REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html Lista vesti sr http://www.rex.b92.net/img/logo1.png REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html DW: Ne postoji pravo na separatizam http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6272/DW%3A+Ne+postoji+pravo+na+separatizam.html Katalonska regionalna vlada uskoro planira da proglasi nezavisnost. Pri tome, međutim, neće moći da se pozove ni na međunarodno, ni na evropsko pravo.
Isto kao što ni Kosovo nije postalo nezavisno pravno, već politički.

Pravo naroda na samoopredeljenje je važan princip međunarodnog prava, ali je to takođe i zaštita teritorijalnog integriteta jedne zemlje. Na prvi princip poziva se katalonski pokret za nezavisnost, na drugi španska vlada. Međutim, međunarodnim pravom nije predviđeno pravo na secesiju, osim ako su u tome složne obe strane, što u Kataloniji očigledno nije slučaj.

Stvaranje nove države nije uvek problem. Kada su se Česi i Slovaci razdvojili 1992. godine, to je obavljeno uz obostranu saglasnost. Kada su pedesetih i šezdesetih godina narodi Afrike proglasili nezavisnost, kolonijalne sile su delimično pružale otpor, ali pravo naroda na samoopredeljenje je u Ujedinjenim nacijama bio vodeći princip.

Štefan Talmon, profesor međunarodnog prava iz Bona, smatra da Katalonci ne mogu na to da se pozovu: „Pravo naroda na samoopredeljenje pretpostavlja da postoji jedan narod koji na to pravo može da se pozove. Deo naroda u okviru nacionalne države, čak i da ima određeni identitet, u međunarodnopravnom smislu nije narod koji može da se pozove na pravo na samoopredeljenje", objašnjava Talmon u razgovoru za DW.

To ne bi mogli ni Bavarci, ukoliko bi jednog dana odlučili da se odvoje od SR Nemačke. Jednako kao i kosovski Albanci, oni ne važe za narod u međunarodnopravnom smislu. Kosovo je nezavisnost od Srbije proglasilo 2008. godine, ali međunarodnopravni status još uvek nije razjašnjen. Srbija na Kosovo i dalje gleda kao na deo svoje državne teritorije. Međunarodni sud pravde 2010. godine je doduše došao do zaključka da proglašenje nezavisnosti Kosova nije kršenje međunarodnog prava. Sud međutim nije definisao statusno pitanje i potvrdio je Rezoluciju 1244 koja garantuje suverenitet i teritorijalni integritet Savezne republike Jugoslavije, čiji je pravni naslednik Srbija.

U slučaju Kosova su, međutim, stvari dovođene pred svršen čin - u međuvremenu više od polovine od skoro 200 zemalja članica Ujedinjenih nacija priznalo je Kosovo kao nezavisnu državu. Španija to do danas nije učinila jer upravo vlada u Madridu strahuje da bi se na primer najnovije balkanske secesije mogle pozvati Katalonija ili neke druge oblasti koje teže nezavisnosti.

Nema pravnih uslova

Drugačiji slučaj je Škotska. Britanska vlada pod premijerom Dejvidom Kameronom pravno nije bila primorana da odobri referendum o škotskoj nezavisnosti. Ipak, odobrila ga ja 2014. godine kako bi se pitanje politički razjasnilo. Rezultat: 55 odsto građana glasalo je za ostanak u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prema anketama, i nakon odluke o Bregzitu - čemu se većina Škota protivila - to mišljenje se nije značajno promenilo. Pitanje nezavisnosti Škotske čini se da je za sada zaključeno.

A Katalonija? O tome da su Katalonci i njihova kultura danas izloženi pritisku - za razliku od vremena generala Franka - ne može biti govora. Katalonija ima veliku autonomiju. Štefan Talmon ne vidi pravni osnov za katalonski pokret za nezavisnost: „Ni u španskom, ni u međunarodnom pravu nema pravnog osnova za nezavisnost Katalonije."

Sabine Ridel iz berlinske Fondacije za nauku i politiku za agenciju DPA kaže: „Katalonski separatisti žele svoj region da proglase nezavisnim. Ustavno-pravno to ne mogu da učine, to je protivno međunarodnom pravu, s obzirom da imaju autonomiju." Ukoliko bi separatisti uspeli da se otcepe, posledice bi bile nesagledive: „Ukoliko ugovore koje su sklopile države dovedemo u pitanje, onda imamo nove sukobe, a možda i ponovo rat u Evropi."

Postojeće države ne žele promene

Ne samo međunarodno već i evropsko pravo štiti status kvo. U članu 4. ugovora o Evropskoj uniji stoji da države vode računa „o svom nacionalnom identitetu koji je izražen u osnovnim političkim i ustavnim strukturama, uključujući regionalnu i lokalnu samoupravu", kao i o „teritorijalnom integritetu". To znači da je otcepljenje nepoželjno.

Kada je reč o međunarodnom pravu, Štefan Talmon dodaje: „Za međunarodno pravo su zadužene postojeće države. Zato je ono u oblasti državnog integriteta veoma otporno na promene. Niko ne seče granu na kojoj sedi." Ukoliko bi države dozvolile otcepljenja „zbog subjektivnih osećaja identiteta" pojedinih grupa naroda ili oblasti, za kratko vreme, uveren je Talmon, u svetu više ne bi bilo oko 200, već 300 ili 400 država.

Katalonski ministar spoljnih poslova Raul Romeva međutim veruje da EU može „dalje da se razvija", te da je ona „pragmatičan i dinamičan projekat koji se prilagođava realnosti." Ali tako u ovom trenutku nije. Predsednik Evropske komisije Žan-Klod Junker već je upozorio: „Dan nakon otcepljenja Katalonija ne bi mogla da bude članica Evropske unije."

Dakle, morala bi ponovo da se kandiduje za članstvo, kako bi opet stekla pravo na evro i pristup evropskom tržištu. A u slučaju nove katalonske kandidature dovoljno bi bilo da se jedna od zemalja članica usprotivi i da pristup EU bude sprečen. To bi u svakom slučaju učinila španska centralna vlada, a verovatno i druge zemlje članice koje strahuju od sepaatizma. Dakle, separatisti ni pravno, ni politički nemaju dobre karte u rukama.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 9 Oct 2017 13:36:38 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6272/DW%3A+Ne+postoji+pravo+na+separatizam
Neprijateljska propaganda: Antifa fashion http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6265/Neprijateljska+propaganda%3A+Antifa+fashion.html Promjena imena Trga maršala Tita otkrila je gdje točno završava pripovijest o antifašizmu kao ‘civilizacijskom dostignuću’, ‘kućnom odgoju’ i ‘građanskoj pristojnosti’: završava u procesu temeljitog čišćenja antifašizma od komunizma

So Last Century

Na prosvjedu protiv promjene imena Trga maršala Tita u Zagrebu prije desetak dana pojavilo se jedva dvjestotinjak ljudi, pa je rezultat političke trgovine trgom aritmetički jasan: debata oko Tita sjajan je materijal za jednodnevnu medijsku senzaciju, kolumnistima osigurava municiju a Zlatku Hasanbegoviću supstituciju bilo kakvog programa, ali ljude zapravo previše ne zanima. Ili, barem, ne toliko da bi ih izvela na ulice. Čak i ovako stidljiv broj demonstranata, međutim, opasno je zasmetao liberalnom krilu lokalnog komentarijata; preciznije, zasmetalo ih je to što su se na prosvjedu razvile komunističke zastave i pjevale pjesme poput ‘Bilećanke'. ‘Ispalo je bezveze, neozbiljno i pogrešno', revoltiran je komentator ‘Jutarnjeg lista' Boris Vlašić: ‘Ispalo je kao da se brani antifašizam iz ‘45.' A to je so last century, to je retro i to je passé: danas su antifašisti gradska gospoda, nosi se drukčija antifa moda. ‘Antifašizam je pride, antifašizam je kurikularna reforma', hvata zalet kolumnist-antikomunist ne bi li nas uveo u suvremene trendove, pa lista katalog najnovijih antifa asesoara iz sezone jesen-zima 2017: ‘Antifašizam je prihvaćanje novoga, znanosti, slobode', usto je i ‘mobitel antifašizam jer je čudesno pomogao širenju demokracije', pa je ‘antifašizam onaj njemački trgovački lanac koji je maknuo sve strane proizvode sa svojih polica kako bi pokazao koliko je malen svijet koji je isključiv'... I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od ‘45., sve dalje od onoga što antifašizam elementarno znači. A znači - bilo bi zgodno da netko mobitelom dojavi komentatoru - naprosto borbu protiv fašizma, i to onda kada je on postojao, u prošlom stoljeću. Borbu koja je - evo nevolje - bila zacrtana strategijom Komunističke internacionale, vođena pod crvenom petokrakom, praćena, eto, ‘Bilećankom'. I plaćena desecima milijuna ljudskih žrtava: već iz pijeteta prema njima vrijedilo bi pripaziti prije nego što se pojam neobavezno razvuče do granice na kojoj gubi svaki smisao. Promjena imena Trga maršala Tita - izuzmemo li svatove na vjenčanju Velimira Bujanca - zbila se dakle bez masovnije reakcije: dobro je, ipak, što se odvila, jer nam je pritom otkrila gdje točno završava pripovijest o antifašizmu kao ‘civilizacijskom dostignuću', ‘kućnom odgoju' i ‘građanskoj pristojnosti', tim fantazmagorijama iznimno popularnima među ovdašnjim liberalnim intelektualcima. Završava, ukratko, u procesu temeljitog čišćenja antifašizma od komunizma. Koji - za promjenu - ima sasvim jasno ime: to je proces povijesnog revizionizma.

Revolucija u retrovizoru

Dok ovaj broj Novosti odlazi u tisak, u Šibeniku se, u sklopu Festivala alternative i ljevice Fališ, otvara izložba plakata u izboru ruskog kustosa Sergeja Serova, dio projekta pod naslovom ‘1917. - 2017.' Serov je pozvao razvikane svjetske dizajnere da reduciranim koloritom, isključivo crnom i crvenom bojom, prokomentiraju stogodišnjicu Oktobarske revolucije; svi pristigli radovi mogu se pogledati i na njegovoj Facebook stranici. Iz ne sasvim jasnih razloga, mediji finalnu selekciju proglašavaju kontroverznom, pa su je tako najavili i u nas; kontroverzno je, navodno, to što se velika većina dizajnerica i dizajnera prema komunističkoj revoluciji odnosi izrazito negativno, iako kompletan javni mainstream, visoke evropske političke institucije i Boris Vlašić komunizam ionako već četvrt stoljeća percipiraju spektrom refleksnih reakcija žalosno suženim između demonizacije i ridikulizacije. Zato nam i ova izložba djeluje manje kontroverzna, a više bezvezna. Ismijavanja Lenjina, nategnute paralele između druga Uljanova i Vladimira Putina, retrovizorski trijumfalizam nad padom socijalizma, vizualne dekonstrukcije petokrake, dosjetke oko svastike: malo koji rad napušta zonu komfora današnjeg ideološkog konsenzusa, malo koji provocira. Šteta, naročito zato što su Oktobarska revolucija i godine neposredno nakon nje - period, dakle, koji Serovljev projekt svisoka denuncira - istodobno i razdoblje nevjerojatnog uzleta plakata: vrijeme kada avangarda sreće propagandu, a boljševizam konstruktivizam, pa posteri postaju moćna politička oružja, angažirane vizualne atrakcije, poluge mobilizacije nepreglednih masa... Za aktualne radove, u svakom slučaju, bolje je da ih ne mjerimo zlatnom erom formata plakata: vrlo brzo bismo uočili kako njihov ključni problem zapravo i nije ono što prikazuju, nego ono što prešućuje. Jer osim ponosnog lika Lenjina, petokrake ili srpa i čekića - imaginarija koji autorice i autori nemilice eksploatiraju kako bi prikazali njegovu skrivenu, mračnu stranu - vizualni vokabular ranog socijalističkog plakata bio je nezamisliv i bez, recimo, herojske figure radnika: nje u Serovljevom postavu nema, a bilo bi itekako zanimljivo vidjeti kako dizajnerice i dizajneri doživljavaju društveni status radničke klase danas u odnosu na 1917. Nismo vidjeli ni ženske figure, a nakon Oktobarske revolucije - kada je uspostavljena država koja će, između ostalog, prva u svijetu bezuvjetno legalizirati abortus - plakati su vrvjeli likovima žena; danas, kada su reproduktivna prava iznova na udaru mizoginih bigota, žena, zanimljivo, nema. Čini se, ukratko, da je temeljni problem izložbe - posve neovisno o dragocjenim individualnim razlikama uglednih umjetnica i umjetnika - taj što su skoro svi naslovnu temu ‘1917. - 2017.' shvatili jednosmjerno: kao poziv da iz privilegirane pozicije naknadne pameti, s udobne povijesne distance, presude socijalističkoj revoluciji. A ne da, eventualno, krenu suprotnom stranom historijske autostrade, pa pokušaju ustanoviti što nam to 1917. godina može reći o našoj današnjici. Izložba kustosa Sergeja Serova tako naposljetku - mnogo više negoli o Oktobarskoj revoluciji - svjedoči o vremenu u kojem je nastala. Tupavo uvjerenom u vlastitu superiornost: glupavo nespremnom da je preispita.

Édouard Louis

Korak po korak, prijevod po prijevod, književni svijet otkriva Édouarda Louisa. U Francuskoj je već debitantskim romanom ‘Eddyjev kraj', objavljenim prije tri godine - kada su mu bile samo 22 - ušao u finale Goncourtove nagrade, prodao preko 300.000 primjeraka, ponovno zakotrljao zamrlu raspravu o reprezentaciji radničke klase u književnosti i medijima. Autobiografski impregnirana priča o odrastanju u siromašnoj provinciji na sjeveru Francuske, uz oca nezaposlenog alkoholičara i među vršnjacima koji dječaka svakodnevno maltretiraju, nedavno je napokon prevedena na engleski. ‘Rat koji Édouard Louis vodi nije usmjeren protiv njegovog vlastitog porijekla', tumači u aktualnom, ljetnom broju ‘New York Review of Books', ‘nego protiv slike Francuske kao ugodne, stabilne, mirne države, slike koja je pisca u potpunosti isključivala i tjerala ga da se srami samoga sebe.' Homofobija, rasizam, nasilje, rast radikalne desnice na ruševinama socijalne države: Louis autobiografskim streljivom gađa neuralgične točke političkog prezenta, furiozno vraća lijevi angažman na blaziranu književnu scenu, insistira na govoru o konstantnoj, prikrivenoj, neumoljivoj klasnoj opresiji u francuskom društvu. U Njemačkoj je prije nekoliko dana objavljen i prijevod njegovog drugog romana ‘Povijest nasilja', napisanoga prošle godine i inspiriranog - iznova - autobiografskom epizodom: silovanjem i pokušajem ubojstva koje je Louis proživio kada je na novogodišnjoj proslavi pokupio nepoznatog muškarca za usputan, neobavezan seks. Muškarac je bio Arap: u ‘Povijesti nasilja' Louisa ne zanima toliko vlastita trauma, koliko socijalna perpetuacija, rasno i klasno obnavljanje nasilnog ponašanja. ‘Razlika između onoga što je intimno i onoga što je političko konstruirana je, historijski uvjetovana', pojašnjava u razgovoru za berlinski ‘Tageszeitung': ‘Ali književnost može tu umjetnu granicu između intimnog i političkog izbrisati.' Samo što to, naravno, mora biti književnost nešto drukčija od one koja danas dominira kulturnim rubrikama i top-listama: ‘99 posto književnosti počiva na uvjerenju da je život evropske intelektualne srednje klase naprosto normalan život. Ali život iz knjižara je život manjine', govori Louis njemačkoj publici. Hrvatske bi čitaoce, između ostalog, mogao zainteresirati ‘Manifestom za intelektualnu i političku kontraofenzivu' koji je prije dvije godine napisao skupa s filozofom Geoffroyem de Lagasneriejem, postavljajući radikalne principe lijevog obračuna s novom desnicom: moramo naprosto odbiti razgovarati o temama koje ona nameće mainstreamu, tvrdi tamo autorski tandem; desničare treba nazvati njihovim pravim imenom, jer pripovijesti o imigrantskim prijetnjama ili opasnostima rodne teorije ‘nisu teme za diskusiju, nego su uvrede i laži'; moramo, ukratko, ‘vratiti ljevicu u život'. Louisova iznenadna slava, njegova neuvijena politizacija književnosti i beskompromisna radikalizacija politike dobri su koraci u tom smjeru: nestrpljivo čekamo da ih primijeti neki domaći izdavač, jer literarni enfant terrible u pohodu na povampirenu desnicu, čini se, i ovdašnjoj publici itekako ima što poručiti.

Nagrada ‘Licu ulice'

Za kraj, malo prijateljske propagande: beogradski dvomjesečnik ‘Lice ulice' na godišnjem je skupu Svjetske asocijacije uličnih novina (INSP) u Manchesteru dobio nagradu za najbolju naslovnicu, rad dizajnerice Sanje Stojkov. Dobar povod da se predstavi odličan proizvod: ‘Lice ulice', magazin koji prodaju srbijanski beskućnici, ambiciozan je koliko i siromašan, pa sa samog ruba financijske održivosti redovito isporučuje brojeve posvećene ne samo svakodnevnim nevoljama ljudi bez stalnoga smještaja, nego i globalnim migracijama, društvenim pokretima otpora, ekološkim pitanjima, položaju radnika... Nagrađeno izdanje, primjerice, bavilo se rodnom ravnopravnošću: jednom stran(ic)om okrenut konkretnim problemima beskućnika, drugom širim temama, list uspješno balansira na ivici pločnika, a odnedavno ima i regionalna izdanja u Sarajevu, Skoplju i Prištini. Sanji Stojkov stoga čestitke, uredništvu podrška, a čitateljicama i čitaocima preporuka da magazin potraže kod kolportera zateknu li se uskoro na ulicama susjednih gradova.

Autor: Boris Postnikov

Izvor: portalnovosti.com

Originalni članak možete pogledati OVDE

]]>
Sun, 1 Oct 2017 14:57:27 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6265/Neprijateljska+propaganda%3A+Antifa+fashion
Fašizam i kultura zaborava http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6255/Fa%C5%A1izam+i+kultura+zaborava.html Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.

„Povijest pišu pobjednici" - kratkotrajnog pamćenja

Europa u 19. stoljeću poprište je brojnih revolucija i kontrarevolucija. U novostvorenim uvjetima buržoaske „stabilizacije" sve više jačaju lijevi pokreti: radnički sindikati i organizacije, političke partije i koalicije. Pariška komuna 1871. godine pruža najraniji model relativno uspješne socijalističke revolucije. Iako je ugušena u krvi već dva mjeseca nakon osnutka, ona postaje izvorom inspiracije brojnim suvremenicima (poput Karla Marxa i Friedricha Engelsa), ali i generacijama koje su ih slijedile (poput Lenjina). Predstavnicima svih reakcionarnih - fašističkih, monarhističkih, klerikalnih, ali i liberalno-buržoaskih interesnih skupina, ova će se historijska lekcija usjeći u podsvijest kao upozorenje da opasnost vreba slijeva.

Mladi Winston Churchill, aristokratskog društvenog profila i svjetonazora, krajem 1890-ih godina piše svoj jedini roman u kojemu jasno demonstrira najdublje političke strahove koji izviru iz njegova povlaštenog klasnog statusa. U kasnijoj autobiografiji, radnju Savrole: priče o revoluciji u Lauraniji, smještene „u neku imaginarnu balkansku ili južnoameričku republiku", sažima tvrdnjom da se radi o „doživljajima liberalnog vođe koji je srušio samovoljnu vladu, samo kako bi ga progutala socijalistička revolucija".[1] Winston Churchill, 1899. godine (izvor: National Portrait Gallery prema Creative Commons licenci).Winston Churchill, 1899. godine (izvor: National Portrait Gallery prema Creative Commons licenci).Burni događaji u Rusiji 1917. godine dodatno su pojačali ovaj paranoični sentiment koji su mnogi dijelili iako, prema procjeni Erica Hobsbawma, u međuratnom periodu „niti jedan režim koji bi se pouzdano mogao nazvati liberalno-demokratskim nije srušen s ljevice. Opasnost je dolazila isključivo s desnice."[2] 

Ususret potpunom porazu multinacionalne imperijalističke intervencije protiv Sovjetske Rusije, Churchill je u veljači 1920. godine izjavio da boljševici, zbog raspuštanja parlamenta, „nisu dostojno društvo demokratskoj vlasti poput naše".[3] Sedam godina kasnije, pri posjetu Rimu, navodno visoki demokratski standardi nisu ga spriječili da ustvrdi kako bi, da je Talijan, stajao uz Benita Mussolinija i njegove fašiste „od početka do kraja u [njihovoj] trijumfalnoj borbi protiv bestijalnih apetita i strasti Lenjinizma".[4] Samoproklamirani šampion demokracije bio je 1927. godine uvjeren da je „Italija (...) pronašla protuotrov za ruski virus".[5] Sličan je stav demonstrirao 6. studenog 1938. godine, tijekom rasprave u Donjem domu britanskog parlamenta, kada je u kontekstu realizacije Münchenskog sporazuma izjavio:

„Uvijek sam govorio da se, ako Velika Britanija bude poražena u ratu, nadam da ćemo pronaći jednog Hitlera koji će nas povesti nazad na naše zakonito mjesto među nacijama."

Korak dalje u naklonosti prema Mussoliniju otišao je tadašnji američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt, koji je s fašističkim diktatorom vodio privatnu korespondenciju. Štoviše, u jednoj prepisci sa svojim dugogodišnjim prijateljem, Roosevelt je svoj odnos s Mussolinijem opisao kao „prilično blizak", referirajući pritom na Mussolinija kao na „izvrsnog talijanskog gospodina".[6] Neki istraživači naglašavaju činjenicu da su tri uzastopne američke vlade tijesno surađivale s Mussolinijevim „antidemokratskim režimom koji je osiguravao povoljnu klimu za američke investicije te je podupirao američke napore u održavanju međunarodne stabilnosti".[7]

Mussolinijev promidžbeni spot iz 1929. godine u kojemu američkom stanovništvu poručuje: "Make America great!" (izvor: YouTube)

Niti imperijalistički napad na Etiopiju 1935. niti vojna intervencija u Španjolskom građanskom ratu 1936. godine nisu bili događaji koji bi ozbiljno pokolebali Rooseveltovu privrženost fašističkoj Italiji. Nakon Anschlussa 1938. godine, kada Amerika počinje preispitivati dotadašnju politiku „udovoljavanja" nacističkoj Njemačkoj, odnos prema Italiji ostaje isti u nadi da će Mussolini na neki način obuzdati svog novog saveznika, a možda se i okrenuti protiv njega. Ovi napori padaju u vodu 1940. godine kada se Italija, uplašena da neće stići ugrabiti svoj dio kolača, uključuje u Drugi svjetski rat. James Edward Miller, u svojoj recenziji knjige Davida Schmitza o američko-talijanskim odnosima od 1922. do 1940. godine, citira Schmitzov zaključak da se „Rooseveltova administracija suprotstavila ekonomskom nacionalizmu i vojnoj agresiji nacističke Njemačke, a ne fašizmu kao ideologiji ili sustavu".[8]

Fašizam u teoriji i praksi

Što je ustvari fašizam? Michael Parenti ustvrdio je da se „fašizam od obične desno-patrijarhalne autokracije razlikuje u načinu na koji pokušava kultivirati revolucionarnu auru".[9] Naime, radi se o promišljenoj strategiji kooptacije pojedinih dijelova ljevičarske retorike i simbolike, s ciljem zavođenja i preotimanja biračkog tijela koje je svoje nade dotad polagalo u lijeve (socijalističke i komunističke) partije. „Masovne mobilizacije, omladinske organizacije, radne brigade, sletovi, parade, simboli i slogani",[10] sve su ove manifestacije, u koje su sada bili umetnuti i elementi nacionalističke mitologije, nacistima i fašistima služile kako bi otrgnule radničku klasu od principâ klasne borbe. Nacističke radne brigade (<i>Reichsarbeitsdienst</i>), ustrojene prema vojnom modelu (izvor: <a mce_thref="https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Arbeitsdienst.jpg" target="_blank">wikimedia</a>).Nacističke radne brigade (Reichsarbeitsdienst), ustrojene prema vojnom modelu (izvor: wikimedia).Najočitiji primjer ove kooptacije nalazi se već u samom nazivu Nacional-socijalističke njemačke radničke partije, iako ona sa socijalizmom i obranom radničkih prava nije imala nikakve veze. 

Parenti naglašava da fašisti u Italiji i nacisti u Njemačkoj ubrzo nakon dolaska na vlast ukidaju zakone o minimalnoj nadnici, plaćenom prekovremenom radu te propise o sigurnosti na radu. Zabranjeni su sindikati i štrajkovi, a radnike koji bi se pobunili protiv pogoršanja radnih uvjeta čekali su otkazi ili zatvorske kazne. Plaće u Njemačkoj smanjene su za 25-40 %, a u Italiji čak do 50 %. Postupci obaju režima jasno su ukazivali kamo je usmjerena zahvalnost vlastodržaca; ne prema narodu kojega se bezobzirno iskorištava te koji će, posve izmanipuliran, uskoro masovno ginuti na udaljenim ratištima, nego prema moćnim industrijalcima i vlasnicima krupnog kapitala koji su pružali financijsko i logističko zaleđe usponu te održavanju fašizma i nacizma. Stoga su ubrzo privatizirana čak i dobrostojeća državna poduzeća poput čeličana, elektrana, banaka i brodarskih kompanija. Porezne politike koje su Njemačka i Italija usvojile samo su dodatno pojačavale navedeni trend, najavljujući još izraženiji izvoz troškova u vidu kasnije eksploatacije robovske radne snage iz okupiranih zemalja.[11]

Apologeti fašizma često spominju drastičan pad stope nezaposlenosti za vrijeme Mussolinijevog i Hitlerovog režima, no redovito propuštaju navesti kojoj grani industrije treba pripisati implicirani porast proizvodnje. Naravno, radilo se o masovnoj mobilizaciji radno sposobnog stanovništva u primarnu svrhu ubrzanog naoružavanja za skoru agresivnu ekspanziju. Ratovanje je centralna tema fašističkog svjetonazora. Mussolini 1935. godine u eseju Doktrina fašizma vehementno tvrdi da „samo rat dovodi do najviših tenzija svu ljudsku energiju i utiskuje pečat plemstva na one koji imaju hrabrosti suočiti se s njime." Pacifizam se tretira kao kukavičluk i zločin, a promoviranje svjetskog mira - u smislu dugoročnog cilja čovječanstva - kao neprihvatljivu negaciju navodno inherentne biološke naravi pojedinca te idealiziranog kolektivnog nasljeđa ovog ili onog ratobornog plemena iz povijesnih udžbenika. Prema Mussolinijevumišljenju, „iako su riječi divne stvari, puške, mitraljezi, avioni i topovi još su divniji."[12]

Predavanje Davida Glantza na američkom vojnom učilištu (izvor: YouTube)

U revizionističkom jurišu koji je uslijedio 1990-ih godina, postalo je naročito pomodno uspoređivati i izjednačavati Sovjetski Savez s nacističkom Njemačkom te komunizam s nacifašizmom. U tu je svrhu populariziran pojam „totalitarizam", koji više služi propagandističkom denunciranju komunizma i socijalizma negoli, barem donekle, objektivnoj historijskoj evaluaciji događajâ iz 20. stoljeća. Negdje se usput prigodno zaboravilo na ključnu ulogu koju je Crvena armija imala u slamanju nacifašističkog eksperimenta te u oslobođenju europskih naroda od nepopravljivo rasističke, šovinističke, elitističke i imperijalističke ideologije. Njezin zločinački karakter kulminirao je razgranatom mrežom koncentracijskih logora u kojima je postupak istrebljivanja čitavih naroda podignut na industrijsku razinu. David M. Glantz, američki vojni povjesničar koji se specijalizirao za tematiku tzv. Istočnog fronta, naveo je statistiku prema kojoj su, u čitavom periodu Drugog svjetskog rata (od 1939. do 1945. godine), njemačke oružane snage uvjerljivo najveće gubitke (80 %) pretrpjele upravo u borbi protiv Sovjeta.[13] Dakle, možemo pouzdano reći da je dolazak komunistâ ubrzao okončanje strahota u Auschwitzu, Treblinki, Belzecu, Jasenovcu itd. Lebensraum, Hitlerov plan za istočnu Europu bio je sasvim jasan: očistiti put od lokalnog stanovništva (istrijebiti, protjerati, porobiti) i osigurati „životni prostor" njemačkim kolonistima. Većina njegovih saveznika i pomagača adaptirala je ovu politiku naspram svojih lokalnih prilika. Nije ih zaustavilo iskrcavanje zapadnih saveznika u Normandiji, u što nas dokumentarci s National Geographica gorljivo pokušavaju uvjeriti. Iako je otvaranje drugog fronta svakako skratilo rat barem za godinu dana, ključni je napor izvršila Crvena armija.[14]

Zanemarene paralele i dvostruki standardi

Desmond Patrick Costello, u kratkom prikazu knjige Williama Evansa Scotta o francusko-sovjetskom predratnom paktu protiv njemačke agresije, naglašava tezu prema kojoj je esencija nacističke vanjske politike prisutna već kod Hitlerovih liberalnih prethodnika:

„Njemačko ponovno naoružavanje, Anschluss, ‘slobodne ruke' na Istoku - ovo su stvari na kojima su Weimarski političari radili ništa manje od nacionalsocijalista. Bitna razlika [...] bila je u tome što je Hitler vjerovao da Njemačka može ostvariti isključivu vlast nad Europom, dok su njegovi prethodnici mislili (ili su barem o tome govorili) u terminima partnerstva s Francuskom."

Niz kontroverzi još je uvijek uočljiv osvrnemo li se na događaje neposredno uoči početka Drugog svjetskog rata. Jedna od njih tiče se pakta o nenapadanju između SSSR-a i Trećeg Reicha koji se u antikomunistički orijentiranim izvorima, medijima, ali i u službenoj politici pojedinih zemalja, redovito interpretira kao pakt o savezništvu, ako ne de jure, onda svakako de facto. No, što onda možemo reći o Poljskoj koja je s nacistima imala aktivan pakt o nenapadanju od 1934. do 1939. godine, tijekom kojeg je sudjelovala u komadanju Čehoslovačke?

Münchenski sporazum od 29. rujna 1938. godine po mnogočemu je također sličio na pakt o nenapadanju. Sklopljen između Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Italije, taj sporazum omogućuje njemačku aneksiju Sudeta (čeških pograničnih područja s većinski njemačkim stanovništvom), usprkos tada aktivnom obrambenom sporazumu između Čehoslovačke, Francuske i SSSR-a. Valja naglasiti da ni sovjetska ni čehoslovačka delegacija nije pozvana na konferenciju te da su uvjeti spomenutog tripartitnog sporazuma predviđali sovjetski vojni angažman tek nakon francuskog, uz predstojeći dogovor o koridoru prolaska sovjetskih jedinica kroz Poljsku ili Rumunjsku. Čelnici i visoki dužnosnici Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Italije uoči potpisivanja sporazuma u Münchenu (izvor: wikimedia).Čelnici i visoki dužnosnici Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Italije uoči potpisivanja sporazuma u Münchenu (izvor: wikimedia).Zbog anglo-francuskog savezništva, bilo je realno očekivati i britansku potporu.[15] No, budući da Francuska u Münchenu efektivno krši jamstvo koje je dala Čehoslovačkoj, SSSR je stavljen pred gotov čin, s ništavnim obrambenim ugovorom i propuštenom prilikom da se apetiti nacističke Njemačke obuzdaju već 1938. godine. 

Francuska je 6. prosinca požurila potpisati i službeni dokument kojim bi se Njemačka obvezala na poštivanje mira između dviju zemalja. Joachim von Ribbentrop, njemački ministar vanjskih poslova, znakovito je zabilježio da je pakt s francuskim ministrom vanjskih poslova, Georgesom Bonnetom, „implicirao da Francuska prestaje zadržavati ikakav interes u svojim istočnim savezništvima".[16] Iako je Bonnet uporno negirao ovakvu interpretaciju sporazuma, već i sama činjenica da se u diplomatskim krugovima potegla žustra rasprava daje za naslutiti da je on u Moskvi vjerojatno protumačen kao potencijalna prijetnja. Dakle, Sovjeti su do 1939. godine imali vrlo dobar razlog sumnjati u iskrenost anglo-francuskih delegacija u budućim pregovorima o uzajamnoj suradnji u slučaju nacifašističke agresije.

Abortirana alijansa i očajničke mjere

Sovjetska je diplomacija još u veljači 1933. godine na konferenciji Lige naroda o razoružanju predložila skicu deklaracije o definiciji agresije, a u prosincu iste godine sovjetski državni vrh podupire odluku o pokretanju kampanje za kolektivnom sigurnošću.[17] Sljedećih nekoliko godina ova su nastojanja rezultirala tek ograničenim uspjehom, čemu najbolje svjedoči činjenica da je SSSR, pored Meksika, jedina država koja je službeno podržala antifašističku republikansku vladu u Španjolskoj tijekom građanskog rata (1936-39) u koji su se aktivno uključile pojedine vojne formacije Njemačke i Italije. 15. ožujka 1939. godine njemačka je vojska okupirala i ostatak Češke (dan ranije, očito potaknuta iz Berlina, Slovačka je proglasila kvazi-nezavisnost), direktno kršeći postavke sporazuma iz Münchena. Činilo se da će ideja jedinstvene antifašističke alijanse konačno postati više od puste želje.

Poljski tenkovi sudjeluju u komadanju Čehoslovačke, listopad 1938. godine (izvor: wikimedia).Poljski tenkovi sudjeluju u komadanju Čehoslovačke, listopad 1938. godine (izvor: wikimedia).

Tri dana nakon ulaska njemačkih trupa u Prag, William Seeds, britanski ambasador u Moskvi, upitao je tadašnjeg sovjetskog ministra vanjskih poslova, Maksima Litvinova, koja bi bila sovjetska reakcija u slučaju njemačke agresije na Rumunjsku. Litvinov je iste večeri, nakon dobivenih instrukcija, predložio hitnu konferenciju u Bukureštu (ili bilo kojem drugom mjestu) s predstavnicima Velike Britanije, Francuske, SSSR-a te Turske, Poljske i Rumunjske. Ovime započinju pregovori o uzajamnoj suradnji između triju velesila. Kao dodatni testament ekspeditivnosti sovjetske diplomacije po ovome pitanju, sovjetski je ambasador u Londonu odmah sljedećeg jutra zatražio sastanak s britanskim ministrom vanjskih poslova, lordom Edwardom Woodom, vikontom Halifaxa, kako bi u Moskvu što prije prenio odgovor britanske vlade. No, Ivan Majski je od lorda Halifaxa dobio odbijenicu pod izlikom da njegova vlada trenutno nema koga poslati te da bi bilo riskantno prisustvovati konferenciji čiji je ishod nepoznat. Halifax se nije složio s primjedbom Majskog da konferencija ne može biti neuspješna ukoliko SSSR, Velika Britanija i Francuska pronađu zajednički jezik. Umjesto toga, britanska je vlada 21. ožujka predložila četverostranu deklaraciju namjere između triju velesila i Poljske. Nakon što je potonja strana odbila participirati, čak je i ovaj prijedlog ubrzo napušten bez pokušaja vlada Nevillea Chamberlaina i Édouarda Daladiera da iskoriste svoj utjecaj kako bi Poljsku (kojom je u to vrijeme vladala vojna hunta) nagovorile ili prisilile na suradnju.[18]

Deset dana kasnije, 31. ožujka, Velika Britanija pruža unilateralno jamstvo Poljskoj, kojem je tek 25. kolovoza dodan tajni protokol prema kojemu se ono specifično odnosilo na njemačku agresiju. Dakle, u trenutku originalnog sklapanja, naglašava Edward H. Carr, ovo je jamstvo bilo jednako usmjereno protiv sovjetske, kao i protiv njemačke strane. To je nužno moralo proizvesti štetne posljedice na anglo-sovjetsku diplomatsku razmjenu tog doba jer je Chamberlainova vlada jasno demonstrirala veću naklonost prema Poljskoj. Sovjetski je osjećaj ugroženosti dodatno amplificiran izbijanjem neformalnog ratnog stanja s Japanskim Carstvom na mongolsko-mandžurskoj granici od svibnja do rujna 1939. godine (bitka kod Khalkhin Gola). Čak je i Winston Churchill, u to vrijeme vođa opozicijske struje unutar vladajuće Konzervativne stranke, bio zaprepašten ovom odlukom.[19] Dva tjedna kasnije, sredinom travnja, započinju prvi eksperimentalni pokušaji otvaranja diplomatskih kanala između SSSR-a i Njemačke, iako se postizanje adekvatnog sporazuma s anglo-francuskom delegacijom iz sovjetske perspektive zadržalo kao povoljnija opcija, barem do sredine kolovoza.

Sljedećih nekoliko mjeseci obilježilo je snažno zanimanje javnosti za tijek tripartitnih pregovora o uzajamnoj suradnji između SSSR-a, Francuske i Velike Britanije. Sovjetski je tisak reflektirao dojam viših dužnosnika da zapadne sile nisu iskrene u proklamiranoj želji da stvore internacionalni antifašistički front te da namjerno odugovlače s pregovorima kako bi opravdale neki budući sporazum s Hitlerom.[20] U to vrijeme održavani su i tajni anglo-njemački ekonomski pregovori u Londonu između Helmutha Wohlthata, savjetnika Hermanna Göringa za ekonomiju, Roberta Hudsona, britanskog ministra prekomorske trgovine i Horacea Wilsona, premijerovog glavnog savjetnika za vanjsku politiku.[21] I oni su, baš poput sovjetsko-njemačkih pregovora, započeli razgovorima o normalizaciji trgovinskih odnosa, no postupno su prelazili na vojno-političke teme. Molotov potpisuje pakt o nenapadanju s Njemačkom, dok iza njega stoje Ribbentrop i Staljin (izvor: wikimedia).Molotov potpisuje sporazum o nenapadanju s Njemačkom, dok iza njega stoje Ribbentrop i Staljin (izvor: wikimedia).Nakon što je vijest procurila u medije,[22] sovjetska je diplomacija shvatila da sporazum s jednom ili drugom stranom mora postići bez daljnjeg odlaganja. No, Sovjetski Savez s Njemačkom nikad nije vodio dubinske pregovore o uzajamnoj pomoći i savezništvu, kao s Francuskom i Velikom Britanijom, što znači da će i sadržaj ovih potencijalnih sporazuma biti nužno različit.[23] 

Do kraja srpnja, kada je postalo očito da kriza oko Danziga/Gdanjska ne jenjava, britanska je javnost, uz značajan dio parlamentarne oporbe, zahtijevala hitno postizanje sporazuma sa Sovjetskim Savezom. Konkretno, vođa Liberala je zahtijevao da u sljedećoj fazi pregovora sudjeluje „osoba najvišeg političkog ranga", a Laburisti su predložili da to bude ministar vanjskih poslova osobno, lord Halifax.[24] No, svi prijedlozi[25] i zahtjevi pali su na gluhe uši kada je odlukom da se brodom do Lenjingrada pa vlakom do Moskve (umjesto puno bržim, direktnim letom) pošalje nova anglo-francuska delegacija na čelu s admiralom Reginaldom Draxom, koji nije bio ovlašten donositi odluke. Propašću moskovske konferencije od 12. do 15. kolovoza zakucan je i posljednji čavao u lijesu tripartitnih pregovora koji su trajali gotovo pet mjeseci. Nakon ovog fijaska, sovjetski je državni vrh smatrao da nema drugog rješenja negoli u samo tjedan dana dovršiti pregovore o normalizaciji sovjetsko-njemačkih trgovinskih odnosa te pripremiti i potpisati pakt o nenapadanju.[26] Vjačeslav Molotov, tadašnji sovjetski ministar vanjskih poslova, bio je isuviše svjestan privremenosti i nestabilnosti takvog sporazuma.[27] Osjećaju urgentnosti sa sovjetske strane zasigurno je kumovao i aktualni vojni sukob s Japanom, zbog kojega je postojala realna šansa da se SSSR uskoro nađe u ratu na dvije fronte, bez pomoći zapadnih sila.

Umjesto zaključka - opomena

Pakt o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke (također poznat pod nazivom Molotov-Ribbentrop pakt), potpisan 23. kolovoza 1939. godine, događaj je koji čak i 77 godina kasnije plijeni pozornost javnosti. Nažalost, ovaj neuobičajeni interes nije motiviran željom da se ustanovi činjenično stanje čija bi interpretacija bila utemeljena na savjesnom i sveobuhvatnom historiografskom radu. On je potaknut konkretnim inicijativama pojedinaca, skupina i organizacija čiji klasni interes počiva na beskrupuloznoj diskreditaciji ideja i praksi izniklih iz socijalističke tradicije. Uzmimo za primjer Europsku uniju u kojoj se obljetnica potpisivanja gorenavedenog sporazuma odnedavno službeno obilježava kao „Europski dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma", dok je u Kanadi i SAD-u ista komemoracija usvojena pod nazivom „Dan crne vrpce". Stavljanje znaka jednakosti između fašizma/nacizma i socijalizma/komunizma koji se objedinjuju specifičnim terminom „totalitarizma" proizvodi efekt zamagljivanja ili čak negiranja historijskog konteksta u kojemu ti pokreti nastaju i djeluju. Posljedice ovakvog nonšalantnog falsificiranja povijesti teško je pouzdano predvidjeti, no gotovo je nemoguće ne prisjetiti se poznatog aforizma filozofa Georgea Santayane koji nas uvjerava da su „oni koji ne mogu upamtiti prošlost osuđeni na to da ju ponove".

 

Bilješke:

[1] Winston Churchill, A Roving Commission: My Early Life (New York: Charles Scribner's Sons, 1930), 154.

[2] Eric Hobsbawm, Age of Extremes: The Short Twentieth Century 1914-1991 (London: Abacus, 1995), 112.

[3] Roland Quinault, „Churchill and Democracy," u: Winston Churchill in the Twenty-First century (London: Cambridge University Press, 2004), 33.

[4] Gian Giacomo Migone, uvod u The United States and Fascist Italy: The Rise of American Finance in Europe (New York: Cambridge University Press, 2015), xxiii-xxiv.

[5] Quinault, 33.

[6] John P. Diggins, Mussolini and Fascism: The View from America (New Jersey: Princeton University Press, 1972), 279.

[7] James E. Miller, „'That Admirable Italian Gentleman': The View from America (and from Italy)," Diplomatic History 13/4 (1989): 552.

[8] Isto, 553.

[9] Michael Parenti, Blackshirts and Reds: Rational Fascism and the Overthrow of Communism (San Francisco: City Lights Books, 1997), 16.

[10] Isto.

[11] Isto, 6-9.

[12] Diggins 1972, 296.

[13] David M. Glantz, „The Soviet-German War 1941-1945: Myths and Realities: A Survey Essay" (paper presented as the 20th Anniversary Distinguished Lecture at the Strom Thurmond Institute of Government and Public Affairs, Clemson University, October 11, 2001), 14.

[14] Isto, 103-106.

[15] Edward H. Carr, „From Munich to Moscow - I," Soviet Studies 1/1 (Jun. 1949), 8.

[16] Jacques de Launay, Major Controversies of Contemporary History (New York: Pergamon Press, 1965), 179.

[17] Pavel Sevostyanov, Before the Nazi Invasion: Soviet Diplomacy in September 1939 - June 1941(Moscow: Progress Publishers, 1984), 12.

[18] Ivan Maisky, Who helped Hitler? (London: Hutchinson & Co, 1964), 102-107.

[19] Carr 1949a, 16.

[20] Edward H. Carr, „From Munich to Moscow - II," Soviet Studies 1/2 (Oct. 1949), 96.

[21] Maisky 1964, 159.

[22] Wilsonova uloga, koja se, između ostalog, svodila na osiguravanje anglo-njemačkog pakta o nenapadanju, nije objelodanjena do nakon rata.

[23] Maisky 1964, 200-201.

[24] Isto, 163.

[25] Isto, 141-143. Majski opisuje susret s Halifaxom, održan 12. lipnja, te ga uspoređuje s verzijom događaja koja je 1953. godine objavljena u Dokumentima o britanskoj vanjskoj politici.

[26] Carr 1949b, 100.

[27] Isto, 98.

Autor: Danijel Švraka

Izvor: slobodnifilozofski.com 

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 24 Aug 2017 14:04:32 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6255/Fa%C5%A1izam+i+kultura+zaborava
Srbija zvanično proglašena za najsiromašniju državu Evrope! http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6249/Srbija+zvani%C4%8Dno+progla%C5%A1ena+za+najsiroma%C5%A1niju+dr%C5%BEavu+Evrope%21.html BEOGRAD – Na granici siromaštva u Srbiji živi 1,8 miliona stanovnika, što znači da je svaki četvrti građanin siromašan.

 

Sa stopom siromaštva od 24,6 odsto Srbija zauzima prvo mesto među siromašnim zemljama Evrope

Kako pokazuju zvanični podaci Republičkog zavoda za statistiku (RZS), sa stopom siromaštva od 24,6 odsto Srbija zauzima prvo mesto među siromašnim zemljama Evrope. Naši građani su siromašniji čak i od Grka, čija prezadužena zemlja, sa stopom siromaštva od 23,1 odsto, diše u leđa Srbiji. Na trećem mestu je Rumunija s koeficijentom siromaštva od 22,6 odsto, Španija sa 22,2 i Bugarska sa 21,2 odsto.

- Prag rizika od siromaštva u 2012. godini iznosio je 13.680 dinara mesečno za jednočlano domaćinstvo. Za tročlanu porodicu prag rizika od siromaštva je 24.624 dinara, a za četvoročlanu 28.728 - ističe Tijana Čomić iz RZS i dodaje da ti ljudi nisu nužno siromašni, već su samo u većem riziku da to postanu.

Da u Srbiji skoro polovina stanovništva jedva sastavlja kraj s krajem, potvrđuju i različita svetska istraživanja.

- U julu je za novčanu socijalnu pomoć izdvojeno 1,12 milijardi dinara, i to za 267.949 ljudi. Osnovica za isplatu je 7.704 dinara, a posebnu mesečnu naknadu od 13.228 dinara prima 446 osoba. Za dečji dodatak ukupan iznos je nešto veći od milijardu dinara, a prima ga 204.755 porodica za 384.334 dece. Redovan iznos dodatka je 2.593, a uvećan iznosi 3.371 dinar. Cenzus za ostvarenje prava je da prihodi u porodici po članu domaćinstva ne prelaze 8.051 dinar - ističe dr Nada Novaković, naučni saradnik Instituta društvenih nauka.

Izvor: nspm.rs 

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 15 Aug 2017 11:55:57 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6249/Srbija+zvani%C4%8Dno+progla%C5%A1ena+za+najsiroma%C5%A1niju+dr%C5%BEavu+Evrope%21
Vučić o Kosovu: Budimo realni, ne zabijajmo glavu kao noj http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6246/Vu%C4%8Di%C4%87+o+Kosovu%3A+Budimo+realni%2C+ne+zabijajmo+glavu+kao+noj.html Beograd -- Predsednik Srbije Aleksandar Vučić kaže da je građane Srbije pozvao na unutrašnji dijalog o Kosovu i Metohiji, kako ne bi taj teret ostavili potomcima.

"Vreme je da kao narod prestanemo kao noj da zabijamo glavu u pesak i da pokušamo da budemo realni, da ne dopustimo sebi da izgubimo ili nekome predamo ono što imamo, ali i da ne čekamo da će nam u ruke doći ono što smo davno izgubili", napisao je Vučić u autorskom tekstu za "Blic".

Podsećajući da je svojevremeno Šimon Peres objasnio da insistira na pregovorima sa Palestincima rekavši "A zamislite samo šta bi moglo da bude ako to ne radi", Vučić ukazuje da i on kada treba da odgovori na pitanje o potrebi dijaloga sa Prištinom i unutrašnjim srpskim dijalogom o Kosovu kaže "A samo zamislite šta bi moglo da bude ...ako odjednom svi zaćutimo, ako prestanemo da razgovaramo."

"Ja posle toliko godina bavljanja politikom na ovim prostorima taj odgovor vrlo dobro znam. Još od 1878. godine, od stvaranja takozvane Prizrenske lige, mi Srbi nismo želeli da budemo dovoljno odgovorni da razumemo snagu i želje Albanaca", kaže predsednik Srbije.

S druge strane, albanskom greškom, i to velikom, smatra nerazumevanje srpskih državnih i nacionalnih interesa i njihovo potcenjivanje.

"Nije Srbija za potcenjivanje, uprkos činjenici da Albanci u sprovođenju svojih nacionalnih ideja imaju značajnu podršku većine zapadnih zemalja. Nije današnja Srbija kužna kao što je bila, nije Srbija slaba kao sto je bila 1999, 2004. i 2008. godine, ali nije Srbija, niti sme da bude bahata i arogantna kao što je neretko bila", navodi Vučić u autorskom tekstu.

Ćutanje, kako ocenjuje, znači da nas odgovori ni na šta više ne interesuju, da smo prestali da se nadamo i odlika onih koji misle da su samo, i isključivo oni u pravu, i da nemaju više šta da nauče ni o čemu da pričaju sa bilo kim.

"To je modus operandi tiranija, uvek spremnih na prolivanje tuđe krvi. Na kraju ćutanje je kraj. Posle njega više niko ne govori", ukazuje Vučić.

On kaže da sebe ne vidi u tom poslu ćutanja ni u takvoj, nemoj Srbiji, jer će ako se to desi biti promašena ne samo politika koju vodi već i čitav njegov život.

Rešenje, ističe, ne leži sa jedne strane u našim mitovima i sukobima, ali sa druge "ne leži ni u odricanju od svih naših nacionalnih i državnih interesa".

Protivnici dijaloga o Kosovu s Prištinom, smatra, jesu i oni kojima je svaki gubitak pobeda i koji se tuđoj nesreći raduju kao svom uspehu, pošto za drugi uspeh ne znaju.

"Njihov razlog za ovakvu vrstu nečinjenja, koja jeste svojevrsni istorijski zločin s obzirom na težinu pitanja koje ište odgovor leži u pukoj nadi da će neko, nekome, na kraju 'dati Kosovo' i za to, na njihovu radost snositi posledice."

Vučić, kako kaže, takav stav može da razume sa stanovišta dnevne politike ali sa stanovišta istorije nema ni opravdanja ni razumevanja za to. "Zato što je naše najteže pitanje u osnovi baš to, i zato što je potrebno, kao nikada do sada, da svi zajedno pronađemo odgovor. I to onaj koji će biti trajan, koji će isključiti sukob kao opciju, i koji će svima na ovim prostorima doneti korist."

A pronalaženje rešenja, navodi, "zahteva glavu vruću od stalnog razmišljanja, srce koje je hladno na preterane emocije i ruke uprljane kompromisima. I naše i albanske."

Pronalaženje rešenja, dodaje, zahteva i rad svih, i jasnu svest o tome da je to što radimo dugačak, zamršen i bolan proces, ali najpre onu vrstu promene u našoj kolektivnoj svesti koja je često svaki dogovor doživaljavala kao poraz. To jednostavno nije tačno, kaže predsednik Srbije.

"Nismo mi ništa tako veliko dobili u ratovima, što smo gubili u miru. Zato što smo, sve što smo dobili, i izgubili ratujući, platili najtežom mogućom cenom, onom koja ne može da se nadoknadi - našim životima i životima naše dece". I to, kako kaže, mora da prestane.

"Vreme je da Srbija radi, razmišlja i dobija, pobeđuje bez sukoba. I ja sam ubeđen da smo, već danas u stanju da to uradimo" kaže Vučić. Uostalom zamislite šta bi moglo da bude", dodaje on.

"Svi putevi političke saradnje i ekonomskog napretka bili bi otvoreni za Srbiju. Vrata Evropske unije takođe. U protivnom čuvaćemo konflikt čiji smisao ne razumemo", upozorava predsednik Srbije.

Srbiji je, smatra, potreban ozbiljan i odgovoran pristup, hrabar i realan sa pogledom u budućnost. Srbija je, podseća, danas uvažena svuda u svetu. Do pre tri godine je bila pred bankrotstvom a danas ima suficit u budžetu, rast ekonomije znatno veći od proseka i pokazala je da ume da pobeđuje ne samo u košarci i vaterpolu već i u ekonomimiji i politici.

"Da bi naš napredak bio stalan i održiv, moramo, ako ništa drugo bar da pokušamo da razrešimo kosovski (Gordijev) čvor a ne da se krijemo i najteži teret ostavimo našoj deci. Živeti, znači ljubiti zemlju po kojoj koračaju deca, a ne samo hvaliti se pobedama svojih dedova", zaključuje Vučić.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 31 Jul 2017 10:13:03 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6246/Vu%C4%8Di%C4%87+o+Kosovu%3A+Budimo+realni%2C+ne+zabijajmo+glavu+kao+noj
Veran Matić (Komisija za utvrđivanje činjenica o ubistvima novinara) protiv dnevnog lista Politika http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6243/Veran+Mati%C4%87+%28Komisija+za+utvr%C4%91ivanje+%C4%8Dinjenica+o+ubistvima+novinara%29+protiv+dnevnog+lista+Politika.html Politika prekršila Kodeks novinara Srbije

 

Na osnovu članova 19. i 21. Statuta Saveta za štampu i članova 15. i 16. Poslovnika o radu Komisije za žalbe, Komisija za žalbe Saveta za štampu u sastavu: Petar Jeremić, Nevena Krivokapić, Tamara Skrozza, Ivana Stjelja, Vera Barišić Popović, Vera Didanović, Vlado Mareš, Stojan Marković i Dragan Đorđević, na sednici održanoj 29.6. 2017. godine, jednoglasno donosi


ODLUKU

Tekstom "Ćuruvija, Račak i Gordić", objavljenim 19. maja 2017. godine, kao  i  neobjavljivanjem reagovanja na tekst, dnevni list "Politika"

1. prekršio je tačke 1,2,4 i 5 Odeljka I (Istinitost izveštavanja) Kodeksa novinara Srbije o obavezi novinara i urednika da tačno, objektivno, potpuno i blagovremeno izvesti o događajima od interesa za javnost, poštujući pravo javnosti da sazna istinu i držeći se osnovnih standarda novinarske profesije, da prave jasnu razliku između činjenica koje prenose, komentara, pretpostavki i nagađanja, da, kada je neophodno, konsultuju što više izvora i da im omoguće da iznesu svoj stav, kao  i da su sa novinarstvom nespojivi objavljivanje neosnovanih optužbi, kleveta i glasina,

2. prekršio je tačke 1,3,5 i 6 Odeljka IV (Odgovornost novinara), o obavezi novinara da se suprotstavi svima koji krše ljudska prava ili se zalažu za bilo koju vrstu diskriminacije, govor mržnje ili podsticanje nasilja, da poštuje pretpostavku nevinosti, dostojanstvo žrtava zločina, kao i da poštuje pravo na odgovor, izvinjenje i ispravku,

3. prekršio je i tačke 1 i 3 Odeljka V (Novinarska pažnja), po kojima je novinar obavezan da pristupa poslu sa dužnom profesionalnom pažnjom, a prećutkivanje činjenica koje mogu bitno da utiču na stav javnosti o nekom događaju jednako je njihovom namernom iskrivljivanju ili iznošenju laži.

Nalaže se "Politici" da ovu odluku Komisije objavi najkasnije pet dana od dana dostavljanja odluke.


OBRAZLOŽENJE

Advokati Verana Matića, predsednika Komisije za utvrđivanje činjenica o ubistvima novinara, podneli su žalbu Savetu za štampu zbog teksta bivšeg glavnog urednika „Ekspres Politike" Đorđa Martića, koji je „Politika" objavila u „Pogledima", a u kojem se, kako je navedeno u žalbi, autor „grubo poigrava činjenicama, okolnostima i kontekstom u kojem je izvršen atentat na Slavka Ćuruviju". U spornom tekstu, Đorđe Martić, koji je 1999. godine objavio tekst „Ćuruvija dočekao bombe", koji se smatra najavom Ćuruvijinog ubistva, navodi da je tekst objavio da bi praktično „pozvao Ćuruviju da to demantuje", ali i, po oceni podnosioca žalbe, „tenedenciozno i neutemeljeno razvija tezu o tome kome je ubijeni novinar 'smetao'" i odgovornost posredno prebacije na Zorana Đinđića i sve stavlja u kontekst navodne borbe za vođstvo tadašnje opozicije. Raegujući na ovaj tekst, Komsiija za utvrđivanje činjenica o ubistvima novinara je 22. maja izdala saopštenje i poslala ga „Politici", da bi ga objavila i izvinila se čitaocima za uređivački propust, što se nije dogodilo. Nakon toga, predsednik Komisije Veran Matić uputio redakciji i vršiocu dužnosti glavnog urednika lista reagovanje, koje takođe nije objavljeno. Zbog svega toga, po mišljenju podnosioca žalbe, prekršeno je više tačaka iz poglavlja Istinitost izveštavanja, Odgovornost novinara, Novinarska pažnja i Poštovanje privatnosti.

Redakcija "Politike" nije odgovorila na žalbu.

Članovi Komisije za žalbe bili su saglasni u oceni da list koji drži do svog ugleda i kredibiliteta ne sme da sebi da dozvoli ovakve uređivačke propuste. Bez ikakve ograde, objavljen je tekst, u kojem čovek koji je najavio Ćuruvijino ubistvo, bez ikakih dokaza i osnova, sada za to ubistvo praktično optužuje bivšeg premijera Zorana Đinđića, koji je takođe ubijen i ne može da se brani. Po mišljenju članova Komisije, objavljivanjem spornog teksta prekršene su brojne odredbe Kodeksa koje se odnose na obavezu istinitog i objektivnog izveštavanja, razlikovanja činjenica od pretpostavki i nagađanja, zabranu iznošenja lažnih optužbi i kleveta. Autor spornog teksta takođe ne poštuje dostojanstvo ljudi o kojima piše, pre svega kad je reč o žrtvama zločina, protiv kojih iznosi iskonstruisane i ničim potkrepljene optužbe. Uredništvo „Politike" ničim nije objasnilo svoju odluku da objavi ovakav tekst, a odbijanjem da objavi saopštenje Komisije za utvrđivanje istine o ubistvima novinara i reagovanja predsednika Komisije nedvosmisleno je potvrdilo da svoju uređivačku odluku, u najboljem slučaju, ne smatra spornom. Po oceni članova Komisije, „Politika" je prekršila Kodeks novinara Srbije i odbijanjem da objavi saopštenje, odnosno reagovanje, takođe bez ikakvog obrazloženja, jer, suprotno standardima profesije, nije postupila u skladu sa obavezom negovanja kulture i etike javne reči.

Zbog svega toga, Komisija je jednoglasno odlučila da je „Politika " prekršila Kodeks novinara Srbije i naložila listu da ovu odluku objavi.

Beograd, 29.6.2017.

Predsedavajući
Petar Jeremić

Kompletan žalbeni postupak

Foto: Nebojša Babić

Izvor: cenzolovka.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 25 Jul 2017 13:58:59 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6243/Veran+Mati%C4%87+%28Komisija+za+utvr%C4%91ivanje+%C4%8Dinjenica+o+ubistvima+novinara%29+protiv+dnevnog+lista+Politika
Radnici Fijata: Nastavljamo štrajk, šetaćemo http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6241/Radnici+Fijata%3A+Nastavljamo+%C5%A1trajk%2C+%C5%A1eta%C4%87emo.html Kragujevac -- Štrajkači prve i druge smene Fijata u Kragujevcu odlučili su velikom većinom glasova da nastave protest, dok će u utorak biti održana i protestna šetnja.

Protestna šetnja najavljena je od fabrike do zgrade gradske uprave u Kragujevcu, a počeće u 10.30 časova.

Predsednik štrajkačkog odbora Zoran Marković rekao je na konferenciji za novinare da će u utorak na protest izaći druga smena, dok će zaposleni u prvoj ostati na radnim mestima, a da će u sredu 19. jula biti održan veliki skup štrajkača uz poziv radnicima kooperantskih i svih drugih firmi i građanima da im se pridruže.

Marković je rekao da prethodnih dana nije bilo ni pregovora ni sastanaka štrajkačkog odbora sa poslodavcem i da se, kako se izrazio, jedino oglašavao ministar privrede Goran Knežević.

"Izgleda da pregovara samo manjinski sa većinskim akcionarom, bez štrajkačkog odbora", rekao je Marković i precizirao da će se štrajkači u utorak okupiti u 10.00 ispred fabrike i da će u 10.30 krenuti ka Skupštini grada Kragujevca, dok će u sredu u 11.00 biti održan protest na trgu kod gradske skupštine.

On je dodao da je iz centrale Saveza samostalnih sindikata Srbije dobio informaciju da je premijerka Ana Brnabić prenela predsedniku SSSS Ljubisavu Orboviću poruku kompanije Fijat da će sutra bord direktora raspravljati o daljoj sudbini fabrike u Kragujevcu, uz najavu da će doći do drastičnog smanjenja proizvodnje i otpuštanja oko 320 radnika.

Marković je rekao da je ta poruka preneta štrajkačima u obe smene i da je posle toga doneta odluka o nastavku štrajka.


Premijerka Srbije Ana Brnabić izjavila je da je uvek spremna da razgovara sa radnicima u Fijatu, ali da postoji "šum u komunikaciji".

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 18 Jul 2017 11:17:14 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6241/Radnici+Fijata%3A+Nastavljamo+%C5%A1trajk%2C+%C5%A1eta%C4%87emo
U Fijatu ljuti:Hoćete da se saplićemo o isti kamen http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6238/U+Fijatu+ljuti%3AHo%C4%87ete+da+se+sapli%C4%87emo+o+isti+kamen.html Štrajkački odbor kragujevačkog "Fijata" saopštio je sinoć da je "umesto poziva na pregovore, dobio Protokol o okončanju štrajka", prenosi RTS.

Ministarstvo privrede predložilo je u petak predstavnicima sindikata radnika "FCA Kragujevac" potpisivanje protokola koje bi omogućilo započinjanje pregovora radnika i rukovodstva "Fijata", već u ponedeljak, 17. jula, o zahtevima radnika koji su u štrajku.

U štrajkačkom odboru kažu da im se "za prekid štrajka ne nudi ništa, osim napora Ministarstva za privredu da pregovori postignu uspeh".

Nudi im se, stoji u saopštenju, "da se dva puta sapletu o isti kamen".

Štrajkački odbor najavljuje da će Ministarstvu privrede, "u roku od nekoliko sati", dostaviti izmenjeni predlog protokola u kome će od Vlade Republike Srbije tražiti da preuzme svoj deo odgovornosti, kao vlasnik 33 odsto kapitala u preduzeću "Fijat krajsler automobili".

Štrajkački odbor takođe poziva Vladu da, kako kažu, "privede zakonima" preduzeće "Fijat krajsler automobili" i onemogući da njihove procedure budu iznad zakona u Srbiji.

Štrajkači traže da Vlada, preko predstavnika kapitala Republike Srbije u upravljačkim strukturama preduzeća, inicira pronalaženje rešenja, a da državni organi primene Zakon o štrajku i "silom zakona i države", nalože preduzeću "Fijat krajsler automobili" da započne pregovore.

Ministarstvo privrede saopštilo je ranije da je predložilo potpisivanje protokola rukovedeći se značajem svakog radnog mesta, i radi sve što je u njegovoj moći da pronađe sve mogućnosti da razgovori otpočnu što pre.

Početak razgovora direktno bi značilo sprečavanje daljih negativnih posledica obustave rada, jer nastavak procesa proizvodnje i rada u Fijatu predstavlja najbolje rešenje za svakog radnika Fijata, za grad Kragujevac i celu Srbiju.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Sun, 16 Jul 2017 12:42:01 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6238/U+Fijatu+ljuti%3AHo%C4%87ete+da+se+sapli%C4%87emo+o+isti+kamen
DOGOVORI O VLASTI U MAKEDONIJI Zaev i Ahmeti okončali prvi krug pregovora http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6235/DOGOVORI+O+VLASTI+U+MAKEDONIJI+Zaev+i+Ahmeti+okon%C4%8Dali+prvi+krug+pregovora.html Sve oči u Makedoniji uprte su u mandatara i lidera druge po veličini stranke u parlamentu, posle VMRO-DPMNE koja je sada u opoziciji, koji je danas započeo razgovore o formiranju nove vlade, a prvi partner mu je bio lider najuticajnije albanske partije DUI, Ali Ahmetijem.

Razgovori Zaeva i Ahmetija će najverovatnije biti nastavljeni i tokom vikenda jer njih dvojica danas, kako je saopšteno u Skoplju, nisu razgovarali o konkretnim imenima i portfeljima, te potpredsednicima vlade.

Istovremeno, iz najuticajnije VMRO-DPMNE, bivšeg premijera Nikole Gruevskog, ranije danas su poručili da će s velikom pažnjom pratiti razgovore o formiranju vlade i u kom pravcu će se oni kretati.

VMRO-DPMNE ne veruje Zaevu. Veruje da će on pokušati da izvrda datu reč u pogledu funkcionisanja buduće vlade. Ukoliko, kažu, do toga dođe oni će oštro reagovati za šta već, tvrde, već imaju plan.

Jer, podsećaju iz te stranke, Zaev je da bi dobio mandat od predsednika Đorđa Ivanova potpisao izjavu da će se odreći tzv. "tiranske platforme", odnosno da vlada neće ništa raditi što nije u skladu sa Ustavom, zakonima i nacionalnim interesima Makedonije.

Portparol SDSM Petre Šilegov je nakon razgovora Zaeva i Ahmetija novinarima rekao da će buduća vlada raditi u skladu sa potrebama građana.

Šilegov je na konferenciji za novinare rekao da Zaev i Ahmeti danas nisu razgovarali o raspodeli ministarskih fotelja jer je to, kako je rekao, nebitno pitanje u ovom trenutku.

- Ono što je najvažnije za Makedoniju je potreba da se promeni ili uspostavi princip funkcionisanja države, odnonso novi sistem koji ne može biti kao dosadašnji - rekao je Šilegov.

Stav Zaeva je, kazao je, stav SDSM.

- Za SDSM i građane Makedonije veoma je važno da nova vlada funkcioniše na sasvim drugačiji način, da postupa po drugačijem sistemu i principima, drugačijom od onog na koji je postupala vlada VMRO-DPMNE - naveo je.

Iako je Zaev obećao novu vladu za desetak dana od dobijanja mandata, Šilegov je rekao da je nebitno da li će pregovori trajati dan duže. Bitno je, kaže, da se izbegnu bilo kakve eventualne štetne posledice.

Mandatar će, kazao je, razgovarati sa predstavnicima svih političkih partija koje su omogućile formiranje parlamentarne većine i potpisale saglasnost da Zaev bude mandatar.

U tim razgovorima će biti definisani politički stavovi svih učesnica u smislu podrške vladi i budućeg zajedničkog nastupa.

Šilegov je ponovio da je neophodno promeniti način i logiku razmišljanja. Važno je, istakao je, da rad vlade bude u funkciji građana.

Rekao je i da će javnost biti blagovremeno obaveštava o sastancima političkih partija u vezi sa formiranjem vlade, ti sastanci će biti transparenti i tu nema nikakvih tajni.

Program koji je najavio SDSM već predviđa dovolno mera koje su predviđene i programima drugih političkih stranaka, tvrdo Šilegov.

A što se tiče budućeg rada parlamenta, s obzirom na to da opoziciona VMRO-DPMNE ne priznaje izbor Albanca iz DUI-a Talata Džaferija za predsednika, Šilegov kaže da bi najbolje bilo da partija bivšeg premijera Gruevskog shvati da je u opoziciji i kao takva bude konstruktivna i kada je reč o formiranju parlamentarnih tela s obzirom na to da predstoji usvajanje niza zakonskih akata.

Poznavaoci makedonskih prilika s određene distance posmtraju aktuelna dešavanja u Makedoniji jer, kako kažu, izbor mandatara je tek jedan korak ka razrešenju višegodišnje olitičke krize u toj državi, koja je posebno eskalirala nakon vanrednih parlamentarnih izbora održanih 11 decembra prošle godine.

Na svu težinu te političke križe ukazuje i to da su razgovori o formiranju nove vlade počeli tek pošto je prošlo više od pet meseci.

Predsednik Ivanov, naime, dugo je odbijao da mandat za formiranje vlade poveri Zaevu jer je smatrao da je parlamentarna većina formirana sa albanskih partijama uz ucene da lider SDSM prihvati tzv. "tiransku platformu".

Zato je Ivanov tražio od Zaeva garancije da se odriče "tiranske platforme" koja bi, ako bi bila primenjena, bila pogubna za državu, njen suverenitet i teritorijalni integritet.

Izvor: blic.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Sat, 15 Jul 2017 13:11:07 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6235/DOGOVORI+O+VLASTI+U+MAKEDONIJI+Zaev+i+Ahmeti+okon%C4%8Dali+prvi+krug+pregovora
Politika u nastajanju http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6232/Politika+u+nastajanju.html Već nekoliko sedmica protesti u više gradova Srbije dovode u pitanje legitimitet vlasti. Međutim, ni etablirana opozicija nema naklonost demonstranata, ali to ne znači da ne postoji otvoren put ka daljem političkom artikulisanju i udruživanju. Prva sledeća prilika za susret i razmenu sindikata, studenata i levih organizacija i pokreta je već Prvomajski protest.

 

Protesti koji su počeli neposredno nakon predsedničkih izbora ukazuju na temeljne probleme onoga što mnogi nazivaju stabilokratijom. Naime, uspete li dograbiti zlatni gral političke stabilnosti ‒ kombinaciju izborne aklamacije, finansijske podrške privatizacionih lopova i političke podrške spolja - temelji će se vaše vladavine baš u tom trenutku početi obrušavati. Mora biti da tako izgleda sadašnji trenutak aktuelnoj političkoj eliti: taman kad se pomislilo da se nalazi na vrhuncu, ispalo je da će glavnu tačku otpora pružiti neetablirane društvene grupacije, te da su društvene tenzije toliko snažne da temeljno drmaju tlo na kojem politička elita stoji. A sa njima se ne može izaći na kraj standardnom kombinacijom tabloidnog linča, laganja i režimskih pametnjakovića. Protesti tako traju već nekoliko nedelja, a vladajuću garnituru dovode u problem: šta god elita da uradi, loše je po njih. Obrati li previše pažnje na demonstracije ‒ loše je, ignoriše li ih ‒ ne mora da znači da je dobro; udovolji li zahtevima ‒ pakao; ne udovolji li im - videćemo.

Višenedeljni protesti uistinu izgledaju revolucionarno: presedan su utoliko što opstaju i uprkos silnim pokušajima grebanja o socijalni i simbolički kapital. No protesti su jedno, dalekosežna politička moć nešto drugo, pa se već nekoliko dana postavlja pitanje šta će se u budućnosti desiti s potencijalnom energijom nakupljenom višenedeljnim protestovanjem? Ruku na srce, sam pokret „protiv diktature" je svojim održavanjem s vremenom iskristalisao sopstvene zahteve ‒ set političkih i set socijalnih zahteva ‒ upravo nasuprot zlim jezicima koji su tvrdili da će istrajavanje na strategiji uličnog pritiska najpre doprineti obesmišljavanju i razvodnjavanju pokreta bez konkretnih učinaka. Naprotiv: svakodnevno okupljanje pokazalo je sjajan kapacitet pokreta da stvara savezništva i kontakte sa svim nestranačkim pokretima (od izuzetne je važnosti pre neki dan održan protest s pokretom Ne da(vi)mo Beograd), ali i sa socijalnim bazama drugih društvenih aktera (prvenstveno sindikatima).

Saradanja sa etabliranom opozicijom

Sa strankama to očigledno ide nešto teže: uprkos savetima apologeta saradnje sa etabliranom (a utoliko i potpuno neupotrebljivom) opozicijom, ti su kontakti prvenstveno individualni, sporadični i kratkog daha.1 S jedne strane, otklon demonstranata od etablirane opozicije je razumljiv: ona je izgubila kompas i u potrazi je za bilo kojom mogućnošću da sebi produži parlamentarni život ‒ a ono što bi pokret trebalo da odbije upravo i jeste pokušaj da ga se transformiše u pojas za spasavanje pomoću kojeg će opozicija moći da održi glavu iznad vode.

Paradigmatični primer jeste onaj stranke koja sebe ceni kao stub otpora totalitarizmu: Demokratske stranke. Činjenica je da marketinški tim koji je predvodio kampanju Saše Jankovića nije ni obratio pažnju na neka pitanja s levice i levu argumentaciju, da su u toj kampanji na levicu računali tek kao na dekorativni element a poslednja izjava predsednika DS-a reflektuje i izvestan nivo panike. Posredno: to pokazuje i potpunu vremensku i diskurzivnu dislokaciju etablirane opozicije te nemogućnost prepoznavanja levog populizma kao političke strategije dovoljno potentne da istisne populističku desnicu i prekine (globalno) potonuće u fašizaciju.

A upravo je protest pokazao da levi populizam ima kapacitet koji mu liberalni zli jezici odriču. Demokratska stranka (i njene manje ili više verne kopije), želeli vi to da priznate ili ne, staromodna je ‒ narihtana za borbu protiv Miloševića; a potreban je pokret narihtan za pobedu nad Erdoganom. Korbina, međutim, nema bez pokreta koji će ga iznedriti. Drugim rečima ‒ i sam algoritam političke borbe pokret „protiv diktature" postavio je drugačije: namesto predvodništva, akcenat je dobilo umrežavanje i povezivanje, a o čvršćim savezništvima možemo razgovarati tek naknadno i ukoliko se prihvate temeljne vrednosti pokreta (a one se već daju nazreti: solidarnost, ravnopravnost, jednakost...).

U pitanju je delimično generacijski sukob ‒ veterani devedesetih protiv novajlija 2017 ‒ ali i sukob unekoliko različitih svetonazora: mladi su liberalne zablude odbacili i otišli korak dalje od „mladosti" i od jednodimenzionalne estetike otpora autokratiji ‒ koju, usput, neki građani drže za najbitniju komponentu ovih protesta. No sama se upotreba „estetike" i „mladosti" protesta pokazuje indikativnom za analizu ovih desnih zakeranja: kako je i samo sećanje na otpor devedesetih strukturirano na liniji težnje za samoelitizacijom, tako se i sada „mladost" i „veselost" protesta koriste za oživljavanje starih i izakanih distinkcija i tek kao još jedan u redu označitelja po kojima se razlikujemo „mi" od „njih": mi mladi/oni stari, kreativni/glupi, studenti/penzioneri, nasmejani/krezavi i slično.

No upravo se u ovom pokretu desila inverzija ovih stereotipa: naizgled najjaču od ovih distinkcija (panduri/građani) protesti su uspeli da pocepaju kad je pružena podrška policijskom i vojnom sindikatu pre dve nedelje.

Ovi mladi iza sebe imaju dubinski ekonomski očaj i besperspektivnost ojačanu globalnim beznađem serije, kako ih mediji često nazivaju, „izgubljenih generacija". Poruka pokreta etabliranim opozicijama ukratko bi mogla biti „bolje rat sa SNS-om nego pakt sa DS-om".

Prvi maj i zakon o radu 

A paragon opozicione nesposobnosti da shvati istorijski kontekst u kojem se nalazi jeste njena neaktivnost povodom radnog zakonodavstva. Niti se pretrgla kad je ovaj zakon donošen, niti se pretrgla od inicijativa za njegov opoziv, niti ima reč da zucne povodom najava usvajanja novog ‒ a unapred se zna: po poslodavce boljeg, po radnike goreg ‒ ZOR-a. A ovo je pitanje ključno taman onoliko koliko je pitanje odnosa rada i kapitala najtemeljnije društveno pitanje. Činjenica da se pojavio izvestan broj inicijativa za opoziv zakona o radu, a i činjenica da se na protestima sve češće govori o tome ide u prilog činjenici da je sam pokret na bitnim tačkama ‒ hteo to ili ne ‒ levo orijentisan. Za nekoliko dana, prvog maja, to će se i iskristalisati.

Ono što pokret odvaja od jednokratne političke inicijative jeste upravo njegova sposobnost da artikuliše vrednosti a da u istom trenutku uporednim vezama sa širim društvenim slojevima stvori širok front: kapacitet pokreta da istupi iz uske političke (single issue) borbe najbolji je pokazatelj bremenitosti. Stoga saradnja sa sindikatima i društvenim akterima (u slučaju nekih sindikata čak i uprkos pritiscima sindikalnog vođstva) jeste jedno od, za naše prilike, epohalnih dostignuća.2

 

  1. Uzaludnost i vremensku dislociranost ovakvih komentara najpre diskredituje činjenica da je njihovo dobacivanje sistemski i po ključnim mestima sinhronizovanje s mišljenjima koja dolaze iz desničarskih laguma i od opskurnih kvazikomentatora. 
  2. Orbović, kao paragon režimskog sindikalca, izujedan je sa svih strana, a po svemu sudeći ljulja mu se i mesto, obzirom na gunđanje sindikalne baze. U tom smislu, možda bi bilo mudro ohrabriti tu bazu da u najskorije vreme otvori pitanje poverenja.
Autor: Stefan Aleksić
 
Izvor: masina.rs
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Wed, 12 Jul 2017 14:41:19 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6232/Politika+u+nastajanju
Cinizam i oportunizam antikomunizma http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6216/Cinizam+i+oportunizam+antikomunizma.html Čini se da imamo uspostavljenu tradiciju: komemoracija žrtava ustaškog konc-logora Jasenovac na godišnjicu proboja zatvorenika i ove godine se razdvojila na službenu državnu i na one antifašističke i manjinske. Tako je u subotu održana komemoracija u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i Srpskog narodnog vijeća, jučer državna, a danas je na rasporedu ona u organizaciji Židovske zajednice. Raskol je prošle godine izazvala revizionistička ofenziva bivše vlade HDZ-a i MOST-a, oličena u figuri tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Podsjetimo i da je godinu prije, za vrijeme SDP-ove vlasti, začetak raskola zapravo najavila predsjednica Grabar-Kitarović odavajući počast van službene komemoracije: u tajnovitom aranžmanu nje i fotografa.

Osim izravnih revizionističkih politika, ta je vlada svojim djelovanjem u javni prostor pripustila i najgori šund iz ustaškog podzemlja, opsjednut, između i ostalog, i promoviranjem teorije o Jasenovcu kao "trostrukom logoru" s naglaskom na komunističkom. Nastavak, ili barem kukavičko odobravanje tih trendova, razlog je i ovogodišnjem raskolu. Pored činjenice da je promotor spomenute teorije dobio nagradu Grada Zagreba u osvit komemoracije, osnovni dokaz je ploča postavljena u Jasenovcu poginulim pripadnicima HOS-a u Domovinskom ratu na kojoj se nalazi ustaški pozdrav "Za dom spremni".

Pijetet na pijaci

Kao što je poznato, na provokatorsko postavljanje ploče u Jasenovcu, premijer Andrej Plenković je odgovorio formiranjem Povjerenstva za suočavanje s prošlošću. Naime, kočoperenje ustaškog pozdrava nedaleko od ustaškog logora njemu je naprosto bilo - delikatno. Trik je, naravno, bio u tome što su se ustaški provokatori sakrili iza "svetosti" Domovinskog rata i legislative: to je službeni grb HOS-a koji su priznale administrativne vlasti. Zašto, na primjer, Plenković ne bi branio tu "svetost", ako mu je do nje toliko stalo, naprosto eliminiranjem ustaških tragova, enigma je samo na prvi pogled. Ostao bi bez antikomunističke municije.

No, zato mu ne nedostaje maštovitog zamišljanja ispravnog pijeteta. Plenković je bio vidno razočaran raskolom komemorativnog obilježavanja i svjestan nakaradnosti onog na kojem je sudjelovao. Toga je ponukalo da apelira na "odmetnike" i zaključi kako mu je žao što nema jedinstvene komemoracije jer žrtve to zaslužuju. Dakle, prema Plenkoviću, manjak pijeteta prema žrtvama iskazuju oni koji organiziraju zasebne komemoracije, a ne oni koji toleriraju pozdrav pod kojim su te žrtve ubijene. Dobro, ne toleriraju, osnivaju povjerenstva čiji je jedini cilj zapravo kriminalizacija komunizma.

Napomenimo i da je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović na službenom putu u Kataru.

Autor: M.K.

Izvor: bilten.org  

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Wed, 26 Apr 2017 10:46:04 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6216/Cinizam+i+oportunizam+antikomunizma
Demonstranti se ogradili od političkih stranaka i dali rok http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6211/Demonstranti+se+ogradili+od+politi%C4%8Dkih+stranaka+i+dali+rok.html Beograd -- "Protest protiv diktature" saopštio je da je "protest nastao kao vid potrebe da se nezadovoljstvo građana čuje" i ogradio se od uticaja političkih stranaka.

"Učesnici protesta koji su se do sada povezali iz Srbije i dijaspore istupaju sa saopštenjem i osnovnim zahtevima našeg protesta kako bi se otklonila negativna slika iskorišćavanja mladih za ciljeve političkih i drugih organizacija. Svako ima pravo da podrži ove proteste, ali se mi ograđemo od uticaja političkih stranaka" navedeno je saopštenju koje je objavljeno i na stranici "Protest protiv diktature" na Fejsbuku. 

Zatražili su da se saopštenje pročita u Dnevniku 2 RTS-a i da se Vlada Srbije izjasni i postupi u skladu sa ovim zahtevima do 17. aprila

Protest protiv diktature saopštio je i da su među zahtevima protesta i pojednostavljenje procedure glasanja u dijaspori, kao i poništavanje "lažnih doktorata visokih funkcionera Nebojše Stefanovića i Siniše Malog". 

Kako se navodi, "protest je nastao kao vid potrebe da se nezadovoljstvo građana čuje, i da, iako ga u medijima nazivaju Studentskim protestom predstavlja protest svih građana u kojem najmasovnije učestvuju studenti i mladi". 

Dodaje se da je "protest nastao spontano, shodno narastujućem razočarenju u funkcionisanje državnih institucija, nepostojanju slobode medija i neravnopravnom predstavljanju različitih političkih opcija tokom predizborne predsedničke kampanje". 

"Naši zahtevi su smena čelnika RTS-a i urednika informativnog programa RTS-a, zbog režimskog izveštavanja i neravnomerne zastupljenosti predsedničkih kandidata u predizbornoj kampanji. Smena članova saveta REM-a, zbog nereagovanja na više stotina prekršaja i prijava u vezi sa izveštavanjem medija u predizbornoj kampanji", navedeno je u saopštenju. 

Protest protiv diktature zatražio je i razrešenje predsednice skupštine Maje Gojković, zbog suspendovanja rada parlamenta, smene članova RIK-a, zbog nepoštovanja odluka Ustavnog suda, reviziju - sređivanje biračkog spiska u cilju utvrđivanja tačnog broja birača. 

"Naš cilj je da se uspostave fer pravila igre u okviru kojih će se svaka legitimna politička opcija takmičiti i verodostojno prikazivati, a ne medijski i javno ignorisati", navedeno je u saopštenju dostavljenom medijima. 

Sedmi dan zaredom građani protestuju širom Srbije. opširnije - OVDE.    

Izvor: b92.net

Orginalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 11 Apr 2017 11:31:51 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6211/Demonstranti+se+ogradili+od+politi%C4%8Dkih+stranaka+i+dali+rok
Naš jezik http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6206/Na%C5%A1+jezik.html Veliki broj intelektualki i intelektualaca iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije kroz saradnju u okviru projekta Jezici i nacionalizmi, izradili su Deklaraciju o zajedničkom jeziku, koja je od juče dostupna javnosti.

Prema Deklaraciji, u gorenavedenim državama se govori zajedničkim jezikom, koji je policentričan, odnosno nije ograničen na jedan narod i jednu državu, slično nemačkom, engleskom, arapskom i mnogim drugim jezicima.

U izjavi za Mašinu, književnik Igor Štiks istako je da Deklaracija „poziva na liberalizaciju jezičkih praksi što se tiče samog imenovanja jezika, ali i same upotrebe jezika u javnom životu, institucijama, književnosti, umjetnosti i medijima". Dodao je da smatra važnim „prihvatanje vrlo jednostavne lingvističke činjenice, da današnji standardni jezici - srpski, hrvatski, crnogorski i bosanski - djele zajedničku lingvističku osnovu, u kojem postojeće razlike predstavljaju zajedničko bogatstvo svih govornika zajedničkog jezika".

Iz istorijske perspektive ova Deklaracija ima veliku važnost, jer je redak primer u novijoj istoriji da akademska i intelektualna zajednica naučno znanje koristi radi odbrane ideoloških i humanističkih vrednosti koje nisu u službi potpirivanja nacionalizma od strane političkih elita. Podsećanja radi, kulturni nacionalizam, koji je u SFRJ u znatnoj meri potpomogao jačanje nacionalizma i u svim drugim sfera, imao je značajno uporište u „Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika" iz 1967. godine, dok su od devedesetih naovaomo jezičke reforme i nastava književnosti služile za neposrednu legitimaciju nacionalističkih vlasti u svim bivšim jugoslovenskim republikama.

Kako je prokomentarisao pisac Bojan Krivokapić: „Podsećanje na jedinstveni jezik je i podsećanje na zajedništvo i solidarnost. Zato će ova Deklaracija ići na živce onima koji su profitirali i profitiraju proklamujući i sprovodeći politike razdvajanja i čišćenja, kako jezika, tako i onih koje smatraju nepodobnima, dakle ljudi."

Na naše pitanje o potencijalnim učincima ovog dokumenta, profesor književnosti Nenad Veličković, je odgovorio da osim što može da ohrabri mlađe generacije da slobodnije propituju uvrežene stavove i vrednosti u vezi sa jezikom, Dekalaracija „može biti argument u političkim zahtjevima raznih formalnih i neformalnih grupa za relaksiranjem trenutno rigidne i štetne jezičke politike u obrazovanju, medijima i svim nivoima vlasti."

U skladu sa tim, potpisnici i potpisnice Deklaracije pozivaju, između ostalog, na ukidanje jezičke segregacije i diskriminacije, izbegavanje skupih i besmislenih „prevođenja", slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe, kao i na uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopštu korist svih njegovih govornika.

Nakon objavljivanja, omogućeno je i potpisivanje Deklaracije preko internet straniceprojekta Jezici i nacionalizmi.

Izvor: masina.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 31 Mar 2017 10:50:08 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6206/Na%C5%A1+jezik
Kulturni rad: snižavanje cijene i klasna devastacija publike http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6205/Kulturni+rad%3A+sni%C5%BEavanje+cijene+i+klasna+devastacija+publike.html Dok su ideološka previranja posljednjih godina u hrvatskom Ministarstvu kulture nailazila, s pravom, na oštru reakciju aktera u polju, srozavanje njihovog materijalnog statusa prolazi uglavnom bez značajnije političke reakcije.

Jedan nedavni događaj, što je u interpretaciji javne televizije imao snagu objave radosne vijesti, dobro ilustrira aktualnu dimenziju fleksibilizacije rada na kapitalističkoj periferiji. Iz Karlovca i "drugih gradova Karlovačke županije" u Zagreb je sredinom ožujka stiglo "sedam autobusa s 350 nezaposlenih, na Sajam poslova u turizmu". Sajam se "prvi put održao zbog povećanih potreba za sezonskim radnicima na Jadranu". Na Sajmu se predstavio 51 poslodavac, a cilj je bio "da se nezaposleni izravno prijave poslodavcima kod kojih žele raditi". Uz nezaposlene osobe, Sajam su, po prvi put u sajmenoj praksi i općenito povijesti rada u Hrvatskoj, obišli i maturanti "koji su spremni raditi u sezoni". Organizatori Sajma bili su, naglašava HTV"Ministarstvo rada i mirovinskog sustava uz Ministarstvo turizma, a Sajam je financiran iz europskih fondova s ciljem zapošljavanja u turizmu, osobito ranjivih skupina".

Prevedeno na jezik prosječnog domaćeg radnog čovjeka, totalna fleksibilzacija polja rada završena je u onoj mjeri u kojoj država sezonske radnike regrutira iz redova starijih tinejdžera. U toj reportaži iz srca tame sezonskog rada koju javna televizija obavlja s optimizmom prilike za dobru zaradu, nastupaju protagonisti s burze rada i maturanti, starija djeca na pragu zrelosti, kao na izletu karijernih prilika za najniži oblik sezonskog radapod pokroviteljstvom države. Ne postavlja se pitanje o statusu maturanata kao "ranjive skupine" društva. Pitanje: otkad su (jedva) osamnaestogodišnjaci "ranjive skupine" u polju rada u Hrvatskoj? Otkad Ministarstvo rada uvodi tinejdžere u radni pogon metodom sajmenog javno-privatnog partnerstva? Otkad su dakle tinejdžeri pogonsko gorivo sezonskog rada u Hrvatskoj?

Upravo od ovoga Sajma, koji manifestira vladinu "aktivnu politiku zapošljavanja uz 1, 5 milijardi kuna predviđenih sredstava", i to "radi provedbe mjera i korištenja sredstva u okviru Garancije za mlade i Inicijative za zapošljavanje mladih financiranih iz Europskog socijalnog fonda", gdje se usput "predlaže ograničenje dobne skupine do navršenih 30 godina života, proširujući obuhvat mjere stručnog osposobljavanja na sve nezaposlene osobe sa završenim srednjoškolskim obrazovanjem".

Fantomska publika: tinejdžeri sezonski radnici

Starije trinejdžere, znači, država otvoreno motivira da u svijet rada uđu kao prekaljeni sezonci, otvoreno ih potiče da ne nastavljaju školovanje nego da se oslone na aktivni model poduzetničke samozapošljivosti i pripadnih kreativnih radnopravnih rješanja. U političkom, strateškom i praktično-tržišnom smislu u Hrvatskoj, naravno, nije oportuno pozivati nekadašnju pop-krilaticu "zemlje znanja".Ako se negdje navodno "proizvodi previše visokoobrazovanih", ondje se i drastično poskupljuje cijenu rada, što nije konkurentna situacija.

Plastičan, a ne drastičan, primjer takve radne prakse nama je emotivno porazan, ako su "takvi fokusi" ovoj materiji uopće primjereni. Domaći tinejdžeri, maturanti koje država otvoreno odgovara od slobode odabira studija u zemlji znanosti, tehnologije i znanja; ovo će ljeto biti sretnici s akreditacijom pomoćnog radnog osoblja u hotelima, na privatnim bazenčićima i festivalskim šankovima u primorskim gradovima gdje će se sliti deseci tisuća mladih Europljana ili maturanata s konzumacijom vlastite "gap year" (godine odmora prije studija) iz čitavog svijeta.

U sretnijim godinama, domaće obrazovne i kuturne politike su makar retorički afirmirale visokoškolsko obrazovanje. A tinejdžerima se sada strateški, pod visokim pokroviteljtsvom državnog tijela za rad i mirovinski sustav, inducira kolonijalni kompleks i socijalnoklasni start-up u formi sezonskog rada, kao (tobože privremeno) dno klasne ljestvice koje se uz dobru motivaciju lakše može steći poduzetničkim, freelance, fleksibilnim, radnim angažmanom.

U takvoj konstelaciji politike rada u Hrvatskoj, s tako ranjivim koordinatama i profilima radne snage, pitanje distinkcija u fleksibilizaciji rada u kreativnom sektoru, kreativnim industrijama i općenito shvaćenom pogonu domaće kulture,teško je uvjerljivo predstaviti širem javnom krugu. Za razliku, naime, od polja najnježnije i nesvjesne inauguracije u fleksibilnost radnog staža kakva čeka suvremene tinejdžere na periferiji Europske unije, status fleksibilizacije kulturnog polja nezavisne, ali i (dijelom) institucionalne domaće kulture u jednom je smislu plod samoskrivljenog političkog degažmana, komocije sitnih privatnih interesa i nedostatka solidarnog, šireg plana, a u drugom rezultat fatalnog izostanka organski potrebne suradnje s domaćim obrazovnim sistemom.

Udar porezne reforme

Od davnih dana socijalističkog modernizma kada je kultura (Jugoslavije) doslovno izrasla iz umjetničkih, društveno-humanističkih i arhitektonskih kabineta i, možda, kratke epizode mandata SDP-ovog ministra kulture Antuna Vujića - kad se (ideološki) kulturna politika ipak oslanjala na kapital domaćeg obrazovanja, a ne turističkog operatera - do suvremenih tendencija tihe pobune kulturumjetničkog prekarijata radi neodrživosti sistema suvremene proizvodnje, put je bio popločan dobrim namjerama i ničime više.

Danas, naime, govorimo o profesionalcima kulturnog pogona kao zainteresiranoj "stranki" nacionalne kulturne politike, a ne njezinim djelatnim i mislećim, ravnopravnim članovima. Dijagnostika takvog statusa je pri tome salonski dekorativna, prespora u odnosu na akcidentalije u reljefu politike rada u kulturi.

Stav aktualne ministrice Obuljen Koržinek, kao nedvojbeni prototip neoliberalnog pogledana nacionalnu kulturu u svim aspektima njezine proizvodnje i/ili organizacije, kombinira konzervativni retorički patos tradicijske kulture s "moderno" skopčanim tendencijama u radnom pravu projektne kulture EU-e. Idejni koncept takve politike, kao jedini materijalni dokaz promjene u dosadašnjoj politici u kulturi, dobio je svoje strateško uzemljenje primjenom takozvane porezne reforme početkom ove godine, zbog čega su smanjeni iznosi autorskih honorara umjetnicima, novinarima, svim profesionalcima kuturne proizvodnje.

Na kraju prvog kvartala porezne godine primjećuje se, eto, čist efekt većeg poreznog opterećenja poslodavaca prema autorskom djelu. Riješen je na štetu autora i njegovog rada, što znači daljni pad cijene rada ali i puzajuću demotivaciju, sporiji proizvodni proces. Pad cijene rada u nezavisnoj ili izvaninstitucionalnoj produkciji odrazit će se, vrlo izgledno, i na novi tretman upotrebe Pravilnika o radu umjesto dosadašnjih odredbi Kolektivnog ugovora u kulturnim institucijama, što pokazuje aktualni primjer neuspjelih lokalnih pregovora Sindikata djelatnika u kulturi i Grada Rijeke. Dinamika spojenih posuda u problematici politike rada nastavit će se predvidljivim ritmom, uz jasnu razliku hladnog i toplog pogona: institucionalne kulture s mogućnošću sindikalnih pregovora i one projektne, suvremenoumjetničke akvizicije poduzetničkih proletera bez sindikalne podružnice, koji više nemaju ni kontrolu nad procesom rada, niti nad sredstvima za proizvodnju. A takvu su kontrolu, naime, imali njhovi srednjoklasni prethodnici po radnome pravu, utemeljitelji samostalnog, poduzetničkog rada u 19. stoljeću, kad je vlastiti obrt bio način srednjoklasne emancipacije između kapitalista i proletera.1

Dostupnost kulture i snižavanje cijene rada

Ipak, ne čini se da deklasiranim domaćim kulturnim profesionalcima jako smeta aktualni status. Logično i posve legitimno, dokle god ima izglednih potencijala projektne, stipendističke, rezidencijalne i nagradnjačke kulture iz nadležnog ministarstva, njihov se glas neće dići protiv postulata ovakve kulturne politike i njezine prve protagonistice, spomenute Obuljen Koržinek. To bi bilo, uostalom, posve besmisleno iz najmanje dva razloga: globaliziranog sistema ekonomije rada gdje po definiciji procesa najprije strada kultura /ili obrazovanje i statusa prostog "prodavača kulturnih usluga" na što je svaki suvremeni profesionalac u izvaninstitucionalnoj kulturi i kreativnoj industriji navikao kao na dinamiku dana i noći.

Bilo bi, konačno, besmisleno buniti se protiv aktualne kulturne politike i zato što se desetljećima ne zna za bolji kulturno-politički spoj pasivnosti i ceremonije, pa se lijepa i ofucana figura "kulture dostupne svima" koju često upotrijebi ministrica Obuljen Koržinek kad najavljuje neki projekt decentralizacije kulture ili generacijski baždarenog istraživanja kulturnih praksi koje financira EU, opovrgava u svakom udaljenom kvartu, da ne spominjemo seosku provinciju.

Problem javne dostupnosti kulture, međutim, prvi generira statuse zapošljivosti, cijene rada i radnih prava u čitavom "sektoru". To najbolje znaju upravo kulturni profesionalci koji vrlo često odgovaraju zahtjevima europskog tržišta na zadanu temu o "suvremenom problemu publike" svojim različitim umjetničkim i edukativnim projektima, umjesto da se neposredno obraćaju generaciji buduće publike u školskim klupama, tinejdžerima kojima je obrazovni sistem od 1990-ih prepolovio satnicu umjetničkih predmeta.  Umjesto da se, uostalom, najglasnije moguće obrate ministrici koja je u ovogodišnjem budžetu smanjila iznose programskih sredstava namijenjene razvoju umjetničke produkcije, čime je efekt porezne "reforme" ojačan socijalnoklasnim "brisanjem nosa". Kao kad tinejdžerima na burzi poslova u turizmu mali poduzetnici nejasnih profila brišu nos ridikuloznim poslovnim posjetnicama, ministrica kulture profesionalcima nezavisne kulture dvaput, u prvoj godini svoga mandata, snižava cijenu, kapacitete i potencijale njihova javnoga rada.

Fragmenti klasne svijesti

Naravno, domaći kulturni profesionalci itekako su svjesni vlastite klasne i socijalne pozicije, koja im je u mnogim prilikama do sada otežavala autotematizaciju vlastitog radnog statusa, ali i solidarizaciju sa slabije postavljenim, rangiranim i manje perspektivnim radnicima drugih struka. Primjerice, ovih je dana zaključen natječaj za prijem novih članova u Zajednicu samostalnih umjetnika, koji imaju pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje. U Hrvatskoj oko 1.300 samostalnih umjetnika ima pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje što se u iznosu od oko 35 milijuna kuna podmiruje iz državnog proračuna, na temelju kriterija koje je izradila struka u suradnji i pod pokroviteljtsvom ministarstva kulture. Ne ulazeći u dubioze kriterija (je li to umjetnička izvrsnost ili socijalni status, imovinski ili dohodovni cenzus?) i distinkcije nekomercijalnih umjetničkih zanimanja; u reperkusije blijedih efekata petogodišnjih revizija ili dimenzije socijalnoklasnog kleša umjetničkih i ostalih struka na tržištu rada, ostaju tek zanimljive aktualnosti.

Prva, koja svjedoči o iznimno visokom broju ovogodišnjih prijavljenih kandidata za status samostalnih umjetnika kojima država plaća doprinose, i druga što svjedoči o deset milijuna manjem budžetu od prošlogodišnjega. Ministrica šuti o ovom pitanju, na njega koji put odgovara formulaičnom rečenicom o "boljem statusu umjentika koje se potiče da budu samostalni", zainteresirani umjetnici zauzvrat šute u nevjerici i nadi povoljnog ezgistencijalnog minimuma. Zapravo se na ovoj temi, zasad, najbolje kupuje socijalni mir kulturnih profesionalaca. Iz nje izvire čitavo grotlo problema rada u kulturi suvremenog društva, kad bismo kulturu uopće shvaćali kao javni organizam, dostupan svima.

  1. Usp. T. Matković, Razmjeri, oblici i kvaliteta samozaposlenosti u Hrvatskoj, u: Rad u Hrvatskoj: pred izazovima budućnosti, ur. V. Franičević i V. Puljiz, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Zagreb 2009, str. 131-164
Autor: Branimira Lazarin
 
Izvor: bilten.org
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Fri, 31 Mar 2017 10:36:14 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6205/Kulturni+rad%3A+sni%C5%BEavanje+cijene+i+klasna+devastacija+publike
SUVREMENO USTAŠTVO U FAZI NACIONALNE SAMODESTRUKCIJE ŽELI LIKVIDARATI I FALIŠ http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6198/SUVREMENO+USTA%C5%A0TVO+U+FAZI+NACIONALNE+SAMODESTRUKCIJE+%C5%BDELI+LIKVIDARATI+I+FALI%C5%A0.html Video poruka podrške Borisa Budena festivalu FALIŠ

Zagreb, 20.3.2017.

Video - Boris Buden podrška kampanji možete pogledati OVDE

Nakon četiri godine postojanja Festivala alternative i ljevice Šibenik - FALIŠ, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske odlučilo mu je znatno smanjiti financijsku potporu na samo 10.000 KN, čime je ugroženo održavanje petog FALIŠ-a, čija je središnja tema "100 godina Oktobarske revolucije", a podtema "500 godina reformacije Crkve".

Umanjenu potporu Ministarstva organizatori su odlučili odbiti, jer smatraju da se temelji isključivo na ideološkom protivljenju idejama FALIŠ-a te da za cilj ima postupno rušenje kvalitete programa i minoriziranje do ukinuća Festivala. Jedini način da FALIŠ nastavi postojati je preko crowdfunding kamanje. Stoga mole "crvenu pomoć" od prijatelja, istomišljenika i svih koji vjeruju da alternativa predatorskom kapitalizmu postoji te da je bolji svijet ipak moguć, ma koliko mu se protivio establišment podržan krupnim kapitalom.

Filizof Boris Buden koji je 2013. godine održao prvo predavanje na tek osnovanom FALIŠ-u danas je poslao video poruku podrške kampanji:

"Ono što se dogodilo sa šibenskim festivalom FALIŠ, dakle njegova likvidacija od strane Ministarstva kulture, posljedica je konačne uspostave ustaškog režima u Hrvatskoj. Kada kažem ustaštvo, onda mislim na bitnu razliku između onoga što je takozvano historijsko ustaštvo - to je ono što se dogodilo između 1941. i 1945. - i nečega što ja zovem strukturalno, suvremeno ustaštvo.

Odnos između prvog i drugog nije odnos ponavljanja. Nije riječ o tome da su ljudi ustaše zato što se oblače u ustaške uniforme i uzvikuju 'za dom spremni': ustaštvo se ne sastoji u citiranju historijskog ustaštva. Ustaštvo danas je politička forma u kojoj hrvatski nacionalizam prelazi u fazu nacionalne samodestrukcije. Dolazi do izražaja imanentna nesposobnost hrvatskog nacionalizma, svog tog domoljublja, uključujući i građanski, liberalni, soft nacionalizam, da proizvede društvene, ekonomske i kulturne efekte. Mi živimo među ruinama nečega što se nekada zvalo društvo. Šibenski festival je pokazao tu kvalitetu da socijalno artikulira svoju kulturnu poziciju - da obnavlja to razoreno društvo"

Izvor: antifasisticki-vjesnik.org  

Originalni članak možete pogledati OVDE

 

]]>
Tue, 21 Mar 2017 10:53:00 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6198/SUVREMENO+USTA%C5%A0TVO+U+FAZI+NACIONALNE+SAMODESTRUKCIJE+%C5%BDELI+LIKVIDARATI+I+FALI%C5%A0
Šajkače i cilindri: šta je alternativa? http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6193/%C5%A0ajka%C4%8De+i+cilindri%3A+%C5%A1ta+je+alternativa.html Da li će predsednički izbori ponuditi nekakvu alternativu? Ako je i bilo dilema oko ovog pitanja, razvejao ih je već sam početak kampanja za izbore koji još nisu ni raspisani. Opozicioni kandidati svoje predloge svode na prepakivanje stare priče o manjem zlu – što samo prikriva nedostatak stvarnih alternativnih predloga.

Ovogodišnji izborni ciklus baviće se pozicijom predsednika republike. Usred destrukcije demokratskih mehanizama simbolički naboj ovoj poziciji daje činjenica da je u pitanju jedina preostala politička pozicija za koju se glasa direktno. Mnogi su kandidati najavljivali svoje učešće, u strelce su se razvili i kandidati-komedijanti, a od svih ‒ tri su ličnosti do sada dale ideju o svom predizbornom nastupu, kampanji i njenim ideološkim temeljima. Shodno tome, slede kratki osvrti na kampanje i političke pozicije Aleksandra Vučića, Vuka Jeremića i Saše Jankovića.

Aleksandar Vučić

O kampanjama sadašnjeg premijera nije lako govoriti u kategorijama predviđanja ‒ prvenstveno zbog toga što je nejasno kada jedna završava a druga počinje (to jest, završava li se ikada). No obaška što on već nekoliko godina javne medije koristi kao privatne servise lične promocije, potpuna je misterija kojim će metodama ova kampanja biti realizovana, jer to izgleda zavisi od plana marketinških agencija koje kreiraju brend pod nazivom „Aleksandar Vučić". Uistinu, jedini konkretniji materijal koji zasad imamo jeste famozni spot u avionu.

Iako su reakcije bile pretežno negativne, teško bi se moglo tvrditi da je spot jednostavno loš, jer s marketinške strane gledano, spot je odličan: u najmanju ruku, odgledali su ga bez treptanja svi koji su naleteli na nj. Da je spot loš, ne bi ista marketinška agencija uspela da ga proda nekoliko puta: u Ukrajini, Slovačkoj, Srbiji... Ali i kao siže, u pitanju je majstorstvo: u spotu se prepliću arhetipski i eksplicitni politički plan jer se „radnja" odigrava u (hipotetičkoj) situaciji u kojoj je vrednosno određivanje unapred definisano i u kojoj je odlučivanje za ponuđenu opciju predstavljeno kao jedini izlaz iz inače bezizlazne situacije. Trag metajezika omogućava nam da bacimo pogled na plan, strategiju i politički cilj. Rabljenje arhetipskih tropa i dubinskih ideoloških orijentira (red/haos) omogućilo je kreiranje prostora za dvostruki slogan kampanje: onaj eksplicitni i jedan implicitni - metaslogan.

Imaginarna situacija aviona koji se ruši jer se pilot i kopilot svađaju savršena je mapa novokonzervativnog političkog etosa koji polazi od pretpostavke da su disonantni tonovi ti koji prave probleme, te da je društvu potreban red (Ordnung). Vučić, dakle, namesto „brže, bolje, jače" nudi zavođenje reda. Rešenje za dostizanje tog cilja je ukidanje antagonističkih tendencija ‒ onih koji prave nered, i izgleda da je jedan od koraka za dostizanje tog cilja: ukidanje institucije direktno izabranog predsednika.1 A politički cilj je desničarski La La Land ‒ društvo kao uplašeni i pasivizirani putnici, vođa kao izbavljač, pilot i zavoditelj reda, a demokratija tek kao zgodno institucionalizovan kanal za aklamaciju.

No u pitanju je banalna refleksija višedecenijskog ideološkog temelja političkih sfera u posttranzicionim društvima: navodni mesijanski zadatak tranzicionih elita jeste rekonstrukcija kapitalističkih odnosa „čišćenjem" nereda koji je napravio socijalizam i iščačkavanjem socijalističke nediscipline i bezobraznog zahteva za emancipaciju i klasnu pokretljivost.

Vuk Jeremić

Od globalno ambicioznog do lokalno osrednjeg kandidata kratak je put. Jeremićeva kampanja već je bajata vest ‒ vrti se kao online reklama već par meseci, a bajata joj je i struktura: ovaj kandidat je ziheraš i igra na kartu građanskog nacionalizma ‒ najopštije i politički najpraznije frazetine u političkom spektru. Politika se u Srbiji od raspada Jugoslavije ispostavlja kao tumaranje od ove do one vrste nacionalizma, pa se i Jeremićeve i kampanja i politička karijera najjasnije daju razumeti kao posledica proli(v)feracije nacionalizama raznih boja.

Jeremićeva kampanja stoga je jedna od supstantivno praznijih među žestokom konkurencijom: ni traga vrednosnom orijentiru, samo priča o dedi soluncu potpomognuta suptilnom kritikom kadrovskih rešenja, te navodne nesposobnosti i neznanja vlasti. Izgleda da je Jeremićev metaslogan „Isto, samo malo bolje".

Na prvi pogled, Jeremić cilja naličje one Srbije čije lice gađa Saša Janković: građanska Srbija, nacionalistički podtip. Ono što ostaje zanimljivo jeste činjenica da se gotovo i ne sumnja u pretpostavku predizbornih kalkulanata da Jeremić i Janković gađaju različite džepove glasačkog tela koje se protivi Vučićevoj vladavini: jedan, naime, gađa „nacionalističkije", drugi „građanskije". A u pitanju je posledica identitetskih magli, zavrzlama i iluzija jer činjenica je da i jedna i druga kampanja kalkulišu istom kombinacijom tropa iz registra opštih mesta i slavnih predaka, ali je i činjenica da se teško može uspostaviti jasna granica između ove dve grupacije.

Saša Janković

U pitanju je jedini kandidat koji je identifikovao nekakvu „levicu" i uputio joj poziv. Međutim, taj poziv se nalazi u sklopu izakanog poziva „svima": i levima i desnima i gornjima i donjima i šajkačama i cilindrima (zaista: dokle više s tim?), a pre svega mitskoj „pristojnoj" Srbiji. Jankovićev predizborni skup u Hali sportova bio je duboko razočaranje: patetična modernizacija ionako simbolički siromašne himne (koja je valjda trebalo da odigra ulogu izlizane simboličke veze „starog" i „novog"), podrška od nekih u najmanju ruku problematičnih likova, zazivanje mitske „pristojnosti", pa i arogantna pojava lidera dve izlizane stranke koji su svojim senkama ugrozili mogućnost da se, na temelju socijalnog kapitala koji je Janković zaradio kao zaštitnik građana, artikulišu alternativne politike. Duh nekakvog antimiloševićizma na skupu metastazirao je u zbir izanđalih simboličkih distinkcija „nas" („pristojnih") i „njih" („nepristojnih") i identitetskih označitelja pokazujući suštinsku nemoć „opozicije" da se razveže iz identitetskog sidrišta u koje se ukotvila pre tri decenije.

Drugim rečima, još jednom je očigledno da je „opozicija" u Srbiji ideološki imobilisana: Vučić je preuzeo temeljni mejnstrimaški i svojevremeno opozicioni narativ („privatizuj!") ‒ i počeo da ga sprovodi daleko efikasnije, pa prethodnima nije ostalo ništa drugo do trebljenja „pristojnih" od „nepristojnih". Utoliko je i Janković u opasnosti da postane tek još jedan identitetski kandidat koji računa na identifikaciju nekakve „pristojne" Srbije. Jer tvorci njegove kampanje neće prepoznati ni prikriveni kultur-rasizam ovog pojma niti će ga prepoznati kao identitetski označitelj; naprotiv: prepoznaće ga kao prednostelitnost u odnosu na ostale građane - zgodno opravdanje za neopravdano dizanje nosa. „Pristojnost" se stoga ispostavlja tek kao trik samozavaravanja koji će omogućiti glasačkom telu da se oseća nadmoćno uprkos mogućem porazu; Nojeva barka na kojoj će glasačko telo preživeti do sledećih izbora na kojima - naivno veruje DS - Vučić više neće imati opcija.

Iako je postojala marginalna mogućnost da se pozicionira kao kandidat alternative, Janković se izgleda odlučio za formulu s kojom sigurno gubi: centraška demagogija, staromodna kampanja, neizbežni deda solunac, podilaženje na škakljivim mestima (Kosovo & Republika Srpska), pozivanje na nekakvu izlizanu „elitnost", oslanjanje na varljivu podršku izduvanog stranačkog establišmenta. Ovako razapet između sopstvene savesti i kampanjskih zahteva, Janković podseća na plivača koji se našao u jatu ajkula. Stoga savez DS-a s Jankovićem i kampanja najviše podsećaju na teatralni harakiri; labudovu pesmu opozicije konstituisane devedesetih; samoubilački napad u direktnom TV prenosu u kojem će izgoreti od siline demonstriranja sopstvene pristojnosti. Mada, ruku na srce, možda je tako i bolje: konačni nestanak opozicije koja je izrasla na praznoj desnoj demagogiji devedesetih bila bi najbolja stvar koja se nekoj budućoj ovdašnjoj opoziciji može desiti.

Direktna posledica identitetskog tumaranja „pristojne" Srbije hronični je nedostatak programa, pa čak i osnovne političke orjentacije. I upravo se tu nalazi ključni problem ovog kandidata. Zadatak zaštitnika građana je jednostavan - pratite slovo zakona. Kada ste politički angažovani, situacija se višestruko komplikuje te više nije dovoljno biti principijelan niti „pratiti slovo zakona": morate se politički i vrednosno orijentisati ne samo prema nekim stvarima, već prema svim stvarima. Jer političko određivanje vam je kao metafizika ‒ izbacite je kroz vrata, ona uđe kroz prozor.

Međutim, nakon kritike, hajdemo ukazati na moguće puteve kojima se može izvući iz gustog identitetskog šipražja podela na narodnjake i rokere/zabavnjake.2 Kani li Janković da se pozicionira kao alternativni kandidat ‒ moraće, makar okvirno, da se opredeli u odnosu na životna pitanja i u tom smislu sa levice dolaze izvesna pitanja na koja bi morao da odgovori:3

  • Koji je vaš stav povodom: rapidne transformacije urbanog života u grad za kapital?; brze i surove disciplinacije svakodnevnog života i mehanizama kojima se to postiže (komunalna policija i policija)?
  • Šta raditi s galopirajućim siromaštvom, neizbežnim nusproizvodom transformacije u kapitalizam-na-periferiji; ubrzanom rekonzervativizacijom društva kao posledicom prilagođavanja društva potrebama kapitala?; prekarizacijom rada i skandaloznim poslovanjem agencija za iznajmljivanje radne snage?
  • Kako se određujete prema onome što se naziva „trka do dna" - trka u smanjenju cene rada zarad privlačenja stranih investicija?
  • Koji je vaš politički stav povodom dualnog obrazovanja?
  • Šta planirate da uradite povodom opadanja dostupnosti javnih servisa poput zdravstva, javnog prevoza, socijalnih servisa, porodiljskih i dečjih dodataka...?
  • Kako se odnosite prema pokušaju otvaranja pitanja „vlasništva" nad ženskim telom, veštačkim konstruisanjem „pitanja abortusa", kao i prema takozvanim politikama porodice? Kako se odnosite prema galopirajućoj klerikalizaciji društva?
  • Idemo malo i po aktuelnim temama: Kakav stav zauzimate povodom mogućeg zatvaranja (a možete da se kladite da je sledeći korak neka verzija privatizacije) Doma kulture „Studentski grad"?
  • Naravno, kad smo već tu, pitanje svih pitanja je: kako se pozicionirate prema privatizaciji, najvažnijem i najopasnijem savremenom društvenom procesu? - onom koji se nalazi u temelju svih ovih ostalih problema.

No, ova bi se pitanja i zahtevi za Jankovića valjali čitati sa izvesnom zadrškom i uz izvesna uputstva: levicu neće zadovoljiti nijedan odgovor koji počinje i završava se s „pravna država". Jer, ukoliko se nalazite na donjem spektru socijalne lestvice, postaje vam jasno da je „pravna država" stvorena unutar kapitalizma de facto mehanizam privilegovanja trenutno centralnog društvenog procesa - privatizacije.

 

  1. Veštiji i smeliji analitičari još su pre godinu dana ukazali da je Vučić doživeo poraz na prošlim parlamentarnim izborima jer nije dobio većinu koja bi mu omogućila da promeni ustav upravo na mestu na kojem se bavi ovom institucijom. 
  2. Pitanje je praktično taman koliko je i etičko: ako mislite da Vučić dobija izbore zato što on i njegova partijska mašinerija potajno sanjaju opanke ili zato što mu je glasačko telo „nepristojno" - grdno se varate. 
  3. To što neka od ovih pitanja ne spadaju u nadležnosti predsednika nije od velike važnosti: i za tu je poziciju važno imati stavove i relativno jasnu sliku pravca u kojem želite da se društvo kreće. 
Autor: Stefan Aleksić

Izvor: masina.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Mon, 6 Mar 2017 11:44:45 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6193/%C5%A0ajka%C4%8De+i+cilindri%3A+%C5%A1ta+je+alternativa
Analiza: Što se događa u Švedskoj? O nemirima, izbjeglicama, altruizmu i opstanku http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6182/Analiza%3A+%C5%A0to+se+doga%C4%91a+u+%C5%A0vedskoj+O+nemirima%2C+izbjeglicama%2C+altruizmu+i+opstanku.html Što se događa u Švedskoj? Izgleda da to svi žele saznati otkako je Trump spomenuo Švedsku u kontekstu porasta kriminala i nasilja zbog ulaska imigranata.

Za vrijeme subotnjeg skupa na Floridi Trump je poručio: "Pogledajte što se dogodilo sinoć u Švedskoj. Švedskoj, tko bi mogao povjerovati?".

Njegova izjava izazvala je velike reakcije i debate. Njemu neskloni američki vodeći mediji proglasili su ga opasnim huškačem koji širi dezinformacije. Pritom su krenuli s uveličavanjem Trumpovih preuveličavanja - tako otprilike ovaj informacijski rat i izgleda, s obje strane.

Što se točno dogodilo? Trump kasnije tvrdi kako se nije referirao na nikakav napad već na reportažu koju je noć ranije o situaciji u Švedskoj gledao na televiziji Fox News. Naravno, ako se radilo samo o reportaži - koja uvijek može pristrana - onda je to tako trebao i reći, a ne da se iz njegovih izjava iščitava da se nešto u Švedskoj zaista i dogodilo noć prije.

No, Trump je očito mislio reći da se "generalno" u Švedskoj događa nešto opasno. Da Trump općenito ne pazi previše na to što priča (što bi kao američki predsjednik morao činiti možda i više nego bilo koja druga osoba na svijetu!) već nam je poznato, no, napadi na Trumpa također su bili preuveličani pa su tako neki tvrdili kako je Trump rekao da se sinoć u Švedskoj dogodio "teroristički napad" (ništa slično nije rekao ni sugerirao).

U cijeloj toj "tko je više u pravu" priči izgleda da se situacija okrenula u korist Trumpu - naime, baš sinoć su u jednoj većinski imigrantskoj gradskoj četvrti u Stockholmu buknuli nemiri. Bilo je tu sukoba s policijom, paljenja većeg broja automobila, a informacije govore kako ima i ozlijeđenih civila.

Dakle, sad izgleda kako je Trump ipak donekle u pravu kada kaže "vidite što se događa u Švedskoj". No, kako je mogao predvidjeti da će se nemiri u Stockholmu desiti dvije noći kasnije? Slučajnost, ali statistički ovdje je bila riječ o lakom pogađanju - naime, nije tajna da nemiri i izgredi u imigrantskim četvrtima u Švedskoj u zadnje vrijeme izbijaju sve češće.

Ili to možda ipak jest tajna? Ovdje zapravo dolazimo do esencije ove cijele priče, a esencija je poprilično politička. Naime, u Europi i SAD-u danas imamo dvije međusobno sukobljene ideološke struje koje su podosta udaljene od centra. S jedne strane imamo liberalnu struju koja zagovara vrlo slabo kontroliranu imigraciju. S druge strane imamo konzervativnu struju koja najradije ne bi primila nikoga, naročito ne s Bliskog istoka i naročito ne muslimane.

Imajući u vidu kako su po ovom pitanju ove dvije struje izuzetno oprečno polarizirane moramo razumjeti da je prvoj, čak i u političkom smislu, u interesu prikriti bilo kakve "grijehe" imigranata u Europi. Drugoj strani je pak u političkom interesu te iste grijehe pronaći i po mogućnosti ih preuveličati.

Što u konačnici može učiniti pojedinac koji zaista želi znati što se događa u Europi? Istinu neće pronaći ni kod Trumpa ni kod liberalnih pobornika politike "otvorenih vrata". Znači li to da je istina onda negdje na sredini između tvrdnji ovih dvaju polova? Vjerojatno, ali bojanje svijeta u sivo bio bi prelagan put do nekakve spoznaje, da ni ne govorimo kako "istina na sredini" također može biti generalizirana.

Švedska je površinski velika zemlja, no po broju stanovnika i ne toliko - ima oko 9 milijuna stanovnika. 

Ne govorimo o velikoj zemlji, dvostruko većoj od Hrvatske. No, za razliku od Hrvatske Švedska je otprilike 5 puta bogatija zemlja, ako gledamo BDP po glavi stanovnika. Dakle, i bez da ulazimo u daljnje demografske, ekonomske i zemljopisne aspekte Švedske, odmah možemo konstatirati neke osnovne činjenice - nemiri u Švedskoj su česti, već nekoliko godina sporadično izbijaju diljem zemlje, ne samo u Stockholmu već i u drugim većim gradovima.

Gdje izbijaju nemiri? U imigrantskim četvrtima. Dakle, možemo analizirati brojne aspekte, ali činjenice valja ustvrditi na samom početku - imigranti uzrokuju nemire u Švedskoj i tu se nema što skrivati jer je to jednostavno istina. Pokušaj prikrivanje te istine samo će pojačati anti-imigrantske sentimente u društvu i diljem Europe jer, koliko god medijski moćnici to možda mislili, narod ipak nije glup - mnogi će vidjeti sinoć zapaljene automobile u predgrađu Stockholma i zaključiti da oni koji tvrde da se u Švedskoj "ništa ne događa" ne govore istinu.

Možda su u pravu kada kažu da je postotak kriminala u Švedskoj općenito u opadanju - to uopće ne mora biti sporno. Ovi imigrantski nemiri, izuzev zapaljenih automobila, zapravo i nisu nešto toliko "strašno" da bi uzurpiralo statistike. 

Oni koji su zaprepašteni ovim nemirima vjerojatno se ne bi niti približno toliko uzrujavali da Švedska ima, recimo, probleme s nemirima nogometnih huliganima (kojih ne nedostaje kao ni njihovih napada na imigrante).

Dakako, oni koji izgrede u orkestraciji lokalne populacije odobravaju pod mantrom "to su ipak naši dečki" očito nemaju nikakve želje stvarati bolje društvo.

Oni koji pak tvrde kako problema s imigrantima nema, negiraju stvarnost jer im ona politički ne odgovara.

Švedska je, uz Njemačku, zemlja koja je primila najveći broj imigranata. To ne čudi jer Švedska je već postala prepoznatljiva kao ključna destinacija za imigrante, naročito za izbjeglice - znatan broj ljudi otišao je u Švedsku za vrijeme ratova na Balkanu 90-ih, kasnije nakon američko-britanskog napada na Irak i sada nakon izbijanja rata u Siriji.

Uzeti izbjeglice u trenutku njihove tragedije je častan čin koji zaslužuje priznanje. Nema sumnje da Švedska jest takva država i da znatan broj Šveđana uistinu tako i razmišlja - svjesni svojeg dobrostojećeg statusa dovoljno su altruistički nastrojeni da su spremni pomoći onima kojima je teško i kojima treba pomoć. 

Nemojmo zaboraviti da je Švedska imala svoje socijalističke godine - ne u stilu SSSR-a i SFRJ-a, ali su one itekako ostavile traga, pozitivnog traga. Kao prvo, Švedska ima iznimno snažnu socijalnu mrežu koja neće ljude ostavljati na ulicama ukoliko ih kapitalistički sistem odbaci kao nepotrebne.

Da, godinama razne interesne skupine žele potkopati taj socijalni model, kako u Švedskoj tako i diljem cijele Europe, no, Švedska je i dalje snažna socijalna država i neće tako brzo nestati. Primjerice, ovi nemiri migranata koje spominjemo često se događaju na prostoru gradskih četvrti i predgrađa koja su niknula za vrijeme velikog Programa Milijun (Miljonprogrammet) koji je u Švedskoj bio na snazi od 1965. do 1974. (Vezano uz temu: 
Olof Palme i švedske godine naprednog demokratskog socijalizma: Priča o anti-imperijalizmu, atentatu i zadnjem velikom ljevičarskom lideru Europe)

Riječ je o ambicioznom projektu izgradnje državnih stanova, najvećem na svijetu takve vrste u ono doba. Švedske socijalističke vlasti odlučile su tada izgraditi milijun novih stanova i domova u zemlji od svega 8 milijuna.

Može se reći kako su Šveđani od onda već "prerasli" te državne stanove, no oni su sada idealno mjesto za primanje migranata i izbjeglica. No, kako i vidimo iz aktualnih vijesti, situacija u tim kvartovima eskalira, kriminal buja i problemi se gomilaju.

Autor: D.Marjanović 

Izvor: advance.hr 

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 23 Feb 2017 10:58:44 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6182/Analiza%3A+%C5%A0to+se+doga%C4%91a+u+%C5%A0vedskoj+O+nemirima%2C+izbjeglicama%2C+altruizmu+i+opstanku
Protest: Ostavke i odgovornost http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6179/Protest%3A+Ostavke+i+odgovornost.html Siniša Mali ne sme ostati gradonačelnik ni jedan dan više! U sredu 15. februara u 15h ispred Skupštine grada zahtevamo da ostavka bude prvi korak ka krivičnom procesuiranju Siniše Malog i svih umešanih u zločin u Savamali, ali i u serijsku kriminalizaciju javnih funkcija, instrumentalizaciju institucija i pravosuđa i privatizaciju vlasti.

Zahtevamo odgovornost svih onih koji su planirali, organizovali, izvršili, ali i mesecima kasnije zataškavali suspendovanje pravne države u korist interesa male grupe ljudi bliskih vlasti.
Ovo je naš grad i nećemo dozvoliti da nam ga otme bahata grupa nasilnika koja se dokopala vlasti.

Prvo su im smetale urbanističke procedure i zakoni pa su ih uklonili. Smetali su im objekti i ljudi u Savamali pa su ih uklonili. Sada im smetaju građani koji neće da ćute, ali da li ćemo čekati da i nas uklone? Da li ćemo čekati da optužbe da smo strani plaćenici, izdajnici, rušitelji države prerastu u hapšenja? Pretnje i pritisci već prerastaju u tužbe i napade. Novinarima, medijima, građanima se sudi i presuđuje zato što se ne mire sa nepravdom dok tužilaštvo ćuti mesecima o kriminalim delima gradonačelnika.

OVO JE NAŠ GRAD!
JAVITE SVIMA DA OD NJEGA NE ODUSTAJEMO!

]]>
Fri, 17 Feb 2017 10:25:43 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6179/Protest%3A+Ostavke+i+odgovornost
Američka državna odvjetnica pobunila se protiv Trumpove odredbe o zabranama ulaska u SAD, otpuštena je svega nekoliko sati nakon http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6173/Ameri%C4%8Dka+dr%C5%BEavna+odvjetnica+pobunila+se+protiv+Trumpove+odredbe+o+zabranama+ulaska+u+SAD%2C+otpu%C5%A1tena+je+svega+nekoliko+sati+nakon.html Američki predsjednik Donald Trump otpustio je državnu odvjetnicu Sally Yates nakon što se ona pobunila protiv njegove odluke o restrikciji ulaska u SAD za osobe iz sedam većinski muslimanskih zemalja.

Podsjetimo, Trump je uveo zabranu tvrdeći kako je riječ o nacionalnoj sigurnosti. No, mnogi se ne slažu s njegovom odlukom te su izbili i brojni prosvjedi u SAD-u.

Trump je uveo neograničenu zabranu ulaska izbjeglicama iz Sirije te 90 dana zabrane svim državljanima Irana, Iraka, Libije, Somalije, Sudana, Sirije i Jemena.

Tijekom jučerašnjeg dana, svega nekoliko sati nakon što je Yates poručila kako neće braniti Trumpovu odredbu pred sudovima, otpuštena je. Iz Bijele kuće su poručili kako je Yates "izdala ministarstvo pravosuđa odbijajući provođenje pravne odredbe koja ima za cilj zaštitu građana SAD-a". Nadalje, u izjavi se navodi kako su njeni potezi politički.

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 7 Feb 2017 11:34:41 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6173/Ameri%C4%8Dka+dr%C5%BEavna+odvjetnica+pobunila+se+protiv+Trumpove+odredbe+o+zabranama+ulaska+u+SAD%2C+otpu%C5%A1tena+je+svega+nekoliko+sati+nakon
"Staljin je bio u pravu" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6162/%22Staljin+je+bio+u+pravu%22.html * Da progovori Rusija Solženjicina, Brodskog ili Pasternaka o zlodelima režima u Beogradu devedesetih godina prošlog veka, da jezikom Dostojevskog progovori o Jasenovcu i Srebrenici Dramatično opada doskora većinsko opredeljenje građana Srbije ka Evropi i Zapadu. U naletu je rusofilija.

Jedna davna Lenjinova rugalica upućena "nazoviboljševicima" savršeno pristaje današnjim "nazovirusofilima" u Srbiji. "Od njih stotinu devedeset su nitkovi, devetorica kreteni, a boljševik je samo jedan."

Ko su naši "nazovirusofili"? Sve moćnija mreža službi bezbednosti iz krvavih devedesetih godina minulog veka, ubice iz ratnih i posleratnih eskadrona smrti, ratni huškači i profiteri, mafijaši, optuženi i osuđeni za ratne zločine i genocid, akademici, pisci i sveštenici koji ubice kite vencima nacionalne slave, urednici pobesnelih tabloida i televizija, mnoge stranke, komentatori i analitičari, poslanici i ministri, diverzanti koji, svakoga dana, u svakoj prilici, bacaju bombe na sve izrovaniji drum Srbije ka EU i Zapadu, eksperti za lobotomiju nad nacijom, da zaboravimo šta je juče bilo, da zaboravimo sva naša zla, da zaboravimo sve, sem NATO bombardovanja Srbije.

Ne obožavaju oni Rusiju zbog srpske dijaspore, jer je sva srpska dijaspora na Zapadu i svojim najbližim u Srbiji, svake godine šalje po nekoliko milijardi evra. Ili zbog srpskog izvoza u Rusiju, jer samo na Kosovo i u Bosnu izvozimo više nego u Rusiju i Kinu zajedno. Ne vole oni Rusiju ni zbog njenih donacija Srbiji, jer ih nema.

Koji je onda razlog toj pijanoj ljubavi i zaglušujućoj propagandi koja hipnotiše sve više i više ljudi u Srbiji? Odbrana logora i očuvanje ruševine! Glavni krivci ubistva Jugoslavije, podrum i krov svih zločina koji su zalepili najsramniju mrlju na srpsku istoriju, kopači kosovske jame i sloma, stražare nad Srbijom, kao gavranovi nad zgarištem, čuvaju svoj logor i komandu nad njim. Srbija u EU i NATO alijansi, Srbija na Zapadu, za njih je ono što je toplota za led.

Razumljiva je ambicija Rusije, kao svetske sile, da svoj uticaj proširi svuda gde to može. U Moskvi dobro znaju za posebna istorijska osećanja Srba i Crnogoraca prema ruskom narodu. Rusija je, vekovima, bila uzdanica slobode, nada i molitva da zlo bude savladano. Sadašnja realnost, da su Srbija i Crna Gora, ostrva u okeanu država koje su u NATO savezu i u EU, ničim ne ugrožava niti senči to i takvo pamćenje naroda ni u Srbiji ni u Crnoj Gori. Ovo znaju i u Moskvi, i u Vašingtonu, i u Briselu. Zaista je, onda, začuđujuće da neko u Moskvi za ovdašnje promotere Rusije bira "nitkove i kretene" koji Rusiju predstavljaju kao siledžiju, kao strašilo, kao branu demokratiji, slobodi, istini, pravdi, civilizaciji. Kao guvernera nad logorom, nad ruševinom, nad mržnjom prema susedima, prema Evropi, prema Americi, prema svakome ko traži da se taj logor raspusti i da Srbija ne bude crna rupa na tepihu Evrope.

Nedavno, sa uticajne državne funkcije u Moskvi, i to javno, zaprećeno je Crnoj Gori da "ne sme ponoviti Titov greh iz 1948. godine". Reče ta funkcija: "Staljin je tada bio u pravu", spakova kofere i dođe u Beograd, da bude bliži Crnoj Gori, da bolje čuju pretnju, a da je čuje i Srbija. Ne smete u NATO, ne smete u EU, nikud na Zapad! Naređenje. Ultimatum. Taj je čovek u Beogradu priman sa poštovanjem koje se graničilo sa podaništvom. Nikog, u Beogradu, u decembru 2016, ne beše da ponovi "njet", ono istorijsko "njet", koje je, baš iz Beograda, i to tada komunističkog Beograda, u svemu potčinjenog Staljinu, upućeno Staljinu!

Izgovoreno je nešto drugo. Šef diplomatije Srbije pridružio se suludoj optužbi gosta iz Moskve da su Srbi ugroženi u Crnoj Gori! U patriotskom zanosu iz devedesetih, natuknuo je, doduše hipotetičku, mogućnost proglašenja države Srba u Crnoj Gori. Premeštanje Donbasa ovamo.

Od izborne pobede Donalda Trampa, antievropski mediji u Srbiji, koji dominiraju i sve su militantniji, objavljuju da novi američki predsednik neće dozvoliti članstvo Crne Gore u NATO savezu i da je on, velikodušno, Rusiji "poklonio Srbiju, Crnu Goru, BiH i Makedoniju". Propagiraju, eto, da je i Donald Tramp njima naklonjeni Staljin.

Neki novi vetrovi oglašavaju se u Kremlju. Ministarstvo spoljnih poslova te zemlje zvanično saopštava da je "normalno i logično" da male države teže članstvu u NATO alijansi, jer je njihova bezbednost u tom savezu "sigurnija i manje ih košta". Pažljivo tumačeći ovaj zaokret, praćen i stavom o potrebi saradnje NATO saveza i Rusije, nameće se zaključak da će Moskva promeniti i svoj sadašnji, po svemu nelogični i nedobronamerni, odnos prema evropskim i evroatlantskim integracijama četiri male balkanske zemlje.

Sa Amerikom i Evropom pomirena i usaglašena Rusija, zemlja sa najbrojnijim slovenskim narodom raskošne duhovne baštine i snage, ne bi bila bauk ni u Varšavi ni u Kijevu, a ovde, na Balkanu, isceliteljska misija takve Rusije bila bi, verovatno, i presudna. Da progovori Rusija Solženjicina, Brodskog ili Pasternaka o zlodelima režima u Beogradu devedesetih godina prošlog veka, da jezikom Dostojevskog progovori o Jasenovcu i Srebrenici, da čujemo tolstojevsku priču o ratu i miru na Kosovu... Da, da, toj Rusiji, a "njet" porukama da je Staljin u pravu.

Autor: Vuk Drašković

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 13 Jan 2017 12:22:07 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6162/%22Staljin+je+bio+u+pravu%22