REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html Lista vesti sr http://www.rex.b92.net/img/logo1.png REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html Boli kad kažu da smo četnici http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6038/Boli+kad+ka%C5%BEu+da+smo+%C4%8Detnici.html Novosti u Srbu, mjestu koje je ovih dana pod paskom jakih snaga MUP-a: U samom središtu Srba dočekuje nas impresivni policijski vozni park. Policajci šetaju ulicom, izlaze iz dućana, zamiču oko kuća. Nama više pravaškog šatora pod spomenikom, ali osiguranje će držati vodu barem do Dana ustanka 27. srpnja

 
Ceste na prilazima Srbu opremljene su rampama, promet se obustavlja kad na višim pozicijama zapadne debeli snijeg. Tad je čitav ovaj kraj, zapravo nekadašnji kotar donjolapački, razdvojen od svijeta. Ovih dana nema snijega, ali ima policije koja ostavlja dojam kako u svakom času može odsjeći Srb. Ima baš mnogo policije, premda bi teško bilo reći da je toliki njezin angažman realno imalo suvišan, pretjeran. Dok se približavamo mjestu iz smjera Gračaca, nailazimo na prvu patrolu u selu Kupirovu. Malo dalje, još jedno bijelo-plavo vozilo. U samom središtu Srba dočekuje nas impresivni policijski vozni park. Policajci šetaju ulicom, izlaze iz dućana, zamiču oko kuća. Pogled na memorijalni park nad centrom mjesta otkriva dodatnu redarstvenu skupinu. Nema više pravaškog šatora pod spomenikom, a izgleda da ga neko vrijeme neće ni biti. Osiguranje će držati vodu barem do Dana ustanka naroda i narodnosti Hrvatske, 27. srpnja.

Ljudi u prolazu gledaju na foto-aparat s neskrivenim podozrenjem, u najboljem slučaju rezignirano. Ove godine su tom vrstom interesa zasićeni malo ranije nego inače. ‘Medijsko zanimanje za Srb naraslo je sa šatorom, pa splasnulo. Ali tako je uvijek u ovo doba oko praznika, kad nas posjete revizionisti. To ionako postaje kao neka zabava za političare‘, tumači nam Rajka Rađenović, bivša dožupanica Zadarske županije.
Razgovaramo u holu osnovne škole gdje ona vodi dječju igraonicu u okviru jednog vanjskog projekta. Škola je obnovljena, ali djece u Srbu jedva da ima. ‘Jer, nema ni odraslih mnogo, odlaze u potrazi za poslom‘, nastavlja naša domaćica, ‘a onda navale mediji da nas pitaju o tome jednom danu u godini. Šta da kažemo, ništa specijalno. Odajemo pomen na ustanike, obranili su nas ‘41. od pokolja, no zatim čujemo da smo svi mi ustvari četnici. Boli to, a neke i plaši‘.

Danas se mnogi smiju tom vidu zajedništva, smiju se i pojmu druga i drugarstva, kao da friend može sve to zamijeniti. Na kraju krajeva, varaju se svi koji misle da je ovo pitanje, pitanje ustanka i revizionizma, problem samo za Srb. To je problem za čitavu državu - Milan Tankosić
Šator nekolicine pripadnika A-HSP-a, marginalnih bukača kojima se nije pridružio nijedan ugledniji ideološki srodnik, nije posebno isprepadao lokalni živalj. Ali jest izazvao nelagodu. ‘Neka znanstvenici ustanove i objasne što se u ratu događalo i neka to prestane. Nitko iz vlasti nije reagirao na ovo, nije demantirao optužbe koje padaju po nama manjincima. Moje dijete pohađa 8. razred, pa se ni tamo u knjigama ne dovodi u pitanje 27. jun. A onda najednom sazna da to rade ovi gore‘.

I dok čekamo znanstvenike da nas oslobode patnje, pridružuje nam se Dragan Rodić, član mjesnog Saveza antifašističkih boraca i antifašista. Načinjemo uto i temu koju forsiraju ustašofilni revizionisti: kako sami ljudi u ovom kraju gledaju na ustaničke zločine nad hrvatskim civilima u obližnjim selima? Nakon ustaških pokolja s tisućama žrtava, nije sporno, uslijedila je dijelom i osvetnička stihija.
‘Nitko ovdje nikad nije bio ponosan na ono što se dogodilo u Brotinji i Boričevcu i drugdje. Ne želimo da se o tome šuti, ali ni da se šire neistine‘, odlučna je Rađenović. S druge strane, Dragan Rodić podsjeća da ustanak nije bio isključivo jednonacionalnog karaktera. Organizaciju spontane obrambene reakcije, nakon početnog kaosa, preuzela je Komunistička partija Hrvatske. Upravo ona tad vadi ovaj narod iz revanšističkog ambisa kakav je prijetio da sasvim zavlada. Neke činjenice nikad nije zgoreg nanovo spomenuti: ustankom su u velikoj mjeri rukovodili partijci Marko Orešković i Jakov Blažević, slučajno baš Hrvati. Kao i oni dalmatinski partizani koji su uskoro stigli upomoć, na čelu sa Stankom Parmaćem, Antom Baninom, Antom Kronjom i drugima. Zajedno s komunističkim drugovima Srbima, Ličanima, preokrenuli su političku sliku uvodnih sukoba i potisnuli četnički upliv među ustanicima, zatim uvelike suzbili ustašku prijetnju. A za koju godinu satrat će i jedne i druge crne saveznike.

Pretresamo s Rodićem brojne silnice koje su djelovale tada, a i u poraću. Komunisti su nedugo poslije samog početka rata, dakle, uspjeli neutralizirati ustašku i četničku logiku po kojoj se crta netrpeljivosti trebala povući striktno između etnija. Šatordžije danas inzistiraju na superiornosti te logike, iako ne bi imali šanse da veliki etnički vođe prije njih nisu razgorjeli stari kurs i kult. Današnje naslijeđe njihova truda jesu i kontroverze oko hrvatskog Dana ustanka protiv fašizma, koji je izmješten u Brezovicu kod Siska.

Antifašistički ustanak time je etnički očišćen. U sisačkom partizanskom odredu dominirali su Hrvati, bez obzira što mu osnutak nije imao ni približan politički značaj kao ustanak u Srbu i Drvaru. O svemu tome npr. hrvatska Wikipedia, međutim, piše kao da server krije u nekom šatoru. Bilješke na pojam ‘Srb‘ ne bi se posramio ni Mile Budak, ministar bogoštovlja i nastave NDH, također Ličanin. Uostalom, upiše li se ‘Mile Budak‘, dobije se ponešto o njegovu zavičaju i književnom radu, ali ništa o najutjecajnijem mu tekstu, rasnim zakonima. Na stranici o Srbu nema nijedne riječi o ustaškim masakrima, o Jadovnom, o čitavom narodu izvan zakona. ‘U selu Suvaja izvršen je najveći zločin nad civilima‘, dodaje Rodić, ‘ali žrtve nikad nisu dobile pomen. Razlog je bilo stajalište koje je prevladalo, da se to ne potencira, da se ide dalje, radi budućnosti. Da se ne inzistira na podjelama, u interesu mira i suživota. Ne znam da li je to bilo efikasno, no lično mislim da bez određenog praštanja dugoročno nema opstanka‘. On je uvjeren da bi tek dugotrajna, iscrpna javna diskusija odgovorila na pitanja kojima se inače manipulira, i da bi to donekle potkresalo krila raznim jastrebovima. ‘A ovako, vrtimo se ukrug. Išli smo Nebojša Rađenović i ja da pitamo te ljude u šatoru zašto to rade. Pustila nas policija, bila je korektna. I rekli su nam. Da smo mi četnici, da su i ono u ustanku bili četnici, i da se svi mi borimo protiv Hrvatske‘.

Središnju lokaciju u Srbu, na glavnoj ulici, ispod spomen-parka, zauzima postaja rečene korektne policije. Do nje se upravo gradi nova, veća, ljepša. Ali, ipak se kapaciteti povećavaju prvenstveno ‘zbog Šengena‘, kako ljudi ovdje kažu, a ne radi šatordžija. Do buduće postaje, pak, pruža se ugodan park s novim spravama za dječju igru. Praznima, naravno - rekosmo da nema djece u Srbu. Sve skupa, niti za dva razreda.
Penjemo se do spomenika u društvu Milana Tankosića, zamjenika načelnice Gračaca, općine kojoj pripada i Srb. ‘Ovi ljudi okreću tezu do apsurda‘, govori nam dok šećemo po platou i sjedamo na klupu. Prostor je već očišćen od smeća zaostalog iza demonstranata. ‘Pritom ne smiju ni sami reći što su oni ustvari, u političkom smislu. Ne smiju se nazvati kako žele. Ali taj njihov narativ, onaj etničkog konflikta, upravo je suprotno od onog što mi obilježavamo‘.

Da ovako pokušam objasniti ekonomski položaj naše manjine u ovom kraju: nijedan zaposleni Srbin u Hrvatskim cestama, ovdje kod nas. Nijedan u šumariji, nijedan u Poreznoj upravi. Pa da ne nabrajam dalje te institucije - Nebojša Rađenović
‘Nacionalizam je, šire gledano, nova religija. U našem slučaju često ispražnjena od sadržaja, međutim, to ne vodi nikud. Za razliku od toga, ovo poziva na opće zajedništvo‘, dodaje pokazujući rukom prema spomeniku, ‘na sistem vrijednosti koje se ne tiču samo jednih. No, danas se mnogi smiju tom vidu zajedništva, smiju se i pojmu druga i drugarstva, kao da friend može sve to zamijeniti. Na kraju krajeva, varaju se svi koji misle da je ovo pitanje, pitanje ustanka i revizionizma, problem samo za Srb. To je problem za čitavu državu, bolje je da se tako počne gledati‘.
Na povratku u središte Srba pridružuje nam se i Nebojša Rađenović koji radi na jednom projektu SNV-a i UNHCR-a, za stambeno zbrinjavanje. Ne sviđa mu se što došljaci pokušavaju zavesti i Hrvate u Srbu, inače izbjeglice iz Bosne. Njih je ovdje nešto manje od stotinu, dok Srb ukupno ne broji niti tisuću stanovnika. ‘Neki od njih su stali na njihovu stranu‘, svjedoči Rađenović, ‘otvoreno im pomagali dok je gore bio taj šator. Mislim da oni to ne razumiju, da zapravo ne znaju što je ovdje bilo u Drugom svjetskom ratu. A ove sa šatorom nije briga kako je njima, kako žive. Pokupili su se i otišli‘.

Na raslojavanju po nacionalnom ključu radi se i mimo šatora, kroz svakodnevicu. ‘Da ovako pokušam objasniti ekonomski položaj naše manjine u ovom kraju: nijedan zaposleni Srbin u Hrvatskim cestama, ovdje kod nas. Nijedan u šumariji, nijedan u Poreznoj upravi. Pa da ne nabrajam dalje te institucije‘. Nebojša Rađenović nemoćno sliježe ramenima na spomen zakonske kvote za manjine u javnim službama - to je odavno tako.

Ali, kao što nam je rekao Dragan Rodić, ovdje Srbi i Hrvati ipak uglavnom dijele istu muku, istu mračnu perspektivu besparice i opće propasti. Politikantski šatori mogu samo dolaziti i odlaziti, poput onog cirkuskog, opjevanog, a da ne promijene ama baš ništa na saldu ekonomskog udesa ovog kraja. Nekoć, prije rata, Srb je bio razvijen, s industrijom ovom i onom. ‘Sad nemamo ni autobusnu liniju, liječnik dolazi dvaput tjedno, nema ljekarne. Mnogo je ljudi otišlo vani za poslom, mi ostali se jedva snalazimo. Ne odlaze samo Srbi, nego već i Hrvati, doseljenici‘, rekla nam je Rajka Rađenović.

‘Nema posla, najkraće rečeno‘, dodao je Rodić. ‘Lako je meni s penzijom, ali mladi nemaju od čega živjeti. Nekad smo imali 1250 zaposlenih, a danas samo nekoliko ljudi ima zaposlenje.‘ Ne računajući policiju, jasno, koja će u dogledno vrijeme otvoriti u Srbu nova radna mjesta i višestruko povećati broj stalnih radnih odnosa. Ako ništa drugo, barem tu nema mjesta za sumnju: na odlasku iz Srba ispraća nas teška građevinska mehanizacija, akter jedine vidljive djelatnosti u mjestu.

A na okukama prema Gračacu mašu nam rampe dok prolazimo, pozivaju na otvorenost. Ili se to samo rugamo sebi samima, ne znajući što bi drugo. Ne znaju ni one da ima zaglavljenosti težih od onih u dubokom snijegu, da ima proljeća koja su bila i koja se nekako ne vraćaju. Da ima leda koji se odavno ne topi, ljetnim vrelinama usprkos. Iduće srijede, 27. srpnja 2016. godine, na 75. godišnjicu ustanka u Srbu, međutim, navodno će tamo biti stabilno vrijeme, a možda i sve ostalo.

Autor: Igor Lasić

Izvor: portalnovosti.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 26 Jul 2016 10:44:58 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6038/Boli+kad+ka%C5%BEu+da+smo+%C4%8Detnici
Turska suspenduje Evropsku konvenciju o ljudskim pravima http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6036/Turska+suspenduje+Evropsku+konvenciju+o+ljudskim+pravima.html Zamenik turskog premijera Numan Kurtulmus izjavio je da će Turska suspendovati Evropsku konvenciju o ljudskim pravima tokom vanrednog stanja. Vlasti obavestile generalnog sekretara Saveta Evrope Torbjorna Jaglanda o suspenziji konvencije.

Suspendovanje Konvecije u vreme javne opasnosti koja preti naciji predviđeno je članom 15. Konvencije, što su druge žemlje članice SE činile u prošlosti, navodi se u saopštenju.

Parlament je danas odobrio uvođenje vanrednog stanja na tri mesecakoje je sinoć najavio predsednik Redžep Tajip Erdogan.

Kurtulmus je rekao da će Evropska konvencija o ljudskim pravima biti suspendovana u skladu odredbom sporazuma koja to dopušta u vreme vanrednog stanja.

Savet Evrope traži objašnjenje

Savet Evrope navodi da se prema članu 15 suspenzija ne može odnositi na deo Evropske Konvencije o pravu na život (član 2), zabranu nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (član 3), zabranu ropstva (član 4) i zabranu kažnjavanja mimo zakona (član 7). 

"Važno je napomenuti da će Evropska konvencija o ljudskim pravima nastaviti da se primenjuje u Turskoj, gde će se vlada pozvati na član 15. kako bi suspendovala Konvenciju u pojedinačnim slučajevima", saopšteno je iz SE.

Kako se navodi, Evropski sud za ljudska prava odlučiće da li zahtev ispunjava kriterijume iz Konvencije, naročito kriterijume o proporcionalnosti preduzetih mera".

Izvor: rs.n1info.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 22 Jul 2016 13:46:34 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6036/Turska+suspenduje+Evropsku+konvenciju+o+ljudskim+pravima
Europska patronizacija Balkana http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6032/Europska+patronizacija+Balkana.html Samostalne politike balkanskih zemalja u EU nisu dozvoljene, jasna je poruka Europske unije ovoj regiji. Nakon nekoliko rundi ping-ponga između Europske komisije i Parlamenta, Komisija je donijela odluku kako se ipak neće primjenjivati pravilo reciprociteta o uvođenju viza američkim i kanadskim građanima radi odbijanja ovih zemalja da ukinu diskriminatorni vizni režim prema Rumunjskoj i Bugarskoj. Pravilo reciprociteta inače bi trebalo stupati na snagu automatizmom. No, suprotna odluka donesena je uz argumentaciju ekonomske štete koju bi uvođenje viza Amerikancima i Kanađanima nanijelo EU. Time je EK glatko iz ruke ispustila jedan od rijetkih aduta koje je imala na ovu temu.
 
Kako nedosljedne odluke ipak ne bi poremetile globalne planove za Sveobuhvatni gospodarski i trgovinski sporazum EU i Kanade, CETA-u, sredstva poreznih obveznika odmah su se spremno počela usmjeravati u sastanke i samite kako bi se Rumunjsku i Bugarsku uvjerilo da ne ulažu veto na CETA-u kao oblik pritiska na Kanadu da ukine vizni režim. Zašto EU, nakon što je ispustila prvi adut reciprociteta, sada isto čini sa drugim (pritiskom oko CETA-e) i na čijoj se strani uopće nalazi? (Zašto sredstva utrošena na lobiranje prema Rumunjskoj i Bugarskoj nisu utrošena za pritisak na Kanadu?)

No, nije to jedina aktualna tema s istim obrascem. Da EU dugoročno neće tolerirati srpsku politiku održavanja dobrih odnosa i s Rusijom i EU, ponovno je istaknuto nakon januarske poruke EU parlamenta Srbiji kako je zajednička vojna vježba koju su 2015. godine održale Srbija i Rusija nešto što treba "požaliti". Srbija se EU oduprla i kada je odbila uvesti sankcije Rusiji. Ova se zemlja pokazuje nešto tvrđim orahom od ostalih zemalja regije koje su bile kandidatkinje za članstvo u euroatlantskim organizacijama, pa se tako jasno ističe kako članstvo Srbije u NATO paktu nije uvjet pristupa EU, jer sjećanja naroda na bombardiranja iz 1999. su još svježa, stoga je podrška srpske javnosti ovom paktu izrazito niska.

Različiti kriteriji koji se primjenjuju na zapadnoeuropske zemlje i prema Balkanu nadalje se očituje i u energetskoj politici jasno iskazanoj u otkazivanju plinovoda Južni tok preko Bugarske, uz istovremeno predlaganje Sjevernog toka koji bi vodio preko Baltika u Njemačku. EU iz Brexita nije čini se izvukla nikakve pouke, ni o demokratskim deficitima ni o dvostrukim kriterijima politika prema zemljama svoje periferije, pa ni ne mijenja patronizirajuću politiku prema zemljama Balkana.

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 18 Jul 2016 09:42:19 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6032/Europska+patronizacija+Balkana
Kapitalizam na smrtnoj postelji http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6029/Kapitalizam+na+smrtnoj+postelji.html Jason W. Moore, sociolog i autor knjige Capitalism in the Web of Life: Kapitalizam je izmijenio planetarni život do te mjere da su sada stvoreni novi oblici prirode koji se ne mogu riješiti unutar kapitalističkog okvira, kapitalističke tehnologije i produktivnih formi. Ti oblici prirode su klimatske promjene, te pojava novih bolesti, bakterija i superkorova, za koje nemamo rješenja. Ovo su opasna vremena za život, ali ona predstavljaju i dubinsku opasnost za kapital. Kapitalizam kao sustav je mnogo ranjiviji nego što većina ljudi misli.

Jason W. Moore je docent na Odsjeku za sociologiju na Sveučilištu Binghamton i koordinator Istraživačke mreže o svjetskom ekosistemu. Često piše o povijesti kapitalizma u Europi, Latinskoj Americi i Sjedinjenim Američkim Državama, od petnaestog stoljeća do neoliberalnog doba. Nedavno je objavio knjigu Capitalism in the Web of Life - Ecology and the Accumulation of Capital (Verso, 2015) i uredio zbornik Anthropocene or Capitalocene? - Nature, History, and the Crisis of Capitalism (PM Press, 2015). Autor je i brojnih eseja, koje možete pročitati na njegovoj web stranici.

Moore analizira kapitalizam kao svjetski ekosistem moći, kapitala i prirode. U svom radu se odmiče od pukog bilježenja "posljedica" globalizacije na okoliš, skrećući pozornost na načine na koji su temeljni procesi globalizacije također socio-ekološki projekti. Moore ističe da su konvencionalne ideje o Prirodi i Društvu neadekvatne za razumijevanje kriza i politike u 21. stoljeću. Dualizam Priroda/Društvo pritom ne predstavlja tek analitički problem, već je fundamentalna struktura moderne misli koja je usko vezana uz dugu povijest nasilja, imperijalizma i izvlaštenja.

U sklopu programa Instituta za političku ekologiju i Multimedijalnog instituta, Moore je nedavno gostovao u Zagrebu, održavši predavanje o antropocenu, kapitalocenu i krizama 21. stoljeća. S Mooreom smo razgovorali o dualizmu Priroda/Društvu, kapitalističkom korištenju prirode kao vanjskog objekta te o razlozima zašto pojam antropocen, koji primarne uzroke drastičnih promjena u planetarnim geološkim i ekosistemima locira u djelovanju ljudskog roda, predstavlja značajne probleme za razumijevanje kriza kapitalizma i formuliranje novih radikalnih politika.

Pišete o načinu na koji su krize našeg vremena - resursa, ekonomije, klime - povezane. Zašto je važno promatrati ih na taj način?

Krize našeg vremena su brojne - ekonomska kriza, pitanja bogatstva, prihoda i nejednakosti, klimatske promjene, suše, kiselost oceana - stoga moramo prepoznati kako se svi ti problemi uklapaju zajedno, kako su povezani. Ako to ne učinimo, probleme promatramo na dubinski fragmentiran način, što je upravo ono što vladajuće klase našeg vremena žele. Živimo u svijetu koji je vođen racionalnošću, ali radi se o posebnoj vrsti racionalnosti. To je racionalnost fragmenata, iako se naizgled čini holističkom, zato što sve možemo kvantificirati, možemo sve pretvoriti u algoritam. Trebamo se odmaknuti od fragmenata i vidjeti cjelinu, način na koji je sve povezano.

Povezano s tim, pišete kako su sve civilizacije imale svojevrsne granice, fronte, ali je kapitalizam bio i jest sama granica, te je svaki val kapitalizma ovisio o daljnjem pomicanju granica.

Središnji argument u knjizi Capitalism in the web of life (Kapitalizam u mreži života), u odnosu na funkcioniranje kapitalizma, jest da je kapitalizam sustav granica. Pronađete resurse, ljude, polja gdje možete uzgajati stvari jeftino i uzgajati puno, i možete upregnuti čitavu prirodu da radi zabadava ili jako jeftino. To je ono što granice daju kapitalizmu, taj nevjerojatni input jeftine prirode. Jeftina priroda uključuje i neplaćeni i uglavnom neplaćeni rad ljudskih bića, što također moramo posebno razumijeti. Primjerice, afrički robovi nisu bili smatrani dijelom čovječanstva, dijelom društva, već dijelom prirode, te su bili tretirani u skladu s time. Većina žena, većina domorodaca, bili su također dio jeftine prirode. Moramo razmišljati i o tome kada razmišljamo o načinu na koji kapitalizam funkcionira, kako je uspio preživjeti i napredovati posljednjih nekoliko stoljeća, te po čemu je drugačiji danas.

Ako bi sve morali svesti na jedan jednostavan argument, on bi glasio ovako - kapitalizam nema više granica. I ne samo to, kapitalizam je izmijenio planetarni život do te mjere da su sada stvoreni novi oblici prirode koji se ne mogu riješiti unutar kapitalističkog okvira, kapitalističke tehonologije i produktivnih formi. Ti oblici prirode su klimatske promjene, na koje kapitalizam ne može ponuditi odgovor, te pojava novih bolesti, bakterija i superkorova, za koje nemamo rješenja.

Suočavamo se s krajem učinkovitosti antibiotika, ili približavanjem toga kraja, paralelno s pojavom novih bolesti koje ne mogu biti zaustavljene na stari način. To je zastrašujuće za sve nas koji živimo u ovom vremenu. Ono što želim reći jest - da, ovo su opasna vremena za život, ali ona predstavljaju i dubinsku opasnost za kapital. Kapitalizam kao sustav je mnogo ranjiviji nego što većina ljudi misli. Većina ljudi je spremnija reći kako bi život na ovom planetu mogao skončati, nego reći da bi mogao doći kraj kapitalizmu.

Premisa vašeg knjige Capitalism in the web of life (Kapitalizam u mreži života), jest da trebamo razbiti dualizam Priroda/Društvo, koji je dominatan u modernoj misli. Zašto je taj dualizam još uvijek prisutan i zašto je zapravo lažan?

Prva stvar koju valja reći jest da je posao radikalnih mislioca da razumiju način na koji se ljudi uklapaju u mrežu života. To nije argument protiv razumijevanja onoga što je specifično ljudima, jer se promišljanjem o ljudima odvojeno od prirode gubi većina onoga što nas čini jedinstvenima.

Moderni svijet je izgrađen na odvajanju, na segregaciji. Zanimljivo je razmotriti događanja tijekom samih početaka kapitalizma, u doba Kolumba i otprilike dva stoljeća kasnije. Upravo u tom periodu možemo pronaći početak razdavajanja prirode i društva, za koje su se koristili različiti termini - građanstvo, barbarizam, divljaštvo, ali je primisao uvijek bila ista - postoji linija između onih koji spadaju u čovječanstvo, u društvo, i onih koji spadaju u prirodu.

To razdvajanje je u potpunosti nestvarno, nije zasnovano u realnosti, jer smo svjesni da smo svi dio velike mreže života. Međutim, to je razdvajanje bili izrazito moćno zato što su ga koristila carstva, države i kapitalisti i ponašali se kao da je stvarno. To je brzo vodilo do brojnih drugih dualizama - muškarac naspram žene, zapad naspram ostatka svijeta, grad naspram sela, racionalno naspram emocionalnog, itd.

Kako se možemo odmaknuti od takvog načina razmišljanja?

Ti načini razmišljanja prisutni su u našim društvima od ranih modernih stoljeća - viđenje i razumijevanje svijeta dubinski bazirano na fragmentizmu. To će zasigurno biti snažna barijera ljudima u suočavanju s problemima kao što su klimatske promjene, masovno izumiranje, nejednakost, i sl. Moramo usvojiti racionalnost cjeline. U najboljim trenucima, to je ono za što su se zalagali brojni ekolozi, a to je i ono za što se zalagao Marx. Mislim da je jedna od važnih Marxovih ideja bila razumijevanje načina na koji ljudi tvoreći sami sebe i odnose s drugim ljudima uvijek stvaraju i nove prirode i bivaju stvoreni od strane mreže života.

Kapitalizam ne stvara samo promjene u mreži života, već i sam biva stvoren unutar te mreže. To je centralno za politiku emancipacije koja će se moći baviti pitanjima poput klimatskih promjena, jer takva politika treba biti politika koja neće povlačiti linije između blagostanja svog života na planetu. Morat ćemo donositi teške moralne, filozofske, etičke odluke o životu i stvaranju života, ali svakako ne možemo započeti tvrdnjom da je ljudski život jedino što je bitno, a ostatak života nije. Moramo vidjeti da smo svi jedno. To ne znači da ne postoje neke razlike, već podrazumijeva drugačiji način gledanja na razlike - unutar jedinstva.

U svome radu obrazlažete kako je problem današnjice kraj kapitalocena, a ne napredovanje antropocena, da problem nije to što je čovječanstvo preopteretilo snage prirode, već to što je kapitalizam iscrpio strategiju "jeftine prirode". Mislite li da je akademsko fokusiranje na antropocen također bio način da se izbjegne dubinski razgovor o značaju kapitalizma, način da se donekle pomirimo s kapitalizmom?

Problem s antropocenom je to što doslovno znači "doba ljudi (muškaraca)". Antropocen je koncept koji su razvili Eugene F. Stoermer i Paul J. Crutzen kako bi se nosili s pitanjima geološke povijesti, i taj dio antropocena je važan i bitan argument. Ali, postoji druga verzija antropocena, koju zagovaraju magazin Economist i urednici New York Timesa. To je antropocen koji kaže - svi smo u ovome zajedno, problem kapitalizma je odgovornost svih ljudi. Na to kažem da i ne - da zato što je zbilja odgovornost svih nas da transformiramo sustav u nešto drugačije, održivo i pravedno, ali ne - zato što nismo svi krivi za ovo što nam se trenutno događa.

Moramo razumjeti kako su pojmovi, riječi koje koristimo kako bismo govorili o svijetu, bitni. Radikali već dugo vremena govore dvije stvari; trebamo imenovati sustave moći - rasizam, seksizam, imperijalizam, kapitalizam - i trebamo se obvezati da ćemo govoriti istinu moćnicima. Za moćne, antropocen je koncept koji im najviše odgovora, koncept koji ih ne stavlja u neugodan položaj.

Ako zbilja želimo razumjeti korijene problema današnjice, ako želimo započeti s politikom revolucionarne transformacije, trebamo razumjeti da ne živimo u antropocenu, vremenu ljudi, već u kapitalocenu, vremenu kapitala. Doba kapitala je ono što nas je dovelo ovdje gdje trenutno jesmo. Kada govorim o kapitalocenu, to ne znači samo kapitalizam kao ekonomski sustav, to uključuje i kapitalizam kao način organiziranja prirode, način organiziranja misli. Moramo se pomaknuti dalje od uske vizije kapitalizma kao ekonomije - radi se o moći, prirodi, tehnologiji, i svemu ostalome.

Već ste rekli kako je rušenje dualizma Priroda/Društvo iznimno važno za promjenu svijeta i života koje živimo. Pišete kako je priroda kao vanjski objekt postala organizacijski princip civilizacije, što je bio presudan trenutak u razvoju kapitalizma. Kako se to dogodilo i zašto je viđenje prirode kao vanjskog objekta toliko bitno za kapitalizam?

Važno je da razumijemo što kapitalizam vrednuje i što ne vrednuje. Sve civilizacije su donosile odluke o tome što vrednuju, čiji rad i život su vrijedi, a čiji ne. Kolumbovo vrijeme možemo odrediti kao početak kapitalizma. Ono što vidimo u tom periodu je nešto što nikada prije nismo vidjeli. Primjerice, životinje i ostatak prirode u srednjovjekovnoj Europi su smatrani srcem ljudskog i prirodnog poretka, životinje su bile važni pomagači ljudima. S dolaskom kapitalizma životinje su postale strojevi, objekti, i ne samo životinje, već sve što je postalo jeftinom prirodom, istisnuto iz "naše" sfere i upregnuto da radi neplaćeno ili za jako nisku cijenu.

Ono što se računa kao vrijedno u suvremenom svijetu jest kako proizvoditi sve više i više pšenice, željeza, gume ili laptopa, sa sve manje i manje rada. To je izuzetan uspjeh kapitalizma i to ne treba umanjivati. Međutim, moramo shvatiti da o radnoj produktivnosti razmišljamo na pogrešan način, ukoliko ne sagledamo cjelinu. U zlatno doba kapitalizma, nakon Drugog svjetskog rata, tvornički radnik je bio plaćen, ali njegov rad je bio temeljen na neplaćenom radu kućanica, i nevidljivom radu gotovo svih žena koje su omogućile rad tih radnika. Bio je to dinamičan odnos u kojem se vrednovao samo jedan dio rada, a drugi nije.

Kapitalizam ima čudan sustav vrijednosti, postoji vrijednost u ekonomskom smislu, ali i u tome čiji rad i čiji životi su vrijedni poštovanja i dostojanstva. Suvremeni svijet ima jasan odgovor na to - poštovanje možete zadobiti samo ako radite za plaću, ali čak i tada postoji hijerarhija, velik komad koji otpada na ljude koji rade za plaću, a njihov rad nije cijenjen i ostaje nevidljiv - kao što je često slučaj kod imigranata, radnika koji rade u domeni poljoprivrede te kod velikog dijela poslova koji obavljaju žene.

Jako je važno da razgovaramo o tome čiji je rad nevidljiv, i kakvu ulogu rasa i rod igraju u tome. Radi se o poslovima koji nestaju iz bilanci knjigovodstva, pa o njima ni ne pričamo kada govorimo o ekonomiji. Ta pitanja su bitna da se vidi kapitalizam kakav zbilja jest - kao otoci tržišta koji djeluju u oceanu jeftine i potencijalno jeftine prirode.

Protiveći se dualizmu Priroda/Društvo, predlažete novu sintezu, oikos. Što je oikos, gdje nas vodi, po čemu se razlikuje?

Oikos je neologizam, novi pojam koji bi trebao promijeniti naše razmišljanje, pomoći nam shvatiti nešto što je vrlo jednostavno, ali za to nemamo riječi. Uvijek govorimo o prirodi i društvu, o čovjeku i okolišu, ali nemamo riječ koja izražava puls tvorbe života, stvaranja novih okruženja koja također stvaraju i nas kao ljude. Ljudi uvijek stvaraju svoj okoliš te u tom procesu stvaraju i međusobne odnose te odnose s vlastitom biologijom.

U većini zapadnih jezika ne postoji riječ za opisivanje toga da stalno, na svakom koraku, stvaramo nova okruženja, nove prirode, te da ta okruženja zauzvrat čine i mijenjaju nas. Zanimljivo je da u mnogim jezicima izvan Zapada, i među brojnim domorocima, postoje riječi za opisivanje tih procesa. Kapitalizam i europska racionalnost uklonili su te odnose iz naših misli, i oni su posljedično nestali iz naših jezika. Oikos je riječ koju predlažem kako bi govorili o slojevitim odnosima koji nas okružuju, o mreži života u kojoj živimo. Do sada smo bili u zarobljeništvu nevidljivih misaonih struktura koje su nam nametane, ali osjećam da se te rešetke otvaraju.

Krize su opasne, ali također predstavljaju priliku. Što mislite o vremenu koje nam slijedi, jeste li optimistični?

Ne mislim da je kapitalizam ikada bio sjajan pa mi nije žao što mu se bliži kraj. Ono što slijedi moglo bi biti puno bolje, ali i puno gore. Važno je da svjedočimo kraju misli koja je tako dobro služila kapitalizmu - kartezijanskog dualizma. Stari dualizam koji nas je učio strogom odvajanju ljudi i svega ostalog, bio je snažan i praktičan alat kolonijalizma i imperijalizma, a sada se raspada svugdje oko nas. Čak se i teorija o antropocenu razvila uslijed krize takozvanih znanosti o čovjeku i znanosti o prirodi.

Vidimo da čak i desničarski think tankovi, poput Breakthrough instituta, nude određenu vrstu post-kartezijanske kritike, iako uglavnom na veoma reakcionaran način. Imamo pokrete kao što je pokret za suverenost hrane i pravednu hranu, koji zahtijevaju pravo na hranu kao biološku potrebu, kulturno izražavanje, ali i kao pravo članova egalitarnog, demokratskog društva. Ti zahtjevi su nerazdvojivi jedan od drugoga, ne možete zadovoljiti samo jedan kako bi dobili pravednu hranu.

Takve političke perspektive šire se diljem svijeta, vidimo to u pokretima za klimatsku pravdu, pokretima kao što je pravo na grad, itd. Ti su pokreti posebni prigrljeni od strane mladih ljudi, uglavnom mlađih od trideset, dok se većina intelektualaca i aktivista moje generacije i dalje želi pretvarati da se realnost planeta na kojem živimo odmotava u dvije kutije - priroda u jednoj, društvo u drugoj.

Kako ste i sami rekli, diljem svijeta pojavljuju se pokreti koji počinju shvaćati da je dualizam Priroda/Društvo lažan . Možemo li onda reći da je kriza kojoj trenutno svjedočimo više prilika, nego opasnost?

Uvijek se radi i o opasnosti i o prilici, u jednom. Svjedočimo trenutku u kojem su uvjeti stabilnosti za kapitalizam slabiji nego ikada, kapitalizam trenutnu krizu neće moći riješiti kroz nove forme produktivnog rasta. Granice su iscrpljene, a tu su novi izazovi, klimatske promjene, nove bolesti, superkorovi, koji ne mogu biti zaustavljeni starim metodama. Kapitalizam je kreativan, ali ima svoje granice - nije beskrajno fleksibilan, kako mnogi još uvijek vjeruju.

Ako postoji način da transformiramo svoj način razmišljanja, način življenja, ekonomski sustav, ono što vrednujemo, onda sam jako optimističan. Ali to znači nešto jednostavno - mi smo ti koji moraju mijenjati stvari. Ono što me duboko brine je to da živimo u vremenu šestog masovnog izumiranja, i to je veoma pristojan i suptilan termin da opišemo situaciju. Zapravo živimo u vremenu intenzivnog masovnog istrebljenja, svjedočimo razvijanju moćnog sustava međugeneracijskog masovnog ubijanja. To me čini jako nemirnim zato što imam sina šestogodišnjaka, i teško mi je razmišljati o njegovoj budućnosti.

Mislim da ljudi ovo osjećaju, pogotovo mladi ljudi, iako to možda ne mogu opisati riječima. To znači da se moramo aktivirati čim prije, ne samo prosvjedima i građanskim neposluhom, već i intelektualnim neposluhom, kako bi se suočili s čuvarima i svećenicima stare racionalnosti i dualizama. Moramo zahtijevati razumijevanje svijeta koje je prikladno za vrijeme u kojem živimo, koje nas može informirati, a ne zaustavljati u gradnji vizije, u razvijanju politike emancipacije koja će poštovati sav život.

Ključne riječi: klimatske promjene, kapitalizam, kriza kapitalizma

Autorka: Ivana Perič

Izvor: h-alter.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

]]>
Mon, 11 Jul 2016 14:25:57 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6029/Kapitalizam+na+smrtnoj+postelji
Grieve now if you must – but prepare for the great challenges ahead http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6025/Grieve+now+if+you+must+%E2%80%93+but+prepare+for+the+great+challenges+ahead.html Britain has voted to leave the European Union: here is a statement that continues to shock leavers and remainers alike.

 

Earlier this month I wrote that "unless a working-class Britain that feels betrayed by the political elite can be persuaded, then Britain will vote to leave the European Union in less than two weeks". And this - perhaps the most dramatic event in Britain since the war - was, above all else, a working-class revolt. It may not have been the working-class revolt against the political establishment that many of us favoured, but it is undeniable that this result was achieved off the back of furious, alienated working-class votes. 

Britain is an intensely divided nation. Many of the communities that voted most decisively for leave were the same communities that have suffered the greatest battering under successive governments. The government's Project Fear relied on threats of economic turmoil. But these are communities that have been defined by economic turmoil and insecurity for a generation. Threats that you will lose everything mean little if you already feel you have little to lose. These threats may well have deepened the resolve of many leavers, rather than undermined it. A Conservative prime minister lined up corporate titans and the US president to warn them not to do something: they responded with the biggest up-yours in modern British history.

This was not a vote on the undeniable lack of accountability and transparency of the European Union. Above all else, it was about immigration, which has become the prism through which millions of people see everyday problems: the lack of affordable housing; the lack of secure jobs; stagnating living standards; strained public services. Young remainers living in major urban centres tend to feel limited hostility towards immigration; it could hardly be more different for older working-class leavers in many northern cities and smaller towns. Indeed, the generational gap is critical to understanding this result. The growing chasm between the generations has only been deepened.

EU referendum: how Britain voted for Brexit - video

Asking Labour voters to flock to back a flawed status quo endorsed by a Conservative prime minister was always going to be a tough ask. Most of them did, but not enough to compensate for the leave flood. And now what? Scotland has been dragged out of the EU against its will, and the demands for another independence referendum will be difficult to resist. Sinn Féin is calling for a border poll. Economic turmoil beckons: the debate is how significant and protracted it will be. A new, more rightwing Conservative administration seems inevitable: it will undoubtedly pursue a new election, hopefully when Labour is in as divided and chaotic a state as possible. Campaigns to defend threatened workers' rights and the NHS will be more important than ever. The EU will be consumed with panic about its very existence. These are inevitable political realities to confront.

As for David Cameron. He called a referendum not because he thought it was in the national interest, but because it was useful to manage internal Conservative divisions. The referendum was inevitably framed as a struggle between two Conservative factions. Ironically, Cameron winning the last election was his downfall. If he had won just a handful fewer seats and failed to secure a majority - as he expected - he may not have had to honour his referendum pledge. In a matter of months, he went from suggesting he could support British withdrawal from the EU to warning of economic Armageddon if the country did so. It looked preposterous. He spent years suggesting immigration was a huge problem that needed to be massively reduced, and failed to do so, breeding further contempt and fury.

But while much of the blame must be attributed to Cameron, far greater social forces are at play. From Donald Trump to Bernie Sanders, from Syriza in Greece to Podemos in Spain, from the Austrian far-right to the rise of the Scottish independence movement, this is an era of seething resentment against elites. That frustration is spilling out in all sorts of directions: new left movements, civic nationalism, anti-immigrant populism.

Many of the nearly half of the British people who voted remain now feel scared and angry, ready to lash out at their fellow citizens. But this will make things worse. Many of the leavers already felt marginalised, ignored and hated. The contempt - and sometimes snobbery - now being shown about leavers on social media was already felt by these communities, and contributed to this verdict. Millions of Britons feel that a metropolitan elite rules the roost which not only doesn't understand their values and lives, but actively hates them. If Britain is to have a future, this escalating culture war has to be stopped. The people of Britain have spoken. 

If the left has a future in Britain, it must confront its own cultural and political disconnect with the lives and communities of working-class people. It must prepare for how it responds to a renewed offensive by an ascendant Tory right. On the continent, movements championing a more democratic and just Europe are more important than ever. None of this is easy - but it is necessary. Grieve now if you must, but prepare for the great challenges ahead.

Autor: Owen Jones

Izvor: theguardian.com 

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 4 Jul 2016 13:22:25 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6025/Grieve+now+if+you+must+%E2%80%93+but+prepare+for+the+great+challenges+ahead
AthensLive: Mark Blyth "Austerity: The History of a Dangerous Idea" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6023/+AthensLive%3A+Mark+Blyth+%22Austerity%3A+The+History+of+a+Dangerous+Idea%22.html In his interview with ‪‎AthensLive‬, professor Mark Blyth discusses his latest book "Austerity: The History of a Dangerous Idea", the European Social Democracy, the ‪‎Brexit‬ referendum, and the importance of ‪Greece‬ in the bond markets of ‪Europe‬.

"If at the end of the day the ‪EU‬ and the ‪‎Euro‬ are not actually improving the lives of the majority of people, what is it for? That's the question they brought no answer to."

You can also watch the interview on our YouTube channel: https://www.youtube.com/watch?v=rGvZil0qWPg 

Izvor: AthensLive

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 27 Jun 2016 11:21:11 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6023/+AthensLive%3A+Mark+Blyth+%22Austerity%3A+The+History+of+a+Dangerous+Idea%22
Randevu na Dunavu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6018/Randevu+na+Dunavu.html Jučerašnji “historijski” sastanak hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i mandatara nove srbijanske vlade Aleksandra Vučića svakako je najrazglašeniji regionalni vanjskopolitički događaj u posljednjih par godina. Uspio je zasjeniti čak i pompoznu trodnevnu posjetu kineskog predsjednika Si Đinpinga Srbiji, vojnu paradu koja je pretprošle godine u Beogradu organizirana za ruskog predsjednika Vladimira Putina ili cirkus koji je ove godine u Zagrebu organiziran za turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Jer, bez obzira na značaj dolazaka svjetskih lidera, zna se da je vanjska politika koju mogu voditi Hrvatska i Srbija zapravo – regionalna politika. A ovaj susret, kako su to unisono ponavljali Vučić i Kitarović, nije stvar protokola ni posljedica pritiska međunarodne zajednice, već samostalna inicijativa zemalja regije.

Pritom se valja zapitati kako je do ovakve inicijative zapravo došlo, jer protokolarno je svakako više nego neobična. Naime, ni jedna ni druga zemlja trenutno nemaju izabranu vladu, a iako je Vučić stari i gotovo sigurno novi premijer, Kitarović je predsjednica s vrlo ograničenim ovlastima, koje su se na trenutak učinile važnima samo zato što ne postoji funkcionalna institucija izvršne vlasti. Susret mandatara s predsjednicom pored živog predsjednika, i susret predsjednice s premijerom pored fizički živog, ali politički pokojnog tehničkog premijera (da ne spominjemo i paralelnog "mandatara"), uvjerljivo krši sve standardne norme i pravila bilateralnih susreta. Još čudnije, mandatar i predsjednica su potpisali i određeni dokument (ako se tih nekoliko redaka tako može nazvati) koji bi trebao služiti kao dokaz njihove ozbiljnosti, ali koji je - očekivano s obzirom na ograničene ovlasti - zapravo popis praznih fraza koje potvrđuju predanost poštovanju ranijih, ponešto ozbiljnijih dokumenata.

Bratstvo i jedinstvo u reformama

Protokolarnim propustima unatoč, službeni protokoli dvaju dužnosnika su se svakako potrudili susret nakititi ceremonijama koje će biti teško zaboraviti, poput cvijeća na mostu preko Dunava koje je Vučić donio za Kitarović ili pak hleba i soli koje su političarima ponudila djeca u šumadijskim narodnim nošnjama u Dalju, mjestašcu u istočnoj Slavoniji (sic). Dalj, baš kao ni Tavankut s druge strane granice, nisu izabrani kao lokacije susreta zato što su pogranična mjesta, nego zato što su mjesta u kojima većinom žive - manjine. To je omogućilo da se oboje dužnosnika u bilateralnom susretu, u već standardnoj maniri, ne postave kao predstavnici svojih zemalja, već kao etnički lideri koji rješavaju tenzije između dvaju zajednica kao da, paradoksalno, nikada nismo ni izašli iz zajedničke države. Naposljetku, unatoč cvijeću i velikim riječima, oboje su ostali pri svojoj strogo sektaškoj logici.

Tako je u intervjuu HRT-u Vučić konstatirao da je ponosan što je u svojoj radikalskoj fazi 1990-ih "branio svoj narod" dok se Kitarović u paralelnom intervjuu RTS-u upustila u obranu Alojzija Stepinca, Marka Perkovića "Thompsona" te naravno svog financijera i intimusa Zdravka Mamića, tražeći izvore "ekstremizma" ne u svojim najbližim suradnicima i vlastitoj politici, već među navijačima koji se bore protiv nogometne mafije. Naposljetku se njihovo "pomirenje" očekivano svelo na zajednički zaziv što bržih i odlučnijih "reformi" čiji bi cilj bio rušenje cijene rada radi "olakšavanja investicija" za koje su oboje konstatirali da su hitno potrebne objema zemljama. No takva zajednička politika paradoksalno ujedno garantira da "nacionalne" tenzije, unatoč diplomatskim gestama, neće tako skoro nestati. S jedne strane zato što je riječ o razvojnoj strategiji "trke prema dnu", odnosno bespoštedne kompeticije u pokušaju razvoja izvoznih ekonomija temeljenih na jeftinom radu, a s druge strane zato što te politike neminovno vode do daljnjeg osiromašenja i besperspektivnosti za većinu stanovništva, uslijed čega će "etničko jedinstvo" nastaviti igrati ulogu jedinog jamca kakve-takve stabilnosti režima.

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 23 Jun 2016 14:11:02 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6018/Randevu+na+Dunavu
Od neophodnosti do besciljnosti, ili koji za koga i kakav grad http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6011/Od+neophodnosti+do+besciljnosti%2C+ili+koji+za+koga+i+kakav+grad.html Otpor projektu Beograd na vodi je kroz akcije koje organizuje inicijativa Ne da(vi)mo Beograd doveo do najmasovnijih protesta u poslednjih petnaest godina. I dok masovnost, ali i nejasnoće u političkoj artikulaciji protesta pozivaju na dalje analize i pokušaje usmeravanja pokreta, i dok je mogućnost politizacije protesta i dalje otvorena (ali i sasvim neizvesna), jedno je sasvim sigurno – ona se može desiti samo jasno levom politizacijom. Vidimo se na protestu!

Nakon vanrednog stanja proizvedenog u Hercegovačkoj ulici u beogradskom naselju Savamala u izbornoj noći, inicijativa Ne da(vi)mo Beograd mobilisala je na svojim protestima veliki broj ljudi nezadovoljnih ovakvim delovanjem vladajućih struktura. U pogon je stavljena poznata mobilizacijska matrica čiji je nosilac „odgovorni građanin", koji privremeno napušta svoju poziciju pasivnosti i komfora i izlazi na ulicu, gde kroz masovni protestni karneval izražava svoje nezadovoljstvo nasilničkim i bahatim ponašanjem vlasti.

Kao odgovor na ovakav poziv, na protestima su se mogle čuti parole kojima se kritikovao rad vlade i premijera, pozivalo se na pravdu i zatvorske kazne, uzvikivalo se „Vučiću pederu"1 i npr. „Ustaše" (?!),2 nosila se slika Luke Ćelovića, veletrgovca, rentijera i predratnog dobrotvora, itd. Pokušaji artikulisanja nešto ozbiljnije sistemske kritike uglavnom su se gubili u šarenilu parola i znakova. Bilo je tu predstavnika kreativne klase, radnika u kulturi, opozicionih političara, feministkinja, levičara, otporaša, liberala, biznismena, profesora, anarhista, ponekog penzionera, ali i dece. Svi su bili prisutni uglavnom kao građani pod građanskim banerom inicijative sa zahtevima za veću participaciju, institucionalni red i poštovanje zakona. Dakle, svega onoga što je u pogledu instant-istorijata megalomansko-diletantskog projekta Beograd na vodi, a posebno u slučaju organizovanog anonimnog nasilja u Hercegovačkoj,3 ignorisano ili bagatelisano uz punu kooperaciju onih koji su zakon kršili i onih koji bi trebalo da ga štite i sprovode.

U danima nakon protesta objavljeno je nekoliko članaka o potencijalima protestne inicijative i njenih budućih koraka i orijentacije. U ovim pisanjima postoji određeni konsenzus oko glavne parole sadržane u zahtevu za pravo na grad (Čiji grad? Naš grad!). Ipak proizlazeći zahtevi za politizaciju ove labave (lokal-patriotske) parole oslanjaju se na posve i drastično različite projekcije budućnosti, koje se kreću od revitalizacije republikanskih ideala kroz uspostavljanje aktivnog i samosvojnog građanina, preko odbrane privatne svojine od rušilačkih potencijala države i uspostavljanje jačih slobodno-tržišnih mehanizama, do zahteva za povezivanje postojećih radničkih borbi i odbrane javnog dobra. Svi su inače složni da je ovaj dugo iščekivani pokret neophodan. Ipak, šta jedan urbani pokret sa ovakvim istorijskim mogućnostima sagledavanja, mišljenja i govora može da ponudi jednom gradu kao što je Beograd? Ili, za početak, o kakvom je gradu zapravo reč?

Beograd je samo jedna od urbanih struktura širom sveta uhvaćenih u mrežu brutalnih posledica antisocijalne neoliberalne urbane vladavine zasnovane na privatizaciji (u ovom slučaju kroz razvlašćenje od društvenog vlasništva), uvođenju tržišnih mehanizama, deregulaciji legislative u pravcu gušenja javnog interesa, zajedno s deregulacijom tržišta rada i povlačenjem države iz socijalne zaštite, kao i planskim apriornim i aposteriornim razvlašćenjem stanovništva od elementarnih znanja o svim ovim procesima. Važna posledica ovakvog načina vladavine jesu i procesi proizvodnje centralnih urbanih zona kroz procese klasnog čišćenja grada i posledično stvaranje sve većeg broja perifernih prostora namenjenih osiromašenima i urbanoj sirotinji. Ovi novi urbani režimi proizvode ratove među siromašnima prinuđenim da se takmiče za dramatično ograničene „humanitarne" resurse, stambenu nesigurnost zbog sve većih troškove stanovanja, koje mnogi nisu u mogućnosti da plate, finansijama vođene regeneracije atraktivnih delova grada, koje u potpunosti transformišu prostornu socijalnu konfiguraciju. Istovremeno, ono malo preostalih resursa u centralnim gradskim zonama, postaje plen ratova među više i manje bogatima ili više i manje dobrostojećima, gde je kontrola i prilagođavanje kapaciteta i mehanizama javnih institucija svojim ciljevima najsnažnije i odlučujuće oruđe.

Značajan pokusni primer finansijama vođene regeneracije u centru Beograda svakako je projekat Beograd na vodi, privatni profitabilni projekat proglašen nacionalnim interesom u brutalnoj i primitivnoj aklamacijskoj kampanji. Ovaj projekat se pokazao kao odlična studija slučaja koja pokazuje najrazličitije aspekte i pogubne posledice savremenog pristupa urbanoj politici po diktatu tzv. investitorskog urbanizma. Zarad Beograda na vodi deregulisana je planska dokumentacija, donet je novi specijalni zakon o eksproprijaciji, reafirmisani su i regenerisani simboli predratnog građanskog i preduzetničkog društva (u čemu najveći deo kulturne i političke elite participira već decenijama). Pritom se sve to radi u ime bizarnih i neodgovornih obećanja izlaska iz recesije i opšteg društvenog procvata.

Inicijativa Ne da(vi)mo Beograd od samih početaka 2014. opravdano je koncentrisana na to da ukazuje na nepravilnosti u ovom projektu, prikuplja informacija od javnog značaja, analizira projekat, pokušava da koristi postojeće mehanizme participacije, izdaje bilten inicijative, organizuje ulične akcije i proteste. Ono što je nesporni doprinos inicijative i njene kampanje svakako je postepena promena raspoloženja javnosti u odnosu na projekat od opšteg medijskog oduševljenja ili probuđene lažne nade ka nešto kritičnijem posmatranju i predstavljanju ovih procesa. Inicijativa je jasno i precizno detektovala mnoge institucionalne i vaninstitucionalne prevare i podvale nadležnih, koje su zaista zaprepastile veliki deo javnosti svojom uzurpatorskom arogancijom i agresivnošću.

U svakoj analizi, a posebno aktivističkoj i onoj koja se bavi strateškim ciljevima neke inicijative ili pokreta, jednako je važno ono što je u fokusu kao i ono što se iz tog fokusa gubi, što se zamagljuje ili sporadično pominje, kao i ono što predugo ostaje neanalizirano ili neshvaćeno. Tako je ova inicijativa zanemarila nekoliko ključnih socijalno-političko-ekonomsko-prostornih aspekta problema, što joj je, u taktičkom ali neminovno i strateškom smislu, možda upravo i omogućilo da zadrži podršku najvećeg dela građanski profilisane skupine ili šireg kruga trenutno na protestima aktivnih pristalica o kojima je bilo reči na početku teksta.

U pitanju je, s jedne strane, odnos inicijative prema procesu eksproprijacije domova i iseljavanju stanovništva u Bari Venecija i Savamali, koja se desila kao posledica pripreme terena za projekat. Naime, u procesu je do izražaja došao regulativni mehanizam veštačkog stvaranja konflikata među određenim ugroženim grupama, proizvodnjom razlike u pravnom statusu, kako bi se onemogućila njihova solidarnost. Grad je podelio stanovništvo na „legalne" (one koji u vlasništvu imaju nekretninu i oni koji su u procesu „tranzicije" zbog nemogućnosti otkupa ostali u statusu korisnika stanova) i „ilegalne" (koji iz različitih razloga nemaju ispravnu dokumentaciju), one koji će u procesu eksproprijacije biti nejednako kompenzovani i oni koji to neće biti. Među „legalnima", u procesu dogovaranja sa gradom, jedan broj stanara završio je u stanovima s privremenom mogućnošću korišćenja na tri godine, dok su oni koji su imali stanove u svom vlasništvu kompenzovani onima u vlasništvu grada. „Ilegalni" su ostali prepušteni sami sebi na pragu beskućništva.

Iako je pokušala da stupi u kontakt sa stanarima, Inicijativa nije prepoznala zajednički interes sa njima. Borba ovih ljudi prepoznata je kao borba za „individualne interese", dok je cilj inicijative shvaćen kao „opšti", u zahtevu za zaustavljanje projekta. Neprepoznavanje zajedničkih interesa sa stanovnicima zone zahvaćene projektom navodi na zaključak da, za početak, interes kampanje nije interes svih stanovnika i stanovnica Beograda. I da za one koji se bore za osnovno pravo, krov nad glavom, ne samo da nema mesta na teritorijiBeograda na vodi, već potencijalno ni u alternativi.

Teritorija predviđena za gradnju Beograda na vodi mesecima je, takođe, bila mesto privremenog boravka migranata koji su prolazili kroz Beograd koristeći Balkansku rutu na putu u zapadne zemlje. Mnogi od njih skvotirali su polusrušene kuće uz Savsku obalu, koje su samo nekoliko meseci ranije njihovi stanari morali da napuste. Ipak, represija nad migrantima u začaranom krugu ilegalizacije nije stavljena na tajm-lajn inicijative,4 u naporima da se zadrži „fokus" na „urbanističkim" pitanjima i bahatim potezima vlasti. Među srušenim objektima, dan nakon rušenja pod fantomkama u predizbornoj noći, nalazio se i No Border Hostel, koji je neko vreme služio kao dom putnika zaglavljenih na teritoriji Srbije nakon zatvaranja granica, do koga je došlo kao posledica dogovora o (praktično) trgovini ljudima između Evropske unije i Turske. Ipak, Inicijativa nije pokazala direktnu solidarnost sa stanarima Hostela koji su trpeli policijsko maltretiranje, niti sa ovom praksom, koja je u pogon stavila mehanizme međusobne podrške i solidarnosti. Time je propuštena prilika za radikalizaciju i reartikulaciju okoštalih struktura građanskog statusa.

S druge strane, evidentna je i praksa inicijative da u svojim obraćanjima homogenizuje sve stanovnike i stanovnice grada predstavljajući ih kao žrtve destrukcije investitorskog urbanizma, čime se namerno zamagljuje činjenica da je stanovništvo Beograda duboko podeljeno kako klasno, tako i distribucijom moći u društvu. Parola „Čiji grad ‒ naš grad" u politički heterogenoj i slabo artikulisanoj protestnoj masi opasno se približava politici identitetske solidarnosti, jer lako može da ispadne da je zajednički imenitelj većine protestanata tek to što su svi urbano osvešćeni (Beo)građani, zbog čega grad po prirodi stvari i „jeste" njihov.

Važan deo problema je i sama organizaciona struktura inicijative, koja se sastoji od ekskluzivne grupe profesionalnih aktivista i radnika u kulturi koja preuzima na sebe pravo odlučivanja i filtriranja (postpolitičkog) delovanja. Rezultat ovakvog pristupa i dinamike grupe je i proizvodnja novih eksperata za temu i akumulacija kulturnog kapitala srednjoklasnih stručnjaka koji na ovaj način obezbeđuju za sebe ekskluzivno mesto nosilaca i tumača potencijalnih društvenih (urbanih) promena. Jedan od uzroka očigledne depolitizovanosti inicijative (u smislu upornog fokusa na „policy", to jest nivo preduzetih ili nepreduzetih mera, a ne „politički" tj. sistemski nivo nastanka ovakvih problema) može biti i moguće prejaka povezanost ekspertske grupe s fondacijama kojima je striktno zabranjeno finansiranje političkih aktivnosti.5

Dok god postoje oni koji su iz zahteva za pravo na grad isključeni ‒ bilo prećutkivanjem, bilo odsustvom solidarnosti, bilo isključivanjem iz donošenja odluka ‒ i dok god postoji odsustvo jasnih političkih zahteva u pravcu društva zasnovanog na jednakosti za sve, uključujući i artikulaciju alternative, pokreti sa ovom agendom teško mogu uspeti da ostvare transformabilni potencijal koji pojedini aktivisti i teoretičari optimistički i opravdano prizivaju u svojim tekstovima. Dok god se ne obratimo problemu u celini, uključujući i nove režime urbane redistribucije, koje same naše domove čine valutom i novim vidom ušteđevine (ili duga) koji bi trebalo da kompenzuju odsustvo socijalnog sistema i da služe kao osiguranje u životnim nedaćama ‒ problem i sistem nećemo dodirnuti „tamo gde ga stvarno boli".

Možda pravo na grad kao političko-teorijska platforma u previranju ima potencijal da mobiliše zahteve i aspiracije svih ugroženih, ali to mu još uvek nigde nije pošlo za rukom. Čak i da se inicijativa probudi iz svog masom proizvedenog zanosa, problem se ne može rešiti na nivou jedne, po preduzetim aktivističkim merama vrlo uspešne i vesele, a po najskromnijim političkim kriterijumima usko omeđene i neambiciozne kampanje. Stvar je u tome da problemi s kojima se suočavamo daleko prevazilaze mogućnosti jednog građanskog protesta sa određenim parcijalnim zahtevima. Anonimno nasilje kapitala, taj sveprisutni agens zastrašivanja, disciplinovanja i deprivacije, iako se u slučaju svog manufakturnog ovaploćenja u Hercegovačkoj ulici učinilo kao zgodna, nepromašiva meta, ne može biti adekvatno izazvano protestnom manufakturom karnevala i pokazivanjem patke silnicima. Problem s kojim se suočavamo ne može se rešiti ni minimalnom „levičarskom" politizacijom zahteva Inicijative, kao što su neki naglašavali u svojim komentarima ovih dana. Ta politizacija moraće da bude maksimalna, jer nikakva druga više nije ni moguća. Takođe, bitno bi bilo napraviti terminološku distinkciju i zadržati se u okvirima razumevanja onoga što Inicijativa predstavlja - u pitanju je urbani pokret s partikularnim zahtevima vezanim za projekat preoblikovanja CENTRA grada, a ne socijalni pokret s neophodnim zahtevima za više socijalnog u društvu.

Svakako, složeni problemi urbane vladavine i prostorne proizvodnje zahtevaju sistemski pristup, a ova inicijativa zarobljena u pomalo nametnutim, a pomalo prisvojenim društvenim kontradikcijama, možda za njega zaista nema ni apetita ni kapaciteta jer bi je takav pristup verovatno uništio. Inicijativa je možda tek nedužna posledica istorijski konstruisanih mogućnosti i kapaciteta koje za sada uspevaju da je uzdignu samo do borbe za nedosanjani san liberalne građanske Srbije. Dakle, Inicijativa je svakako neophodna jer priziva više nego neophodnu promenu urbane politike, ali će biti i bez pozitivnih učinaka dogod ostaje u konstantnoj defanzivi svojevrsnim podizanjem spomenika našim porazima, bez mogućih predloga bolje budućnosti za sve ili za zaista naš grad kao grad za svakoga, bez artikulisanog jasnog cilja, jer je obim problema višestruko prevazilazi.

Namera ovog teksta je zato predlog za precizniju artikulaciju i mobilizaciju kroz analizu problema postojeće konfuzne mobilizacije i morala Inicijative. S obzirom na opšte oduševljenje prazničnim karakterom protesta među građanskom klasom, verovatno je da takvi predlozi neće biti viralno deljeni i podržavani, već da će moguće izazvati i izvesno razočaranje. Međutim, razočarenje nedovoljno artikulisanom politikom uvek je neminovno, stoga je bolje da dođe pre nego kasnije. Ipak, data analiza nema nameru da sputa entuzijazam i volju za daljim angažmanom u ovom pokretu, već da doprinese debatama koje se vode oko potencijala Inicijative na strani argumentacija koje se ne zalažu samo za još jedan konformistički prevrat ili korigovanje režima, već korenite promene izvan osvedočenih modela savremene proizvodnje i distribucije prostora u korist represivnih, diskriminatorskih i eksploatatorskih režima. Imajući u vidu medijsko najavljivanje stvaranja „građanskog fronta"6 od strane inicijativa iz Beograda, Novog Sada, Niša, Kraljeva, možda je u stvari ovo i prvi i poslednji trenutak da se apeluje da se jasno zacrta politika, to jest minimalna orijentacija i linija fronta u društvu baziranom na klasnoj i kolonijalnoj dominaciji, kako borba ne bi ostala da lebdi u ideološkom limbu kao i aktuelni protesti.

Napomena 1:
 Tekst je napisan iz perspektive nekoga ko je učestvovao u procesima nastanka i rada inicijative i ko je i dalje za njen rad zainteresovan, a argumentacija je razvijena kroz dugotrajne konsultacije i diskusije s mnogobrojnim akterkama i akterima kojih se ova tema tiče. Iznosim ove uvide u javnost kao ohrabrenje svima nama da se suočimo s nezaobilaznim činjenicama i aspektima davljenja grada i njegovih stanovnika, dakle ne samo onima koji suviše lako i očigledno ugađaju srednjoklasnim ciljevima, ali i sujeti i prestižu (u pomenutoj borbi za preostale resurse centralnih gradskih zona).
Napomena 2:
 Prvi deo naslova parafraza je komentara Dragomira Olujića na prezentaciji knjige Aleksandra Sekulovića „Rehabilitacija Draže Mihajlovića: Političko nasilje nad istinom i pravdom„: „... ova knjiga je svakako neophodna ali svakako i besmislena"...
  1. Ovo uzvikivanje je na drugom protestu prilično umanjeno (što je mogući rezultat obraćanja Zoe Gudović, ali i organizatora koji su je pozvali da govori). 
  2. Ovi ostrašćeni povici mogli su se čuti sporadično u prvim redovima. Iako nisu bili masovno prihvaćeni i podržani, doprinosili su opštoj konfuziji.
  3. Za koje sada već i zvanično znamo da je organizovano od najviših organa gradskih vlasti.
  4.  Ovde se pozivam na niz saopštenja Inicijative i dva broja glasila Inicijative 
  5. Jasno je da su kapaciteti organizacija ograničeni i sredstvima i ljudstvom kojima raspolažu. Nevladine organizacije nisu projektovane da menjaju svet već da ga prilagođavaju i popravljaju u korist postojećeg režima, što opet ne znači da sve to i rade. Ponekad jedine progresivne i emanciptorske ideje i akcije opstaju ili potiču iz ove aktivističko-oportunističke zone postojanja i delovanja u javnosti. U svakom slucaju, država u režimu kapitalističkih mera štednje (i tzv. outsourcinga) često i intencionalno prepušta ovom sektoru brigu o vrlo važnim pitanjiima, stvarajući iluziju postojanja pažnje i fokusa na bitna društvena politička i kulturna pitanja. Tim pre je važno shvatiti probleme i ograničenja upotrebe i afirmacije ovih skromnih organizaciono-produkcijskih resursa, to jest uvideti da li su oni tek parafraza metoda i stila vladajuće hijerarhijske organizacije i uprave ili zametak neke druge političke filozofije i prakse. Činjenica da desnica i desničarske nevladine organizacije (inače, za razliku od ovih o kojima govorimo, često sa sasvim kriptičnim izvorima finansiranja) napadaju inicijativu Ne da(vi)mo Beograd po ovom osnovu nije razlog prećutkivanja ili zaobilaženja problema, naprotiv, dok su sredstva kojima raspolaže NVO sektor često i jedina na raspolaganju za artikulaciju i refleksiju neke akutne društvene problematike, upravo je od najvećeg značaja kritički razmatrati uticaj tih sredstava na profilisanje aktivnosti i ideologije organizacija i grupa koje se na njih direktno ili indirektno oslanjaju.
  6. Pitanje kakva je priroda ovog „fronta" ostaje otvoreno.
Autorka: Ana Vilenica
 
Izvor: masina.rs
 
Orginalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Tue, 14 Jun 2016 11:07:27 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6011/Od+neophodnosti+do+besciljnosti%2C+ili+koji+za+koga+i+kakav+grad
NE DA(VI)MO BEOGRAD "Vučić delovao kao da je priteran uza zid" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6008/NE+DA%28VI%29MO+BEOGRAD+%22Vu%C4%8Di%C4%87+delovao+kao+da+je+priteran+uza+zid%22.html Pokret "Ne da(vi)mo Beograd" saopštio je danas da je mandatar za sastav nove vlade Aleksandar Vučić "priznao ono što su svi znali - da su u rušenje Savamale uključeni najviši organi grada Beograda". "Ako zaboravimo nervozu i ponovna spinovanja, danas ništa više nismo saznali", napisano je na Fejsbuk stranici pokreta.

Pokret "Ne da(vi)mo Beograd" saopštio je danas da je mandatar za sastav nove vlade Aleksandar Vučić "priznao ono što su svi znali - da su u rušenje Savamale uključeni najviši organi grada Beograda". "Ako zaboravimo nervozu i ponovna spinovanja, danas ništa više nismo saznali", napisano je na Fejsbuk stranici pokreta.
"Nesumnjivo je da iza onoga što se dogodilo u Savamali stoje najviši organi gradske vlasti u Beogradu", rekao je Vučić i istakao da će oni snositi i krivično-pravnu, prekršajnu i svaku drugu vrstu odgovornosti.

Izvor: blic.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 10 Jun 2016 11:38:00 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6008/NE+DA%28VI%29MO+BEOGRAD+%22Vu%C4%8Di%C4%87+delovao+kao+da+je+priteran+uza+zid%22
Izjava RF-a o kurikulumu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6001/Izjava+RF-a+o+kurikulumu.html Vijesti o pritisku najkonzervativnijih dijelova tzv. "Domoljubne" koalicije (o čijem navodnom "domoljublju" najbolje govori činjenica da je Tomislav Karamarko efektivno plaćenik mađarske korporacije) i odustajanju dosadašnje ekipe koja je na nacrtu novog kurikuluma radila izazvale su veliku buku u javnosti. Nema nikakve sumnje da je ovo – nakon Crnojinih "izdajnika", postavljanja neofašističkog ministra kulture i napada na medije – samo najnoviji razvoj konzervativne kontrarevolucije koju provodi i sadašnja vlast. Stoga je potpuno razumljiva i reakcija velikog dijela javnosti koja se pobunila protiv takvog naprasnog prekida rada na novom kurikulumu.
 
Novi kurikulum i metodologija njegove izrade, unatoč kritikama koje nisu uvijek bile neopravdane, svakako sadrži dosta pozitivnih elemenata - od same činjenice da su u njegovu izradu uključeni brojni nastavnici, dakle oni koji stvarno rade u školama, preko široke stručne rasprave u prosvjetno-obrazovnim krugovima koja se tu provodila, pa do bar nominalnog pokušaja da se naglasak stavi na razumijevanje i kritičko razmatranje problema a ne puko reproduciranje "kanona".

Iako je sama izrada kurikuluma počela za vrijeme prošle, liberalne, vlasti, treba reći da se već u startu u izradi itekako dalo ustupaka i konzervativnoj struji. Tako su se provodioci projekta u javnosti branili da je kurikulum "i više nego domoljuban", navodilo se znakovito da je konzultirana i Crkva (vjeronauk je, bez ikakve ograde, sastavni dio kurikuluma), isticano je da se kontaktiralo i HUP-om (Hrvatskom udrugom kapitalista) itd. Riječ svakako nije ni o kakvom revolucionarnom dokumentu koji bi bio izvan dominantnih (obično neizrečenih i "samorazumljivih") ideoloških strujanja, kao što nije ni riječ o projektu u kojem već u startu nije bio sadržan određeni ideološki kompromis. Međutim, kao što se moglo i očekivati, pokazalo se da ultrakonzervativnim dijelovima nove vlasti nisu dovoljni ustupci u kurikulumu čija je izrada započela za liberalne vlasti, nego da oni hoće kurikulum koji bi bio isključivo na njihovoj fundamentalističkoj ideološkoj liniji.

Tu također treba reći i da, premda ne treba sumnjati u najbolje namjere, obrana voditelja projekta novog kurikuluma da se tu radi "isključivo o struci a ne o politici", nikako ne može biti vjerodostojna. Banalna je činjenica ikakve moderne društveno-humanističke misli da ne postoji ništa što bi bilo "izvan ideologije". Uza sav obzir prema struci, kako će se učiti povijest (npr. Drugi svjetski rat), hrvatski (npr. problem jezičnog čistunstva) ili biologija (npr. evolucija) je itekako ideološko i političko pitanje. Kao što je npr. i samo pitanje hoće li u javnim školama postojati vjeronauk također i ideološko i političko pitanje. Jedino je pitanje koja će to ideologija biti? Hoće li to biti ideologija koja će promovirati kritičko razmišljanje, otvorenost, slobodoumnost, solidarnost, demokratičnost i jednakost ili će biti ideologija koja će promovirati dogmu, prihvaćanje statusa quo zdravo za gotovo, zatvorenost, nepreispitivanje svijeta oko nas, prihvaćanje društvene hijerarhije, nejednakosti, autoritarnosti, (vjerske/etničke/seksualne...) isključivosti itd.

Svakako tu rečeni prijedlog novog kurikuluma nije ni neideološki (jer to ni ne može biti) niti je neutralan. Kako se neutralnima mogu smatrati, recimo, uobičajene i potpuno mantre o "poduzetništvu"? I je li baš neutralan izbor da se tako promovira isključivo poziv "poduzetnika" (tj. kapitalista) kao suvremenih "heroja" i "pokretača"? Kako to da se umjesto toga ne govori, recimo, o radništvu, koje, u svoj svojoj raznolikosti - radnici/e u kapitalističkom i javnom sektoru, manualni/e radnici/e, intelektualni/e i kulturni/e radnici/e, penzioneri/ke kao bivši/e radnici/e, nezaposleni radnici/e, studenti(ce) kao budući/e radnici/e itd. - ipak čini, još uvijek, većinu društva? Jesmo li nas 99% nebitni i treba li ideološki promovirati samo onih 1% na vrhu i je li takav izbor ideološki i politički neutralan?

Ukratko, u ovom se kurikulumu, kao i inače u obrazovnom sistemu, nalaze neizbježne kontradikcije - obrazovanje je u sustavu u kojem živimo, samo prividno paradoksalno, istovremeno i sredstvo emancipacije (način na koji se pojedinci mogu samoostvariti), ali također, i sredstvo indoktrinacije, te sredstvo proizvodnje educirane radne snage za tržište. Sve se te kontradikcije sa svim svojim prednostima i manama, jasno, očitavaju i u rečenom kurikulumu.

Na kraju, unatoč iznesenim kritikama, Radnička fronta apsolutno, premda kritički, podržava pobunu protiv prestanka rada na ovom kurikulumu jer je to, među ostalim, i pobuna protiv trenutne ultranazadne vlasti koja radi protiv interesa većine društva, gdje je kurikulum samo još jedan konkretan povod (kao što su to na početku bili Crnojini "izdajnici"). Dapače, u borbi za bolji obrazovni sistem treba proaktivno sudjelovati, konstruktivno ukazivati na nedostatke u rečenom nacrtu kurikuluma, i boriti se za kritičko i emancipatorno obrazovanje, koje će biti jednako dostupno svima bez obzira na socijalni status i imovinu te besplatno za krajnjeg korisnik od dječjih vrtića do doktorata.

Izvor: radnickafronta.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 6 Jun 2016 14:51:46 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6001/Izjava+RF-a+o+kurikulumu
Tone li Srbija u Miloševićev medijski mrak? http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5997/+Tone+li+Srbija+u+Milo%C5%A1evi%C4%87ev+medijski+mrak.html U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li medijska situacija u Srbiji podseća na onu iz devedestih godina kada je Milošević uspostavio apsolutnu kontrolu nad štampom, radijom i televizijom. Sagovornici su bili Miloš Vasić, novinar nedeljnika Vreme, i Vukašin Obradović, predsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije.

Bilo je reči o tome zašto Vučić nije bio zadovoljan program Radio televizije Vojvodine, pa su smenjeni celo rukovodstvo i urednički tim, da li te smene podsećaju na Miloševićeve čistke devedesetih godina, da li je nakon vojvođanskog javnog servisa na redu Radio televizija Srbije koju vladajuća partija često kritikuje, zašto su predstavnici Evropske Unije i Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju mlako reagovali na atak na vojvođansku televiziju, da li je danas manje nezavisnih medija nego u Miloševićevo vreme, o povratku kompromitovanih novinara iz devedestih, kako je Ratko Dmitrović, direktor Večernjih novosti, optužio Nezavisno udruženje novinara da su njegovi članovi devedesetih godina bili simpatizeri ustaške Hrvatske, da li najviše slobode ima na internetu, kako je privatizacija državnih medija iskorišćena da Vučić pojača kontrolu nad štampom, radijom i televizijom, kao i o tome da li će protesti novinara protiv smena na vojvođanskoj televiziji imati ikakvog efekta.

Omer Karabeg: Sve do pre neki dan činilo se da je danas stanje u medijima ipak bolje nego u Miloševićevo vreme, ali nakon čistki u Radio televiziji Vojvodine, koje su izvedane u Miloševićevom stilu, više nisam siguran da se nećemo vratiti u to vreme. Kakav je vaš utisak?

Miloš Vasić: I meni se tako činilo, međutim ovo što se ovih dana događa je nervozna i histerična potreba režima Aleksandra Vučića da sedne apsolutno na sve, pogotovo kada su mediji u pitanju. Za vreme Miloševića postojali su barem neki ventili - Vreme, Radio B92, jedan izvestan period Radio Pančevo, Naša borba i Danas. Međutim, ovi su zapeli da uzmu baš sve.

Vukašin Obradović: Mene čudi što se srpska javnost stalno i iznova iznenađuje potezima Aleksandra Vučića. Podsetiću vas da je još početkom godine bilo osnova da se sumnja da će se ovo desiti sa Radio televizijom Vojvodine, kada je Regulatorno telo za elektronske medije imenovalo novi Upravni odbor te televizije. To je bila priprema terena. Taj Upravni odbor je ovih dana krenuo sa čistkom u Radio televiziji Vojvodine. Bilo je sasvim iluzorno očekivati da će Aleksandar Vučić nakon pobede na izborima u Vojvodini ostaviti vojvođansku televiziju da i dalje izvešatava profesionalno i objektivno, što je zadatak svakog javnog servisa. Vučić traži od medija da budu otvoreno na njegovoj strani - da budu poput Pinka i Informera.

Omer Karabeg: Vučić je ipak ostavio nekakvu malu slobodu Radio televiziji Srbije, pa se u njenim emisijama povremeno može čuti poneki opozicioni glas. Mislio sam da mu je dovoljno što ima veoma gledani Pink i ostale televizije na kojima je svakodnevno prisutan, pa mu Radio televizija Srbije nije toliko važna. Osim toga Briselu uvek može da kaže - evo, vidite, javni servis nije pod mojom kontrolom. Međutim, nakon onoga što se dogodilo sa Radio televizijom Vojvodine nisam siguran da neće biti pritiska i na RTS. Uostalom, pojedinci iz Srpske napredne stanke često tu televiziju nazivaju žutom, što će reći da je optužuju da je u službi opozicione Demokratske stranke.

Vučić ne trpi ni najmanju kritiku

Miloš Vasić: Problem je u tome što Vučić nije u stanju da otrpi ni najmanju i najsitniju kritičku reč. Počelo je tako što je prvo Radio televiziji Vojvodine zakrenut vrat, a onda Radio televizija Srbije dolazi na red. Sve smo mi to već videli 1992. i 1993. godine. Treba samo pažljivo gledati Pink i čitati Informer. Jer ako glavni urednik Informera Dragan Vučićević naziva ljude sa Radio televizije Srbije - žuti Bujke, žuta Olja i žuti Stanojko, onda je jasno šta sledi. Znači, oni su zapeli da svojim kopitom stanu na sve što postoji i nad čim nemaju kontrolu. Ono nešto medija u privatnom vlasništu će se možda provući ovako ili onako, mada i njima neće biti lako s obzirom na uskraćivanje reklama, ali nisam baš sasvim siguran da će SNS odustati od svoje politike upodobljavanja. Znači, upodobljavaće oni nas - to tek sada počinje.

Omer Karabeg: Mislim da je Vučić uveren da ga Brisel neće previše kritikovati zbog ataka na vojvođansku televiziju, ako ga uopšte bude kritikovao. Da nije u to uveren ne bi onako otvoreno podržao smene na toj televiziji.

Vukašin Obradović: Nažalost, biće da je gospodin Vučić u pravu. Saopštenje Delegacije EU i Misije OEBS-a u Srbiji, koje je usledilo nakon svega onoga što se dešavalo u Radio televiziji Vojvodine, može se svesti na jednu rečenicu - da oni pažljivo prate šta se dešava u javnom servisu i ništa više. Moje je uverenje da međunarodni faktor, tu pre svega mislim na Evropsku uniju, neće ići dalje od toga, jer je njima očigledno sada u prvom planu regionalna stabilnost, dakle - Bosna i Hercegovina i Kosovo, i dokle god oni budu zadovoljni ponašanjem Aleksandra Vučića neće se previše mešati u unutrašnje stvari Srbije, niti će se baviti medijskim slobodama. Imamo reprizu devedesetih kada je i Milošević proglašavan faktorom mira i stabilnosti. Ne mogu da prihvatim da jedna nedemokratska država, kakva je bila Miloševićeva i kakva je ova danas, može da bude faktor stabilnosti. Duboko sam uveren da mir na Balkanu mogu da donesu samo države koje imaju unutrašnju stabilnost, gde postoji slobodu medija i vladavinu prava.

Miloš Vasić: Mislim da su reakcije Evropske unije na medijsku situaciju u Srbiji ritualne i ceremonijalne. Oni su ispustili nekoliko zvukova, a zapravo im je svejedno. Pogledajte šta se događa u zemljama članicama - Poljskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj. Kada jednom uđu u Evropsku uniju, mogu da rade šta hoće. Niko ih više neće ni pritiskati, ni upozoravati. To je ono što od mene polako čini euroskeptika.

Šešeljevi i Dmitrovićevi spiskovi izdajnika

Omer Karabeg: Zanimljivo je da je Šešelj ovih dana na konferenciji za štampu zatražio da se u Radio televiziji Srbije uradi isto ono što je urađeno u vojvođanskoj televiziji. Odmah sam se setio one Šešeljeve konferencije za štampu aprila 1992. godine kada je pročitao spisak novinara Televizije Beograd za koje je rekao da su srpski izdajnici i da treba da odu sa televizije. I ti novinari su sklonjeni. Verujete li da i ovaj Šešeljev poziv najavljuje odlazak nekih ljudi sa Radio televizije Srbije?

Vukašin Obradović: Gotovo sam ubeđen da je sledeći medij koji će doći na red za upodobljavanje Radio televizija Srbije, bez obzira što se rukovodstvo ove kuće na svaki način trudi da se ne zameri aktuelnoj vlasti. A kad već govorite o spiskovima i podsećanju na 1992. godinu, osim spiska spomenutog Šešelja ovih dana smo dobili sličan, ako ne i isti spisak, samo što njegov autor nije Šešelj već Ratko Dmitrović, direktor Večernjih novosti. On je na twiteru, a kasnije i u otvorenom pismu koje nam je uputio, ustvrdio da su članovi NUNS-a, Nezavisnog udruženja novinara Srbije, devedesetih godina bili simpatizeri ustaške Hrvatske i da mi doživljavamo Hrvatskukao drugu domovinu. Novinarsku Jovanu Gligorijević je direktno prozvao što sarađuje na jednom hrvatskom portalu. Dakle, taj spisak je već u izradi, samo je pitanje da li će ga Šešelj ili neko drugi pročitati. Kao što kaže kolega Vasić, u Informeru već kreću prozivke ljudi sa RTS-a. Dragan Bujošević je žuti Bujke, Olivera Kovačević žuta Olja, a Zoran Stanojević žuti Stanojko. A nakon jedne bezazlene emisije Oko magazin tom spisku se pridružila i voditeljka te emisije Jelena Obućina. Dakle, 1992. se ponavlja, samo što je Šešelj malo zakasnio. Preduhitrio ga je Dragan Vučićević, glavni urednik Informera, koji već pravi spisak nepodobnih na RTS-u. Ko god na RTS-u izgovori nekakvu kritiku vlasti, taj je za Vučićevića žuti, to jeste pristalica Demokratske stranke, a za Dmitrovića ustaša i kroatofil, tako da mislim da nećemo dugo čekati na promene u Radio televiziji Srbije.

Miloš Vasić: Kad je reč o Šešeljevim prozivkama, ima tu jedna ozbiljna razlika. Šešelj je 1992. godine bio neko i nešto, a sada je marginalac. On radi ono što je navikao i on to radi zbog sticanja poena u delu desne javnosti. Može da priča šta god hoće, baš ga briga. Meni je nešto drugo zanimljivije. Kako to da se Vučićević i Dmitrović odjednom osećaju ohrabrenim da kažu nešto što se do pre šest meseci ne bi usudili da kažu. Oni su ohrabreni, oni se upodobljavaju i, po svom običaju, potpuno udvorički, predstavljaju se kao veliki borci i zaštitnici Aleksandra Vučića i njegove porodice - ne treba nikada zaboraviti porodicu. Svaki put kada neko ima neku primedbu na vlast, oni će da graknu. Pojavljuju se i fantomske organizacije, nekakav Sindikat novinara Srbije za koji prvi put čujem i nekakvo Profesionalno udruženje novinara Srbije, za koje takođe nikada nisam čuo. Oni brane novu vojvođansku vlast koja je smenila uređivačku ekipu Radio televizije Vojvodine. Oni kažu da je sve bilo po zakonu i, zapravo, ponavljaju ono što je Aleksadar Vučić nepromišljeno i brzopleto rekao u jednom trenutku.

Povratak kompromitovanih novinara iz devedesetih

Omer Karabeg: Ubrzava se i povratak kompromitovanih novinara iz devedesetih, mada je taj proces počeo pre nekoliko godina.

Miloš Vasić: Prvi kompromitovani među svima njima je Ratko Dmitrović. Sećamo se vrlo dobro lista koji se zvao Argument koji je on uređivao i koji je bio - bože me sačuvaj. Dragan Vučićević je kompromitovan kasnije, nakon 2000. godine u onim raznim štampanim stvarima koje su navijale za ubistvo Đinđića i bile medijska logistika Zemunskog klana i Jedinice za specijalne operacije. To su plaćenici koji vide gde su pare i onda idu tamo.

Vukašin Obradović: Ratko Dmitrović je u pismu NUNS-u najmanje u dve stvari u pravu. Rekao je da se on nije promenio i da nama niko nije kriv što su njegove ideje danas pobedile. Tu on ne greši, jer mi već poodavno imamo povratak govora mržnje i nacionalizma u javnom diskursu. Dok Vučić licemerno priča kako vodi miroljubivu politiku u regionu, na unutrašnjem planu u Srbiji imamo medije koji propagiraju najretrogradiniju ideologiju. Tu postoje različite ciljne grupe. Jednoj se obraća Pink, drugoj Informer, ono što njima promakne dočekuju Večernje novosti, i na kraju kao šlag na tortu dolazi Politika koja se okomila na Drugu Srbiju. Postoji ceo spektar medija koji služe za obračunavanje. Vučić na taj način želi da nam pokaže šta sve čeka one koji su protiv njega.

Miloš Vasić: Vukašin je potpuno u pravu kada govori u čemu je Ratko Dmitrović u pravu, a onda se pojavljuje Politika gde gospođa Smajlović, glavna urednica, pokušava da objasni da ako neko ima primedbu na Ratka Dmitrovića i njegove blesave detonacije - to je uskraćivanje slobode reči Ratku Dmitroviću. To je ponavljanje one Vučićeve teze - šta vi mene kritikujete, pa imam i ja pravo da kažem. To je govorio on, to je govorio Siniša Mali i čitava plejada pilećih mozgova iz Srpske napredne stranke. Kažu: "Imam ja pravo da govorim". Pa, govori, imaš pravo da kažeš šta god hoćeš, ali imaš i odgovornost da - ako si bubnuo neku budalaštinu ili gadost - za to budeš kritikovan. Ta kritika nije uskraćivanje nečijeg prava na slobodu govora. Kritika je nešto najnormalnije u javnom dijalogu u jednom normalnom društvu, ali oni bi hteli da je udave, ako je ikako moguće.

Omer Karabeg: Ohrabruje što jedan deo novinara neće da ćuti. To smo videli prilikom protesta "Novinari ne kleče", a ovih dana je preko 100 novinara Radio televizije Vojvodina protestovalo protiv smene urednika u toj kući. Oni to rade iako rizikuju da izgube posao. Mislite li da će biti nekog efekta od tih protesta?

Miloš Vasić: Važno je da novinari protestuju, da se bune, da vrište i da se ritaju. To je jedino što im je još preostalo. Nekog efekta će sigurno biti, ne presudnog, naravno, jer onih 46 procenata koji su glasali za Vučića apsolutno ne zanima šta mi mislimo. Bitno je, međutim, da ostanu dva-tri plamička u mraku, da bude nekoliko medija koji se neće prepasti, koji će pisati onako kako misle da treba da pišu.

Omer Karabeg: Ali tih medija koji svetle u mraku je, čini mi se, manje nego što ih je bilo u Miloševićevo vreme.

Miloš Vasić: Tu smo negde. Upadljivo i bolno nedostaje Radio B92, koji je bio izuzetno važan u ono vreme.

Nezavisnih medija manje nego u Miloševićevo vreme

Vukašin Obradović: Zaboravili smo da danas u unutrašnjosti Srbije, za razliku od Miloševićevog perioda, gotovo na prste jedne ruke možete nabrojati lokalne medije koji imaju nezavisnu uređivačku politiku. Podsetiću da su u Miloševićevo vreme stvoreni nezavisna mreža ANEM, koju je činilo tridesetak radio i televizijskih stanica, i Asocijacija lokalnih nezavisnih medija Lokal pres. Danas je medijsko tržište u unutrašnjosti Srbije u vlasništvu nekoliko porodica koje su bliske ovom režimu. Tu su Krdžići koji su kupili Studio B i imaju mrežu radio stanica, tu je Vitko Radomirović u čijem je vlasništvu većina radio i televizijskih stanica i printanih medija na jugu Srbije, tu je i Radojica Milosavljević koji ima sedam, osam, devet medija. Danas je medijska situacija u unutrašnjosti gora nego i u najgore doba Miloševićevog režima.

Miloš Vasić: To je posledica histerične rasprodaje javnih medija po unutrašnjosti koja se pravdala lažima o tome da nigde u Evropi ne postoje lokalni javni mediji. Vraga, postoje svuda, ali je bilo bitno da se podave lokalni listovi, radio i televizijske stanice i pređu ruke pouzdanih ljudi i porodica.

Omer Karabeg: Izgleda da najviše slobode ima na internetu. Čini se da je tamo mnogo više nezavisnih portala nego onih koje vlast kontroliše?

Miloš Vasić: To je bila neizbežna posledica kontrole medija. Ljudi moraju da progovore pa makar i na lakat, makar i preko interneta, ali to po prirodi stvari sužava javni dijalog, jer je internet sasvim drugačiji medij. Ali i na taj način se nešto događa - i bogu hvala da je tako.

Vukašin Obradović: Naravno da ima više slobode na internetu. Internet je za većinu nas postao jedino mesto slobode na kome još uvek možete da bez nekih sankcija iznesete svoje mišljenje ili da pročitate nešto što u tradicionalnim medijima ne možete. Režim je toga svestan, pa je Ministarstvo kulture i informisanja pokrenulo inicijativu da se definiše pojam novinar, iako se s tim ne slažu međunarodne organizacije, uključujući i OEBS. Šta je namera ministarstva kulture - videćemo uskoro. Ne bih da slutim, ali mislim da se iza ovog nastojanja krije namera da se onemogući pravna zaštita blogerima i ljudima koji rade na portalima. Ako oni ne budu smatrani novinarima, neće ni uživati prava koja imaju novinari. Mislim da ovaj režim razmišlja kako da ograniči poslednji kanal slobodnog protoka informacija. Podsetiću vas da je toga bilo i do sada u brutalnom obliku - preko obaranja sajtova i takozvanog botovanja. Sada se ide na mnogo suptilnije metode.

Omer Karabeg: U zaključku, mislite li da će se mediji vratiti u devedesete?

Miloš Vasić: Postoji takav pokušaj i takva namera, ali devedesete su davno prošle. Nije to ono isto vreme i što je najvažnije ne postoji onaj isti strah. Postoji, naravno, strah od otpuštanja i gubitka posla. Sada je stvar svačije građanske i profesionalne hrabrosti da li će nastaviti da se po svaku cenu bori za dostojanstvo novinarske profesije. Ja se nadam da hoće.

Vukašin Obradović: Mislim da se mi već nalazimo u devedesetim. Samo je pitanje hoćemo li se probuditi i hoćemo li naći nove načine da odgovorimo na sve veću medijsku represiju. Sve zavisi od toga da li ćemo imati podršku građana. Onog trenutka kada vratimo poverenje građana - ovom režimu će biti mnogo teže da se obračunava sa nepodobnim medijima i novinarima.

Omer Karabeg: Hoćete da kažete kad se ponovi ona situacija iz devedesetih kada su građani prolazili pored TV Bastilje zviždali i protestovali?

Vukašin Obradović: Upravo to. Mi danas moramo da bijemo bitku da ponovo zadobijemo poverenje građana, koje smo izgubili nakon 2000. godine. Verujem da ćemo u tome uspeti.

Autor: Omer Karabeg

Izvor: slobodnaevropa.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 2 Jun 2016 16:07:51 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5997/+Tone+li+Srbija+u+Milo%C5%A1evi%C4%87ev+medijski+mrak
Francuski prosvjednici protiv Zakona o radu prijete blokadom prvenstva Euro 2016 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5993/Francuski+prosvjednici+protiv+Zakona+o+radu+prijete+blokadom+prvenstva+Euro+2016.html Veliki francuski sindikat CGT upozorio je vlasti u Parizu kako će prosvjedima blokirati predstojeće Europsko nogometno prvenstvo Euro 2016 ukoliko se ne odustane od kontroverznog novog Zakona o radu.

Prijetnja dolazi nakon što su deseci tisuća već u više navrata izašli na ulice Pariza i drugih gradova diljem Francuske, a prosvjedi su nerijetko završili u sukobima s policijom.

VIDEO - prosvjedi protiv Zakona o radu u Parizu  

Podsjetimo, Europsko nogometno prvenstvo počinje 10. lipnja, a utakmice će se igrati u nekoliko francuskih gradova - Bordeaux, Lyon, Marseille, Nica i Pariz. No, iz CGT-a ističu kako od održavanja utakmica neće biti ništa ako vlasti ne odustanu od novog zakona za koji se ističe da primarno ide na ruku poslodavcima, kontra interesa radnika.

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 31 May 2016 12:20:29 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5993/Francuski+prosvjednici+protiv+Zakona+o+radu+prijete+blokadom+prvenstva+Euro+2016
Šabić: Obaveza da se objasni Savamala sada još veća http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5983/%C5%A0abi%C4%87%3A+Obaveza+da+se+objasni+Savamala+sada+jo%C5%A1+ve%C4%87a.html Beograd -- Poverenik Rodoljub Šabić nakon informacije o smrti svedoka rušenja u Hercegovačkoj ulici smatra da je obaveza nadležnih da rasvetle ceo slučaj "sada još veća".
 
Kako je naveo Šabić u postu na Blogu B92, prošlo je mesec dana od "događaja koji je kao retko koji u poslednje vreme zatalasao našu javnost".

"O akterima je nažalost izostala bilo kakva ozbiljna, relevantna informacija. Isto kao i o aktivnostima nadležnih čiji bi rezultat trebalo da bude rasvetljavanje ovog mračnog događaja", piše Šabić.

Poverenik je podsetio da su ljudi u "fantomkama" u Savamali porušili više zgrada i izvršili više krivičnih dela.

"Valjda prva žrtva noćne akcije 25.aprila bio je S.T., noćni čuvar iz firme za obezbeđenje koji je bio savladan, vezan i maltretiran sve dok akcija nije okončana. Mnogi su, pretpostavljam, njegovu izjavu mogli da čuju i na TV, ne i da mu vide lice koje je vidno uplašen sklanjao od kamera", naveo je Šabić.

Kako je objasnio poverenik, on je proteklog vikenda mejlom obavešten o tome da čuvar ima zdravstvene probleme i da je prebačen na VMA. Šabiću je tu informaciju poslao jedan od ljudi čija je imovina uništena u Hercegovačkoj 25. aprila.

"U njemu je, uz zahvalnost meni i kolegi Jankoviću, zaštitniku građana, zbog principijelnog zalaganja za istinu i zakonitost, bila i informacija za koju je sam pošiljalac rekao 'nadam se da je samo moja paranoja'", naveo je Šabić.

U poruci je pisalo da je čuvar iz firme za obezbeđenje prenet na VMA uz komentar da je predinfarktno stanje, a da je zatim prebačen s kardiologije zbog zapetljanih creva.

"Poslednji izveštaj koji smo dobili od njegovog kolege iz agencije koji ga je posetio je da su tom jadnom čoveku na VMA, zbog psihičkih problema, vezane i ruke i noge", prenosi Šabić.

Kako se navodi, iako ne zna ništa pouzdano o okolnostima smrti čuvara, Šabić očekuje da će informacije o tome biti saopštene bez odlaganja.

" Ali, znam da je i inače velika, ogromna, neizvršena, a nesporna obaveza nadležnih da javnosti Srbije objasne šta se sve krije iza događaja u noći 25.aprila, od danas još veća, mnogo veća", naveo je Šabić.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Wed, 25 May 2016 14:38:12 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5983/%C5%A0abi%C4%87%3A+Obaveza+da+se+objasni+Savamala+sada+jo%C5%A1+ve%C4%87a
Šabić: Objekti u Savamali nisu bili nelegalni http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5980/%C5%A0abi%C4%87%3A+Objekti+u+Savamali+nisu+bili+nelegalni.html Beograd -- Poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić kaže da objekti u Savamali nisu bili nelegalni i da u tu postoji više počinjenih krivičnih dela.
 
"Ako su objekti nelegalni, zna se kako se ruše po zakonu i ako postoje konačna rešenja o rušenju. Objekti u Savamali nisu bili nelegalni i ja bih mogao da vam navedem sedam ili osam krivičnih dela koja su se tamo dogodila", izjavio je Šabić za N1.

Prema njegovim rečima, realno je očekivati da će zaštitnik građana podneti još jedan izveštaj i da će postupak nadzora biti sproveden ne samo u odnosu na policiju već i na još neke organe vlasti.

"Ja sam razgovarao s ljudima koji su kupili imovinu od države. Kada se suočite sa čovekom koji kaže to je objekat koji je pre 70 godina sagradila Iskra, državno preduzeće, i nikad niko nije pokrenuo postupak za rušenje tih objekata, nikad niko to nije doveo u pitanje i nije krenuo u postupak rušenja. Ne samo što su rušili već i što je u tim objektima bila imovina", rekao je Šabić.

Premijer Vučić nedavno je rekao da su objekti koji su u naselju Savamala porušeni u noći 25. aprila bili "bespravni objekti, koji su ružno izgledali i od kojih su korist imali samo oni čiji su bili".

S druge strane, poverenik Šabić smatra da je prošlo dovoljno vremena i da je policija trebalo da reaguje.Naveo je da su ljudi koji su se našli povređenim podneli sudu zahtev za dokaze i da sud treba da izađe na lice mesta i utvrdi činjenice, ali da se sada čisti šut na tom mestu, pa se može pomisliti da se čiste dokazi.

"Tamo stoje table Beograd puta, ne znam šta oni rade. Ušao sam na sajt Beograd puta tamo ne postoje radovi, nema nikakvih radova, nejasno je zašto se to dešava i neko mora da objasni šta se tamo radi", rekao je Šabić.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 23 May 2016 15:21:29 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5980/%C5%A0abi%C4%87%3A+Objekti+u+Savamali+nisu+bili+nelegalni
Šabić: I da su bespravni - ne mogu fantomke, gluvo doba... http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5975/%C5%A0abi%C4%87%3A+I+da+su+bespravni+-+ne+mogu+fantomke%2C+gluvo+doba....html Beograd -- Tvrdnje da su u Savamali srušeni bespravni objekti je neprimerena i potpuno irelevantna, kaže poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić.
 
Kako kaže, čak i da objekti jesu bespravni, savršeno je jasno da njihovo legalno uklanjanje sprovode ljudi pod fantomkama u gluvo doba noći uz brojna kršenja prava građana.

"A posebno, apsolutno neumesno je bilo to da se gradonačelnik javno zapita ‘A ko kaže da je počinjeno neko krivično delo?'", rekao je Šabić u intervjuu za NIN komentarišući nedavna dešavanja u Savamali.

On dodaje da je nasilničko ponašanje, uništavanje tuđe stvari, neotklanjanje opasnosti, povreda slobode kretanja, teška krađu, čak i razbojništvo...

"A krađa nekoliko komada vatrenog oružja bi, u bilo kom kontekstu, po prirodi stvari, morala biti predmet posebne pažnje nadležnih", ističe poverenik.

Prema njegovim rečima, da se formacija od tridesetak ljudi u crnom, pod fantomkama i s palicama u rukama, samo prošetala gradom, to bi morao biti događaj vredan maksimalne pažnje i reakcije.

Šabić je saopštio i da je reč o situaciji koja zahteva da bude prioritet nadležnih, a da je loše što njihovo dosadašnje postupanje to nije potvrdilo.

"Ne samo da gotovo dve sedmice nije preduzeto ništa na razjašnjenju slučaja, nego je stvar dodatno opterećena famoznim čišćenjem šuta u organizaciji gradskih vlasti. Ta naknadna akcija je mnoge asocirala na uništavanje dokaza", dodaje on.

Ministar policije Nebojša Stefanović rekao je da je "spin" to što je glavna vest u Srbiji rušenje tri nelegalna objekta u Savamali.

Kako kaže, rušenje na takav način ne sme da se dešava, ali ne treba da bude glavna vest u Srbiji.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

]]>
Wed, 18 May 2016 14:04:30 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5975/%C5%A0abi%C4%87%3A+I+da+su+bespravni+-+ne+mogu+fantomke%2C+gluvo+doba...
"Slučaj "Savamala" će pokazati u kom pravcu ide Srbija" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5971/%22Slu%C4%8Daj+%22Savamala%22+%C4%87e+pokazati+u+kom+pravcu+ide+Srbija%22.html Beograd -- Zaštitnik građana Saša Janković ocenio je da će dalje postupanje državnih organa u slučaju rušenja u Savamali pokazati u kom pravcu Srbija ide.
On je naveo da će razvoj situacije pokazati i da li država postoji za sve ili samo za neke.

Zaštitnik građana ocenio na televiziji N1 da vladavina prava u Srbiji posrće jer je prisutan trend relativizacije zakona i jer je često potrebna politička volja da bi se zakoni sprovodili.

Premijer Aleksandar Vučić rekao je danas da su u beogradskom naselju Savamala srušeni bespravni objekti i da policija radi svoj posao i da ne treba davati značaj tome.

Janković je rekao da čak i ako su rušeni nelegalni objekti "ono što je zidano noću, mora da se ruši po danu i po zakonu".

U noći između 24. i 25. aprila ljudi koji s fantomkama na glavama porušili su objekte u Hercegovačkoj ulici u Savamali u Beogradu. Iako su građani pozivali policiju i tvrdili da ih ljudi s maskama na glavama maltretiraju, policija nije reagovala i upućivala ih je na komunalnu policiju.

Zaštitnik građana objavio je juče izveštaj o radu policije te noći u kome se navodi da je policijskim službenicima iz vrha službe naređeno da građane upućuju na komunalnu policiju.

On je na N1 ponovio da je policija dostavila snimke poziva građana te noći, ali da je šef smene prvobitno rekao da snimci njegovih razgovora s dežurnim operaterima ne postoje, ali da su oni ipak postojali i dostavljeni ombudsmanu.

Janković je rekao da se kontrola državnih organa u Srbiji i dalje percipira kao "nužno zlo".

"Narodna skupština ove godine nije razmatrala izveštaje nezavisnih organa, a to je nezakonito", rekao je Janković.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 12 May 2016 14:48:04 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5971/%22Slu%C4%8Daj+%22Savamala%22+%C4%87e+pokazati+u+kom+pravcu+ide+Srbija%22
RAZGOVOR-BORIS BUDEN: „Hasanbegović je potpuno u pravu kada tvrdi da je antifašizam floskula“ http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5967/RAZGOVOR-BORIS+BUDEN%3A+%E2%80%9EHasanbegovi%C4%87+je+potpuno+u+pravu+kada+tvrdi+da+je+antifa%C5%A1izam+floskula%E2%80%9C.html Boris Buden, kulturni teoretičar, prevoditelj, publicist; trenutno gostujući predavač na Bauhaus-Weimar Universitätu. Šira javnost najviše ga pamti po esejima koje je objavljivao u Arkzinu, a naknadno su publicirani u zbirci Barikade (dva izdanja). U razgovoru s Budenom pretresli smo pitanje antifašizma kao pojma i prakse s obzirom na domaće i šire europsko iskustvo u dugom trajanju, uz priziv alternative trenutnoj revizionističkoj konjunkturi.
 
Na prošlogodišnjoj tribini o NOB-u istaknuli ste njegovu temeljnu modernističku dimenziju: zahtjev za elementarnom univerzalnošću i egalitarnošću; od Suvinova „u pokretu smo konačno priznati kao ljudi" do socijalističke revolucije i radničkog samoupravljanja. Koliko je 1990. godina kao "nulta godina" i inzistiranje na Državi umjesto Republike mjesto istine ne samo potpunog prekida s progresivnijim tradicijama domaćeg (socijalističkog) modernizma nego i konačne provincijalizacije/kolonizacije Hrvatske?

- Možda je najbolje najprije govoriti o kontinuitetima jer mi se oni čine zanimljivijima. Nije riječ samo o činjenici da je hrvatska država 1990. godine već postojala, postojala je i potpuno razvijena institucionalna infrastruktura građanske nacionalne kulture, kao i građanska inteligencija koja je najvećim dijelom bila u potpunosti nacionalno osviještena, zahvaljujući prije svega nacionalnom obrazovanju čiji su temeljni elementi bili hrvatski jezik, koji smo svi u školi javno zvali tim imenom, kao i hrvatska povijest "od stoljeća sedmog". Nacionalizam u svojoj historijskoj građanskoj formi nije bio krvni neprijatelj komunističkog sistema kojeg je taj sistem nedemokratski, dakle totalitarno progonio, nego je bio njegov strukturni element kao i njegov legitimacijski horizont. To se još danas čuje u onoj poznatoj tezi da bez partizana, odnosno hrvatskih komunista ne bi bilo samostalne hrvatske države. Ta fraza nužno reducira i komunizam i antifašizam kao svjetskopovijesne fenomene na nacionalnu odnosno nacionalističku teleologiju. Sve što postoji nalazi svoje opravdanje samo u mjeri u kojoj služi naciji. Ukoliko joj ne služi, samim tim ne valja. Dakle, antifašizam je u redu, ali samo zato jer je poslužio ostvarenju hrvatske države. Da nije, bio bi suvišan, odnosno Hrvati ne bi imali nikakvog razloga boriti se protiv fašizma. To je ono što mislim kad kažem da je nacionalizam još uvijek ultimativni legitimacijski horizont politike i ideologije u Hrvatskoj. Ali i tu je riječ o kontinuitetu. I komunisti su svoju vlast nacionalistički legitimirali. Daleko od toga da su radili na uništenju nacije, zatiranju svega hrvatskoga kako se danas govori. Naprotiv, čitav projekt historijskog komunizma u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji sastojao se u ideji da se naciji, kao historijski naslijeđenoj realpolitičkoj kategoriji, dade nekakav socijalni sadržaj. Da se Hrvatice i Hrvati opismene, da se operu i obuku, da im se izgradi krov nad glavom i upale žarulje po domovima, da se zaposle, da grade sebe i društvo, da svakog dana u svakom pogledu kulturno i ekonomski napreduju i da se napokon nauče hodati u korak s modernim svijetom i da pritom ne eksploatiraju jedni druge, ne gule jedni druge do gole kože, to je bio projekt modernizacije hrvatske nacije koji je došao iz šume na partizanskim bajunetama.

Možemo li reći baš samo "iz šume", niotkud; ne zanemarujemo li tu kontinuitet s međuratnim radničkim i komunističkim pokretom? Istovremeno, mitska figura šume rezonira s jednom vrstom diskvalifikacije partizanskog pokreta.

- "Šuma" je rasistička malograđanska metafora za kulturnu inferiornost partizana, nešto kao "Srbi" ili "Hercegovci" jučer, a "migranti" danas ili još bolje sutra. Izraz je proizvod fantazije o zdravoj, normalnoj, ni lijevoj ni desnoj, samodovoljnoj jezgri građanske kulture koja je žrtva primitivaca izvana, nepismenih, partizanskih odrpanaca koji lože peći hrastovim parketom, uzgajaju svinje u kadama ... Kao takva ona nije samo gola laž, jer ju je lako historijski osporiti, nego je autentično nedemokratska. Upravo je ta priča o seljačinama iz šume izraz najprimitivnijeg, tada već historijski dekadentnog, rasističkog elitizma nekadašnje građanske klase, njene patološke asocijalnosti. Baš je ta klasa bila nesposobna da vidi dalje od svoga nosa, od svojih egoističnih malograđanskih interesa, odnosno prije svega nesposobna da pokrene opću društvenu i kulturnu modernizaciju. A što se komunističkog pokreta tiče, pa on je već tada bio podijeljen. Dok je s jedne strane bio u stanju mobilizirati ogromnu emancipacijsku energiju koja je u relativno kratkom vremenu uspjela ostvariti revolucionarne civilizacijske pomake, bilo da je riječ o općem opismenjavanju ili o ravnopravnosti žena, o masovnom izlasku žena kao žena na društvenu, kulturnu i političku pozornicu, što nitko drugi, uključujući i građansku klasu, nije bio u stanju, s druge strane je oportunistički preuzeo institucionalni aparat nacionalne države i građanske kulture vjerujući da mu može udahnuti novi socijalni, emancipacijski sadržaj. Rezultat je bio taj historijski kompromis koji je progonio komuniste do njihova historijskog kraha devedesetih.

U kom smislu taj kompromis ili ta ambivalentnost komunističkog pokreta utječe na današnju stvarnost, odnosno kako se to proturječje socijalističkog modernističkog projekta razriješilo u ovom što poznajemo (i) kao postsocijalizam?

- Pa upravo u smislu onoga što zovem kontinuitetom, u smislu činjenice da komunistički pokret kod nas ne samo da je pretpostavljao nacionalno građanstvo, nego ga je realno, dakle društvenoekonomski upravo omogućio u modernom smislu stvarajući ono što danas pred našim očima definitivno nestaje, relativno široku, hrvatsku, građansku middle class koja je bila autentični proizvod jugoslavenskog samoupravnog socijalizma i socijalni supstrat nacionalne građanske kulture. Naravno, nije postojala nacionalna buržoazija - njenu ulogu je igrala socijalistička tehnokracija, također potpuno tržišno osviještena, koja se, u historijskom momentu postkomunističke akumulacije kapitala, odnosno po naški kriminalne privatizacije, nije uspjela konstituirati u nacionalnu buržoaziju sposobnu da pokrene postkomunistički razvoj. Umjesto nje dobili smo neku vrstu domaće lumpenburžoazije koja je korupcijski umrežena s kompradorskim političkim elitama. Obje su samo nominalno nacionalne, dok su realno pod komandom i kontrolom institucija supranacionalne političke, financijske ili vojne moći. Smiješno je reći da je Hrvatska danas suverena. Hrvatski je narod bio suveren u bivšoj Jugoslaviji i to zajedno s ostalim njenim narodima. Jugoslavenski komunisti nisu samo obećali suverenost u antifašističkoj borbi, oni su je bili u stanju i realpolitički ostvariti, za razliku od ustaša, četnika i ostalih fašističkih kolaboranata. Ali čitav taj historijski projekt socijalizacije i modernizacije nacije definitivno je propao.

Zašto je propao?

- Pa možda je bolje reći da je poražen, politički i ideološki, na onoj historijskoj sceni na kojoj se odigrao epohalni raspad čitave industrijske moderne uključujući i njezinu najvažniju društvenu instituciju, socijalnu državu blagostanja, bilo u njenoj zapadnodemokratskoj, metropolskoj formi, bilo u njenoj realsocijalističkoj, perifernoj verziji. Kad kažem da je socijalistički projekt poražen, mislim na to da je poražen u klasnoj borbi, dakle da se nije uspio suprotstaviti ofenzivi klasnog neprijatelja koji nije nasrnuo samo na nekakvo socijalističko društvo, nego na društvo kao takvo, koji je razorio sam socijalni temelj bilo kakve socijalističke emancipacijske politike. Poražen je i ideološki. Kad je došao u krizu sedamdesetih, spremno je čekala neoliberalna ideologija da ponudi alternativu, odnosno da sebe ponudi kao nužnost bez alternative, odnosno kao logiku same stvarnosti, same ljudske prirode. Neoliberalizam je danas na djelu upravo onda kada javno zdvaja nad bespotrebnim ideološkim podjelama, nad vječnom borbom ustaša i partizana i zaziva okretanje budućnosti, reformama, post i nadideološkoj idili nacionalnog zajedništva. Pritom olako zaboravljamo da neoliberalizmu demokracija uopće ne treba. Ili kako je to Hayek rekao u posjetu Pinochetu, da mu je liberalna diktatura draža od demokratske vlade koja ignorira liberalizam. Uostalom ni naši liberali nemaju nikakvih ideoloških problema s hadezeovskim postfašizmom, dok god on obećava takozvane reforme.

Kod nas je restauracija kapitalizma koincidirala s ratom; u kojem smislu tu možemo govoriti o nužnosti i kontingenciji, a u kom o prekidima i kontinuitetu?

- Dolazak Tuđmana na vlast, pa i sam taj takozvani Domovinski rat, koji ne samo da se mogao nego i morao izbjeći, naše su domaće otjelovljenje onoga što Naomi Klein naziva doktrinom šoka - korištenje krize, odnosno kod nas tada nacionalističke ratnohuškače mobilizacije masa i naposljetku samoga rata kao paravana iza kojega se implementira nepopularna politika, konkretno masovna eksproprijacija cijele jedne klase vlasnika nad sredstvima za proizvodnju. To je ono što se misli kada se govori o radnicima koji su otišli na front da bi pri povratku svoje tvornice i hotele našli u rukama novih privatnih vlasnika. Ukratko, kriminalna privatizacija kao mehanizam postkomunističke akumulacije kapitala. Ali ponovo naglašavam, i tu je često riječ o kontinuitetu. Nije samo bivši jugoslavenski sistem samoupravljanja sadržavao mnoge elemente neoliberalizma, nego je i sam Tuđman prije element kontinuiteta nego prekida. On sam je autentični proizvod komunističkog sistema. Kao što je poznato, Tuđman je bio otpočetka pripadnik najviših slojeva jugoslavenske upravljačke elite. Iz današnje postjugoslavenske perspektive moglo bi se reći da je zemlja u kojoj su tipovi kao Franjo Tuđman zauzimali takve, upravo stratosferske društvene i političke položaje, nužno morala propasti. To se odnosi i na Tuđmana kao žrtvu totalitarističkog sistema. Uvjeren sam da bi danas devedeset posto Hrvatica i Hrvata pristalo odguliti do u dan Tuđmanovu robiju, ako bi poslije toga mogli uživati generalsku penziju u vili u sjevernom dijelu Zagreba, igrati tenis i u dokolici žvrljati gluposti po papiru. Ali to su prošla vremena. Hrvatska je danas nacija bez društva i bez suverenosti, domoljublje i ništa više.

Jednom prilikom ste rekli kako je „identitet kost za glodanje koju vam dobace prije nego vas ogule do gole kože"; drugom kako „morate ući u rat s ćirilicom da biste zamračili činjenicu da je radna nedjelja proširena na 60 sati i da će poslodavci imati pravo da otpuštaju trudnice". Identitarnost je pojela i pojam antifašizma - postavlja li se kao jedini istinski politički emancipatoran onaj antifašizam koji u obzir uzima socijalne i klasne odnose? Odnosno onaj o kojem obično govorimo kao o (autentičnom, a izbrisanom) historijskom iskustvu NOB-a.

- To što se zvalo Narodnooslobodilačka borba bilo je, da upotrijebim Freudov termin, naddeterminirano, dakle čvorište mnogih značenja iz kojeg je nemogući izdvojiti jednu jedinu nit. Elementi socijalne revolucije tu su izmiješani s elementima nacionalpatriotske obrane domovine, recimo u borbi protiv talijanske okupacije Dalmacije, ili naprosto borbe za goli život kao što je bio slučaj sa Srbima u NDH koji su pod ustaškim terorom bili egzistencijalno ugroženi. Ostalo je politika odnosno ideologija, koja je odlučujuća u artikulaciji i organizaciji borbe. A ona nije bila naprosto komunistička. Nevjerojatno je da je danas, kada su javne debate zasićene povijesnim temama i kada su profesionalni povjesničari glavne zvijezde u tim debatama, upravo elementarno povijesno znanje potpuno irelevantno. U hrvatskoj javnosti danas nije rijetkost čuti kako se jedna zakašnjela blairistička forma historijske socijaldemokracije, mislim na hrvatski, danas Milanovićev SDP, naziva komunizmom pa čak i boljševizmom. NI KPJ 1941. godine nije bila boljševička partija. Da je, vodila bi klasni, a ne narodnooslobodilački rat. Kategoriju naroda kao političkog subjekta u revolucionarni komunistički pokret, umjesto radničke klase, uveo je Dimitrov 1935. godine na 7. kongresu Kominterne, redefinirajući ga kao antifašističku kategoriju: narod su svi oni koji podržavaju borbu protiv fašizma, bez obzira na klasnu pripadnost. To se zvalo politikom narodnog fronta i u osnovi je reakcija komunističkog pokreta na poraze koje je doživio i Italiji i Njemačkoj, gdje su radničku klasu u velikom dijelu uspjeli mobilizirati fašisti. Riječ "boljševik" kada se danas rabi u javnosti obična je psovka, točnije, fašistička psovka i nema realnog referenta, nego je simptom radikalno desne, postfašističke hegemonije u Hrvatskoj.

A to nas dovodi do pitanja (ne)sposobnosti onog što danas određujemo kao antifašizam da se istinski politizira, odnosno - da artikulira postojeće društvene antagonizme na politički djelotvoran način.

- Nažalost, i pojam antifašizma, kako se danas koristi u javnosti, također je skovan pod uvjetima te iste hegemonije. On je rezultat jedne retroaktivne operacije na historijskoj stvarnosti kojom je s nje odstranjeno maligno strano tijelo komunizma. Tako je komunizmu uvaljeno svo zlo, svi zločini, a antifašizam se šepuri uokolo kao kategorija historijske nevinosti. Ali ni taj antifašizam također nije nevin. Zar je tako teško sjetiti se one silne količine nasilja koje je aktivirano u borbi protiv fašizma i to sa strane zapadnih saveznika? Ali danas se govori samo o komunističkom teroru, ne i o demokratski legitimiranom antifašističkom teroru. Pa nisu komunisti spržili zapaljivim bombama više od pola milijuna njemačkih civila ili bacili atomske bombe na žene i djecu u Japanu. Nevinost je ideološka, a ne realno politička odnosno historijska kategorija. "Samo kamen je nevin, čak ni dijete", napisao je svojedobno Hegel, definirajući nevinost kao čisto nečinjenje, apsolutnu nedjelatnost. Možda je u tome i problem kod nas danas kada je antifašizam u javnoj upotrebi najčešće izgovor za politički oportunizam, za svoju suprotnost, dakle za nesuprotstavljanje fašizmu.

Kako se u tu konstelaciju uklapa (iznuđena) izjava aktualnog ministra kulture, Zlatka Hasanbegovića, da je antifašist?

- On to može tvrditi upravo zato što antifašizam danas nije politički faktor, što je izgubio svoj mobilizacijski naboj, što je stav bez realnog političkog učinka. Upravo zato što je tako benigan, bezopasan, što niti laje niti grize, svatko može biti antifašist, pa tako i jedan uvjereni postfašist. U tom smislu Hasanbegović je potpuno u pravu kada tvrdi da je antifašizam floskula. Da nije, ne bi se po cijeloj zemlji, na stadionima i ulicama orilo od ustaških pozdrava, ne bi ustaški i fašistički simboli ukrašavali hrvatske gradove, ne bi se Predsjednica družila s tipovima koji se slikaju u nacističkim uniformama, uostalom ne bi sam Hasanbegović bio ministar, a bogme ne bi ni ova naša lokalna socijaldemokracija stajala u stavu mirno pred crnokošuljašima i čestitala im dan pobjede nad antifašizmom kako se to onom jadniku, socijaldemokratskom gradonačelniku Splita omaklo. Dogodila mu se u stvari prava freudovska omaška koja je iznijela na vidjelo njegovu nečistu savjest, odnosno istinu ne samo njegova kolaboracionističkog oportunizma nego i činjenicu da hrvatska realnost danas izgleda kao da su 1945. godine pobijedile ustaše, a ne partizani. Čak bih se usudio reći da je antifašizam ušao u Ustav samo zato što je već tada postao floskula. Instalirala ga je Tuđmanova ideologija pomirenja, naša domaća provincijalna verzija kraja historije u kojem sve suprotnosti, svi sukobi interesa, da ne spominjemo klasne sukobe unutar nacije, postaju stvar prošlosti. Tako je i antifašizam zakopan u dubine povijesne zbiljnosti, kao davno položen temelj hrvatske državnosti, ali samo zato da nam podupire ovaj današnji ustaški krov nad glavom. Riječ je o radikalnoj asimetriji između partizana i ustaša. Dok su prvi pospremljeni u zločinačku, totalitarnu prošlost, drugi uživaju kao heroji sadašnjice. Ista asimetrija vrijedi i za floskulu o dva totalitarizma. Da se stadionom orilo "smrt fašizmu - sloboda narodu" utakmica bi sigurno bila prekinuta.

U više navrata ste se poigrali s primjerom kako je "i nacistička Europa bila ujedinjena Europa". Koliko je novi val revizionizma prilog konačnom cementiranju Hrvatske u novu europsku internacionalu, i to, tradicionalno, kao njezine vojne krajine?

- Problem je u tome što se u Hrvatskoj od 1991. godine na ovamo fantazija zvana Europa nikada nije spustila u stvarnost, kako onu historijsku tako i ovu aktualnu. Ona je bila i ostala neka vrsta vulgarno utopijske destinacije, prema kojoj Hrvatska stalno putuje, ali nikako da stigne. To je zato što je u Hrvatskoj Europa još uvijek normativni ideal, zamišljeno mjesto na kojem je sve kako treba. Koliko je taj pojam Europe ambivalentan, najbolje se vidi u stavovima hrvatskih liberala koji bespomoćno zdvajaju nad hrvatskom dolinom suza u kojoj nesposobna korumpirana država i njeni besposleni, birokratski trutovi, takozvani uhljebi, žive na grbači poštenih i marljivih poduzetnika i onemogućavaju takozvane reforme, odnosno konačnu privatizaciju svega postojećega. Pritom kao uzor i mjeru oni stalno spominju neku normalnu, uređenu državu, tamo negdje u Europi, na Zapadu, gdje je sve na svojem mjestu i valjda nitko nikoga ne eksploatira. Panama Papers su nedavno iznijeli na vidjelo da globalna elita, uključujući i onu najrazvijenijih zemalja Zapada, danas sjedi na neoporezovanoj imovini vrijednoj između 20 i 30 trilijuna dolara. Korupcija je strukturalni element globalnog kapitalizma, a ne mjera lokalne zaostalosti. A kad je o zahtjevu za privatizacijom državnih firmi riječ, onda bi se kao primjer mogle uzeti Njemačke savezne željeznice, firma u stopostotnom vlasništvu njemačke države koja godišnje preveze skoro trećinu čovječanstva, ima dakle preko dvije milijarde putnika odnosno preveze dnevno dvije Hrvatske. Nikome ne bi palo na pamet u Njemačkoj nazvati radnike koji to ostvaruju uhljebima ili trutovima. Kao što se ne može onih 60 posto Bečana koji žive u socijalnim, dakle javnim sredstvima dotiranim stanovima nazivati društvenim parazitima. Naprotiv, Beč je proglašen za najudobniji grad za život u svijetu. Upravo zbog tog svog boljševizma kako bi rekli naši provincijalni privatizeri svega postojećega. Ali važno je shvatiti da se realnost kako kod nas tako i u Europi ne može ideološki simplificirati.

Da se vratimo pitanju europskog fašizma, odnosno Europe koja nominalno počiva na temeljima antifašizma.

- Europa ne samo da je historijski jednom već bila ujedinjena pod nacifašizmom, njeni današnji navodno antifašistički temelji također su historijska, dakle kontingentna, promjenjiva kategorija. Danas nije teško zamisliti Europu pod vlašću ultradesnih, rasističkih, postfašističkih političkih elita, što je u Srednjoj Europi, Mađarskoj, Poljskoj, odnosno u Hrvatskoj, djelomice već stvarnost. Nije dakle teško zamisliti Europu Marine Le Pen, britanskih euroskeptika, njemačke Pegide i AFD-a, nizozemskog Geerta Wildersa, i njihovih vaneuropskih političkih fanova, od Erdogana do Putina i Trumpa. U tom smislu Karamarkov HDZ, odnosno pojava tipa Hasanbegovića ne samo da ne moraju biti nikakva mjera hrvatske zaostalosti u odnosu na Europu, nego naprotiv, pioniri novog europskog poretka, vizionari nove Europe koja će osloboditi Brevika iz zatvora kao borca za europsku slobodu, u Auschwitzu komemorirati žrtve komunističkog terora i slaviti Adolfa Hitlera kao prvog ujedinitelja rasno čiste, arijevske Europe, kojeg su azijatski, komunistički totalitaristi otjerali u tragično samoubojstvo. Hoćemo li onda moći tužakati toj Europi Karamarka, Hasanbegovića i njihove postfašističke pobočnike? Onome tko će reći da pretjerujem s ovim mračnim vizijama, mogu samo ponoviti onaj Gramscijev slogan o pesimizmu razuma koji, naravno, ima smisla samo ako je praćen optimizmom volje. A za taj optimizam volje ima u Hrvatskoj dovoljno razloga, odnosno dovoljno onih koji već sada ne pristaju na ovu stvarnost. To su ljudi kojima ne treba nikakva Europa ni kao normativni uzor ni kao instancija tužakanja na koju se može delegirati vlastita demokratska volja. Oni ni u čemu ne zaostaju za Europom, a ponajmanje u svojoj sposobnosti da se konstituiraju u suvereni subjekt demokratske volje. To je suverenost koja još ima realnog smisla sada kada je od onog takozvanog sna o suverenoj hrvatskoj državi ostala samo još ova realna postfašistička mora. I to je suverenost za koju Europa nije normativni uzor koji se u našoj prokletoj provincijalnosti i zatucanosti nikada neće dostići, a ponajmanje instancija pritužbi od koje se očekuje da nam, umjesto nas samih, ostvari pravdu i slobodu, nego je historijski otvorena demokratska mogućnost, potencijalni horizont bolje budućnosti. Riječ je o tome da u odnosu na Europu sami sebe vidimo iz radikalno različite perspektive, ne kao one koji trebaju Europu, nego naprotiv, kao one koje ta Europa treba da bi uopće imala kako za nas, tako i za sve ostale, neku bolju budućnost.

Pisali ste o "djeci postkomunizma", represivno infantiliziranoj nakon rušenja komunističkih režima Istočne Europe - tj. vraćenoj u školske klupe da sriču abecedu demokracije ispočetka. Problematiziramo li liberalno hegemoniziranje pojma (ili kvalifikacije) građanske participacije, gdje bismo mogli locirati kontinuitete socijalističkog citoyena s civilnim društvom u Hrvatskoj početkom devedesetih? Možda, i naročito, u Antiratnoj kampanji (ARK) i Arkzinu, kojih ste bili dijelom?

- Ideologija postkomunističke tranzicije nastoji izbrisati svaku svijest o kontinuitetu s prošlim sistemom. Ona fantazira postkomunističkog čovjeka kao kulturno i politički nezrelu osobu koja kao da je upravo izišla iz prirodnog stanja i pojma nema o demokraciji, o svojim civilnim i socijalnim pravima, i koja baš kao takva ne može preuzeti odgovornost za samu sebe. Zato ona infantilizira postkomunistička društva namećući im tutore raznih vrsta, od transnacionalnih institucija političke i vojne moći, NATO-a, Europske unije, do banaka i velikih korporacija, zatirući u korijenu svaku praksu suverenosti. Tu se teza o historijskoj nezrelosti postkomunističkih masa koristi da bi se njima ideološki i politički potpuno ovladalo. To je danas u nas realnost. Iako je već četvrt stoljeća prošlo od ostvarenja parlamentarne demokracije, hrvatski narod odnosno hrvatske političke elite još uvijek su pod vlašću staratelja bez čijeg odobrenja nisu u stanju donijeti ni najjednostavniju odluku. Ali to je vrijedilo i za takozvano civilno društvo koje je predstavljeno kao neko novorođenče u pelenama koje bez brige i kontrole staratelja ne bi preživjelo ni dana. Riječ je o interesu dominacije i o obezvrjeđivanju svakog historijskog iskustva, što je razlog da upravo ova represivna infantilizacija poskomunističkih društava stvara plodno tlo njihove refašizacije. Ali ARK i Arkzin znali su se tomu oduprijeti i ne samo osvijestiti kontinuitet s prošlošću nego i s budućnošću. Evo jedne anegdote. Neki dan u Parizu francuski filozof Alain Finkielkraut posjetio je onu masu koja protestira na Place da la Republique, onaj nuit debout, protest protiv implementacije neoliberalne politike. Ali izviždali su ga, otjerali su ga vičući za njim da je rasist. Finkielkraut je i devedesetih došao kod nas kao veliki prijatelj Hrvatske kako se to onda govorilo, i dočekala ga je naša nacionalna liberalna elita koja se zgražala nad hadezeovskim, hercegovačkim primitivcima, iako nije ništa imala protiv hrvatskog nacionalizma. Tada smo mi u Arkzinu bili rijetki koji smo Finkielkrauta izviždali, upravo zbog njegove nacionalističke retorike. U Parizu ovih dana, isti je trg nešto prije posjetio i Varoufakis kojega su ljudi s oduševljenjem pozdravili. Eto to je ta razlika odnosno pozitivni diskontinuitet. Danas postoji alternativa, nešto što mi prije dvadesetak godina nismo imali. U tome su ljudi danas koji protestiraju u Hrvatskoj protiv ove refašizacije o kojoj govorimo u velikoj historijskoj prednosti pred nama iz devedesetih. Oni ne samo da imaju svijest o alternativi, oni jesu ta alternativa. Zato se s optimizmom može reći, ne, devedesete se nisu vratile. I moramo učinit sve da se više nikada ne vrate.

Autorka: Milena Ostojić

Izvor: lupiga.com

Originalni članak možete pogledati OVDE

]]>
Wed, 11 May 2016 10:32:26 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5967/RAZGOVOR-BORIS+BUDEN%3A+%E2%80%9EHasanbegovi%C4%87+je+potpuno+u+pravu+kada+tvrdi+da+je+antifa%C5%A1izam+floskula%E2%80%9C
Izbori i druge priče http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5964/Izbori+i+druge+pri%C4%8De.html Glasanje je završeno. Velika demokratska utakmica je odigrana a rezultat je očekivan. Možda jedino iznenađenje predstavlja otkriće da nezavisne agencije koje procenjuju rezultate izbora i daju prognoze pred izbore zapravo uopšte nisu nezavisne. Rezultati koji su polako pristizali, tokom cele izborne noći su prilično varirali u zavisnosti od toga ko ih saopštava. Mnogi su polagali nade da će nedoumice razrešiti zvanični podaci Republičke izborne komisije, ali ti rezultati nikako nisu pristizali. Pokazalo se i da RIK može poslužiti političkoj garnituri na vlasti kao prigodan instrument za vršenje pritiska na ostale političare u ovoj trci. Ovo je dovelo do retko interesantnog momenta u celom izbornom procesu – u sred noći dok većina ljudi spava, kada su specijalne emisije završene, predstavnici opozicije su se sakupili ispred jednog ekrana u sedištu RIK-a iščekujući rezultate i zahtevajući odgovore na njihove primedbe.

Mejnstrim mediji su još jednom pokazali kako se objektivnim izveštavanjem štiti postojeći poredak - analize političkih komentatora koje smo mogli da slušamo su se svodile na kalkulacije oko toga ko bi sa kim mogao u koaliciju i da li je kiša uticala na izlaznost. Retko gde se mogla čuti analiza politika koje zastupaju partije koje ulaze u parlament, ali to izgleda i nije važno.

Kako deluje, na kraju su svi koji su te noći bili pred malim ekranom u RIK-u odahnuli - politička elita je zadovoljena. Vučić je sa naprednjacima ponovo osvojio više od polovine mesta u republičkoj skupštini. Dačić, koji predvodi socijaliste u koaliciji sa Palminom Jedinstvenom Srbijom, je na drugoj poziciji. Na treću je izbio veteran Vojislav Šešelj sa haškom aurom oko sebe - mnogi polažu nade da će njegovo prisustvo skupštinske debate učiniti zanimljivijim. Bivši ministar Radulović i njegove tehnokrate su takođe ušli. Zatim su tu i iskusni funkcioneri Tadić, Čeda, Čanak. Vratila se i Demokratska stranka Srbije ovog puta u kombinaciji sa Dverima. Zapravo ništa novo.

Deo redakcije Mašine dopunjen saradnicima, je ispratio izbornu noć i pokušao da izvuče neke zaključke iz dubina dosade kojoj smo prisustvovali:

 

Jelena Lalatović, članica organizacije Marks21 i polaznica seminara Mašine
Stefan Slavković, novinar NIN-a i saradnik magazina Liceulice
Bojana Tamindžija, polaznica seminara Mašine
Stefan Aleksić, član redakcije Mašine
Vladimir Simović, član Centra za politike emancipacije i saradnik Mašine
Marko Miletić, deo uredništva Mašine

 

OK je ne glasati

Vučić nije odneo ubedljivu pobedu zbog velikog broja apstinenata, već zato što Srpska napredna stranka, u sprezi sa tajkunima, stranim investitorima i vlasnicima krupnog kapitala, može da manipuliše voljom birača. Apokaliptične vizije antidemokratskog, autoritarnog i represivnog društva (na čijoj izgradnji elite iz praktično svih postojećih stranaka decenijama kontinuirano rade), koje građanska opozicija zazivasa ciljem da krivicu za mračnu budućnost svali na one koji nisu izašli na birališta, u najboljem slučaju predstavljaju naivnu i pojednostavljenu interpretaciju stvarnosti.

Ideja da treba glasati za bilo koju opozicionu stranku kako Vučić i naprednjaci ne bi imali apsolutnu većinu pogrešna je jer demokratiju izjednačava sa formom parlamentarnog dijaloga, koji najčešće sistemski izostavlja glas najvećeg broja ljudi, u suštini se svodeći na raspodelu resursa među ekonomskim elitama čiji glasnogovornici sede u skupštini.

Strastveno zagovaranje izlaska na izbore posledica je odsustva klasne perspektive u izbornom procesu. Naime, sve stranke na političkoj sceni Srbije zastupaju interese krupnog kapitala, zašta im je neophodna legitimizacija kroz institucije liberalne demokratije. Nasuprot moralne obaveze da se sačuva demokratija na nivou puke apstrakcije i samo zato što njihovi lideri imaju drugačiju retoriku i imidž od Vučića stoji klasna odgovornost koja nas sprečava da svoj glas damo nekoj od partija koje su učestvovale u privatizacijama, rezovima u javnom sektoru i donošenju antiradničkih zakona.

Dalje, između SNS-a, (van)parlamentarne opozicije i onih stranaka koje nisu do sada učestvovale u političkom životu postoji visok stepen saglasnosti na polju fiskalne i spoljne politike, zbog toga što i proevropske i proruske opcije svoje programe zasnivaju na diktatu imperijalnih centara moći - Brisela ili Moskve.

Jelena Lalatović

Šta nam nisu obećali i zašto?

Reći da je SPS-ovo pozivanje na „tradiciju borbe za radnička prava" nekakvo zalaganje za interese radništva bliže je cinizmu negoli naivnosti, a pitanje je šta je trenutno štetnije. Isto važi i za Stefanovićevo proglašenje Zakona o radu „robovlasničkim", te Vulinovo seirenje kako DS-u legislativno uređenje robovlasništva nije bilo mrsko 2001. i 2005. godine. Svi su u pravu, premda niko nema prava da bude u pravu. I svi to znaju.

Otuda je povremeno laprdanje o gorućim društvenim problemima u okviru predizborne kampanje bilo iznuđeno i uopšteno, mada bi iskrenost („Drago glasačko telo, realni problemi s kojima se susrećete nas, pravo rečeno, ne zanimaju previše.") u najgorem slučaju tek razvejala iluziju kako su izbori služili nečemu drugom do utvrđivanju Vučićeve hegemonije, čak i s manje poslaničkih mesta no pred izbore.

Zato je Sanda Rašković Ivić tek stidljivo pomenula rodnu ravnopravnost, pretpostavljajući da se to od nje, kao očigledno žene, negde i očekuje. Zato je SNS bez mnogo pompe obilazio sigurne kuće. Zato je pitanje drugih manjinskih prava isključivo potpalo pod nadležnosti izbornih lista nacionalnih manjina. Nije se pričalo o pravima LGBT populacije. Nije se romorilo o stanju u zdravstvuobrazovanju, energetici, javnom sektoru uopšte. Naprotiv, ponavljala se neprecizna mantra o rastu životnog standarda, neargumentovanom obaranju nadnaravnog režima bez argumenata, uz sentimentalni prstohvat realpolitičkog građanskog ujedinjenja. Ovi izbori nisu služili uvođenju promena, već održavanju statusa kvo, uz preraspodele pljačkaških i interesnih nadležnosti. Jer, kada odeljenski siledžija zakaže odeljenski sastanak kako bi se raspravilo pod kojim će uslovima odeljenje pristati na dalje šamaranje, drugima ostaje samo da pripreme obraz i eventualno se malko uzjogune. Obećanja bi, u ovim okolnostima, i njima bila radovanja, a toliko ludi ipak nisu.

Stefan Slavković

„Miloje iz Zagužana"

U predizbornoj kampanji na društvenim mrežama su se izdvojili, pored stranačke agitacije, i oni glasovi apologeta građanske ideologije čije je zalaganje za izlazak na izbore adresiralo (pretpostavljenu) visokoobrazovanu srednju klasu. Oslanjajući se na stereotipe po kojima je visokoobrazovani sloj građana skloniji apstinenciji, a niskoobrazovani (valjda u nemogućnosti da razluči demagogiju od politike) glasa po inerciji (ili za sendvič) za nazadne političke opcije, vukući sa sobom u ambis, i ovaj prvi, moralno i intelektualno superiorniji sloj.

Pored toga što su ovakvi stavovi izrazito kultur-rasistički - što možda najbolje reprezentuju neki od predizbornih memova, poput „Ako ne glasaš ti, glasaće Miloje iz Zagužana koji nema osnovnu školu" i „Ne znam za koga da glasam, da neznam znao bih" - oni pokazuju političku kratkovidost ove retorike. Osim toga, oni pokazuju i ciljeve i domete njenih glavnih apologeta - prezerviranje sistemskih struktura i zadržavanje svojih, makar minimalno, povlašćenih mesta u njima.

Agitacijom za izalazak na izbore, ova struja je pozivala da se glasa za one stranke koje bi procese obespravljivanja stanovništva pri sprovođenju neoliberalnih reformi valjda radili demokratičnije, evropskije i stručnije, što ekonomski programi stranaka, kao i dosadašnje učešće u vlasti nedvosmisleno pokazuju.

Nakon izbora i, očekivane, ubedljive pobede naprednjaka, ovakva politika se iscrpljuje ušuškavanjem u rezignaciju pa društvene mreže preplavljuju izjave tipa „Ko zadnji izađe nek ugasi svetlo" i „Kad niste glasali nemate pravo ni da se žalite", indiferentna prema činjenici da nijedna od ponuđenih političkih opcija nije nudila raskid sa neoliberalnim politikama, koji je nužan uslov da svaki hipotetički Miloje iz sela - koje se inače zove Zagužanje - ima mogućnosti da bira da li će da se školuje.

Bojana Tamindžija

Samo jako!

Na marginama izbornih dešavanja - posle špalira „nezavisnih analitičara" koji prežvakavaju opšta mesta - obitavaju vesti sa granice zabavnog i ozbiljnog. Najveća vest s'onu stranu izbornih rezultata: Ljubiša Preletačević Beli i lista „Samo jako!" u Mladenovcu, koja je osvojila drugo mesto. U pitanju je humor-lista, lokalna verzija italijanskog fenomena Pet zvezda sa svojim frontmenom Beppe Grillom - glumcem i komedijantom. Kod ovakvih političkih fenomena u pitanju je specifični pristup političkoj sferi: preterivanje, eksces i hiperrefleksija dnevne politike.

Iako ovakve inicijative najčešće kreću upravo iz zezancije, njihova je pojava strukturno uslovljena i nužna. Jer, na delu je odraz opšte tačke građanske antipolitike: politika je gotovo neizbežno loša i neproizvodna a horizont političkog delovanja je trebljenje „dobrih" od „loših" političara. Zato sistem možda možemo nadigrati tako što ćemo ga izvrnuti ruglu pokazujući da političari nisu ništa drugo do komedijanti te da ih mogu zameniti i oni pravi? Ako je politika septička jama, možda poverenje zaslužuju oni koji će je takvom prikazati bez zakrivljenja? Možda poverenje zaslužuje neko ko iskreno laže?

Ali, zapravo se radi o osavremenjenom fenomenu dvorske lude - jedine koja sme da ismeje suverena i da izvuče živu glavu - pružajući time izduvni ventil za strogo kontrolisanu pobunu.

Stoga se ne bi trebalo nadati da je u pitanju prelomni trenutak u razvoju demokratije u Srbiji: „udri brigu na veselje" i pored svega nije validna politička alternativa. Pre će biti da se radi o fenomenu medijskog grebanja o spektakl nego o spektakularnom horizontu radikalno novih politika. Reč je o specifičnoj dinamici medijske sfere i jednoj veoma tržišnoj strategiji: mediji vole eksces, politički šarlatani im ga pružaju pa je interesni brak neizbežan. Humor ipak ne leči sve boljke a primer Italije i originalnog klovna-političara pokazuje to: onog trenutka kada ga je prošao šok inicijalnog uspeha, Beppe Grillo je veselje udario na jeftinu desnu populističku demagogiju.

Politička je staza u buržoaskoj demokratiji uska, i ponuđeno je samo nekoliko kanala kojima se možete kretati.

Stefan Aleksić

Ludost izbora bez izbora

Šta su nam doneli izbori? Na prvi pogled ništa novo. A i kako da nam donesu bilo šta novo kada je garnitura igrača poprilično zastarela. Pogled na budući saziv parlamenta pokazuje da se u političkoj sferi Srbije u proteklih 26 godina višestranačja formirala jedna uskointeresna garnitura profesionalnih političara, koja se samo povremeno smenjuje na državnim funkcijama. Politička oligarhija! Jer malo koja opcija koja ulazi u skupštinske klupe nije već, u ovom ili onom obliku, učestvovala u vlasti.

Ali ipak, zapanjujuće je koliko su se sve opcije tokom kampanje predstavljale kao da nude neki novitet. Valjda misle da su ljudi kratke pameti. A deluje da većini postaje jasno da probleme u kojima se nalazi naše društvo ne mogu rešiti isti oni ljudi koji su ih i stvorili. Pored silne kampanje koja je bila prisutna u javnosti i pozivala ljude da izađu i glasaju za bilo koga, samo da glasaju (jer navodno ako ne glasaju nemaju prava da se bune naredne 4 godine), izlaznost je skočila za svega par procenata u odnosu na 2014. godinu. A upravo ova mantra o glasanju i nemanju prava na kritiku ako se ne glasa i demaskira nedemokratičnost liberalne demokratije koja svu političku aktivnost naroda svodi na taj jedan dan kada se dobija mogućnost šaranja izbornih listića - na kojima pak nema ponuđenog izbora.

Možda i ne treba biti do kraja ciničan, pa valja priznati da su neke opcije nudile alternativu. Ali ta alternativa se na kraju svela na retoriku dok se partijsko organizovanje i dalje odvijalo po već ustaljenom modelu u kojem je odlučivanje rezervisano za nekolicinu, a izgradnja šireg pokreta (i/ili uključivanje već postojećih) koji bi uključio šire društvene slojeve u političku sferu potpuno je zapostavljena. Pokušaj desnice da postavi izbore na referendumske noge - Evropa ili Rusija - takođe je bio jalov. I dalje je pitanje ekonomske alternative ostalo nedotaknuto jer su se političi programi vrteli oko presipanja iz šupljeg u prazno - nećemo da damo ovim, već onim investitorima, nećemo ovaj, već onaj kapital. Ono ključno pitanje - ko proizvodi bogatstvo, a ko ga prisvaja - ostalo je neadresirano. Dok se ne pojavi opcija koja će ovo pitanje staviti u sam centar svog političkog delovanja, izbori ostaju ludost, odnosno ponavljanje iste stvari uz očekivanje drugačijih rezultata. Potrebna nam je promena.

Vladimir Simović

I šta sad da radimo?

Program u izbornoj noći jeste bio loš, ali očajavanje oko toga je upravo ono što se od nas hoće. Pasivnost, letargija, taman dok se još ponešto rasproda ili ugasi. Alternativa se ne čeka, već svi moramo učestvovati u njenoj izgradnji, a to nije lak posao, put je dug i po svemu sudeći, prečica nema.

Mogućnosti političkog delovanja se ne iscrpljuju u izbornoj trci - ovo je (ideološka) matra koja se mora prevazići. Postoji čitav niz aktivnosti, koje se mogu i moraju raditi ma koliko ponekad delovale dosadno i uzaludno. Evo odmah i jednog predloga spiska neophodnih koraka: izgradnja pokreta; stvaranje infrastrukture; izučavanje mogućnosti horizontalnog organizovanja; promišljanje modela nove ekonomije van tržišnih principa; rad sa sindikatima i autonomnim radničkim grupama; edukacija; još edukacije; stvaranje medijskog prostora; ukidanje fiskalnog saveta; kritika svega postojećeg; samokritika; implementiranje drugačijih modela proizvodnje na mikro nivou; prevazilaženje patrijahalnih odnosa; stvaranje materijane baze za organizaciju; menjanje odnosa prema životnoj sredini; borba za očuvanje tekovina socijalne države - javno finansiranog i svima dostupnog zdravstva i školstva; odbrana drugih javnih resursa i usluga - voda, struja, prevoz;...

Spisak je dug, ima šta da se radi. Prvi maj je prva prilika.

Marko Miletić

Izvor: masina.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 9 May 2016 12:31:18 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5964/Izbori+i+druge+pri%C4%8De
Verovali ili ne : Bill Gates: Only Socialism Can Save the Climate, ‘The Private Sector is Inept’ http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5962/Verovali+ili+ne+%3A+Bill+Gates%3A+Only+Socialism+Can+Save+the+Climate%2C+%E2%80%98The+Private+Sector+is+Inept%E2%80%99.html Bill Gates explains why the climate crisis will not be solved by the free market.
In a recent interview with The Atlantic, billionaire tech magnate Bill Gates announced his game plan to spend $2 billion of his own wealth on green energy investments, and called on his fellow private sector billionaires to help make the U.S. fossil-free by 2050. But in doing so, Gates admitted that the private sector is too selfish and inefficient to do the work on its own, and that mitigating climate change would be impossible without the help of government research and development.

"There's no fortune to be made. Even if you have a new energy source that costs the same as today's and emits no CO2, it will be uncertain compared with what's tried-and-true and already operating at unbelievable scale and has gotten through all the regulatory problems," Gates said. "Without a substantial carbon tax, there's no incentive for innovators or plant buyers to switch."

Gates even tacked to the left and uttered words that few other billionaire investors would dare to say: government R&D is far more effective and efficient than anything the private sector could do.

"Since World War II, U.S.-government R&D has defined the state of the art in almost every area," Gates said. "The private sector is in general inept."

"When I first got into this I thought, ‘How well does the Department of Energy spend its R&D budget?' And I was worried: ‘Gosh, if I'm going to be saying it should double its budget, if it turns out it's not very well spent, how am I going to feel about that?'" Gates told The Atlantic. "But as I've really dug into it, the DARPA money is very well spent, and the basic-science money is very well spent. The government has these ‘Centers of Excellence.' They should have twice as many of those things, and those things should get about four times as much money as they do."

In making his case for public sector excellence, the Microsoft founder mentioned the success of the internet:

"In the case of the digital technologies, the path back to government R&D is a bit more complex, because nowadays most of the R&D has moved to the private sector. But the original Internet comes from the government, the original chip-foundry stuff comes from the government-and even today there's some government money taking on some of the more advanced things and making sure the universities have the knowledge base that maintains that lead. So I'd say the overall record for the United States on government R&D is very, very good."

The ‘Centers for Excellence' program Bill Gates mentioned is the Center for Excellence in Renewable Energy (CERE), which is funded in part by the National Science Foundation (NSF). The NSF, which operated with roughly $7.1 billion in 2014, is the source of one-fourth of federal funding for research projects at over 2,000 colleges, universities, K-12 schools, nonprofits, and businesses. The NSF has even funded research by over 200 Nobel laureates, including 26 in just the last 5 years alone. The NSF receives more than 40,000 proposals each year, but only gets to fund about 11,000 of them. Bill Gates wants this funding to be dramatically increased.

"I would love to see a tripling, to $18 billion a year from the U.S. government to fund basic research alone," Gates said. "Now, as a percentage of the government budget, that's not gigantic... This is not an unachievable amount of money."

As evidence around the world shows, the U.S. doesn't have to reinvent the wheel to be a green energy juggernaut - it can simply look to currently-existing examples in countries with socialist policies - like Germany and China, for instance - on how to become a leader in green energy. And according to Bill Gates, the rest of the world will follow the lead if the biggest countries set the bar.

"The climate problem has to be solved in the rich countries," Gates said. "China and the U.S. and Europe have to solve CO2 emissions, and when they do, hopefully they'll make it cheap enough for everyone else."

This past July, Germany set a new record by generating 78 percent of its electricity from renewable sources, beating its previous record of 74 percent in May of 2014. Germany generated 40.65 gigawatts from wind and solar energy, 4.85 gigawatts from biomass, and 2.4 gigawatts from hydropower, for a total of 47.9 gigawatts of green energy when total electricity demand was at 61.1 gigawatts. Over the past year, Germany decreased its CO2 output by 4.3 percent. This means greenhouse gas emissions in Germany are at their lowest point since 1990.

But in terms of raw investment, China's $80 billion green energy investment is more than both the U.S. ($34 billion) and Europe ($46 billion), combined. And those investments are already paying dividends. While coal is still China's biggest source of electricity, the world's biggest polluter aims to have its use of fossil fuels peak in 2030, and trend downward after that. Additionally, China's solar production outpaces all other countries combined.

Between 2000 and 2012, China's solar energy output increased dramatically from 3 megawatts to 21,000 megawatts. And its solar output increased by 67 percent between 2013 and 2014 alone. In 2014, China actually managed to decrease its CO2 emissions by 1 percent, with further reductions expected in the coming years.

China also powers more homes with wind energy than every nuclear power plant in the U.S. put together. China's wind output provided electricity to 110 million homes in 2014, as its wind farms generated 16 percent more power than in 2013, and 77 gigawatts of additional wind power are currently under construction. China's energy grid is currently powered by 100 gigawatts of green energy, and aims to double green energy output to 200 gigawatts by 2020.

Bill Gates wants the U.S. to be an additional green energy leader, and expresses hope that there may still be enough time for the U.S. to take green energy investment seriously, and that the public sector can be instrumental in preventing a 2-degree increase in global temperatures.

Autor: Tom Cahill 

Izvor: usuncut.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 25 Apr 2016 16:51:35 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5962/Verovali+ili+ne+%3A+Bill+Gates%3A+Only+Socialism+Can+Save+the+Climate%2C+%E2%80%98The+Private+Sector+is+Inept%E2%80%99
Prve fotografije iz oslobođene Palmire: Najpoznatiji spomenici su nestali zauvijek, no dio svjetske baštine ipak je spašen od kulturocidnog ISIL-a http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5956/Prve+fotografije+iz+oslobo%C4%91ene+Palmire%3A+Najpoznatiji+spomenici+su+nestali+zauvijek%2C+no+dio+svjetske+ba%C5%A1tine+ipak+je+spa%C5%A1en+od+kulturocidnog+ISIL-a.html Sirijska vojska ostvarila je jučer jednu od svojih najvećih pobjeda - oslobodili su grad Palmiru u kojem se nalaze i drevne ruševine grada, dio UNESCO-ove svjetske baštine. Palmira ili "Grad palmi" od jučer je napokon ponovno miran - sirijska vojska, uz intenzivnu pomoć ruskih zračnih snaga, porazila je ISIL, teroriste koji su grad kontrolirali od svibnja prošle godine.

Uz grad, koji je prije upada ISIL-a brojio oko 50,000 stanovnika, nalaze se antičke ruševine koje se smatra jednom od najvažnijih kulturalnih lokacija na prostoru Bliskog istoka. ISIL je uništio dio antičkih spomenika s eksplozivom - bile su to scene koje su šokirale cijeli svijet.

Danas stižu prve fotografije antičkih spomenika iz Palmire nakon ulaza sirijske vojske. Jedan od najvažnijih spomenika - slavoluk pobjede - više ne postoji, ISIL su ga raznijeli. Također više nema ni Dioklecijanovog vojnog kampa. Nema ni slavnog hrama Bel kojeg su ISIL srušili dinamitom.

Prostor muzeja je također devastiran, no, srećom sirijske vlasti uspjele su pojedine važne predmete prebaciti u Damask prije nego je ISIL zauzeo grad.

Kulturocidni i genocidni teroristi ipak nisu stigli sve sravniti sa zemljom i određen broj spomenika je i dalje tu. Ruska novinska agencija Sputnik objavila je prve fotografije antičkih spomenika u Palmiri nakon jučerašnjeg oslobođenja od strane sirijske vojske:

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

 

]]>
Tue, 12 Apr 2016 11:32:24 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5956/Prve+fotografije+iz+oslobo%C4%91ene+Palmire%3A+Najpoznatiji+spomenici+su+nestali+zauvijek%2C+no+dio+svjetske+ba%C5%A1tine+ipak+je+spa%C5%A1en+od+kulturocidnog+ISIL-a