Paul Stolper Gallery koja je jedna i od organizatora ove izložbe) i koga podržava moćni korporativni sektor (podršku izložbi u Novom Sadu dala je internacionalna kompanija KPMG koja se bavi uslugama finansijskog i poreskog savetovanja i revizije). Posebno je problematično u lokalnom kontekstu to što se za izložbu izdvajaju dodatna sredstava za osiguranje, transport radova, promociju i drugo, a to plaćaju građani Srbije u trenutku kada sve građanske inicijative u polju kulture ostaju bez institucionalne podrške i bivaju prisiljene da svoj dalji rad podrede interesima profita.

Ovom kritičkom akcijom se postavlja i pitanje aktuelne, i neke buduce, umetničke politike muzeja - da li javne ustanove kulture treba da ustupaju prostor i sredstva za slične servilne i špekulantske oblike umetničkog delovanja poput Herstovog?
Da li one treba da garantuju prostor ekonomske, ali i političke, autonomije umetnosti ili da budu instrumenti za ostvarivanje interesa drustveno-ekonomskih elita? Ako je muzej postavio (i) ovu izložbu u ime pluralnosti i otvorenosti za različite vidove proizvodnje i upotrebe umetnosti zar je trebalo i da usvoji toliko servilnu i apologetsku retoriku u predstavljanju i promociji izlozbe - sve u vezi ovog umetnika je u superlativima - bez i najmanjeg kritičkog osvrta, da ne kažemo otklona, obzirom na to o kome-čemu se ovde zapravo radi.

Stoga pozivamo umetnike, aktiviste i ostale građane da se uključe u ovaj "bunt u izložbi" tako što će ili samostalno osmisliti, izvesti i dokumentovati svoje reakcije na izložbu na samom otvaranju, ili se pak pridružiti kolektivnoj akciji koja će biti izvedena na dan otvaranja izložbe u petak 2. avgusta u 20h. Moguće je biti učesnik i kolektivne akcije i zasebno izvesti sopstvenu.

Recimo NE sponzorisanju najbogatijih!

NE korporativnoj kulturi!

NE privatizaciji i kolonizaciji javnih muzeja!

NE brutalnoj komercijalizaciji i instrumentalizaciji umetnosti!

Facebook event: https://www.facebook.com/events/1035178956578117/?notif_t=event_aggregate¬if_id=1472797552145661

]]>
Fri, 2 Sep 2016 11:10:50 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6057/Protiv+Izlo%C5%BEbe+Hersta%21
TTIP propao - Evropa ne pristaje na zahteve SAD http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6053/TTIP+propao+-+Evropa+ne+pristaje+na+zahteve+SAD.html Pregovori o Sporazumu o slobodnoj trgovini između SAD i EU zvanično nisu uspeli, saopštio je nemački ministar ekonomije Zigmar Gabrijel.

Razgovori između EU i SAD o Transatlantskom partnerstvu za trgovinu i investicije (TTIP) u suštini su propali, rekao je nemački vicekancelar i ministar ekonomije Zigmar Gabrijel.

"Po mom mišljenju pregovori sa Sjedinjenim Američkim Državama de fakto nisu uspeli, iako to zapravo još uvek niko neće da prizna ", rekao je on. 

Kako je naveo, pregovori su propali jer "Evropljani nisu hteli da se podvrgnu američkim zahtevima". 

Kako je podsetio, tokom 14 rundi pregovora dve strane se nisu složile ni oko jednog od 27 razmatranih poglavlja. 

Gabrijel je nepovoljno uporedio ove pregovore o TTIP-u sa sporazumom o slobodnoj trgovini sklopljenom izmedju EU i Kanade za koji je rekao da je više fer za sve strane. 

TTIP je krojen kao investicioni sporazum za 21. vek, koji je fokusiran na usklađivanje propisa i standarda, smanjivanje barijera na planu investicija, na omogućavanje pristupa vladinim ugovorima, ali i na zaštitu prava potrošača, navodi AFP. 

Sa obe strane Atlantika, međutim, rastao je otpor prema ovom sporazumu, jer kritičari sumnjaju u benefite otvorenije trgovine. Međutim, nemačka kancelarka Angela Merkel otvoreno je stala u njegovu odbranu, ističući da je on u potpunosti u interesu Evrope. 

Podsetimo, i Francuska je bila pesimistična po pitanju realizacije ovog sporazuma u 2016. godini. "Čekamo na toliko ozbiljnih ponuda SAD da apsolutno nema šanse da se to realizuje pre kraja mandata administracije američkog predsednika Baraka Obame", izjavio je francuski ministar za trgovinu Matijas Fekl. 

Nedavno su procurile i informacije koja ovlašćenja EU, nakon sklapanja sporazuma, mora da da Sjedinjenim Američkim Državam

]]>
Tue, 30 Aug 2016 10:58:26 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6053/TTIP+propao+-+Evropa+ne+pristaje+na+zahteve+SAD
Tko je ustao 27. jula 1941. i protiv koga? http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6050/Tko+je+ustao+27.+jula+1941.+i+protiv+koga.html Tematski blok o revizionizmu i danima ustanka u bivšim jugoslavenskim republikama zaokružujemo s hrvatskim slučajem. Za vrijeme Jugoslavije službeni Dan ustanka naroda Hrvatske bio je 27. srpanj, datum ustanka 1941. u Srbu. Nakon osamostaljenja Hrvatske ukinut je Dan ustanka i kao zamjena uveden Dan antifašističke borbe koji se obilježava 22. lipnja. Politička, ideološka i nacionalna kompleksnost ustanka u Srbu funkcionira kao nepresušni izvor revizionističkih tumačenja Narodnooslobodilačke borbe. No, ako sagledamo ustanak u svim njegovim kontradikcijama, na vidjelo upravo izlazi nenadmašan historijski doseg te borbe.

Povijest je uvijek višedimenzionalna. Ona je vrtlog cijelog niza društvenih čimbenika koji se međusobno prožimaju i proždiru. Slijedom toga gotovo svaki povijesni fenomen koji proučavamo, o kojem pričamo i koji nas inspirira jest protkan cijelim nizom dimenzija koje su nerijetko i međusobno kontradiktorne. Stoga se rasprava o povijesti ne može odvijati u binarnom ključu, u terminima crnog i bijelog jer ona to nikad nije. Takav pristup povijesti, pa onda i povijesnim fenomenima, nije opravdan čak ni u nižim razredima osnovne škole. Karakter povijesti kao nečeg višedimenzionalnog predstavlja veliki problem za konstrukciju bilo kakve politike kolektivnog pamćenja putem koje se pokušava konstruirati ili izmisliti određena tradicija. Prema Hobsbawmu "tradicije su odgovori na nove situacije koje uzimaju oblik reference na staro, ili uspostavljaju svoju sopstvenu prošlost putem navodno obvezujućeg ponavljanja."1

Obično su povijesni događaji oni koji predstavljaju građevni materijal službenih politika kolektivnog pamćenja, odnosno referencu na staro pa su stoga osuđeni na jednodimenzionalnost. Ti povijesni događaji gube svoj kontekst, svoj naboj, sve svoje kontradikcije i uljepšavaju se tako da postanu savršeni, idealni, reprezentativni i muzealizirani izložbeni primjerci koji bi trebali zračiti određenom porukom ili vrijednošću. Jednodimenzionalan, plošni pristup historijskom fenomenu je nešto što prati i ustanak u Srbu 1941. godine.

Kontekst ustanka

Ustanak protiv ustaških vlasti i NDH koji je počeo u ličkom selu Srb 27. srpnja 1941. na svom je vrhuncu dosegao nevjerojatne razmjere. U ljeto 1941. nacističke armije u SSSR-u napredovale su prema Moskvi prelazeći put od 45 km po danu. Situacija za antifašističku koaliciju nije izgledala nimalo ohrabrujuće. U isto to vrijeme izbija ustanak u Srbu te se usred te nesretne NDH pod kontrolom ustanika našlo područje od 3.000 kvadratnih kilometara. Ustanak je bio eksplozija koju su ustaše samoubilački pripremili sebi samima nesmiljenom genocidnom politikom nad srpskim stanovništvom Like, Korduna, Banije i Bosanske krajine.

Odmah po uspostavi NDH srpsko stanovništvo stavljeno je van zakona i izloženo ustaškom teroru. Već tijekom svibnja i lipnja ustaše odvode viđenije muškarce srpske nacionalnosti u internaciju po raznim logorima diljem NDH. Većina tih ljudi svoj će kraj dočekati u logoru Jadovno koji je osnovan u Lici koncem lipnja 1941. U nešto manje od dva mjeseca funkcioniranja, logor Jadovno, kao i njegove okolne jame, postat će poprištem zločina nevjerojatnih razmjera. U ta je dva mjeseca ubijeno otprilike 13.000 ljudi, što je gotovo polovina od 24.000 ljudi koliko je ubijeno u logorskom sustavu Gospić - Velebit - Pag kojeg je Jadovno bio dio2. Ubojstvo 13.000 ljudi u nešto manje od dva mjeseca je zločin takve magnitude da je naprosto morao rezonirati krajem u kojem se dogodio. Čak ni izolacija zbog nepristupačnog terena velebitskog kraja oko Jadovna nije mogla ušutkati zločin koji se tamo odvijao najvećim intenzitetom tijekom tih turbulentnih srpanjskih i kolovoških dana. Jednako okrutne bile su ustaške akcije čišćenja po Baniji, Kordunu i Lici. One su isprva ciljale odrasle muškarce srpske nacionalnosti. Budući da Maksovi mesari nisu uvijek u ličkim selima uspjevali pronaći muškarce jer su ovi na svaku dojavu o pojavi ustaša bježali u šumu, cilj tih akcija čišćenja vrlo je brzo postalo svo srpsko stanovništvo neovisno o dobi i spolu. Tako je primjerice, samo u kotaru Donji Lapac (odakle je kasnije buknuo ustanak) u selima Suvaja, Osredak i Bubanj, u samo tri srpanjska dana, koliko je pod vodstvom Vjekoslava Maksa Luburića trajala akcija čišćenja, ubijeno 279 civila, pretežno žene, djece i staraca, a sela su temeljito spaljena. S obzirom na otvoreno javnu i svirepu narav tih zločinačkih čišćenja u kojima su ubijani žene, djeca i starci usred bijela dana Slavko Goldstein ispravno zaključuje kako je "tom Luburićevom ‘akcijom čišćenja' i prepadima koji su slijedili u selu Nebljusi i drugdje, put prema općem ustanku u općini Srb i u kotaru Donji Lapac bio nepovratno trasiran".

Dinamika ustanka

Na zvukove puščane paljbe i detonacije bombi u Drvaru gdje je zapravo prvotno ustanak izbio, lokalno stanovništvo u kotaru Donji Lapac, konkretno u njegovoj općini Srb, također je ustalo na oružje. Članovi komunističke partije danima ranije povezivali su ljude po šumama kako bi ustanak počeo koordinirao na obje obale rijeke Une. Čini se da je ustanak premašio inicijalna očekivanja komunista jer su već nakon prvog dana ustanka, ustanici imali pod kontrolom prostor od 2.000 kilometara kvadratnih s jedne i druge strane Une3. Četvrtog dana ustanka pod kontrolom ustanika našao se prostor od ukupno 3.000 kvadratnih kilometara i uključivao je lokalna središta Drvar, Donji Lapac, Bosansko Grahovo i kasnije Kulen Vakuf. Takva dinamika razvoja ustanka navodi Goldsteina na zaključak da je "u drvarskom kraju Bosne i u hrvatskom kotaru Donji Lapac ustanak bio poput stihije, nagao i masovan, općenarodni. U takvoj stihiji čak i najbolja organizacija ustupa pred ekscesima i samovoljom. Puna kontrola nad postupcima vojske naprosto je nemoguća"4.

Na izbijanje ustanka ustaše su odgovorile jedino kako su znale - novim akcijama čišćenja. Naprosto je nevjerojatno do koje je mjere (ako isključimo moralni aspekt problema i zadržimo se samo na polju političke pragmatike) takva politika bila lišena bilo kakvog realpolitičkog rezona i samoubilačka za ustaški režim. Naime, velika akcija čišćenja koja je pokrenuta u Lici susjednim krajevima, na području Banije i Korduna, uspjela je samo ondje razgranati ustanak. Naprosto se srpsko stanovništvo tjeralo u kut iz kojeg je jedini izlaz bio ustanak, odnosno oružana pobuna protiv ustaške država čiji je jedini cilj bio njihovo fizičko uništenje. Koliko god bila samoubilačka za ustaški režim, nova akcija čišćenja po Kordunu i Lici koja je trajala od 29. srpnja do 8. kolovoza je u istoj mjeri bila i tragična za lokalno srpsko stanovništvo. Na taj način ustaše su samo još više utiskivali međuetničku mržnju kao gorivo u već kipeći kotao koji je Lika tih dana bila.

Goldstein donosi podatak kako je u tih desetak dana, koliko je trajala akcija čišćenja, pobijeno preko 4.500 pravoslavnih civila na području Like, što predstavlja ukupno više od jedne četvrtine svih civilnih žrtava pravoslavne vjeroispovijesti na tom području tijekom cijelog drugog svjetskog rata5. Količina međuetničke mržnje koju su ustaše utisnule u Liku i koja je utiskivana tijekom cijelog trajanja ustanka je morala negdje izaći na vidjelo.

Pozicija Komunističke partije

Priroda ustaške represije, prije i za vrijeme ustanka, zapravo je zadavala okvire unutar kojih se sukob između njih i ustanika trebao odvijati. Taj sukob trebao je ići etničkim linijama - Hrvati protiv Srba i Srbi protiv Hrvata. Partijsko vodstvo ustanika anticipiralo je takav razvoj stvari i nastojalo ga spriječiti. Međutim, Lika je u tek nešto više od tri mjeseca postojanja NDH vidjela toliko prolivene nevine krvi i bespotrebnog međuetničkog nasilja koje su ustaše provodili u ime hrvatskog naroda nad srpskim da bi bilo teško spriječiti ekscese osvetničke prirode po etničkom ključu čak i da je partija u Lici bila brojnija i iskusnija. Partijsko vodstvo našlo se pred izazovom zaustavljanja osvetničkih pohoda nekih dijelova jedinica pod svojom komandom ali i civila koji su harali po selima nakon što su u njima poražene snage NDH. Njihov uspjeh u tom smislu je bio polovičan.

Iako je Komunistička partija Hrvatske još puno prije samog ustanka u Srbu izdala direktivu za pokretanje ustanka na području Banije, Korduna i Like te je imala centralnu i aktivnu ulogu u radnjama prije, za i nakon ustanka u Srbu 27. srpnja 1941. čini se da ih je magnituda i intenzitet ustanka uhvatio potkapacitiranima. Partija i njezini rukovodioci na terenu ubrzo su se našli u očaju kad su vidjeli da vrlo teško mogu kontrolirati ustaničku masu koja je na momente slijedila svoju logiku. Ta logika je značila nastavak sukoba po etničkim linijama.

Ubojstvo 37 članova hrvatske porodice Ivezić u Brotinji koje se dogodilo prvih dana ustanka potvrdilo je strahove komandnog komunističkog kadra na području Donjeg Lapca. Iveziće su ubili muškaraci iz Suvaje na temelju indicija da su dva člana te porodice sudjelovala u akciji čišćenja tijekom koje su pobijene njihove obitelji, a selo zapaljeno. S obzirom na slučaj u Brotinji, ususret napadu na pretežno hrvatsko selo Boričevac, ustaškom uporištu u kotaru Donji Lapac, komunističko vodstvo odlučilo je da se čak po štetu ustanka, koji se morao munjevito odviti ako je htio postići maksimalni uspjeh, odgodi napad za dva ili tri dana kako bi hrvatsko civilno stanovništvo moglo pobjeći te da se na taj način izbjegne još veća tragedija. Civilno stanovništvo se povuklo sa ustaškom posadom, a selo je usprkos svom naporu komunističkog komandanta Gojka Polovine opljačkano i spaljeno. Polovina u svojim memoarima iskreno opisuje sav očaj i nemoć koje je osjećao u namjeri da takve pojave spriječi tih prvih dana ustanka. Za Boričevac, Mario Jareb navodi podatke koje donose Dizdar i Sobolevski prema kojima je u tom selu ubijeno 55 Hrvata koji se nisu povukli iz sela6. Na drugoj obali Une ustanici su također počinili stravične zločine, a najveći i najgnjusniji dogodio se po uspješnom izvršenom napadu na Kulen Vakuf.

Zločini ustanika

Nemalom broju slučajeva etničkog nasilja od strane ustanika jugoslavenska historiografija nije posvećivala mnogo pozornosti, premda se o njima govori, oni se ne problematiziraju dovoljno. Očita je potreba da se historiografija pozabavi i tim segmentom ustanka kako bi se pružila cjelovita slika. To ne mora nužno biti u revizionističkom ključu iako su dosadašnji pokušaji išli u tom smjeru7. Jareb u navedenom članku otvara pitanje prisutnosti četničke ideologije i organizacije u samom ustanku. I dok je neosporno da je određenih četničkih elemenata kod samih ustanika i u samom ustaničkom vodstvu bilo, nisu ponuđeni nikakvi konkretni i čvrsti dokazi koji bi implicirali da je njihova uloga u ustanku bila veća od marginalne kako se dosad smatralo.

Gnjusni ekscesi u obliku ubojstava raznih civila hrvatske te na bosanskoj strani muslimanske etničke pripadnosti više su posljedica velike stihije koja je zahvatila cijeli kraj nakon što je Lika eksplodirala u ustanku. Počinitelji zločina najvećim su dijelom bili ljudi koji su još tog mjeseca srpnja ostali bez svojih najmilijih i ovdje se vjerojatno radilo o uvrnutom činu "pravde" koji se dogodio u kaosu nakon prvog pucnja ustaničkih kubura. No on se ne mora nužno vezivati uz četničku ideologiju i četničku organizaciju. Radilo se strahovitim ekscesima nasilja koji su gotovo u pravilu pratili svaki seljački ustanak kroz devetnaesto i dvadeseto stoljeće, ali i prije. Komparativnim proučavanjem seljačkih buna i ustanaka, koji sadrže cijeli niz predmodernih elemenata, mogli bismo dobiti adekvatnije objašnjenje spomenutog nasilja nego utiskivanjem četničkog karaktera tamo gdje ga ne mora biti.

Postjugoslavenski revizionizam 

Navedeni zločini jednog dijela ustanika doveli su do toga da se ustanak u Srbu, od 27. srpnja 1941., koji je nakon rata slavljen u Jugoslaviji kao Dan ustanka naroda Hrvatske, označi kao kontroverzan te da se kao takav uspostavom Republike Hrvatske odbaci kao državni praznik. Umjesto njega proglašen je Dan antifašističke borbe čija je povijesna referenca bila osnutak sisačkog partizanskog odreda u šumi Brezovica 22. lipnja 1941. Sisački partizanski odred su pretežno činili Hrvati. Uz spomenute zločine, Tuđmanu (kojeg Goldstein i Hutinec percipiraju kao glavnog promotora revizionizma u Hrvatskoj8) je problem predstavljalo i to što je ustanak bio simbioza ugroženog srpskog stanovništva i Komunističke partije Hrvatske, koju su vodili pretežno Hrvati. Radilo se o masovnom ustanku srpskog naroda kojeg su do određene mjere organizirali, provodili i njime zapovijedali i komunisti hrvatske nacionalnosti poput Marka Oreškovića Krntije, Jakova Blaževića i drugih. Tako etnički mješovit nije se uklapao u Tuđmanove koncepcije antifašizma koji ga je vidio kao isključivo hrvatski antifašizam9 te mu je srpski element u toj ahistorijskoj konstrukciji smetao. Zajednički srpsko-hrvatski poduhvat i bilo kakvo referiranje na njega također je bilo problematično zbog ratnog sukoba koji se odvijao u Hrvatskoj u to vrijeme i nije išao ruku pod ruku s tadašnjim mobilizacijskim potrebama vlasti, a ni krajišnika.

U Jugoslaviji se naglašavala zajednička borba svih naroda Hrvatske za oslobođenje zemlje, a poglavito Hrvata i Srba. Kao početak te borbe uzimao se ustanak u Srbu. Sasvim je sigurno da se radilo o prvom masovnom oružanom otporu ustaškim vlastima u Hrvatskoj koji je rezultirao oslobađanjem određenog dijela teritorija te se u procesu njegova trajanja Komunistička partija i Narodnooslobodilački pokret (NOP), kojeg je ona vodila, afirmirala kao glavni faktor u otporu ustašama i okupacijskim armijama nacista i fašista. U tom ustanku partija je uspjela realizirati ono što je bilo nužno za preživljavanje NOP-a, a to je širenje pokreta van partijske jezgre. To je činila plasirajući parolu o bratstvu i jedinstvu te tvrdoglavo inzistirajući da neprijatelj nije Hrvat, već ustaša. No, u retrospektivama na ustanak u Srbu kao Danu ustanka naroda Hrvatske se olako prelazilo preko stvarnih problema na terenu kad se radilo o hrvatsko-srpskim odnosima koji su uistinu bili zatrovani ustaškim divljanjem. Ekscesa je bilo, a partija, koliko god bila mala i neiskusna, na području ustanka posvećivala je sve svoje resurse da otkloni te odvratne i kontraproduktivne međuetničke sukobe. Taj proces nije bio nimalo lak, niti je bio linearan, a nije bio ni jedini kojeg je partija vodila. Bio je to tek jedan od procesa kojeg su partija i NOP vodili usporedno sa glavnim zadatkom, a to je pobjeda u sukobu sa kvislinizima i njihovim patronima.

Zločini ustanika, koji su tek jedan segment povijesnog fenomena kao što je ustanak u Srbu zapravo su negativni indikator presudne uloge NOP-a i politike Komunističke partije Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima. Oni pokazuju kako je uistinu malo trebalo da se narodi Jugoslavije uvuku u jedan interni međuetnički sukob koji je lako mogao završiti međusobnim uništenjem. Zahvaljujući živim i stvarnim ljudima, sa svim svojim manama i vrlinama, ograničenjima i mogućnostima od kojih je nemali broj žrtvovao sve kako bi ponudio alternativu sukobu po etničkom ključu (kojeg su ustaški zločini gurali u prvi plan) takav scenarij je spriječen. Parola o bratstvu i jedinstvu nije bila samo puka parola, ona je bila nužna politika. Nekad s više, a nekad s manje uspjeha. Ali njena stvarna primjena, sa svim svojim inicijalnim problemima, počela je ustankom u Lici. Ustankom u Srbu.

Zahvaljujući pripadnicima NOP-a, zločini počinjeni od strane ustanika danas predstavljaju jeziv spomen na mogući alternativni razvoj povijesti sačinjen od krvavih nacionalističkih orgijanja da nije bilo onih čije ime danas u javnosti sramežljivo i tiho spominjemo, da nije bilo partizana.

  1. Erik Hobsbom, Uvod: kako se tradicije izmišljaju. U: Izmišljanje tradicije, 2. izd, Biblioteka XX vek 126 (Beograd: Biblioteka XX vek, 2011), 6 - 7. 
  2. Slavko Goldstein, 1941.: godina koja se vraća, Historiae, knj. 8 (Zagreb: Novi Liber, 2007), 240. 
  3. Goldstein, 1941., 298. 
  4. "Ustanak u Srbu: Ratovanje na pravoj strani", Nacional.hr, 27. srpnja 2911. 
  5. Goldstein, 1941., 299. 
  6. Mario Jareb, „Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine", Časopis za suvremenu povijest, izd 3 (2011.): 764. 
  7. Husnija Kamberović, prir., Revizija prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije: zbornik radova, Posebna izdanja, knj. 4 (Sarajevo: Institut za istoriju, 2007), 203 - 207. 
  8. Ibid. 195. 
  9. Nikica Barić, Antifašistička borba u Drugom svjetskom ratu u političkim interpretacijama hrvatskih predsjednika 1991-2006. U: Husnija Kamberović, prir., Revizija prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije: zbornik radova, Posebna izdanja, knj. 4 (Sarajevo: Institut za istoriju, 2007), 216.
Autor: Josip Jagić
 
Izvor: bilten.org
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Mon, 29 Aug 2016 13:28:55 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6050/Tko+je+ustao+27.+jula+1941.+i+protiv+koga
Dosta nasilja i represije! http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6046/Dosta+nasilja+i+represije%21.html Delegacija proterivača, na prvom mestu komesarijat za izbeglice (koji može biti nazvan i „komesarijatom protiv izbeglica“) žandarmerija, gradska policija i policija u civilu, svako veče i svako jutro dolazi na mesta gde se ljudi sklanjaju ne bi li odspavali koji sat, i poteruje ih. Bilo je slučajeva kada je policija koristila silu da bi „sklonila“ ljude sa mesta , gde su mirno spavali ili odmarali. Neki od zaposlenih Komesarijata su izjavili kako su oni na“ istom nivou kao i policija”, time priznali pravu prirodu svog posla. U mnogim slučajevima se pokazalo agresivno i sadističko ponašanje zaposlenih Komesarijata koji su već mesecima na misiji da uznemiravaju, proteruju ljude i pozivaju policiju na intervencije.

O sadističkom ponašanju i iživljavanju nad ljudima svedoči i slučaj od pre par dana kada je zaposlenik Komesarijata tokom proterivanja bacio zemlju u hranu koju je grupa ljudi pripremala.

Prema svedočenju ljudi, svojim ponašanjem se najviše ističe radnik Komesarijata sa fotografije, koji  prilazi ljudima dok odmaraju i udara ih baterijskom lampom  koju stalno drži u ruci i šutira ljude dok spavaju. Naravno ovaj pojedinac je samo odraz sistema koji mu daje moć da zlostavlja ilegalizovane, verujemo da nema "dobrih" i "loših" sluga represivnog državnog aparata,  ali je važno da se zna ko je trenutno izvršitelj naredbi. Dokumentujte i intervenišite u slučaju da ste svedok nasilja i proterivanja!

Dosta je pogledati video snimak koji su ljudi snimili u kampu u Krnjači, i biće  jasno zašto ljudi ne žele da borave na tim mestima. Pored toga što tridesetoro ljudi spava u istoj sobi i da nema hrane  ljudima se uskraćuje sloboda kretanja. Ljudi se zaključavaju, da bi izašli moraju često preskakati ogradu.

Svaki logor koji nosi naziv  "izbeglički kamp", "prihvatni centar" itd. je vrsta zatvora. Razlike su samo u nivou militarizacije te institucije. To su koncentracioni logori današnjice,  ona postoje da bi ljude držali u izolaciji pod kontrolom, istovremeno ti zatvori su biznis za državu i njene institucije.

" To što bi ljudi (ako ih ne bi maltretirali) radije spavali u ruševinama i parkovima, dovoljno govori o tome da bi se trebalo preispitati šta nije u redu u kampovima. " ( otac četvoro dece, trenutno zaglavljen u Srbiji)

U noći 13.-14. avgusta, tek što su stigli, 150 osoba je izbačeno iz kampa "Krnjača", pa su ljudi bili prinuđeni da hodaju nazad do Beograda. To se desilo nakon što su isti ti ljudi bili naterani od strane policije i komerasrijata da napuste parkove i da idu u kamp, jer „im je tamo mesto". Ova besmislena, apsurdna politika jeste politika straha i nasilja.

Park je za sve!

Kao intervencija lokalnog stanovništva na sve veću represiju i državnu propagandu, u nedelju se održalo solidarno druženje pod nazivom „Park je za sve!" . Pored kulturnog i zabavnog programa poput performansa, izložbi, kreativnih radionica, pravljenja banera i filmskih projekcija, ideja okupljanja je bila da se ukaže na to da se lokalno stanovništvo i ljudi koji su zaglavljeni zbog represivnog graničnog režima suočavaju sa istim problemima; policijske represije i sistematskog nasilja. Jedan od simbola represije su narandžaste plastične ograde u parkovima, zbog kojih prostor koji bi trebao da bude javni i za sve nas postao leglo novih ograda.

Push-backovi iz Hrvatske

 Zbog prevelikog policijskog nasilja i opasnosti na granici sa Mađarskom, ljudi su u potrazi za drugim rutama. Međutim, pošto se represivni sistem migracione politike EU primenjuje svuda, ljudi se suočavaju sa istim nasiljem na svakoj granici. Mnogi su više puta vraćeni iz Hrvatske, njihovi zahtevi za azil su ignorisani, bez sudskog rešenja, samo su „ gurnuti „ nazad na drugu stranu granice, pojedine grupe su se vratile sa teškim telesnim povredama nanete od strane hrvatske granične policije. Neki su stigli čak do Slavonskog broda i Zagreba i vraćeni odatle.

Izvor: noborderserbia.wordpress.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 25 Aug 2016 10:21:46 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6046/Dosta+nasilja+i+represije%21
Osamnaesti brumaire našeg antifašizma http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6042/Osamnaesti+brumaire+na%C5%A1eg+antifa%C5%A1izma.html Polemika o odnosu prema antifašizmu u Hrvatskoj se uvijek zaoštrava oko mjeseca svibnja i obljetnica povezanih s njim. Istaknuti položaj te teme pokazuje kako je ona jedno od centralnih mjesta oko kojih se grade narativi legitimacije i osporavanja postojećih odnosa snaga među političkim akterima. No dok polemike uglavnom preuzimaju oblik kritika konzervativnih i nacionalističkih negiranja oslobodilačkog karaktera partizanskog pokreta, manje se pažnje posvećuje naizgled afirmativnim liberalnim revizijama povijesti.

Nedavno su objavljeni rezultati istraživanja prema kojima - unatoč činjenici da je Crvena armija, samostalno ili u suradnji s drugim savezničkim snagama, oslobodila veći dio Evrope - tek 13% ispitanika smatra da su crvenoarmejci bili vodeća snaga oslobađanja kontinenta od fašističke i nacističke okupacije. U takvoj revizionističkoj1 atmosferi ni najmanje ne čudi ignoriranje moskovske proslave Dana pobjede od strane čelnika zemalja članica Evropske unije i NATO pakta.

Kako revizionizam cvjeta u Evropi, tako cvjeta i u Hrvatskoj, o čemu se dosta pisalo otkad je Kolinda Grabar-Kitarović preuzela dužnost Predsjednice. Međutim, dok se naša takozvana lijeva javnost zanimala za uklanjanje biste maršala Tita iz Ureda predsjednice te odbijanjem poziva na moskovsku svečanost povodom sedamdesete godišnjice pobjede nad fašizmom, bez kritičke analize prošlo je osnivanje Antifašističke lige Republike Hrvatske. Ta je udruga nastala kao odgovor na dvadeset godina, kako kažu, "sustavnog poricanja, pa i demoniziranja antifašizma, njegovih tekovina i vrijednosti u Republici Hrvatskoj". Pritom, Liga je prepoznala da je do toga došlo svođenjem antifašizma na "prigodničarsko obilježavanje obljetnica" koje je praćeno "sve agresivnijim poricanjem i postepenim relativiziranjem njihove važnosti."

Građanska revizija

No kao što država reducira antifašizam, tako ga reducira i Antifašistička liga. Naime, prema Povelji Lige, antifašizam je "sustav vrijednosti nastao u obrani osnovnih ljudskih prava, sloboda i jednakosti" koji se naknadno "prometnuo u programsku osnovu historijskih pokreta otpora nacifašizmu, te spasio Europu i njezine narode poput hrvatskoga". Primjetno je da se prilikom definiranja antifašizma u Povelji, osim u imenu Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, koje je spomenuto jedino u kontekstu izvorišnih osnova Ustava RH, ne spominje Narodnooslobodilačka borba.

Dakle, redukcijom antifašizma na apstraktne vrijednosti koje su tobože programatski zasnivale antifašističku borbu diljem Evrope, Liga je negirala specifična obilježja pojedinih evropskih antifašističkih pokreta. Konkretno, redukcijom antifašizma na liberalne vrijednosti evropske građanske klase, Liga je negirala pozitivno, to jest socijalno-revolucionarno, nasljeđe jugoslavenske Narodnooslobodilačke borbe. To negiranje u najmanju je ruku indeks, ako ne potvrda, smještanja Antifašističke lige u isti ideološki registar u koji pripadaju revizionistički politički subjekti, za koji je registar svojstveno uravnavanje fašističkog i fašistoidnih poredaka te njihove socijalističke opozicije.

Ta uravnilovka između ostalog svoj teorijski izraz ima u tekstu "Ur-Fascism" talijanskog književnika i semiologa Umberta Eca, objavljenog u časopisu The New York Review of Books 1995. godine, dok je politički artikulirana u kontroverznojrezoluciji 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope (2006.), donesenoj sa ciljem zatiranja nasljeđa bivših "komunističkih totalitarnih sustava". Čak i ako ne pristanemo na to da su revizionističke tendencije neosporno prisutne već u Povelji Lige, njihovu nesumnjivu potvrdu možemo pronaći u dvama tekstovima predsjednika Lige, Zorana Pusića, od kojih je jedan Pusić pročitao kao svoj govor na osnivačkoj skupštini u funkciji iznošenja načelnog programa Lige. Pusićeve revizije moguće je očitati na barem tri razine: faktografskoj, ideološkoj i metodološkoj.

Antiradnički "antifašizam"

Budući da je bazično time što se tiče materijalnih osnova govora o temi, prvo ću ukazati na Pusićevo nepoznavanje faktografije o fašizmu. Naime, Pusić je u člankuobjavljenom na portalu h-alter.org prošloga ljeta zapisao sljedeću rečenicu: "Činjenica je, međutim, da su i talijanski fašizam i njemački nacizam izvorno radnički pokreti, a mnogi kapitalisti i konzervativci su im se priklonili jer im je, s jedne strane, bio blizak radikalni nacionalizam tih pokreta, a s druge strane, činili su im se manje zlo od komunizma."

Upravo suprotno Pusićevoj predodžbi, ni fašizam ni nacizam nisu izrasli iz radničkog pokreta. Štoviše, kao što možemo pročitati u historiografskoj i politološkoj literaturi, oba su nastali i razvili se u suprotnosti spram radničkog pokreta. Reinhard Kühnl je, primjerice, izvijestio da su u svojim inauguralnim godinama fašizam i nacizam regrutirani iz "socijalnih grupa koje su ratom i poslijeratnim vremenima bile socijalno i duhovno iskorijenjene i više nisu mogle uhvatiti korak u građanskom životu", pa je kao primjere naveo demobilizirane oficire i mlade avanturiste impresionirane doživljajem rata.2

I dok je, prema Kühnlu, deklasirane ratne veterane fašizmu privlačila militaristička struktura koja je omogućila da produlje iskustvo rata, Robert O. Paxton izvještava da je mlade fašizmu privukao model antipolitičke politike.3 Što se tiče klasne strukture fašizma, Paxton navodi da je fašizam vršio regrutacije iz svih klasa, a najviše iz srednje. Time dolazimo i do izravnog osporavanja Pusićeve tvrdnje o tome da je fašizam nastao iz radničkog pokreta. Prema Paxtonu, radnička klasa je u fašističkim pokretima bila zastupljena manjim udjelom negoli je njezin udio u općoj populaciji, dakle bila je podzastupljena.4 Povrh toga, historiografi nas izvještavaju da je u ranim godinama fašizam radio upravo na razbijanju organizacijske strukture radničkog pokreta.5

Bagatelizacija fašizma

Ideološka revizija koju zastupaju Pusić i Liga, ona koja reducira antifašizam na set građanskih vrijednosti, svoju političku upotrebu ima u negiranju pozitivnog socijalno-revolucionarnog nasljeđa NOB-a, koje osim uvođenja općeg prava glasa, početka rješavanja ženskog pitanja, uvođenja novih oblika vlasti u vidu narodnooslobodilačkih odbora, programa opismenjavanja uključuje i pokušaj raskidanja sa sistemom klasne eksploatacije. Time se onemogućuje uvid u moment razlike između NOB-a i drugih oblika protivljenja fašizmu.

Pusićeva metodološka revizija vidi se u strogom vezanju vlastitog viđenja fašizma uz epistemološku paradigmu koju je u svojemu tekstu "Ur-Fascism" uspostavio Umberto Eco. Njegovo navođenje četrnaest obilježja koja upućuju na javljanje fašizma u nekom društvu ukida razumijevanje fašizma kao historijskog fenomena s konkretnim sklopom društvenih i ekonomskih uvjeta te određenim prostornim i vremenskim koordinatama, čime ga pretvara u set metafizičkih obilježja, prepoznatljivih u mnoštvu socijalnih fenomena koje, posljedično, imamo pravo nazivati fašističkima.6

Time se omogućuje da današnji ecoistički "antifašisti" imaju pokriće da kao fašizam prozivaju sve što im se imalo ne sviđa. Tako je, primjerice, moguće fašizmom proglasiti inicijativu U ime obitelji jer je tradicionalistička, socijalističke pokrete jer smatraju da društvom dominira klasna borba, New Age duhovnost jer je sinkretistička, ili navijački pokret jer je kolektivistički. Razumljivo, takvo prozivanje, kao u grčkoj priči o dječaku i vuku, rezultira ili općim nepovjerenjem u detekciju fašistoidnih pojava i moguće fašistoidne prijetnje, ili iracionalnim strahom od fašizma koji je svuda oko nas.

Antifašistička borba i legalistička interpelacija

Naposljetku, izlažući načelni stav Lige, njezin je predsjednik kao problem istaknuorelegitimiranje poricanja "temeljnih etičkih vrijednosti pristojnog demokratskog društva", što će Liga riješiti tako što će "integrirati antifašizam u temelje hrvatskog društva", "zahtijevati da Republika Hrvatska dosljedno primjenjuje ustavne odredbe", "širiti svijest građana", "zalagati se za znanstveno i stručno istraživanje povijesnih događaja" te "zahtijevati" da "tijela državne i lokalne vlasti [...] štite tekovine antifašizma".

Nasuprot Lige, da bi svoje vrijednosti "integrirala u temelje društva", naša je antifašistička tradicija razorila postojeće društvene odnose i uspostavila nove izgradnjom novog državno-pravnog okvira i ekonomskih odnosa. Da bi to postigla, NOB je, predvođena Komunističkom partijom, podigla općenarodni ustanak protiv "stranih okupatora i domaćih slugu", a nije, poput Lige, interpelirala na fašiste da poštuju "temeljne etičke vrijednosti pristojnog društva". Od NOB-a do Antifašističke lige, od "Milost ne tražim, nit' bih vam je dao" Rade Končara do etičkih i legalističkih interpelacija današnjih perjanica antifašizma - antifašizam u Hrvatskoj doživljava pokušaje da se falsificirano "ponovi", kao u Marxovu 18. Brumaireu, "jedanput kao tragedija, drugi put kao farsa".7

  1. S obzirom na činjenicu da je Crvena armija pojedinačno oslobodila najviše područja današnjih evropskih država te da je Sovjetski savez bio država čijih je najviše državljana u istom ratu poginulo. 
  2. Reinhard Kühnl, Oblici građanske vladavine: liberalizam - fašizam, Beograd, 1978. 
  3. Robert O. Paxton, The Anatomy of Fascism, New York, 2014. Pritom se Paxton pozvao na članak: Bruno Wanrooij, "The Rise and Fall of Italian Fascism as a Generational Revolt", Journal of Contemporary History 22/3 (1987), str. 401-418. Wanrooij je u tom članku, istaknuo da je, za razliku od Oktobarske revolucije, čije je ideološko središte bilo koncept klase, i nacizma koji je bio usredišten oko pitanja rase, ključni moment dolaska fašista na vlast bio, Mussolinijevim riječima, "dizanje zastave mladosti". Uz to, Wanrooij navodi da su se mladi u Italiji, napose studenti, okrenuli protiv dotadašnjeg političkog establišmenta i institucija, koji su, u njihovoj perspektivi, izgubili sav kredibilitet lošom ratnom politikom. 
  4. Iako se Pusićeva teza pokazuje kao netočna i neutemeljena već na razini statističkog prikaza klasne strukture talijanskog društva u vrijeme inauguracije fašističkog režima, nije naodmet spomenuti i neke uvide grčko-francuskog filozofa politike i prava Nicosa Poulantzasa, iznesene u knjizi Klase u savremenom kapitalizmu. Poulantzas tamo iznosi uvid da "društvene klase nisu empirijske grupe individua" već da "klasna pripadnost raznih agensa zavisi od klasnih mesta koja oni zauzimaju". Povrh toga, prema Poulantzasu, iako su društvene klase uglavnom određene "njihovim mestom u procesu proizvodnje" one "postoje samo u klasnoj borbi" koja obuhvaća ideološke, političke i ekonomske odnose u okviru neke, historijski konkretne, društvene formacije. Utoliko, nemoguće je da se fašizam razvio iz radničkog pokreta, kao oblika klasne borbe radničke klase, ako su njime, kao što je pokazao Kühnl, dominirale društvene klase čiji su klasni interesi suprotstavljeni interesima radničke klase te ako je fašizam djelovao u izravnom suprotstavljanju radničkoj klasi. 
  5. Vidi primjerice: Jonathan Dunnage, Twentieth-Century Italy: A Social History, London, 2002. Inače, nastanak fašizma i socijalne prilike u Italiji prve polovice prošloga stoljeća u popularnoj kulturi svoj najiscrpniji prikaz imaju u filmuNovecento Bernarda Bertoluccija. 
  6. Obilježja ur-fašizma, prema Ecu su: kult tradicije, odbacivanje modernizma, iracionalizam, neslaganje kao izdaja, strah od razlike, individualna ili socijalna frustracija, opsesija zavjerom, osjećaj poniženja zbog moći neprijatelja, shvaćanje života kao permanentnog ratovanja, prezir prema slabijem, kult heroizma i herojske smrti, mačizam, selektivni/kvalitativni populizam i novogovor. 
  7. Karl Marx, "18. Brumaire Louisa Bonapartea", Glavni radovi Marxa i Engelsa, Zagreb, 1978. Ovaj Marxov esej napisan 1852. godine ironično se referira na pokušaje francuskog predsjednika, a onda i cara Napoelona III, da imitira svog strica Napoleona Bonapartea. Sintagmom se želi reći kako pokušaji "ponavljanja" prijelomnih svjetskohistorijskih događaja u promijenjenom kontekstu neminovno ispadaju tragikomični falsifikat originalnog fenomena. op.ur. 
Izvor: bilten.org
 
Autor: Luka Matić
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Thu, 4 Aug 2016 12:29:10 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6042/Osamnaesti+brumaire+na%C5%A1eg+antifa%C5%A1izma
Boli kad kažu da smo četnici http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6038/Boli+kad+ka%C5%BEu+da+smo+%C4%8Detnici.html Novosti u Srbu, mjestu koje je ovih dana pod paskom jakih snaga MUP-a: U samom središtu Srba dočekuje nas impresivni policijski vozni park. Policajci šetaju ulicom, izlaze iz dućana, zamiču oko kuća. Nama više pravaškog šatora pod spomenikom, ali osiguranje će držati vodu barem do Dana ustanka 27. srpnja

 
Ceste na prilazima Srbu opremljene su rampama, promet se obustavlja kad na višim pozicijama zapadne debeli snijeg. Tad je čitav ovaj kraj, zapravo nekadašnji kotar donjolapački, razdvojen od svijeta. Ovih dana nema snijega, ali ima policije koja ostavlja dojam kako u svakom času može odsjeći Srb. Ima baš mnogo policije, premda bi teško bilo reći da je toliki njezin angažman realno imalo suvišan, pretjeran. Dok se približavamo mjestu iz smjera Gračaca, nailazimo na prvu patrolu u selu Kupirovu. Malo dalje, još jedno bijelo-plavo vozilo. U samom središtu Srba dočekuje nas impresivni policijski vozni park. Policajci šetaju ulicom, izlaze iz dućana, zamiču oko kuća. Pogled na memorijalni park nad centrom mjesta otkriva dodatnu redarstvenu skupinu. Nema više pravaškog šatora pod spomenikom, a izgleda da ga neko vrijeme neće ni biti. Osiguranje će držati vodu barem do Dana ustanka naroda i narodnosti Hrvatske, 27. srpnja.

Ljudi u prolazu gledaju na foto-aparat s neskrivenim podozrenjem, u najboljem slučaju rezignirano. Ove godine su tom vrstom interesa zasićeni malo ranije nego inače. ‘Medijsko zanimanje za Srb naraslo je sa šatorom, pa splasnulo. Ali tako je uvijek u ovo doba oko praznika, kad nas posjete revizionisti. To ionako postaje kao neka zabava za političare‘, tumači nam Rajka Rađenović, bivša dožupanica Zadarske županije.
Razgovaramo u holu osnovne škole gdje ona vodi dječju igraonicu u okviru jednog vanjskog projekta. Škola je obnovljena, ali djece u Srbu jedva da ima. ‘Jer, nema ni odraslih mnogo, odlaze u potrazi za poslom‘, nastavlja naša domaćica, ‘a onda navale mediji da nas pitaju o tome jednom danu u godini. Šta da kažemo, ništa specijalno. Odajemo pomen na ustanike, obranili su nas ‘41. od pokolja, no zatim čujemo da smo svi mi ustvari četnici. Boli to, a neke i plaši‘.

Danas se mnogi smiju tom vidu zajedništva, smiju se i pojmu druga i drugarstva, kao da friend može sve to zamijeniti. Na kraju krajeva, varaju se svi koji misle da je ovo pitanje, pitanje ustanka i revizionizma, problem samo za Srb. To je problem za čitavu državu - Milan Tankosić
Šator nekolicine pripadnika A-HSP-a, marginalnih bukača kojima se nije pridružio nijedan ugledniji ideološki srodnik, nije posebno isprepadao lokalni živalj. Ali jest izazvao nelagodu. ‘Neka znanstvenici ustanove i objasne što se u ratu događalo i neka to prestane. Nitko iz vlasti nije reagirao na ovo, nije demantirao optužbe koje padaju po nama manjincima. Moje dijete pohađa 8. razred, pa se ni tamo u knjigama ne dovodi u pitanje 27. jun. A onda najednom sazna da to rade ovi gore‘.

I dok čekamo znanstvenike da nas oslobode patnje, pridružuje nam se Dragan Rodić, član mjesnog Saveza antifašističkih boraca i antifašista. Načinjemo uto i temu koju forsiraju ustašofilni revizionisti: kako sami ljudi u ovom kraju gledaju na ustaničke zločine nad hrvatskim civilima u obližnjim selima? Nakon ustaških pokolja s tisućama žrtava, nije sporno, uslijedila je dijelom i osvetnička stihija.
‘Nitko ovdje nikad nije bio ponosan na ono što se dogodilo u Brotinji i Boričevcu i drugdje. Ne želimo da se o tome šuti, ali ni da se šire neistine‘, odlučna je Rađenović. S druge strane, Dragan Rodić podsjeća da ustanak nije bio isključivo jednonacionalnog karaktera. Organizaciju spontane obrambene reakcije, nakon početnog kaosa, preuzela je Komunistička partija Hrvatske. Upravo ona tad vadi ovaj narod iz revanšističkog ambisa kakav je prijetio da sasvim zavlada. Neke činjenice nikad nije zgoreg nanovo spomenuti: ustankom su u velikoj mjeri rukovodili partijci Marko Orešković i Jakov Blažević, slučajno baš Hrvati. Kao i oni dalmatinski partizani koji su uskoro stigli upomoć, na čelu sa Stankom Parmaćem, Antom Baninom, Antom Kronjom i drugima. Zajedno s komunističkim drugovima Srbima, Ličanima, preokrenuli su političku sliku uvodnih sukoba i potisnuli četnički upliv među ustanicima, zatim uvelike suzbili ustašku prijetnju. A za koju godinu satrat će i jedne i druge crne saveznike.

Pretresamo s Rodićem brojne silnice koje su djelovale tada, a i u poraću. Komunisti su nedugo poslije samog početka rata, dakle, uspjeli neutralizirati ustašku i četničku logiku po kojoj se crta netrpeljivosti trebala povući striktno između etnija. Šatordžije danas inzistiraju na superiornosti te logike, iako ne bi imali šanse da veliki etnički vođe prije njih nisu razgorjeli stari kurs i kult. Današnje naslijeđe njihova truda jesu i kontroverze oko hrvatskog Dana ustanka protiv fašizma, koji je izmješten u Brezovicu kod Siska.

Antifašistički ustanak time je etnički očišćen. U sisačkom partizanskom odredu dominirali su Hrvati, bez obzira što mu osnutak nije imao ni približan politički značaj kao ustanak u Srbu i Drvaru. O svemu tome npr. hrvatska Wikipedia, međutim, piše kao da server krije u nekom šatoru. Bilješke na pojam ‘Srb‘ ne bi se posramio ni Mile Budak, ministar bogoštovlja i nastave NDH, također Ličanin. Uostalom, upiše li se ‘Mile Budak‘, dobije se ponešto o njegovu zavičaju i književnom radu, ali ništa o najutjecajnijem mu tekstu, rasnim zakonima. Na stranici o Srbu nema nijedne riječi o ustaškim masakrima, o Jadovnom, o čitavom narodu izvan zakona. ‘U selu Suvaja izvršen je najveći zločin nad civilima‘, dodaje Rodić, ‘ali žrtve nikad nisu dobile pomen. Razlog je bilo stajalište koje je prevladalo, da se to ne potencira, da se ide dalje, radi budućnosti. Da se ne inzistira na podjelama, u interesu mira i suživota. Ne znam da li je to bilo efikasno, no lično mislim da bez određenog praštanja dugoročno nema opstanka‘. On je uvjeren da bi tek dugotrajna, iscrpna javna diskusija odgovorila na pitanja kojima se inače manipulira, i da bi to donekle potkresalo krila raznim jastrebovima. ‘A ovako, vrtimo se ukrug. Išli smo Nebojša Rađenović i ja da pitamo te ljude u šatoru zašto to rade. Pustila nas policija, bila je korektna. I rekli su nam. Da smo mi četnici, da su i ono u ustanku bili četnici, i da se svi mi borimo protiv Hrvatske‘.

Središnju lokaciju u Srbu, na glavnoj ulici, ispod spomen-parka, zauzima postaja rečene korektne policije. Do nje se upravo gradi nova, veća, ljepša. Ali, ipak se kapaciteti povećavaju prvenstveno ‘zbog Šengena‘, kako ljudi ovdje kažu, a ne radi šatordžija. Do buduće postaje, pak, pruža se ugodan park s novim spravama za dječju igru. Praznima, naravno - rekosmo da nema djece u Srbu. Sve skupa, niti za dva razreda.
Penjemo se do spomenika u društvu Milana Tankosića, zamjenika načelnice Gračaca, općine kojoj pripada i Srb. ‘Ovi ljudi okreću tezu do apsurda‘, govori nam dok šećemo po platou i sjedamo na klupu. Prostor je već očišćen od smeća zaostalog iza demonstranata. ‘Pritom ne smiju ni sami reći što su oni ustvari, u političkom smislu. Ne smiju se nazvati kako žele. Ali taj njihov narativ, onaj etničkog konflikta, upravo je suprotno od onog što mi obilježavamo‘.

Da ovako pokušam objasniti ekonomski položaj naše manjine u ovom kraju: nijedan zaposleni Srbin u Hrvatskim cestama, ovdje kod nas. Nijedan u šumariji, nijedan u Poreznoj upravi. Pa da ne nabrajam dalje te institucije - Nebojša Rađenović
‘Nacionalizam je, šire gledano, nova religija. U našem slučaju često ispražnjena od sadržaja, međutim, to ne vodi nikud. Za razliku od toga, ovo poziva na opće zajedništvo‘, dodaje pokazujući rukom prema spomeniku, ‘na sistem vrijednosti koje se ne tiču samo jednih. No, danas se mnogi smiju tom vidu zajedništva, smiju se i pojmu druga i drugarstva, kao da friend može sve to zamijeniti. Na kraju krajeva, varaju se svi koji misle da je ovo pitanje, pitanje ustanka i revizionizma, problem samo za Srb. To je problem za čitavu državu, bolje je da se tako počne gledati‘.
Na povratku u središte Srba pridružuje nam se i Nebojša Rađenović koji radi na jednom projektu SNV-a i UNHCR-a, za stambeno zbrinjavanje. Ne sviđa mu se što došljaci pokušavaju zavesti i Hrvate u Srbu, inače izbjeglice iz Bosne. Njih je ovdje nešto manje od stotinu, dok Srb ukupno ne broji niti tisuću stanovnika. ‘Neki od njih su stali na njihovu stranu‘, svjedoči Rađenović, ‘otvoreno im pomagali dok je gore bio taj šator. Mislim da oni to ne razumiju, da zapravo ne znaju što je ovdje bilo u Drugom svjetskom ratu. A ove sa šatorom nije briga kako je njima, kako žive. Pokupili su se i otišli‘.

Na raslojavanju po nacionalnom ključu radi se i mimo šatora, kroz svakodnevicu. ‘Da ovako pokušam objasniti ekonomski položaj naše manjine u ovom kraju: nijedan zaposleni Srbin u Hrvatskim cestama, ovdje kod nas. Nijedan u šumariji, nijedan u Poreznoj upravi. Pa da ne nabrajam dalje te institucije‘. Nebojša Rađenović nemoćno sliježe ramenima na spomen zakonske kvote za manjine u javnim službama - to je odavno tako.

Ali, kao što nam je rekao Dragan Rodić, ovdje Srbi i Hrvati ipak uglavnom dijele istu muku, istu mračnu perspektivu besparice i opće propasti. Politikantski šatori mogu samo dolaziti i odlaziti, poput onog cirkuskog, opjevanog, a da ne promijene ama baš ništa na saldu ekonomskog udesa ovog kraja. Nekoć, prije rata, Srb je bio razvijen, s industrijom ovom i onom. ‘Sad nemamo ni autobusnu liniju, liječnik dolazi dvaput tjedno, nema ljekarne. Mnogo je ljudi otišlo vani za poslom, mi ostali se jedva snalazimo. Ne odlaze samo Srbi, nego već i Hrvati, doseljenici‘, rekla nam je Rajka Rađenović.

‘Nema posla, najkraće rečeno‘, dodao je Rodić. ‘Lako je meni s penzijom, ali mladi nemaju od čega živjeti. Nekad smo imali 1250 zaposlenih, a danas samo nekoliko ljudi ima zaposlenje.‘ Ne računajući policiju, jasno, koja će u dogledno vrijeme otvoriti u Srbu nova radna mjesta i višestruko povećati broj stalnih radnih odnosa. Ako ništa drugo, barem tu nema mjesta za sumnju: na odlasku iz Srba ispraća nas teška građevinska mehanizacija, akter jedine vidljive djelatnosti u mjestu.

A na okukama prema Gračacu mašu nam rampe dok prolazimo, pozivaju na otvorenost. Ili se to samo rugamo sebi samima, ne znajući što bi drugo. Ne znaju ni one da ima zaglavljenosti težih od onih u dubokom snijegu, da ima proljeća koja su bila i koja se nekako ne vraćaju. Da ima leda koji se odavno ne topi, ljetnim vrelinama usprkos. Iduće srijede, 27. srpnja 2016. godine, na 75. godišnjicu ustanka u Srbu, međutim, navodno će tamo biti stabilno vrijeme, a možda i sve ostalo.

Autor: Igor Lasić

Izvor: portalnovosti.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 26 Jul 2016 10:44:58 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6038/Boli+kad+ka%C5%BEu+da+smo+%C4%8Detnici
Turska suspenduje Evropsku konvenciju o ljudskim pravima http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6036/Turska+suspenduje+Evropsku+konvenciju+o+ljudskim+pravima.html Zamenik turskog premijera Numan Kurtulmus izjavio je da će Turska suspendovati Evropsku konvenciju o ljudskim pravima tokom vanrednog stanja. Vlasti obavestile generalnog sekretara Saveta Evrope Torbjorna Jaglanda o suspenziji konvencije.

Suspendovanje Konvecije u vreme javne opasnosti koja preti naciji predviđeno je članom 15. Konvencije, što su druge žemlje članice SE činile u prošlosti, navodi se u saopštenju.

Parlament je danas odobrio uvođenje vanrednog stanja na tri mesecakoje je sinoć najavio predsednik Redžep Tajip Erdogan.

Kurtulmus je rekao da će Evropska konvencija o ljudskim pravima biti suspendovana u skladu odredbom sporazuma koja to dopušta u vreme vanrednog stanja.

Savet Evrope traži objašnjenje

Savet Evrope navodi da se prema članu 15 suspenzija ne može odnositi na deo Evropske Konvencije o pravu na život (član 2), zabranu nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (član 3), zabranu ropstva (član 4) i zabranu kažnjavanja mimo zakona (član 7). 

"Važno je napomenuti da će Evropska konvencija o ljudskim pravima nastaviti da se primenjuje u Turskoj, gde će se vlada pozvati na član 15. kako bi suspendovala Konvenciju u pojedinačnim slučajevima", saopšteno je iz SE.

Kako se navodi, Evropski sud za ljudska prava odlučiće da li zahtev ispunjava kriterijume iz Konvencije, naročito kriterijume o proporcionalnosti preduzetih mera".

Izvor: rs.n1info.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 22 Jul 2016 13:46:34 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6036/Turska+suspenduje+Evropsku+konvenciju+o+ljudskim+pravima
Europska patronizacija Balkana http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6032/Europska+patronizacija+Balkana.html Samostalne politike balkanskih zemalja u EU nisu dozvoljene, jasna je poruka Europske unije ovoj regiji. Nakon nekoliko rundi ping-ponga između Europske komisije i Parlamenta, Komisija je donijela odluku kako se ipak neće primjenjivati pravilo reciprociteta o uvođenju viza američkim i kanadskim građanima radi odbijanja ovih zemalja da ukinu diskriminatorni vizni režim prema Rumunjskoj i Bugarskoj. Pravilo reciprociteta inače bi trebalo stupati na snagu automatizmom. No, suprotna odluka donesena je uz argumentaciju ekonomske štete koju bi uvođenje viza Amerikancima i Kanađanima nanijelo EU. Time je EK glatko iz ruke ispustila jedan od rijetkih aduta koje je imala na ovu temu.
 
Kako nedosljedne odluke ipak ne bi poremetile globalne planove za Sveobuhvatni gospodarski i trgovinski sporazum EU i Kanade, CETA-u, sredstva poreznih obveznika odmah su se spremno počela usmjeravati u sastanke i samite kako bi se Rumunjsku i Bugarsku uvjerilo da ne ulažu veto na CETA-u kao oblik pritiska na Kanadu da ukine vizni režim. Zašto EU, nakon što je ispustila prvi adut reciprociteta, sada isto čini sa drugim (pritiskom oko CETA-e) i na čijoj se strani uopće nalazi? (Zašto sredstva utrošena na lobiranje prema Rumunjskoj i Bugarskoj nisu utrošena za pritisak na Kanadu?)

No, nije to jedina aktualna tema s istim obrascem. Da EU dugoročno neće tolerirati srpsku politiku održavanja dobrih odnosa i s Rusijom i EU, ponovno je istaknuto nakon januarske poruke EU parlamenta Srbiji kako je zajednička vojna vježba koju su 2015. godine održale Srbija i Rusija nešto što treba "požaliti". Srbija se EU oduprla i kada je odbila uvesti sankcije Rusiji. Ova se zemlja pokazuje nešto tvrđim orahom od ostalih zemalja regije koje su bile kandidatkinje za članstvo u euroatlantskim organizacijama, pa se tako jasno ističe kako članstvo Srbije u NATO paktu nije uvjet pristupa EU, jer sjećanja naroda na bombardiranja iz 1999. su još svježa, stoga je podrška srpske javnosti ovom paktu izrazito niska.

Različiti kriteriji koji se primjenjuju na zapadnoeuropske zemlje i prema Balkanu nadalje se očituje i u energetskoj politici jasno iskazanoj u otkazivanju plinovoda Južni tok preko Bugarske, uz istovremeno predlaganje Sjevernog toka koji bi vodio preko Baltika u Njemačku. EU iz Brexita nije čini se izvukla nikakve pouke, ni o demokratskim deficitima ni o dvostrukim kriterijima politika prema zemljama svoje periferije, pa ni ne mijenja patronizirajuću politiku prema zemljama Balkana.

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 18 Jul 2016 09:42:19 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6032/Europska+patronizacija+Balkana
Kapitalizam na smrtnoj postelji http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6029/Kapitalizam+na+smrtnoj+postelji.html Jason W. Moore, sociolog i autor knjige Capitalism in the Web of Life: Kapitalizam je izmijenio planetarni život do te mjere da su sada stvoreni novi oblici prirode koji se ne mogu riješiti unutar kapitalističkog okvira, kapitalističke tehnologije i produktivnih formi. Ti oblici prirode su klimatske promjene, te pojava novih bolesti, bakterija i superkorova, za koje nemamo rješenja. Ovo su opasna vremena za život, ali ona predstavljaju i dubinsku opasnost za kapital. Kapitalizam kao sustav je mnogo ranjiviji nego što većina ljudi misli.

Jason W. Moore je docent na Odsjeku za sociologiju na Sveučilištu Binghamton i koordinator Istraživačke mreže o svjetskom ekosistemu. Često piše o povijesti kapitalizma u Europi, Latinskoj Americi i Sjedinjenim Američkim Državama, od petnaestog stoljeća do neoliberalnog doba. Nedavno je objavio knjigu Capitalism in the Web of Life - Ecology and the Accumulation of Capital (Verso, 2015) i uredio zbornik Anthropocene or Capitalocene? - Nature, History, and the Crisis of Capitalism (PM Press, 2015). Autor je i brojnih eseja, koje možete pročitati na njegovoj web stranici.

Moore analizira kapitalizam kao svjetski ekosistem moći, kapitala i prirode. U svom radu se odmiče od pukog bilježenja "posljedica" globalizacije na okoliš, skrećući pozornost na načine na koji su temeljni procesi globalizacije također socio-ekološki projekti. Moore ističe da su konvencionalne ideje o Prirodi i Društvu neadekvatne za razumijevanje kriza i politike u 21. stoljeću. Dualizam Priroda/Društvo pritom ne predstavlja tek analitički problem, već je fundamentalna struktura moderne misli koja je usko vezana uz dugu povijest nasilja, imperijalizma i izvlaštenja.

U sklopu programa Instituta za političku ekologiju i Multimedijalnog instituta, Moore je nedavno gostovao u Zagrebu, održavši predavanje o antropocenu, kapitalocenu i krizama 21. stoljeća. S Mooreom smo razgovorali o dualizmu Priroda/Društvu, kapitalističkom korištenju prirode kao vanjskog objekta te o razlozima zašto pojam antropocen, koji primarne uzroke drastičnih promjena u planetarnim geološkim i ekosistemima locira u djelovanju ljudskog roda, predstavlja značajne probleme za razumijevanje kriza kapitalizma i formuliranje novih radikalnih politika.

Pišete o načinu na koji su krize našeg vremena - resursa, ekonomije, klime - povezane. Zašto je važno promatrati ih na taj način?

Krize našeg vremena su brojne - ekonomska kriza, pitanja bogatstva, prihoda i nejednakosti, klimatske promjene, suše, kiselost oceana - stoga moramo prepoznati kako se svi ti problemi uklapaju zajedno, kako su povezani. Ako to ne učinimo, probleme promatramo na dubinski fragmentiran način, što je upravo ono što vladajuće klase našeg vremena žele. Živimo u svijetu koji je vođen racionalnošću, ali radi se o posebnoj vrsti racionalnosti. To je racionalnost fragmenata, iako se naizgled čini holističkom, zato što sve možemo kvantificirati, možemo sve pretvoriti u algoritam. Trebamo se odmaknuti od fragmenata i vidjeti cjelinu, način na koji je sve povezano.

Povezano s tim, pišete kako su sve civilizacije imale svojevrsne granice, fronte, ali je kapitalizam bio i jest sama granica, te je svaki val kapitalizma ovisio o daljnjem pomicanju granica.

Središnji argument u knjizi Capitalism in the web of life (Kapitalizam u mreži života), u odnosu na funkcioniranje kapitalizma, jest da je kapitalizam sustav granica. Pronađete resurse, ljude, polja gdje možete uzgajati stvari jeftino i uzgajati puno, i možete upregnuti čitavu prirodu da radi zabadava ili jako jeftino. To je ono što granice daju kapitalizmu, taj nevjerojatni input jeftine prirode. Jeftina priroda uključuje i neplaćeni i uglavnom neplaćeni rad ljudskih bića, što također moramo posebno razumijeti. Primjerice, afrički robovi nisu bili smatrani dijelom čovječanstva, dijelom društva, već dijelom prirode, te su bili tretirani u skladu s time. Većina žena, većina domorodaca, bili su također dio jeftine prirode. Moramo razmišljati i o tome kada razmišljamo o načinu na koji kapitalizam funkcionira, kako je uspio preživjeti i napredovati posljednjih nekoliko stoljeća, te po čemu je drugačiji danas.

Ako bi sve morali svesti na jedan jednostavan argument, on bi glasio ovako - kapitalizam nema više granica. I ne samo to, kapitalizam je izmijenio planetarni život do te mjere da su sada stvoreni novi oblici prirode koji se ne mogu riješiti unutar kapitalističkog okvira, kapitalističke tehonologije i produktivnih formi. Ti oblici prirode su klimatske promjene, na koje kapitalizam ne može ponuditi odgovor, te pojava novih bolesti, bakterija i superkorova, za koje nemamo rješenja.

Suočavamo se s krajem učinkovitosti antibiotika, ili približavanjem toga kraja, paralelno s pojavom novih bolesti koje ne mogu biti zaustavljene na stari način. To je zastrašujuće za sve nas koji živimo u ovom vremenu. Ono što želim reći jest - da, ovo su opasna vremena za život, ali ona predstavljaju i dubinsku opasnost za kapital. Kapitalizam kao sustav je mnogo ranjiviji nego što većina ljudi misli. Većina ljudi je spremnija reći kako bi život na ovom planetu mogao skončati, nego reći da bi mogao doći kraj kapitalizmu.

Premisa vašeg knjige Capitalism in the web of life (Kapitalizam u mreži života), jest da trebamo razbiti dualizam Priroda/Društvo, koji je dominatan u modernoj misli. Zašto je taj dualizam još uvijek prisutan i zašto je zapravo lažan?

Prva stvar koju valja reći jest da je posao radikalnih mislioca da razumiju način na koji se ljudi uklapaju u mrežu života. To nije argument protiv razumijevanja onoga što je specifično ljudima, jer se promišljanjem o ljudima odvojeno od prirode gubi većina onoga što nas čini jedinstvenima.

Moderni svijet je izgrađen na odvajanju, na segregaciji. Zanimljivo je razmotriti događanja tijekom samih početaka kapitalizma, u doba Kolumba i otprilike dva stoljeća kasnije. Upravo u tom periodu možemo pronaći početak razdavajanja prirode i društva, za koje su se koristili različiti termini - građanstvo, barbarizam, divljaštvo, ali je primisao uvijek bila ista - postoji linija između onih koji spadaju u čovječanstvo, u društvo, i onih koji spadaju u prirodu.

To razdvajanje je u potpunosti nestvarno, nije zasnovano u realnosti, jer smo svjesni da smo svi dio velike mreže života. Međutim, to je razdvajanje bili izrazito moćno zato što su ga koristila carstva, države i kapitalisti i ponašali se kao da je stvarno. To je brzo vodilo do brojnih drugih dualizama - muškarac naspram žene, zapad naspram ostatka svijeta, grad naspram sela, racionalno naspram emocionalnog, itd.

Kako se možemo odmaknuti od takvog načina razmišljanja?

Ti načini razmišljanja prisutni su u našim društvima od ranih modernih stoljeća - viđenje i razumijevanje svijeta dubinski bazirano na fragmentizmu. To će zasigurno biti snažna barijera ljudima u suočavanju s problemima kao što su klimatske promjene, masovno izumiranje, nejednakost, i sl. Moramo usvojiti racionalnost cjeline. U najboljim trenucima, to je ono za što su se zalagali brojni ekolozi, a to je i ono za što se zalagao Marx. Mislim da je jedna od važnih Marxovih ideja bila razumijevanje načina na koji ljudi tvoreći sami sebe i odnose s drugim ljudima uvijek stvaraju i nove prirode i bivaju stvoreni od strane mreže života.

Kapitalizam ne stvara samo promjene u mreži života, već i sam biva stvoren unutar te mreže. To je centralno za politiku emancipacije koja će se moći baviti pitanjima poput klimatskih promjena, jer takva politika treba biti politika koja neće povlačiti linije između blagostanja svog života na planetu. Morat ćemo donositi teške moralne, filozofske, etičke odluke o životu i stvaranju života, ali svakako ne možemo započeti tvrdnjom da je ljudski život jedino što je bitno, a ostatak života nije. Moramo vidjeti da smo svi jedno. To ne znači da ne postoje neke razlike, već podrazumijeva drugačiji način gledanja na razlike - unutar jedinstva.

U svome radu obrazlažete kako je problem današnjice kraj kapitalocena, a ne napredovanje antropocena, da problem nije to što je čovječanstvo preopteretilo snage prirode, već to što je kapitalizam iscrpio strategiju "jeftine prirode". Mislite li da je akademsko fokusiranje na antropocen također bio način da se izbjegne dubinski razgovor o značaju kapitalizma, način da se donekle pomirimo s kapitalizmom?

Problem s antropocenom je to što doslovno znači "doba ljudi (muškaraca)". Antropocen je koncept koji su razvili Eugene F. Stoermer i Paul J. Crutzen kako bi se nosili s pitanjima geološke povijesti, i taj dio antropocena je važan i bitan argument. Ali, postoji druga verzija antropocena, koju zagovaraju magazin Economist i urednici New York Timesa. To je antropocen koji kaže - svi smo u ovome zajedno, problem kapitalizma je odgovornost svih ljudi. Na to kažem da i ne - da zato što je zbilja odgovornost svih nas da transformiramo sustav u nešto drugačije, održivo i pravedno, ali ne - zato što nismo svi krivi za ovo što nam se trenutno događa.

Moramo razumjeti kako su pojmovi, riječi koje koristimo kako bismo govorili o svijetu, bitni. Radikali već dugo vremena govore dvije stvari; trebamo imenovati sustave moći - rasizam, seksizam, imperijalizam, kapitalizam - i trebamo se obvezati da ćemo govoriti istinu moćnicima. Za moćne, antropocen je koncept koji im najviše odgovora, koncept koji ih ne stavlja u neugodan položaj.

Ako zbilja želimo razumjeti korijene problema današnjice, ako želimo započeti s politikom revolucionarne transformacije, trebamo razumjeti da ne živimo u antropocenu, vremenu ljudi, već u kapitalocenu, vremenu kapitala. Doba kapitala je ono što nas je dovelo ovdje gdje trenutno jesmo. Kada govorim o kapitalocenu, to ne znači samo kapitalizam kao ekonomski sustav, to uključuje i kapitalizam kao način organiziranja prirode, način organiziranja misli. Moramo se pomaknuti dalje od uske vizije kapitalizma kao ekonomije - radi se o moći, prirodi, tehnologiji, i svemu ostalome.

Već ste rekli kako je rušenje dualizma Priroda/Društvo iznimno važno za promjenu svijeta i života koje živimo. Pišete kako je priroda kao vanjski objekt postala organizacijski princip civilizacije, što je bio presudan trenutak u razvoju kapitalizma. Kako se to dogodilo i zašto je viđenje prirode kao vanjskog objekta toliko bitno za kapitalizam?

Važno je da razumijemo što kapitalizam vrednuje i što ne vrednuje. Sve civilizacije su donosile odluke o tome što vrednuju, čiji rad i život su vrijedi, a čiji ne. Kolumbovo vrijeme možemo odrediti kao početak kapitalizma. Ono što vidimo u tom periodu je nešto što nikada prije nismo vidjeli. Primjerice, životinje i ostatak prirode u srednjovjekovnoj Europi su smatrani srcem ljudskog i prirodnog poretka, životinje su bile važni pomagači ljudima. S dolaskom kapitalizma životinje su postale strojevi, objekti, i ne samo životinje, već sve što je postalo jeftinom prirodom, istisnuto iz "naše" sfere i upregnuto da radi neplaćeno ili za jako nisku cijenu.

Ono što se računa kao vrijedno u suvremenom svijetu jest kako proizvoditi sve više i više pšenice, željeza, gume ili laptopa, sa sve manje i manje rada. To je izuzetan uspjeh kapitalizma i to ne treba umanjivati. Međutim, moramo shvatiti da o radnoj produktivnosti razmišljamo na pogrešan način, ukoliko ne sagledamo cjelinu. U zlatno doba kapitalizma, nakon Drugog svjetskog rata, tvornički radnik je bio plaćen, ali njegov rad je bio temeljen na neplaćenom radu kućanica, i nevidljivom radu gotovo svih žena koje su omogućile rad tih radnika. Bio je to dinamičan odnos u kojem se vrednovao samo jedan dio rada, a drugi nije.

Kapitalizam ima čudan sustav vrijednosti, postoji vrijednost u ekonomskom smislu, ali i u tome čiji rad i čiji životi su vrijedni poštovanja i dostojanstva. Suvremeni svijet ima jasan odgovor na to - poštovanje možete zadobiti samo ako radite za plaću, ali čak i tada postoji hijerarhija, velik komad koji otpada na ljude koji rade za plaću, a njihov rad nije cijenjen i ostaje nevidljiv - kao što je često slučaj kod imigranata, radnika koji rade u domeni poljoprivrede te kod velikog dijela poslova koji obavljaju žene.

Jako je važno da razgovaramo o tome čiji je rad nevidljiv, i kakvu ulogu rasa i rod igraju u tome. Radi se o poslovima koji nestaju iz bilanci knjigovodstva, pa o njima ni ne pričamo kada govorimo o ekonomiji. Ta pitanja su bitna da se vidi kapitalizam kakav zbilja jest - kao otoci tržišta koji djeluju u oceanu jeftine i potencijalno jeftine prirode.

Protiveći se dualizmu Priroda/Društvo, predlažete novu sintezu, oikos. Što je oikos, gdje nas vodi, po čemu se razlikuje?

Oikos je neologizam, novi pojam koji bi trebao promijeniti naše razmišljanje, pomoći nam shvatiti nešto što je vrlo jednostavno, ali za to nemamo riječi. Uvijek govorimo o prirodi i društvu, o čovjeku i okolišu, ali nemamo riječ koja izražava puls tvorbe života, stvaranja novih okruženja koja također stvaraju i nas kao ljude. Ljudi uvijek stvaraju svoj okoliš te u tom procesu stvaraju i međusobne odnose te odnose s vlastitom biologijom.

U većini zapadnih jezika ne postoji riječ za opisivanje toga da stalno, na svakom koraku, stvaramo nova okruženja, nove prirode, te da ta okruženja zauzvrat čine i mijenjaju nas. Zanimljivo je da u mnogim jezicima izvan Zapada, i među brojnim domorocima, postoje riječi za opisivanje tih procesa. Kapitalizam i europska racionalnost uklonili su te odnose iz naših misli, i oni su posljedično nestali iz naših jezika. Oikos je riječ koju predlažem kako bi govorili o slojevitim odnosima koji nas okružuju, o mreži života u kojoj živimo. Do sada smo bili u zarobljeništvu nevidljivih misaonih struktura koje su nam nametane, ali osjećam da se te rešetke otvaraju.

Krize su opasne, ali također predstavljaju priliku. Što mislite o vremenu koje nam slijedi, jeste li optimistični?

Ne mislim da je kapitalizam ikada bio sjajan pa mi nije žao što mu se bliži kraj. Ono što slijedi moglo bi biti puno bolje, ali i puno gore. Važno je da svjedočimo kraju misli koja je tako dobro služila kapitalizmu - kartezijanskog dualizma. Stari dualizam koji nas je učio strogom odvajanju ljudi i svega ostalog, bio je snažan i praktičan alat kolonijalizma i imperijalizma, a sada se raspada svugdje oko nas. Čak se i teorija o antropocenu razvila uslijed krize takozvanih znanosti o čovjeku i znanosti o prirodi.

Vidimo da čak i desničarski think tankovi, poput Breakthrough instituta, nude određenu vrstu post-kartezijanske kritike, iako uglavnom na veoma reakcionaran način. Imamo pokrete kao što je pokret za suverenost hrane i pravednu hranu, koji zahtijevaju pravo na hranu kao biološku potrebu, kulturno izražavanje, ali i kao pravo članova egalitarnog, demokratskog društva. Ti zahtjevi su nerazdvojivi jedan od drugoga, ne možete zadovoljiti samo jedan kako bi dobili pravednu hranu.

Takve političke perspektive šire se diljem svijeta, vidimo to u pokretima za klimatsku pravdu, pokretima kao što je pravo na grad, itd. Ti su pokreti posebni prigrljeni od strane mladih ljudi, uglavnom mlađih od trideset, dok se većina intelektualaca i aktivista moje generacije i dalje želi pretvarati da se realnost planeta na kojem živimo odmotava u dvije kutije - priroda u jednoj, društvo u drugoj.

Kako ste i sami rekli, diljem svijeta pojavljuju se pokreti koji počinju shvaćati da je dualizam Priroda/Društvo lažan . Možemo li onda reći da je kriza kojoj trenutno svjedočimo više prilika, nego opasnost?

Uvijek se radi i o opasnosti i o prilici, u jednom. Svjedočimo trenutku u kojem su uvjeti stabilnosti za kapitalizam slabiji nego ikada, kapitalizam trenutnu krizu neće moći riješiti kroz nove forme produktivnog rasta. Granice su iscrpljene, a tu su novi izazovi, klimatske promjene, nove bolesti, superkorovi, koji ne mogu biti zaustavljeni starim metodama. Kapitalizam je kreativan, ali ima svoje granice - nije beskrajno fleksibilan, kako mnogi još uvijek vjeruju.

Ako postoji način da transformiramo svoj način razmišljanja, način življenja, ekonomski sustav, ono što vrednujemo, onda sam jako optimističan. Ali to znači nešto jednostavno - mi smo ti koji moraju mijenjati stvari. Ono što me duboko brine je to da živimo u vremenu šestog masovnog izumiranja, i to je veoma pristojan i suptilan termin da opišemo situaciju. Zapravo živimo u vremenu intenzivnog masovnog istrebljenja, svjedočimo razvijanju moćnog sustava međugeneracijskog masovnog ubijanja. To me čini jako nemirnim zato što imam sina šestogodišnjaka, i teško mi je razmišljati o njegovoj budućnosti.

Mislim da ljudi ovo osjećaju, pogotovo mladi ljudi, iako to možda ne mogu opisati riječima. To znači da se moramo aktivirati čim prije, ne samo prosvjedima i građanskim neposluhom, već i intelektualnim neposluhom, kako bi se suočili s čuvarima i svećenicima stare racionalnosti i dualizama. Moramo zahtijevati razumijevanje svijeta koje je prikladno za vrijeme u kojem živimo, koje nas može informirati, a ne zaustavljati u gradnji vizije, u razvijanju politike emancipacije koja će poštovati sav život.

Ključne riječi: klimatske promjene, kapitalizam, kriza kapitalizma

Autorka: Ivana Perič

Izvor: h-alter.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

]]>
Mon, 11 Jul 2016 14:25:57 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6029/Kapitalizam+na+smrtnoj+postelji
Grieve now if you must – but prepare for the great challenges ahead http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6025/Grieve+now+if+you+must+%E2%80%93+but+prepare+for+the+great+challenges+ahead.html Britain has voted to leave the European Union: here is a statement that continues to shock leavers and remainers alike.

 

Earlier this month I wrote that "unless a working-class Britain that feels betrayed by the political elite can be persuaded, then Britain will vote to leave the European Union in less than two weeks". And this - perhaps the most dramatic event in Britain since the war - was, above all else, a working-class revolt. It may not have been the working-class revolt against the political establishment that many of us favoured, but it is undeniable that this result was achieved off the back of furious, alienated working-class votes. 

Britain is an intensely divided nation. Many of the communities that voted most decisively for leave were the same communities that have suffered the greatest battering under successive governments. The government's Project Fear relied on threats of economic turmoil. But these are communities that have been defined by economic turmoil and insecurity for a generation. Threats that you will lose everything mean little if you already feel you have little to lose. These threats may well have deepened the resolve of many leavers, rather than undermined it. A Conservative prime minister lined up corporate titans and the US president to warn them not to do something: they responded with the biggest up-yours in modern British history.

This was not a vote on the undeniable lack of accountability and transparency of the European Union. Above all else, it was about immigration, which has become the prism through which millions of people see everyday problems: the lack of affordable housing; the lack of secure jobs; stagnating living standards; strained public services. Young remainers living in major urban centres tend to feel limited hostility towards immigration; it could hardly be more different for older working-class leavers in many northern cities and smaller towns. Indeed, the generational gap is critical to understanding this result. The growing chasm between the generations has only been deepened.

EU referendum: how Britain voted for Brexit - video

Asking Labour voters to flock to back a flawed status quo endorsed by a Conservative prime minister was always going to be a tough ask. Most of them did, but not enough to compensate for the leave flood. And now what? Scotland has been dragged out of the EU against its will, and the demands for another independence referendum will be difficult to resist. Sinn Féin is calling for a border poll. Economic turmoil beckons: the debate is how significant and protracted it will be. A new, more rightwing Conservative administration seems inevitable: it will undoubtedly pursue a new election, hopefully when Labour is in as divided and chaotic a state as possible. Campaigns to defend threatened workers' rights and the NHS will be more important than ever. The EU will be consumed with panic about its very existence. These are inevitable political realities to confront.

As for David Cameron. He called a referendum not because he thought it was in the national interest, but because it was useful to manage internal Conservative divisions. The referendum was inevitably framed as a struggle between two Conservative factions. Ironically, Cameron winning the last election was his downfall. If he had won just a handful fewer seats and failed to secure a majority - as he expected - he may not have had to honour his referendum pledge. In a matter of months, he went from suggesting he could support British withdrawal from the EU to warning of economic Armageddon if the country did so. It looked preposterous. He spent years suggesting immigration was a huge problem that needed to be massively reduced, and failed to do so, breeding further contempt and fury.

But while much of the blame must be attributed to Cameron, far greater social forces are at play. From Donald Trump to Bernie Sanders, from Syriza in Greece to Podemos in Spain, from the Austrian far-right to the rise of the Scottish independence movement, this is an era of seething resentment against elites. That frustration is spilling out in all sorts of directions: new left movements, civic nationalism, anti-immigrant populism.

Many of the nearly half of the British people who voted remain now feel scared and angry, ready to lash out at their fellow citizens. But this will make things worse. Many of the leavers already felt marginalised, ignored and hated. The contempt - and sometimes snobbery - now being shown about leavers on social media was already felt by these communities, and contributed to this verdict. Millions of Britons feel that a metropolitan elite rules the roost which not only doesn't understand their values and lives, but actively hates them. If Britain is to have a future, this escalating culture war has to be stopped. The people of Britain have spoken. 

If the left has a future in Britain, it must confront its own cultural and political disconnect with the lives and communities of working-class people. It must prepare for how it responds to a renewed offensive by an ascendant Tory right. On the continent, movements championing a more democratic and just Europe are more important than ever. None of this is easy - but it is necessary. Grieve now if you must, but prepare for the great challenges ahead.

Autor: Owen Jones

Izvor: theguardian.com 

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 4 Jul 2016 13:22:25 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6025/Grieve+now+if+you+must+%E2%80%93+but+prepare+for+the+great+challenges+ahead
AthensLive: Mark Blyth "Austerity: The History of a Dangerous Idea" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6023/+AthensLive%3A+Mark+Blyth+%22Austerity%3A+The+History+of+a+Dangerous+Idea%22.html In his interview with ‪‎AthensLive‬, professor Mark Blyth discusses his latest book "Austerity: The History of a Dangerous Idea", the European Social Democracy, the ‪‎Brexit‬ referendum, and the importance of ‪Greece‬ in the bond markets of ‪Europe‬.

"If at the end of the day the ‪EU‬ and the ‪‎Euro‬ are not actually improving the lives of the majority of people, what is it for? That's the question they brought no answer to."

You can also watch the interview on our YouTube channel: https://www.youtube.com/watch?v=rGvZil0qWPg 

Izvor: AthensLive

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 27 Jun 2016 11:21:11 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6023/+AthensLive%3A+Mark+Blyth+%22Austerity%3A+The+History+of+a+Dangerous+Idea%22
Randevu na Dunavu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6018/Randevu+na+Dunavu.html Jučerašnji “historijski” sastanak hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i mandatara nove srbijanske vlade Aleksandra Vučića svakako je najrazglašeniji regionalni vanjskopolitički događaj u posljednjih par godina. Uspio je zasjeniti čak i pompoznu trodnevnu posjetu kineskog predsjednika Si Đinpinga Srbiji, vojnu paradu koja je pretprošle godine u Beogradu organizirana za ruskog predsjednika Vladimira Putina ili cirkus koji je ove godine u Zagrebu organiziran za turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Jer, bez obzira na značaj dolazaka svjetskih lidera, zna se da je vanjska politika koju mogu voditi Hrvatska i Srbija zapravo – regionalna politika. A ovaj susret, kako su to unisono ponavljali Vučić i Kitarović, nije stvar protokola ni posljedica pritiska međunarodne zajednice, već samostalna inicijativa zemalja regije.

Pritom se valja zapitati kako je do ovakve inicijative zapravo došlo, jer protokolarno je svakako više nego neobična. Naime, ni jedna ni druga zemlja trenutno nemaju izabranu vladu, a iako je Vučić stari i gotovo sigurno novi premijer, Kitarović je predsjednica s vrlo ograničenim ovlastima, koje su se na trenutak učinile važnima samo zato što ne postoji funkcionalna institucija izvršne vlasti. Susret mandatara s predsjednicom pored živog predsjednika, i susret predsjednice s premijerom pored fizički živog, ali politički pokojnog tehničkog premijera (da ne spominjemo i paralelnog "mandatara"), uvjerljivo krši sve standardne norme i pravila bilateralnih susreta. Još čudnije, mandatar i predsjednica su potpisali i određeni dokument (ako se tih nekoliko redaka tako može nazvati) koji bi trebao služiti kao dokaz njihove ozbiljnosti, ali koji je - očekivano s obzirom na ograničene ovlasti - zapravo popis praznih fraza koje potvrđuju predanost poštovanju ranijih, ponešto ozbiljnijih dokumenata.

Bratstvo i jedinstvo u reformama

Protokolarnim propustima unatoč, službeni protokoli dvaju dužnosnika su se svakako potrudili susret nakititi ceremonijama koje će biti teško zaboraviti, poput cvijeća na mostu preko Dunava koje je Vučić donio za Kitarović ili pak hleba i soli koje su političarima ponudila djeca u šumadijskim narodnim nošnjama u Dalju, mjestašcu u istočnoj Slavoniji (sic). Dalj, baš kao ni Tavankut s druge strane granice, nisu izabrani kao lokacije susreta zato što su pogranična mjesta, nego zato što su mjesta u kojima većinom žive - manjine. To je omogućilo da se oboje dužnosnika u bilateralnom susretu, u već standardnoj maniri, ne postave kao predstavnici svojih zemalja, već kao etnički lideri koji rješavaju tenzije između dvaju zajednica kao da, paradoksalno, nikada nismo ni izašli iz zajedničke države. Naposljetku, unatoč cvijeću i velikim riječima, oboje su ostali pri svojoj strogo sektaškoj logici.

Tako je u intervjuu HRT-u Vučić konstatirao da je ponosan što je u svojoj radikalskoj fazi 1990-ih "branio svoj narod" dok se Kitarović u paralelnom intervjuu RTS-u upustila u obranu Alojzija Stepinca, Marka Perkovića "Thompsona" te naravno svog financijera i intimusa Zdravka Mamića, tražeći izvore "ekstremizma" ne u svojim najbližim suradnicima i vlastitoj politici, već među navijačima koji se bore protiv nogometne mafije. Naposljetku se njihovo "pomirenje" očekivano svelo na zajednički zaziv što bržih i odlučnijih "reformi" čiji bi cilj bio rušenje cijene rada radi "olakšavanja investicija" za koje su oboje konstatirali da su hitno potrebne objema zemljama. No takva zajednička politika paradoksalno ujedno garantira da "nacionalne" tenzije, unatoč diplomatskim gestama, neće tako skoro nestati. S jedne strane zato što je riječ o razvojnoj strategiji "trke prema dnu", odnosno bespoštedne kompeticije u pokušaju razvoja izvoznih ekonomija temeljenih na jeftinom radu, a s druge strane zato što te politike neminovno vode do daljnjeg osiromašenja i besperspektivnosti za većinu stanovništva, uslijed čega će "etničko jedinstvo" nastaviti igrati ulogu jedinog jamca kakve-takve stabilnosti režima.

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 23 Jun 2016 14:11:02 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6018/Randevu+na+Dunavu
Od neophodnosti do besciljnosti, ili koji za koga i kakav grad http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6011/Od+neophodnosti+do+besciljnosti%2C+ili+koji+za+koga+i+kakav+grad.html Otpor projektu Beograd na vodi je kroz akcije koje organizuje inicijativa Ne da(vi)mo Beograd doveo do najmasovnijih protesta u poslednjih petnaest godina. I dok masovnost, ali i nejasnoće u političkoj artikulaciji protesta pozivaju na dalje analize i pokušaje usmeravanja pokreta, i dok je mogućnost politizacije protesta i dalje otvorena (ali i sasvim neizvesna), jedno je sasvim sigurno – ona se može desiti samo jasno levom politizacijom. Vidimo se na protestu!

Nakon vanrednog stanja proizvedenog u Hercegovačkoj ulici u beogradskom naselju Savamala u izbornoj noći, inicijativa Ne da(vi)mo Beograd mobilisala je na svojim protestima veliki broj ljudi nezadovoljnih ovakvim delovanjem vladajućih struktura. U pogon je stavljena poznata mobilizacijska matrica čiji je nosilac „odgovorni građanin", koji privremeno napušta svoju poziciju pasivnosti i komfora i izlazi na ulicu, gde kroz masovni protestni karneval izražava svoje nezadovoljstvo nasilničkim i bahatim ponašanjem vlasti.

Kao odgovor na ovakav poziv, na protestima su se mogle čuti parole kojima se kritikovao rad vlade i premijera, pozivalo se na pravdu i zatvorske kazne, uzvikivalo se „Vučiću pederu"1 i npr. „Ustaše" (?!),2 nosila se slika Luke Ćelovića, veletrgovca, rentijera i predratnog dobrotvora, itd. Pokušaji artikulisanja nešto ozbiljnije sistemske kritike uglavnom su se gubili u šarenilu parola i znakova. Bilo je tu predstavnika kreativne klase, radnika u kulturi, opozicionih političara, feministkinja, levičara, otporaša, liberala, biznismena, profesora, anarhista, ponekog penzionera, ali i dece. Svi su bili prisutni uglavnom kao građani pod građanskim banerom inicijative sa zahtevima za veću participaciju, institucionalni red i poštovanje zakona. Dakle, svega onoga što je u pogledu instant-istorijata megalomansko-diletantskog projekta Beograd na vodi, a posebno u slučaju organizovanog anonimnog nasilja u Hercegovačkoj,3 ignorisano ili bagatelisano uz punu kooperaciju onih koji su zakon kršili i onih koji bi trebalo da ga štite i sprovode.

U danima nakon protesta objavljeno je nekoliko članaka o potencijalima protestne inicijative i njenih budućih koraka i orijentacije. U ovim pisanjima postoji određeni konsenzus oko glavne parole sadržane u zahtevu za pravo na grad (Čiji grad? Naš grad!). Ipak proizlazeći zahtevi za politizaciju ove labave (lokal-patriotske) parole oslanjaju se na posve i drastično različite projekcije budućnosti, koje se kreću od revitalizacije republikanskih ideala kroz uspostavljanje aktivnog i samosvojnog građanina, preko odbrane privatne svojine od rušilačkih potencijala države i uspostavljanje jačih slobodno-tržišnih mehanizama, do zahteva za povezivanje postojećih radničkih borbi i odbrane javnog dobra. Svi su inače složni da je ovaj dugo iščekivani pokret neophodan. Ipak, šta jedan urbani pokret sa ovakvim istorijskim mogućnostima sagledavanja, mišljenja i govora može da ponudi jednom gradu kao što je Beograd? Ili, za početak, o kakvom je gradu zapravo reč?

Beograd je samo jedna od urbanih struktura širom sveta uhvaćenih u mrežu brutalnih posledica antisocijalne neoliberalne urbane vladavine zasnovane na privatizaciji (u ovom slučaju kroz razvlašćenje od društvenog vlasništva), uvođenju tržišnih mehanizama, deregulaciji legislative u pravcu gušenja javnog interesa, zajedno s deregulacijom tržišta rada i povlačenjem države iz socijalne zaštite, kao i planskim apriornim i aposteriornim razvlašćenjem stanovništva od elementarnih znanja o svim ovim procesima. Važna posledica ovakvog načina vladavine jesu i procesi proizvodnje centralnih urbanih zona kroz procese klasnog čišćenja grada i posledično stvaranje sve većeg broja perifernih prostora namenjenih osiromašenima i urbanoj sirotinji. Ovi novi urbani režimi proizvode ratove među siromašnima prinuđenim da se takmiče za dramatično ograničene „humanitarne" resurse, stambenu nesigurnost zbog sve većih troškove stanovanja, koje mnogi nisu u mogućnosti da plate, finansijama vođene regeneracije atraktivnih delova grada, koje u potpunosti transformišu prostornu socijalnu konfiguraciju. Istovremeno, ono malo preostalih resursa u centralnim gradskim zonama, postaje plen ratova među više i manje bogatima ili više i manje dobrostojećima, gde je kontrola i prilagođavanje kapaciteta i mehanizama javnih institucija svojim ciljevima najsnažnije i odlučujuće oruđe.

Značajan pokusni primer finansijama vođene regeneracije u centru Beograda svakako je projekat Beograd na vodi, privatni profitabilni projekat proglašen nacionalnim interesom u brutalnoj i primitivnoj aklamacijskoj kampanji. Ovaj projekat se pokazao kao odlična studija slučaja koja pokazuje najrazličitije aspekte i pogubne posledice savremenog pristupa urbanoj politici po diktatu tzv. investitorskog urbanizma. Zarad Beograda na vodi deregulisana je planska dokumentacija, donet je novi specijalni zakon o eksproprijaciji, reafirmisani su i regenerisani simboli predratnog građanskog i preduzetničkog društva (u čemu najveći deo kulturne i političke elite participira već decenijama). Pritom se sve to radi u ime bizarnih i neodgovornih obećanja izlaska iz recesije i opšteg društvenog procvata.

Inicijativa Ne da(vi)mo Beograd od samih početaka 2014. opravdano je koncentrisana na to da ukazuje na nepravilnosti u ovom projektu, prikuplja informacija od javnog značaja, analizira projekat, pokušava da koristi postojeće mehanizme participacije, izdaje bilten inicijative, organizuje ulične akcije i proteste. Ono što je nesporni doprinos inicijative i njene kampanje svakako je postepena promena raspoloženja javnosti u odnosu na projekat od opšteg medijskog oduševljenja ili probuđene lažne nade ka nešto kritičnijem posmatranju i predstavljanju ovih procesa. Inicijativa je jasno i precizno detektovala mnoge institucionalne i vaninstitucionalne prevare i podvale nadležnih, koje su zaista zaprepastile veliki deo javnosti svojom uzurpatorskom arogancijom i agresivnošću.

U svakoj analizi, a posebno aktivističkoj i onoj koja se bavi strateškim ciljevima neke inicijative ili pokreta, jednako je važno ono što je u fokusu kao i ono što se iz tog fokusa gubi, što se zamagljuje ili sporadično pominje, kao i ono što predugo ostaje neanalizirano ili neshvaćeno. Tako je ova inicijativa zanemarila nekoliko ključnih socijalno-političko-ekonomsko-prostornih aspekta problema, što joj je, u taktičkom ali neminovno i strateškom smislu, možda upravo i omogućilo da zadrži podršku najvećeg dela građanski profilisane skupine ili šireg kruga trenutno na protestima aktivnih pristalica o kojima je bilo reči na početku teksta.

U pitanju je, s jedne strane, odnos inicijative prema procesu eksproprijacije domova i iseljavanju stanovništva u Bari Venecija i Savamali, koja se desila kao posledica pripreme terena za projekat. Naime, u procesu je do izražaja došao regulativni mehanizam veštačkog stvaranja konflikata među određenim ugroženim grupama, proizvodnjom razlike u pravnom statusu, kako bi se onemogućila njihova solidarnost. Grad je podelio stanovništvo na „legalne" (one koji u vlasništvu imaju nekretninu i oni koji su u procesu „tranzicije" zbog nemogućnosti otkupa ostali u statusu korisnika stanova) i „ilegalne" (koji iz različitih razloga nemaju ispravnu dokumentaciju), one koji će u procesu eksproprijacije biti nejednako kompenzovani i oni koji to neće biti. Među „legalnima", u procesu dogovaranja sa gradom, jedan broj stanara završio je u stanovima s privremenom mogućnošću korišćenja na tri godine, dok su oni koji su imali stanove u svom vlasništvu kompenzovani onima u vlasništvu grada. „Ilegalni" su ostali prepušteni sami sebi na pragu beskućništva.

Iako je pokušala da stupi u kontakt sa stanarima, Inicijativa nije prepoznala zajednički interes sa njima. Borba ovih ljudi prepoznata je kao borba za „individualne interese", dok je cilj inicijative shvaćen kao „opšti", u zahtevu za zaustavljanje projekta. Neprepoznavanje zajedničkih interesa sa stanovnicima zone zahvaćene projektom navodi na zaključak da, za početak, interes kampanje nije interes svih stanovnika i stanovnica Beograda. I da za one koji se bore za osnovno pravo, krov nad glavom, ne samo da nema mesta na teritorijiBeograda na vodi, već potencijalno ni u alternativi.

Teritorija predviđena za gradnju Beograda na vodi mesecima je, takođe, bila mesto privremenog boravka migranata koji su prolazili kroz Beograd koristeći Balkansku rutu na putu u zapadne zemlje. Mnogi od njih skvotirali su polusrušene kuće uz Savsku obalu, koje su samo nekoliko meseci ranije njihovi stanari morali da napuste. Ipak, represija nad migrantima u začaranom krugu ilegalizacije nije stavljena na tajm-lajn inicijative,4 u naporima da se zadrži „fokus" na „urbanističkim" pitanjima i bahatim potezima vlasti. Među srušenim objektima, dan nakon rušenja pod fantomkama u predizbornoj noći, nalazio se i No Border Hostel, koji je neko vreme služio kao dom putnika zaglavljenih na teritoriji Srbije nakon zatvaranja granica, do koga je došlo kao posledica dogovora o (praktično) trgovini ljudima između Evropske unije i Turske. Ipak, Inicijativa nije pokazala direktnu solidarnost sa stanarima Hostela koji su trpeli policijsko maltretiranje, niti sa ovom praksom, koja je u pogon stavila mehanizme međusobne podrške i solidarnosti. Time je propuštena prilika za radikalizaciju i reartikulaciju okoštalih struktura građanskog statusa.

S druge strane, evidentna je i praksa inicijative da u svojim obraćanjima homogenizuje sve stanovnike i stanovnice grada predstavljajući ih kao žrtve destrukcije investitorskog urbanizma, čime se namerno zamagljuje činjenica da je stanovništvo Beograda duboko podeljeno kako klasno, tako i distribucijom moći u društvu. Parola „Čiji grad ‒ naš grad" u politički heterogenoj i slabo artikulisanoj protestnoj masi opasno se približava politici identitetske solidarnosti, jer lako može da ispadne da je zajednički imenitelj većine protestanata tek to što su svi urbano osvešćeni (Beo)građani, zbog čega grad po prirodi stvari i „jeste" njihov.

Važan deo problema je i sama organizaciona struktura inicijative, koja se sastoji od ekskluzivne grupe profesionalnih aktivista i radnika u kulturi koja preuzima na sebe pravo odlučivanja i filtriranja (postpolitičkog) delovanja. Rezultat ovakvog pristupa i dinamike grupe je i proizvodnja novih eksperata za temu i akumulacija kulturnog kapitala srednjoklasnih stručnjaka koji na ovaj način obezbeđuju za sebe ekskluzivno mesto nosilaca i tumača potencijalnih društvenih (urbanih) promena. Jedan od uzroka očigledne depolitizovanosti inicijative (u smislu upornog fokusa na „policy", to jest nivo preduzetih ili nepreduzetih mera, a ne „politički" tj. sistemski nivo nastanka ovakvih problema) može biti i moguće prejaka povezanost ekspertske grupe s fondacijama kojima je striktno zabranjeno finansiranje političkih aktivnosti.5

Dok god postoje oni koji su iz zahteva za pravo na grad isključeni ‒ bilo prećutkivanjem, bilo odsustvom solidarnosti, bilo isključivanjem iz donošenja odluka ‒ i dok god postoji odsustvo jasnih političkih zahteva u pravcu društva zasnovanog na jednakosti za sve, uključujući i artikulaciju alternative, pokreti sa ovom agendom teško mogu uspeti da ostvare transformabilni potencijal koji pojedini aktivisti i teoretičari optimistički i opravdano prizivaju u svojim tekstovima. Dok god se ne obratimo problemu u celini, uključujući i nove režime urbane redistribucije, koje same naše domove čine valutom i novim vidom ušteđevine (ili duga) koji bi trebalo da kompenzuju odsustvo socijalnog sistema i da služe kao osiguranje u životnim nedaćama ‒ problem i sistem nećemo dodirnuti „tamo gde ga stvarno boli".

Možda pravo na grad kao političko-teorijska platforma u previranju ima potencijal da mobiliše zahteve i aspiracije svih ugroženih, ali to mu još uvek nigde nije pošlo za rukom. Čak i da se inicijativa probudi iz svog masom proizvedenog zanosa, problem se ne može rešiti na nivou jedne, po preduzetim aktivističkim merama vrlo uspešne i vesele, a po najskromnijim političkim kriterijumima usko omeđene i neambiciozne kampanje. Stvar je u tome da problemi s kojima se suočavamo daleko prevazilaze mogućnosti jednog građanskog protesta sa određenim parcijalnim zahtevima. Anonimno nasilje kapitala, taj sveprisutni agens zastrašivanja, disciplinovanja i deprivacije, iako se u slučaju svog manufakturnog ovaploćenja u Hercegovačkoj ulici učinilo kao zgodna, nepromašiva meta, ne može biti adekvatno izazvano protestnom manufakturom karnevala i pokazivanjem patke silnicima. Problem s kojim se suočavamo ne može se rešiti ni minimalnom „levičarskom" politizacijom zahteva Inicijative, kao što su neki naglašavali u svojim komentarima ovih dana. Ta politizacija moraće da bude maksimalna, jer nikakva druga više nije ni moguća. Takođe, bitno bi bilo napraviti terminološku distinkciju i zadržati se u okvirima razumevanja onoga što Inicijativa predstavlja - u pitanju je urbani pokret s partikularnim zahtevima vezanim za projekat preoblikovanja CENTRA grada, a ne socijalni pokret s neophodnim zahtevima za više socijalnog u društvu.

Svakako, složeni problemi urbane vladavine i prostorne proizvodnje zahtevaju sistemski pristup, a ova inicijativa zarobljena u pomalo nametnutim, a pomalo prisvojenim društvenim kontradikcijama, možda za njega zaista nema ni apetita ni kapaciteta jer bi je takav pristup verovatno uništio. Inicijativa je možda tek nedužna posledica istorijski konstruisanih mogućnosti i kapaciteta koje za sada uspevaju da je uzdignu samo do borbe za nedosanjani san liberalne građanske Srbije. Dakle, Inicijativa je svakako neophodna jer priziva više nego neophodnu promenu urbane politike, ali će biti i bez pozitivnih učinaka dogod ostaje u konstantnoj defanzivi svojevrsnim podizanjem spomenika našim porazima, bez mogućih predloga bolje budućnosti za sve ili za zaista naš grad kao grad za svakoga, bez artikulisanog jasnog cilja, jer je obim problema višestruko prevazilazi.

Namera ovog teksta je zato predlog za precizniju artikulaciju i mobilizaciju kroz analizu problema postojeće konfuzne mobilizacije i morala Inicijative. S obzirom na opšte oduševljenje prazničnim karakterom protesta među građanskom klasom, verovatno je da takvi predlozi neće biti viralno deljeni i podržavani, već da će moguće izazvati i izvesno razočaranje. Međutim, razočarenje nedovoljno artikulisanom politikom uvek je neminovno, stoga je bolje da dođe pre nego kasnije. Ipak, data analiza nema nameru da sputa entuzijazam i volju za daljim angažmanom u ovom pokretu, već da doprinese debatama koje se vode oko potencijala Inicijative na strani argumentacija koje se ne zalažu samo za još jedan konformistički prevrat ili korigovanje režima, već korenite promene izvan osvedočenih modela savremene proizvodnje i distribucije prostora u korist represivnih, diskriminatorskih i eksploatatorskih režima. Imajući u vidu medijsko najavljivanje stvaranja „građanskog fronta"6 od strane inicijativa iz Beograda, Novog Sada, Niša, Kraljeva, možda je u stvari ovo i prvi i poslednji trenutak da se apeluje da se jasno zacrta politika, to jest minimalna orijentacija i linija fronta u društvu baziranom na klasnoj i kolonijalnoj dominaciji, kako borba ne bi ostala da lebdi u ideološkom limbu kao i aktuelni protesti.

Napomena 1:
 Tekst je napisan iz perspektive nekoga ko je učestvovao u procesima nastanka i rada inicijative i ko je i dalje za njen rad zainteresovan, a argumentacija je razvijena kroz dugotrajne konsultacije i diskusije s mnogobrojnim akterkama i akterima kojih se ova tema tiče. Iznosim ove uvide u javnost kao ohrabrenje svima nama da se suočimo s nezaobilaznim činjenicama i aspektima davljenja grada i njegovih stanovnika, dakle ne samo onima koji suviše lako i očigledno ugađaju srednjoklasnim ciljevima, ali i sujeti i prestižu (u pomenutoj borbi za preostale resurse centralnih gradskih zona).
Napomena 2:
 Prvi deo naslova parafraza je komentara Dragomira Olujića na prezentaciji knjige Aleksandra Sekulovića „Rehabilitacija Draže Mihajlovića: Političko nasilje nad istinom i pravdom„: „... ova knjiga je svakako neophodna ali svakako i besmislena"...
  1. Ovo uzvikivanje je na drugom protestu prilično umanjeno (što je mogući rezultat obraćanja Zoe Gudović, ali i organizatora koji su je pozvali da govori). 
  2. Ovi ostrašćeni povici mogli su se čuti sporadično u prvim redovima. Iako nisu bili masovno prihvaćeni i podržani, doprinosili su opštoj konfuziji.
  3. Za koje sada već i zvanično znamo da je organizovano od najviših organa gradskih vlasti.
  4.  Ovde se pozivam na niz saopštenja Inicijative i dva broja glasila Inicijative 
  5. Jasno je da su kapaciteti organizacija ograničeni i sredstvima i ljudstvom kojima raspolažu. Nevladine organizacije nisu projektovane da menjaju svet već da ga prilagođavaju i popravljaju u korist postojećeg režima, što opet ne znači da sve to i rade. Ponekad jedine progresivne i emanciptorske ideje i akcije opstaju ili potiču iz ove aktivističko-oportunističke zone postojanja i delovanja u javnosti. U svakom slucaju, država u režimu kapitalističkih mera štednje (i tzv. outsourcinga) često i intencionalno prepušta ovom sektoru brigu o vrlo važnim pitanjiima, stvarajući iluziju postojanja pažnje i fokusa na bitna društvena politička i kulturna pitanja. Tim pre je važno shvatiti probleme i ograničenja upotrebe i afirmacije ovih skromnih organizaciono-produkcijskih resursa, to jest uvideti da li su oni tek parafraza metoda i stila vladajuće hijerarhijske organizacije i uprave ili zametak neke druge političke filozofije i prakse. Činjenica da desnica i desničarske nevladine organizacije (inače, za razliku od ovih o kojima govorimo, često sa sasvim kriptičnim izvorima finansiranja) napadaju inicijativu Ne da(vi)mo Beograd po ovom osnovu nije razlog prećutkivanja ili zaobilaženja problema, naprotiv, dok su sredstva kojima raspolaže NVO sektor često i jedina na raspolaganju za artikulaciju i refleksiju neke akutne društvene problematike, upravo je od najvećeg značaja kritički razmatrati uticaj tih sredstava na profilisanje aktivnosti i ideologije organizacija i grupa koje se na njih direktno ili indirektno oslanjaju.
  6. Pitanje kakva je priroda ovog „fronta" ostaje otvoreno.
Autorka: Ana Vilenica
 
Izvor: masina.rs
 
Orginalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Tue, 14 Jun 2016 11:07:27 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6011/Od+neophodnosti+do+besciljnosti%2C+ili+koji+za+koga+i+kakav+grad
NE DA(VI)MO BEOGRAD "Vučić delovao kao da je priteran uza zid" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6008/NE+DA%28VI%29MO+BEOGRAD+%22Vu%C4%8Di%C4%87+delovao+kao+da+je+priteran+uza+zid%22.html Pokret "Ne da(vi)mo Beograd" saopštio je danas da je mandatar za sastav nove vlade Aleksandar Vučić "priznao ono što su svi znali - da su u rušenje Savamale uključeni najviši organi grada Beograda". "Ako zaboravimo nervozu i ponovna spinovanja, danas ništa više nismo saznali", napisano je na Fejsbuk stranici pokreta.

Pokret "Ne da(vi)mo Beograd" saopštio je danas da je mandatar za sastav nove vlade Aleksandar Vučić "priznao ono što su svi znali - da su u rušenje Savamale uključeni najviši organi grada Beograda". "Ako zaboravimo nervozu i ponovna spinovanja, danas ništa više nismo saznali", napisano je na Fejsbuk stranici pokreta.
"Nesumnjivo je da iza onoga što se dogodilo u Savamali stoje najviši organi gradske vlasti u Beogradu", rekao je Vučić i istakao da će oni snositi i krivično-pravnu, prekršajnu i svaku drugu vrstu odgovornosti.

Izvor: blic.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 10 Jun 2016 11:38:00 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6008/NE+DA%28VI%29MO+BEOGRAD+%22Vu%C4%8Di%C4%87+delovao+kao+da+je+priteran+uza+zid%22
Izjava RF-a o kurikulumu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6001/Izjava+RF-a+o+kurikulumu.html Vijesti o pritisku najkonzervativnijih dijelova tzv. "Domoljubne" koalicije (o čijem navodnom "domoljublju" najbolje govori činjenica da je Tomislav Karamarko efektivno plaćenik mađarske korporacije) i odustajanju dosadašnje ekipe koja je na nacrtu novog kurikuluma radila izazvale su veliku buku u javnosti. Nema nikakve sumnje da je ovo – nakon Crnojinih "izdajnika", postavljanja neofašističkog ministra kulture i napada na medije – samo najnoviji razvoj konzervativne kontrarevolucije koju provodi i sadašnja vlast. Stoga je potpuno razumljiva i reakcija velikog dijela javnosti koja se pobunila protiv takvog naprasnog prekida rada na novom kurikulumu.
 
Novi kurikulum i metodologija njegove izrade, unatoč kritikama koje nisu uvijek bile neopravdane, svakako sadrži dosta pozitivnih elemenata - od same činjenice da su u njegovu izradu uključeni brojni nastavnici, dakle oni koji stvarno rade u školama, preko široke stručne rasprave u prosvjetno-obrazovnim krugovima koja se tu provodila, pa do bar nominalnog pokušaja da se naglasak stavi na razumijevanje i kritičko razmatranje problema a ne puko reproduciranje "kanona".

Iako je sama izrada kurikuluma počela za vrijeme prošle, liberalne, vlasti, treba reći da se već u startu u izradi itekako dalo ustupaka i konzervativnoj struji. Tako su se provodioci projekta u javnosti branili da je kurikulum "i više nego domoljuban", navodilo se znakovito da je konzultirana i Crkva (vjeronauk je, bez ikakve ograde, sastavni dio kurikuluma), isticano je da se kontaktiralo i HUP-om (Hrvatskom udrugom kapitalista) itd. Riječ svakako nije ni o kakvom revolucionarnom dokumentu koji bi bio izvan dominantnih (obično neizrečenih i "samorazumljivih") ideoloških strujanja, kao što nije ni riječ o projektu u kojem već u startu nije bio sadržan određeni ideološki kompromis. Međutim, kao što se moglo i očekivati, pokazalo se da ultrakonzervativnim dijelovima nove vlasti nisu dovoljni ustupci u kurikulumu čija je izrada započela za liberalne vlasti, nego da oni hoće kurikulum koji bi bio isključivo na njihovoj fundamentalističkoj ideološkoj liniji.

Tu također treba reći i da, premda ne treba sumnjati u najbolje namjere, obrana voditelja projekta novog kurikuluma da se tu radi "isključivo o struci a ne o politici", nikako ne može biti vjerodostojna. Banalna je činjenica ikakve moderne društveno-humanističke misli da ne postoji ništa što bi bilo "izvan ideologije". Uza sav obzir prema struci, kako će se učiti povijest (npr. Drugi svjetski rat), hrvatski (npr. problem jezičnog čistunstva) ili biologija (npr. evolucija) je itekako ideološko i političko pitanje. Kao što je npr. i samo pitanje hoće li u javnim školama postojati vjeronauk također i ideološko i političko pitanje. Jedino je pitanje koja će to ideologija biti? Hoće li to biti ideologija koja će promovirati kritičko razmišljanje, otvorenost, slobodoumnost, solidarnost, demokratičnost i jednakost ili će biti ideologija koja će promovirati dogmu, prihvaćanje statusa quo zdravo za gotovo, zatvorenost, nepreispitivanje svijeta oko nas, prihvaćanje društvene hijerarhije, nejednakosti, autoritarnosti, (vjerske/etničke/seksualne...) isključivosti itd.

Svakako tu rečeni prijedlog novog kurikuluma nije ni neideološki (jer to ni ne može biti) niti je neutralan. Kako se neutralnima mogu smatrati, recimo, uobičajene i potpuno mantre o "poduzetništvu"? I je li baš neutralan izbor da se tako promovira isključivo poziv "poduzetnika" (tj. kapitalista) kao suvremenih "heroja" i "pokretača"? Kako to da se umjesto toga ne govori, recimo, o radništvu, koje, u svoj svojoj raznolikosti - radnici/e u kapitalističkom i javnom sektoru, manualni/e radnici/e, intelektualni/e i kulturni/e radnici/e, penzioneri/ke kao bivši/e radnici/e, nezaposleni radnici/e, studenti(ce) kao budući/e radnici/e itd. - ipak čini, još uvijek, većinu društva? Jesmo li nas 99% nebitni i treba li ideološki promovirati samo onih 1% na vrhu i je li takav izbor ideološki i politički neutralan?

Ukratko, u ovom se kurikulumu, kao i inače u obrazovnom sistemu, nalaze neizbježne kontradikcije - obrazovanje je u sustavu u kojem živimo, samo prividno paradoksalno, istovremeno i sredstvo emancipacije (način na koji se pojedinci mogu samoostvariti), ali također, i sredstvo indoktrinacije, te sredstvo proizvodnje educirane radne snage za tržište. Sve se te kontradikcije sa svim svojim prednostima i manama, jasno, očitavaju i u rečenom kurikulumu.

Na kraju, unatoč iznesenim kritikama, Radnička fronta apsolutno, premda kritički, podržava pobunu protiv prestanka rada na ovom kurikulumu jer je to, među ostalim, i pobuna protiv trenutne ultranazadne vlasti koja radi protiv interesa većine društva, gdje je kurikulum samo još jedan konkretan povod (kao što su to na početku bili Crnojini "izdajnici"). Dapače, u borbi za bolji obrazovni sistem treba proaktivno sudjelovati, konstruktivno ukazivati na nedostatke u rečenom nacrtu kurikuluma, i boriti se za kritičko i emancipatorno obrazovanje, koje će biti jednako dostupno svima bez obzira na socijalni status i imovinu te besplatno za krajnjeg korisnik od dječjih vrtića do doktorata.

Izvor: radnickafronta.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 6 Jun 2016 14:51:46 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6001/Izjava+RF-a+o+kurikulumu