REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html Lista vesti sr http://www.rex.b92.net/img/logo1.png REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html AthensLive: Mark Blyth "Austerity: The History of a Dangerous Idea" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6023/+AthensLive%3A+Mark+Blyth+%22Austerity%3A+The+History+of+a+Dangerous+Idea%22.html In his interview with ‪‎AthensLive‬, professor Mark Blyth discusses his latest book "Austerity: The History of a Dangerous Idea", the European Social Democracy, the ‪‎Brexit‬ referendum, and the importance of ‪Greece‬ in the bond markets of ‪Europe‬.

"If at the end of the day the ‪EU‬ and the ‪‎Euro‬ are not actually improving the lives of the majority of people, what is it for? That's the question they brought no answer to."

You can also watch the interview on our YouTube channel: https://www.youtube.com/watch?v=rGvZil0qWPg 

Izvor: AthensLive

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 27 Jun 2016 11:21:11 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6023/+AthensLive%3A+Mark+Blyth+%22Austerity%3A+The+History+of+a+Dangerous+Idea%22
Randevu na Dunavu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6018/Randevu+na+Dunavu.html Jučerašnji “historijski” sastanak hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i mandatara nove srbijanske vlade Aleksandra Vučića svakako je najrazglašeniji regionalni vanjskopolitički događaj u posljednjih par godina. Uspio je zasjeniti čak i pompoznu trodnevnu posjetu kineskog predsjednika Si Đinpinga Srbiji, vojnu paradu koja je pretprošle godine u Beogradu organizirana za ruskog predsjednika Vladimira Putina ili cirkus koji je ove godine u Zagrebu organiziran za turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Jer, bez obzira na značaj dolazaka svjetskih lidera, zna se da je vanjska politika koju mogu voditi Hrvatska i Srbija zapravo – regionalna politika. A ovaj susret, kako su to unisono ponavljali Vučić i Kitarović, nije stvar protokola ni posljedica pritiska međunarodne zajednice, već samostalna inicijativa zemalja regije.

Pritom se valja zapitati kako je do ovakve inicijative zapravo došlo, jer protokolarno je svakako više nego neobična. Naime, ni jedna ni druga zemlja trenutno nemaju izabranu vladu, a iako je Vučić stari i gotovo sigurno novi premijer, Kitarović je predsjednica s vrlo ograničenim ovlastima, koje su se na trenutak učinile važnima samo zato što ne postoji funkcionalna institucija izvršne vlasti. Susret mandatara s predsjednicom pored živog predsjednika, i susret predsjednice s premijerom pored fizički živog, ali politički pokojnog tehničkog premijera (da ne spominjemo i paralelnog "mandatara"), uvjerljivo krši sve standardne norme i pravila bilateralnih susreta. Još čudnije, mandatar i predsjednica su potpisali i određeni dokument (ako se tih nekoliko redaka tako može nazvati) koji bi trebao služiti kao dokaz njihove ozbiljnosti, ali koji je - očekivano s obzirom na ograničene ovlasti - zapravo popis praznih fraza koje potvrđuju predanost poštovanju ranijih, ponešto ozbiljnijih dokumenata.

Bratstvo i jedinstvo u reformama

Protokolarnim propustima unatoč, službeni protokoli dvaju dužnosnika su se svakako potrudili susret nakititi ceremonijama koje će biti teško zaboraviti, poput cvijeća na mostu preko Dunava koje je Vučić donio za Kitarović ili pak hleba i soli koje su političarima ponudila djeca u šumadijskim narodnim nošnjama u Dalju, mjestašcu u istočnoj Slavoniji (sic). Dalj, baš kao ni Tavankut s druge strane granice, nisu izabrani kao lokacije susreta zato što su pogranična mjesta, nego zato što su mjesta u kojima većinom žive - manjine. To je omogućilo da se oboje dužnosnika u bilateralnom susretu, u već standardnoj maniri, ne postave kao predstavnici svojih zemalja, već kao etnički lideri koji rješavaju tenzije između dvaju zajednica kao da, paradoksalno, nikada nismo ni izašli iz zajedničke države. Naposljetku, unatoč cvijeću i velikim riječima, oboje su ostali pri svojoj strogo sektaškoj logici.

Tako je u intervjuu HRT-u Vučić konstatirao da je ponosan što je u svojoj radikalskoj fazi 1990-ih "branio svoj narod" dok se Kitarović u paralelnom intervjuu RTS-u upustila u obranu Alojzija Stepinca, Marka Perkovića "Thompsona" te naravno svog financijera i intimusa Zdravka Mamića, tražeći izvore "ekstremizma" ne u svojim najbližim suradnicima i vlastitoj politici, već među navijačima koji se bore protiv nogometne mafije. Naposljetku se njihovo "pomirenje" očekivano svelo na zajednički zaziv što bržih i odlučnijih "reformi" čiji bi cilj bio rušenje cijene rada radi "olakšavanja investicija" za koje su oboje konstatirali da su hitno potrebne objema zemljama. No takva zajednička politika paradoksalno ujedno garantira da "nacionalne" tenzije, unatoč diplomatskim gestama, neće tako skoro nestati. S jedne strane zato što je riječ o razvojnoj strategiji "trke prema dnu", odnosno bespoštedne kompeticije u pokušaju razvoja izvoznih ekonomija temeljenih na jeftinom radu, a s druge strane zato što te politike neminovno vode do daljnjeg osiromašenja i besperspektivnosti za većinu stanovništva, uslijed čega će "etničko jedinstvo" nastaviti igrati ulogu jedinog jamca kakve-takve stabilnosti režima.

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 23 Jun 2016 14:11:02 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6018/Randevu+na+Dunavu
Od neophodnosti do besciljnosti, ili koji za koga i kakav grad http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6011/Od+neophodnosti+do+besciljnosti%2C+ili+koji+za+koga+i+kakav+grad.html Otpor projektu Beograd na vodi je kroz akcije koje organizuje inicijativa Ne da(vi)mo Beograd doveo do najmasovnijih protesta u poslednjih petnaest godina. I dok masovnost, ali i nejasnoće u političkoj artikulaciji protesta pozivaju na dalje analize i pokušaje usmeravanja pokreta, i dok je mogućnost politizacije protesta i dalje otvorena (ali i sasvim neizvesna), jedno je sasvim sigurno – ona se može desiti samo jasno levom politizacijom. Vidimo se na protestu!

Nakon vanrednog stanja proizvedenog u Hercegovačkoj ulici u beogradskom naselju Savamala u izbornoj noći, inicijativa Ne da(vi)mo Beograd mobilisala je na svojim protestima veliki broj ljudi nezadovoljnih ovakvim delovanjem vladajućih struktura. U pogon je stavljena poznata mobilizacijska matrica čiji je nosilac „odgovorni građanin", koji privremeno napušta svoju poziciju pasivnosti i komfora i izlazi na ulicu, gde kroz masovni protestni karneval izražava svoje nezadovoljstvo nasilničkim i bahatim ponašanjem vlasti.

Kao odgovor na ovakav poziv, na protestima su se mogle čuti parole kojima se kritikovao rad vlade i premijera, pozivalo se na pravdu i zatvorske kazne, uzvikivalo se „Vučiću pederu"1 i npr. „Ustaše" (?!),2 nosila se slika Luke Ćelovića, veletrgovca, rentijera i predratnog dobrotvora, itd. Pokušaji artikulisanja nešto ozbiljnije sistemske kritike uglavnom su se gubili u šarenilu parola i znakova. Bilo je tu predstavnika kreativne klase, radnika u kulturi, opozicionih političara, feministkinja, levičara, otporaša, liberala, biznismena, profesora, anarhista, ponekog penzionera, ali i dece. Svi su bili prisutni uglavnom kao građani pod građanskim banerom inicijative sa zahtevima za veću participaciju, institucionalni red i poštovanje zakona. Dakle, svega onoga što je u pogledu instant-istorijata megalomansko-diletantskog projekta Beograd na vodi, a posebno u slučaju organizovanog anonimnog nasilja u Hercegovačkoj,3 ignorisano ili bagatelisano uz punu kooperaciju onih koji su zakon kršili i onih koji bi trebalo da ga štite i sprovode.

U danima nakon protesta objavljeno je nekoliko članaka o potencijalima protestne inicijative i njenih budućih koraka i orijentacije. U ovim pisanjima postoji određeni konsenzus oko glavne parole sadržane u zahtevu za pravo na grad (Čiji grad? Naš grad!). Ipak proizlazeći zahtevi za politizaciju ove labave (lokal-patriotske) parole oslanjaju se na posve i drastično različite projekcije budućnosti, koje se kreću od revitalizacije republikanskih ideala kroz uspostavljanje aktivnog i samosvojnog građanina, preko odbrane privatne svojine od rušilačkih potencijala države i uspostavljanje jačih slobodno-tržišnih mehanizama, do zahteva za povezivanje postojećih radničkih borbi i odbrane javnog dobra. Svi su inače složni da je ovaj dugo iščekivani pokret neophodan. Ipak, šta jedan urbani pokret sa ovakvim istorijskim mogućnostima sagledavanja, mišljenja i govora može da ponudi jednom gradu kao što je Beograd? Ili, za početak, o kakvom je gradu zapravo reč?

Beograd je samo jedna od urbanih struktura širom sveta uhvaćenih u mrežu brutalnih posledica antisocijalne neoliberalne urbane vladavine zasnovane na privatizaciji (u ovom slučaju kroz razvlašćenje od društvenog vlasništva), uvođenju tržišnih mehanizama, deregulaciji legislative u pravcu gušenja javnog interesa, zajedno s deregulacijom tržišta rada i povlačenjem države iz socijalne zaštite, kao i planskim apriornim i aposteriornim razvlašćenjem stanovništva od elementarnih znanja o svim ovim procesima. Važna posledica ovakvog načina vladavine jesu i procesi proizvodnje centralnih urbanih zona kroz procese klasnog čišćenja grada i posledično stvaranje sve većeg broja perifernih prostora namenjenih osiromašenima i urbanoj sirotinji. Ovi novi urbani režimi proizvode ratove među siromašnima prinuđenim da se takmiče za dramatično ograničene „humanitarne" resurse, stambenu nesigurnost zbog sve većih troškove stanovanja, koje mnogi nisu u mogućnosti da plate, finansijama vođene regeneracije atraktivnih delova grada, koje u potpunosti transformišu prostornu socijalnu konfiguraciju. Istovremeno, ono malo preostalih resursa u centralnim gradskim zonama, postaje plen ratova među više i manje bogatima ili više i manje dobrostojećima, gde je kontrola i prilagođavanje kapaciteta i mehanizama javnih institucija svojim ciljevima najsnažnije i odlučujuće oruđe.

Značajan pokusni primer finansijama vođene regeneracije u centru Beograda svakako je projekat Beograd na vodi, privatni profitabilni projekat proglašen nacionalnim interesom u brutalnoj i primitivnoj aklamacijskoj kampanji. Ovaj projekat se pokazao kao odlična studija slučaja koja pokazuje najrazličitije aspekte i pogubne posledice savremenog pristupa urbanoj politici po diktatu tzv. investitorskog urbanizma. Zarad Beograda na vodi deregulisana je planska dokumentacija, donet je novi specijalni zakon o eksproprijaciji, reafirmisani su i regenerisani simboli predratnog građanskog i preduzetničkog društva (u čemu najveći deo kulturne i političke elite participira već decenijama). Pritom se sve to radi u ime bizarnih i neodgovornih obećanja izlaska iz recesije i opšteg društvenog procvata.

Inicijativa Ne da(vi)mo Beograd od samih početaka 2014. opravdano je koncentrisana na to da ukazuje na nepravilnosti u ovom projektu, prikuplja informacija od javnog značaja, analizira projekat, pokušava da koristi postojeće mehanizme participacije, izdaje bilten inicijative, organizuje ulične akcije i proteste. Ono što je nesporni doprinos inicijative i njene kampanje svakako je postepena promena raspoloženja javnosti u odnosu na projekat od opšteg medijskog oduševljenja ili probuđene lažne nade ka nešto kritičnijem posmatranju i predstavljanju ovih procesa. Inicijativa je jasno i precizno detektovala mnoge institucionalne i vaninstitucionalne prevare i podvale nadležnih, koje su zaista zaprepastile veliki deo javnosti svojom uzurpatorskom arogancijom i agresivnošću.

U svakoj analizi, a posebno aktivističkoj i onoj koja se bavi strateškim ciljevima neke inicijative ili pokreta, jednako je važno ono što je u fokusu kao i ono što se iz tog fokusa gubi, što se zamagljuje ili sporadično pominje, kao i ono što predugo ostaje neanalizirano ili neshvaćeno. Tako je ova inicijativa zanemarila nekoliko ključnih socijalno-političko-ekonomsko-prostornih aspekta problema, što joj je, u taktičkom ali neminovno i strateškom smislu, možda upravo i omogućilo da zadrži podršku najvećeg dela građanski profilisane skupine ili šireg kruga trenutno na protestima aktivnih pristalica o kojima je bilo reči na početku teksta.

U pitanju je, s jedne strane, odnos inicijative prema procesu eksproprijacije domova i iseljavanju stanovništva u Bari Venecija i Savamali, koja se desila kao posledica pripreme terena za projekat. Naime, u procesu je do izražaja došao regulativni mehanizam veštačkog stvaranja konflikata među određenim ugroženim grupama, proizvodnjom razlike u pravnom statusu, kako bi se onemogućila njihova solidarnost. Grad je podelio stanovništvo na „legalne" (one koji u vlasništvu imaju nekretninu i oni koji su u procesu „tranzicije" zbog nemogućnosti otkupa ostali u statusu korisnika stanova) i „ilegalne" (koji iz različitih razloga nemaju ispravnu dokumentaciju), one koji će u procesu eksproprijacije biti nejednako kompenzovani i oni koji to neće biti. Među „legalnima", u procesu dogovaranja sa gradom, jedan broj stanara završio je u stanovima s privremenom mogućnošću korišćenja na tri godine, dok su oni koji su imali stanove u svom vlasništvu kompenzovani onima u vlasništvu grada. „Ilegalni" su ostali prepušteni sami sebi na pragu beskućništva.

Iako je pokušala da stupi u kontakt sa stanarima, Inicijativa nije prepoznala zajednički interes sa njima. Borba ovih ljudi prepoznata je kao borba za „individualne interese", dok je cilj inicijative shvaćen kao „opšti", u zahtevu za zaustavljanje projekta. Neprepoznavanje zajedničkih interesa sa stanovnicima zone zahvaćene projektom navodi na zaključak da, za početak, interes kampanje nije interes svih stanovnika i stanovnica Beograda. I da za one koji se bore za osnovno pravo, krov nad glavom, ne samo da nema mesta na teritorijiBeograda na vodi, već potencijalno ni u alternativi.

Teritorija predviđena za gradnju Beograda na vodi mesecima je, takođe, bila mesto privremenog boravka migranata koji su prolazili kroz Beograd koristeći Balkansku rutu na putu u zapadne zemlje. Mnogi od njih skvotirali su polusrušene kuće uz Savsku obalu, koje su samo nekoliko meseci ranije njihovi stanari morali da napuste. Ipak, represija nad migrantima u začaranom krugu ilegalizacije nije stavljena na tajm-lajn inicijative,4 u naporima da se zadrži „fokus" na „urbanističkim" pitanjima i bahatim potezima vlasti. Među srušenim objektima, dan nakon rušenja pod fantomkama u predizbornoj noći, nalazio se i No Border Hostel, koji je neko vreme služio kao dom putnika zaglavljenih na teritoriji Srbije nakon zatvaranja granica, do koga je došlo kao posledica dogovora o (praktično) trgovini ljudima između Evropske unije i Turske. Ipak, Inicijativa nije pokazala direktnu solidarnost sa stanarima Hostela koji su trpeli policijsko maltretiranje, niti sa ovom praksom, koja je u pogon stavila mehanizme međusobne podrške i solidarnosti. Time je propuštena prilika za radikalizaciju i reartikulaciju okoštalih struktura građanskog statusa.

S druge strane, evidentna je i praksa inicijative da u svojim obraćanjima homogenizuje sve stanovnike i stanovnice grada predstavljajući ih kao žrtve destrukcije investitorskog urbanizma, čime se namerno zamagljuje činjenica da je stanovništvo Beograda duboko podeljeno kako klasno, tako i distribucijom moći u društvu. Parola „Čiji grad ‒ naš grad" u politički heterogenoj i slabo artikulisanoj protestnoj masi opasno se približava politici identitetske solidarnosti, jer lako može da ispadne da je zajednički imenitelj većine protestanata tek to što su svi urbano osvešćeni (Beo)građani, zbog čega grad po prirodi stvari i „jeste" njihov.

Važan deo problema je i sama organizaciona struktura inicijative, koja se sastoji od ekskluzivne grupe profesionalnih aktivista i radnika u kulturi koja preuzima na sebe pravo odlučivanja i filtriranja (postpolitičkog) delovanja. Rezultat ovakvog pristupa i dinamike grupe je i proizvodnja novih eksperata za temu i akumulacija kulturnog kapitala srednjoklasnih stručnjaka koji na ovaj način obezbeđuju za sebe ekskluzivno mesto nosilaca i tumača potencijalnih društvenih (urbanih) promena. Jedan od uzroka očigledne depolitizovanosti inicijative (u smislu upornog fokusa na „policy", to jest nivo preduzetih ili nepreduzetih mera, a ne „politički" tj. sistemski nivo nastanka ovakvih problema) može biti i moguće prejaka povezanost ekspertske grupe s fondacijama kojima je striktno zabranjeno finansiranje političkih aktivnosti.5

Dok god postoje oni koji su iz zahteva za pravo na grad isključeni ‒ bilo prećutkivanjem, bilo odsustvom solidarnosti, bilo isključivanjem iz donošenja odluka ‒ i dok god postoji odsustvo jasnih političkih zahteva u pravcu društva zasnovanog na jednakosti za sve, uključujući i artikulaciju alternative, pokreti sa ovom agendom teško mogu uspeti da ostvare transformabilni potencijal koji pojedini aktivisti i teoretičari optimistički i opravdano prizivaju u svojim tekstovima. Dok god se ne obratimo problemu u celini, uključujući i nove režime urbane redistribucije, koje same naše domove čine valutom i novim vidom ušteđevine (ili duga) koji bi trebalo da kompenzuju odsustvo socijalnog sistema i da služe kao osiguranje u životnim nedaćama ‒ problem i sistem nećemo dodirnuti „tamo gde ga stvarno boli".

Možda pravo na grad kao političko-teorijska platforma u previranju ima potencijal da mobiliše zahteve i aspiracije svih ugroženih, ali to mu još uvek nigde nije pošlo za rukom. Čak i da se inicijativa probudi iz svog masom proizvedenog zanosa, problem se ne može rešiti na nivou jedne, po preduzetim aktivističkim merama vrlo uspešne i vesele, a po najskromnijim političkim kriterijumima usko omeđene i neambiciozne kampanje. Stvar je u tome da problemi s kojima se suočavamo daleko prevazilaze mogućnosti jednog građanskog protesta sa određenim parcijalnim zahtevima. Anonimno nasilje kapitala, taj sveprisutni agens zastrašivanja, disciplinovanja i deprivacije, iako se u slučaju svog manufakturnog ovaploćenja u Hercegovačkoj ulici učinilo kao zgodna, nepromašiva meta, ne može biti adekvatno izazvano protestnom manufakturom karnevala i pokazivanjem patke silnicima. Problem s kojim se suočavamo ne može se rešiti ni minimalnom „levičarskom" politizacijom zahteva Inicijative, kao što su neki naglašavali u svojim komentarima ovih dana. Ta politizacija moraće da bude maksimalna, jer nikakva druga više nije ni moguća. Takođe, bitno bi bilo napraviti terminološku distinkciju i zadržati se u okvirima razumevanja onoga što Inicijativa predstavlja - u pitanju je urbani pokret s partikularnim zahtevima vezanim za projekat preoblikovanja CENTRA grada, a ne socijalni pokret s neophodnim zahtevima za više socijalnog u društvu.

Svakako, složeni problemi urbane vladavine i prostorne proizvodnje zahtevaju sistemski pristup, a ova inicijativa zarobljena u pomalo nametnutim, a pomalo prisvojenim društvenim kontradikcijama, možda za njega zaista nema ni apetita ni kapaciteta jer bi je takav pristup verovatno uništio. Inicijativa je možda tek nedužna posledica istorijski konstruisanih mogućnosti i kapaciteta koje za sada uspevaju da je uzdignu samo do borbe za nedosanjani san liberalne građanske Srbije. Dakle, Inicijativa je svakako neophodna jer priziva više nego neophodnu promenu urbane politike, ali će biti i bez pozitivnih učinaka dogod ostaje u konstantnoj defanzivi svojevrsnim podizanjem spomenika našim porazima, bez mogućih predloga bolje budućnosti za sve ili za zaista naš grad kao grad za svakoga, bez artikulisanog jasnog cilja, jer je obim problema višestruko prevazilazi.

Namera ovog teksta je zato predlog za precizniju artikulaciju i mobilizaciju kroz analizu problema postojeće konfuzne mobilizacije i morala Inicijative. S obzirom na opšte oduševljenje prazničnim karakterom protesta među građanskom klasom, verovatno je da takvi predlozi neće biti viralno deljeni i podržavani, već da će moguće izazvati i izvesno razočaranje. Međutim, razočarenje nedovoljno artikulisanom politikom uvek je neminovno, stoga je bolje da dođe pre nego kasnije. Ipak, data analiza nema nameru da sputa entuzijazam i volju za daljim angažmanom u ovom pokretu, već da doprinese debatama koje se vode oko potencijala Inicijative na strani argumentacija koje se ne zalažu samo za još jedan konformistički prevrat ili korigovanje režima, već korenite promene izvan osvedočenih modela savremene proizvodnje i distribucije prostora u korist represivnih, diskriminatorskih i eksploatatorskih režima. Imajući u vidu medijsko najavljivanje stvaranja „građanskog fronta"6 od strane inicijativa iz Beograda, Novog Sada, Niša, Kraljeva, možda je u stvari ovo i prvi i poslednji trenutak da se apeluje da se jasno zacrta politika, to jest minimalna orijentacija i linija fronta u društvu baziranom na klasnoj i kolonijalnoj dominaciji, kako borba ne bi ostala da lebdi u ideološkom limbu kao i aktuelni protesti.

Napomena 1:
 Tekst je napisan iz perspektive nekoga ko je učestvovao u procesima nastanka i rada inicijative i ko je i dalje za njen rad zainteresovan, a argumentacija je razvijena kroz dugotrajne konsultacije i diskusije s mnogobrojnim akterkama i akterima kojih se ova tema tiče. Iznosim ove uvide u javnost kao ohrabrenje svima nama da se suočimo s nezaobilaznim činjenicama i aspektima davljenja grada i njegovih stanovnika, dakle ne samo onima koji suviše lako i očigledno ugađaju srednjoklasnim ciljevima, ali i sujeti i prestižu (u pomenutoj borbi za preostale resurse centralnih gradskih zona).
Napomena 2:
 Prvi deo naslova parafraza je komentara Dragomira Olujića na prezentaciji knjige Aleksandra Sekulovića „Rehabilitacija Draže Mihajlovića: Političko nasilje nad istinom i pravdom„: „... ova knjiga je svakako neophodna ali svakako i besmislena"...
  1. Ovo uzvikivanje je na drugom protestu prilično umanjeno (što je mogući rezultat obraćanja Zoe Gudović, ali i organizatora koji su je pozvali da govori). 
  2. Ovi ostrašćeni povici mogli su se čuti sporadično u prvim redovima. Iako nisu bili masovno prihvaćeni i podržani, doprinosili su opštoj konfuziji.
  3. Za koje sada već i zvanično znamo da je organizovano od najviših organa gradskih vlasti.
  4.  Ovde se pozivam na niz saopštenja Inicijative i dva broja glasila Inicijative 
  5. Jasno je da su kapaciteti organizacija ograničeni i sredstvima i ljudstvom kojima raspolažu. Nevladine organizacije nisu projektovane da menjaju svet već da ga prilagođavaju i popravljaju u korist postojećeg režima, što opet ne znači da sve to i rade. Ponekad jedine progresivne i emanciptorske ideje i akcije opstaju ili potiču iz ove aktivističko-oportunističke zone postojanja i delovanja u javnosti. U svakom slucaju, država u režimu kapitalističkih mera štednje (i tzv. outsourcinga) često i intencionalno prepušta ovom sektoru brigu o vrlo važnim pitanjiima, stvarajući iluziju postojanja pažnje i fokusa na bitna društvena politička i kulturna pitanja. Tim pre je važno shvatiti probleme i ograničenja upotrebe i afirmacije ovih skromnih organizaciono-produkcijskih resursa, to jest uvideti da li su oni tek parafraza metoda i stila vladajuće hijerarhijske organizacije i uprave ili zametak neke druge političke filozofije i prakse. Činjenica da desnica i desničarske nevladine organizacije (inače, za razliku od ovih o kojima govorimo, često sa sasvim kriptičnim izvorima finansiranja) napadaju inicijativu Ne da(vi)mo Beograd po ovom osnovu nije razlog prećutkivanja ili zaobilaženja problema, naprotiv, dok su sredstva kojima raspolaže NVO sektor često i jedina na raspolaganju za artikulaciju i refleksiju neke akutne društvene problematike, upravo je od najvećeg značaja kritički razmatrati uticaj tih sredstava na profilisanje aktivnosti i ideologije organizacija i grupa koje se na njih direktno ili indirektno oslanjaju.
  6. Pitanje kakva je priroda ovog „fronta" ostaje otvoreno.
Autorka: Ana Vilenica
 
Izvor: masina.rs
 
Orginalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Tue, 14 Jun 2016 11:07:27 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6011/Od+neophodnosti+do+besciljnosti%2C+ili+koji+za+koga+i+kakav+grad
NE DA(VI)MO BEOGRAD "Vučić delovao kao da je priteran uza zid" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6008/NE+DA%28VI%29MO+BEOGRAD+%22Vu%C4%8Di%C4%87+delovao+kao+da+je+priteran+uza+zid%22.html Pokret "Ne da(vi)mo Beograd" saopštio je danas da je mandatar za sastav nove vlade Aleksandar Vučić "priznao ono što su svi znali - da su u rušenje Savamale uključeni najviši organi grada Beograda". "Ako zaboravimo nervozu i ponovna spinovanja, danas ništa više nismo saznali", napisano je na Fejsbuk stranici pokreta.

Pokret "Ne da(vi)mo Beograd" saopštio je danas da je mandatar za sastav nove vlade Aleksandar Vučić "priznao ono što su svi znali - da su u rušenje Savamale uključeni najviši organi grada Beograda". "Ako zaboravimo nervozu i ponovna spinovanja, danas ništa više nismo saznali", napisano je na Fejsbuk stranici pokreta.
"Nesumnjivo je da iza onoga što se dogodilo u Savamali stoje najviši organi gradske vlasti u Beogradu", rekao je Vučić i istakao da će oni snositi i krivično-pravnu, prekršajnu i svaku drugu vrstu odgovornosti.

Izvor: blic.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 10 Jun 2016 11:38:00 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6008/NE+DA%28VI%29MO+BEOGRAD+%22Vu%C4%8Di%C4%87+delovao+kao+da+je+priteran+uza+zid%22
Izjava RF-a o kurikulumu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6001/Izjava+RF-a+o+kurikulumu.html Vijesti o pritisku najkonzervativnijih dijelova tzv. "Domoljubne" koalicije (o čijem navodnom "domoljublju" najbolje govori činjenica da je Tomislav Karamarko efektivno plaćenik mađarske korporacije) i odustajanju dosadašnje ekipe koja je na nacrtu novog kurikuluma radila izazvale su veliku buku u javnosti. Nema nikakve sumnje da je ovo – nakon Crnojinih "izdajnika", postavljanja neofašističkog ministra kulture i napada na medije – samo najnoviji razvoj konzervativne kontrarevolucije koju provodi i sadašnja vlast. Stoga je potpuno razumljiva i reakcija velikog dijela javnosti koja se pobunila protiv takvog naprasnog prekida rada na novom kurikulumu.
 
Novi kurikulum i metodologija njegove izrade, unatoč kritikama koje nisu uvijek bile neopravdane, svakako sadrži dosta pozitivnih elemenata - od same činjenice da su u njegovu izradu uključeni brojni nastavnici, dakle oni koji stvarno rade u školama, preko široke stručne rasprave u prosvjetno-obrazovnim krugovima koja se tu provodila, pa do bar nominalnog pokušaja da se naglasak stavi na razumijevanje i kritičko razmatranje problema a ne puko reproduciranje "kanona".

Iako je sama izrada kurikuluma počela za vrijeme prošle, liberalne, vlasti, treba reći da se već u startu u izradi itekako dalo ustupaka i konzervativnoj struji. Tako su se provodioci projekta u javnosti branili da je kurikulum "i više nego domoljuban", navodilo se znakovito da je konzultirana i Crkva (vjeronauk je, bez ikakve ograde, sastavni dio kurikuluma), isticano je da se kontaktiralo i HUP-om (Hrvatskom udrugom kapitalista) itd. Riječ svakako nije ni o kakvom revolucionarnom dokumentu koji bi bio izvan dominantnih (obično neizrečenih i "samorazumljivih") ideoloških strujanja, kao što nije ni riječ o projektu u kojem već u startu nije bio sadržan određeni ideološki kompromis. Međutim, kao što se moglo i očekivati, pokazalo se da ultrakonzervativnim dijelovima nove vlasti nisu dovoljni ustupci u kurikulumu čija je izrada započela za liberalne vlasti, nego da oni hoće kurikulum koji bi bio isključivo na njihovoj fundamentalističkoj ideološkoj liniji.

Tu također treba reći i da, premda ne treba sumnjati u najbolje namjere, obrana voditelja projekta novog kurikuluma da se tu radi "isključivo o struci a ne o politici", nikako ne može biti vjerodostojna. Banalna je činjenica ikakve moderne društveno-humanističke misli da ne postoji ništa što bi bilo "izvan ideologije". Uza sav obzir prema struci, kako će se učiti povijest (npr. Drugi svjetski rat), hrvatski (npr. problem jezičnog čistunstva) ili biologija (npr. evolucija) je itekako ideološko i političko pitanje. Kao što je npr. i samo pitanje hoće li u javnim školama postojati vjeronauk također i ideološko i političko pitanje. Jedino je pitanje koja će to ideologija biti? Hoće li to biti ideologija koja će promovirati kritičko razmišljanje, otvorenost, slobodoumnost, solidarnost, demokratičnost i jednakost ili će biti ideologija koja će promovirati dogmu, prihvaćanje statusa quo zdravo za gotovo, zatvorenost, nepreispitivanje svijeta oko nas, prihvaćanje društvene hijerarhije, nejednakosti, autoritarnosti, (vjerske/etničke/seksualne...) isključivosti itd.

Svakako tu rečeni prijedlog novog kurikuluma nije ni neideološki (jer to ni ne može biti) niti je neutralan. Kako se neutralnima mogu smatrati, recimo, uobičajene i potpuno mantre o "poduzetništvu"? I je li baš neutralan izbor da se tako promovira isključivo poziv "poduzetnika" (tj. kapitalista) kao suvremenih "heroja" i "pokretača"? Kako to da se umjesto toga ne govori, recimo, o radništvu, koje, u svoj svojoj raznolikosti - radnici/e u kapitalističkom i javnom sektoru, manualni/e radnici/e, intelektualni/e i kulturni/e radnici/e, penzioneri/ke kao bivši/e radnici/e, nezaposleni radnici/e, studenti(ce) kao budući/e radnici/e itd. - ipak čini, još uvijek, većinu društva? Jesmo li nas 99% nebitni i treba li ideološki promovirati samo onih 1% na vrhu i je li takav izbor ideološki i politički neutralan?

Ukratko, u ovom se kurikulumu, kao i inače u obrazovnom sistemu, nalaze neizbježne kontradikcije - obrazovanje je u sustavu u kojem živimo, samo prividno paradoksalno, istovremeno i sredstvo emancipacije (način na koji se pojedinci mogu samoostvariti), ali također, i sredstvo indoktrinacije, te sredstvo proizvodnje educirane radne snage za tržište. Sve se te kontradikcije sa svim svojim prednostima i manama, jasno, očitavaju i u rečenom kurikulumu.

Na kraju, unatoč iznesenim kritikama, Radnička fronta apsolutno, premda kritički, podržava pobunu protiv prestanka rada na ovom kurikulumu jer je to, među ostalim, i pobuna protiv trenutne ultranazadne vlasti koja radi protiv interesa većine društva, gdje je kurikulum samo još jedan konkretan povod (kao što su to na početku bili Crnojini "izdajnici"). Dapače, u borbi za bolji obrazovni sistem treba proaktivno sudjelovati, konstruktivno ukazivati na nedostatke u rečenom nacrtu kurikuluma, i boriti se za kritičko i emancipatorno obrazovanje, koje će biti jednako dostupno svima bez obzira na socijalni status i imovinu te besplatno za krajnjeg korisnik od dječjih vrtića do doktorata.

Izvor: radnickafronta.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 6 Jun 2016 14:51:46 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6001/Izjava+RF-a+o+kurikulumu
Tone li Srbija u Miloševićev medijski mrak? http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5997/+Tone+li+Srbija+u+Milo%C5%A1evi%C4%87ev+medijski+mrak.html U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li medijska situacija u Srbiji podseća na onu iz devedestih godina kada je Milošević uspostavio apsolutnu kontrolu nad štampom, radijom i televizijom. Sagovornici su bili Miloš Vasić, novinar nedeljnika Vreme, i Vukašin Obradović, predsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije.

Bilo je reči o tome zašto Vučić nije bio zadovoljan program Radio televizije Vojvodine, pa su smenjeni celo rukovodstvo i urednički tim, da li te smene podsećaju na Miloševićeve čistke devedesetih godina, da li je nakon vojvođanskog javnog servisa na redu Radio televizija Srbije koju vladajuća partija često kritikuje, zašto su predstavnici Evropske Unije i Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju mlako reagovali na atak na vojvođansku televiziju, da li je danas manje nezavisnih medija nego u Miloševićevo vreme, o povratku kompromitovanih novinara iz devedestih, kako je Ratko Dmitrović, direktor Večernjih novosti, optužio Nezavisno udruženje novinara da su njegovi članovi devedesetih godina bili simpatizeri ustaške Hrvatske, da li najviše slobode ima na internetu, kako je privatizacija državnih medija iskorišćena da Vučić pojača kontrolu nad štampom, radijom i televizijom, kao i o tome da li će protesti novinara protiv smena na vojvođanskoj televiziji imati ikakvog efekta.

Omer Karabeg: Sve do pre neki dan činilo se da je danas stanje u medijima ipak bolje nego u Miloševićevo vreme, ali nakon čistki u Radio televiziji Vojvodine, koje su izvedane u Miloševićevom stilu, više nisam siguran da se nećemo vratiti u to vreme. Kakav je vaš utisak?

Miloš Vasić: I meni se tako činilo, međutim ovo što se ovih dana događa je nervozna i histerična potreba režima Aleksandra Vučića da sedne apsolutno na sve, pogotovo kada su mediji u pitanju. Za vreme Miloševića postojali su barem neki ventili - Vreme, Radio B92, jedan izvestan period Radio Pančevo, Naša borba i Danas. Međutim, ovi su zapeli da uzmu baš sve.

Vukašin Obradović: Mene čudi što se srpska javnost stalno i iznova iznenađuje potezima Aleksandra Vučića. Podsetiću vas da je još početkom godine bilo osnova da se sumnja da će se ovo desiti sa Radio televizijom Vojvodine, kada je Regulatorno telo za elektronske medije imenovalo novi Upravni odbor te televizije. To je bila priprema terena. Taj Upravni odbor je ovih dana krenuo sa čistkom u Radio televiziji Vojvodine. Bilo je sasvim iluzorno očekivati da će Aleksandar Vučić nakon pobede na izborima u Vojvodini ostaviti vojvođansku televiziju da i dalje izvešatava profesionalno i objektivno, što je zadatak svakog javnog servisa. Vučić traži od medija da budu otvoreno na njegovoj strani - da budu poput Pinka i Informera.

Omer Karabeg: Vučić je ipak ostavio nekakvu malu slobodu Radio televiziji Srbije, pa se u njenim emisijama povremeno može čuti poneki opozicioni glas. Mislio sam da mu je dovoljno što ima veoma gledani Pink i ostale televizije na kojima je svakodnevno prisutan, pa mu Radio televizija Srbije nije toliko važna. Osim toga Briselu uvek može da kaže - evo, vidite, javni servis nije pod mojom kontrolom. Međutim, nakon onoga što se dogodilo sa Radio televizijom Vojvodine nisam siguran da neće biti pritiska i na RTS. Uostalom, pojedinci iz Srpske napredne stanke često tu televiziju nazivaju žutom, što će reći da je optužuju da je u službi opozicione Demokratske stranke.

Vučić ne trpi ni najmanju kritiku

Miloš Vasić: Problem je u tome što Vučić nije u stanju da otrpi ni najmanju i najsitniju kritičku reč. Počelo je tako što je prvo Radio televiziji Vojvodine zakrenut vrat, a onda Radio televizija Srbije dolazi na red. Sve smo mi to već videli 1992. i 1993. godine. Treba samo pažljivo gledati Pink i čitati Informer. Jer ako glavni urednik Informera Dragan Vučićević naziva ljude sa Radio televizije Srbije - žuti Bujke, žuta Olja i žuti Stanojko, onda je jasno šta sledi. Znači, oni su zapeli da svojim kopitom stanu na sve što postoji i nad čim nemaju kontrolu. Ono nešto medija u privatnom vlasništu će se možda provući ovako ili onako, mada i njima neće biti lako s obzirom na uskraćivanje reklama, ali nisam baš sasvim siguran da će SNS odustati od svoje politike upodobljavanja. Znači, upodobljavaće oni nas - to tek sada počinje.

Omer Karabeg: Mislim da je Vučić uveren da ga Brisel neće previše kritikovati zbog ataka na vojvođansku televiziju, ako ga uopšte bude kritikovao. Da nije u to uveren ne bi onako otvoreno podržao smene na toj televiziji.

Vukašin Obradović: Nažalost, biće da je gospodin Vučić u pravu. Saopštenje Delegacije EU i Misije OEBS-a u Srbiji, koje je usledilo nakon svega onoga što se dešavalo u Radio televiziji Vojvodine, može se svesti na jednu rečenicu - da oni pažljivo prate šta se dešava u javnom servisu i ništa više. Moje je uverenje da međunarodni faktor, tu pre svega mislim na Evropsku uniju, neće ići dalje od toga, jer je njima očigledno sada u prvom planu regionalna stabilnost, dakle - Bosna i Hercegovina i Kosovo, i dokle god oni budu zadovoljni ponašanjem Aleksandra Vučića neće se previše mešati u unutrašnje stvari Srbije, niti će se baviti medijskim slobodama. Imamo reprizu devedesetih kada je i Milošević proglašavan faktorom mira i stabilnosti. Ne mogu da prihvatim da jedna nedemokratska država, kakva je bila Miloševićeva i kakva je ova danas, može da bude faktor stabilnosti. Duboko sam uveren da mir na Balkanu mogu da donesu samo države koje imaju unutrašnju stabilnost, gde postoji slobodu medija i vladavinu prava.

Miloš Vasić: Mislim da su reakcije Evropske unije na medijsku situaciju u Srbiji ritualne i ceremonijalne. Oni su ispustili nekoliko zvukova, a zapravo im je svejedno. Pogledajte šta se događa u zemljama članicama - Poljskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj. Kada jednom uđu u Evropsku uniju, mogu da rade šta hoće. Niko ih više neće ni pritiskati, ni upozoravati. To je ono što od mene polako čini euroskeptika.

Šešeljevi i Dmitrovićevi spiskovi izdajnika

Omer Karabeg: Zanimljivo je da je Šešelj ovih dana na konferenciji za štampu zatražio da se u Radio televiziji Srbije uradi isto ono što je urađeno u vojvođanskoj televiziji. Odmah sam se setio one Šešeljeve konferencije za štampu aprila 1992. godine kada je pročitao spisak novinara Televizije Beograd za koje je rekao da su srpski izdajnici i da treba da odu sa televizije. I ti novinari su sklonjeni. Verujete li da i ovaj Šešeljev poziv najavljuje odlazak nekih ljudi sa Radio televizije Srbije?

Vukašin Obradović: Gotovo sam ubeđen da je sledeći medij koji će doći na red za upodobljavanje Radio televizija Srbije, bez obzira što se rukovodstvo ove kuće na svaki način trudi da se ne zameri aktuelnoj vlasti. A kad već govorite o spiskovima i podsećanju na 1992. godinu, osim spiska spomenutog Šešelja ovih dana smo dobili sličan, ako ne i isti spisak, samo što njegov autor nije Šešelj već Ratko Dmitrović, direktor Večernjih novosti. On je na twiteru, a kasnije i u otvorenom pismu koje nam je uputio, ustvrdio da su članovi NUNS-a, Nezavisnog udruženja novinara Srbije, devedesetih godina bili simpatizeri ustaške Hrvatske i da mi doživljavamo Hrvatskukao drugu domovinu. Novinarsku Jovanu Gligorijević je direktno prozvao što sarađuje na jednom hrvatskom portalu. Dakle, taj spisak je već u izradi, samo je pitanje da li će ga Šešelj ili neko drugi pročitati. Kao što kaže kolega Vasić, u Informeru već kreću prozivke ljudi sa RTS-a. Dragan Bujošević je žuti Bujke, Olivera Kovačević žuta Olja, a Zoran Stanojević žuti Stanojko. A nakon jedne bezazlene emisije Oko magazin tom spisku se pridružila i voditeljka te emisije Jelena Obućina. Dakle, 1992. se ponavlja, samo što je Šešelj malo zakasnio. Preduhitrio ga je Dragan Vučićević, glavni urednik Informera, koji već pravi spisak nepodobnih na RTS-u. Ko god na RTS-u izgovori nekakvu kritiku vlasti, taj je za Vučićevića žuti, to jeste pristalica Demokratske stranke, a za Dmitrovića ustaša i kroatofil, tako da mislim da nećemo dugo čekati na promene u Radio televiziji Srbije.

Miloš Vasić: Kad je reč o Šešeljevim prozivkama, ima tu jedna ozbiljna razlika. Šešelj je 1992. godine bio neko i nešto, a sada je marginalac. On radi ono što je navikao i on to radi zbog sticanja poena u delu desne javnosti. Može da priča šta god hoće, baš ga briga. Meni je nešto drugo zanimljivije. Kako to da se Vučićević i Dmitrović odjednom osećaju ohrabrenim da kažu nešto što se do pre šest meseci ne bi usudili da kažu. Oni su ohrabreni, oni se upodobljavaju i, po svom običaju, potpuno udvorički, predstavljaju se kao veliki borci i zaštitnici Aleksandra Vučića i njegove porodice - ne treba nikada zaboraviti porodicu. Svaki put kada neko ima neku primedbu na vlast, oni će da graknu. Pojavljuju se i fantomske organizacije, nekakav Sindikat novinara Srbije za koji prvi put čujem i nekakvo Profesionalno udruženje novinara Srbije, za koje takođe nikada nisam čuo. Oni brane novu vojvođansku vlast koja je smenila uređivačku ekipu Radio televizije Vojvodine. Oni kažu da je sve bilo po zakonu i, zapravo, ponavljaju ono što je Aleksadar Vučić nepromišljeno i brzopleto rekao u jednom trenutku.

Povratak kompromitovanih novinara iz devedesetih

Omer Karabeg: Ubrzava se i povratak kompromitovanih novinara iz devedesetih, mada je taj proces počeo pre nekoliko godina.

Miloš Vasić: Prvi kompromitovani među svima njima je Ratko Dmitrović. Sećamo se vrlo dobro lista koji se zvao Argument koji je on uređivao i koji je bio - bože me sačuvaj. Dragan Vučićević je kompromitovan kasnije, nakon 2000. godine u onim raznim štampanim stvarima koje su navijale za ubistvo Đinđića i bile medijska logistika Zemunskog klana i Jedinice za specijalne operacije. To su plaćenici koji vide gde su pare i onda idu tamo.

Vukašin Obradović: Ratko Dmitrović je u pismu NUNS-u najmanje u dve stvari u pravu. Rekao je da se on nije promenio i da nama niko nije kriv što su njegove ideje danas pobedile. Tu on ne greši, jer mi već poodavno imamo povratak govora mržnje i nacionalizma u javnom diskursu. Dok Vučić licemerno priča kako vodi miroljubivu politiku u regionu, na unutrašnjem planu u Srbiji imamo medije koji propagiraju najretrogradiniju ideologiju. Tu postoje različite ciljne grupe. Jednoj se obraća Pink, drugoj Informer, ono što njima promakne dočekuju Večernje novosti, i na kraju kao šlag na tortu dolazi Politika koja se okomila na Drugu Srbiju. Postoji ceo spektar medija koji služe za obračunavanje. Vučić na taj način želi da nam pokaže šta sve čeka one koji su protiv njega.

Miloš Vasić: Vukašin je potpuno u pravu kada govori u čemu je Ratko Dmitrović u pravu, a onda se pojavljuje Politika gde gospođa Smajlović, glavna urednica, pokušava da objasni da ako neko ima primedbu na Ratka Dmitrovića i njegove blesave detonacije - to je uskraćivanje slobode reči Ratku Dmitroviću. To je ponavljanje one Vučićeve teze - šta vi mene kritikujete, pa imam i ja pravo da kažem. To je govorio on, to je govorio Siniša Mali i čitava plejada pilećih mozgova iz Srpske napredne stranke. Kažu: "Imam ja pravo da govorim". Pa, govori, imaš pravo da kažeš šta god hoćeš, ali imaš i odgovornost da - ako si bubnuo neku budalaštinu ili gadost - za to budeš kritikovan. Ta kritika nije uskraćivanje nečijeg prava na slobodu govora. Kritika je nešto najnormalnije u javnom dijalogu u jednom normalnom društvu, ali oni bi hteli da je udave, ako je ikako moguće.

Omer Karabeg: Ohrabruje što jedan deo novinara neće da ćuti. To smo videli prilikom protesta "Novinari ne kleče", a ovih dana je preko 100 novinara Radio televizije Vojvodina protestovalo protiv smene urednika u toj kući. Oni to rade iako rizikuju da izgube posao. Mislite li da će biti nekog efekta od tih protesta?

Miloš Vasić: Važno je da novinari protestuju, da se bune, da vrište i da se ritaju. To je jedino što im je još preostalo. Nekog efekta će sigurno biti, ne presudnog, naravno, jer onih 46 procenata koji su glasali za Vučića apsolutno ne zanima šta mi mislimo. Bitno je, međutim, da ostanu dva-tri plamička u mraku, da bude nekoliko medija koji se neće prepasti, koji će pisati onako kako misle da treba da pišu.

Omer Karabeg: Ali tih medija koji svetle u mraku je, čini mi se, manje nego što ih je bilo u Miloševićevo vreme.

Miloš Vasić: Tu smo negde. Upadljivo i bolno nedostaje Radio B92, koji je bio izuzetno važan u ono vreme.

Nezavisnih medija manje nego u Miloševićevo vreme

Vukašin Obradović: Zaboravili smo da danas u unutrašnjosti Srbije, za razliku od Miloševićevog perioda, gotovo na prste jedne ruke možete nabrojati lokalne medije koji imaju nezavisnu uređivačku politiku. Podsetiću da su u Miloševićevo vreme stvoreni nezavisna mreža ANEM, koju je činilo tridesetak radio i televizijskih stanica, i Asocijacija lokalnih nezavisnih medija Lokal pres. Danas je medijsko tržište u unutrašnjosti Srbije u vlasništvu nekoliko porodica koje su bliske ovom režimu. Tu su Krdžići koji su kupili Studio B i imaju mrežu radio stanica, tu je Vitko Radomirović u čijem je vlasništvu većina radio i televizijskih stanica i printanih medija na jugu Srbije, tu je i Radojica Milosavljević koji ima sedam, osam, devet medija. Danas je medijska situacija u unutrašnjosti gora nego i u najgore doba Miloševićevog režima.

Miloš Vasić: To je posledica histerične rasprodaje javnih medija po unutrašnjosti koja se pravdala lažima o tome da nigde u Evropi ne postoje lokalni javni mediji. Vraga, postoje svuda, ali je bilo bitno da se podave lokalni listovi, radio i televizijske stanice i pređu ruke pouzdanih ljudi i porodica.

Omer Karabeg: Izgleda da najviše slobode ima na internetu. Čini se da je tamo mnogo više nezavisnih portala nego onih koje vlast kontroliše?

Miloš Vasić: To je bila neizbežna posledica kontrole medija. Ljudi moraju da progovore pa makar i na lakat, makar i preko interneta, ali to po prirodi stvari sužava javni dijalog, jer je internet sasvim drugačiji medij. Ali i na taj način se nešto događa - i bogu hvala da je tako.

Vukašin Obradović: Naravno da ima više slobode na internetu. Internet je za većinu nas postao jedino mesto slobode na kome još uvek možete da bez nekih sankcija iznesete svoje mišljenje ili da pročitate nešto što u tradicionalnim medijima ne možete. Režim je toga svestan, pa je Ministarstvo kulture i informisanja pokrenulo inicijativu da se definiše pojam novinar, iako se s tim ne slažu međunarodne organizacije, uključujući i OEBS. Šta je namera ministarstva kulture - videćemo uskoro. Ne bih da slutim, ali mislim da se iza ovog nastojanja krije namera da se onemogući pravna zaštita blogerima i ljudima koji rade na portalima. Ako oni ne budu smatrani novinarima, neće ni uživati prava koja imaju novinari. Mislim da ovaj režim razmišlja kako da ograniči poslednji kanal slobodnog protoka informacija. Podsetiću vas da je toga bilo i do sada u brutalnom obliku - preko obaranja sajtova i takozvanog botovanja. Sada se ide na mnogo suptilnije metode.

Omer Karabeg: U zaključku, mislite li da će se mediji vratiti u devedesete?

Miloš Vasić: Postoji takav pokušaj i takva namera, ali devedesete su davno prošle. Nije to ono isto vreme i što je najvažnije ne postoji onaj isti strah. Postoji, naravno, strah od otpuštanja i gubitka posla. Sada je stvar svačije građanske i profesionalne hrabrosti da li će nastaviti da se po svaku cenu bori za dostojanstvo novinarske profesije. Ja se nadam da hoće.

Vukašin Obradović: Mislim da se mi već nalazimo u devedesetim. Samo je pitanje hoćemo li se probuditi i hoćemo li naći nove načine da odgovorimo na sve veću medijsku represiju. Sve zavisi od toga da li ćemo imati podršku građana. Onog trenutka kada vratimo poverenje građana - ovom režimu će biti mnogo teže da se obračunava sa nepodobnim medijima i novinarima.

Omer Karabeg: Hoćete da kažete kad se ponovi ona situacija iz devedesetih kada su građani prolazili pored TV Bastilje zviždali i protestovali?

Vukašin Obradović: Upravo to. Mi danas moramo da bijemo bitku da ponovo zadobijemo poverenje građana, koje smo izgubili nakon 2000. godine. Verujem da ćemo u tome uspeti.

Autor: Omer Karabeg

Izvor: slobodnaevropa.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 2 Jun 2016 16:07:51 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5997/+Tone+li+Srbija+u+Milo%C5%A1evi%C4%87ev+medijski+mrak
Francuski prosvjednici protiv Zakona o radu prijete blokadom prvenstva Euro 2016 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5993/Francuski+prosvjednici+protiv+Zakona+o+radu+prijete+blokadom+prvenstva+Euro+2016.html Veliki francuski sindikat CGT upozorio je vlasti u Parizu kako će prosvjedima blokirati predstojeće Europsko nogometno prvenstvo Euro 2016 ukoliko se ne odustane od kontroverznog novog Zakona o radu.

Prijetnja dolazi nakon što su deseci tisuća već u više navrata izašli na ulice Pariza i drugih gradova diljem Francuske, a prosvjedi su nerijetko završili u sukobima s policijom.

VIDEO - prosvjedi protiv Zakona o radu u Parizu  

Podsjetimo, Europsko nogometno prvenstvo počinje 10. lipnja, a utakmice će se igrati u nekoliko francuskih gradova - Bordeaux, Lyon, Marseille, Nica i Pariz. No, iz CGT-a ističu kako od održavanja utakmica neće biti ništa ako vlasti ne odustanu od novog zakona za koji se ističe da primarno ide na ruku poslodavcima, kontra interesa radnika.

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 31 May 2016 12:20:29 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5993/Francuski+prosvjednici+protiv+Zakona+o+radu+prijete+blokadom+prvenstva+Euro+2016
Šabić: Obaveza da se objasni Savamala sada još veća http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5983/%C5%A0abi%C4%87%3A+Obaveza+da+se+objasni+Savamala+sada+jo%C5%A1+ve%C4%87a.html Beograd -- Poverenik Rodoljub Šabić nakon informacije o smrti svedoka rušenja u Hercegovačkoj ulici smatra da je obaveza nadležnih da rasvetle ceo slučaj "sada još veća".
 
Kako je naveo Šabić u postu na Blogu B92, prošlo je mesec dana od "događaja koji je kao retko koji u poslednje vreme zatalasao našu javnost".

"O akterima je nažalost izostala bilo kakva ozbiljna, relevantna informacija. Isto kao i o aktivnostima nadležnih čiji bi rezultat trebalo da bude rasvetljavanje ovog mračnog događaja", piše Šabić.

Poverenik je podsetio da su ljudi u "fantomkama" u Savamali porušili više zgrada i izvršili više krivičnih dela.

"Valjda prva žrtva noćne akcije 25.aprila bio je S.T., noćni čuvar iz firme za obezbeđenje koji je bio savladan, vezan i maltretiran sve dok akcija nije okončana. Mnogi su, pretpostavljam, njegovu izjavu mogli da čuju i na TV, ne i da mu vide lice koje je vidno uplašen sklanjao od kamera", naveo je Šabić.

Kako je objasnio poverenik, on je proteklog vikenda mejlom obavešten o tome da čuvar ima zdravstvene probleme i da je prebačen na VMA. Šabiću je tu informaciju poslao jedan od ljudi čija je imovina uništena u Hercegovačkoj 25. aprila.

"U njemu je, uz zahvalnost meni i kolegi Jankoviću, zaštitniku građana, zbog principijelnog zalaganja za istinu i zakonitost, bila i informacija za koju je sam pošiljalac rekao 'nadam se da je samo moja paranoja'", naveo je Šabić.

U poruci je pisalo da je čuvar iz firme za obezbeđenje prenet na VMA uz komentar da je predinfarktno stanje, a da je zatim prebačen s kardiologije zbog zapetljanih creva.

"Poslednji izveštaj koji smo dobili od njegovog kolege iz agencije koji ga je posetio je da su tom jadnom čoveku na VMA, zbog psihičkih problema, vezane i ruke i noge", prenosi Šabić.

Kako se navodi, iako ne zna ništa pouzdano o okolnostima smrti čuvara, Šabić očekuje da će informacije o tome biti saopštene bez odlaganja.

" Ali, znam da je i inače velika, ogromna, neizvršena, a nesporna obaveza nadležnih da javnosti Srbije objasne šta se sve krije iza događaja u noći 25.aprila, od danas još veća, mnogo veća", naveo je Šabić.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Wed, 25 May 2016 14:38:12 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5983/%C5%A0abi%C4%87%3A+Obaveza+da+se+objasni+Savamala+sada+jo%C5%A1+ve%C4%87a
Šabić: Objekti u Savamali nisu bili nelegalni http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5980/%C5%A0abi%C4%87%3A+Objekti+u+Savamali+nisu+bili+nelegalni.html Beograd -- Poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić kaže da objekti u Savamali nisu bili nelegalni i da u tu postoji više počinjenih krivičnih dela.
 
"Ako su objekti nelegalni, zna se kako se ruše po zakonu i ako postoje konačna rešenja o rušenju. Objekti u Savamali nisu bili nelegalni i ja bih mogao da vam navedem sedam ili osam krivičnih dela koja su se tamo dogodila", izjavio je Šabić za N1.

Prema njegovim rečima, realno je očekivati da će zaštitnik građana podneti još jedan izveštaj i da će postupak nadzora biti sproveden ne samo u odnosu na policiju već i na još neke organe vlasti.

"Ja sam razgovarao s ljudima koji su kupili imovinu od države. Kada se suočite sa čovekom koji kaže to je objekat koji je pre 70 godina sagradila Iskra, državno preduzeće, i nikad niko nije pokrenuo postupak za rušenje tih objekata, nikad niko to nije doveo u pitanje i nije krenuo u postupak rušenja. Ne samo što su rušili već i što je u tim objektima bila imovina", rekao je Šabić.

Premijer Vučić nedavno je rekao da su objekti koji su u naselju Savamala porušeni u noći 25. aprila bili "bespravni objekti, koji su ružno izgledali i od kojih su korist imali samo oni čiji su bili".

S druge strane, poverenik Šabić smatra da je prošlo dovoljno vremena i da je policija trebalo da reaguje.Naveo je da su ljudi koji su se našli povređenim podneli sudu zahtev za dokaze i da sud treba da izađe na lice mesta i utvrdi činjenice, ali da se sada čisti šut na tom mestu, pa se može pomisliti da se čiste dokazi.

"Tamo stoje table Beograd puta, ne znam šta oni rade. Ušao sam na sajt Beograd puta tamo ne postoje radovi, nema nikakvih radova, nejasno je zašto se to dešava i neko mora da objasni šta se tamo radi", rekao je Šabić.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 23 May 2016 15:21:29 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5980/%C5%A0abi%C4%87%3A+Objekti+u+Savamali+nisu+bili+nelegalni
Šabić: I da su bespravni - ne mogu fantomke, gluvo doba... http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5975/%C5%A0abi%C4%87%3A+I+da+su+bespravni+-+ne+mogu+fantomke%2C+gluvo+doba....html Beograd -- Tvrdnje da su u Savamali srušeni bespravni objekti je neprimerena i potpuno irelevantna, kaže poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić.
 
Kako kaže, čak i da objekti jesu bespravni, savršeno je jasno da njihovo legalno uklanjanje sprovode ljudi pod fantomkama u gluvo doba noći uz brojna kršenja prava građana.

"A posebno, apsolutno neumesno je bilo to da se gradonačelnik javno zapita ‘A ko kaže da je počinjeno neko krivično delo?'", rekao je Šabić u intervjuu za NIN komentarišući nedavna dešavanja u Savamali.

On dodaje da je nasilničko ponašanje, uništavanje tuđe stvari, neotklanjanje opasnosti, povreda slobode kretanja, teška krađu, čak i razbojništvo...

"A krađa nekoliko komada vatrenog oružja bi, u bilo kom kontekstu, po prirodi stvari, morala biti predmet posebne pažnje nadležnih", ističe poverenik.

Prema njegovim rečima, da se formacija od tridesetak ljudi u crnom, pod fantomkama i s palicama u rukama, samo prošetala gradom, to bi morao biti događaj vredan maksimalne pažnje i reakcije.

Šabić je saopštio i da je reč o situaciji koja zahteva da bude prioritet nadležnih, a da je loše što njihovo dosadašnje postupanje to nije potvrdilo.

"Ne samo da gotovo dve sedmice nije preduzeto ništa na razjašnjenju slučaja, nego je stvar dodatno opterećena famoznim čišćenjem šuta u organizaciji gradskih vlasti. Ta naknadna akcija je mnoge asocirala na uništavanje dokaza", dodaje on.

Ministar policije Nebojša Stefanović rekao je da je "spin" to što je glavna vest u Srbiji rušenje tri nelegalna objekta u Savamali.

Kako kaže, rušenje na takav način ne sme da se dešava, ali ne treba da bude glavna vest u Srbiji.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

]]>
Wed, 18 May 2016 14:04:30 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5975/%C5%A0abi%C4%87%3A+I+da+su+bespravni+-+ne+mogu+fantomke%2C+gluvo+doba...
"Slučaj "Savamala" će pokazati u kom pravcu ide Srbija" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5971/%22Slu%C4%8Daj+%22Savamala%22+%C4%87e+pokazati+u+kom+pravcu+ide+Srbija%22.html Beograd -- Zaštitnik građana Saša Janković ocenio je da će dalje postupanje državnih organa u slučaju rušenja u Savamali pokazati u kom pravcu Srbija ide.
On je naveo da će razvoj situacije pokazati i da li država postoji za sve ili samo za neke.

Zaštitnik građana ocenio na televiziji N1 da vladavina prava u Srbiji posrće jer je prisutan trend relativizacije zakona i jer je često potrebna politička volja da bi se zakoni sprovodili.

Premijer Aleksandar Vučić rekao je danas da su u beogradskom naselju Savamala srušeni bespravni objekti i da policija radi svoj posao i da ne treba davati značaj tome.

Janković je rekao da čak i ako su rušeni nelegalni objekti "ono što je zidano noću, mora da se ruši po danu i po zakonu".

U noći između 24. i 25. aprila ljudi koji s fantomkama na glavama porušili su objekte u Hercegovačkoj ulici u Savamali u Beogradu. Iako su građani pozivali policiju i tvrdili da ih ljudi s maskama na glavama maltretiraju, policija nije reagovala i upućivala ih je na komunalnu policiju.

Zaštitnik građana objavio je juče izveštaj o radu policije te noći u kome se navodi da je policijskim službenicima iz vrha službe naređeno da građane upućuju na komunalnu policiju.

On je na N1 ponovio da je policija dostavila snimke poziva građana te noći, ali da je šef smene prvobitno rekao da snimci njegovih razgovora s dežurnim operaterima ne postoje, ali da su oni ipak postojali i dostavljeni ombudsmanu.

Janković je rekao da se kontrola državnih organa u Srbiji i dalje percipira kao "nužno zlo".

"Narodna skupština ove godine nije razmatrala izveštaje nezavisnih organa, a to je nezakonito", rekao je Janković.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 12 May 2016 14:48:04 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5971/%22Slu%C4%8Daj+%22Savamala%22+%C4%87e+pokazati+u+kom+pravcu+ide+Srbija%22
RAZGOVOR-BORIS BUDEN: „Hasanbegović je potpuno u pravu kada tvrdi da je antifašizam floskula“ http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5967/RAZGOVOR-BORIS+BUDEN%3A+%E2%80%9EHasanbegovi%C4%87+je+potpuno+u+pravu+kada+tvrdi+da+je+antifa%C5%A1izam+floskula%E2%80%9C.html Boris Buden, kulturni teoretičar, prevoditelj, publicist; trenutno gostujući predavač na Bauhaus-Weimar Universitätu. Šira javnost najviše ga pamti po esejima koje je objavljivao u Arkzinu, a naknadno su publicirani u zbirci Barikade (dva izdanja). U razgovoru s Budenom pretresli smo pitanje antifašizma kao pojma i prakse s obzirom na domaće i šire europsko iskustvo u dugom trajanju, uz priziv alternative trenutnoj revizionističkoj konjunkturi.
 
Na prošlogodišnjoj tribini o NOB-u istaknuli ste njegovu temeljnu modernističku dimenziju: zahtjev za elementarnom univerzalnošću i egalitarnošću; od Suvinova „u pokretu smo konačno priznati kao ljudi" do socijalističke revolucije i radničkog samoupravljanja. Koliko je 1990. godina kao "nulta godina" i inzistiranje na Državi umjesto Republike mjesto istine ne samo potpunog prekida s progresivnijim tradicijama domaćeg (socijalističkog) modernizma nego i konačne provincijalizacije/kolonizacije Hrvatske?

- Možda je najbolje najprije govoriti o kontinuitetima jer mi se oni čine zanimljivijima. Nije riječ samo o činjenici da je hrvatska država 1990. godine već postojala, postojala je i potpuno razvijena institucionalna infrastruktura građanske nacionalne kulture, kao i građanska inteligencija koja je najvećim dijelom bila u potpunosti nacionalno osviještena, zahvaljujući prije svega nacionalnom obrazovanju čiji su temeljni elementi bili hrvatski jezik, koji smo svi u školi javno zvali tim imenom, kao i hrvatska povijest "od stoljeća sedmog". Nacionalizam u svojoj historijskoj građanskoj formi nije bio krvni neprijatelj komunističkog sistema kojeg je taj sistem nedemokratski, dakle totalitarno progonio, nego je bio njegov strukturni element kao i njegov legitimacijski horizont. To se još danas čuje u onoj poznatoj tezi da bez partizana, odnosno hrvatskih komunista ne bi bilo samostalne hrvatske države. Ta fraza nužno reducira i komunizam i antifašizam kao svjetskopovijesne fenomene na nacionalnu odnosno nacionalističku teleologiju. Sve što postoji nalazi svoje opravdanje samo u mjeri u kojoj služi naciji. Ukoliko joj ne služi, samim tim ne valja. Dakle, antifašizam je u redu, ali samo zato jer je poslužio ostvarenju hrvatske države. Da nije, bio bi suvišan, odnosno Hrvati ne bi imali nikakvog razloga boriti se protiv fašizma. To je ono što mislim kad kažem da je nacionalizam još uvijek ultimativni legitimacijski horizont politike i ideologije u Hrvatskoj. Ali i tu je riječ o kontinuitetu. I komunisti su svoju vlast nacionalistički legitimirali. Daleko od toga da su radili na uništenju nacije, zatiranju svega hrvatskoga kako se danas govori. Naprotiv, čitav projekt historijskog komunizma u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji sastojao se u ideji da se naciji, kao historijski naslijeđenoj realpolitičkoj kategoriji, dade nekakav socijalni sadržaj. Da se Hrvatice i Hrvati opismene, da se operu i obuku, da im se izgradi krov nad glavom i upale žarulje po domovima, da se zaposle, da grade sebe i društvo, da svakog dana u svakom pogledu kulturno i ekonomski napreduju i da se napokon nauče hodati u korak s modernim svijetom i da pritom ne eksploatiraju jedni druge, ne gule jedni druge do gole kože, to je bio projekt modernizacije hrvatske nacije koji je došao iz šume na partizanskim bajunetama.

Možemo li reći baš samo "iz šume", niotkud; ne zanemarujemo li tu kontinuitet s međuratnim radničkim i komunističkim pokretom? Istovremeno, mitska figura šume rezonira s jednom vrstom diskvalifikacije partizanskog pokreta.

- "Šuma" je rasistička malograđanska metafora za kulturnu inferiornost partizana, nešto kao "Srbi" ili "Hercegovci" jučer, a "migranti" danas ili još bolje sutra. Izraz je proizvod fantazije o zdravoj, normalnoj, ni lijevoj ni desnoj, samodovoljnoj jezgri građanske kulture koja je žrtva primitivaca izvana, nepismenih, partizanskih odrpanaca koji lože peći hrastovim parketom, uzgajaju svinje u kadama ... Kao takva ona nije samo gola laž, jer ju je lako historijski osporiti, nego je autentično nedemokratska. Upravo je ta priča o seljačinama iz šume izraz najprimitivnijeg, tada već historijski dekadentnog, rasističkog elitizma nekadašnje građanske klase, njene patološke asocijalnosti. Baš je ta klasa bila nesposobna da vidi dalje od svoga nosa, od svojih egoističnih malograđanskih interesa, odnosno prije svega nesposobna da pokrene opću društvenu i kulturnu modernizaciju. A što se komunističkog pokreta tiče, pa on je već tada bio podijeljen. Dok je s jedne strane bio u stanju mobilizirati ogromnu emancipacijsku energiju koja je u relativno kratkom vremenu uspjela ostvariti revolucionarne civilizacijske pomake, bilo da je riječ o općem opismenjavanju ili o ravnopravnosti žena, o masovnom izlasku žena kao žena na društvenu, kulturnu i političku pozornicu, što nitko drugi, uključujući i građansku klasu, nije bio u stanju, s druge strane je oportunistički preuzeo institucionalni aparat nacionalne države i građanske kulture vjerujući da mu može udahnuti novi socijalni, emancipacijski sadržaj. Rezultat je bio taj historijski kompromis koji je progonio komuniste do njihova historijskog kraha devedesetih.

U kom smislu taj kompromis ili ta ambivalentnost komunističkog pokreta utječe na današnju stvarnost, odnosno kako se to proturječje socijalističkog modernističkog projekta razriješilo u ovom što poznajemo (i) kao postsocijalizam?

- Pa upravo u smislu onoga što zovem kontinuitetom, u smislu činjenice da komunistički pokret kod nas ne samo da je pretpostavljao nacionalno građanstvo, nego ga je realno, dakle društvenoekonomski upravo omogućio u modernom smislu stvarajući ono što danas pred našim očima definitivno nestaje, relativno široku, hrvatsku, građansku middle class koja je bila autentični proizvod jugoslavenskog samoupravnog socijalizma i socijalni supstrat nacionalne građanske kulture. Naravno, nije postojala nacionalna buržoazija - njenu ulogu je igrala socijalistička tehnokracija, također potpuno tržišno osviještena, koja se, u historijskom momentu postkomunističke akumulacije kapitala, odnosno po naški kriminalne privatizacije, nije uspjela konstituirati u nacionalnu buržoaziju sposobnu da pokrene postkomunistički razvoj. Umjesto nje dobili smo neku vrstu domaće lumpenburžoazije koja je korupcijski umrežena s kompradorskim političkim elitama. Obje su samo nominalno nacionalne, dok su realno pod komandom i kontrolom institucija supranacionalne političke, financijske ili vojne moći. Smiješno je reći da je Hrvatska danas suverena. Hrvatski je narod bio suveren u bivšoj Jugoslaviji i to zajedno s ostalim njenim narodima. Jugoslavenski komunisti nisu samo obećali suverenost u antifašističkoj borbi, oni su je bili u stanju i realpolitički ostvariti, za razliku od ustaša, četnika i ostalih fašističkih kolaboranata. Ali čitav taj historijski projekt socijalizacije i modernizacije nacije definitivno je propao.

Zašto je propao?

- Pa možda je bolje reći da je poražen, politički i ideološki, na onoj historijskoj sceni na kojoj se odigrao epohalni raspad čitave industrijske moderne uključujući i njezinu najvažniju društvenu instituciju, socijalnu državu blagostanja, bilo u njenoj zapadnodemokratskoj, metropolskoj formi, bilo u njenoj realsocijalističkoj, perifernoj verziji. Kad kažem da je socijalistički projekt poražen, mislim na to da je poražen u klasnoj borbi, dakle da se nije uspio suprotstaviti ofenzivi klasnog neprijatelja koji nije nasrnuo samo na nekakvo socijalističko društvo, nego na društvo kao takvo, koji je razorio sam socijalni temelj bilo kakve socijalističke emancipacijske politike. Poražen je i ideološki. Kad je došao u krizu sedamdesetih, spremno je čekala neoliberalna ideologija da ponudi alternativu, odnosno da sebe ponudi kao nužnost bez alternative, odnosno kao logiku same stvarnosti, same ljudske prirode. Neoliberalizam je danas na djelu upravo onda kada javno zdvaja nad bespotrebnim ideološkim podjelama, nad vječnom borbom ustaša i partizana i zaziva okretanje budućnosti, reformama, post i nadideološkoj idili nacionalnog zajedništva. Pritom olako zaboravljamo da neoliberalizmu demokracija uopće ne treba. Ili kako je to Hayek rekao u posjetu Pinochetu, da mu je liberalna diktatura draža od demokratske vlade koja ignorira liberalizam. Uostalom ni naši liberali nemaju nikakvih ideoloških problema s hadezeovskim postfašizmom, dok god on obećava takozvane reforme.

Kod nas je restauracija kapitalizma koincidirala s ratom; u kojem smislu tu možemo govoriti o nužnosti i kontingenciji, a u kom o prekidima i kontinuitetu?

- Dolazak Tuđmana na vlast, pa i sam taj takozvani Domovinski rat, koji ne samo da se mogao nego i morao izbjeći, naše su domaće otjelovljenje onoga što Naomi Klein naziva doktrinom šoka - korištenje krize, odnosno kod nas tada nacionalističke ratnohuškače mobilizacije masa i naposljetku samoga rata kao paravana iza kojega se implementira nepopularna politika, konkretno masovna eksproprijacija cijele jedne klase vlasnika nad sredstvima za proizvodnju. To je ono što se misli kada se govori o radnicima koji su otišli na front da bi pri povratku svoje tvornice i hotele našli u rukama novih privatnih vlasnika. Ukratko, kriminalna privatizacija kao mehanizam postkomunističke akumulacije kapitala. Ali ponovo naglašavam, i tu je često riječ o kontinuitetu. Nije samo bivši jugoslavenski sistem samoupravljanja sadržavao mnoge elemente neoliberalizma, nego je i sam Tuđman prije element kontinuiteta nego prekida. On sam je autentični proizvod komunističkog sistema. Kao što je poznato, Tuđman je bio otpočetka pripadnik najviših slojeva jugoslavenske upravljačke elite. Iz današnje postjugoslavenske perspektive moglo bi se reći da je zemlja u kojoj su tipovi kao Franjo Tuđman zauzimali takve, upravo stratosferske društvene i političke položaje, nužno morala propasti. To se odnosi i na Tuđmana kao žrtvu totalitarističkog sistema. Uvjeren sam da bi danas devedeset posto Hrvatica i Hrvata pristalo odguliti do u dan Tuđmanovu robiju, ako bi poslije toga mogli uživati generalsku penziju u vili u sjevernom dijelu Zagreba, igrati tenis i u dokolici žvrljati gluposti po papiru. Ali to su prošla vremena. Hrvatska je danas nacija bez društva i bez suverenosti, domoljublje i ništa više.

Jednom prilikom ste rekli kako je „identitet kost za glodanje koju vam dobace prije nego vas ogule do gole kože"; drugom kako „morate ući u rat s ćirilicom da biste zamračili činjenicu da je radna nedjelja proširena na 60 sati i da će poslodavci imati pravo da otpuštaju trudnice". Identitarnost je pojela i pojam antifašizma - postavlja li se kao jedini istinski politički emancipatoran onaj antifašizam koji u obzir uzima socijalne i klasne odnose? Odnosno onaj o kojem obično govorimo kao o (autentičnom, a izbrisanom) historijskom iskustvu NOB-a.

- To što se zvalo Narodnooslobodilačka borba bilo je, da upotrijebim Freudov termin, naddeterminirano, dakle čvorište mnogih značenja iz kojeg je nemogući izdvojiti jednu jedinu nit. Elementi socijalne revolucije tu su izmiješani s elementima nacionalpatriotske obrane domovine, recimo u borbi protiv talijanske okupacije Dalmacije, ili naprosto borbe za goli život kao što je bio slučaj sa Srbima u NDH koji su pod ustaškim terorom bili egzistencijalno ugroženi. Ostalo je politika odnosno ideologija, koja je odlučujuća u artikulaciji i organizaciji borbe. A ona nije bila naprosto komunistička. Nevjerojatno je da je danas, kada su javne debate zasićene povijesnim temama i kada su profesionalni povjesničari glavne zvijezde u tim debatama, upravo elementarno povijesno znanje potpuno irelevantno. U hrvatskoj javnosti danas nije rijetkost čuti kako se jedna zakašnjela blairistička forma historijske socijaldemokracije, mislim na hrvatski, danas Milanovićev SDP, naziva komunizmom pa čak i boljševizmom. NI KPJ 1941. godine nije bila boljševička partija. Da je, vodila bi klasni, a ne narodnooslobodilački rat. Kategoriju naroda kao političkog subjekta u revolucionarni komunistički pokret, umjesto radničke klase, uveo je Dimitrov 1935. godine na 7. kongresu Kominterne, redefinirajući ga kao antifašističku kategoriju: narod su svi oni koji podržavaju borbu protiv fašizma, bez obzira na klasnu pripadnost. To se zvalo politikom narodnog fronta i u osnovi je reakcija komunističkog pokreta na poraze koje je doživio i Italiji i Njemačkoj, gdje su radničku klasu u velikom dijelu uspjeli mobilizirati fašisti. Riječ "boljševik" kada se danas rabi u javnosti obična je psovka, točnije, fašistička psovka i nema realnog referenta, nego je simptom radikalno desne, postfašističke hegemonije u Hrvatskoj.

A to nas dovodi do pitanja (ne)sposobnosti onog što danas određujemo kao antifašizam da se istinski politizira, odnosno - da artikulira postojeće društvene antagonizme na politički djelotvoran način.

- Nažalost, i pojam antifašizma, kako se danas koristi u javnosti, također je skovan pod uvjetima te iste hegemonije. On je rezultat jedne retroaktivne operacije na historijskoj stvarnosti kojom je s nje odstranjeno maligno strano tijelo komunizma. Tako je komunizmu uvaljeno svo zlo, svi zločini, a antifašizam se šepuri uokolo kao kategorija historijske nevinosti. Ali ni taj antifašizam također nije nevin. Zar je tako teško sjetiti se one silne količine nasilja koje je aktivirano u borbi protiv fašizma i to sa strane zapadnih saveznika? Ali danas se govori samo o komunističkom teroru, ne i o demokratski legitimiranom antifašističkom teroru. Pa nisu komunisti spržili zapaljivim bombama više od pola milijuna njemačkih civila ili bacili atomske bombe na žene i djecu u Japanu. Nevinost je ideološka, a ne realno politička odnosno historijska kategorija. "Samo kamen je nevin, čak ni dijete", napisao je svojedobno Hegel, definirajući nevinost kao čisto nečinjenje, apsolutnu nedjelatnost. Možda je u tome i problem kod nas danas kada je antifašizam u javnoj upotrebi najčešće izgovor za politički oportunizam, za svoju suprotnost, dakle za nesuprotstavljanje fašizmu.

Kako se u tu konstelaciju uklapa (iznuđena) izjava aktualnog ministra kulture, Zlatka Hasanbegovića, da je antifašist?

- On to može tvrditi upravo zato što antifašizam danas nije politički faktor, što je izgubio svoj mobilizacijski naboj, što je stav bez realnog političkog učinka. Upravo zato što je tako benigan, bezopasan, što niti laje niti grize, svatko može biti antifašist, pa tako i jedan uvjereni postfašist. U tom smislu Hasanbegović je potpuno u pravu kada tvrdi da je antifašizam floskula. Da nije, ne bi se po cijeloj zemlji, na stadionima i ulicama orilo od ustaških pozdrava, ne bi ustaški i fašistički simboli ukrašavali hrvatske gradove, ne bi se Predsjednica družila s tipovima koji se slikaju u nacističkim uniformama, uostalom ne bi sam Hasanbegović bio ministar, a bogme ne bi ni ova naša lokalna socijaldemokracija stajala u stavu mirno pred crnokošuljašima i čestitala im dan pobjede nad antifašizmom kako se to onom jadniku, socijaldemokratskom gradonačelniku Splita omaklo. Dogodila mu se u stvari prava freudovska omaška koja je iznijela na vidjelo njegovu nečistu savjest, odnosno istinu ne samo njegova kolaboracionističkog oportunizma nego i činjenicu da hrvatska realnost danas izgleda kao da su 1945. godine pobijedile ustaše, a ne partizani. Čak bih se usudio reći da je antifašizam ušao u Ustav samo zato što je već tada postao floskula. Instalirala ga je Tuđmanova ideologija pomirenja, naša domaća provincijalna verzija kraja historije u kojem sve suprotnosti, svi sukobi interesa, da ne spominjemo klasne sukobe unutar nacije, postaju stvar prošlosti. Tako je i antifašizam zakopan u dubine povijesne zbiljnosti, kao davno položen temelj hrvatske državnosti, ali samo zato da nam podupire ovaj današnji ustaški krov nad glavom. Riječ je o radikalnoj asimetriji između partizana i ustaša. Dok su prvi pospremljeni u zločinačku, totalitarnu prošlost, drugi uživaju kao heroji sadašnjice. Ista asimetrija vrijedi i za floskulu o dva totalitarizma. Da se stadionom orilo "smrt fašizmu - sloboda narodu" utakmica bi sigurno bila prekinuta.

U više navrata ste se poigrali s primjerom kako je "i nacistička Europa bila ujedinjena Europa". Koliko je novi val revizionizma prilog konačnom cementiranju Hrvatske u novu europsku internacionalu, i to, tradicionalno, kao njezine vojne krajine?

- Problem je u tome što se u Hrvatskoj od 1991. godine na ovamo fantazija zvana Europa nikada nije spustila u stvarnost, kako onu historijsku tako i ovu aktualnu. Ona je bila i ostala neka vrsta vulgarno utopijske destinacije, prema kojoj Hrvatska stalno putuje, ali nikako da stigne. To je zato što je u Hrvatskoj Europa još uvijek normativni ideal, zamišljeno mjesto na kojem je sve kako treba. Koliko je taj pojam Europe ambivalentan, najbolje se vidi u stavovima hrvatskih liberala koji bespomoćno zdvajaju nad hrvatskom dolinom suza u kojoj nesposobna korumpirana država i njeni besposleni, birokratski trutovi, takozvani uhljebi, žive na grbači poštenih i marljivih poduzetnika i onemogućavaju takozvane reforme, odnosno konačnu privatizaciju svega postojećega. Pritom kao uzor i mjeru oni stalno spominju neku normalnu, uređenu državu, tamo negdje u Europi, na Zapadu, gdje je sve na svojem mjestu i valjda nitko nikoga ne eksploatira. Panama Papers su nedavno iznijeli na vidjelo da globalna elita, uključujući i onu najrazvijenijih zemalja Zapada, danas sjedi na neoporezovanoj imovini vrijednoj između 20 i 30 trilijuna dolara. Korupcija je strukturalni element globalnog kapitalizma, a ne mjera lokalne zaostalosti. A kad je o zahtjevu za privatizacijom državnih firmi riječ, onda bi se kao primjer mogle uzeti Njemačke savezne željeznice, firma u stopostotnom vlasništvu njemačke države koja godišnje preveze skoro trećinu čovječanstva, ima dakle preko dvije milijarde putnika odnosno preveze dnevno dvije Hrvatske. Nikome ne bi palo na pamet u Njemačkoj nazvati radnike koji to ostvaruju uhljebima ili trutovima. Kao što se ne može onih 60 posto Bečana koji žive u socijalnim, dakle javnim sredstvima dotiranim stanovima nazivati društvenim parazitima. Naprotiv, Beč je proglašen za najudobniji grad za život u svijetu. Upravo zbog tog svog boljševizma kako bi rekli naši provincijalni privatizeri svega postojećega. Ali važno je shvatiti da se realnost kako kod nas tako i u Europi ne može ideološki simplificirati.

Da se vratimo pitanju europskog fašizma, odnosno Europe koja nominalno počiva na temeljima antifašizma.

- Europa ne samo da je historijski jednom već bila ujedinjena pod nacifašizmom, njeni današnji navodno antifašistički temelji također su historijska, dakle kontingentna, promjenjiva kategorija. Danas nije teško zamisliti Europu pod vlašću ultradesnih, rasističkih, postfašističkih političkih elita, što je u Srednjoj Europi, Mađarskoj, Poljskoj, odnosno u Hrvatskoj, djelomice već stvarnost. Nije dakle teško zamisliti Europu Marine Le Pen, britanskih euroskeptika, njemačke Pegide i AFD-a, nizozemskog Geerta Wildersa, i njihovih vaneuropskih političkih fanova, od Erdogana do Putina i Trumpa. U tom smislu Karamarkov HDZ, odnosno pojava tipa Hasanbegovića ne samo da ne moraju biti nikakva mjera hrvatske zaostalosti u odnosu na Europu, nego naprotiv, pioniri novog europskog poretka, vizionari nove Europe koja će osloboditi Brevika iz zatvora kao borca za europsku slobodu, u Auschwitzu komemorirati žrtve komunističkog terora i slaviti Adolfa Hitlera kao prvog ujedinitelja rasno čiste, arijevske Europe, kojeg su azijatski, komunistički totalitaristi otjerali u tragično samoubojstvo. Hoćemo li onda moći tužakati toj Europi Karamarka, Hasanbegovića i njihove postfašističke pobočnike? Onome tko će reći da pretjerujem s ovim mračnim vizijama, mogu samo ponoviti onaj Gramscijev slogan o pesimizmu razuma koji, naravno, ima smisla samo ako je praćen optimizmom volje. A za taj optimizam volje ima u Hrvatskoj dovoljno razloga, odnosno dovoljno onih koji već sada ne pristaju na ovu stvarnost. To su ljudi kojima ne treba nikakva Europa ni kao normativni uzor ni kao instancija tužakanja na koju se može delegirati vlastita demokratska volja. Oni ni u čemu ne zaostaju za Europom, a ponajmanje u svojoj sposobnosti da se konstituiraju u suvereni subjekt demokratske volje. To je suverenost koja još ima realnog smisla sada kada je od onog takozvanog sna o suverenoj hrvatskoj državi ostala samo još ova realna postfašistička mora. I to je suverenost za koju Europa nije normativni uzor koji se u našoj prokletoj provincijalnosti i zatucanosti nikada neće dostići, a ponajmanje instancija pritužbi od koje se očekuje da nam, umjesto nas samih, ostvari pravdu i slobodu, nego je historijski otvorena demokratska mogućnost, potencijalni horizont bolje budućnosti. Riječ je o tome da u odnosu na Europu sami sebe vidimo iz radikalno različite perspektive, ne kao one koji trebaju Europu, nego naprotiv, kao one koje ta Europa treba da bi uopće imala kako za nas, tako i za sve ostale, neku bolju budućnost.

Pisali ste o "djeci postkomunizma", represivno infantiliziranoj nakon rušenja komunističkih režima Istočne Europe - tj. vraćenoj u školske klupe da sriču abecedu demokracije ispočetka. Problematiziramo li liberalno hegemoniziranje pojma (ili kvalifikacije) građanske participacije, gdje bismo mogli locirati kontinuitete socijalističkog citoyena s civilnim društvom u Hrvatskoj početkom devedesetih? Možda, i naročito, u Antiratnoj kampanji (ARK) i Arkzinu, kojih ste bili dijelom?

- Ideologija postkomunističke tranzicije nastoji izbrisati svaku svijest o kontinuitetu s prošlim sistemom. Ona fantazira postkomunističkog čovjeka kao kulturno i politički nezrelu osobu koja kao da je upravo izišla iz prirodnog stanja i pojma nema o demokraciji, o svojim civilnim i socijalnim pravima, i koja baš kao takva ne može preuzeti odgovornost za samu sebe. Zato ona infantilizira postkomunistička društva namećući im tutore raznih vrsta, od transnacionalnih institucija političke i vojne moći, NATO-a, Europske unije, do banaka i velikih korporacija, zatirući u korijenu svaku praksu suverenosti. Tu se teza o historijskoj nezrelosti postkomunističkih masa koristi da bi se njima ideološki i politički potpuno ovladalo. To je danas u nas realnost. Iako je već četvrt stoljeća prošlo od ostvarenja parlamentarne demokracije, hrvatski narod odnosno hrvatske političke elite još uvijek su pod vlašću staratelja bez čijeg odobrenja nisu u stanju donijeti ni najjednostavniju odluku. Ali to je vrijedilo i za takozvano civilno društvo koje je predstavljeno kao neko novorođenče u pelenama koje bez brige i kontrole staratelja ne bi preživjelo ni dana. Riječ je o interesu dominacije i o obezvrjeđivanju svakog historijskog iskustva, što je razlog da upravo ova represivna infantilizacija poskomunističkih društava stvara plodno tlo njihove refašizacije. Ali ARK i Arkzin znali su se tomu oduprijeti i ne samo osvijestiti kontinuitet s prošlošću nego i s budućnošću. Evo jedne anegdote. Neki dan u Parizu francuski filozof Alain Finkielkraut posjetio je onu masu koja protestira na Place da la Republique, onaj nuit debout, protest protiv implementacije neoliberalne politike. Ali izviždali su ga, otjerali su ga vičući za njim da je rasist. Finkielkraut je i devedesetih došao kod nas kao veliki prijatelj Hrvatske kako se to onda govorilo, i dočekala ga je naša nacionalna liberalna elita koja se zgražala nad hadezeovskim, hercegovačkim primitivcima, iako nije ništa imala protiv hrvatskog nacionalizma. Tada smo mi u Arkzinu bili rijetki koji smo Finkielkrauta izviždali, upravo zbog njegove nacionalističke retorike. U Parizu ovih dana, isti je trg nešto prije posjetio i Varoufakis kojega su ljudi s oduševljenjem pozdravili. Eto to je ta razlika odnosno pozitivni diskontinuitet. Danas postoji alternativa, nešto što mi prije dvadesetak godina nismo imali. U tome su ljudi danas koji protestiraju u Hrvatskoj protiv ove refašizacije o kojoj govorimo u velikoj historijskoj prednosti pred nama iz devedesetih. Oni ne samo da imaju svijest o alternativi, oni jesu ta alternativa. Zato se s optimizmom može reći, ne, devedesete se nisu vratile. I moramo učinit sve da se više nikada ne vrate.

Autorka: Milena Ostojić

Izvor: lupiga.com

Originalni članak možete pogledati OVDE

]]>
Wed, 11 May 2016 10:32:26 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5967/RAZGOVOR-BORIS+BUDEN%3A+%E2%80%9EHasanbegovi%C4%87+je+potpuno+u+pravu+kada+tvrdi+da+je+antifa%C5%A1izam+floskula%E2%80%9C
Izbori i druge priče http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5964/Izbori+i+druge+pri%C4%8De.html Glasanje je završeno. Velika demokratska utakmica je odigrana a rezultat je očekivan. Možda jedino iznenađenje predstavlja otkriće da nezavisne agencije koje procenjuju rezultate izbora i daju prognoze pred izbore zapravo uopšte nisu nezavisne. Rezultati koji su polako pristizali, tokom cele izborne noći su prilično varirali u zavisnosti od toga ko ih saopštava. Mnogi su polagali nade da će nedoumice razrešiti zvanični podaci Republičke izborne komisije, ali ti rezultati nikako nisu pristizali. Pokazalo se i da RIK može poslužiti političkoj garnituri na vlasti kao prigodan instrument za vršenje pritiska na ostale političare u ovoj trci. Ovo je dovelo do retko interesantnog momenta u celom izbornom procesu – u sred noći dok većina ljudi spava, kada su specijalne emisije završene, predstavnici opozicije su se sakupili ispred jednog ekrana u sedištu RIK-a iščekujući rezultate i zahtevajući odgovore na njihove primedbe.

Mejnstrim mediji su još jednom pokazali kako se objektivnim izveštavanjem štiti postojeći poredak - analize političkih komentatora koje smo mogli da slušamo su se svodile na kalkulacije oko toga ko bi sa kim mogao u koaliciju i da li je kiša uticala na izlaznost. Retko gde se mogla čuti analiza politika koje zastupaju partije koje ulaze u parlament, ali to izgleda i nije važno.

Kako deluje, na kraju su svi koji su te noći bili pred malim ekranom u RIK-u odahnuli - politička elita je zadovoljena. Vučić je sa naprednjacima ponovo osvojio više od polovine mesta u republičkoj skupštini. Dačić, koji predvodi socijaliste u koaliciji sa Palminom Jedinstvenom Srbijom, je na drugoj poziciji. Na treću je izbio veteran Vojislav Šešelj sa haškom aurom oko sebe - mnogi polažu nade da će njegovo prisustvo skupštinske debate učiniti zanimljivijim. Bivši ministar Radulović i njegove tehnokrate su takođe ušli. Zatim su tu i iskusni funkcioneri Tadić, Čeda, Čanak. Vratila se i Demokratska stranka Srbije ovog puta u kombinaciji sa Dverima. Zapravo ništa novo.

Deo redakcije Mašine dopunjen saradnicima, je ispratio izbornu noć i pokušao da izvuče neke zaključke iz dubina dosade kojoj smo prisustvovali:

 

Jelena Lalatović, članica organizacije Marks21 i polaznica seminara Mašine
Stefan Slavković, novinar NIN-a i saradnik magazina Liceulice
Bojana Tamindžija, polaznica seminara Mašine
Stefan Aleksić, član redakcije Mašine
Vladimir Simović, član Centra za politike emancipacije i saradnik Mašine
Marko Miletić, deo uredništva Mašine

 

OK je ne glasati

Vučić nije odneo ubedljivu pobedu zbog velikog broja apstinenata, već zato što Srpska napredna stranka, u sprezi sa tajkunima, stranim investitorima i vlasnicima krupnog kapitala, može da manipuliše voljom birača. Apokaliptične vizije antidemokratskog, autoritarnog i represivnog društva (na čijoj izgradnji elite iz praktično svih postojećih stranaka decenijama kontinuirano rade), koje građanska opozicija zazivasa ciljem da krivicu za mračnu budućnost svali na one koji nisu izašli na birališta, u najboljem slučaju predstavljaju naivnu i pojednostavljenu interpretaciju stvarnosti.

Ideja da treba glasati za bilo koju opozicionu stranku kako Vučić i naprednjaci ne bi imali apsolutnu većinu pogrešna je jer demokratiju izjednačava sa formom parlamentarnog dijaloga, koji najčešće sistemski izostavlja glas najvećeg broja ljudi, u suštini se svodeći na raspodelu resursa među ekonomskim elitama čiji glasnogovornici sede u skupštini.

Strastveno zagovaranje izlaska na izbore posledica je odsustva klasne perspektive u izbornom procesu. Naime, sve stranke na političkoj sceni Srbije zastupaju interese krupnog kapitala, zašta im je neophodna legitimizacija kroz institucije liberalne demokratije. Nasuprot moralne obaveze da se sačuva demokratija na nivou puke apstrakcije i samo zato što njihovi lideri imaju drugačiju retoriku i imidž od Vučića stoji klasna odgovornost koja nas sprečava da svoj glas damo nekoj od partija koje su učestvovale u privatizacijama, rezovima u javnom sektoru i donošenju antiradničkih zakona.

Dalje, između SNS-a, (van)parlamentarne opozicije i onih stranaka koje nisu do sada učestvovale u političkom životu postoji visok stepen saglasnosti na polju fiskalne i spoljne politike, zbog toga što i proevropske i proruske opcije svoje programe zasnivaju na diktatu imperijalnih centara moći - Brisela ili Moskve.

Jelena Lalatović

Šta nam nisu obećali i zašto?

Reći da je SPS-ovo pozivanje na „tradiciju borbe za radnička prava" nekakvo zalaganje za interese radništva bliže je cinizmu negoli naivnosti, a pitanje je šta je trenutno štetnije. Isto važi i za Stefanovićevo proglašenje Zakona o radu „robovlasničkim", te Vulinovo seirenje kako DS-u legislativno uređenje robovlasništva nije bilo mrsko 2001. i 2005. godine. Svi su u pravu, premda niko nema prava da bude u pravu. I svi to znaju.

Otuda je povremeno laprdanje o gorućim društvenim problemima u okviru predizborne kampanje bilo iznuđeno i uopšteno, mada bi iskrenost („Drago glasačko telo, realni problemi s kojima se susrećete nas, pravo rečeno, ne zanimaju previše.") u najgorem slučaju tek razvejala iluziju kako su izbori služili nečemu drugom do utvrđivanju Vučićeve hegemonije, čak i s manje poslaničkih mesta no pred izbore.

Zato je Sanda Rašković Ivić tek stidljivo pomenula rodnu ravnopravnost, pretpostavljajući da se to od nje, kao očigledno žene, negde i očekuje. Zato je SNS bez mnogo pompe obilazio sigurne kuće. Zato je pitanje drugih manjinskih prava isključivo potpalo pod nadležnosti izbornih lista nacionalnih manjina. Nije se pričalo o pravima LGBT populacije. Nije se romorilo o stanju u zdravstvuobrazovanju, energetici, javnom sektoru uopšte. Naprotiv, ponavljala se neprecizna mantra o rastu životnog standarda, neargumentovanom obaranju nadnaravnog režima bez argumenata, uz sentimentalni prstohvat realpolitičkog građanskog ujedinjenja. Ovi izbori nisu služili uvođenju promena, već održavanju statusa kvo, uz preraspodele pljačkaških i interesnih nadležnosti. Jer, kada odeljenski siledžija zakaže odeljenski sastanak kako bi se raspravilo pod kojim će uslovima odeljenje pristati na dalje šamaranje, drugima ostaje samo da pripreme obraz i eventualno se malko uzjogune. Obećanja bi, u ovim okolnostima, i njima bila radovanja, a toliko ludi ipak nisu.

Stefan Slavković

„Miloje iz Zagužana"

U predizbornoj kampanji na društvenim mrežama su se izdvojili, pored stranačke agitacije, i oni glasovi apologeta građanske ideologije čije je zalaganje za izlazak na izbore adresiralo (pretpostavljenu) visokoobrazovanu srednju klasu. Oslanjajući se na stereotipe po kojima je visokoobrazovani sloj građana skloniji apstinenciji, a niskoobrazovani (valjda u nemogućnosti da razluči demagogiju od politike) glasa po inerciji (ili za sendvič) za nazadne političke opcije, vukući sa sobom u ambis, i ovaj prvi, moralno i intelektualno superiorniji sloj.

Pored toga što su ovakvi stavovi izrazito kultur-rasistički - što možda najbolje reprezentuju neki od predizbornih memova, poput „Ako ne glasaš ti, glasaće Miloje iz Zagužana koji nema osnovnu školu" i „Ne znam za koga da glasam, da neznam znao bih" - oni pokazuju političku kratkovidost ove retorike. Osim toga, oni pokazuju i ciljeve i domete njenih glavnih apologeta - prezerviranje sistemskih struktura i zadržavanje svojih, makar minimalno, povlašćenih mesta u njima.

Agitacijom za izalazak na izbore, ova struja je pozivala da se glasa za one stranke koje bi procese obespravljivanja stanovništva pri sprovođenju neoliberalnih reformi valjda radili demokratičnije, evropskije i stručnije, što ekonomski programi stranaka, kao i dosadašnje učešće u vlasti nedvosmisleno pokazuju.

Nakon izbora i, očekivane, ubedljive pobede naprednjaka, ovakva politika se iscrpljuje ušuškavanjem u rezignaciju pa društvene mreže preplavljuju izjave tipa „Ko zadnji izađe nek ugasi svetlo" i „Kad niste glasali nemate pravo ni da se žalite", indiferentna prema činjenici da nijedna od ponuđenih političkih opcija nije nudila raskid sa neoliberalnim politikama, koji je nužan uslov da svaki hipotetički Miloje iz sela - koje se inače zove Zagužanje - ima mogućnosti da bira da li će da se školuje.

Bojana Tamindžija

Samo jako!

Na marginama izbornih dešavanja - posle špalira „nezavisnih analitičara" koji prežvakavaju opšta mesta - obitavaju vesti sa granice zabavnog i ozbiljnog. Najveća vest s'onu stranu izbornih rezultata: Ljubiša Preletačević Beli i lista „Samo jako!" u Mladenovcu, koja je osvojila drugo mesto. U pitanju je humor-lista, lokalna verzija italijanskog fenomena Pet zvezda sa svojim frontmenom Beppe Grillom - glumcem i komedijantom. Kod ovakvih političkih fenomena u pitanju je specifični pristup političkoj sferi: preterivanje, eksces i hiperrefleksija dnevne politike.

Iako ovakve inicijative najčešće kreću upravo iz zezancije, njihova je pojava strukturno uslovljena i nužna. Jer, na delu je odraz opšte tačke građanske antipolitike: politika je gotovo neizbežno loša i neproizvodna a horizont političkog delovanja je trebljenje „dobrih" od „loših" političara. Zato sistem možda možemo nadigrati tako što ćemo ga izvrnuti ruglu pokazujući da političari nisu ništa drugo do komedijanti te da ih mogu zameniti i oni pravi? Ako je politika septička jama, možda poverenje zaslužuju oni koji će je takvom prikazati bez zakrivljenja? Možda poverenje zaslužuje neko ko iskreno laže?

Ali, zapravo se radi o osavremenjenom fenomenu dvorske lude - jedine koja sme da ismeje suverena i da izvuče živu glavu - pružajući time izduvni ventil za strogo kontrolisanu pobunu.

Stoga se ne bi trebalo nadati da je u pitanju prelomni trenutak u razvoju demokratije u Srbiji: „udri brigu na veselje" i pored svega nije validna politička alternativa. Pre će biti da se radi o fenomenu medijskog grebanja o spektakl nego o spektakularnom horizontu radikalno novih politika. Reč je o specifičnoj dinamici medijske sfere i jednoj veoma tržišnoj strategiji: mediji vole eksces, politički šarlatani im ga pružaju pa je interesni brak neizbežan. Humor ipak ne leči sve boljke a primer Italije i originalnog klovna-političara pokazuje to: onog trenutka kada ga je prošao šok inicijalnog uspeha, Beppe Grillo je veselje udario na jeftinu desnu populističku demagogiju.

Politička je staza u buržoaskoj demokratiji uska, i ponuđeno je samo nekoliko kanala kojima se možete kretati.

Stefan Aleksić

Ludost izbora bez izbora

Šta su nam doneli izbori? Na prvi pogled ništa novo. A i kako da nam donesu bilo šta novo kada je garnitura igrača poprilično zastarela. Pogled na budući saziv parlamenta pokazuje da se u političkoj sferi Srbije u proteklih 26 godina višestranačja formirala jedna uskointeresna garnitura profesionalnih političara, koja se samo povremeno smenjuje na državnim funkcijama. Politička oligarhija! Jer malo koja opcija koja ulazi u skupštinske klupe nije već, u ovom ili onom obliku, učestvovala u vlasti.

Ali ipak, zapanjujuće je koliko su se sve opcije tokom kampanje predstavljale kao da nude neki novitet. Valjda misle da su ljudi kratke pameti. A deluje da većini postaje jasno da probleme u kojima se nalazi naše društvo ne mogu rešiti isti oni ljudi koji su ih i stvorili. Pored silne kampanje koja je bila prisutna u javnosti i pozivala ljude da izađu i glasaju za bilo koga, samo da glasaju (jer navodno ako ne glasaju nemaju prava da se bune naredne 4 godine), izlaznost je skočila za svega par procenata u odnosu na 2014. godinu. A upravo ova mantra o glasanju i nemanju prava na kritiku ako se ne glasa i demaskira nedemokratičnost liberalne demokratije koja svu političku aktivnost naroda svodi na taj jedan dan kada se dobija mogućnost šaranja izbornih listića - na kojima pak nema ponuđenog izbora.

Možda i ne treba biti do kraja ciničan, pa valja priznati da su neke opcije nudile alternativu. Ali ta alternativa se na kraju svela na retoriku dok se partijsko organizovanje i dalje odvijalo po već ustaljenom modelu u kojem je odlučivanje rezervisano za nekolicinu, a izgradnja šireg pokreta (i/ili uključivanje već postojećih) koji bi uključio šire društvene slojeve u političku sferu potpuno je zapostavljena. Pokušaj desnice da postavi izbore na referendumske noge - Evropa ili Rusija - takođe je bio jalov. I dalje je pitanje ekonomske alternative ostalo nedotaknuto jer su se političi programi vrteli oko presipanja iz šupljeg u prazno - nećemo da damo ovim, već onim investitorima, nećemo ovaj, već onaj kapital. Ono ključno pitanje - ko proizvodi bogatstvo, a ko ga prisvaja - ostalo je neadresirano. Dok se ne pojavi opcija koja će ovo pitanje staviti u sam centar svog političkog delovanja, izbori ostaju ludost, odnosno ponavljanje iste stvari uz očekivanje drugačijih rezultata. Potrebna nam je promena.

Vladimir Simović

I šta sad da radimo?

Program u izbornoj noći jeste bio loš, ali očajavanje oko toga je upravo ono što se od nas hoće. Pasivnost, letargija, taman dok se još ponešto rasproda ili ugasi. Alternativa se ne čeka, već svi moramo učestvovati u njenoj izgradnji, a to nije lak posao, put je dug i po svemu sudeći, prečica nema.

Mogućnosti političkog delovanja se ne iscrpljuju u izbornoj trci - ovo je (ideološka) matra koja se mora prevazići. Postoji čitav niz aktivnosti, koje se mogu i moraju raditi ma koliko ponekad delovale dosadno i uzaludno. Evo odmah i jednog predloga spiska neophodnih koraka: izgradnja pokreta; stvaranje infrastrukture; izučavanje mogućnosti horizontalnog organizovanja; promišljanje modela nove ekonomije van tržišnih principa; rad sa sindikatima i autonomnim radničkim grupama; edukacija; još edukacije; stvaranje medijskog prostora; ukidanje fiskalnog saveta; kritika svega postojećeg; samokritika; implementiranje drugačijih modela proizvodnje na mikro nivou; prevazilaženje patrijahalnih odnosa; stvaranje materijane baze za organizaciju; menjanje odnosa prema životnoj sredini; borba za očuvanje tekovina socijalne države - javno finansiranog i svima dostupnog zdravstva i školstva; odbrana drugih javnih resursa i usluga - voda, struja, prevoz;...

Spisak je dug, ima šta da se radi. Prvi maj je prva prilika.

Marko Miletić

Izvor: masina.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 9 May 2016 12:31:18 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5964/Izbori+i+druge+pri%C4%8De
Verovali ili ne : Bill Gates: Only Socialism Can Save the Climate, ‘The Private Sector is Inept’ http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5962/Verovali+ili+ne+%3A+Bill+Gates%3A+Only+Socialism+Can+Save+the+Climate%2C+%E2%80%98The+Private+Sector+is+Inept%E2%80%99.html Bill Gates explains why the climate crisis will not be solved by the free market.
In a recent interview with The Atlantic, billionaire tech magnate Bill Gates announced his game plan to spend $2 billion of his own wealth on green energy investments, and called on his fellow private sector billionaires to help make the U.S. fossil-free by 2050. But in doing so, Gates admitted that the private sector is too selfish and inefficient to do the work on its own, and that mitigating climate change would be impossible without the help of government research and development.

"There's no fortune to be made. Even if you have a new energy source that costs the same as today's and emits no CO2, it will be uncertain compared with what's tried-and-true and already operating at unbelievable scale and has gotten through all the regulatory problems," Gates said. "Without a substantial carbon tax, there's no incentive for innovators or plant buyers to switch."

Gates even tacked to the left and uttered words that few other billionaire investors would dare to say: government R&D is far more effective and efficient than anything the private sector could do.

"Since World War II, U.S.-government R&D has defined the state of the art in almost every area," Gates said. "The private sector is in general inept."

"When I first got into this I thought, ‘How well does the Department of Energy spend its R&D budget?' And I was worried: ‘Gosh, if I'm going to be saying it should double its budget, if it turns out it's not very well spent, how am I going to feel about that?'" Gates told The Atlantic. "But as I've really dug into it, the DARPA money is very well spent, and the basic-science money is very well spent. The government has these ‘Centers of Excellence.' They should have twice as many of those things, and those things should get about four times as much money as they do."

In making his case for public sector excellence, the Microsoft founder mentioned the success of the internet:

"In the case of the digital technologies, the path back to government R&D is a bit more complex, because nowadays most of the R&D has moved to the private sector. But the original Internet comes from the government, the original chip-foundry stuff comes from the government-and even today there's some government money taking on some of the more advanced things and making sure the universities have the knowledge base that maintains that lead. So I'd say the overall record for the United States on government R&D is very, very good."

The ‘Centers for Excellence' program Bill Gates mentioned is the Center for Excellence in Renewable Energy (CERE), which is funded in part by the National Science Foundation (NSF). The NSF, which operated with roughly $7.1 billion in 2014, is the source of one-fourth of federal funding for research projects at over 2,000 colleges, universities, K-12 schools, nonprofits, and businesses. The NSF has even funded research by over 200 Nobel laureates, including 26 in just the last 5 years alone. The NSF receives more than 40,000 proposals each year, but only gets to fund about 11,000 of them. Bill Gates wants this funding to be dramatically increased.

"I would love to see a tripling, to $18 billion a year from the U.S. government to fund basic research alone," Gates said. "Now, as a percentage of the government budget, that's not gigantic... This is not an unachievable amount of money."

As evidence around the world shows, the U.S. doesn't have to reinvent the wheel to be a green energy juggernaut - it can simply look to currently-existing examples in countries with socialist policies - like Germany and China, for instance - on how to become a leader in green energy. And according to Bill Gates, the rest of the world will follow the lead if the biggest countries set the bar.

"The climate problem has to be solved in the rich countries," Gates said. "China and the U.S. and Europe have to solve CO2 emissions, and when they do, hopefully they'll make it cheap enough for everyone else."

This past July, Germany set a new record by generating 78 percent of its electricity from renewable sources, beating its previous record of 74 percent in May of 2014. Germany generated 40.65 gigawatts from wind and solar energy, 4.85 gigawatts from biomass, and 2.4 gigawatts from hydropower, for a total of 47.9 gigawatts of green energy when total electricity demand was at 61.1 gigawatts. Over the past year, Germany decreased its CO2 output by 4.3 percent. This means greenhouse gas emissions in Germany are at their lowest point since 1990.

But in terms of raw investment, China's $80 billion green energy investment is more than both the U.S. ($34 billion) and Europe ($46 billion), combined. And those investments are already paying dividends. While coal is still China's biggest source of electricity, the world's biggest polluter aims to have its use of fossil fuels peak in 2030, and trend downward after that. Additionally, China's solar production outpaces all other countries combined.

Between 2000 and 2012, China's solar energy output increased dramatically from 3 megawatts to 21,000 megawatts. And its solar output increased by 67 percent between 2013 and 2014 alone. In 2014, China actually managed to decrease its CO2 emissions by 1 percent, with further reductions expected in the coming years.

China also powers more homes with wind energy than every nuclear power plant in the U.S. put together. China's wind output provided electricity to 110 million homes in 2014, as its wind farms generated 16 percent more power than in 2013, and 77 gigawatts of additional wind power are currently under construction. China's energy grid is currently powered by 100 gigawatts of green energy, and aims to double green energy output to 200 gigawatts by 2020.

Bill Gates wants the U.S. to be an additional green energy leader, and expresses hope that there may still be enough time for the U.S. to take green energy investment seriously, and that the public sector can be instrumental in preventing a 2-degree increase in global temperatures.

Autor: Tom Cahill 

Izvor: usuncut.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 25 Apr 2016 16:51:35 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5962/Verovali+ili+ne+%3A+Bill+Gates%3A+Only+Socialism+Can+Save+the+Climate%2C+%E2%80%98The+Private+Sector+is+Inept%E2%80%99
Prve fotografije iz oslobođene Palmire: Najpoznatiji spomenici su nestali zauvijek, no dio svjetske baštine ipak je spašen od kulturocidnog ISIL-a http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5956/Prve+fotografije+iz+oslobo%C4%91ene+Palmire%3A+Najpoznatiji+spomenici+su+nestali+zauvijek%2C+no+dio+svjetske+ba%C5%A1tine+ipak+je+spa%C5%A1en+od+kulturocidnog+ISIL-a.html Sirijska vojska ostvarila je jučer jednu od svojih najvećih pobjeda - oslobodili su grad Palmiru u kojem se nalaze i drevne ruševine grada, dio UNESCO-ove svjetske baštine. Palmira ili "Grad palmi" od jučer je napokon ponovno miran - sirijska vojska, uz intenzivnu pomoć ruskih zračnih snaga, porazila je ISIL, teroriste koji su grad kontrolirali od svibnja prošle godine.

Uz grad, koji je prije upada ISIL-a brojio oko 50,000 stanovnika, nalaze se antičke ruševine koje se smatra jednom od najvažnijih kulturalnih lokacija na prostoru Bliskog istoka. ISIL je uništio dio antičkih spomenika s eksplozivom - bile su to scene koje su šokirale cijeli svijet.

Danas stižu prve fotografije antičkih spomenika iz Palmire nakon ulaza sirijske vojske. Jedan od najvažnijih spomenika - slavoluk pobjede - više ne postoji, ISIL su ga raznijeli. Također više nema ni Dioklecijanovog vojnog kampa. Nema ni slavnog hrama Bel kojeg su ISIL srušili dinamitom.

Prostor muzeja je također devastiran, no, srećom sirijske vlasti uspjele su pojedine važne predmete prebaciti u Damask prije nego je ISIL zauzeo grad.

Kulturocidni i genocidni teroristi ipak nisu stigli sve sravniti sa zemljom i određen broj spomenika je i dalje tu. Ruska novinska agencija Sputnik objavila je prve fotografije antičkih spomenika u Palmiri nakon jučerašnjeg oslobođenja od strane sirijske vojske:

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

 

]]>
Tue, 12 Apr 2016 11:32:24 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5956/Prve+fotografije+iz+oslobo%C4%91ene+Palmire%3A+Najpoznatiji+spomenici+su+nestali+zauvijek%2C+no+dio+svjetske+ba%C5%A1tine+ipak+je+spa%C5%A1en+od+kulturocidnog+ISIL-a
Javni čas o Srebrenici http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5952/Javni+%C4%8Das+o+Srebrenici.html Predavanje Svjetlane Nedimović - Srebrenica: mapiranje genocida i post-genocidno društvo
 
"Uredno je prebrisano da je 1992., između ostalog, i produkt 1990. Tj. da je ratu i genocidu prethodila totalna destrukcija društva i poretka. Društva i poretka možda u krizi, ali društva koje je do tada, barem u nekoj mjeri, živjelo ideju upravljanja sobom. Barem u nekom mikrosvijetu lokalne zajednice i radnog mjesta. A otpočelo je, nije bez značaja da se kaže, raspodjelom imovine i sfera moći i uticaja. Ako su ta nezgodna neprijateljstva, te tenzije, ta iskonska mržnja već tu, šta ćete - možete samo raditi menadžment. Nama su prodali menadžment etničkog sukoba. Politolozi mu tepaju kao „power sharingu", ja sam sasvim uvjerena da se radi o sirovoj teritorijalnoj segregaciji vlasti i privatizaciji svega društvenog na osvojenoj teritoriji na kojoj je zauzeta vlast. Sjećanje na brižljivo osmišljen plan destrukcije društva koje je imalo kakvo-takvo iskustvo oslobađanja, emancipacije, samoupravljanja, napredovanja, to sjećanje blijedi zato što se aktivno suzbija. Sistematski se suzbija bilo kakav otvoreniji odnos sa prošlošću prije 1992. Zašto? Zato što prošlost krije one mogućnosti koje nismo odabrali. Dobili smo obrazac odnosa sa prošlošću i obrazac odnosa sa sadašnjošću. Obrazac odnosa sa prošlošću je takav kao da je u pitanju koreografija nekog plesa iz 18. stoljeća gdje svako od nas ima svoju ulogu. Zna se koji se datumi obilježavaju, mimo toga se ne priča, zna se ko će žaliti, ko će govoriti, ko će poricati, ko će glasno ćutati. Naš odnos sa prošlošću je rutiniziran. Zvuči paradoksalno ali tako jeste. Društvo koje ne može da se dogovori oko minimalne forenzičke istine, a istovremeno je dogovorilo koreografiju. I ono što je meni najstrašnije kada govorim o sadašnjem društvu jeste da u toj koreografiji ima mjesta čak i za one najgadnije izjave poricatelja genocida i zločina ali nema mjesta za heretike koji žele govoriti o tom društvu kao danas živućem društvu.

U takozvanim aktivističkim krugovima smo pak dobili projektima diktiranu, profesionalnu i formalizovanu preokupaciju emocionalnim i moralnim aspektima našed odnosa sa prošlošću. Dobili smo, prosto, ushićenje, kad mali Srbi i mali Bošnjaci igraju šah u omladinskom kampu i niko nikog ne ubije. Ne postavlja se uopšte pitanje - kako su nastale strukture koje su kontruisane da produkuju i reprodukuju nejednakost, dominaciju i represiju, a koje čine da se mi osjećamo ushićenim što se djeca za petnaest dana nisu poklala, i što nam trebaju i projekat, i budžet, i donacija da oni igraju šah. Možete da kritikujete, možete da posmatrate, možete da pišete izvještaje, možete da čak i stojite sa transparentima ali mi smo izgubili sposobnost da djelujemo direktno. Ne kao molioci, ne kao tražitelji, ne kao zagovaratelji, nego kao oni koji rade sami i o tom radu odlučuju. To vam je OSCE-ovska demokratija, nešto kao Vasina torta s Natrenom.

Sve to dugujemo društvenom inženjeringu društvene demencije u procesu demokratizacije. Izgubljeno je čak i poimanje drugačijeg djelovanja kao legitimnog. Izbrisano je političko iskustvo društva u kom se krila mogućnost drugačijeg puta ka demokratiji. Kakvo god da je naše istorijsko-političko iskustvo u jugoslovenskom samoupravljanju bilo, a bilo je prilično nesavršeno, i to je eufemizam, ali je postojala ideja upravljanja sobom u tim radnim i lokalnim zajednicama. Transfomativna, stvaralačka ambicija u odnosu sa prošlošću kao i u odnosu sa sadašnjošću može pripadati samo društvu koje ima ideju o upravljanju sobom. U bilo kom drugom slučaju i sadašnjost i prošlost bivaju instrumentalizovani za potrebe hegemonije a prošlost je još uvijek u BiH najpouzdanija i najtvrđa valuta.

Dakle, ako se vratim a početak, da li je društveno-politički rad u BiH društvu specifičan zato što se radi o post-genocidnom društvu, ako prihvatimo i tu odrednicu? Ja se usuđujem tvrditi da specifičnosti koje detektujem proizlaze, koliko iz činjenice genocida, toliko i iz poretka konstituisanog na totalnom razaranju jednog društva koje je uključilo i genocid. Bez tog poretka, uprkos onome što se dešavalo između 1992. i 1995., da nam nisu zakrčeni ti kanali ka istinskom političkom iskustvu koje smo imali, da smo imali šansu da se oporavimo."
 
Snimak predavanja možete pogledati OVDE 
]]>
Mon, 4 Apr 2016 12:21:09 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5952/Javni+%C4%8Das+o+Srebrenici
Karadžiću 40 godina, kriv za genocid u Srebrenici http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5949/Karad%C5%BEi%C4%87u+40+godina%2C+kriv+za+genocid+u+Srebrenici.html Hag izrekao prvostepenu presudu Radovanu Karadžiću za zločine u BiH od 40 godina zatvora, ocenjeno da je odgovoran za genocid u Srebrenici i opsadu Sarajeva.
 
Izricanje presude počelo je u 14h, a nakon nešto manje od dva sata predsedavajući veća sudija O-gon Kvon naveo je da je Karadžić kriv za 10 od 11 tačaka optužnice

Karadžić je prvostepeno proglašen krivim za genocid u Srebrenici, dok je oslobođen optužbi za genocid u sedam bosanskih opština, tokom rata u BiH od 1992. do 1995.

Na ovu presudu i Karadžić i tužilaštvo Haškog tribunala imaju pravo da ulože žalbu, a do pravosnažnosti presude on će ostati u pritvoru Haškog tribunala.

U preostalih devet tačaka, Karadžić je proglašen krivim za progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, nehumana dela, terorisanje civilnog stanovništva, nezakonite napade na civile i uzimanje međunarodnih talaca. Ta krivična dela kvalifikovana su kao zločini protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja rata.

Kako je naveo sud, bivši predsednik RS snosi odgovornost za genocid u Srebrenici, ima individualnu odgovornost za zločine protiv čovečnosti, ubistva i kršenje zakona i običaja ratovanja u sedam opština.

Takođe, veće smatra da Karadžić snosi odgovornost za udruženi zločinački poduhvat tokom opsade Sarajeva, za udruženi zločinački poduhvat otmice pripadnika snaga UN.

Karadžić je kriv za genocid u Srebrenici

"Karadžić je izdao direktivu 7, kojom su se intenzivirale restrikcije humanitarne pomoći što je dovelo do katastrofalnih uslova u Srebreničkoj enklavi", naveo je sudija.

Dodao je da je potom komanda Drinskog korpusa izdala naređenje za akciju usmerenu ka enklavama Srebrenica i Žepa

"Dejstva su počela 6. jula, tri dana kasnije Karadžić je saznao da su prošireni uslovi za napad na Srebrenicu, odobrio je napad i naredio da se zauzme Srebrenica. Zbir okolnosti posle nametanja restrikcija na humanitarnu pomoć i napad na Srebrenicu i atmosferu u Potočarima stvorio atmosferu prinude da bosanski Muslimani nisu imali alternativu osim napuštanja enklave. Veće je uvereno da su Mladić, Živanović, Krstić, Popović i Kosorić delili zajednički cilj da se eliminišu bosanski Muslimani iz Srebrenice", naveo je sudija.

"Najmanje 5.115 bosanskih Muslimana je ubijeno u događajima u Srebrenici i oko nje. Pretresno veće nije moglo da potvrdi da se incident dogodio kako se u optužnici navodi. Veće se uverilo da su ova ubijanja obavljena na sistematski način i dobro organizovanim planom. Operaciju su sprovodili oficiri Vojske Republike Srpske i to nije bilo moguće bez odobrenja generala Ratka Mladića", dodao je sudija.

Sudsko veće je podsetilo da je optuženi priznao da je odobrio plan da se smanji enklava u Srebrenici, ali negira da je razmatrano pogubljenje zarobljenika.

Istakao je i da nije imao obaveštenja o pogubljenju, a Pretresno veće je utvrdilo da su on i Mladić osmislili dugoročni plan sa ciljem da se bosanski Muslimani prisilno uklone iz Srebrenice, a to što je uspostavio strukturu bosanskih Srba u Srebrenici pokazuje nameru da se trajno i prisilno uklone iz Srebrenice.

Pretresno veće je uvereno van svake sumnje da je optuženi znao da hiljade zarobljenih muškaraca bosanskih Muslimana čine veliki procenat muškaraca iz Srebrenice. Saglasio se sa delom plana koji se odnosio na eliminaciju zarobljenika između 13. jula i 17. jula pa nije intervenisao niti sprečio ubijanje. Naredio je prebacivanje u Zvornik, gde su oni pobijeni.

"To je jednako nameri da se bosanski Muslimani iz Srebrenice unište kao takvi", navelo je Veće i dodalo da je Karadžić kriv za genocid u Srebrenici kao član udruženog zločinačkog poduhvata", ističe Veće.

Nije bilo genocida u sedam opština

Sudija je naveo da Veće nije zaključilo da je postojala genocidna namera po prvoj tački optužnice, koja se odnosi za genocid u sedam bosanskih opština, kod optuženog, ostalih u udruženom zločinačkom poduhvatu, niti kod fizičkih počinilaca zločina.

"Veće nije moglo da izvede zaključak da je počinjen genocid ni na osnovu obrasca počinjenog zločina. Nije se uverilo da je postojala namera da se unište grupe bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata. Nema dokaza da je u sedam opština počinjen genocid", rekao je Kvon.

Prvi deo presude, kako je rekao sudija O-gon Kvon, odnosi se na zločine u 20 opština. Od marta 1992. godine, kako je rekao, srpske snage preuzele su vlast i tokom tog perioda imale su "organizovan i jasan nacrt zločina" protiv nesrpskog stanovništva.

"Srpske snage su ubile mnoge Muslimane i Hrvate tokom napada. Žrtve su streljane i u zarobljeništvu. U drugim slučajevima, žrtve su premlaćene nakon čega su umirale", rekao je Kvon.

Sudija je potom dodao da je optuženi bio od vitalne važnosti u promovisanju paralelnih državnih, vojnih, policijskih i političkih struktura kako bi se sproveo cilj udruženog zločinačkog poduhvata da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone sa teritorija na koje su bosanski Srbi polagali pravo.

"Pretresno veće je zaključilo da je Karadžić trebalo da zna da je nesrpsko stanovništvo bilo izloženo riziku, ali je optuženi sledio plan, svestan da zločini mogu da budu počinjeni i svesno je preuzeo rizik", dodao je Kvon.

Sudija je dodao da u slučaju Karadžića postoji individualna krivična odgovornost za progon, istrebljivanje, ubistva, deportacije i prisilno premeštanje kao zločina protiv čovečnosti, kao ni za ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja.

"Pretresno veće se uverilo da nije počinjen genocid u sedam opština i optuženi se ne proglašava krivim po tački 1 optužnice. Krivica je utvrđena za zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja", naveo je Kvon.

Sudsko veće je navelo da su napadi u Sarajevu vršeni neselektivno i da su na meti bili civili.

Sudija je dodao i da su bosanski Muslimani želeli Zapad na svojoj strani, pa je bilo slučajeva kada su otvarali vatru na teritorije pod njihovom kontrolom, ali su takvi događaji beznačajni u odnosu na ono što je radila druga strana.

Sudsko veće je ocenilo da Radovan Karadžić snosi individualnu odgovornost za ubistvo, protivpravni napad na civile, širenje terora, kršenje običaja ratovanja i za ubistvo kao zločin čovečnosti tokom opsade Sarajeva u periodu od maja 1992. do oktobra 1995.

Veće je ocenilo da je Karadžić znatno doprineo zločinačkom planu širenja terora među civilnim stanovništvom Sarajeva, kroz snajpersku paljbu i granatiranje tokom opsade grada. Kako je navedeno, zajednički plan sprovodio je politički i vojni vrh bosanskih Srba - Ratko Mladić, Stanislav Galić, Dragomir Milošević, Nikola Koljević, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik.

Kako je naveo predsedavajući veća, Karadžić je kao vrhovni komandant VRS izdavao i odobravao vojne direktive koje su se odnosile na Sarajevo, štoje produžilo opsadu.

"On je koristio kampanju kao sredstvo pritiska na bošnjačko rukovodstvo i na međunarodnu zajednicu, kako bi ispunio svoje političke ciljeve", navelo je veće.

Veće je zaključilo da je doprinos optuženog udruženom zločinačkom planu bio toliko bitan, da se bez njega napadi na civilno stanovništva ne bi ni izvršili - kao u slučajevima Mladića, Galića i Miloševića.

Optužnica

ptužbe protiv Karadžića usredsređene su na progon Muslimana i Hrvata širom u BiH 1992-95, koji je u sedam opština imao razmere genocida; kampanju artiljerijskih i snajperskih napada radi terorisanja stanovništva Sarajeva tokom rata u BiH; uzimanje osoblja Unprofora za taoce u maju i junu 1995, te genocid u Srebrenici u julu 1995.

U završnim rečima, u oktobru 2014, tužioci su zatražili da sudije Karadžića proglase krivim po svim tačkama optužnice i osude na doživotni zatvor.

Karadžić, koji se branio sam, zatražio je da bude oslobođen, tvrdeći da tužioci nisu dokazali njegovu krivicu tokom suđenja.

S komandantom Vojske RS Ratkom Mladićem, Karadžić je u optužnici označen kao ključni učesnik u zajedničkom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bilo trajno uklanjanje, putem zločina, Muslimana i Hrvata sa teritorija širom BiH koje su srpski lideri proglasili svojim.

Pored genocida nad Muslimanima u Srebrenici sistematskim ubijanjem oko 7.000 muškaraca, Karadžiću se optužnicom na teret stavlja i genocid nad Muslimanima i Hrvatima u opštinama Bratunac, Brčko, Foča, Ključ, Kotor Varoš, Prijedor, Sanski Most, Višegrad, Vlasenica i Zvornik.

Proces protiv Karadžića počeo je u Hagu u oktobru 2009, ali je tužilaštvo prvog svedoka pred sudije izvelo tek sredinom aprila 2010.

Na kraju dokaznog postupka, u junu 2012, tužioci su tvrdili da su izneli "obilje dokaza" o Karadžićevoj krivici za genocid i progon nesrba.

U Karadžićevu odbranu, iskaze je dalo 248 svedoka. Na poziv raspravnog veća, svedočio je jedan svedok. U spis je, tokom suđenja, uvedeno 11.000 dokaznih predmeta, a zapisnik ima 48.000 stranica.

Prvu optužnicu protiv Karadžića za genocid u Srebrenici Tribunal je podigao krajem jula 1995. Karadžić je, međutim, ostao na slobodi do 21. jula 2008. kada su ga u Beogradu uhapsile vlasti Srbije.

U Hag je izručen 30. jula te godine, a u prvom pojavljivanju pred sudijom Tribunala odbio je da se izjasni o krivici. Po pravilima suda, u spis je bilo uvedeno da se Karadžić izjasnio da nije kriv.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

]]>
Fri, 25 Mar 2016 18:50:47 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5949/Karad%C5%BEi%C4%87u+40+godina%2C+kriv+za+genocid+u+Srebrenici
Aleksej Kišjuhas Šta čini fašistu? http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5946/Aleksej+Ki%C5%A1juhas+%C5%A0ta+%C4%8Dini+fa%C5%A1istu.html Da li se Zemlja okreće oko Sunca? Da li su čovek i druge žive vrste proizvod evolucije putem prirodne selekcije? Da li su drevni Egipćani izgradili piramide? Da li je na delu globalno zagrevanje? Da li stvari padaju zbog gravitacije? Da li je Napoleon poražen kod Vaterloa? Da li su vakcine spasile milione života? Da li je Zemlja okrugla? Da li je Milan Nedić bio fašista?
 
Ovo su neka od pitanja koja 2016. godine sebi i drugima postavljaju samo neuki, neobavešteni, izmanipulisani ili zlonamerni ljudi. Inače ih dobro poznaju i razumeju i deca u osnovnoj školi. Pa ipak, u ponedeljak je u Višem sudu u Beogradu održano još jedno, treće po redu, ročište posvećeno negiranju ovih prirodnih istina i istorijskih činjenica. To jest, posvećeno rehabilitaciji fašiste, Hitlerovog sluge i narodnog izdajnika Milana Nedića. Istini za volju, svojevremeno su vatikanski sudovi odlučivali i o tome da li se Zemlja okreće oko Sunca ili ne. Ponekad čak i spaljivali nevernike i jeretike u vezi sa tim. Ali je istina ipak uporno isplivavala na videlo. I sad, jedna od istina koja se rehabilitacijom lika i zlodela Milana Nedića želi iskriviti ili promeniti je ona o tome da li je Nedić bio fašista.

 

Naime, najčešća taktika ove rehabilitacije i sličnih izliva istorijskog revizionizma u mozak je sledeći narativ: iako Milan Nedić jeste bio na čelu marionetske vlade u okupiranoj Srbiji, on sam sa tim fašizmom veze nije imao. Ni luk jeo ni Jevreje ubijao, bio je samo srpski patriota i nacionalista, te branilac privatne svojine i slobodnog tržišta. Zbog toga su ga i zli, naopaki i od srpstva odrođeni komunisti toliko ocrnili, pa moramo da mu rehabilitujemo ugled i da unucima vratimo spomenutu imovinu pride. Siroti debeljko tananih emocija, nepopravljivo zaljubljen u srpskog seljaka i Majku Srbiju, (samo)ubica Nedić bio je tek "tragična ličnost" pod žrvnjem prekomplikovanih istorijskih i geopolitičkih sila. Drugim rečima, jako je to sve složeno i kompleksno i nadasve emotivno, ali fašista nije bio nikako. Ovakav prdež mozga ravan je onom o Zemlji kao o ravnoj ploči. Ali, da bismo zemaljskim sudovima pripomogli sa, hm, činjenicama, važno je razumeti zašto Milan Nedić jeste bio fašista. To jest, šta čini fašistu?

Fašizam i fašista jesu etikete koje se lepe češće i više nego smrad na majmuna. Koriste se za diskreditaciju političkih protivnika, najčešće za ljude koji imaju netolerantna, neliberalna ili nekomunistička gledišta. Poenta fašizma nije u političkoj represiji, niti u diktaturi, pošto dotična upravljačka nepočinstva mogu odlikovati mnoge pojedinačne vođe i režime sa svih strana političkog spektra. Na drugoj strani, često se greši i u pretpostavci da je fašizam samo jedan uzani istorijsko-ideološki incident koji je poražen u Drugom svetskom ratu i koji valja vezivati samo za režime i ličnosti Musolinijeve Italije i Hitlerove Nemačke. A i bilo je i ostalo i britanskih, američkih, francuskih, belgijskih, ruskih, ukrajinskih, rumunskih, mađarskih, hrvatskih, srpskih i drugih fašizama i fašista u raznim istorijskim periodima. Zapravo, nemački fašizam ili nacionalsocijalizam od 1920-ih do 1945. godine koji, hvala "History Channel"-u, najčešće identifikujemo sa fašizmom - pre je bio specifična nego karakteristična verzija evropskog fašizma. Dakle, fašizam jeste jedna i heterogena i hibridna politička ideologija, ali je uprkos tome sačinjena od određenog korpusa osobenih i specifičnih ideja.

S tim u vezi, fašizam je politička ideologija koju čine sledeći sastojci ili potporni stubovi: (1) iracionalizam, (2) militantni nacionalizam, (3) princip liderstva, (4) glorifikacija države i (5) antikomunizam. Dok su nemački fašisti ili nacisti ovom tragičnom spisku zla i naopakog dodali i (6) rasizam, odnosno antisemitizam. Nakon što se dobro izmuti i promućka u krvi i tlu, ovaj spisak sastojaka za spravljanje fašističke torte, škembića, dimljenih creva ili sličnih iznutrica, kuvari od društvenih naučnika nazivaju "fašistički minimum". Upravo da bi razlikovali fašizam od onoga što fašizam nije, pred spomenutom problematikom fašizma kao jeftine samolepljive etikete za sve i svakoga. Drugim rečima, nije svaki pojedinačni militantni nacionalizam automatski i fašizam. Kao ni svaka glorifikacija države. Baš kao što to, sami za sebe, nisu ni svaki pojedinačni iracionalizam, autoritarno liderstvo ili antikomunizam. Ali, svi ovi sastojci uzeti zajedno, čine taj fašistički minimum, odnosno čine ideologiju fašizma.

A politička ideologija, vladavina i ponašanje Milana Nedića, predstavljaju udžbenički, slikovno rečnički ili školski primer - fašizma. Krenimo redom, uz svesrdnu pomoć citata i ostale građe iz studije "Potisnuta istina: Kolaboracija u Srbiji 1941-1944." Olivere Milosavljević. Kada je reč o (1) iracionalizmu, Nedić i njegov režim su glasno agitovali protiv prosvetiteljskih ideala razuma i progresa, istovremeno zagovarajući iracionalni "svetosavski" i "zadružni duh" srpskog naroda i države. Prema Nedićevoj propagandi, ovakvo mistično "svetosavlje" bilo je "iskonski" prisutno u srpskom (seljačkom) narodu kao plod njegove "patrijarhalne" i "rasno biološke stvarnosti". U svojim izlivima iracionalizma, Nedić je drobio o Francuskoj revoluciji kao zlodelu Jevreja, o "pokvarenoj inteligenciji" iz gradova, o "nezasluženoj" naučnoj slavi (Jevrejina) Ajnštajna, kao i o "otrovu" koji je stizao od strane "zapadnjačkih pseudonauka i izvitoperenih shvatanja". Dakle, umesto zasnovanosti na razumu, progresu i racionalnoj birokratiji, Nedićeva država je imala biti utemeljena na volji, duhu i patrijarhalnoj zadruzi: "na zdravim seljačkim temeljima, cementirana jednom zajedničkom voljom, nadahnuta jednom jedinstvenom srpskom dušom". Srpski seljak je, prema Nediću, jedini sačuvao "rasne osobine" jer ga nije bila pokvarila "mešana tuđinska krv". Za njega, Srbija je imala svoj "izvorni nacionalsocijalizam" oličen u ovim "krvnim zadrugama", a Srbin koji "ne oseća, ne živi u svetosavskom duhu - ne pripada srpskoj naciji".

Zatim, tu je i sastojak (2) militantnog nacionalizma. Nedićeva "Nova Srbija" trebalo je da bude "Velika Srbija" (ili "SveSrbija") koja će "ujediniti sve srpske zemlje" i koja je "nacionalno čista". Vaspitavanje omladine takođe je bilo posvećeno formiranju "Velikih Srba", odnosno "fanatizovane" omladine koja će posle priželjkivane ili "rešene" nemačke pobede u ratu okupiti "sve srpske zemlje" u jedinstvenu celinu. U svojim patetičnim obraćanjima, Nedić je umeo da kaže i "Draga braćo zadrugari, dozvolite da vas tako oslovim po starom srpskom običaju kada smo svi bili braća, svi Srbi". U takvoj korporativno-zadružnoj državi nije smelo da bude "kojekakvih belosvetskih ala, kao što je to dosad bio slučaj sa Jevrejima i ostalim, kojima se ne zna kakav im je koren i kakva im krv u žilama teče". Uz to, Nedićeva vlada je u Berlinu 1943. godine od Hitlera i tražila proširenje Srbije pripajanjem istočne Srbije, Srema i Sandžaka, a zatim i Crne Gore.

Nedićeva ideologija se posebno isticala i u slučaju elemenata (3) principa liderstva i (4) glorifikacije države. Naime, njegova propaganda je insistirala na potrebi za autoritarnim duhom i bespogovornom poslušnošću, a reklamirana je "jedna društvena hijerarhija" koja će ukloniti "razorni individualizam". Ova "Nova Srbija", čiji je naziv trebao da bude "Srpska seljačka zadružna država", morala je da bude "uređena kao patrijarhalna porodica" u kojoj se bespogovorno sluša "starešina" - Nedić. Govore je često počinjao sa "Božjom pomoću, a pod mojim vođstvom...". Milan Nedić je propagandno uzdizan na mesto nacionalnog "Oca" koji se tragično žrtvuje za svoju "decu" i kojeg je poslalo proviđenje, a on je opisivan kao "rasan vojnik", "junak", "proslavljeni vojskovođa", "prekaljeni rodoljub", "prvi domaćin nacije", "čovek časti i hrabrosti", "pregaoc za spas Srpstva". I dok je on, srpski Firer, bio "Otac", glorifikacija države postizana je preko metafore "Majke". Ova "Majka Srbija" bila je organsko jedinstvo okupljenog srpstva, najčvršća moguća zajednica pod dominacijom vođe, bez političkih partija i drugih ideologija, "jer srpski narod želi da bude i ostane samo Srbin".

Međutim, Nedićeva ideologija verovatno je bila najvirulentnija i posebno egzaltirana u svom (5) antikomunizmu. Nedić je otvoreno pozivao na ubijanje komunista kao "srpskih izroda" uz karakterističnu fašističku argumentaciju: komunizam, boljševizam i levičarske ideje uopšte bile su plod judeomasonske zavere koja je upropastila planetu i srpstvo. A i kvarila mu je ugođaj i rušila arijevskog Sneška Belića, pošto je partizanski pokret bio jedini koji se borio protiv okupacije i kvislinške vlasti. Nedić je otvoreno antikomunistički tvrdio da su komunisti i partizani "zločinci", "banditi", "strani plaćenici", "agenti", "nesrbi", "degenerici", "robijaši", "cigani", "jevrejska kuga", "jevrejsko-boljševički ološ", "žgadija" i "psihopatološka čudovišta", zbog čega ih je potrebno "zatirati", "satirati" i "trebiti bez milosti". Na osnovu Uredbe o prekim sudovima, antifašisti i komunisti su za 24 sata osuđivani na smrt.

Najzad, Nedićev fašizam je imao i svoj distinktivno nacistički karakter u skladu sa idejama (6) rasizma i antisemitizma. Nastojao je da osnuje Zavod za "rasno-biološka ispitivanja" radi čuvanja srpskog naroda od "nepravilnih mešavina", a njegova propaganda je neprekidno insistirala na "čistoj rasi", "beloj rasi", "arijevstvu" i tome nacističkom sličnom. "Jevrejima i Ciganima" je zabranjeno da rade u državnim službama i da idu u škole, a ljudi su morali da dokazuju i poseduju potvrde kako u porodici nemaju "jevrejske ili ciganske krvi". Prema Nediću, krivac za rat bila je "jevrejska zavera" i "paklena jevrejska misao" koja želi da zavlada svetom, zbog čega je neophodno da se Jevreji proteraju i "očiste" iz svih zemalja Evrope. Čemu je i davao svoj doprinos, te ponosito proglašavao Srbiju "slobodnom od Jevreja".

Zvuči poznato? Aha, i ime tom groznom poznatom je fašizam. U slučaju Milana Nedića, "fašistički minimum" je ispunjen i jasan kao korist od vakcinacije ili heliocentrizam. Uostalom, i gravitacija, i evolucija, i egipatske piramide, i rotacija planete možda i jesu komplikovane stvari. Ali ovo ih ne čini manje istinitim ili manje činjenicama. Naučne kontroverze i istorijske kompleksnosti ne smeju biti izgovor za neznanje. S druge strane, fašizam Milana Nedića i nije naročito komplikovana stvar, već nešto prosto i banalno poput zla i naopakog. Ipak se okreće, šta god sudovi govorili.

Autor: Aleksej Kišjuhas

Izvor: danas.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE

]]>
Tue, 22 Mar 2016 11:52:40 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5946/Aleksej+Ki%C5%A1juhas+%C5%A0ta+%C4%8Dini+fa%C5%A1istu
Alain Badiou : Intervencija u Hrvatskoj http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5943/Alain+Badiou+%3A+Intervencija+u+Hrvatskoj.html Kao što svi znate, danas u svijetu postoji samo jedan način organizacije ekonomije i ljudskih društava. Taj se način organiziranja naziva kapitalizam. Od kraja 1980-ih godina i od sloma socijalističkih država – u Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji, Albaniji, Kini, ili u Vijetnamu – moć kapitalizma je neosporena. On totalnost društava organizira po modelu koji potječe s imperijalističkog Zapada.
Ta je moć globalna i djeluje iznad država i vlada. Novac je koncentriran u malobrojnim rukama. U svijetu danas šačica ljudi (10% svjetske populacije) posjeduje 86% raspoloživih sredstava. Srednja skupina - koja obuhvaća dokonu buržoaziju, ali i kvalificirane radnike, zanatlije, male trgovce, intelektualce, određeni broj seljaka koji posjeduju veća imanja, svi su oni pretežno smješteni u zapadnom svijetu ili u zemljama s ubrzanim razvojem (Kina, Rusija, Brazil...) - predstavlja otprilike 40% svjetske populacije. Ta skupina dijeli 14% raspoloživih resursa. Ostaje 50% svjetske populacije koja nema ama baš ništa.

Nejednakosti su dakle čudovišne. Da bismo ih predočili, podsjetimo da službene statistike pokazuju da 260 najbogatijih osoba posjeduje jednako kao tri milijarde drugih ljudskih bića! Naš svijet nije "normalan", on nije prihvatljiv. On u cijelosti ima patološku narav.

Da bi se zaštitili od tog čudovišnog svijeta, neki drže da se treba zatvoriti u okvire nacije, u okvire neke zemlje. Ti ljudi misle da je nacionalizam rješenje. Ja im najozbiljnjije poručujem: to nije samo smiješno nego je i zločin.

To je ponajprije smiješno zato što je nacija tako sićušna u poredbi s golemošću međunarodnog kapitalizma! Kako se mala nacija može oduprijeti globalnim pritiscima? Ona će, naprotiv, sama postati rob globaliziranog kapitalizma. Ona bi s obzirom na sav promet i trgovanja postala ranjivo mjesto, jer bi kapital svoj zločinački profit sakrio u svojim bankama, kao što to već dugo radi u Luxemburgu, na Cipru i Malti. Naciju bi vrlo brzo pokorio dolar, i ta bi zemlja istovremeno postala zemlja korupcije za jedne a siromaštva za druge. Danas, mala zemlja ne može opstati tako što će pribjegavati nacionalizmu osim ako ne postane zemlja bankarske korupcije, političke represije i turističkog prosjačenja. Država čija je ideologija nacionalizam, sukladno današnjem političkom stanju, zapravo može samo doći u napast fašizma.

Ali već je i nacionalizam zločin jer on znači rat. Uvijek se govori o komunističkim zločinima, ali najveći kriminalac u povijesti je nacionalizam! Nacionalizam je izravno odgovoran za desetke milijuna mrtvih tijekom dvaju svjetskih ratova. Čak i prije Prvog svjetskog rata, balkanski ratovi, koji su bili isključivo nacionalistički motivirani, bili su krajnje okrutni i zločinački nastrojeni. Ratovi koji su obilježili kraj Jugoslavije itekako su bili nacionalistički ratovi. Za ishod su imali na desetke tisuća mrtvih, a zbog čega? Zbog transformacije zemlje poput Jugoslavije kojoj su se divili po cijelom svijetu zato što se jednako bila oduprijela američkom kapitalizmu i sovjetskom socijalizmu, zato što je bila pronašla novi put. Zbog nacionalističkih strasti i stranih intervencija, ta neutralna i jedinstvena zemlja u Europi iskasapljena je na sedam dijelova! Kako možete pomisliti da to predstavlja napredak u odnosu na globalizirani svijet?

Treba naglasiti da je nacionalni duh, posebno u malim zemljama, vrlo nasilan i ograničen. On je izgrađen na mržnji prema drugima, prema susjedima i strancima. Nijemci su, uz pomoć Hitlera, svoju pretenziju na "njemačkost" mogli potvrditi samo tako da istrijebe Židove; turski su nacionalisti svoju nacionalnu pretenziju potvrdili istrijebivši Armence; Francuzi su dugo mislili da su tobožnju "francusku rasu" potvrdili naspram Engleza i Nijemaca, po cijenu desetaka milijuna mrtvih. Svaki je nacionalizam zapravo neki oblik mržnje drugih. Danas je on istinski povijesni otrov, neizbježni povratak užasima ksenofobije i rasizma. Još jednom: zatvaranje u nacionalizam je fašizam.

Ta činjenica nas, dakako, nipošto ne obvezuje da prihvatimo patološku dominaciju globalnog kapitalizma.

Kapitalizam je globalna sila. Ta sila zahtjeva pokornost u svim zemljama, posredstvom korumpiranih vođa. Od nje se dakle uopće ne možemo sakriti u nekoj nacionalnoj fantazmi. Na nama je da iznađemo drugu svjetsku silu, s onu stranu svih nacionalizama. Na nama je da napravimo internacionalu svih ljudi ovoga svijeta. Već je Marx pokazao, uskoro je tome dva stoljeća, da se emancipacija narodâ ne može napraviti unutar zatvorenog i neprijateljski nastrojenog okvira nacionalizma. On je došao do sljedeće formule: "Proleteri nemaju domovinu".

Stari komunizam - onaj Lenjina, Staljina, Mao Ce-tunga - na kraju ipak nije uspio, djelomično zato što je ostao zatvoren u nacionalnu sebičnost. On nije mogao stvoriti pravu međunarodnu silu, kao što je to, nažalost, pošlo za rukom globaliziranom kapitalizmu, zajedno s fetišizmom svjetskog tržišta.

Valja nam, dakle, iznaći novi komunizam, na globalnoj razini.

Valja nam, naravno, napraviti bilancu, cjelovitu i i nemilosrdnu, neuspjeha komunizma u 20. stoljeću. Kao što rekoh, nacionalizam je važan faktor tog neuspjeha. Tek nakon što bude napravljena takva bilanca, valja nam iznova krenuti od četiri temeljna načela i imati ih uvijek u vidu u svemu što radimo:

1 - Moguće je organizirati kolektivni život oko nečega što nije privatno vlasništvo i profit. Kapitalizam nije i ne smije biti svrha Povijesti.

2 - Moguće je organizirati proizvodnju oko nečeg što nije specijalizacija i podjela rada. Nema nikakvog razloga da se održi razdvajanje intelektualnog i manualnog rada, kao i razdvajanje između poslova upravljanja i poslova izvršavanja.

3 - Moguće je organizirati kolektivni život bez isključujućeg pozivanja na zatvorene identitete, poput nacija, jezika, religija, običaja. Sve te razlike mogu i moraju supostojati na plodan način na razini cijelog čovječanstva. Budućnost je potpuni internacionalizam.

4 - Moguće je učiniti da Država malo po malo nestane kao izdvojena moć koja ima monopol na silu. Slobodno udruživanje ljudi i zajednička racionalnost mogu i moraju zamijeniti Zakon i prisilu.

Ove četiri stavke moramo imati u vidu u svemu onome što radimo, govorimo i stvaramo.

One praktički tvore definiciju komunizma kakvu nalazimo kod Marxa kao i kod drugih mislioca 19. stoljeća. Ali tek sada, nakon neuspjeha državnih i nacionalističkih komunizama, možemo razumjeti njihovu snagu i zanos.

Snaga i pravo značenje ta četiri načela, usmjerenih protiv globalnog kapitalizma i protiv reakcionarne napasti nacionalizma, počet će krotiti silu i zavodljivost kapitalističke modernosti. Riječ je o tome da se naspram vladavine robe stvori nova modernost: modernost koja je izvanjska monetarnoj cirkulaciji, profitu i kupovini nepotrebnih proizvoda. Ukratko, kreativna i bezinteresna modernost.

Završio bih s jednom pjesmom koja pruža ideju o stilu te modernosti, o njezinom dahu i nadi koju prenosi. Riječ je o pjesmi Arthura Rimbauda, preuzete iz zbirke Iluminacije. On poetski naznačuje što bi to mogao biti novi život, posvećen novoj emancipaciji cijelog čovječanstva - strateška ideja koju treba uputiti na one četiri stavke:

Bacit ćeš se na taj posao: sve će se harmonične i arhitektonske mogućnosti uznemiriti oko tvog sjedišta. Savršena, nepredvidljiva bića nudit će se tvojim iskustvima. U tvojoj će okolini sanjivo provaliti radoznalost drevnih masa i dokone dragocjenosti. Tvoje će pamćenje i osjetila biti tek hrana tvom stvarateljskom nagonu. A što će biti sa svijetom kada izađem van? U svakom slučaju, ništa od današnjih pojava.

Bacimo se, dakle, na posao oko novog komunizma! I tada - da, to će zaista biti tako - novi svijet neće imati ništa više s tužnim pojavama današnjice.

Izvor:mi2.hr 

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 18 Mar 2016 11:04:14 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5943/Alain+Badiou+%3A+Intervencija+u+Hrvatskoj
Sopštenje povodom cenzurisane izložbe kolektiva Kamerades u Kulturnom centru Beograda http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5941/Sop%C5%A1tenje+povodom+cenzurisane+izlo%C5%BEbe+kolektiva+Kamerades+u+Kulturnom+centru+Beograda.html Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije najoštrije osuđuje cenzuru izložbe "Dirty Season - NECENZURISANO" foto kolektiva Kamerades u galeriji Artget Kulturnog centra Beograda i zahteva od gradskih vlasti smenu direktorke KCB-a Ivone Jevtić. Pozivamo sve autore na bojkot KCB-a do smene direktorke, a javnost da izrazi podršku kolektivu Kamerades prisustvom javnom povlačenju ostatka izložbe iz galerije Artget 15. marta u 16 sati.

Odluka KCB-a da sa galerijskog izloga skine deo radova, fotografija predizbornih plakata različitih političkih stranaka, još jedan je u nizu opasnih udara na slobodu izražavanja u toj gradskoj ustanovi kulture. Uklanjanjem nepodobnih fotografija, izložba je izgubila svoj prvobitni smisao, ali je ironičnim obrtom zapravo uspela da demaskira trulo stanje ove gradske institucije koju su političko i nestručno zapošljavanje doveli u ovako sramnu poziciju.
Nakon kontrolisanja govora zaposlenih u KCB-u, ograničavanja slobode komunikacije na društvenim mrežama i propisivanja dozvoljenih tema, te skidanja slova sa staklene fasade samo zato što su bila na latinici, sada je cenzurisana i izložba kolektiva Kamerades koja se upravo bavi problemom cenzure.

Fotografije oštećenih predizbornih plakata sa likovima nekih od aktuelnih političara skinute su sa galerijskog izloga bez konsultacije sa autorima i kustosom izložbe, što predstavlja težak atak na integritet umetnika i slobodu govora i izražavanja, koje bi KCB, koji se finansira sredstvima svih građana, morao da podrčava i brani.
Direktorka KCB-a postavljena je na tu funkciju posle uvođenja bijenalnog Oktobarskog salona samo iz partijsko-političkih razloga, mimo bilo kakvih profesionalnih kriterijuma stručnosti i bez iskustva u oblasti kulture.
Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije upozorava i na druge probleme u oblasti gradske kulturne politike kao što je nezakonito produženje mandata vršiocima dužnosti direktora i upravnim odborima gradskih institucija.

Recimo ne cenzuri!

Beograd, 15. 3. 2016. Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije

]]>
Wed, 16 Mar 2016 12:02:57 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5941/Sop%C5%A1tenje+povodom+cenzurisane+izlo%C5%BEbe+kolektiva+Kamerades+u+Kulturnom+centru+Beograda