REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html Lista vesti sr http://www.rex.b92.net/img/logo1.png REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html Kada bi nebo bilo bijelo od papira http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6136/Kada+bi+nebo+bilo+bijelo+od+papira.html Castra nema više, ali legenda o Castru i pobjedničkoj Kubi, malenom otoku pred nosom onog lavljeg ždrijela poznatom sa špice Metro-Goldwin-Mayera, uspjela je prkositi više od šest decenija „carstvu zla“, carstvu novca, grubosti, moći, rasizma i neznanja.
„Kada bi nebo bilo bijelo od papira, a sva mora crna od mastila" ne bi se mogla opisati tuga revolucionara, a ima ih još mnogo, ne samo u Srednjoj i Južnoj Americi, jer je El Comandante, Fidel Castro, ostavivši pepelu tužne ostatke, otplovio u vječnost na jedrenjaku historije.

Castra nema više, ali legenda o Castru i pobjedničkoj Kubi, malenom otoku pred nosom onog lavljeg ždrijela poznatom sa špice Metro-Goldwin-Mayera, uspjela je prkositi više od šest decenija „carstvu zla", carstvu novca, grubosti, moći, rasizma i neznanja, što je od Kube napravila pod Fulgencijom Batistom otok poroka, gdje su se imućniji Amerikanci opijali, kockali i provodili sa ljepoticama crne i bijele puti, često malodobnim. Tamo su „zombi" sjekli šećernu trsku za besramno niske nadnice, na čemu su vlasnici plantaža zarađivali milione. Tamo je Hemingway lovio ribu i pisao svoje posljednje priče poput čuvene „Starac i more". Sad je na njemu u doba najcrnje konzervativne reakcije, koja se još uvijek prodaje svijetu pod etiketom liberizma, cijedio vosak svijeće svojih posljednjih dana Castro, a priča o njemu danas slobodno bi se mogla nazvati „Starac i revolucija".

Revolucija na Kubi pobijedila je i preživjela najgori i najduži embargo u povijesti čovječanstva. Nije se porekla ni odrekla marksističkih ideja i ideala, kao Sovjetski Savez, nije poklekla pred neimaštinom i osamljenošću ni nakon 1990, kad je ostala praktički sama, jer se SSSR stropoštao u nigdinu. Bilo je to za Kubu isto, pa i mnogo teže, od onog što se dogodilo Jugoslaviji 1948, nakon prekida sa Staljinom i svađe sa Informbiroom, kad je zemlja ostala, kako rekoše njezini tadašnji rukovodioci, poput bolesnika, koji je intubiran, a sad su mu iznenada iščupali sve cijevi - za kisik, za infuziju, za transfuziju. Tada je Jugoslaviji pomogao Zapad, jer mu je jedna tampon zemlja u južnoj Evropi bila dobro došla, a možda se nadao da će se ono što se desilo po padu Berlinskog zida ovdje dogoditi još mnogo ranije.

Kuba je, međutim, ostala sama i oslonjena na vlastite sile. Nije bilo mlijeka za njezinu dojenčad, jer na Kubi, koja je vulkanski otok, teško je naći ispašu za krave. Savršen sistem medicinske njege ostao je bez lijekova, mnogi od nastavnika i znanstvenika uzornog obrazovnog i naučnog sistema više su voljeli izvući se bijegom ili nekim drugim načinom sa otoka na kojem se počelo osjećati pomanjkanje svega. No, Castro i Kubanci nisu posustali ni trenutka. U Venezuelu su poslali 25 hiljada liječnika da izliječe od privremenog sljepila ili trahoma na stotine tisuća Venezuelanaza, a zauzvrat su dobili benzin. Okrenuli su se i vlastitim unutrašnjim rezervama, počeli inzistirati na turizmu i tako se za gomile zapadnjaka otvorio otok sjajne ljepote, divnih plaža u vrijeme kad kod njih vlada pozna jesen ili zima i snijeg, a ondje topli dani, obilje riba, jastoga i rakova, uz piće koje ulazi u cijenu konzumacije obroka. Gradovi su doduše bili oronuli, prevozna sredstva prastara, dućani prazni, ali nije nedostojalo muzike, čuvenog kubanskog melosa, ni veselja, ni ljepotica. Neke su se od njih doduše udavale i za turiste starce, da bi se dokopale kapitalističkog obilja, ali zar im se to može predbaciti pred licem buduće prve dame Bijele kuće? I ta je priča stara koliko i svijet: još je Kranjčević pjevao: „...i djevojčice gole, a pokraj sita suca, ta imale bi stida, da nemaju želuca". Tako je to bilo u XIX vijeku. U dvadesetom stoljeću bilo je još teže, jer ako je glad u bukvalnom smislu postala manja, veća je postala premija slave i obilja, pa je i Ruby rubacuori (kradljiivica srdaca) od skromne kćeri uličnog prodavača i lažne Mubarokove kćeri, prema izjavi Berlusconija, došla na sve stranice svjetske štampe.

No, Fidel Castro i Ernesto Che Guevara u jednom drugom vremenu, u doba borbi, nade i ideala proletarijata, predstavljali su zvijezde sjajne na nebu revolucije, koja će sigurno donijeti sretniju sutrašnjicu.

Od ideje i ideala ostalo je malo, gotovo ništa. Nekadašnji revolucionari, ako nisu okrenuli surak i ako ne napadaju i ne uništavaju dojučerašnje prijatelje i suborce, kao Mussolinijevi skvadristi novinare i tipografe časopisa „Avanti!", čiji je bio dugogodidšnji direktor, moraju se skrivati i šutjeti poput Napoleonovih vojnika iz Grande Armeé ili Jean Valjeana iz „Jadnika".

Daleko je lakše predočiti na ekranu orgastičku gomilu kubanskih izbjeglica sa Floride, nego opisati snagu i nadu, koju su Castro i Kuba značili za tisuće i tisuće revolucionara od kojih je ostala samo prašina. Kad je došlo do puča u Čileu, svakom onom za koga se iz dokumenata ili na neki drugi način moglo doznati da je bio na Kubi, to je značilo sasvim sigurnu smrt. Na riječ Kuba nemilosrdno su mučili i ubijali Videllini vojnici sadisti i tko da danas kaže i pokaže i na kojem to ekranu, koliko je mladih ljudi, majki, kojima su oteta djeca, sjajnih studenata i nesebičnih boraca širom Južne Amerike pobijeno, samo zato što su u Castru i Che Gevari vidjeli uzor i ideale? Tko će pokazati i na kojem to ekranu kako su ne samo u Argentini, nego i u Urugvaju, mučili strujom tupacamarose i pristaše Castra, da bi im potom prišao liječnik s injekcijom. Ta injekcija nije donosila olakšanje od boli, nego san, da bi ih potom potrpali u vreće i otvorivši rep vojnog aviona, pobacali u ocean. Ta bi slika svakako upečatljivije djelovala na TV publiku od neukusnih slika divljanja izbjeglica s Kube, koje obilaze svijet. Tko je snimio pobunjene i pobijene radnike latifundija u Južnoj Americi, ubijene rudare u Boliviji, strašan život sirotinje u Venezueli? Nitko to nije snimio, a danas se situacija dosta izmijenila i tko se još sjeća novinara Régisa Débrya i sramne optužbe da je izdao Ernesta Che Guevaru, koja se pokazala sasvim netočnom? No, nisu se pokazali netočnim uslovi njegovog zatočenja. Oriana Fallaci našla je potpuno slomljenog i izranavljenog čovjeka u rukama bolivijske soldateske. Druga ličnost kubanske revolucije Ernesto Che Guevara, liječnik iz Argntine, koji je osvojio na Kubi neprijateljsko uporište Santa Chiara i zabio na njega crvenu zastavu, nije se zadovoljio ugodnim položajem drugog čovjeka Kube. Otišao je da diže revoluciju u Africi, prvo u Francuskom Kongu, što mu nije uspjelo, a kasnije u Angoli, gdje je odolio navali rasističke soldateske iz Južne Afrike. A zatim se njegov veliki revolucionarni san o podizanju i uspjehu revolucije u cijeloj Južnoj Americi slomio u mjestu La Higuera u Boliviji, gdje je uhvaćen i ubijen i gdje su mu odsječene ruke, a potom mu je tijelo izloženo u seoskoj školi.

Danas su i Bolivija i Čile i Argentina, pa i Venezuela, demokratske zemlje u kojima se desnica i ljevica mijenjaju na vlasti, ali su još uvijek vrlo aktivni agenti specijalnog odijela CIA-e, koji su i upriličili Guevarino hvatanje i ubijanje.

O situaciji na Kubi cijeli hor malograđana nadao je dreku, kako tamo revolucija nikada nije ni pobijedila (Lucia Annuziata), jer je narod živio teško. Žalosno je da se tom zaglušnom zboru malograđana pridružio i slavni filozof, sunarodnjak buduće prve lady SAD-a, jer ako je tome tako i ako se pobjeda mjeri ugodnim životom, zlatom optočenim stanom u Trumpovim neboderima, onda nema sumnje tko je iznio pobjedu: mala djevojčica iz beznačajne Sevnice.

Na grobovima crnaca pobijenih na zvjerski način u belgijskom Kongu ne plače ni pas, odnosno te su pogibije odavno oslikane i opisane u Zurllinijevom filmu „Seduto alla mia destra" („Sjedeći desno uz mene"), a za vrijeme rata u Angoli kružila je afričkim zemljama anegdota, kako je kubansko meso najjeftinje. Tko da plače nad mladim ljudima bačenim u vrećama iz aviona u Argentini,nad pobijenima na stadionu u Čileu, ma tko oni bili, kako smo vidjeli u filmu „Missing" i za svima poginulim širom Južne i Srednje Amerike u raznim pokretima i gerilama, kojim ni broja nema? Danas samo kolaju strašne priče o groznim obračunima soldateske s uhvaćenim gerilcima, o otimanju njihove djece i zavaravanju njihovih majki i rođaka.

Svega toga nije bilo na Kubi i mladi barbudos Castro šezdesetih godina za milione obespravljenih, ugnjetenih i poniženih u ljudskom dostojanstvu značio je vjeru u pobjedu revolucije, nadu u mogućnost postojanja drugog, boljeg svijeta. Dva naočita, obrazovana i smjela „barbudosa", koja su očaravala duše i srca omladine širom svijeta, vremenom su nestala. Jedan je poginuo u Boliviji oktobra 1968, pretvorivši se u legendu, a drugi, Castro, Fidel, što znači vjeran, stario je vjeran svojoj legendi. Ona je blijedila i trošila se, naočiti barbudos postao je drhtav starac, koji je primao i Hruščova i Gorbačova, i Mandelu, ali i dvojicu papa, osim slavnog nogometaša Maradone. Držao je kilometarske govore, više za marksiste svijeta, kojih je bivalo sve manje, no za svoje vesele i crnopute Kubance, koji su uspjeli posvuda doprijeti svojom neusporedivo melodioznom muzikom. Uprkos nestašici i dugotrajnom embargu, i Castro i Kubanci ostali su vjerni svojoj viziji marksizma i revolucije. Oni malodušni ili zlonamjerni, što i mrtvom Castru predbacuju mnogo štošta, od skučenih prilika stanovnika Kube do gaženja ljudskih prava, neka izbroje koliko je političkih zatvorenika bilo, ili još uvijek jeste, i u kojim prilikama, u kubanskim zatvorima i neka taj broj usporede sa Guantanamom, koji ni Obama nije uspio zatvoriti i gdje u groznim uslovima, poput životinja u kavezu, drže i muče ljude specijalisti za iznuđivanje priznanja. Također na Kubi, na dijelu otoka koji pripada SAD-u! A uz to se ne zna zašto su ti ljudi osumnjičeni, niti su ikada osuđeni, ma da su neki u tom groznom zatvoru proveli i po desetak godina! El Comandante je umro u najnezgodnije vrijeme, u vrijeme duboke krize, ne samo materijalne, ne samo liberizma, već i u vrijeme najveće duhovne krize u prvom redu ljevice, a zatim i svih drugih pravaca mišljenja ili pojednostavljeno - mišljenja uopće. U vrijeme kad politike više nema, jer je ona postala transmisioni remen ekonomije i to liberalne ekonomije sa koje je spala maska i krpe krabulje, pa sad svijetu pokazuje i svoja nedolična i nepristojna mjesta. Umro je u doba najveće krize Evrpske unije i maloazijskih zemalja. U vrijeme tragedije Afrike u kojoj se vodi pet od sedam ratova globusa. Vrijeme Fidela Castra, njegovog zanosa i oduševljavajućih pobjeda otišlo je u nepovrat. Nije istina ni ono što uzvikuju: I poslije Castra Castro! Kao što nije bila istina: i poslije Tita Tito ili i poslije Lenjina Lenjin!

Nažalost, došlo je nešto sasvim drugo. Treba se nadati da na Kubi neće na mjestu spomenika Che Guevari Trump sagraditi jedan od svojih mramornih i iznutra pozlaćenih tornjeva, ali sve je moguće. Jedina je istina da nakon revolucije dolazi opet revolucija i da uprkos pogibijama, mučenju, uništavanju, blaćenju i ocrnjivanju, nije moguće istrijebiti ni revoluciju ni revolucionare.U tome je pravo značenje riječi Fidela Castra: „Hastra la victoria siempre!"

Izvor: noviplamen.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 6 Dec 2016 11:33:11 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6136/Kada+bi+nebo+bilo+bijelo+od+papira
Sukob antikomunizama http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6133/Sukob+antikomunizama.html Krajem prošlog tjedna u Podgorici je svečano otvoreno “groblje njemačkih vojnika”, odnosno spomenik pripadnicima nacističkih vojnih jedinica poginulima tijekom okupacije Crne Gore 1941.-1945. Izgradnja spomenika dio je međunarodnog ugovora između dvije države potpisanog 2011. godine, a kao lokacija odabran je vojni aerodrom u Golubovcima. Prema riječima predstavnice organizacije Volksbund Deutsche Kriegsgräberfürsorge, zadužene od strane SR Njemačke za pokapanje nacističkih vojnika u Istočnoj Europi, spomenik bi trebao biti “mjesto žalosti, ali i poziv na razumijevanje”. No ni spomenik ni ceremonija ničim ne demonstriraju razumijevanje karaktera nacističke okupacije Crne Gore.

Dapače, decentno ukrašeno mjesto sa popisom imena "žrtava" iznad kojeg se vijori zastava suvremene Njemačke jasno sugerira namjeru normalizacije okupacije, ali i izjednačavanja žrtava. Vojnici okupatora svjesno su predstavljeni kao još jedne žrtve općeg bezumlja kojem se ne daje ni pravo ime. To je potvrdio i novi njemački ambasador u Podgorici Hans Günther Mattern koji je iskoristio priliku da se požali na sudbinu svog strica koji je poginuo "boreći se na strani Wehrmachta (sic!) u Bjelorusiji". Na namjernu ambivalentnost spomenika naposljetku je upozorilo i desetak prosvjednika, uglavnom starije dobi, koji su izjavili da nemaju ništa protiv pokapanja bilo koga, pa ni nacističkih vojnika, ali ne pod spomenikom izgrađenim za njih u zemlji koju su okupirali i uz svečanu ceremoniju kojom im se odaje počast.

Tko je dobio rat?

Lokacija vojnog aerodroma sugerira da ni sami inicijatori ove počasti nisu sasvim sigurni u moguće interpretacije spomenika od strane lokalnog stanovništva. On će naime biti pod stalnom zaštitom vojske. Protivljenje spomeniku tako je izrazio i oporbeni Demokratski front koji se smatra "proruskom" i "prosrpskom", pa onda logično i "antinjemačkom" strankom. Njihovo je priopćenje osobito zanimljivo: podizanje spomenika nazvali su potezom "marionetskog režima" koji slavi okupatore te predložili da se umjesto toga spomenik podigne "sunarodnjacima koji su poginuli od crkve sv. Đorđa u Podgorici do Kočevskog roga u Sloveniji". Drugim riječima, umjesto nacistima, DF predlaže spomenik žrtvama Saveznika i lokalnim kolaboracionistima.

Iz vladajuće stranke odmah su reagirali podsjećajući kako "četnički vojvode ne mogu braniti antifašizam", aludirajući na činjenicu da je jedan od lidera DF-a, Andrija Mandić, dobio tu "titulu" još 2007. godine. Između Volksbundovih poziva na "mir" odavanjem počasti okupatoru, preko četničkog "slobodarstva" Andrije Mandića do antifašizma vlasti koje otvaraju okupatorska groblja jasno je da postoji samo jedna zajednička linija - žestoki antikomunizam. U njemu mjesta nema samo za one koji su zapravo zaslužni za prekid tog rata i oslobođenje Crne Gore.

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 2 Dec 2016 14:07:42 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6133/Sukob+antikomunizama
O propagandnom stroju i njegovom raketnom gorivu: Zašto EU vodstvo smatra da su ruski mediji opasniji od ISIL-a? Zato jer jesu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6128/O+propagandnom+stroju+i+njegovom+raketnom+gorivu%3A+Za%C5%A1to+EU+vodstvo+smatra+da+su+ruski+mediji+opasniji+od+ISIL-a+Zato+jer+jesu.html Zastupnici Europskog parlamenta usvojili su ovog tjedna u Strasbourgu novu rezoluciju koja poziva na "odgovaranje informacijskom ratu kojeg vodi Rusija".


O čemu se točno radi? Prije glasanja o rezoluciji održana je plenarna sjednica, a u opisu rasprave isticalo se: "Europska unija nalazi se pod sve većim pritiskom dezinformacija od strane država, kao što je Rusija, i ne-državnih aktera, kao što su ISIL, Al-Qaeda i druge nasilne džihadističke terorističke skupine koje promoviraju nasilje kroz uporabu pseudo-novinskih agencija i internetskih trolova kako bi izazvali demokratske vrednote i podijelili Europu".

Drugim riječima, ruski mediji svrstani su u istu prijetnju, u istu rečenicu, kao i najopasnije terorističke organizacije današnjice. To znači da je, prema aktualnom promišljanju EU vodstva, informativni program koji se emitira s Istoka u istom rangu kao i srednjovjekovni fundamentalistički pokret koji je već ranio srce Europe svojim napadima i prouzrokovao nezamislivu patnju narodima Bliskog istoka.

Takve komparacije govore nešto, i o EU vodstvu i o konkretnom informativnom sadržaju koji je meta ove rezolucije.

Kombinacija straha, anksioznosti i paranoje dosegla je već te razine da se ne biraju ni riječi ni potezi - Europa je napadnuta, tvrde, i sada se mora braniti svim sredstvima. Žrtvovati nešto poput slobode govora - do jučer sveto, danas trivijalno - mala je žrtva u ovoj odlučujućoj bitci za opstanak europskih vrednota, tvrdilo se između redaka, a od sada i u punim nedvosmislenim rečenicama.

Bilo bi suvislo pričati o tome da se ideali, baš kao što su sloboda govora i baš kao što je demokracija, cijene i uzdižu samo do trenutka dok daju željene i potrebne rezultate.

1970. predsjednik Čilea postao je Salvador Allende, prvi marksist u povijesti koji je osvojio demokratske izbore, koji je demokracijom, a ne nekakvom krvavom revolucijom, postao vođa naroda. Narod je tako, onim najciviliziranijim oružjem kojeg posjeduje, svojim glasom, odlučio.

"La vía chilena al socialismo" - tako je tvrdio Allende, rekao je da je to pravi put, čileanski put prema socijalizmu. Vjerojatno se nadao da bi tranzicije, obavljene prema udžbeniku, trebale biti pošteđene odmazde. Podsjetimo, samo tri godine ranije, 9. listopada 1967., ubijen je jedan od simbola latinskoameričke socijalističke revolucije, Ernesto Che Guevara, od strane američke CIA-e i njihovih lokalnih suradnika.

Mislio je Allende da će ga glasačke kutije spasiti od takve nezgodne sudbine, ali ništa od toga - demokratskom voljom naroda ili na krilima oružane revolucije, rezultat je jednak - za socijalističke lidere, ako se na ovaj ili onaj način domognu vlasti, smrtna presuda je bila spremna. Tako je i Allende skončao već 11. rujna 1973. u puču kojeg je orkestrirala, još jednom, američka CIA.

Dakako, o demokraciji su se nastavili pisati hvalospjevi. No, kako smo već tada mogli naučiti na primjeru gospodina Allendea - a bilo je sličnih primjera i ranije i kasnije, i sa smrtnim i s manje neugodnim posljedicama po demokratski izabrane, ali nepodobne - demokracija je zgodna mantra koju mogu i trebaju u 1:1 smislu prihvatiti oni čija životna uloga nije previše znati o tome kako svijet zaista funkcionira.

Identična mantra odnosi se i na slobodu govora, naročito na slobodu novinarstva. Opozicija je dobrodošla, ali kontrolirana opozicija. To je ono na čemu se grade mitovi, mitovi o navodnoj objektivnosti, nepristranosti i psuedo-ozbiljnosti.

Zašto je Allende ubijen? Zato jer je bio opasan po SAD. Ne zato što bi Čile krenuo u rat protiv SAD, to ni ne bi bila opasnost jer protiv najveće vojne sile nitko ni ne planira ratovati. Ubijen je jer su njegove ideje bile opasne, bile su zarazne, mogle su se lako proširiti i ostatkom Latinske Amerike, tzv. "stražnjim dvorištem SAD-a".

Veterani CIA-e se vjerojatno više ni ne sjećaju koliko su latinskoameričkih ljevičarskih lidera uklonili. Britanski Channel 4 je 2006. snimio dokumentarni film pod naslovom "638 načina kako ubiti Castra" - s obzirom da je Castro i dalje živ ovo je vrlo poražavajuća statistika za američku CIA-u. Naravno, dok prirodni procesi ne odvedu Fidela s ovog svijeta pokušaji će se nastaviti. Na sreću danas su, barem što se tiče Kube, malo civiliziraniji pa je tako Obamina administracija krenula u operaciju nekakve psuedo-normalizacije odnosa s ciljem da eventualno sruše socijalistički režim iznutra. Vrijeme će pokazati kako će to proći.

Što se ruskih medija tiče, oni su danas istim elitama koje su desetljećima likvidirale svoje protivnike, nova velika, pa čak i egzistencijalna, prijetnja. Daleko veća od ISIL-a. Štoviše, kada bismo bili baš drski mogli bismo reći da ISIL istim elitama niti nije neka prijetnja - primjerice, nakon strašnog masakra u Parizu mizerno niska popularnost francuskog predsjednika Francoisa Hollande je malo živnula, porasla je za koji postotak, a ujedno su utihnuli i vrlo ozbiljni i veliki anti-vladini prosvjedi potaknuti kontroverznim Zakonom o radu.

Ruski mediji s druge strane su prava noćna mora. Oslanjaju se na internet, na društvene mreže, kruže Facebookom, umnožavaju se na YouTubeu... Kako ih zaustaviti? Prvi dobar potez po tom pitanju svakako je spomenuta rezolucija, ali pitanje je hoće li to biti dovoljno. Vjerojatno neće.

EU dužnosnici, ako su ozbiljni i ako žele dobiti ovu bitku, jednostavno će morati posegnuti za nekim opakijim mjerama. Idući potez bi svakako trebao biti pokušaj gašenja spomenutih izvora (u prvom redu su to RT i Sputnik). Ali kako ih ugasiti? Možda bi najbolje bilo da počnu s YouTubeom jer to je prostor gdje mnogi mlađi ljudi dolaze u potrazi za informacijama o svijetu koji ih okružuje.

Nije dobro - prema aktualnim podacima video snimke ruskog RT-a, na engleskom jeziku, do sada su na YouTubeu pogledane 1,8 milijardi puta. Ispred njih je od velikih medija još jedino ABC News, a CNN je iza njih s 1,5 milijardi puta pregledanih video snimaka.

Naravno da bi uklanjanje s YouTubea bilo kontroverzno, ali tu nema ničeg ilegalnog. Na kraju krajeva, YouTube je američka korporacija u vlasništvu internetskog giganta Google.

Ako to ne pomogne morati će se ići i na ukidanje frekvencija, da bi se spasilo sve one koji prate ruske kanale putem svojih televizora. Spomenuta rezolucija zapravo i jest uvertira u te poteze - zato se i izjednačava ruska propaganda s ISIL-om. Odobravate li sve mjere, uključujući i letalne, u borbi protiv ISIL-a? Da? Pa onda moramo istom snagom boriti se i protiv ove pošasti, bez obzira na kolateralne žrtve.

No, vremena je malo, barem u očima EU vodstva gdje počinju dominirati teoretičari zavjere prema kojima Putin dobiva izbore za izborom. Prvo je pobijedio u Britaniji kada je britanski narod glasao za Brexit. Nakon toga je pobijedio i u Americi gdje je učinio nešto nasjatrašnije - ugurao je svog čovjeka u Bijelu kuću!

I dok europarlamentarci biraju riječi za novu rezoluciju, Putin i dalje grabi bez milosti... Bugarsku, Moldaviju, Estoniju... Što je iduće? Francuska? Italija?

Izgleda tako. Štoviše, ova rezolucija i početak ove operacije možda dolaze čak i prekasno. Trebalo je na vrijeme intervenirati, nekako narodima objasniti da moramo odustati od te sulude koncepcije slobode informacija ako želimo spasiti Europu od brutalnih ideja s Istoka.

Najstrašnije od svega je podla taktika kojom ruski mediji operiraju, to je ono što izluđuje aktualnu europsku elitu. Naime, barem ovi upereni prema vani, kao što su RT i Sputnik, samu Rusiju gotovo da ni ne spominju - nema ni riječi o ruskim problemima, o besparici izvan gradske linije Moskve, o potpunom mraku za disidente, o kultu ličnosti, o geopolitičkim ambicijama i širenju interesnih sfera. Od toga se ne spominje ništa. Samo Putin kao navodno umni vođa čeličnih živaca i šahovske pronicljivosti. No, zato se itekako spominju grijesi Zapada, svi, do najsitnijih detalja! U tom propagandom vrtlogu gotovo da se ni ne stremi proglašenju svijeta sivim već se bijela i crna žele zamijeniti za mjesta - Istok dobar, Zapad loš.

Upravo to se događa - Rusija emitira svoju propagandu bez pauze, sve skupa djeluje kao jedan odlično podmazan stroj koji proizvodi bez prestanka, a mase na Zapadu sve se više i više navlače na proizvedeno i uočavaju nešto strašno - uočavaju da, bez obzira na sve rezolucije i upozorenja, među tom hrpom propagande zapravo i nije sve baš propaganda. Ima tu dosta i one najgore istine, neugodne istine i baš ta neugodna istina poslužila je kao raketno gorivo za taj ruski propagandni stroj.

Da se nije libijskog predsjednika prije 5 godina likvidiralo kao kakvu životinju, da se nije otvoreno slalo naoružanje i novac u Siriju ljudima koji ideološki ne namjeravaju izaći iz okvira Srednjeg vijeka, da se nije europskog radnika bacilo na pod i gazilo po njegovim leđima zato jer se trebalo spašavati financijsku elitu, da se ljude nije mučilo u zloglasnom Guantanamu, da se nije podupiralo autoritarne režime koji ugnjetavaju i progone vlastiti narod - da se bar dio toga nije radilo, danas ruski medijski propagandni stroj ne bi imao što emitirati. Bio bi hrđav, pretežito suh i ne bi zaokupljao previše pažnje. No, radilo se, radilo, i to mijenja sve.

Autor: D. Marjanović

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 28 Nov 2016 12:13:57 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6128/O+propagandnom+stroju+i+njegovom+raketnom+gorivu%3A+Za%C5%A1to+EU+vodstvo+smatra+da+su+ruski+mediji+opasniji+od+ISIL-a+Zato+jer+jesu
Tramp šokirao mnoge, ali ne i Čomskog: 2010. predvideo sve http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6124/Tramp+%C5%A1okirao+mnoge%2C+ali+ne+i+%C4%8Comskog%3A+2010.+predvideo+sve.html Trampova pobeda šokirala je mnoge, ali ne i Noama Čomskog, koji je sličan ishod predvideo još 2010. godine, piše “Raša tudej”.

Čomski je te 2010. opisao situaciju u kojoj bi SAD bile slične vajmarskoj Nemačkoj:

"Najstrašnija stvar o Vajmaru nije to što su nacisti uspeli da unište socijaldemokrate i komuniste, nego što su tradicionalne partije, konzervativne i liberalne, bile omražene i nestale. Ukoliko onda dođe neko ko je harizmatičan i iskren zemlja je u ozbiljnom problemu zbog frustracija, opravdanog besa i odsustva bilo kakvog koherentnog odgovora. Šta bi ljudi trebalo da misle ukoliko neko kaže ‘imam odgovor, imamo neprijatelja'? Tamo su to bili Jevreji. Ovde su to ilegalni imigranti."

Šest godina kasnije Čomski je govorio o svemu što je ranije izjavio.

Opisao je establišment Demokratske partije kao ekvivalent "umerenim republikancima" iz prošlosti.

Kako kaže, republikanska posvećenost bogatstvu i korporativnom sektoru dovodi do toga da nemaju podršku za svoje programe ukoliko ne privuku evangeliste, rasiste i žrtve globalizacije".

"Besni i razočarani su žrtve neoliberalnih politika prošlih generacija. Te grupe dele svoju bes kroz Zapad i centralistički establišment", navodi profesor MIT.

Prema njegovim rečima, oni veruju da će Tramp doneti promenu, "iako i najmanji pogled na njegove predloge fiskalne politike govore suprotno".

Osim toga, ističe da je Trampova kampanja bila "neverovatna u izbegavanju svojih problema".

Čomski navodi i da je teško reći kako je Trampova vlast izgledati.

"Vrhovni sud će dugi niz godina biti u rukama rekreacionara što će dovesti do predvidljivih posledica. Jedina nada je da bi moglo da dođe do smanjenja opasnih tenzija na ruskoj granici", kaže Čomski.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 24 Nov 2016 14:03:53 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6124/Tramp+%C5%A1okirao+mnoge%2C+ali+ne+i+%C4%8Comskog%3A+2010.+predvideo+sve
Krah liberalizma http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6118/Krah+liberalizma.html Dogodilo se nezamislivo, barem prema anketama i parametrima liberalnog političkog bon-tona: Donald Trump je postao predsjednik SAD-a. Dolazak rasističkog i mizoginog klauna milijardera na najmoćniju političku poziciju na svijetu mahom je predstavljen kao signal kraja epohe, kako god da se ta epoha određivala. Prvotne reakcije, od “anonimnih” tržišta do prominentnih komentatora, u izboru Trumpa su prepoznale šok od kojeg će se svijet teško oporaviti. Dvije su enigme preplavile javni prostor: kako se to uopće dogodilo i koliko će nam avanturizma Trumpovo predsjedništvo priuštiti?

Slično kao i u slučaju Brexita, Trumpov je uspjeh popraćen neobičnim povratkom klasne analize u mejnstrim okvire. Neka vrsta "vulgarnog marksizma" postala je u priličnoj mjeri analitičko pribježište svjetskog i domaćeg komentarijata. Priča glasi otprilike ovako: Trumpovu pobjedu, kao i Brexit, osigurala je bijela radnička klasa, "žrtva globalizacije" koja se pobunila protiv establišmenta (i migranata). Iako nema sumnje da su devastirana i opustošena bivša industrijska područja relevantan i utjecajan društveni i politički fenomen, jednostavna klasna mehanika teško može sama iznijeti teret objašnjenja cijelog procesa.

Pobuna radničke klase?

Prema izlaznim anketama koje je proveo CNN i koje treba uzeti s određenom dozom rezerve, Hillary Clinton je osvojila više glasova među siromašnijim stanovništvom. Također, u državama Srednjeg Zapada koje bi trebale biti oličenje podrške zaboravljene bijele radničke klase Donaldu Trumpu, broj glasova koji mu je pripao gotovo je identičan broju koji je osvojio republikanski kandidat Romney na prošlim izborima i tada izgubio u tim državama od Obame. Ono što se promijenilo je drastično manji broj glasova za demokratskog kandidata. Premda je relevantnu ulogu u Trumpovu uspjehu igrala karta novopronađenog glasnogovornika onih zaboravljenih, čini se da je barem jednako utjecajna bila i posvemašnja apatija: krajnje nepovjerenje u demokratsku kandidatkinju, kao i prilično niska sveopća izlaznost.

Ne radi se ovdje o otpisivanju ekonomske dimenzije u glasačkim preferencama, naprotiv, već o potrebi da ju se postavi u kompleksniji okvir. Naime, prema nekim drugim izlaznim anketama, onima Reutersa, većina glasača je upravo ekonomsku dimenziju opisala kao presudnu, istaknuvši nejednakost i društvenu polarizaciju kao ključne aspekte. Predstoji još puno istraživanja i analiza da bi se dobila koherentnija slika, ali elektoralna klasna dinamika je vjerojatno puno kompleksnija od one koju zapravo sam Trump promovira namećući priču da se borbom protiv trgovinskih sporazuma bori za obespravljene radničke obitelji. Ponavljamo, taj aspekt nije irelevantan, ali teško da u tim okvirima možemo govoriti o bilo kakvom koherentnom klasnom subjektu. Analize koje motivaciju podrške Trumpu odozdo nastoje locirati u sjecišta (zamišljenih) interesa sitne buržoazije, ruralne sirotinje i radničke klase, čine se, barem inicijalno, kao produktivnija ulazna točka.

Kraj hegemonije?

Dok će se sastavnice Trumpova uspjeha još dugo istraživati i analizirati, razlozi neuspjeha protukandidatkinje čine se nešto razvidnijim. Političarka najpoznatija po brutalnoj vanjskoj politici i bliskošću s Wall Streetom nije na raspolaganju imala nikakve mobilizacijske kapacitete osim širenja straha od Trumpa. No, kako svjedočimo već godinama diljem svijeta, liberalna politika borbe protiv radikalnije desnice zasnovana na srednjoklasnim strahovima, osuđena je na neuspjeh. Možda se dometi njene taktike najbolje očituju u tome što je Trump osvojio više glasova bijelih žena (i tek nešto manje od žena ukupno) i gotovo trećinu glasova hispanoamerikanaca. Također, ti podaci nam govore da se Trumpov uspjeh ne može svesti na rasizam i seksizam, što bi liberalni komentarijat volio više nego išta. Dodajmo i da se polovica njegovih birača protivi masovnim deportacijama koje je u kampanji zagovarao.

Zasigurno da svaka pojedina zemlja iziskuje posebnu analizu zbog specifičnosti političkih tradicija i institucionalnih odnosa, ali trend je vrlo primjetan: vladajuća klasa više ne može ponuditi onaj tip hegemonije koji je baštinila od Drugog svjetskog rata naovamo. S obzirom na to da upravljanje kriznom ekonomijom iziskuje politike poput mjera štednji i sličnih oblika institucionalnog prilagođavanja obnovi profitnih stopa nauštrb životnog standarda, liberalna demokracija i njene procedure teško da više mogu predstavljati ključan ideološki cement i jamac stabilnosti. Simptomi tog procesa množe se diljem svijeta. Manifestiraju li se oni kao podrška radikalnoj desnici koja navodno govori u ime naroda i prisvaja si auru autentičnosti u kontekstu parlamentarne sterilnosti ili kao opća apatija, varira od države do države.

Politička formula koju desnica nudi, a promovirali su je u reakcijama na Trumpovu pobjedu i ovdašnji desničari poput generala u dijaspori Željka Glasnovića i bivšeg ministra okoliša i kolumnista Feral Tribunea Ive Banca, sastoji se u prepoznavanju šifre za navodnu koaliciju manjina i elite: politička korektnost. Trik se sastoji u tome da se: a) profesionalizacija skrbi za manjine i njeno odstranjivanje iz klasne dinamike predstavi kao zavjera protiv većinskog identiteta b) prešuti centralna politička korektnost postsocijalističkog svijeta: pristojna šutnja o kapitalizmu. Rješenje trika jedino može biti inkluzivna i solidarna klasna politika.

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 15 Nov 2016 14:04:47 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6118/Krah+liberalizma
Dramatični preokret u samoj završnici: Hoće li ipak Donald Trump postati novi američki predsjednik? http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6112/Dramati%C4%8Dni+preokret+u+samoj+zavr%C5%A1nici%3A+Ho%C4%87e+li+ipak+Donald+Trump+postati+novi+ameri%C4%8Dki+predsjednik.html Daleko najzanimljiviji američki predsjednički izbori u zadnjih nekoliko desetljeća održat će se idućeg utorka, 8. studenog 2016. Ne samo da ovog puta, vjerojatno prvi puta u američkoj povijesti, svjedočimo izboru između kandidata establišmenta i kandidata anti-establišmenta, upravo u ovim zadnjim danima utrka postaje dramatična i neizvjesna.
 
Ne treba posebno isticati tko je čiji kandidat, svima je do sada već jasno kako Hillary Clinton predstavlja kandidatkinju američkog Wall Streeta, neoliberalnog kapitalizma s tendencijom širenja zona slobodne trgovine i globalnog vojnog intervencionizma. Kao gorka pilula zamaskirana u nešto slatko, Hillary u isto vrijeme pomno emitira vlastitu, navodnu, progresivnost. To je opaki plan jer živimo u jednom vrlo čudnom političkom vremenu kada glavni transferi informacija, odnosno mediji, bili mali ili veliki, jednostavno ne mogu reći 'ne' nečemu što je upakirano u celofan progresivnosti.

Dakako, riječ je o novinskom kvazi-elitizmu i osjećaju za isplativu samocenzuru. No, da stvar bude patetičnija, Hillary Clinton definitivno nije liberalni progresivac. Bernie Sanders jest, a još i više od njega jest kandidatkinja Zelene Stranke Jill Stein čiji stavovi predstavljaju ono što bi Demokratska Stranka - u nekom savršenom svijetu - trebala biti.

Oni koji cijene Hillary ili će za nju glasati zato što je progresivni liberal su ili neznalice ili pripadaju istoj skupini ljudi kakvoj i ona sama pripada - herojima dvostrukih standarda. Kako može Clinton ikada biti progresivni liberal kada je glasala za zločinačku američku invaziju na Irak? Kako može biti progresivni liberal kada prije desetak godina tvrdi da je brak zajednica u koju ekskluzivno mogu stupati muškarac i žena da bi se danas, kada su se trendovi poimanja baka radikalno promijenili, nastojala prikazati nekakvom heroinom borbe za prava LGBT osoba?
Prosječni glasač Hillary Clinton spada u jednu od eventualnih tri kategorija. U prvoj skupini imamo ljude koji jako dobro shvaćaju njen modus operandi, koji ne vide baš ništa sporno u tome da predstavnicima Wall Streeta pojašnjava kako na takvoj funkciji zapravo treba imati dvije osobnosti - jednu za javnost, a jednu za njih. U ekstremnom podilaženju skupini koja predstavlja omraženih 1% (a možda i 0,1%), ovi njeni glasači ne vide ništa sporno jer znaju da bi i sami djelovali na takav perfidan način da su u prilici.

Druga skupina birača Hillary Clinton su osobe koje u njoj vide nekakvu veliku pobjedu, možda i osobnu pobjedu. U ovoj skupini se nalazi velik broj žena kojima je primarno bitno da je ona sama žena dok je sve drugo sekundarno. Ne treba ni spominjati koliko je ovo pogrešan, pa čak i seksistički, stav. I Jill Stein je žena, daleko kvalitetnija žena, pa zašto onda nju nitko ne spominje i zašto su joj vrata većine medija zatvorena?
Žene koje se raduju pobjedi Hillary Clinton misleći da će to biti velika pobjeda za položaj žena mogu pogledati u kakvoj situaciji danas žive crnci nakon 8 godina vladavine Baracka Obame. Crnci u SAD-u i danas su žrtve žestoke diskriminacije, vjerojatno i veće nego ranije. Čine znatno veći prosječni postotak zatvoreničke populacije, a policijska brutalnost protiv njih rezultirala je izgredima i pobunama u gradovima kao što su Baltimore, Charlotte i Ferguson.

Zanimljivo je kako, prema anketama, što su žene u SAD-u (i ostatku svijeta) obrazovanije, to bi prije glasale za Hillary Clinton. Kako to objasniti i je li ovdje slučaj o nekakvom paradoksu? S jedne strane može se konstatirati da će njen rival, Donald Trump, izgledati odbojnije ženama što su više obrazovane. To je logično jer Trumpovi komentari uistinu su uvredljivi, no, činjenica jest da kod manje obrazovanih žena isti mogu, možda, proći i kao nešto "simpatično", mada nije, dok visoko obrazovane žene u takvim manirima vide čistu manifestaciju patrijarhalnog sistema koji je žene ugnjetavao od pamtivijeka.

Drugim riječima, nije teško shvatiti zašto su tolike žene u SAD-u protiv Trumpa. No, prisjetimo se demokratskih predizbora 2008. godine kada su se za kandidaturu borili 8 godina mlađi Barack Obama i Hillary Clinton. Zašto su visoko obrazovane žene tada, također, snažno dale potporu Hillary Clinton? Obama svakako nije ostavljao dojam vulgarnog seksista kao što je to Trump. Dakle, o nekakvom seksizmu ovdje ipak je riječ, ali o ženskom. Navijanje za Hillary Clinton samo zato što je žena je apsurdno. Ipak, taj čimbenik, koji bi trebao biti trivijalan, odigrat će veliku ulogu.

I napokon osvrnimo se i na treću skupinu glasača Hillary Clinton, a to su ljudi koji jednostavno ne znaju previše o politici, odnosno glasaju onako kako im to mediji na svoj suptilan način narede. Mediji danonoćno emitiraju vijesti o tome kako je Trump užasan kandidat, da je neuračunljiv, da je silovatelj, da će izazvati globalnu ekonomsku krizu, da će izazvati Treći svjetski rat... Ljudi koji ne znaju baš ništa ni o politici ni o geopolitici, prestrašeni su, u panici su da će zli i ludi Trump doći na vlast i uništiti sve. Ova skupina možda i najgorljivije podupire Hillary Clinton jer istinski vjeruje da glasom za nju spašava SAD od katastrofe.

U ovu treću skupinu mogli bismo staviti jednu podskupinu, a to su ljudi koji ne prihvaćaju baš sve što im mediji serviraju, ali još uvijek smatraju kako je Hillary, kada se sve zbroji i oduzme, ipak manje zlo. Ovo nije pretjerano entuzijastična, ali je daleko najbrojnija skupina koja će glasati za nju. Tu su i mladi ljudi, milenijalci, koji su se jako angažirali oko potpore Bernieju Sandersu (koji ih je kasnije poprilično izdao kada je dao potporu za Hillary Clinton - što je ekvivalent da lider Occupy pokreta da potporu za Goldman Sachs).

Tko su pak Trumpovi birači? Tu zaista imamo svega i svačega, od lijevih anti-imperijalista do desnih rasista i neo-nacista. Svi oni koji na bilo koji način shvaćaju da s establišmentom nešto ne valja ili da je establišment postao problem, gravitiraju prema Trumpu mada im u pojedinim slučajevima bilo teško to priznati.

No, Trump je dio nečeg šireg od sebe samog, dio je jednog gotovo spontanog anti-establišment pokreta koji je počeo naglo prožimati cijeli Zapadni svijet. Sam Trump je toga itekako svjestan i lukavo jaše taj nadolazeći val šaljući u isto vrijeme i one poruke koje će animirati i malo širu publiku, ne samo onaj njen obespravljen dio (obespravljenost u SAD-u, najvećoj kapitalističkoj sili svijeta, je stanje za široke mase).
Takvom taktikom se Trump približio Hillary na svega nekoliko posto, a prema nekim anketama - prije svega lista LA Times - Trump čak i uvjerljivo vodi.

Je li moguće da je u zadnjim metrima ove utrke dobio vjetar u leđa od FBI-a koji je baš sada odlučio ponovno otvoriti istragu protiv Hillary Clinton i njene ilegalne uporabe privatnog e-mail servera za državničke poslove? Moguće je, američki kompletan sistem se sada, u ovim završnim danima, preispituje iznutra i ne bi iznenadilo da neki žele biti na strani za koju se do sada mislilo da nema nikakve šanse, a sada već izgleda kao pobjednička.

Što se američkog naroda tiče, mnogima je već dosta slušanja toga za koga bi trebali glasati od strane kojekakvih licemjernih TV voditelja koji su sebi uzeli za pravo suditi tko je od kandidata sposoban obnašati dužnost najmoćnije osobe na svijetu. Ovi izbori zbog svega toga su drugačiji, a njihov ishod odredit će budućnost i Amerike i svijeta.
 
Autor: D. Marjanović
 
Izvor: Advance.hr
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Mon, 7 Nov 2016 13:40:19 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6112/Dramati%C4%8Dni+preokret+u+samoj+zavr%C5%A1nici%3A+Ho%C4%87e+li+ipak+Donald+Trump+postati+novi+ameri%C4%8Dki+predsjednik
Izvještaj organizacije Amnesty International zaključuje kako je oko 300 civila ubijeno u zadnjih 11 zračnih napada američke koalicije na prostoru Sirije http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6109/Izvje%C5%A1taj+organizacije+Amnesty+International+zaklju%C4%8Duje+kako+je+oko+300+civila+ubijeno+u+zadnjih+11+zra%C4%8Dnih+napada+ameri%C4%8Dke+koalicije+na+prostoru+Sirije.html Organizacija za ljudska prava Amnesty International istražila je zadnjih 11 zračnih napada američke koalicije na prostoru Sirije te su zaključili kako je pritom ubijeno oko 300 civila. U njihovom izvještaju poziva se SAD da se očitaju po pitanju civilnih žrtava u njihovim napadima protiv ISIL-a.

Nadalje, navodi se kako centralno zapovjedništvo američke vojske nije provelo nužne mjere kako bi se zaštitili životi civila. "Strahujemo kako američka koalicija znatno podcjenjuje civilne žrtve u operacijama u Siriji", navodi se u izvještaju.

Poziva se na provedbu nezavisne i nepristrane istrage po pitanju kršenja međunarodnih ljudskih prava u ovim napadima.

Amnesty je svoj izvještaj sastavio na temelju informacija svjedoka na terenu, drugih organizacija za ljudska prava kao i na temelju dostupnih fotografija i video zapisa. Za sada iz američke vojske nisu potvrdili niti jednu civilnu žrtvu u spomenutim napadima.

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 4 Nov 2016 10:49:48 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6109/Izvje%C5%A1taj+organizacije+Amnesty+International+zaklju%C4%8Duje+kako+je+oko+300+civila+ubijeno+u+zadnjih+11+zra%C4%8Dnih+napada+ameri%C4%8Dke+koalicije+na+prostoru+Sirije
Više od 80 udruga za ljudska prava zatražilo da se Rusiju izbaci iz UN Vijeća za ljudska prava http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6104/Vi%C5%A1e+od+80+udruga+za+ljudska+prava+zatra%C5%BEilo+da+se+Rusiju+izbaci+iz+UN+Vije%C4%87a+za+ljudska+prava.html Veći broj organizacija za ljudska prava poslao je zahtjev UN-u u kojem se traži da se Rusiju izbaci iz UN Vijeća za ljudska prava (UNHRC). Peticiju je potpisalo više od 80 organizacija među kojima se nalaze i Human Rights Watch, CARE International, Refugees International i druge.

Traže da se Rusiju izbaci iz UNHRC-a zbog njihovog angažmana u Siriji. Navode kako Rusija u svojim zračnim napadima rutinski cilja civile i civilne objekte.

Apel je poslan pred glasanje ovog petka na kojem će se birati članice koje će predstavljati istočnoeuropsku skupinu pri Vijeću, a za tu poziciju natječu se Rusija, Mađarska i Hrvatska.

UN Vijeće za ljudska prava je UN-ova organizacija od 47 članica koja ima za cilj promovirati zaštitu ljudskih prava diljem svijeta. Rusija je trenutačno jedna od članica, no članstvo im ističe ove godine.

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Wed, 2 Nov 2016 12:36:20 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6104/Vi%C5%A1e+od+80+udruga+za+ljudska+prava+zatra%C5%BEilo+da+se+Rusiju+izbaci+iz+UN+Vije%C4%87a+za+ljudska+prava
Ekvadorske vlasti potvrdile kako su Assangeu ograničili pristup internetu: "Nije izvršen pritisak na nas, ali mi smo zemlja koja se ne upliće u tuđe izborne procese" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6098/Ekvadorske+vlasti+potvrdile+kako+su+Assangeu+ograni%C4%8Dili+pristup+internetu%3A+%22Nije+izvr%C5%A1en+pritisak+na+nas%2C+ali+mi+smo+zemlja+koja+se+ne+upli%C4%87e+u+tu%C4%91e+izborne+procese%22.html Ekvadorske vlasti potvrdile su tijekom jučerašnjeg dana kako su djelomično ograničili internetski pristup Julianu Assangeu, osnivaču WikiLeaksa koji se još od sredine 2012. nalazi na prostoru ekvadorske ambasade u centru Lononda gdje je dobio azil, no, iz same zgrade ambasade ne može izaći jer bi odmah bio uhićen od strane britanske policije.
 
Podsjetimo, Assange je izgubio pristup internetu u nedjelju i odmah su krenule spekulacije kako je na Ekvador izvršen veliki pritisak zbog WikiLeaks objava dokumenata vezanih uz kampanju američke kandidatkinje Hillary Clinton.

No, ekvadorske vlasti tvrde kako su sami donijeli odluku. "Ekvadorska Vlada poštuje princip neuplitanja u tuže unutarnje poslove niti se upliće u aktualne izborne procese te ne podupire posebno niti jednog kandidata", stoji u poruci.

Pritisak ili ne, sada se zna da je internetska veza Assangeu ipak ukinuta zbog WikiLeaks objava o Hillary Clinton.

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 21 Oct 2016 11:58:57 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6098/Ekvadorske+vlasti+potvrdile+kako+su+Assangeu+ograni%C4%8Dili+pristup+internetu%3A+%22Nije+izvr%C5%A1en+pritisak+na+nas%2C+ali+mi+smo+zemlja+koja+se+ne+upli%C4%87e+u+tu%C4%91e+izborne+procese%22
Pretvaranje Jemena u pakao na Zemlji: Obama pred kraj mandata uvodi Ameriku u još jedan rat - rat koji će Ameriku koštati sveg morala http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6094/Pretvaranje+Jemena+u+pakao+na+Zemlji%3A+Obama+pred+kraj+mandata+uvodi+Ameriku+u+jo%C5%A1+jedan+rat+-+rat+koji+%C4%87e+Ameriku+ko%C5%A1tati+sveg+morala.html Rat u Jemenu je jedan od onih ratova za koje se Obamina administracija nadala da će biti što manje na svjetskim naslovnicima zbog činjenice da je toliko pogrešan, nemoralan i strašan da bi ikakva poveznica američkog vodstva s istim vrlo lako koštala SAD svog moralnog kapitala - sada, na kraju mandata, Obama direktno uskače u taj rat. Čak i za one koji ne znaju gdje je Jemen na karti svijeta nije teško pojasniti o kakvom se sukobu ovdje radi. 

Jemen, s oko 25 milijuna stanovnika, je najsiromašnija država arapskog svijeta smještena na jugu arapskog poluotoka. Graniči s bogatom Saudijskom Arabijom na sjeveru i diplomatski neutralnim Omanom na istoku.
Za vrijeme Hladnog rata postojala su dva Jemena - Sjeverni (vojna hunta, pro-Zapadna orijentacija) i Južni (socijalistički, pro-sovjetski). Predsjednik Sjevernog Jemena od 1978. bio je moćni, a prema brojnim izvorima i vrlo korumpirani (navodno je namaknuo bogatstvo koje se mjeri između 30 i 60 milijardi USD), Ali Abdullah Saleh.

Nakon ujedinjenja dvaju Jemena 1990. godine (unatoč različitim ideološkim stavovima, dva Jemena nikad nisu ratovala, čak su često imali i dobre odnose) Salehova vlast se nastavila, odmah je postao predsjednik ujedinjenog Jemena i na toj poziciji je bio sve do 2012. godine, odnosno do izbijanja velikih anti-vladinih prosvjeda u sklopu tadašnjeg tzv. Arapskog proljeća.

Još od 1978. do 2012. Jemenom vlada Ali Abdullah Saleh, a i danas je jedan od najutjecajnijih aktera60 do 65% stanovnika Jemena su suniti, a 35 do 40% su šijiti. Saleh je sunit i bio je saveznik Saudijske Arabije. Ukratko - loše vijesti za jemenske šijite koji su se pobunili. 2009. jemenska vojska, uz pomoć Saudijske Arabije, kreće u napad na šijitske pobunjenike - tisuće su ubijene, a deseci tisuća protjerani. Nadalje, šijitski pobunjenici ističu kako Saudijska Arabija direktno financira i pomaže Al-Qaedu u Jemenu kako bi se borila protiv njih.

U cijelu priču već tada se uključuje SAD - dakle, govorimo tek o početku prvog mandata predsjednika Baracka Obame. Što Washington ima protiv jemenskih šijita? Iran. Naime, SAD i Saudijska Arabija - dva ključna saveznika na Bliskom istoku - polaze od pretpostavke da su svi šijiti zapravo lojalni Iranu, njihovom neprijatelju. Jesu li te pretpostavke točne? U većini slučajeva vjerojatno jesu mada je Iran znatno više involviran u Iraku i Siriji nego u Jemenu, no osovina Washington-Rijad ne želi ništa prepustiti slučaju. Boje se jemenskih šijitskih pobunjenika jer u njima vide ulazak iranskog utjecaja s južne strane arapskog poluotoka.

Kako smo i spomenuli, velik trud se ulagao u to da Jemen ne bude na naslovnicama, a u takvom vakuumu svašta prolazi. Primjerice, na zapovijed američkog predsjednika Baracka Obame SAD 24. prosinca 2009. pokreće napade krstarećim raketama na Jemen - tvrde kako ciljaju Al-Qaedu, ali zapravo pogađaju beduinsko selo al-Majalah i pritom ubijaju najmanje 55 civila, od toga 28 djece. Navodno pritom ubijaju i nekoliko pripadnika Al-Qaede.

Riječ je o velikom incidentu za kojeg nitko nije čuo.

2013. snimljen je i dokumentarni film o tome, naziva "Dirty Wars" (Prljavi Ratovi) na temelju knjige istraživačkog novinara Jeremya Scahilla (koji je zajedno s Glennom Greenwaldom jedan od suosnivača lista The Intercept).

Kompletan film "Prljavi Ratovi" možete pogledati ovdje:


Koliko to sve znači? Malo ako široka javnost o tome ne zna ništa. Informacije nisu duboko zakopane - međunarodna organizacija za ljudska prava, Human Rights Watch, u svom izvještaju opisuje detalje američkog napada na beduinsko selo al-Majalah.

* Veliki HRW izvještaj o američkim napadima dronovima u Jemenu možete pročitati ovdje: https://www.hrw.org/report/2013/10/22/between-drone-and-al-qaeda/civilian-cost-us-targeted-killings-yemen

U američkim napadima bespilotnim letjelicama ubijeno je i još puno više jemenskih civila - no, osim ponekog prosvjeda upućenih udruga, ostatak svijeta ne zna ništa o Jemenu i američkoj ulozi u tom ratu.

Vratimo se na 2012. - s vlasti je srušen dugogodišnji predsjednik Saleh, a SAD je odmah instalirao na vlast svog i saudijskog čovjeka po imenu Abd Rabbuh Mansur Hadi. Hadi je postao predsjednikom na jemenskim izborima na kojima je bio jedini kandidat (unatoč tome tadašnja američka državna tajnica Hillary Clinton pozdravila je ovaj potez kao "demokratski").

No, Hadi nije dugo bio na vlasti - u rujnu 2014. šijitski pobunjenici, koji se nazivaju Houthi, preuzimaju kontrolu nad glavnim gradom Sanaa, a Hadi se daje u bijeg. Nije teško pogoditi gdje je pobjegao, u Saudijsku Arabiju, dakako.

U Washingtonu i Rijadu nastaje panika - preuzimanje kontrole od strane Houthi pobunjenika za njih znači samo jedno: Iran preuzima Jemen. Takvo što se ne smije dopustiti i već u ožujku iduće godine, 2015., kreće saudijska vojna agresija na Jemen. Saudijske snage pokreću intenzivne zračne napade, a potporu im daju njihovi zaljevski arapski saveznici. Unatoč potpuno ilegalnoj agresiji, SAD se oglašava i poručuje kako daju potporu agresiji koju predvodi njihov saveznik, Saudijska Arabija.
Saudijski F-15COno što je uslijedilo od ožujka 2015. do danas je zapravo niz ratnih zločina. Ako jedan SAD - koji se predstavlja za moralnu vertikalu cijelog svijeta - ubija civile po Jemenu, onda možemo samo zamisliti što radi jedna Saudijska Arabija, apsolutistička monarhija u kojoj još uvijek postoje srednjovjekovni zakoni (primjerice smrtna kazna za vještice).

Svijet je pratio događaje u Siriji, u Ukrajini... za to vrijeme trajala je kriminalna agresija protiv Jemena. Saudijske zračne snage namjerno su gađale brojne civilne objekte, od škola, tvornica, bolnica do tržnica.

Unatoč tome nisu uspjeli slomiti pobunjenike - između ostalog i zbog činjenice da se njima pridružio neočekivani saveznik, svrgnuti predsjednik Saleh i njemu odana vojska (Saleh očito osjeća da bi pobunjenici mogli trijumfirati u ovom ratu te tu vidi svoj put za povratak natrag na vrh). Ne samo da Saudijska Arabija nije slomila pobunjenike već su sada i sami postali žrtva - naime, jemenske pobunjeničke i vojne snage sve više izvode raketne napade na teritorij Saudijske Arabije - vraćaju rat agresoru sve snažnije iz dana u dan.
Američki državni tajnik John Kerry sa saudijskim kraljem Salmanom i saudijskim ministrom vanjskih poslova Adelom al-JubeiromU Rijadu je panika i u toj panici nastavljaju još intenzivnije s onim što su radili od početka - ubijanjem jemenskih civila. Naime, prije tjedan dana izveden je opći pokolj u glavnom gradu Sanaa. Organizacija Human Rights Watch piše kako je u napadu na pogreb koji se održavao u glavnom gradu ubijeno više od 100 civila. Također se navodi kako je riječ o očitom ratnom zločinu.

Nakon ovog pokolja uslijedili su pozivi svih relevantnih organizacija za ljudska prava SAD-u da prestanu s podupiranjem zločinačke saudijske agresije na Jemen.

Iz Washingtona je stigla nekakva mlaka izjava osude, ali ništa konkretno. No, nekoliko dana nakon situacija poprima jedan sasvim drugi pravac. Naime, iz američke vojske poručuju kako su jemenski Houthi pobunjenici u dva navrata gađali njihov ratni brod USS Mason koji se nalazio u blizini jemenske obale. Rakete su navodno pale u more prije nego su dosegle američki brod. 

Cijela ova priča djeluje vrlo neuvjerljivo i imajući u vidu američki angažman u Jemenu s opravdanom sumnjom može se gledati i na same raketne napade. Nadalje, ako su se napadi zaista i dogodili, nemoguće je reći tko ih je izveo, odnosno mogla je izvesti neka skupina kojoj je tako naređeno samo da stvori povod na temelju kojeg bi SAD mogao ući, punom snagom, u ovaj rat.

Nije dugo trebalo čekati - američke snage izvele su nekoliko napada svojim krstarećim Tomahawk raketama na položaje jemenskih Houthi pobunjenika te su pritom, navode, uništili nekoliko radarskih sustava.

VIDEO: Snimka američke mornarice - ispaljivanje krstarećih raketa Tomahawk na Jemen, 12. listopada 2016.


Zašto SAD to radi? Nekoliko je razloga - da pomognu svojim saudijskim saveznicima, dakako, ali postoji još jedan razlog. Naime, u Siriji im očito ne ide, nemaju načina kako zaustaviti rusko-sirijsku ofenzivu u Aleppu (odnosno ne žele riskirati s ruskim S-300 i S-400 sustavima) tako da sada očajnički moraju demonstrirati svoju vojnu moć negdje, bilo gdje, jer nikada se ne smije dozvoliti dojam da je SAD, najveća vojna sila svijeta, negdje nadjačana.

To je jedan od razloga zašto SAD sada napada Jemen, zbog skretanja pažnje, po istom ključu kako je i Clinton 90-ih napao Sudan da skrene pažnju s Lewinsky skandala.

Hoće li nekoliko krstarećih raketa biti dovoljno? Izgleda da neće jer je američki predsjednik Barack Obama upravo poručio Kongresu kako zadržava pravo izvođenja napada na Jemen "kada god to bude nužno i primjereno". Potvrđivanje ideologije američke izuzetnosti? Izgleda. SAD još jednom pokazuje svijetu - a naročito saveznicima koji potajno razmišljaju o odbijanju poslušnosti - kako su oni sila koja može napasti gdje hoće i kada hoće.

* Foto-esej reporterke Alex Potter o žrtvama rata u Jemenu možete pogledati ovdje:
https://theintercept.com/2015/07/10/yemen-airstrike/


Tijekom jučerašnjeg dana Obama je obavijestio Kongres kako je odobrio napade na Jemen kao "odgovor na ispaljivanje protubrodskih raketa od strane Houthi ustanika". Zanimljivo je da, još jednom, SAD uopće nema dokaze da su rakete ispalili Houthiji, ali Obama svojim stavom daje do znanja da Americi dokazi i ne trebaju, dovoljna je riječ američkog predsjednika. Naime, glasnogovornik Pentagona, Peter Cook, samo dan ranije je za vrijeme novinske konferencije rekao: "Ne znamo tko je povukao okidač, znamo da samo da su rakete ispaljenje s Houthi teritorija".

VIDEO: Jemenski novinar Nasser Arrabyee u emisiji Democracy Now - "Obama ubija Jemen!"


Houthiji poručuju kako oni nisu izveli nikakve napade protiv američkih brodova te navode kako je riječ o "lažnim povodima" kojima se želi dodatno eskalirati situacija i pojačati bombardiranje Jemena.

"Ove optužbe su potpuno neutemeljene - vojska i narodne snage nemaju nikakve veze s tim napadima. Potpuno smo spremni surađivati u istrazi kako bismo pronašli odgovorne za napad na američki brod", navodi se u službenoj izjavi Houthi vodstva, de-facto jemenske vlasti, koju prenosi državna novinska agencija Saba.

Što to znači SAD-u? Apsolutno ništa. Obama je rekao kako su Houthiji napali i sada ih treba kazniti. Sutra se možda opet desi kakav "Houthi napad" pa će SAD odgovoriti još i znatno većom silom - tako počinju ratovi u vakuumu medijske cenzure, u sistemu gdje izvještaji međunarodnih organizacija za ljudska prava ne znače ništa jer ništa ne može poljuljati (medijsku) popularnost američkog predsjednika, naročito ne pred izbore na kojima se očekuje kako će štafetu od njega preuzeti Hillary Clinton.

Zračni udari na jemenski glavni grad SanaaNo, pitanje je hoće li SAD moći tek tako pridružiti se svojim saudijskim saveznicima u razaranju Jemena, zemlje koja se zbog rata - i namjernog uništavanja njene infrastrukture - nalazi u ogromnoj humanitarnoj krizi (kronično nedostaje pitke vode). Naime, Iran je poslao svoje ratne brodove pred obalu Jemena kao direktno upozorenje SAD-u da neće tolerirati njihovo ponašanje.

Obamina ostavština, kako mu se zadnji mandat približava kraju, sve je više i više ukaljana, a odluka Nobelove komisije sve je veća sramota.

Ray Offenheiser, predsjednik humanitarne organizacije Oxfam America, objavio je jučer tekst u listu TIME, u kojem se osvrnuo na američku potporu saudijske agresije na Jemen, te piše:
"Humanitarni udarac ove kampanje bombardiranja je stravičan - niti jedan civil nije nepogođen. Jemen, najsiromašnija zemlja Bliskog istoka sada se nalazi na rubu gladi. Brojke rijetko mogu opisati sav očaj sukoba, ali su dobar početak - više od 19 milijuna ljudi nema pristup čistoj vodi, 14 milijuna gladuje ili je pothranjeno, a više od 3 milijuna je protjerano iz svojih domova... 

... U konačnici trebamo se zapitati kako će se ovo odraziti na ostavštinu predsjednika Obame. On i njegovo vanjskopolitičko vodstvo će sigurno jednog dana ponovno se prisjetiti odluka u Jemenu gdje traje pokolj i svakodnevni napad na ljudsko dostojanstvo.

Svakim danom dok SAD podupire ovaj rat, sa svakim zračnim napadom na civile, sa svakim ubijenim civilom, ranjenim ili izgladnjelim, sa svakim američkim oružjem koje je korišteno u Jemenu, sa svakim punjenjem zrakoplova koji ubija i ranjava civile, SAD gazi svoju reputaciju u svijetu".


Offenheiser je u pravu, SAD gazi po svojoj reputaciji, ali samo zato što može, zato jer ih prozvati nitko neće. Američka predsjednička kampanja ulazi u samu završnicu - mediji će slaviti 8 godina predsjedništva Baracka Obame tvrdeći kako je bio odličan predsjednik, umjeren, uravnotežen i simpatičan. No, stanovnici Jemena neće na taj način pamtiti njegovih 8 godina jer njihove živote je direktno svojim odlukama pretvorio u pakao, a sada bi im, kao oproštajnu gestu, mogao taj pakao učiniti još i strašnijim.



Izvori i reference:

Stop the Saudi war in Yemen
http://www.thehindu.com/opinion/editorial/stop-the-saudi-war-in-yemen/article9212035.ece

Iranian ships in Gulf of Aden: How far might Yemen escalation go?
https://www.rt.com/op-edge/362805-iran-us-yemen-saudi-gulf/

US Escalates Involvement in Yemen
http://therealnews.com/t2/index.php?option=com_content&task=view&id=31&Itemid=74&jumival=17437

‘Limited & proportionate': Obama vows to continue ‘self-defense' strikes in Yemen
https://www.rt.com/usa/362839-obama-yemen-necessary-self-defense/

US: Reassess Targeted Killings in Yemen
https://www.hrw.org/news/2013/10/21/us-reassess-targeted-killings-yemen

U.S. support to Saudi Arabia to hinge on Yemen cease-fire
https://www.washingtonpost.com/world/national-security/us-support-to-saudi-arabia-to-hinge-on-yemen-cease-fire/2016/10/13/2082ac40-916a-11e6-9c85-ac42097b8cc0_story.html

US missiles just made the war in Yemen even more complicated
http://edition.cnn.com/2016/10/14/politics/yemen-us-role-in-war/

Yemen: Saudi-Led Funeral Attack Apparent War Crime
https://www.hrw.org/news/2016/10/13/yemen-saudi-led-funeral-attack-apparent-war-crime

U.S. Support for the War in Yemen Is Indefensible
http://time.com/4531649/yemen-conflict/

'Heinous crime against humanity': how Saudi airstrikes have devastated Yemen
https://www.theguardian.com/world/2016/oct/15/heinous-against-humanity-how-saudi-airstrikes-have-devastated-yemen

Obama: Yemen strikes were 'limited and proportionate'
http://www.usatoday.com/story/news/politics/2016/10/14/obama-yemen-strikes-were-limited-and-proportionate/92066866/

Autor: D. Marjanović

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 17 Oct 2016 11:11:38 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6094/Pretvaranje+Jemena+u+pakao+na+Zemlji%3A+Obama+pred+kraj+mandata+uvodi+Ameriku+u+jo%C5%A1+jedan+rat+-+rat+koji+%C4%87e+Ameriku+ko%C5%A1tati+sveg+morala
Loš i zao bez dobrog: Ako je ovo najbolje što nam američka demokracija može ponuditi onda ovo i nije neka demokracija http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6089/Lo%C5%A1+i+zao+bez+dobrog%3A+Ako+je+ovo+najbolje+%C5%A1to+nam+ameri%C4%8Dka+demokracija+mo%C5%BEe+ponuditi+onda+ovo+i+nije+neka+demokracija.html Noćas je održana druga debata između Hillary Clinton i Donalda Trumpa u velikoj završnici utrke za Bijelu kuću, a nakon odgledane debate može se zaključiti kako je ovo zaista najžešća bitka ove vrste koju smo gledali zadnjih godina, desetljeća zapravo.
 
Bez uvodnog rukovanja

Počnimo s onime o čemu jutros govore svi - nakon kratke najave voditelja (Anderson Cooper s CNN-a i Martha Raddatz s ABC-a) kandidati su ušli u dvoranu u St. Louisu, stali jedno pored drugog te zasjeli na svoja mjesta, bez tradicionalnog rukovanja (ipak, rukovali su se na kraju debate).

Ovo je njihova druga debata od ukupno tri koje će se održati prije izbora 8. studenog. Iduća, i posljednja Trump-Clinton debata, održati će se 19. listopada.

Nitko nikoga nije štedio sinoć - Clinton je Trumpa nazvala zlostavljačem žena, a on joj je zaprijetio kako će, ako on pobijedi, završiti u zatvoru zbog njenog e-mail skandala. Nadalje, nazvao ju je "vragom koji stalno laže".

Sukobili su se oko raznih tema - od poreza, zdravstva, politike prema Siriji itd.

Kada govorimo o Siriji svakako je zanimljivo istaknuti kako se za vrijeme debate Trump osvrnuo na komentar svog potencijalnog potpredsjednika, Mikea Pencea, ističući kako se ne slaže s njegovim stavom da se treba pripremiti za vojnu intervenciju u Siriji.

U nastojanju da osiguraju što veću gledanost brojni američki (ali i međunarodni) mediji najavljivali su ovu debatu kao kakvu bitku u UFC kavezu, no, bitka je uistinu to i bila, a izostanak rukovanja nagovijestio je karakter i tempo verbalnog sukoba koji će uslijediti.

VIDEO: Kompletna snimka druge Trump-Clinton debate, 9.10.2016.

O Trumpovim izjavama

Oboje kandidata imali su razloga biti motivirani, više nego u slučaju prve debate. Trump je, ako ćemo se poslužiti još jednom borilačkom slikom, "na konopcima" - ovog tjedna objavljena snimka njegovog privatnog govora (ali s javnom osobom) od prije 11 godina, mogla bi ga potpuno politički pokopati. I njegovi pristaše, ali i neki neutralni komentatori, reći će kako se radi o "muškom govoru" tipičnom za sportsku svlačionicu - Trump, koji ima velikih problema sa svojim enormnim egom - u toj snimci govori o ženama na jedan krajnje uvredljiv način.

Da se razumijemo, ne smeta ni SAD-u ni svijetu njegov imidž "playboya", to nije grijeh. Percipirati "lijepe žene" kao privlačne također nije mana, ali sama izvedba romantičnih ambicija je ono što će nam pojedinca učiniti simpatičnim i privlačnim ili pak nekulturnim i odbojnim.

Spornu snimku nismo trebali niti čuti, i bez nje znali smo u koju kategoriju "zavodnika" spada Donald Trump - onu čija se "umijeća" te vrste svode na projekciju bogatstva i moći, sirovosti, manjak džentlmenskih manira i općeniti manjak poštovanja prema ženama. Onaj koji će si uzeti za pravo kritiziranje onog segmenta žena koji je slab na čari Donalda Trumpa, odnosno na njegov status moći, zapravo govori nešto i o sebi.

Možda je riječ o taktici ili samo o taktičnosti, ali zavodnik kojeg će mase voljeti je onaj koji će svoje romantične uspjehe - pa baš zbog toga - upotpuniti pozitivnim stavom prema ženama, pokazujući prema njima visoku razinu poštivanja, možda čak i određene kavalirske poniznosti zbog činjenice da su bile voljne u datom trenutku biti involvirane s njime na ovaj ili onaj način.

To nije, kako će reći neki pobornici oštre (i relativno moderne) segregacije muškog svijeta na "alfa i beta mužjake", nikakva "staromodnost" - to je koncept koji prolazi kod javnosti, kod svih generacija.

Možda je JFK, koji je također slovio za ozbiljnog zavodnika, u privatnosti govorio i prljavije stvari od Trumpa, ali on i njemu slični nisu pripremili okolni teren na način da takvi komentari, ako ikad iscure, budu nešto poput šlaga na tortu (ili možda zadnjeg čavla u lijes) . Trump - nažalost po njegovu političku karijeru - do sada je u javnosti već izrekao toliko toga da nas njegovi komentari zapravo ni nisu šokirali. Javnost mu neće otpisati proste i ponižavajuće komentare o ženama kao nešto što je rekao da bi se "napravio faca pred dečkima" - ne, za javnost su ti komentari samo potvrda njegovog općeg stava prema ženama.

Dakako, postoje mnogi muškarci koji će se nakon svega još i više diviti Trumpu, a možda i pokoja žena, ali pritom se dive sirovom konceptu muško-ženskih odnosa koji su dominirali gotovo svom našom poviješću, konceptu kojeg smo odlučivali ostaviti iza nas kao i hladne i vlažne špilje tražeći za sebe ipak nešto udobnije.

No, ovo su ad hominem čimbenici u ovoj debati. Koliko su oni bitni u konačnici? Za samu političku kvalitetu kandidata, vjerojatno i ne previše, ali za ovu završnicu, za Trumpov "electability", ključni su - javnost ipak razmišlja sukladno tim okvirima i to se neće promijeniti u 30-ak dana koliko je preostalo do dana američkih izbora.

O Hillaryinim zločinima

Rekavši sve to, netko će zaključiti kako iz toga proizlazi kako je Hillary Clitnon, očito, bolji izbor - ali ne, Clinton definitivno nije bolji izbor. Štoviše, ako se osvrnemo isključivo na politiku, a to bi i trebala biti glavna funkcija ovih debata, Trump uz sve svoje osobne mane i dalje je, koliko god to nekima bilo teško za prihvatiti, politički pozitivnija osoba u ovoj utrci i to čak ne minimalno već poprilično.

Dakako, ovdje kao nekakvo upozorenje prije eksplicitnog sadržaja moramo istaknuti da ne možemo zapravo znati što točno Trump misli i osjeća, odnosno da li svoje političke stavove emitira zato jer su uistinu njegovi ili je, vrlo točno, osjetio kako diše američki narod, a naročito mladi Amerikanci.

Trump spada u kategoriju bahatog milijardera koji je u toj finoj kaljuži moći i utjecaja rođen i odrastao. Njegov životni put bio je bavljenje oplođivanjem unaprijed dostavljenog kapitala i to je radio relativno uspješno, ali bivša državna tajnica Hillary Clinton je nešto neizmjerno gore po SAD i svijet, ona spada u kategoriju osoba krivih za ratne zločine, ništa manje nego što u tu kategoriju spadaju osobe kao što su George W Bush i Dick Cheney.

Zbog odluka i poteza državne tajnice Clinton uništena je cijela jedna zemlja na sjeveru Afrike, a pritom je ubijeno na tisuće, a ako ne i na desetke tisuća ljudi. Američki imperijalizam jedna je od najstrašnijih pojava našeg doba, odgovorna za milijune živote, ali čak i taj imperijalizam - naročito za vrijeme sukoba s imperijalnim ambicijama ondašnjeg SSSR-a - uništavao je ovaj svijet prema nekim pravilima.

S vremenom je američki imperijalistički intervencionizam, kako je oslabio njihov rival Rusija, postao sve bahatiji i opasniji. No, ipak, čak i kada su krenuli u genocidno uništavanje države Irak za vlastite interese "potrudili su se" osmisliti, po onoj klasičnoj Goebbelsovoj metodi, veliku laž u koju će svi povjerovati - laž o oružju za masovno uništenje.

Ta agresivna potraga modernog američkog imperijalizma za povodima davala je, ako čak i najmanju, šansu drugoj strani da im izbije argumente iz ruke, da u današnje doba moderne komunikacije i brzog transfera informacija na vrijeme pronađe istinu, da razotkrije njihove planove prije nego se vojni stroj pokrene.

Takav, gotovo potpuno sirovi, ali ipak ne sasvim, modus operandi uništavanja nepodobnih zemalja potrajao je do dolaska američke državne tajnice Hillary Clinton na vlast. Ona je bila osoba koja je prešla Rubikon, pod njezinim vodstvom (Obama se držao podalje i više-manje samo je stavljao potpise na gotove papire) napadnuta je Libija bez ikakvog razloga. Ona je digla tempo i nagovijestila svijetu da najveća vojna sila više neće čekati na casus belli - udarit će ako joj se udara i za sobom će ostaviti samo spaljenu zemlju.

Jako puno toga se može spočitati Hillary Clinton - od njene potpune lojalnosti Wall Streetu do promjena političkih stavova po aktualnoj potrebi - ali sve to zajedno nije toliko opasno koliko je opasna njena vanjska politika.

Demokracija s ovakvim izborom i nije neka demokracija

Trump tvrdi kako bi on bio prava suprotnost, kako bi okončao ratove i kako bi donio svijetu stabilnost. Tko zna, možda i bi... a možda i ne bi, možda bi tamo gdje je Hillary naručivala napade Tomahawk krstarećim raketama on naručivao napade taktičnim nuklearnim oružjem. Jednostavno je - onaj koji digne ruku za Trumpa igra se s vatrom, ali onaj koji digne ruku za Hillary uskače cijeli u nju.

Mnogi kažu da je Trump izgubio i sinoćnju debatu i da je zapravo sve gotovo, da je Hillary sada sigurna pobjednica. Možda i jest, mada se u narednih 30-ak dana svašta može desiti, tajne informacije o oba kandidata intenzivno cure u javnost.

No, kako bilo da bilo, ako je ovo najbolje što nam hvaljena američka demokracija može ponuditi, onda to i nije neka demokracija.

Autor: D. Marjanović

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

]]>
Wed, 12 Oct 2016 10:51:14 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6089/Lo%C5%A1+i+zao+bez+dobrog%3A+Ako+je+ovo+najbolje+%C5%A1to+nam+ameri%C4%8Dka+demokracija+mo%C5%BEe+ponuditi+onda+ovo+i+nije+neka+demokracija
Procurile snimke razgovora Kerryja sa Sirijcima gdje zagovara vojno rušenje Assada s vlasti: "Želim uporabu sile, osobno sam se založio za to" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6086/Procurile+snimke+razgovora+Kerryja+sa+Sirijcima+gdje+zagovara+vojno+ru%C5%A1enje+Assada+s+vlasti%3A+%22%C5%BDelim+uporabu+sile%2C+osobno+sam+se+zalo%C5%BEio+za+to%22.html Američki list The New York Times domogao se snimke privatnog razgovora između američkog državnog tajnika Johna Kerryja i pojedinih sirijskih civila koji rade u Siriji na prostoru koji se nalaze pod kontrolom militanata. Riječ je o razgovoru koji se prije nekoliko dana vodio na marginama Generalne skupštine Ujedinjenih Naroda u New Yorku.

U razgovoru se može vidjeti koliko je Kerry frustriran činjenicom da se sirijski predsjednik Bashar al-Assad još uvijek nalazi na vlasti. Nadalje, razgovor otkriva kako bi Kerry koristio sve raspoložive metode da se Assada makne. "Zagovarao sam uporabu sile. Založio sam se za to. Ja sam taj koji je rekao da ćemo napasti Assada zbog (kemijskog) oružja, no, kako i znate, situacija je tada krenula jednim drugim procesom", rekao je Kerry.

"Nitko nije više frustriran zbog toga, što se sirijsko pitanje sada rješava diplomatski, nego mi", poručio je američki državni tajnik.

Iz ove snimke jasno se može zaključiti kako Kerry, mada nastupa kao diplomat, zapravo želi smjenu režima silom, a to bi se već i dogodilo da sirijski predsjednik nema nekoliko vrlo snažnih saveznika.

Reportažu o iscurenom razgovoru možete pogledati OVDE

Izvor: advance.hr 

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 10 Oct 2016 10:21:17 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6086/Procurile+snimke+razgovora+Kerryja+sa+Sirijcima+gdje+zagovara+vojno+ru%C5%A1enje+Assada+s+vlasti%3A+%22%C5%BDelim+uporabu+sile%2C+osobno+sam+se+zalo%C5%BEio+za+to%22
Inicijativa: Tužilaštvo krije ko vodi postupak u slučaju Savamala http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6082/Inicijativa%3A+Tu%C5%BEila%C5%A1tvo+krije+ko+vodi+postupak+u+slu%C4%8Daju+Savamala.html BEOGRAD - Više javno tužilaštvo u Beogradu proglasilo je za tajnu ime tužioca koji postupa u slučaju rušenja objekata u beogradskoj četvrti Savamala a njegov identitet nije saopšten čak ni nakon što je Poverenik za informacije od javnog značaja naveo da takvo postupanje nije u skladu sa zakonom, saopštila je danas Inicijativa "Ne da(vi)mo Beograd".
Kako se navodi u saopštenju, od tog incidenta u izbornoj noći između 24. i 25. aprila, prošlo je više od pet meseci a tužilaštvo je samo saopštilo da istraga još nije pokrenuta a da tokom prikupljanja obaveštenja "nisu naišli ni na jedan podatak koji bi javnosti bio značajan".

Na pitanje koji tužilac postupa u ovom slučaju i pod kojim je brojem ovaj slučaj zaveden, Inicijativa je navela da su iz tužilaštva odgovorili da je to tajna.

"Nakon žalbe, povodom ove odluke reagovao je i Poverenik za informacije od javnog značaja koji je upozorio na činjenicu da su u slučaju Savamala već utvrđeni brojni propusti nadležnih organa i službi, što dodatno opravdava interes, kao i pravo javnosti da sazna informacije u vezi sa slučajem. Poverenik je zaključio i da odluka da se ime i prezime postupajućeg tužioca i broj predmeta o slučaju Savamala proglase tajnom, nije doneta u skladu sa zakonom, te naložio da ovi podaci budu objavljeni u roku od pet dana od dana prijema rešenja. Uprkos reagovanju poverenika i isteku roka, tužilaštvo i dalje skriva ove informacije", dodaje se.

Inicijativa je zapitala zbog čega građani nemaju pravo da znaju ni ;najosnovnije informacije o predmetu koji se bavi jednom od najvećih afera vlasti za koju su, kako se ocenjuje, "komandno i moralno odgovorni i u koju su, po svoj prilici, umešani i visokorangirani funkcioneri poput ministra policije, gradonačelnika, predsednika Skupštine grada Beograda, načelnika policije i komunalne policije".

"Da li ćemo samo nemo gledati kako se nastavlja zataškavanje i pritisak na institucije? Kako se skrivanjem informacija kupuje vreme i relativizuje krivica? Kako se novim lažima i podmetačinama optužuju građani koji neće da ćute? Kako se institucije sistema povinuju interesima bahatih nasilnika na vlasti?", dodaje se u saopštenju.

Predstavnici te organizacije su najavili novi protestni skup povodom slučaja Savamala, koji će se održati u četvrtak, 29. septembra, u 18 časova ispred Skupštine grada Beograda, odakle će se prošetati do Višeg javnog tužilaštva kako bi njegovim predstavnicima poručili da se ne plaše i da ne podležu pritiscima vlasti.

U noći između 24. i 25. aprila maskirane osobe, uz pomoć bagera, porušile su nekoliko objekata u beogradskoj Hercegovačkoj ulici u Savamali, pri čemu ni Ministarstvo unutrašnjih poslova, ni komunalna policija nisu intervenisali na poziv građana.

Premijer Aleksandar Vučić je početkom juna rekao da su u taj slučaj umešani ljudi iz samog vrha gradske vlasti Beograda, a Više javno tužilašvo saopštilo je 24. avgusta, četiri meseca od rušenja u Savamali, da istraga još traje i da nema novih informacija.

Izvor: rtv.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

]]>
Wed, 28 Sep 2016 11:41:16 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6082/Inicijativa%3A+Tu%C5%BEila%C5%A1tvo+krije+ko+vodi+postupak+u+slu%C4%8Daju+Savamala
Nastavlja se velika ofenziva sirijske vojske u Aleppu, SAD gnjevni zbog intenzivne ruske zračne potpore: "Ovo što činite u Siriji nije borba protiv terorizma, ovo je barbarizam!" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6077/Nastavlja+se+velika+ofenziva+sirijske+vojske+u+Aleppu%2C+SAD+gnjevni+zbog+intenzivne+ruske+zra%C4%8Dne+potpore%3A+%22Ovo+%C5%A1to+%C4%8Dinite+u+Siriji+nije+borba+protiv+terorizma%2C+ovo+je+barbarizam%21%22.html Ruski i sirijski vojni zrakoplovi nastavljaju sa žestokim udarima na položaje militanata na prostoru istočnog sirijskog grada Aleppa što dovodi do sve većih tenzija između Rusije i pristaša militanata, naročito SAD-a.

Američka ambasadorica pri UN-u, Samantha Power, bila je naročito žestoka u kritiziranju Rusije ističući: "Ono što Rusija sponzorira i čini u Siriji nije borba protiv terorizma, to je barbarizam. Umjesto da se kreću prema miru, Rusija i Assad vode rat. Umjesto da pomažu dostaviti za život nužnu pomoć civilima, Rusija i Assad bombardiraju humanitarne konvoje, bolnice i one koji očajnički nastoje ljude održati na životu".

Oglasili su se i američki europski saveznici, Britanija i Francuska, ističući kako bi Rusija mogla biti kriva za ratne zločine. No, Rusija je stala u obranu svojih poteza - njihov UN ambasador, Vitalij Čurkin, poručio je: "Stotine militantnih skupina se naoružava u Siriji, mir u takvoj zemlji zbog toga je gotovo nemoguć zadatak".

Izgleda kako bi aktualna vojna ofenziva u Aleppu moglo biti jedna od najvećih do sada, a također se čini da ovog puta imaju i najsnažniju potporu Rusije, Irana i libanonskog Hezbollaha.

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 27 Sep 2016 09:59:03 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6077/Nastavlja+se+velika+ofenziva+sirijske+vojske+u+Aleppu%2C+SAD+gnjevni+zbog+intenzivne+ruske+zra%C4%8Dne+potpore%3A+%22Ovo+%C5%A1to+%C4%8Dinite+u+Siriji+nije+borba+protiv+terorizma%2C+ovo+je+barbarizam%21%22
Tišina se nadvila nad Sirijom - Primirje se poštuje, može li opstati? http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6070/Ti%C5%A1ina+se+nadvila+nad+Sirijom+-+Primirje+se+po%C5%A1tuje%2C+mo%C5%BEe+li+opstati.html Sporazum između Rusije i SAD-a o početku primirja u Siriji stupio je jučer na snagu u 19 sati prema lokalnom vremenu. Informacije s terena govore kako se primirje poštuje.

Stanovnici sjevernog sirijskog grada Aleppa ističu kako je u gradu mir dok je opozicijska organizacija SOHR potvrdila kako od sinoć "tišina" vlada na gotovo svim frontovima diljem Sirije - tek manji sukobi zabilježeni su u provinciji Hama te u blizini Damaska.

Iz SAD-a i Rusije poručuju kako će sada kreirati zajednički centar za definiranje terorističkih meta.

Zanimljivo je istaknuti kako su ovog puta gotovo sve strane sile - uključujući i Iran i Tursku - pozdravile ovo primirje.

Iz Damaska navode kako će primirje potrajati 7 dana. U tom roku trebao bi se pokrenuti i daljnji proces političkog rješenja za sirijski sukob. Hoće li do toga zaista i doći vidjeti će se kroz idućih nekoliko dana, odnosno ukoliko primirje zaista i bude poštivano od strane svih sudionika.

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 13 Sep 2016 12:39:33 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6070/Ti%C5%A1ina+se+nadvila+nad+Sirijom+-+Primirje+se+po%C5%A1tuje%2C+mo%C5%BEe+li+opstati
Nova referendumska epizoda u nacionalističkoj sapunskoj operi http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6067/Nova+referendumska+epizoda+u+nacionalisti%C4%8Dkoj+sapunskoj+operi.html Nakon što je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik najavio još jedan referendum koji izravno osporava odluke Ustavnog suda BiH, očekivalo se da će institucije “međunarodne zajednice” spriječiti njegovo održavanje. No čini se da zapadne zemlje sada prije svega očekuju intervenciju nacionalističkih, ali “prozapadnih” vlasti u Beogradu koje nastavljaju slati vrlo ambivalentne poruke. I dok je rasplet političke krize još uvijek neizvjestan, pogled na historijat odnosa Beograda i Banja Luke daje dobar uvid u sve nijanse problema.

Odnosi između Republike Srbije i Republike Srpske formalno su regulisani dokumentom koji se od 2006. godine zove "Sporazum o specijalnim paralelnim odnosima". On je prvobitno potpisan 2001. godine, ali je nakon 2006., kada je Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) kao jedna od potpisnica prestala postojati, obnovljen. Sporazum je u Srbiji ratifikovan u Skupštini, što mu daje snagu zakona. Čak i površni posmatrači videće da su oba sporazuma potpisana posle pada Miloševićevog režima, odnosno dok je Vojislav Koštunica obavljao visoke državne funkcije. Ovo je činjenica koja ne bi smela da zavara: ovi odnosi plod nisu većeg stepena nacionalizma Koštuničine Demokratske stranke Srbije od ostalih stranaka.

Pođimo redom: Republika Srpska je proglašena u januaru 1992. godine. Parlament današnjeg entiteta činili su poslanici koji su izabrani na izborima za parlament BiH da bi ga kasnije napustili i formirali posebni parlament samo za Srbe. U početku, ovo novo telo nazvano je Skupštinom srpskog naroda u BiH. Ubedljivu većinu u ovom paralelnom parlamentu imali su članovi Srpske demokratske stranke koji su nakon prvih višestranačkih izbora u BiH formirali vlast zajedno s bratskom nacionalističkom Strankom demokratske akcije i Hrvatskom demokratskom zajednicom. Za manje od godinu dana koalicioni partneri su rasturili parlament, a nedugo zatim počeli da pucaju jedni na druge. O formiranju SDS-a i izboru njenog rukovodstva, prvenstveno do tada malo poznatog psihijatra i nešto poznatijeg pesnika Radovana Karadžića, postoje nekolike verzije. Naime, na početku se smatralo da je Radovan Karadžić, na neki način, iznuđeno rešenje, odnosno da on nije bio prva opcija za lidera u trusnim vremenima koja su dolazila.

Osnivanje SDS-a je podrobno opisano u knjizi "Balkan bluz" autorki Medine Delalić i Suzane Šačić. U ovoj knjizi se vidi da su u početku postojala dva inicijativna odbora - jedan u Sarajevu, drugi u Drvaru. U knjizi se navodi da su članovi SDS-a u Drvaru prvo popunjavali pristupnice nešto ranije osnovanom kninskom SDS-u. Ne može se prenebregnuti uloga koju je hrvatska SDS pod rukovodstvom Jovana Raškovića odigrala u stvaranju SDS u BiH, ali se takođe ne može prenebregnuti ni uloga beogradske centrale Državne bezbednosti, tajne policije, kojom su u to vreme rukovodili Jovica Stanišić i Franko Simatović. Mnogobrojni novinski članci, knjige, kao ni zapisnici sa haških suđenja nisu do kraja rasvetlili ove veze, ali da ih je bilo - u to nema nikakve sumnje. Kako bilo, Karadžić je izabran za prvog predsednika SDS-a u BiH, kojim je rukovodio do kraja rata.

Projekt koji se oteo

Ono što je važno da se istakne u vezi sa odnosima između zvaničnog Beograda i ratnih lidera bosanskih Srba jeste da taj odnos, uprkos jasnoj situaciji ko je veliki, a ko manji brat, jeste da oni nisu bili tako šematizovani i jednodimenzionalni kao što bi se moglo pretpostaviti i kao što ih veći deo javnosti doživljava. Ima nekoliko dobrih primera za to; jedan od njih je odbacivanje Vens-Ovenovog plana, jednom od mnogih propalih planova za okončanje ratnih sukoba. Ovaj plan prihvatili su predstavnici Bošnjaka i bosanskohercegovačkih Hrvata, a prihvatio ga je i Milošević. Zatim je vodstvo tadašnje SRJ, zajedno sa grčkim premijerom Konstantinom Micotakisom, otišlo na Pale da ubeđuju poslanike Narodne skupštine RS da ga prihvate, ali je ta misija bila vrlo neuspešna.

Naravno, postoje različita tumačenja ovih događaja, ali su oni u tom trenutku delovali kao težak šamar Miloševiću pred uglednim gostom iz Grčke, a na kraju i pred domaćom javnošću. Milošević je na to odgovorio "blokadom na Drini", odnosno sankcijama Srbije prema Republici Srpskoj, a vlasti na Palama tako što su počele da koketiraju sa tadašnjom opozicijom u Srbiji. Iz tog doba potiče ono poznato solidarisanje budućeg premijera SRJ Zorana Đinđića sa Karadžićem kojom prilikom je, politička anegdota kaže, stradao jedan vo.

Đinđić i uopšteno vlasti u Beogradu nisu bile jedine koje su svoje nacionalističke politike prilagođavale situaciji. Dobar primer je Biljana Plavšić, naslednica Radovana Karadžića na mestu predsednika RS. Ona je u vreme svog ratnog entuzijazma odbila da se rukuje sa Miloševićem, zato što je, po njenom mišljenju - komunista. Za vreme ratnih dejstava isticala se kao ratna huškačica i rasistkinja, jer je, kao profesorka biologije, tvrdila da ima dokaze da su Bošnjaci biološki inferiorni. Kasnije je promenila politiku, bila je miljenica Zapada, pa je i priznala svoje učešće u zločinima, posipala se pepelom i osuđena je na zatvorsku kaznu koju je izdržala u Švedskoj.

Političke razlike

Veze između političkih partija u Srbiji i RS i danas postoje, ali je zanimljivo da nijedna partija iz Srbije nije do kraja uspela da napravi svoje ogranke u Republici Srpskoj, iako je bilo mnogo pokušaja. Razlog za to može da bude stav koji je formulisao Vojislav Šešelj za vreme rata rekavši "svi smo mi sada SDS". Pomenuti SDS je imao svoj ogranak i u Srbiji, njega je predvodio književnik Radomir Smiljanić, ali oni su sve vreme svog postojanja bili na margini, pa su se na kraju utopili u Koštuničin DSS kolektivno mu pristupivši. Toj je stranci inače do nedavno na čelu bila Sanda Rašković Ivić, kći Jovana Raškovića (osnivača SDS-a u Hrvatskoj), koja je na poslednjim izborima ušla u parlament, a onda podnela ostavku na predsedničko mesto u stranci.

Stranačke razlike ipak nisu poremetile odnose između vlasti. Period devedesetih je obeležila Karadžićeva zavisnost od Miloševića, mada je (kao što smo videli) bilo trenutaka kada ni on nije mogao da ostvari potpunu kontrolu. Taj odnos se malo promenio u vreme Biljane Plavšić, jer se ona okrenula "međunarodnoj zajednici", dok eru Milorada Dodika obeležavaju bliži odnosi, ali manja zavisnost od Beograda. U tom odnosu Dodik ima svoje adute: svojevremeno je agitovao za Borisa Tadića, bio vrlo blizak sa njim, pokušao da predstavi i ideološku, socijaldemokratsku bliskost sa Demokratskom strankom, ali je posle Tadićevog poraza bez problema ostao blizak Aleksandru Vučiću, koji nema ogranke svoje partije zapadno od Drine. Odgovor na pitanje zašto nema zvaničnih stranačkih odbora Srpske napredne stranke u RS bi mogao da leži u njihovoj politici. Takozvani "evropski put Srbije" nije popularna parola među Srbima u Bosni i Hercegovini.

Sada se nalazimo u specifičnoj tački u kojoj se sve protivrečnosti prelamaju kroz pitanje referenduma o "Danu Republike Srpske" na kome Dodik insistira. Taj referendum koji već mesecima drži tenziju balkanskih nacionalističkih političara, kao i za njih nadležnih međunarodnih faktora, dolazi u trenutku povećanih napetosti koje rastu već čitavu godinu, naročito posle neslavne Vučićeve epizode u Potočarima i obeležavanja dvadesetogodišnjice "Oluje". Spirala pretnji i inata se razvija iz izjave u izjavu, iz pres-konferencije u pres-konferenciju, uprkos povremenim sastancima na kojima se izražava i razumevanje i spremnost da se problemi rešavaju. Referendum i ono što je vezano za njega dokazuju da su sve te spremnosti i poštovanja obične fraze ili mrtvo slovo na papiru.

Dejtonski ćorsokak

Taj referendum, zapravo, treba da demonstrira nezadovoljstvo Srba trenutnim poretkom stvari unutar Bosne i Hercegovine. Njegov cilj je da suspenduje nadležnost Ustavnog suda kakvu trenutno ima. Suština je, naravno, dublja od pitanja jedne institucije, a najveći problem u svemu jeste začuđujuća lakoća kojom se poništavaju godine u kojima je ostvaren kakav-takav napredak u prevazilaženju skorije prošlosti i još svežih rana. Međunarodne institucije koje su angažovane na ovim prostorima za sada bezuspešno pokušavaju da izvrše uticaj. Od Vučića se očekuje da u tome pomogne, a on, barem javno, to i pokušava. Za sada bez rezultata.

Pitanje ovog referenduma je samo još jedan odraz bezizlaznosti situacije u kojoj se nalazi u prvom redu BiH, ali i Srbija i Hrvatska povodom BiH. Ne treba zaboraviti, takođe, ni predstavnike stranih sila. Stiče se utisak da Dejtonski sporazum, na kome počiva trenutni odnos snaga, već izvesno vreme ne odgovara nikome, ni nacionalističkim lokalnim političarima, ni stranim političarima i faktorima, ali u ovom trenutku nema ni naznake da bi nešto bolje moglo da ga zameni, jer su mu trenutno jedina alternativa novi sukobi. Tako da se, paradoksalno, nacionalisti međusobno optužuju zbog podrivanja Dejtona, ali istovremeno niko suštinski ne drži do njega.

Sam Dodik je u intervjuu beogradskom Blicu početkom godine definisao svoj odnos prema BiH, rekavši da BiH određena Dejtonom "više ne postoji" i da je za Republiku Srpsku prihvatljiva samo BiH "kroz koju Republika Srpska ima karakter države". Takođe, izjavio je da su "izmislili neku navodnu BiH koja ni na šta ne liči". Ta depersonalizovana sila koja je "izmislila" ovakvu BiH jeste zapravo Visoki predstavnik međunarodne zajednice. Dodik o odnosima sa Srbijom kaže da Republici Srpskoj "ne dozvoljavaju da se integriše sa Srbijom u meri u kojoj to želi". Iako je sve što je rečeno u suprotnosti sa proklamovanom politikom Vlade Republike Srbije, odgovora iz Beograda nije bilo. Istini za volju, treba reći da nema ni podrške referendumu. Sve izgleda kao da je ovaj problem ne samo nepotreban novoj-staroj Vučićevoj vladi, nego bi ga oni najradije prespavali. Jer, sve više pritisaka dolazi iz centara na koje se sadašnja politika Vlade oslanja, a nedovoljno je uticaja za sprovođenje tih očekivanja.

Neuspešna potraga za stabilnošću

Sve u svemu, dešavaju se preteća gibanja zbog nagomilanih kontradikcija ispod površine jednog zaustavljenog, ali neokončanog ratnog sukoba. Uopšte se ne postavlja pitanje da li su izmučena, opljačkana i uništena društva spremna da izdrže novi krug nasilja i rata. Ali verbalne municije ima dovoljno kod lokalnih političara i njihovih pristaša, a ni faktora sa strane ne nedostaje. Razna međunarodna tela i sama upadaju u krizu, kao što je, na primer, "Veće za implementaciju mira" koje u svom radu trpi sve posledice zaoštravanja na liniji Zapad-Rusija. Uopšte uzev, celokupna situacija je takva da sve ide u prilog huškačima i nacionalistima. A njih, još uvek, ima više nego dovoljno, sa obe strane Drine, kao i u svim entitetima. Jer, izbori su uvek tu negde, iza ugla. Ili referendum. Ili kakav nenaplaćeni račun.

Za srpske nacionaliste, one koji nisu u formalnoj vlasti, Republika srpska predstavlja utehu i adut. Utehu, zato što ostavlja utisak da rat(ovi) nisu potpuno izgubljeni u onom najsirovijem, teritorijalno-ekspanzionističkom smislu, a adut u odnosima sa "međunarodnom zajednicom" oko pitanja takozvane regionalne stabilnosti koja je postala još jedan od onih izraza bez sadržaja u vremenu u kome svako od aktera doprinosi nestabilnosti onoliko koliko može. Sada je ovaj "adut", uticaj iz Beograda, na ispitu. Naravno, vlast i stranke koje računaju na podršku zapadnih sila moraju da poštuju integritet BiH, ali za nacionaliste Republika Srpska je "bastion srpstva". Odnosi između Srbije i Republike Srpske samo su jedan deo balkanskog čvora koji se sve više mrsi kako vreme prolazi. Epizoda sa referendumom je samo jedna u sapunskoj operi u izvedbi nacionalista sa prostora bivše Jugoslavije. Ta serija će trajati sve dok oni koji najviše plaćaju za njeno postojanje, a to je običan svet ili narod, ne odluči da otpusti loše glumce i scenariste.

Autor: Nenad Glišić

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 12 Sep 2016 15:49:50 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6067/Nova+referendumska+epizoda+u+nacionalisti%C4%8Dkoj+sapunskoj+operi
Radnica Geox-a: Dobila sam otkaz nakon protesta http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6064/Radnica+Geox-a%3A+Dobila+sam+otkaz+nakon+protesta.html Radnici fabrike obuće Geox iz Vranja su mašine zaustavili u ponedeljak kada je isteklo osmočasovno radno vreme, jer kažu da bez zakonske osnove stalno rade i po više od devet sati dnevno, šest dana u nedelji. Iz kompanije i dalje nema odgovora, a nakon vanrednog inspekcijskog nadzora, smanjen je broj prekovrenenih radnih sati.

Od oko 1.000 radnika, koliko ih je iz protesta zaustavilo mašine, o tome čime su nezadovoljni direktorki je govorila jedna radnica.

"Ja sam bila jedina koja sam glasno rekla da li je ovo demokratija ili je možda robovlasničko društvo a da mi to ne znamo. Mi smo jeftina radna snaga, dokle više prekovremenog rada", kaže radnica Gabrijela Krstić.

Zahtev je bio da uz produženo radno vreme dobiju više od polučasovne pauze. Umesto pauze, dobila je otkaz.

"Ja sam bila svesna toga i htela sam da idem do kraja. Želela sam da zaštitim i sebe i one ljude dole koji su izuzetno vredni i pošteni. Samim tim što rade za minimalac da se prekine ta tortura od devet sati dnevno. To je stvarno preterano", kaže Krstić.

Na otkaz nije čekala, ali na ugovor o radu jeste. Bez ikakvog ugovora, radila je, kaže osam meseci.

Sada može da govori javno, jer je otkaz već dobila, a zbog straha od otkaza njene kolege ne žele da govore ako postoji mogućnost da ih rukovodici iz fabrike prepoznaju.

"Osećam se jadno, bedno, poniženo, zato što ne mogu da kažem šta mislim a da ne budem kažnjena, maltretirana, da ne budu pretnje da ću da dobijem otkaz. Ja noćima ne spavam, u iščekivanju sam šta će sutra da bude na poslu. Idem nenaspavana, umorna, opterećena. Pod stalnim sam grčem i pritiskom", kaže nam druga radnica ove fabrike iz Vranja.

U inspekciji za N1 kažu da ne mogu da kažu ništa. Upućuju na nadležno ministarstvo, odakle stiže saopštenje da je inspekcijski nadzor obavljen, da su obavešteni o protestu zbog višednevnog prekovremenog rada, da je ta odluka promenjena, a radnici imaju pravo na naknadu. Za slučaj Gabrijele Krstić u saopštenju piše da je njen ugovor o radu istekao 31.8. a da je i posle toga radila moraće da dokazuje na sudu.

Protest radnika nije snimljen. Poslednji i jedini snimci i slike iz Geox-a ostaju kada je fabriku posetio premijer.

Priča iz Geoxa je bez druge strane jer na pitanja N1 niko nije odgovorio.

Autorka: Gordana Bjeletić

Izvor: rs.n1info.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 9 Sep 2016 14:22:58 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6064/Radnica+Geox-a%3A+Dobila+sam+otkaz+nakon+protesta
O „sistemima vrednosti“ http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6061/O+%E2%80%9Esistemima+vrednosti%E2%80%9C.html Prošlo je četvrt veka od restauracije kapitalizma i uništenja zajedničke radničke države, SFRJ, a ofanziva na radničku klasu Srbije i ostale banana-države ne jenjava. Socio-ekonomska katastrofa nije mogla doći bez kulturološke razgradnje. Povodom toga se u građanskom diskursu poslednjih godina često mogu čuti razna naricanja nad srušenim „sistemom vrednosti“: omladina je nevaspitana i nezainteresovana, ljudi su otuđeni jedni od drugih, više se gledaju rijaliti emisije umesto naučno-obrazovnih programa... Samo kada bi narodne mase prepoznale „prave vrednosti“, stanje u Srbiji bi krenulo na bolje! O kakvim se to „pravim vrednostima“ radi? Da li njihova promocija može dovesti do boljitka u društvu?
Srbija kao periferna kapitalistička država ne može radničkoj klasi ni omladini ponuditi bilo kakav oporavak kulturnog života. Sistematsko podvrgavanje svih aspekata društva tržišnoj logici je desetkovalo ponudu kulturnog sadržaja. Famozne „rijaliti" emisije su u svetu, na primer, nastale kao rezultat višedecenijske tendencije ka što manjim ulaganjima i što većoj zaradi rijaliti „glumci" su generalno mnogo manje plaćeni od profesionalnih; ne postoje scenaristi, već producenti smišljaju dramu u hodu. Komercijalna muzika je već odavno poznata po svojoj hiperprodukciji hitova za jednu sezonu. Balkanski turbo-folk se po tome ne razlikuje od zapadne pop industrije: štaviše, on je oponaša. Šta nam, pak, građanski komentatori nude kao rešenje? Pored promovisanja uobičajenih, apstraktnih „univerzalnih vrednosti" (altruizam, solidarnost, marljivost, učtivost, požrtvovanost...), neki se, poput grupice studenata „Sistem vrednosti", otvoreno zalažu za jačanje srpskog šovinizma: „narod" po njima treba da se odrekne „potrošačkog mentaliteta", te da, „poput naših predaka", bude spreman na žrtvovanje u interesu „nacije".

Radničkoj klasi i omladini se ovde cinično poručuje da se moraju odreći želje za boljim životnim standardom i da moraju prihvatiti svoju ulogu jeftine radne snage i topovskog mesa za „naciju", tj. za domaći i strani kapital, kao što je to bio slučaj u kraljevini u prvoj polovini XX veka. Njihova „humanost" jeste humanost kapitaliste: oni se ne bave uzrocima siromaštva, već se zadovoljavaju davanjem mrvica kroz organizovanje prikupljanja donacija. Kada im se iz komšiluka baci koska, kao što je bila ovogodišnja proslava „Oluje", oni istog trena potpaljuju nacionalističku histeriju. Njihova reakcionarnost se da videti i kroz spremnost da na svojim skupovima okupljaju pripadnike fašističkih organizacija.

„Sistem vrednosti" i drugi građanski komentatori upiru prstom na „rijaliti" emisije i estradnu muziku kao uzroke asocijalnog ponašanja i nemotivisanosti među mladima, te zahtevaju od Države da vrši intervenciju u sadržaju na televizijskim i radio kanalima. Dalje, porast delikvencije među omladinom i nezainteresovanost za učenje se često tumače kao porazi porodice i škole kao institucija. Iako se donekle priznaje uticaj loše ekonomske situacije, ovdašnji pedagozi ističu „dobro kućno vaspitanje" kao dovoljan uslov za sprečavanje asocijalnog ponašanja i za uspeh u školi i u životu. Kako se tako nešto može tvrditi kad je sama porodica pod presudnim uticajem građanskog, kapitalističkog društva? Živimo u sistemu gde se od radnika, apsolutne većine društva, otuđuje proizvod njihovog rada, i gde se svakodnevno vrši nasilje nad njima kako bi se očuvale privilegije kapitalističke manjine i njenog državnog aparata. Izmrcvareni na poslu i u školi, radnici i omladina će ređe gledati obrazovni TV program ili slušati muziku za čije je razumevanje potrebna prethodna edukacija. Mladi će nasilničko ponašanje najpre naučiti iz svoje neposredne okoline - TV program tu igra sekundarnu ulogu. Egoizam, asocijalnost i parohijalni kretenizam, gde se ne gleda dalje od sopstvenog dvorišta, jesu ideološki odraz sistema koji se temelji na nacionalnoj državi i na privatnoj svojini nad sredstvima za proizvodnju. Porodica ne postoji u vakuumu, i društveni odnosi će se nužno odraziti na odnose unutar nje. Stoga ne čudi što danas sve više „pedagoga" zagovara fizičko kažnjavanje kao legitiman metod vaspitanja. Kao što kapitalistička država garantuje gazdama odrede naoružanih ljudi za suzbijanje eventualne pobune među radnicima, tako država (treba da) podstiče roditelje da se late kaiša kad god dete dovede u pitanje njihov autoritet.

Kako se može očekivati od škola da podstiču intelektualni razvoj omladine, kada se prosvetnim radnicima stalno režu plate, sve se manje ulaže u opremanje škola, a same škole postaju sve manje obrazovne, a sve više ustanove za treniranje radne snage? Mladi danas, koliko god radili na svom obrazovanju, ne mogu da biraju zanimanje na osnovu svojih sklonosti i želja, već prema potrebama tržišta - njihov fizički opstanak zavisiće od toga da li gazdama mogu doneti profit. Kapitalizam je horor bez kraja, te ne čudi što mnogi mladi traže utehu u raznim vidovima eskapizma. Drugi, pak, izlaz traže u emigriranju u zemlje centralnog kapitalizma, iako tamo važe iste tržišne zakonitosti što se tiče radnih mesta. Drugi pokušavaju sa karijerom u profesionalnom sportu ili muzičkoj industriji, koji nisu ništa manje eksploatativni.

Solidarnost, radoznalost i želja za uzdizanjem sebe i drugih ne postoje kao nekakve apsolutne vrednosti koje važe za bilo koje društvo. Te vrednosti kod nas nikada nisu bile toliko relevantne kao u nekadašnjoj radničkoj državi Jugoslaviji, gde se gro društvenog bogatstva vraćalo onima koji ga proizvode. Kapitalistička Srbija kao takva ne može sprovoditi široku i svima dostupnu kulturnu politiku, već narodu nudi surogate poput šoping centara, volontiranja po komercijalnim festivalima ili raznih NVO radionica. Radnička Jugoslavija je emancipaciju omogućila kroz izgradnju domova kulture, dečjih pozorišta, bioskopa, te kroz obrazovne dečje emisije, velike kulturne manifestacije... To društvo je aktivno stvaralo osnovu za ekonomski i kulturni boljitak ne samo budućih generacija, nego i trenutnih. Samo revolucionarnom obnovom tog društva možemo izaći iz začaranog kruga siromaštva i zatucanosti.

Tekst objavljen u 3. broju štampanog izdanja Crvene kritike

Autor: Miodrag Mijatović

Izvor: crvenakritika.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 8 Sep 2016 15:17:26 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6061/O+%E2%80%9Esistemima+vrednosti%E2%80%9C
Protiv Izložbe Hersta! http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6057/Protiv+Izlo%C5%BEbe+Hersta%21.html Grupa umetnika i aktivista poziva sve kolege koji su nezadovoljni situacijom u kulturi i preraspodelom sredstava namenjenim za njeno funkcionisanje na zajedničku protestnu akciju povodom otvaranja izložbe jednog od najbogatijih umetnika današnjice Demijana Hersta (Damien Hirst) u Novom Sadu u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine (MSUV) čije je otvaranje planirano za petak 2. septembar 2016. u 20h.

Pozivamo potencijalne učesnike da budu aktivna publika - buntovna publika - koja se neće suzdržavati da na samoj ceremoniji otvaranja izrazi nezadovoljstvo i javno se suprostavi kulturnoj politici republike, pokrajine i grada koji u polju kulture, jednako kao u polju privrede i ekonomije, koriste javna sredstva (izložbu je podržalo Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije, Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama i Uprava za kulturu Grada Novog Sada) za davanje bezuslovne podrške krupnom kapitalu i povezanim interesima manjine koja je sve bogatija dok većina postaje sve siromašnija.

Izložba Demijana Hersta je najreprezentativnija u ovom ključu jer je reč o umetniku čiji radovi dostižu basnoslovne iznose koji se neretko izražavaju u trocifrenim milionskim iznosima (u funtama, dolarima ili evrima), umetniku od čijeg rada profitiraju privatne galerije (na primer Paul Stolper Gallery koja je jedna i od organizatora ove izložbe) i koga podržava moćni korporativni sektor (podršku izložbi u Novom Sadu dala je internacionalna kompanija KPMG koja se bavi uslugama finansijskog i poreskog savetovanja i revizije). Posebno je problematično u lokalnom kontekstu to što se za izložbu izdvajaju dodatna sredstava za osiguranje, transport radova, promociju i drugo, a to plaćaju građani Srbije u trenutku kada sve građanske inicijative u polju kulture ostaju bez institucionalne podrške i bivaju prisiljene da svoj dalji rad podrede interesima profita.

Ovom kritičkom akcijom se postavlja i pitanje aktuelne, i neke buduce, umetničke politike muzeja - da li javne ustanove kulture treba da ustupaju prostor i sredstva za slične servilne i špekulantske oblike umetničkog delovanja poput Herstovog?
Da li one treba da garantuju prostor ekonomske, ali i političke, autonomije umetnosti ili da budu instrumenti za ostvarivanje interesa drustveno-ekonomskih elita? Ako je muzej postavio (i) ovu izložbu u ime pluralnosti i otvorenosti za različite vidove proizvodnje i upotrebe umetnosti zar je trebalo i da usvoji toliko servilnu i apologetsku retoriku u predstavljanju i promociji izlozbe - sve u vezi ovog umetnika je u superlativima - bez i najmanjeg kritičkog osvrta, da ne kažemo otklona, obzirom na to o kome-čemu se ovde zapravo radi.

Stoga pozivamo umetnike, aktiviste i ostale građane da se uključe u ovaj "bunt u izložbi" tako što će ili samostalno osmisliti, izvesti i dokumentovati svoje reakcije na izložbu na samom otvaranju, ili se pak pridružiti kolektivnoj akciji koja će biti izvedena na dan otvaranja izložbe u petak 2. avgusta u 20h. Moguće je biti učesnik i kolektivne akcije i zasebno izvesti sopstvenu.

Recimo NE sponzorisanju najbogatijih!

NE korporativnoj kulturi!

NE privatizaciji i kolonizaciji javnih muzeja!

NE brutalnoj komercijalizaciji i instrumentalizaciji umetnosti!

Facebook event: https://www.facebook.com/events/1035178956578117/?notif_t=event_aggregate¬if_id=1472797552145661

]]>
Fri, 2 Sep 2016 11:10:50 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6057/Protiv+Izlo%C5%BEbe+Hersta%21
TTIP propao - Evropa ne pristaje na zahteve SAD http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6053/TTIP+propao+-+Evropa+ne+pristaje+na+zahteve+SAD.html Pregovori o Sporazumu o slobodnoj trgovini između SAD i EU zvanično nisu uspeli, saopštio je nemački ministar ekonomije Zigmar Gabrijel.

Razgovori između EU i SAD o Transatlantskom partnerstvu za trgovinu i investicije (TTIP) u suštini su propali, rekao je nemački vicekancelar i ministar ekonomije Zigmar Gabrijel.

"Po mom mišljenju pregovori sa Sjedinjenim Američkim Državama de fakto nisu uspeli, iako to zapravo još uvek niko neće da prizna ", rekao je on. 

Kako je naveo, pregovori su propali jer "Evropljani nisu hteli da se podvrgnu američkim zahtevima". 

Kako je podsetio, tokom 14 rundi pregovora dve strane se nisu složile ni oko jednog od 27 razmatranih poglavlja. 

Gabrijel je nepovoljno uporedio ove pregovore o TTIP-u sa sporazumom o slobodnoj trgovini sklopljenom izmedju EU i Kanade za koji je rekao da je više fer za sve strane. 

TTIP je krojen kao investicioni sporazum za 21. vek, koji je fokusiran na usklađivanje propisa i standarda, smanjivanje barijera na planu investicija, na omogućavanje pristupa vladinim ugovorima, ali i na zaštitu prava potrošača, navodi AFP. 

Sa obe strane Atlantika, međutim, rastao je otpor prema ovom sporazumu, jer kritičari sumnjaju u benefite otvorenije trgovine. Međutim, nemačka kancelarka Angela Merkel otvoreno je stala u njegovu odbranu, ističući da je on u potpunosti u interesu Evrope. 

Podsetimo, i Francuska je bila pesimistična po pitanju realizacije ovog sporazuma u 2016. godini. "Čekamo na toliko ozbiljnih ponuda SAD da apsolutno nema šanse da se to realizuje pre kraja mandata administracije američkog predsednika Baraka Obame", izjavio je francuski ministar za trgovinu Matijas Fekl. 

Nedavno su procurile i informacije koja ovlašćenja EU, nakon sklapanja sporazuma, mora da da Sjedinjenim Američkim Državam

]]>
Tue, 30 Aug 2016 10:58:26 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/6053/TTIP+propao+-+Evropa+ne+pristaje+na+zahteve+SAD