REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html Lista vesti sr http://www.rex.b92.net/img/logo1.png REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html Verovali ili ne : Bill Gates: Only Socialism Can Save the Climate, ‘The Private Sector is Inept’ http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5962/Verovali+ili+ne+%3A+Bill+Gates%3A+Only+Socialism+Can+Save+the+Climate%2C+%E2%80%98The+Private+Sector+is+Inept%E2%80%99.html Bill Gates explains why the climate crisis will not be solved by the free market.
In a recent interview with The Atlantic, billionaire tech magnate Bill Gates announced his game plan to spend $2 billion of his own wealth on green energy investments, and called on his fellow private sector billionaires to help make the U.S. fossil-free by 2050. But in doing so, Gates admitted that the private sector is too selfish and inefficient to do the work on its own, and that mitigating climate change would be impossible without the help of government research and development.

"There's no fortune to be made. Even if you have a new energy source that costs the same as today's and emits no CO2, it will be uncertain compared with what's tried-and-true and already operating at unbelievable scale and has gotten through all the regulatory problems," Gates said. "Without a substantial carbon tax, there's no incentive for innovators or plant buyers to switch."

Gates even tacked to the left and uttered words that few other billionaire investors would dare to say: government R&D is far more effective and efficient than anything the private sector could do.

"Since World War II, U.S.-government R&D has defined the state of the art in almost every area," Gates said. "The private sector is in general inept."

"When I first got into this I thought, ‘How well does the Department of Energy spend its R&D budget?' And I was worried: ‘Gosh, if I'm going to be saying it should double its budget, if it turns out it's not very well spent, how am I going to feel about that?'" Gates told The Atlantic. "But as I've really dug into it, the DARPA money is very well spent, and the basic-science money is very well spent. The government has these ‘Centers of Excellence.' They should have twice as many of those things, and those things should get about four times as much money as they do."

In making his case for public sector excellence, the Microsoft founder mentioned the success of the internet:

"In the case of the digital technologies, the path back to government R&D is a bit more complex, because nowadays most of the R&D has moved to the private sector. But the original Internet comes from the government, the original chip-foundry stuff comes from the government-and even today there's some government money taking on some of the more advanced things and making sure the universities have the knowledge base that maintains that lead. So I'd say the overall record for the United States on government R&D is very, very good."

The ‘Centers for Excellence' program Bill Gates mentioned is the Center for Excellence in Renewable Energy (CERE), which is funded in part by the National Science Foundation (NSF). The NSF, which operated with roughly $7.1 billion in 2014, is the source of one-fourth of federal funding for research projects at over 2,000 colleges, universities, K-12 schools, nonprofits, and businesses. The NSF has even funded research by over 200 Nobel laureates, including 26 in just the last 5 years alone. The NSF receives more than 40,000 proposals each year, but only gets to fund about 11,000 of them. Bill Gates wants this funding to be dramatically increased.

"I would love to see a tripling, to $18 billion a year from the U.S. government to fund basic research alone," Gates said. "Now, as a percentage of the government budget, that's not gigantic... This is not an unachievable amount of money."

As evidence around the world shows, the U.S. doesn't have to reinvent the wheel to be a green energy juggernaut - it can simply look to currently-existing examples in countries with socialist policies - like Germany and China, for instance - on how to become a leader in green energy. And according to Bill Gates, the rest of the world will follow the lead if the biggest countries set the bar.

"The climate problem has to be solved in the rich countries," Gates said. "China and the U.S. and Europe have to solve CO2 emissions, and when they do, hopefully they'll make it cheap enough for everyone else."

This past July, Germany set a new record by generating 78 percent of its electricity from renewable sources, beating its previous record of 74 percent in May of 2014. Germany generated 40.65 gigawatts from wind and solar energy, 4.85 gigawatts from biomass, and 2.4 gigawatts from hydropower, for a total of 47.9 gigawatts of green energy when total electricity demand was at 61.1 gigawatts. Over the past year, Germany decreased its CO2 output by 4.3 percent. This means greenhouse gas emissions in Germany are at their lowest point since 1990.

But in terms of raw investment, China's $80 billion green energy investment is more than both the U.S. ($34 billion) and Europe ($46 billion), combined. And those investments are already paying dividends. While coal is still China's biggest source of electricity, the world's biggest polluter aims to have its use of fossil fuels peak in 2030, and trend downward after that. Additionally, China's solar production outpaces all other countries combined.

Between 2000 and 2012, China's solar energy output increased dramatically from 3 megawatts to 21,000 megawatts. And its solar output increased by 67 percent between 2013 and 2014 alone. In 2014, China actually managed to decrease its CO2 emissions by 1 percent, with further reductions expected in the coming years.

China also powers more homes with wind energy than every nuclear power plant in the U.S. put together. China's wind output provided electricity to 110 million homes in 2014, as its wind farms generated 16 percent more power than in 2013, and 77 gigawatts of additional wind power are currently under construction. China's energy grid is currently powered by 100 gigawatts of green energy, and aims to double green energy output to 200 gigawatts by 2020.

Bill Gates wants the U.S. to be an additional green energy leader, and expresses hope that there may still be enough time for the U.S. to take green energy investment seriously, and that the public sector can be instrumental in preventing a 2-degree increase in global temperatures.

Autor: Tom Cahill 

Izvor: usuncut.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 25 Apr 2016 16:51:35 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5962/Verovali+ili+ne+%3A+Bill+Gates%3A+Only+Socialism+Can+Save+the+Climate%2C+%E2%80%98The+Private+Sector+is+Inept%E2%80%99
Prve fotografije iz oslobođene Palmire: Najpoznatiji spomenici su nestali zauvijek, no dio svjetske baštine ipak je spašen od kulturocidnog ISIL-a http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5956/Prve+fotografije+iz+oslobo%C4%91ene+Palmire%3A+Najpoznatiji+spomenici+su+nestali+zauvijek%2C+no+dio+svjetske+ba%C5%A1tine+ipak+je+spa%C5%A1en+od+kulturocidnog+ISIL-a.html Sirijska vojska ostvarila je jučer jednu od svojih najvećih pobjeda - oslobodili su grad Palmiru u kojem se nalaze i drevne ruševine grada, dio UNESCO-ove svjetske baštine. Palmira ili "Grad palmi" od jučer je napokon ponovno miran - sirijska vojska, uz intenzivnu pomoć ruskih zračnih snaga, porazila je ISIL, teroriste koji su grad kontrolirali od svibnja prošle godine.

Uz grad, koji je prije upada ISIL-a brojio oko 50,000 stanovnika, nalaze se antičke ruševine koje se smatra jednom od najvažnijih kulturalnih lokacija na prostoru Bliskog istoka. ISIL je uništio dio antičkih spomenika s eksplozivom - bile su to scene koje su šokirale cijeli svijet.

Danas stižu prve fotografije antičkih spomenika iz Palmire nakon ulaza sirijske vojske. Jedan od najvažnijih spomenika - slavoluk pobjede - više ne postoji, ISIL su ga raznijeli. Također više nema ni Dioklecijanovog vojnog kampa. Nema ni slavnog hrama Bel kojeg su ISIL srušili dinamitom.

Prostor muzeja je također devastiran, no, srećom sirijske vlasti uspjele su pojedine važne predmete prebaciti u Damask prije nego je ISIL zauzeo grad.

Kulturocidni i genocidni teroristi ipak nisu stigli sve sravniti sa zemljom i određen broj spomenika je i dalje tu. Ruska novinska agencija Sputnik objavila je prve fotografije antičkih spomenika u Palmiri nakon jučerašnjeg oslobođenja od strane sirijske vojske:

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

 

]]>
Tue, 12 Apr 2016 11:32:24 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5956/Prve+fotografije+iz+oslobo%C4%91ene+Palmire%3A+Najpoznatiji+spomenici+su+nestali+zauvijek%2C+no+dio+svjetske+ba%C5%A1tine+ipak+je+spa%C5%A1en+od+kulturocidnog+ISIL-a
Javni čas o Srebrenici http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5952/Javni+%C4%8Das+o+Srebrenici.html Predavanje Svjetlane Nedimović - Srebrenica: mapiranje genocida i post-genocidno društvo
 
"Uredno je prebrisano da je 1992., između ostalog, i produkt 1990. Tj. da je ratu i genocidu prethodila totalna destrukcija društva i poretka. Društva i poretka možda u krizi, ali društva koje je do tada, barem u nekoj mjeri, živjelo ideju upravljanja sobom. Barem u nekom mikrosvijetu lokalne zajednice i radnog mjesta. A otpočelo je, nije bez značaja da se kaže, raspodjelom imovine i sfera moći i uticaja. Ako su ta nezgodna neprijateljstva, te tenzije, ta iskonska mržnja već tu, šta ćete - možete samo raditi menadžment. Nama su prodali menadžment etničkog sukoba. Politolozi mu tepaju kao „power sharingu", ja sam sasvim uvjerena da se radi o sirovoj teritorijalnoj segregaciji vlasti i privatizaciji svega društvenog na osvojenoj teritoriji na kojoj je zauzeta vlast. Sjećanje na brižljivo osmišljen plan destrukcije društva koje je imalo kakvo-takvo iskustvo oslobađanja, emancipacije, samoupravljanja, napredovanja, to sjećanje blijedi zato što se aktivno suzbija. Sistematski se suzbija bilo kakav otvoreniji odnos sa prošlošću prije 1992. Zašto? Zato što prošlost krije one mogućnosti koje nismo odabrali. Dobili smo obrazac odnosa sa prošlošću i obrazac odnosa sa sadašnjošću. Obrazac odnosa sa prošlošću je takav kao da je u pitanju koreografija nekog plesa iz 18. stoljeća gdje svako od nas ima svoju ulogu. Zna se koji se datumi obilježavaju, mimo toga se ne priča, zna se ko će žaliti, ko će govoriti, ko će poricati, ko će glasno ćutati. Naš odnos sa prošlošću je rutiniziran. Zvuči paradoksalno ali tako jeste. Društvo koje ne može da se dogovori oko minimalne forenzičke istine, a istovremeno je dogovorilo koreografiju. I ono što je meni najstrašnije kada govorim o sadašnjem društvu jeste da u toj koreografiji ima mjesta čak i za one najgadnije izjave poricatelja genocida i zločina ali nema mjesta za heretike koji žele govoriti o tom društvu kao danas živućem društvu.

U takozvanim aktivističkim krugovima smo pak dobili projektima diktiranu, profesionalnu i formalizovanu preokupaciju emocionalnim i moralnim aspektima našed odnosa sa prošlošću. Dobili smo, prosto, ushićenje, kad mali Srbi i mali Bošnjaci igraju šah u omladinskom kampu i niko nikog ne ubije. Ne postavlja se uopšte pitanje - kako su nastale strukture koje su kontruisane da produkuju i reprodukuju nejednakost, dominaciju i represiju, a koje čine da se mi osjećamo ushićenim što se djeca za petnaest dana nisu poklala, i što nam trebaju i projekat, i budžet, i donacija da oni igraju šah. Možete da kritikujete, možete da posmatrate, možete da pišete izvještaje, možete da čak i stojite sa transparentima ali mi smo izgubili sposobnost da djelujemo direktno. Ne kao molioci, ne kao tražitelji, ne kao zagovaratelji, nego kao oni koji rade sami i o tom radu odlučuju. To vam je OSCE-ovska demokratija, nešto kao Vasina torta s Natrenom.

Sve to dugujemo društvenom inženjeringu društvene demencije u procesu demokratizacije. Izgubljeno je čak i poimanje drugačijeg djelovanja kao legitimnog. Izbrisano je političko iskustvo društva u kom se krila mogućnost drugačijeg puta ka demokratiji. Kakvo god da je naše istorijsko-političko iskustvo u jugoslovenskom samoupravljanju bilo, a bilo je prilično nesavršeno, i to je eufemizam, ali je postojala ideja upravljanja sobom u tim radnim i lokalnim zajednicama. Transfomativna, stvaralačka ambicija u odnosu sa prošlošću kao i u odnosu sa sadašnjošću može pripadati samo društvu koje ima ideju o upravljanju sobom. U bilo kom drugom slučaju i sadašnjost i prošlost bivaju instrumentalizovani za potrebe hegemonije a prošlost je još uvijek u BiH najpouzdanija i najtvrđa valuta.

Dakle, ako se vratim a početak, da li je društveno-politički rad u BiH društvu specifičan zato što se radi o post-genocidnom društvu, ako prihvatimo i tu odrednicu? Ja se usuđujem tvrditi da specifičnosti koje detektujem proizlaze, koliko iz činjenice genocida, toliko i iz poretka konstituisanog na totalnom razaranju jednog društva koje je uključilo i genocid. Bez tog poretka, uprkos onome što se dešavalo između 1992. i 1995., da nam nisu zakrčeni ti kanali ka istinskom političkom iskustvu koje smo imali, da smo imali šansu da se oporavimo."
 
Snimak predavanja možete pogledati OVDE 
]]>
Mon, 4 Apr 2016 12:21:09 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5952/Javni+%C4%8Das+o+Srebrenici
Karadžiću 40 godina, kriv za genocid u Srebrenici http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5949/Karad%C5%BEi%C4%87u+40+godina%2C+kriv+za+genocid+u+Srebrenici.html Hag izrekao prvostepenu presudu Radovanu Karadžiću za zločine u BiH od 40 godina zatvora, ocenjeno da je odgovoran za genocid u Srebrenici i opsadu Sarajeva.
 
Izricanje presude počelo je u 14h, a nakon nešto manje od dva sata predsedavajući veća sudija O-gon Kvon naveo je da je Karadžić kriv za 10 od 11 tačaka optužnice

Karadžić je prvostepeno proglašen krivim za genocid u Srebrenici, dok je oslobođen optužbi za genocid u sedam bosanskih opština, tokom rata u BiH od 1992. do 1995.

Na ovu presudu i Karadžić i tužilaštvo Haškog tribunala imaju pravo da ulože žalbu, a do pravosnažnosti presude on će ostati u pritvoru Haškog tribunala.

U preostalih devet tačaka, Karadžić je proglašen krivim za progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, nehumana dela, terorisanje civilnog stanovništva, nezakonite napade na civile i uzimanje međunarodnih talaca. Ta krivična dela kvalifikovana su kao zločini protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja rata.

Kako je naveo sud, bivši predsednik RS snosi odgovornost za genocid u Srebrenici, ima individualnu odgovornost za zločine protiv čovečnosti, ubistva i kršenje zakona i običaja ratovanja u sedam opština.

Takođe, veće smatra da Karadžić snosi odgovornost za udruženi zločinački poduhvat tokom opsade Sarajeva, za udruženi zločinački poduhvat otmice pripadnika snaga UN.

Karadžić je kriv za genocid u Srebrenici

"Karadžić je izdao direktivu 7, kojom su se intenzivirale restrikcije humanitarne pomoći što je dovelo do katastrofalnih uslova u Srebreničkoj enklavi", naveo je sudija.

Dodao je da je potom komanda Drinskog korpusa izdala naređenje za akciju usmerenu ka enklavama Srebrenica i Žepa

"Dejstva su počela 6. jula, tri dana kasnije Karadžić je saznao da su prošireni uslovi za napad na Srebrenicu, odobrio je napad i naredio da se zauzme Srebrenica. Zbir okolnosti posle nametanja restrikcija na humanitarnu pomoć i napad na Srebrenicu i atmosferu u Potočarima stvorio atmosferu prinude da bosanski Muslimani nisu imali alternativu osim napuštanja enklave. Veće je uvereno da su Mladić, Živanović, Krstić, Popović i Kosorić delili zajednički cilj da se eliminišu bosanski Muslimani iz Srebrenice", naveo je sudija.

"Najmanje 5.115 bosanskih Muslimana je ubijeno u događajima u Srebrenici i oko nje. Pretresno veće nije moglo da potvrdi da se incident dogodio kako se u optužnici navodi. Veće se uverilo da su ova ubijanja obavljena na sistematski način i dobro organizovanim planom. Operaciju su sprovodili oficiri Vojske Republike Srpske i to nije bilo moguće bez odobrenja generala Ratka Mladića", dodao je sudija.

Sudsko veće je podsetilo da je optuženi priznao da je odobrio plan da se smanji enklava u Srebrenici, ali negira da je razmatrano pogubljenje zarobljenika.

Istakao je i da nije imao obaveštenja o pogubljenju, a Pretresno veće je utvrdilo da su on i Mladić osmislili dugoročni plan sa ciljem da se bosanski Muslimani prisilno uklone iz Srebrenice, a to što je uspostavio strukturu bosanskih Srba u Srebrenici pokazuje nameru da se trajno i prisilno uklone iz Srebrenice.

Pretresno veće je uvereno van svake sumnje da je optuženi znao da hiljade zarobljenih muškaraca bosanskih Muslimana čine veliki procenat muškaraca iz Srebrenice. Saglasio se sa delom plana koji se odnosio na eliminaciju zarobljenika između 13. jula i 17. jula pa nije intervenisao niti sprečio ubijanje. Naredio je prebacivanje u Zvornik, gde su oni pobijeni.

"To je jednako nameri da se bosanski Muslimani iz Srebrenice unište kao takvi", navelo je Veće i dodalo da je Karadžić kriv za genocid u Srebrenici kao član udruženog zločinačkog poduhvata", ističe Veće.

Nije bilo genocida u sedam opština

Sudija je naveo da Veće nije zaključilo da je postojala genocidna namera po prvoj tački optužnice, koja se odnosi za genocid u sedam bosanskih opština, kod optuženog, ostalih u udruženom zločinačkom poduhvatu, niti kod fizičkih počinilaca zločina.

"Veće nije moglo da izvede zaključak da je počinjen genocid ni na osnovu obrasca počinjenog zločina. Nije se uverilo da je postojala namera da se unište grupe bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata. Nema dokaza da je u sedam opština počinjen genocid", rekao je Kvon.

Prvi deo presude, kako je rekao sudija O-gon Kvon, odnosi se na zločine u 20 opština. Od marta 1992. godine, kako je rekao, srpske snage preuzele su vlast i tokom tog perioda imale su "organizovan i jasan nacrt zločina" protiv nesrpskog stanovništva.

"Srpske snage su ubile mnoge Muslimane i Hrvate tokom napada. Žrtve su streljane i u zarobljeništvu. U drugim slučajevima, žrtve su premlaćene nakon čega su umirale", rekao je Kvon.

Sudija je potom dodao da je optuženi bio od vitalne važnosti u promovisanju paralelnih državnih, vojnih, policijskih i političkih struktura kako bi se sproveo cilj udruženog zločinačkog poduhvata da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone sa teritorija na koje su bosanski Srbi polagali pravo.

"Pretresno veće je zaključilo da je Karadžić trebalo da zna da je nesrpsko stanovništvo bilo izloženo riziku, ali je optuženi sledio plan, svestan da zločini mogu da budu počinjeni i svesno je preuzeo rizik", dodao je Kvon.

Sudija je dodao da u slučaju Karadžića postoji individualna krivična odgovornost za progon, istrebljivanje, ubistva, deportacije i prisilno premeštanje kao zločina protiv čovečnosti, kao ni za ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja.

"Pretresno veće se uverilo da nije počinjen genocid u sedam opština i optuženi se ne proglašava krivim po tački 1 optužnice. Krivica je utvrđena za zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja", naveo je Kvon.

Sudsko veće je navelo da su napadi u Sarajevu vršeni neselektivno i da su na meti bili civili.

Sudija je dodao i da su bosanski Muslimani želeli Zapad na svojoj strani, pa je bilo slučajeva kada su otvarali vatru na teritorije pod njihovom kontrolom, ali su takvi događaji beznačajni u odnosu na ono što je radila druga strana.

Sudsko veće je ocenilo da Radovan Karadžić snosi individualnu odgovornost za ubistvo, protivpravni napad na civile, širenje terora, kršenje običaja ratovanja i za ubistvo kao zločin čovečnosti tokom opsade Sarajeva u periodu od maja 1992. do oktobra 1995.

Veće je ocenilo da je Karadžić znatno doprineo zločinačkom planu širenja terora među civilnim stanovništvom Sarajeva, kroz snajpersku paljbu i granatiranje tokom opsade grada. Kako je navedeno, zajednički plan sprovodio je politički i vojni vrh bosanskih Srba - Ratko Mladić, Stanislav Galić, Dragomir Milošević, Nikola Koljević, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik.

Kako je naveo predsedavajući veća, Karadžić je kao vrhovni komandant VRS izdavao i odobravao vojne direktive koje su se odnosile na Sarajevo, štoje produžilo opsadu.

"On je koristio kampanju kao sredstvo pritiska na bošnjačko rukovodstvo i na međunarodnu zajednicu, kako bi ispunio svoje političke ciljeve", navelo je veće.

Veće je zaključilo da je doprinos optuženog udruženom zločinačkom planu bio toliko bitan, da se bez njega napadi na civilno stanovništva ne bi ni izvršili - kao u slučajevima Mladića, Galića i Miloševića.

Optužnica

ptužbe protiv Karadžića usredsređene su na progon Muslimana i Hrvata širom u BiH 1992-95, koji je u sedam opština imao razmere genocida; kampanju artiljerijskih i snajperskih napada radi terorisanja stanovništva Sarajeva tokom rata u BiH; uzimanje osoblja Unprofora za taoce u maju i junu 1995, te genocid u Srebrenici u julu 1995.

U završnim rečima, u oktobru 2014, tužioci su zatražili da sudije Karadžića proglase krivim po svim tačkama optužnice i osude na doživotni zatvor.

Karadžić, koji se branio sam, zatražio je da bude oslobođen, tvrdeći da tužioci nisu dokazali njegovu krivicu tokom suđenja.

S komandantom Vojske RS Ratkom Mladićem, Karadžić je u optužnici označen kao ključni učesnik u zajedničkom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bilo trajno uklanjanje, putem zločina, Muslimana i Hrvata sa teritorija širom BiH koje su srpski lideri proglasili svojim.

Pored genocida nad Muslimanima u Srebrenici sistematskim ubijanjem oko 7.000 muškaraca, Karadžiću se optužnicom na teret stavlja i genocid nad Muslimanima i Hrvatima u opštinama Bratunac, Brčko, Foča, Ključ, Kotor Varoš, Prijedor, Sanski Most, Višegrad, Vlasenica i Zvornik.

Proces protiv Karadžića počeo je u Hagu u oktobru 2009, ali je tužilaštvo prvog svedoka pred sudije izvelo tek sredinom aprila 2010.

Na kraju dokaznog postupka, u junu 2012, tužioci su tvrdili da su izneli "obilje dokaza" o Karadžićevoj krivici za genocid i progon nesrba.

U Karadžićevu odbranu, iskaze je dalo 248 svedoka. Na poziv raspravnog veća, svedočio je jedan svedok. U spis je, tokom suđenja, uvedeno 11.000 dokaznih predmeta, a zapisnik ima 48.000 stranica.

Prvu optužnicu protiv Karadžića za genocid u Srebrenici Tribunal je podigao krajem jula 1995. Karadžić je, međutim, ostao na slobodi do 21. jula 2008. kada su ga u Beogradu uhapsile vlasti Srbije.

U Hag je izručen 30. jula te godine, a u prvom pojavljivanju pred sudijom Tribunala odbio je da se izjasni o krivici. Po pravilima suda, u spis je bilo uvedeno da se Karadžić izjasnio da nije kriv.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

]]>
Fri, 25 Mar 2016 18:50:47 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5949/Karad%C5%BEi%C4%87u+40+godina%2C+kriv+za+genocid+u+Srebrenici
Aleksej Kišjuhas Šta čini fašistu? http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5946/Aleksej+Ki%C5%A1juhas+%C5%A0ta+%C4%8Dini+fa%C5%A1istu.html Da li se Zemlja okreće oko Sunca? Da li su čovek i druge žive vrste proizvod evolucije putem prirodne selekcije? Da li su drevni Egipćani izgradili piramide? Da li je na delu globalno zagrevanje? Da li stvari padaju zbog gravitacije? Da li je Napoleon poražen kod Vaterloa? Da li su vakcine spasile milione života? Da li je Zemlja okrugla? Da li je Milan Nedić bio fašista?
 
Ovo su neka od pitanja koja 2016. godine sebi i drugima postavljaju samo neuki, neobavešteni, izmanipulisani ili zlonamerni ljudi. Inače ih dobro poznaju i razumeju i deca u osnovnoj školi. Pa ipak, u ponedeljak je u Višem sudu u Beogradu održano još jedno, treće po redu, ročište posvećeno negiranju ovih prirodnih istina i istorijskih činjenica. To jest, posvećeno rehabilitaciji fašiste, Hitlerovog sluge i narodnog izdajnika Milana Nedića. Istini za volju, svojevremeno su vatikanski sudovi odlučivali i o tome da li se Zemlja okreće oko Sunca ili ne. Ponekad čak i spaljivali nevernike i jeretike u vezi sa tim. Ali je istina ipak uporno isplivavala na videlo. I sad, jedna od istina koja se rehabilitacijom lika i zlodela Milana Nedića želi iskriviti ili promeniti je ona o tome da li je Nedić bio fašista.

 

Naime, najčešća taktika ove rehabilitacije i sličnih izliva istorijskog revizionizma u mozak je sledeći narativ: iako Milan Nedić jeste bio na čelu marionetske vlade u okupiranoj Srbiji, on sam sa tim fašizmom veze nije imao. Ni luk jeo ni Jevreje ubijao, bio je samo srpski patriota i nacionalista, te branilac privatne svojine i slobodnog tržišta. Zbog toga su ga i zli, naopaki i od srpstva odrođeni komunisti toliko ocrnili, pa moramo da mu rehabilitujemo ugled i da unucima vratimo spomenutu imovinu pride. Siroti debeljko tananih emocija, nepopravljivo zaljubljen u srpskog seljaka i Majku Srbiju, (samo)ubica Nedić bio je tek "tragična ličnost" pod žrvnjem prekomplikovanih istorijskih i geopolitičkih sila. Drugim rečima, jako je to sve složeno i kompleksno i nadasve emotivno, ali fašista nije bio nikako. Ovakav prdež mozga ravan je onom o Zemlji kao o ravnoj ploči. Ali, da bismo zemaljskim sudovima pripomogli sa, hm, činjenicama, važno je razumeti zašto Milan Nedić jeste bio fašista. To jest, šta čini fašistu?

Fašizam i fašista jesu etikete koje se lepe češće i više nego smrad na majmuna. Koriste se za diskreditaciju političkih protivnika, najčešće za ljude koji imaju netolerantna, neliberalna ili nekomunistička gledišta. Poenta fašizma nije u političkoj represiji, niti u diktaturi, pošto dotična upravljačka nepočinstva mogu odlikovati mnoge pojedinačne vođe i režime sa svih strana političkog spektra. Na drugoj strani, često se greši i u pretpostavci da je fašizam samo jedan uzani istorijsko-ideološki incident koji je poražen u Drugom svetskom ratu i koji valja vezivati samo za režime i ličnosti Musolinijeve Italije i Hitlerove Nemačke. A i bilo je i ostalo i britanskih, američkih, francuskih, belgijskih, ruskih, ukrajinskih, rumunskih, mađarskih, hrvatskih, srpskih i drugih fašizama i fašista u raznim istorijskim periodima. Zapravo, nemački fašizam ili nacionalsocijalizam od 1920-ih do 1945. godine koji, hvala "History Channel"-u, najčešće identifikujemo sa fašizmom - pre je bio specifična nego karakteristična verzija evropskog fašizma. Dakle, fašizam jeste jedna i heterogena i hibridna politička ideologija, ali je uprkos tome sačinjena od određenog korpusa osobenih i specifičnih ideja.

S tim u vezi, fašizam je politička ideologija koju čine sledeći sastojci ili potporni stubovi: (1) iracionalizam, (2) militantni nacionalizam, (3) princip liderstva, (4) glorifikacija države i (5) antikomunizam. Dok su nemački fašisti ili nacisti ovom tragičnom spisku zla i naopakog dodali i (6) rasizam, odnosno antisemitizam. Nakon što se dobro izmuti i promućka u krvi i tlu, ovaj spisak sastojaka za spravljanje fašističke torte, škembića, dimljenih creva ili sličnih iznutrica, kuvari od društvenih naučnika nazivaju "fašistički minimum". Upravo da bi razlikovali fašizam od onoga što fašizam nije, pred spomenutom problematikom fašizma kao jeftine samolepljive etikete za sve i svakoga. Drugim rečima, nije svaki pojedinačni militantni nacionalizam automatski i fašizam. Kao ni svaka glorifikacija države. Baš kao što to, sami za sebe, nisu ni svaki pojedinačni iracionalizam, autoritarno liderstvo ili antikomunizam. Ali, svi ovi sastojci uzeti zajedno, čine taj fašistički minimum, odnosno čine ideologiju fašizma.

A politička ideologija, vladavina i ponašanje Milana Nedića, predstavljaju udžbenički, slikovno rečnički ili školski primer - fašizma. Krenimo redom, uz svesrdnu pomoć citata i ostale građe iz studije "Potisnuta istina: Kolaboracija u Srbiji 1941-1944." Olivere Milosavljević. Kada je reč o (1) iracionalizmu, Nedić i njegov režim su glasno agitovali protiv prosvetiteljskih ideala razuma i progresa, istovremeno zagovarajući iracionalni "svetosavski" i "zadružni duh" srpskog naroda i države. Prema Nedićevoj propagandi, ovakvo mistično "svetosavlje" bilo je "iskonski" prisutno u srpskom (seljačkom) narodu kao plod njegove "patrijarhalne" i "rasno biološke stvarnosti". U svojim izlivima iracionalizma, Nedić je drobio o Francuskoj revoluciji kao zlodelu Jevreja, o "pokvarenoj inteligenciji" iz gradova, o "nezasluženoj" naučnoj slavi (Jevrejina) Ajnštajna, kao i o "otrovu" koji je stizao od strane "zapadnjačkih pseudonauka i izvitoperenih shvatanja". Dakle, umesto zasnovanosti na razumu, progresu i racionalnoj birokratiji, Nedićeva država je imala biti utemeljena na volji, duhu i patrijarhalnoj zadruzi: "na zdravim seljačkim temeljima, cementirana jednom zajedničkom voljom, nadahnuta jednom jedinstvenom srpskom dušom". Srpski seljak je, prema Nediću, jedini sačuvao "rasne osobine" jer ga nije bila pokvarila "mešana tuđinska krv". Za njega, Srbija je imala svoj "izvorni nacionalsocijalizam" oličen u ovim "krvnim zadrugama", a Srbin koji "ne oseća, ne živi u svetosavskom duhu - ne pripada srpskoj naciji".

Zatim, tu je i sastojak (2) militantnog nacionalizma. Nedićeva "Nova Srbija" trebalo je da bude "Velika Srbija" (ili "SveSrbija") koja će "ujediniti sve srpske zemlje" i koja je "nacionalno čista". Vaspitavanje omladine takođe je bilo posvećeno formiranju "Velikih Srba", odnosno "fanatizovane" omladine koja će posle priželjkivane ili "rešene" nemačke pobede u ratu okupiti "sve srpske zemlje" u jedinstvenu celinu. U svojim patetičnim obraćanjima, Nedić je umeo da kaže i "Draga braćo zadrugari, dozvolite da vas tako oslovim po starom srpskom običaju kada smo svi bili braća, svi Srbi". U takvoj korporativno-zadružnoj državi nije smelo da bude "kojekakvih belosvetskih ala, kao što je to dosad bio slučaj sa Jevrejima i ostalim, kojima se ne zna kakav im je koren i kakva im krv u žilama teče". Uz to, Nedićeva vlada je u Berlinu 1943. godine od Hitlera i tražila proširenje Srbije pripajanjem istočne Srbije, Srema i Sandžaka, a zatim i Crne Gore.

Nedićeva ideologija se posebno isticala i u slučaju elemenata (3) principa liderstva i (4) glorifikacije države. Naime, njegova propaganda je insistirala na potrebi za autoritarnim duhom i bespogovornom poslušnošću, a reklamirana je "jedna društvena hijerarhija" koja će ukloniti "razorni individualizam". Ova "Nova Srbija", čiji je naziv trebao da bude "Srpska seljačka zadružna država", morala je da bude "uređena kao patrijarhalna porodica" u kojoj se bespogovorno sluša "starešina" - Nedić. Govore je često počinjao sa "Božjom pomoću, a pod mojim vođstvom...". Milan Nedić je propagandno uzdizan na mesto nacionalnog "Oca" koji se tragično žrtvuje za svoju "decu" i kojeg je poslalo proviđenje, a on je opisivan kao "rasan vojnik", "junak", "proslavljeni vojskovođa", "prekaljeni rodoljub", "prvi domaćin nacije", "čovek časti i hrabrosti", "pregaoc za spas Srpstva". I dok je on, srpski Firer, bio "Otac", glorifikacija države postizana je preko metafore "Majke". Ova "Majka Srbija" bila je organsko jedinstvo okupljenog srpstva, najčvršća moguća zajednica pod dominacijom vođe, bez političkih partija i drugih ideologija, "jer srpski narod želi da bude i ostane samo Srbin".

Međutim, Nedićeva ideologija verovatno je bila najvirulentnija i posebno egzaltirana u svom (5) antikomunizmu. Nedić je otvoreno pozivao na ubijanje komunista kao "srpskih izroda" uz karakterističnu fašističku argumentaciju: komunizam, boljševizam i levičarske ideje uopšte bile su plod judeomasonske zavere koja je upropastila planetu i srpstvo. A i kvarila mu je ugođaj i rušila arijevskog Sneška Belića, pošto je partizanski pokret bio jedini koji se borio protiv okupacije i kvislinške vlasti. Nedić je otvoreno antikomunistički tvrdio da su komunisti i partizani "zločinci", "banditi", "strani plaćenici", "agenti", "nesrbi", "degenerici", "robijaši", "cigani", "jevrejska kuga", "jevrejsko-boljševički ološ", "žgadija" i "psihopatološka čudovišta", zbog čega ih je potrebno "zatirati", "satirati" i "trebiti bez milosti". Na osnovu Uredbe o prekim sudovima, antifašisti i komunisti su za 24 sata osuđivani na smrt.

Najzad, Nedićev fašizam je imao i svoj distinktivno nacistički karakter u skladu sa idejama (6) rasizma i antisemitizma. Nastojao je da osnuje Zavod za "rasno-biološka ispitivanja" radi čuvanja srpskog naroda od "nepravilnih mešavina", a njegova propaganda je neprekidno insistirala na "čistoj rasi", "beloj rasi", "arijevstvu" i tome nacističkom sličnom. "Jevrejima i Ciganima" je zabranjeno da rade u državnim službama i da idu u škole, a ljudi su morali da dokazuju i poseduju potvrde kako u porodici nemaju "jevrejske ili ciganske krvi". Prema Nediću, krivac za rat bila je "jevrejska zavera" i "paklena jevrejska misao" koja želi da zavlada svetom, zbog čega je neophodno da se Jevreji proteraju i "očiste" iz svih zemalja Evrope. Čemu je i davao svoj doprinos, te ponosito proglašavao Srbiju "slobodnom od Jevreja".

Zvuči poznato? Aha, i ime tom groznom poznatom je fašizam. U slučaju Milana Nedića, "fašistički minimum" je ispunjen i jasan kao korist od vakcinacije ili heliocentrizam. Uostalom, i gravitacija, i evolucija, i egipatske piramide, i rotacija planete možda i jesu komplikovane stvari. Ali ovo ih ne čini manje istinitim ili manje činjenicama. Naučne kontroverze i istorijske kompleksnosti ne smeju biti izgovor za neznanje. S druge strane, fašizam Milana Nedića i nije naročito komplikovana stvar, već nešto prosto i banalno poput zla i naopakog. Ipak se okreće, šta god sudovi govorili.

Autor: Aleksej Kišjuhas

Izvor: danas.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE

]]>
Tue, 22 Mar 2016 11:52:40 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5946/Aleksej+Ki%C5%A1juhas+%C5%A0ta+%C4%8Dini+fa%C5%A1istu
Alain Badiou : Intervencija u Hrvatskoj http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5943/Alain+Badiou+%3A+Intervencija+u+Hrvatskoj.html Kao što svi znate, danas u svijetu postoji samo jedan način organizacije ekonomije i ljudskih društava. Taj se način organiziranja naziva kapitalizam. Od kraja 1980-ih godina i od sloma socijalističkih država – u Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji, Albaniji, Kini, ili u Vijetnamu – moć kapitalizma je neosporena. On totalnost društava organizira po modelu koji potječe s imperijalističkog Zapada.
Ta je moć globalna i djeluje iznad država i vlada. Novac je koncentriran u malobrojnim rukama. U svijetu danas šačica ljudi (10% svjetske populacije) posjeduje 86% raspoloživih sredstava. Srednja skupina - koja obuhvaća dokonu buržoaziju, ali i kvalificirane radnike, zanatlije, male trgovce, intelektualce, određeni broj seljaka koji posjeduju veća imanja, svi su oni pretežno smješteni u zapadnom svijetu ili u zemljama s ubrzanim razvojem (Kina, Rusija, Brazil...) - predstavlja otprilike 40% svjetske populacije. Ta skupina dijeli 14% raspoloživih resursa. Ostaje 50% svjetske populacije koja nema ama baš ništa.

Nejednakosti su dakle čudovišne. Da bismo ih predočili, podsjetimo da službene statistike pokazuju da 260 najbogatijih osoba posjeduje jednako kao tri milijarde drugih ljudskih bića! Naš svijet nije "normalan", on nije prihvatljiv. On u cijelosti ima patološku narav.

Da bi se zaštitili od tog čudovišnog svijeta, neki drže da se treba zatvoriti u okvire nacije, u okvire neke zemlje. Ti ljudi misle da je nacionalizam rješenje. Ja im najozbiljnjije poručujem: to nije samo smiješno nego je i zločin.

To je ponajprije smiješno zato što je nacija tako sićušna u poredbi s golemošću međunarodnog kapitalizma! Kako se mala nacija može oduprijeti globalnim pritiscima? Ona će, naprotiv, sama postati rob globaliziranog kapitalizma. Ona bi s obzirom na sav promet i trgovanja postala ranjivo mjesto, jer bi kapital svoj zločinački profit sakrio u svojim bankama, kao što to već dugo radi u Luxemburgu, na Cipru i Malti. Naciju bi vrlo brzo pokorio dolar, i ta bi zemlja istovremeno postala zemlja korupcije za jedne a siromaštva za druge. Danas, mala zemlja ne može opstati tako što će pribjegavati nacionalizmu osim ako ne postane zemlja bankarske korupcije, političke represije i turističkog prosjačenja. Država čija je ideologija nacionalizam, sukladno današnjem političkom stanju, zapravo može samo doći u napast fašizma.

Ali već je i nacionalizam zločin jer on znači rat. Uvijek se govori o komunističkim zločinima, ali najveći kriminalac u povijesti je nacionalizam! Nacionalizam je izravno odgovoran za desetke milijuna mrtvih tijekom dvaju svjetskih ratova. Čak i prije Prvog svjetskog rata, balkanski ratovi, koji su bili isključivo nacionalistički motivirani, bili su krajnje okrutni i zločinački nastrojeni. Ratovi koji su obilježili kraj Jugoslavije itekako su bili nacionalistički ratovi. Za ishod su imali na desetke tisuća mrtvih, a zbog čega? Zbog transformacije zemlje poput Jugoslavije kojoj su se divili po cijelom svijetu zato što se jednako bila oduprijela američkom kapitalizmu i sovjetskom socijalizmu, zato što je bila pronašla novi put. Zbog nacionalističkih strasti i stranih intervencija, ta neutralna i jedinstvena zemlja u Europi iskasapljena je na sedam dijelova! Kako možete pomisliti da to predstavlja napredak u odnosu na globalizirani svijet?

Treba naglasiti da je nacionalni duh, posebno u malim zemljama, vrlo nasilan i ograničen. On je izgrađen na mržnji prema drugima, prema susjedima i strancima. Nijemci su, uz pomoć Hitlera, svoju pretenziju na "njemačkost" mogli potvrditi samo tako da istrijebe Židove; turski su nacionalisti svoju nacionalnu pretenziju potvrdili istrijebivši Armence; Francuzi su dugo mislili da su tobožnju "francusku rasu" potvrdili naspram Engleza i Nijemaca, po cijenu desetaka milijuna mrtvih. Svaki je nacionalizam zapravo neki oblik mržnje drugih. Danas je on istinski povijesni otrov, neizbježni povratak užasima ksenofobije i rasizma. Još jednom: zatvaranje u nacionalizam je fašizam.

Ta činjenica nas, dakako, nipošto ne obvezuje da prihvatimo patološku dominaciju globalnog kapitalizma.

Kapitalizam je globalna sila. Ta sila zahtjeva pokornost u svim zemljama, posredstvom korumpiranih vođa. Od nje se dakle uopće ne možemo sakriti u nekoj nacionalnoj fantazmi. Na nama je da iznađemo drugu svjetsku silu, s onu stranu svih nacionalizama. Na nama je da napravimo internacionalu svih ljudi ovoga svijeta. Već je Marx pokazao, uskoro je tome dva stoljeća, da se emancipacija narodâ ne može napraviti unutar zatvorenog i neprijateljski nastrojenog okvira nacionalizma. On je došao do sljedeće formule: "Proleteri nemaju domovinu".

Stari komunizam - onaj Lenjina, Staljina, Mao Ce-tunga - na kraju ipak nije uspio, djelomično zato što je ostao zatvoren u nacionalnu sebičnost. On nije mogao stvoriti pravu međunarodnu silu, kao što je to, nažalost, pošlo za rukom globaliziranom kapitalizmu, zajedno s fetišizmom svjetskog tržišta.

Valja nam, dakle, iznaći novi komunizam, na globalnoj razini.

Valja nam, naravno, napraviti bilancu, cjelovitu i i nemilosrdnu, neuspjeha komunizma u 20. stoljeću. Kao što rekoh, nacionalizam je važan faktor tog neuspjeha. Tek nakon što bude napravljena takva bilanca, valja nam iznova krenuti od četiri temeljna načela i imati ih uvijek u vidu u svemu što radimo:

1 - Moguće je organizirati kolektivni život oko nečega što nije privatno vlasništvo i profit. Kapitalizam nije i ne smije biti svrha Povijesti.

2 - Moguće je organizirati proizvodnju oko nečeg što nije specijalizacija i podjela rada. Nema nikakvog razloga da se održi razdvajanje intelektualnog i manualnog rada, kao i razdvajanje između poslova upravljanja i poslova izvršavanja.

3 - Moguće je organizirati kolektivni život bez isključujućeg pozivanja na zatvorene identitete, poput nacija, jezika, religija, običaja. Sve te razlike mogu i moraju supostojati na plodan način na razini cijelog čovječanstva. Budućnost je potpuni internacionalizam.

4 - Moguće je učiniti da Država malo po malo nestane kao izdvojena moć koja ima monopol na silu. Slobodno udruživanje ljudi i zajednička racionalnost mogu i moraju zamijeniti Zakon i prisilu.

Ove četiri stavke moramo imati u vidu u svemu onome što radimo, govorimo i stvaramo.

One praktički tvore definiciju komunizma kakvu nalazimo kod Marxa kao i kod drugih mislioca 19. stoljeća. Ali tek sada, nakon neuspjeha državnih i nacionalističkih komunizama, možemo razumjeti njihovu snagu i zanos.

Snaga i pravo značenje ta četiri načela, usmjerenih protiv globalnog kapitalizma i protiv reakcionarne napasti nacionalizma, počet će krotiti silu i zavodljivost kapitalističke modernosti. Riječ je o tome da se naspram vladavine robe stvori nova modernost: modernost koja je izvanjska monetarnoj cirkulaciji, profitu i kupovini nepotrebnih proizvoda. Ukratko, kreativna i bezinteresna modernost.

Završio bih s jednom pjesmom koja pruža ideju o stilu te modernosti, o njezinom dahu i nadi koju prenosi. Riječ je o pjesmi Arthura Rimbauda, preuzete iz zbirke Iluminacije. On poetski naznačuje što bi to mogao biti novi život, posvećen novoj emancipaciji cijelog čovječanstva - strateška ideja koju treba uputiti na one četiri stavke:

Bacit ćeš se na taj posao: sve će se harmonične i arhitektonske mogućnosti uznemiriti oko tvog sjedišta. Savršena, nepredvidljiva bića nudit će se tvojim iskustvima. U tvojoj će okolini sanjivo provaliti radoznalost drevnih masa i dokone dragocjenosti. Tvoje će pamćenje i osjetila biti tek hrana tvom stvarateljskom nagonu. A što će biti sa svijetom kada izađem van? U svakom slučaju, ništa od današnjih pojava.

Bacimo se, dakle, na posao oko novog komunizma! I tada - da, to će zaista biti tako - novi svijet neće imati ništa više s tužnim pojavama današnjice.

Izvor:mi2.hr 

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 18 Mar 2016 11:04:14 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5943/Alain+Badiou+%3A+Intervencija+u+Hrvatskoj
Sopštenje povodom cenzurisane izložbe kolektiva Kamerades u Kulturnom centru Beograda http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5941/Sop%C5%A1tenje+povodom+cenzurisane+izlo%C5%BEbe+kolektiva+Kamerades+u+Kulturnom+centru+Beograda.html Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije najoštrije osuđuje cenzuru izložbe "Dirty Season - NECENZURISANO" foto kolektiva Kamerades u galeriji Artget Kulturnog centra Beograda i zahteva od gradskih vlasti smenu direktorke KCB-a Ivone Jevtić. Pozivamo sve autore na bojkot KCB-a do smene direktorke, a javnost da izrazi podršku kolektivu Kamerades prisustvom javnom povlačenju ostatka izložbe iz galerije Artget 15. marta u 16 sati.

Odluka KCB-a da sa galerijskog izloga skine deo radova, fotografija predizbornih plakata različitih političkih stranaka, još jedan je u nizu opasnih udara na slobodu izražavanja u toj gradskoj ustanovi kulture. Uklanjanjem nepodobnih fotografija, izložba je izgubila svoj prvobitni smisao, ali je ironičnim obrtom zapravo uspela da demaskira trulo stanje ove gradske institucije koju su političko i nestručno zapošljavanje doveli u ovako sramnu poziciju.
Nakon kontrolisanja govora zaposlenih u KCB-u, ograničavanja slobode komunikacije na društvenim mrežama i propisivanja dozvoljenih tema, te skidanja slova sa staklene fasade samo zato što su bila na latinici, sada je cenzurisana i izložba kolektiva Kamerades koja se upravo bavi problemom cenzure.

Fotografije oštećenih predizbornih plakata sa likovima nekih od aktuelnih političara skinute su sa galerijskog izloga bez konsultacije sa autorima i kustosom izložbe, što predstavlja težak atak na integritet umetnika i slobodu govora i izražavanja, koje bi KCB, koji se finansira sredstvima svih građana, morao da podrčava i brani.
Direktorka KCB-a postavljena je na tu funkciju posle uvođenja bijenalnog Oktobarskog salona samo iz partijsko-političkih razloga, mimo bilo kakvih profesionalnih kriterijuma stručnosti i bez iskustva u oblasti kulture.
Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije upozorava i na druge probleme u oblasti gradske kulturne politike kao što je nezakonito produženje mandata vršiocima dužnosti direktora i upravnim odborima gradskih institucija.

Recimo ne cenzuri!

Beograd, 15. 3. 2016. Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije

]]>
Wed, 16 Mar 2016 12:02:57 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5941/Sop%C5%A1tenje+povodom+cenzurisane+izlo%C5%BEbe+kolektiva+Kamerades+u+Kulturnom+centru+Beograda
International Women’s Day in the Balkans: Ankica Čakardić http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5938/International+Women%E2%80%99s+Day+in+the+Balkans%3A+Ankica+%C4%8Cakardi%C4%87.html Ankica Čakardić is an assistant professor at the Department of Philosophy, University of Zagreb. She coordinates educational programmes at the Centre for Women’s Studies in Zagreb, is a member of The Organisation for Workers Initiative and Democratisation, Croatia, Women’s Front for Labour and Social Rights and the Feminist-Marxist reading group FemFront.

"Unfortunately we can really only speak of a decline in the situation of women. During the 1990s the ground was prepared for the further accumulation of capital and privatisation of common/public goods. The attack on the public sector has brought, among other things, a removal of the material rights gained by women's entrance to the labour market."

What does the 8th of March mean in Croatia? How is it celebrated today, and how do you think its meaning/celebration has changed in recent years, and especially in comparison to the YU-days?

Since the war in post-Yugoslav Croatia the socialist and antifascist feminist tradition, including the celebration or even the mention of International Women's Day, has suffered considerable neglect and at times even a deliberate discursive exclusion. That procedure was a part of the "manufacturing of consent," which was a necessary step in the establishment of the new regime (the "transition" from socialism to capitalism). In recent years the 8th of March is celebrated mainly in a liberal-conservative manner - as a kind of "Mother's Day" or something similarly notorious - completely emptied of the progressive meaning connected with its labour and social-historical role.

Can you comment on the current social situation of women in Croatia? In particular are you able to judge whether there has been progress or decline in the post-socialist years compared to before?

Unfortunately we can really only speak of a decline in the situation of women. During the 1990s the ground was prepared for the further accumulation of capital and privatisation of common/public goods. From a leftist-feminist context, and very schematically speaking, the attack on the public sector has brought, among other things, a removal of the material rights gained by women's entrance to the labour market. And during this process we witnessed a crisis of social and class reproduction, the financial burdening of households and the strengthening of the patriarchal-capitalist mode of production. As an example, while socialism advocated that "women's" issues, primarily reproductive work such as housework or care work, were to become socialised in practice, capitalism and the neo-liberalisation of society represents an active regressive role of the state in organising the commodification of social services.

Can you give of example of an inspiring woman from your context?

Instead of mentioning one woman, I would rather give credit to an organisation. The Women's Antifascist Front (AFŽ) was the single most important organisation of women during World War II and in the period of Yugoslav socialist self-management. Although AFŽ was programmatically linked to the ruling League of Communists, from the beginning it worked independently, and had an autonomous network of organisations and management. By the end of 1942 the Croatian AFŽ had already gathered around 250,000 women, and was publishing its own journal Žena u borbi [Woman in Combat]. AFŽ was dissolved in 1953 but the institutional struggle against patriarchy continued to work through several other groups including, for example, the Croatian Conference for Women's Social Activity (1961 - 1975).

Izvor: criticatac.ro

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 15 Mar 2016 10:39:49 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5938/International+Women%E2%80%99s+Day+in+the+Balkans%3A+Ankica+%C4%8Cakardi%C4%87
Strukturne promjene u fašistoidnim politikama http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5933/Strukturne+promjene+u+fa%C5%A1istoidnim+politikama.html Nekadašnja nacionalna država Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj preobrazila se u identitetsku. A toj su konstrukciji fašistoidne prakse imanentne

Kada je buknuo ovaj zadnji nalet pokušaja fašizacije države i ‘društva' u Hrvatskoj, zajedno s formiranjem nestabilne vlade, odmah je bilo jasno da će jedan od problema biti: kako izbjeći upotrebu stigme ‘fašizma' tamo gdje ga nema. Ali i kako ne odustati od njegovog prepoznavanja, u slučaju da se on uistinu pojavljuje.(1)

U tim okolnostima, pa tako i u ovome najnovijem, više ne samo medijskom, ‘pomirbenom deliriju' - kada je filofašiste na uličnom maršu protiv kratke zabrane emitiranja televizije Z1, među njima i novopečenog saborskog zastupnika Ivana Tepeša, prepoznao čak i Zoran Milanović, kada liberalni i socijalistički dijelovi civilnog društva prepoznaju profašističke stavove novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, te stoga s razlogom traže njegovu smjenu, te kada predsjednik SNV-a Milorad Pupovac piše predsjednici Kolindi Grabar Kitarović prepoznajući ‘rast netolerancije i govora mržnje', spominjući u svome pismu uz sve ostalo i totalitarnu (fašističku) maniru u kojoj Zagrebom ovih dana u poštanske sandučiće stiže jedno anonimno pismo, a predsjednica mu veselo odgovara kako je suglasna s njime u dijagnozi porasta nesnošljivosti, samo što se po njenom mišljenju radi o ‘sličnim postupcima' dvije strane u ‘ideološkom i svjetonazorskom' sporu(2) - vrag je ponovo odnio šalu. Na djelu je natražnjačka kampanja. Politička kasta opet se drži skupa.

Čini se kao da su rasprave o fašizmu dostignuće fašizma samog, koji je izborio pravo da se kvalificira za predmet javne diskusije. Mnogima je od toga nelagodno, a baš takvi lak su plijen nove zamke u koju ih interpelira vladajuća ideologija, koja sada kaže kako je dosta bilo priče o ‘ustašama i partizanima' i kako se umjesto toga moramo okrenuti ‘stvarnim problemima'.

Naizgled, potaknuta je nekakva ‘javna rasprava' o fašizmu, koliko je to u od političkog i medijskog establišmenta direktno dirigiranoj ili ‘samo' indirektno izmanipuliranoj javnosti, sada uopće moguće. Pa makar to bilo i u formi pisanja i komentiranja televizijskih nastupa i novinskih članaka ‘uglednika' ili čak ‘osobnog' dopisivanja političkih funkcionara. Jesmo li, kao politizirano civilno društvo smjeli to dopustiti, ne bi li prvi potez trebao biti da odbijemo oktroiranu ‘javnu raspravu', s nametnutim ideološkim koordinatama? Situacija je mnogostruko cinička, poput onih koje opisuje Peter Sloterdijk u svojoj Kritici ciničkog uma, gdje stoji i da je ‘znanje što ga posjedujemo takve (je) vrsti te nam ne pada na pamet da bismo ga ljubili, nego se pitamo, kako ćemo progurati da s time živimo a da ne okamenimo.' Na djelu je, riječima Borislava Mikulića, dvostruko ponavljanje.(3) Za razliku od stava pukog nereflektiranog povratka ili čak neizlaska iz 1990-ih, treba spoznati da su već devedesete bile vrijeme inscenacije povratka. A sada je na djelu ponavljanje toga ponavljanja. ‘Točka na U' pretvara se tako u trotočku. Prisustvujemo reprizi one prve inscenacije povratka društva u svoj ‘izgubljeni hrvatski zavičaj'. Iz toga podgrijanog ‘programa' sve strane u sporu nadaju se kako će ovoga puta iz ‘predstave' izvući više, da će biti bolje nego li na premijeri, koja to ionako nije bila. Ali novih misaonih uloga za sada je nažalost vrlo malo.

Jer, kada se vratimo u taj hrvatski ‘izgubljeni zavičaj' tamo nas ne čeka borba, nikakvi bitni ‘ideološki sukobi', lijepo nazvani i svjetonazorskima, već nešto tome upravo ‘suprotno': u pastoralnoj idili razbaškareni ‘hrvatski identitet', uz koji se, poput neželjenog djeteta, privinuo ‘identitet Srba u Hrvatskoj', uvijek spreman da zadovolji ‘hrvatsku želju'. Kada zagusti, samo preko tih identiteta u Hrvatskoj je moguće doći i do političke ideologije. Pa onda i do fašizma, kao jedne od njih, a sada i do uglavnom vrlo specifično shvaćenog antifašizma. Ali, zašto mi, upitao bi se možda netko tko nije odavde, iako je naša situacija sve samo ne singularna, u posizanju za ideologijama - a bez njih ipak nema, kakvog takvog, političkog života(4) - u naizgled slijepom pipanju među svim pričama u gradu uvijek napipamo fašizam? A zajedno s njime i balkanizam i antikomunizam. Očito, jedno od svojstava sadašnje političke klase jest da pokušava svoje ponašanje ‘legitimirati' pomoću negativnih ideologija.

Hineći zatečenost, o tome se pitaju i ‘objašnjavaju' oni koji su, nakon dva desetljeća, sada uhvaćeni s rukom u crnom pekmezu: na fotografiji sa ustaškom kapom, u videu u kome pjevaju ustaške odnosno četničke pjesme, u crnoj uniformi ili bez nje, kako dižu ruku na fašistički pozdrav. Svi takvi čudom se čude, kao pura dreku, od kuda sad ti dokazi. Pa posežu za ‘kontekstom', čime se tek uvale u govna. Izmišljanje ‘alibi strategija' svojom inventivnošću ipak ne nadilazi bajke za odrasle, koje se sve svode na jednu: u izvanrednom stanju sanjali smo hrvatsku državu. A u tome snu na javi živom čovjeku svašta se može dogoditi. Ne tako malom broju njih priviđalo se čak i buđenje.(5)
U Hrvatskoj imamo tek sada na fašistoidnoj desnici ono što je u Sloveniji različitim intenzitetom prisutno još od 90-ih, a to su ‘teorije' o ‘komunističkoj zavjeri', pozivi da se ‘nacionalistička revolucija', koja još nije dovoljno osigurana, odradi do kraja i sl.

Ima nešto u tezi da javne diskusije o fašizmu dokazuju moć fašizma. To nikako ne znači kako bi ‘pukim obrtanjem' i prelaskom iz obrane u napad htjeli oni u kojih prepoznajemo fašistodnost, da smo fašisti baš mi koji smo ih prepoznali. Svejedno, čini se kao da su rasprave o fašizmu dostignuće fašizma samog, koji je izborio pravo da se kvalificira za predmet javne diskusije. Mnogima je od toga nelagodno, a baš takvi lak su plijen nove zamke u koju ih interpelira vladajuća ideologija, koja sada kaže kako je dosta bilo priče o ‘ustašama i partizanima' i kako se umjesto toga moramo okrenuti ‘stvarnim problemima'. Oni su naravno ‘ekonomski', ali za nevolju i kroz njih se vraća problem nove fašistoidnosti.
U pokušaju da korigira i tako nadopuni svoje teze o fašizaciji društva iz 90-ih g. sociolog Rastko Močnik na jednom je skupu 2012. g. govorio o dvije vrste fašistoidnih politika.(6) Prve bi bile one koje možemo svesti pod rubriku ‘kulturnog fašizma' i baš su one, po njegovim uvidima iz sredine 90-ih g., bile podlogom za političke prakse koje su potpalile rat u Jugoslaviji. One su dovele do ‘etničkih čišćenja', pa čak i do genocida. Uostalom, to je danas na jedan način prihvaćeno stajalište, kojemu se opiru samo još sve usamljenije ‘elite vlasti', koje sve teže prodaju svoju šamanističku mantru o dobrome ‘vlastitom' narodu, napadnutom od zlog ‘tuđina'. Po toj teoriji za rat su krive rasističke i ekstremno nacionalističke ideologije, koje su se oslanjale na mitologiju nacionalnog književnog kanona. I kada smo već pomislili kako smo s ‘kulturnim fašizmom' kao ozbiljnom društvenom prijetnjom raskrstili, on se u Hrvatskoj vratio. Kroz borbu za ‘kulturni novac' ponovo je pokrenut Kulturkampf desničarskog gramšijanizma i ne treba sumnjati da će on proizvesti novu štetu i u ‘visokoj' i u ‘popularnoj' kulturi.

Da je neka knjiga uspješna, tj. da je ostavila traga u nekoj kulturnoj sredini, a ne samo da se prodala u izvjesnom broju primjeraka, vidi se tek za 20 g., tvrde ozbiljni izdavači. U tom smislu na Močnikovu knjižicu o fašizmu sada se u Hrvatskoj pozivaju mnogi, uglavnom citirajući teze iz uvodnog eseja napisanog za hrvatsko izdanje, dok novinari okreću samo naslov u člancima o tome ‘koliko fašizma' i ‘koliko antifašizma' sada imamo ili trebamo. I dalje se ne poteže osnovna provokacija tih eseja, po kojoj je Tuđmanov režim bio ‘polu', a Miloševićev ‘tričetvrt' fašistoidan. U tome se autor pozivao i na novinske članke crnogorskog politologa Milana Popovića u, izašle 1992. i 1993. g. u Borbi, gdje ovaj obrazlaže kako nacistička tehnologija pri legitimaciji vlasti u Srbiji i Hrvatskoj, nije dovoljna da bismo te režime proglasili fašističkima. Popović piše kako oni ‘ne mogu postati fašistički ... prije svega zbog svoga (napola) perifernog, krajnje ovisnog statusa u hijerarhizovanom svetskom sistemu, odnosno u svetskoj ekonomiji.' No, postoji i nastavak priče. U drugome Popovićevom članku ‘Ipak fašizam' sada se poziva na Chomskyjevu teoriju fašizma (u knjizi Deterring Democracy iz 1991. g.) u kojoj je ‘rubnost' upravo jedan od uvjeta za razvoj fašistogene dinamike. Ta dinamika protječe u tri faze: 1. etapa, u kojoj reakcionarne sile u svjetskom centru nude posrednu potporu ili čak neposredno instaliraju fašističke aparate na periferiji; 2. etapa, u kojoj narasta napetost između (demokratskog) centra i nekadašnjeg (fašističkog) klijenta; 3. etapa, ona neposredne konfrontacije. Miloševićev režim, sada to znamo, prošao je kroz sve tri ove faze (a da se s njegovim ‘nasljeđem' u Srbiji i nakon njegove smrti nije raskrstilo). Tuđmana je vjerojatno samo smrt spriječila da se ostao ljuljati u prvim dvjema fazama (da bi njegovo ‘nasljeđe' današnji vlastodršci preradili u nekakav antitotalitarizam-tuđmanizam, tako da iz toga ‘simboličkog kapitala' proizvoljno uzimaju što im kada treba).(7) U Hrvatskoj imamo tek sada na fašistoidnoj desnici ono što je u Sloveniji različitim intenzitetom prisutno još od 90-ih, a to su ‘teorije' o ‘komunističkoj zavjeri', pozivi da se ‘nacionalistička revolucija', koja još nije dovoljno osigurana, odradi do kraja(8) i sl. Nevolja s Hrvatskom utoliko je veća što ‘teorija' zavjere o ‘udbo-mafiji' ima svoje racionalne momente. Ali, pošto je druga strana te ‘duboke vlade' koja je ‘stvarala Hrvatsku' bila ustaška emigracija, ta se svima poznata pozicija međusobne ucijenjenosti onih koji su iz ta dva miljea još živi neće čačkati nikakvom lustracijom. Niti ‘komunističkih', niti fašističkih ‘totalitarista'. Umjesto toga imamo zabavu gdje predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko tuži za klevetu Josipa Manolića, jer ga je ovaj u inervjuu za Nacional označio bivšim suradnikom Udbe. Na djelu je dakle prekasno uvođenje ovdje specifično ograničenog antikomunizma.

U Jugoslaviji teorijska produkcija bila je, pa i na ovu temu, puno bogatija i raznovrsnija, od 'toplijih' vrsta oficijelnog marksizma, preko onoga sasvim nedogmatskog, stvaralačkog, da bi još od 70-ih g. zavladala teorijska pluralnost, kritičko suočavanje marksističkih i nemarksističkih mislilaca iz zemlje i svijeta, ali već onda i upad teorijskog i povjesničarskog revizionizma raznih vrsta.

No, inzistiranje na tom ‘subjektivnom' momentu fašizacije nije dovoljno. Potrebno je istražiti i objektivnije povijesne procese i njihovu logiku, dakle promjene u povijesnoj strukturi i njenim ‘automatskim' procesima. Na to nas obavezuje već i poststrukturalističko, a utoliko više i marksističko shvaćanje povijesti. Uostalom, svi do sada spomenuti ideološki i politički elementi jesu fašistoidni, ali se svejedno ne artikuliraju u uzorak povijesnog fašizma.

Močnik govori i o tome kako se u Sloveniji već 1992. pojavila i drugačija vrsta fašistoidne prakse. Prepoznao ju je u izbornom sloganu ‘reformiranih komunista' koji je glasio: ‘Ni lijevo ni desno, već bolje'. Vođa te stranke bio je stari aparatčik Milan Kučan, a njeni kadrovi karijeristi svih režima. Prva misao bila je da oni depolitiziraju svoj diskurs jer žele sakriti svoju prošlost. No, istu formulu ponovio je i gradonačelnik Ljubljane Zoran Janković 2011. g., izjavivši: ‘Nećemo govoriti o ideologijama, već ćemo provoditi svoj program.' Ništa nije smetalo što programa tada nije imao, svejedno je dobio izbore. Mi smo morali čekati do 2016. g. da dobijemo, doduše direktno ne izabranog, premijera Tihomira Oreškovića, da bi u njemu desničari utjelovili diskurs kako nećemo pričati o ideologijama, nego ćemo rješavati probleme u ‘ekonomiji'. Kako taj vulgarni trik funkcionira vidimo ovih dana. Kada izvedu jedan fašizirajući nalet, npr. u ‘kulturi', vladajući na politički otpor koji se pojavi samo podignu kviska. I onda je slijedeći tjedan na političkom dnevnom redu ‘ekonomija'.

Dakle, sada nam se u novom kontekstu vratio romantični ‘kulturni fašizam', čija je osnova nacionalizam 19. st., ali bez liberalnih dimenzija. Jak sastojak je i rasizam (tzv. izbjeglička kriza će ga i ojačati), opreke Europa/Balkan, te obnovljena mitologija ‘srednje Evrope', na kojoj jaši predsjednica Kitarović, gurajući nas prema Višegradskoj skupni i ‘osovini' Jadran-Baltik. I kao da nam to nije dosta, uveden je novi momenat, koji Močnik zove realistična tehnokratska ‘ne-politika'. Njena ideologija je liberalna, poput ‘nultog stupnja' modernih buržoaskih političkih sistema. Tu dolazi i zazivanje tolerancije i multikulturalizma, a stil je autoritaran i ‘nepopulistički'(9). I tu je predsjednica, kao i dijelovi desničarskog civilnog društva koji sada imaju potporu u Saboru u prvim redovima inoviranja fašisoidnog diskursa. Druga strana toga je naravno uvođenje zakonskih propisa koji će omogućiti diskriminaciju u praksi (u zdravstvu, školstvu itd.), te pretjerano iskorištavanje daljim ‘fleksibiliziranjem' radnih statusa. Tako se upravo najlakše stvara novo kvazikastinsko društvo, utemeljeno na raznolikosti pravnih i radnih statusa, te segmentaciji tržišta radne snage.

Na kraju svoje intervencije Močnik se pita od kuda masovna potpora fašistoidnim ‘antipolitikama', kada je jasno da radne mase dobivaju samo novu podređenost i iskorištavanje, gore i surovije od onoga u socijalističkoj prošlosti. Spominje individualističku atomizaciju masa, paniku ljudi pri prijetnji nezaposlenošću i siromaštvom. To je sada jednako u Sloveniji kao i u Hrvatskoj, a to što smo mi imali i rat nije razlog današnjim nevoljama, već samo jedna od alibi strategija za ucjenjivanje građanstva. Ako bismo savjesnije historizirali (što često činimo u Aktivu; Prilogu Novosti za teoretizaciju prakse) našli bismo u ovdašnjoj ‘kulturi pamćenja' masa i sjećanje na nemoć prilikom uništenja samoupravnog sistema. A nove vlasti čine sve što mogu i da unište političku zastupljenost radnih masa (stranka koja se deklarira kao radnička odmah se upisuje u rubriku ekstremista). Ukratko, nove vlasti čine sve da od političkog odlučivanja odrežu ‘svoje' stanovništvo, jer samo tako mogu izvršavati protunarodnu politiku u korist kapitala. Fašistoidni elementi - a povijesni fašizam je, kao i HDZ, bio pseudonarodni pokret - uklapaju se u to stanje, a s druge strane sami pripomažu njegovo funkcioniranje.

Situaciju čini još gorom što zatirane i iskorištavane mase ne samo da ‘kupuju' identitetsku politiku, koja im se servira ‘odozgo', već se i same u samoobrani ‘retradicionaliziraju' na nivou domaćinstava i svakodnevnog opstanka. Ako sve dohotke treba usmjeriti u obiteljski proračun i nitko ne smije izostati, onda etnička lojalnost, religiozna ideologija i tradicionalne vrijednosti postaju ‘materijalnom silom'. Tu ljude, koje država razvlašćuje, sada hvataju razne markićke, koje su polje borbe prenijele iz države (naravno, uz njenu potporu) u desničarsko civilno društvo. Tako ‘mreže potpore' i na taj način vraćaju identitetski teror u okolinu koju uništavaju kapitalistički procesi. Nekadašnja nacionalna država Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj preobrazila se u identitetsku. A toj su konstrukciji fašistoidne prakse imanentne.
 
Metodološki ekskurs
 
Da je fašizam često neuhvatljiva kategorija, koja čuva svoju analitičku vrijednost samo ako mu domet jasno ograničimo(10) govori i povijest političkih zloupotreba toga pojma. Najčešće spominjani slučaj zloupotrebe je onaj njemačkih komunista koji su uoči Drugog svjetskog rata izrazom ‘socijalni fašisti' iz oportunih razloga tako stigmatizirali socijaldemokrate. Uostalom i u razlazu Jugoslavije sa SSSR-om nije nedostajalo međusobnih optužbi za fašizam. U povijesti marksizma, naročito onoj oficijelnoj, dok je još postojala, općeprihvaćenom je bila definicija bugarskog komuniste Georgija Dimitrova iz 1933. g. (bio je na čelu Komunističke internacionale od 1934. do 1943. g.), po kojoj je ‘fašizam produkt kapitalizma ili određenih naročito reakcionarnih i imperijalističkih elemenata kapitalizma, u povijesnoj situaciji kada se kapitalizam osjećao ugroženim zbog napada snažnog proletarijata u ekonomskoj krizi.'(11) Ova je definicija uz varijacije uglavnom preuzimana u socijalističkim zemljama, a i danas je ponegdje u upotrebi. U Jugoslaviji teorijska produkcija bila je, pa i na ovu temu, puno bogatija i raznovrsnija, od ‘toplijih' vrsta oficijelnog marksizma, preko onoga sasvim nedogmatskog, stvaralačkog, da bi još od 70-ih g. zavladala teorijska pluralnost, kritičko suočavanje marksističkih i nemarksističkih mislilaca iz zemlje i svijeta, ali već onda i upad teorijskog i povjesničarskog revizionizma raznih vrsta.

Što učiniti sa najozbiljnijim prigovorom, onim da je označitelj 'fašizam' i suviše historijski, te da više ne odgovara opisu nevolja koje nam se upravo događaju? Tu, kao i drugdje, dodavanje prefiksa 'post', i govorenje o post-fašizmu, malo što rješava U istoj definicijskoj neodređnosti zastao je i Boris Buden, kada se upitao: 'A što ako je ovo čemu sada u globaliziranom svijetu prisustvujemo nešto novo i gore od fašizma, za što još nemamo ime?' Na nama je da se ova crna slutnja ne ostvari.

U okvirima povijesti marksizma samoga bilo je, i prije i poslije ove ‘kanonizacije', kroz cijelo 20. st. vrijednih analiza fašizma, koje su originalno sagledavale ovaj fenomen. Spomenimo ovdje samo dva primjera: Antonio Gramsci uočivši razlike u razvijenosti i strukturi njemačkog i talijanskog kapitalizma u svojim Lionskim tezama 1926. napisao je da fašizam nije posljednja karta buržoazije u po njenu egzistenciju opasnom sukobu s marksizmom, nego da je tipičan proizvod mladog kapitalizma koji se razvija, poput onog talijanskog. Ako komparativna analiza kapitalističkih struktura u različitim zemljama i u različitim vremenima, ne može pokazati sličnost ekonomskih uvjeta u fašističkim državama i onima fašistoidnošću ozbiljno zahvaćenima, te njihovu različitost spram onih nefašističkih, tada se mora tragati i za drugim razlozima, drugim uzrocima koji će nam pomoći da objasnimo raspodijeljenost fenomena na mnoga društva. Potrebno je uočiti i druge, neekonomske, ‘nekapitalističke' strukture i tradicije. Tako npr. i nepostojanje liberalno-demokratskih institucija, te povratno djelovanje lokalnih institucija na načine ponašanja, inducirane ‘nacionalne karaktere' i oblike klasnih razračunavanja. Pitanje je dakle, probija li se fašizam do vlasti samo u zemljama bez starih liberalno-demokratskih tradicija? Na tome tragu je bila i svojedobna kritika dometa knjige Reinharda Kühnla o dva oblika građanske vladavine, liberalizmu i fašizmu, koju je u predgovoru iznio Ivan Prpić. Tamo on kaže kako autor fino opisuje te oblike, ali da nema neku opću teoriju o povijesnoj biti građanske epohe, pa nedokazano sugerira da ona mora završiti u nekim oblicima fašizacije. A onda se dogodila ‘tranzicija'. Drugi primjer koji ćemo navesti su analize njemačkog marksiste Ernsta Blocha, koji polazi od toga da su u Njemačkoj paralelno postojale institucije i mentaliteti različitih epoha (npr. obzirom na modernost), te da je ono neistodobno postojalo istodobno. Dakle, političke tradicije s jedne i epohalni faktori s druge strane, mogu biti presudnijima od ‘kapitalističke strukture'? Sve ovo nije nužno negacijom historijskog materijalizma i teze kako su proizvodni odnosi u jednom društvu u krajnjoj instanci odlučujući. Jer i gornje teze daju se materijalistički interpretirati, u smislu većeg značenja faktora nadgradnje (država i njeni ideološki aparati), koji razvijaju relativno autonomno kretanje. Da bi onda, povratno djelovali na bazu. I ne samo to. Ovaj odnos baze i nadgradnje, koji ne treba u potpunosti napustiti, dvostruko je prelomljen. A to znači da se i faktori koji sada čine nadgradnju daju objasniti iz ranijih ekonomskih odnosa. U tom smislu je fašizacija u post-socijalističkim, ‘tranzicijskim' državama sigurno u vezi i sa iskustvom socijalizma, koji je tu, različito ‘realno' postojao. Ali ne u smislu kako bi htjeli današnji lumpen teoretičari, postojanja ‘dva kolektivizma', tj. ‘totalitarizma' koji se međusobno nadopunjuju. Već kao opomena da bez neke doze fašizacije ljudi ne bi odbacili socijalizam u cjelini. Ma koliko to ovako izloženo izgleda zamršenim, upravo na taj način i pokušavamo analizirati i našu suvremenu situaciju.

Zbog svega rečenog, kao i zbog vrlo promjenjive historijske situacije, u kojoj se zemlje poput Hrvatske nalaze, nije čudno što se ocjene o ‘kvantitetu' i ‘kvalitetu' u njima prisutne fašistoidnosti, pa i u istih autora, protekom vremena i mijenjanjem položaja zemlje, drastično mijenjaju. Od ocjena da Tuđmanov i Miloševićev režim ne možemo objasniti bez analize velikog udjela fašistoidnosti u njima, do teze da danas uvjeta za fašizaciju države, a preko nje i društva, više nema. Oni koji odbijaju svaki govor o ovome fenomenu najčešće hoće uvesti pojmove ‘autoritarnog' i ‘klerikalnog', ali ipak još demokratskog društva, kao dovoljne. Razlog tome da uvjeta za fašizaciju više nema ne bi toliko ležao u našoj sadašnjoj političkoj ‘integriranosti' u strukture Eu i NATO-a (naprotiv, odatle dolaze novi poticaju za obnovom fašizacije, npr. u obliku antimuslimanskog rasizma Višegradske skupine, u koju nas gura predsjednica), već u ekonomskoj sferi. Mi smo naime toliko ‘integrirani' u neoliberalnu globalizaciju, da se o postojanju neke nacionalne ekonomije teško i može govoriti. Zbog toga se teško može govoriti i o postojanju nacionalne buržoazije. Mislili smo stoga da je ona kompradorska, a to znači da služi kao posrednik između lokalne privrede i stvarnih centara kapitalske moći, koji su izvan zemlje, te da za tu svoju ulogu od njih dobiva pravo na rentu u poslovnim transakcijama. Sada se čini da će i takav njihov položaj postati upitan, jer će vanjski centri moći sami preuzeti sve privredne funkcije, a ‘domaća buržoazija' biti će potisnuta u čisto parazitski, pa onda i prinudno pljačkaški položaj.(12) A sve opisano, povratno, opet stvara uvijete za novu fašizaciju.

I na kraju, što učiniti sa najozbiljnijim prigovorom, onim da je označitelj ‘fašizam' i suviše historijski, te da više ne odgovara opisu nevolja koje nam se upravo događaju? Tu, kao i drugdje, dodavanje prefiksa ‘post', i govorenje o post-fašizmu, malo što rješava.(13) Uostalom, analitičari koji upotrebljavaju taj izraz odavno govore kako je on tu zbog nedostatka boljeg, novog. U istoj definicijskoj neodređnosti zastao je i Boris Buden, kada se, prepričano po smislu, upitao: ‘A što ako je ovo čemu sada u globaliziranom svijetu prisustvujemo nešto novo i gore od fašizma, za što još nemamo ime?'(14) Na nama je da se ova crna slutnja ne ostvari.
 
Literatura
 
Leksikon temeljnih pojmova politike (uredili Ivan Prpić, Žarko Puhovski. Maja Uzelac), ŠK, Zagreb 1990., natuknicu Fašizam/nacionalsocijalizam napisao Ivan Prpić.
Kleines Wörterbuch der Marxistisch-Leninistischen Philosophie (uredili Manfred Buhr i Alfred Kosing), Dietz Verlag, Berlin 1982., natuknica Faschismus.
Zbornik Fašizam i neofašizam (uređivački odbor Dušan Bilandžić, Dragutin Lalović, Vlatko Mileta, Radovan Pavić, Ivan Prpić, Radovan Vukadinović), FPN i CDD SSOH, Zagreb 1976., naročito članci: UMberto Cerroni: Za redefiniciju fašizma; Thomas Nipperdey: Primjedbe uz odnos fašizma, kapitalizma i modernizacije; Gerhard Lozek: Fašizam = totalitarizam?; Manfred Wissbecker: Prilog problemu kontinuiteta i diskontinuiteta u proteklom i sadašnjem razvoju fašizma.
Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine; Liberalizam - fašizam; Izdavački centar Komunist, Beograd 1978, i predgovor Ivana Prpića.
Alfred Sohn-Rethel: Ekonomija in razredna struktura nemškega fašizma, Založba Sophia, Ljubljana 2012, vidi i pogovor Leva Centriha.
Rastko Močnik: Koliko fašizma?, Arkzin, Zagreb 1998/99., posebno tekstove Poslije ukradene revolucije (Predgovor hrvatskom izdanju 1998), Koliko fašizma?, te Koliko fašizma - drugi put.
Rastko Močnik: Dvije vrste fašistoidnih politika, hrvatski prijevod Novosti 677, Zagreb 09.12.2012., dostupno i na http://arhiva.portalnovosti.com/2012/12/dvije-vrste-fasistoidnih-politika1/
Zbornik Stigma totalitarizma; Antitotalitarni diskurs u funkciji diskreditacije levice (uredili Milivoj Bešlin i Vojislav Martinov), AKO, Novi Sad 2014., naročito ‘Čitanje između redova', gdje su prenesene Rezolucija Saveta Evrope (1096) o merama za demontiranje nasleđa bivših komunističkih totalitarnih sistema, Rezolucija Saveta Evrope (1481) o potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima, Deklaracija Evropskog parlamenta o proglašavanju 23. avgusta kao Evropskog dana sećanja na žrtve staljinizma i nacizma, Te Rezolucija Evropskog parlamenta o evropskoj savesti i totalitarizmu. Usto, vidi priloge: Srećko Pulig: Prikrivena Obznana, Primož Krašovec: Svi antikomunisti su tigrovi od papira, te Boris Buden: Budućnost utopija nakon kraja utopije.
Zbornik Prispevki h kritiki menagerske ideologije; R. F. Drucker in njegov menagerski ideologem (uredio Tonči Kuzmanić), Mirovni inštitut, Ljubljana 2008., naročito I Predgovor: Tonči Kuzmanić: Management kot post-ideologem znanja in nosilec post-totalitarnega, te poglavlje II Kapitalizem, socijalizem in fašizem, sa prilozima Blaža Kosovela, Aleša Rojca i Primoža Krašoveca.
Boris Buden, Želimir Žilnik, kuda.org i ostali: Uvod u prošlost, Centar za nove medije_kuda.org, Novi Sad 2013.
Borislav Mikulić: Trg izgubljene republike; I druge uzorite priče 90ih, Arkzin, Zagreb 2015., posebno uvodni razgovor s ovim autorom Zabranjena mjesta mišljenja: mit o tabuima 90-ih i završni esej teatar Exit Croatia: kraj demokratske komedije & ‘jarčji pjev' desnice.
Srećko Pulig: Koliko fašizma? 2.0, Novosti br. 677, Zagreb 09.12.2012., sada i na http://arhiva.portalnovosti.com/2012/12/koliko-fasizma-2-0/
1) Etički prigovor koji je u Sloveniji pratio pojavu knjige sociologa Rastka Močnika Koliko fašizma? (1995. g., u Hrvatskoj prevedenoj 1999. g.), a dolazio je i iz krugova bivših teorijskih drugova lakanovaca, bio je da etiketa fašizma proizvodi stigmatizaciju. Još je bilo živo sjećanje kako su pomoću nje u Sloveniji 80-ih baš slovenske vlasti pokušavale kriminalizirati punk, ili umjetnički pokret NSK, a sličnih pojava bilo je i drugdje u Jugoslaviji, npr. u BiH. No, važnijim od toga, u situaciji kada je već iza nas bio prvi rat za jugoslavensko nasljeđe, bio je prigovor da se tom kvalifikacijom oduzima 'teško stečeni' legitimitet vlastima novonastalih država, jer ako su one 'fašističke' badava im je priznanje 'međunarodne zajednice' i sav međunarodnopravni legalitet ovoga svijeta. U očima progresivne svjetske i domaće javnosti one ne bi mogle biti legitimnima. Takvo politički neodgovorno poigravanje pojmovima moglo bi proizvesti još jednu štetu: upravo gurnuti ionako frustrirane nove vlasti u nacionalnim državicama još uvijek 'krhkog identiteta' u nelegalne, sad tek fašistoidne postupke i usmjerenja. Sva ova problematika ostala je do danas 'puko akademskom', pošto se niti jedan važan politički faktor u zemlji i svijetu, a za razliku od medija, nije poduhvatio ovakvog označavanja. Iznimku čine svojedobno utjecajni dijelovi elitističke 'nacionalne kulture' u Sloveniji i Hrvatskoj, za koje je Miloševićev režim jedno vrijeme bio nesumnjivo fašistički, te neke udruge civilnog društva u BiH, koje su tako mislile i o 'Srbima' i o 'Hrvatima'. Da je nečega od toga bio svjestan i autor Močnik, vidimo u samoj toj njegovoj knjižici, koja u tekstu 'Koliko fašizma - drugi put' preispituje i odbacuje takve prigovore. Utoliko je tužnije što se sa zadrškom od dva desetljeća 'radikalne kritike', a u stvari usputnog brecanja na Močnikove teze, prihvatio i Žarko Puhovski, koji u svojoj kolumni u časopisu Banka konstatira da su one 'spektakularno pogrešne'. Razlog je što Močnik pretpostavlja da je 'fašizam' tu, iako 'ne zna (se) baš točno što je to (osim dakako da je nešto zlo), no propituje se koliko 'toga' uokolo ima.' Slijedi otresanje i na kustoski kolektiv WHW 'koji ovih dana predstavlja svoj projekt na temelju Močnikovih teza', uz optužbu kako je kolektiviziranje autorstva dokaz baš njihove 'fašizacije stvaralaštva'. Pametnome dosta. Što reći na činjenicu da je isti ili neki drugi Žarko Puhovski u zborniku Fašizam i neofašizam, koji je objavljen kao rezultat istoimene međunarodne konferencije održane na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu 1975. g. , a povodom tadašnje krize kapitalizma u svijetu, sudjelovao makar i školničkom temom 'Kritika nacionalsocijalizma u radovima suradnika 'Frankfurtske škole', nego da je tu problematiku iz Jugoslavije vidio, a od kada se 'oslobodio', valjda 1991. g., više ju ne vidi? O problemu teškoća u definiranju fašizma, reći ćemo nešto kasnije. Vidi, Rastko Močnik, Koliko fašizma?, Arkzin, Zagreb 1998/1999.; te Žarko Puhovski, 'Govor - i mûk - mržnje', objavljeno na portalu časopisa Banka 05.02.2016., http://www.banka.hr/komentari-i-analize/govor-i-muk-mrznje.
2) Tako predsjednica piše i da smatra kako je potpuno neprihvatljivo izvikivanje ustaškog pozdrava 'Za dom spremni', uz argumentaciju kako on 'šteti nacionalnoj koheziji, državljanskom zajedništvu i interesima Republike Hrvatske'. Mali problem je samo u tome što su nacionalna kohezija, državljansko zajedništvo i državni razlog upravo neka od svojstava fašistoidne politike.
3) Vidi Mikulićevu kritiku slogana 'vratile se devedeste', prisutnog i kao dio umjetničko-aktivističkog projekta Arkzina i Multimedijalnog centra MaMa 2013. (dostupno na http://www.mi2.hr/2013/11vratile-se-devedesete-vraca-se-i-arkzin/), u tekstu Teatar Exit Croatia: kraj demokratske komedije & 'jarčev pjev' desnice, sada i u knjizi Borislav Mikulić: Trg izgubljene republike; I druge uzorite priče 90ih, Arkzin, Zagreb 2015. Tekst je krajem aprila 2015. g. trebao biti pročitan na Trećem programu HRT-a, no spiker Željko Tomac odbio je pročitati esej, zbog autorova stava prema šatorašima i predsjednici. U medijskim odjecima događaja svi su u tome prepoznali prvi glas nove cenzure, uz jednu interesantnu iznimku, onu Ivice Đikića.
4) Da se okanimo 'ideologija' i prihvatimo 'stvarnih problema' bio je moto desnice na ovim parlamentarnim izborima. O nerješivosti te lažne 'dileme' već smo pisali, a ovdje ćemo se na nju vratiti kao na jedan od bitnih diskurzivnih mehanizama nove fašizacije. Vidi Srećko Pulig: Ideologija i stvarni problemi, Novosti br. 842, 5. februra 2015. U proširenoj verziji sada dostupno na http://www.portalnovosti.com/ideologija-i-stvarni-problemi.
5) Da je 'stvaranje nacije' tj. u našem slučaju nove nacionalne države, u pravilu ratnički, nasilan, 'muški' i surov događaj, opisano je u sada već nepreglednoj literaturi o nacionalizmu. U tome događanju potrebno je puno toga zaboraviti, a izgleda i još više izmisliti, kako je nadahnuto izrekao u svom i u nas prevedenom sorbonskom predavanju 'Što je nacija?' još 1882. Ernest Renan. Jer, svako razdoblje se uspostavlja na podlozi neke interpretacije prošlosti; na tome što si uzima za svoju prošlost, kako ju tumači... i također na tome što iz svoje prošlosti isključuje, što ne interpretira, o čemu šuti. Da je u tome događanju poželjno lagati, a ponekad čak i nekažnjeno ubijati (neovisno o ratnim zbivanjima), o tome svi imamo dovoljna saznanja. Ukratko, kao da državotvorstvo daje nekakvu carte blanche, ili tko više voli bjanko ček, kada je 'upućenima' sve dozvoljeno, a u ime 'posvećenog' cilja. Tako spisateljica Ivana Šojat Kuči ovih dana, misleći da time pomaže ministru kulture, sadržano u opremi Jutarnjeg lista, izjavljuje: 'Da, i ja sam bila pripadnica HOS.a! Sa 20 g. bila sam luda ko' šiba, ljuta na sve, ali brzo sam se ohladila.' S druge strane, o tome kako bojovnici (i bojovnice?) često niti 'ne vide' svoje ženske žrtve pisao je Klaus Theweleit u višetomnom djelu Muške fantazije. Vidi, Klaus Theweleit: Muške fantazije, GzH, Zagreb 1983.
6) Rastko Močnik: Dvije vrste fašistoidnih politika; autorizirani magnetogram rasprave na simpoziju, objavljeno i u Novostima br. 677., sada dostupno na http://arhiva.portalnovosti.com/2012/12/dvije-vrste-fasistoidnih-politika1/
7) Odmah kada se, za života, događalo ustoličenje Tuđmanovog kulta ličnosti mnogi su, među njima i Boris Buden, primijetili kako je Tuđman idealna figura hrvatske tranzicije. A sve po logici, ako se u vođu 'demokratske Hrvatske' mogao 'preobratiti' jedan komunistički dogmatik i bivši vojni general, to je znak svima da 'slijede njegovim putem'. Danas, kada revizionistički povjesničari negiraju antifašizam kao totalitarizam, jedna od strategija im je i retoričko pitanje: 'Pa nećete valjda reći kako Tuđman nije bio antifašist?' Je, haški.
8) Tako u svome pismu, odgovoru Miloradu Pupovcu, predsjednica Kitarović piše: ' ...ali dužna sam upitati zar je 'totalitarna manira' samo fašistička? Zašto stalno izbjegavamo osuditi komunizam, iako je on ne manje od fašizma nastao i održavao se na raznim oblicima zločina i kršenja ljudskih prava, i to desetljećima?' Da, zbilja, mi već četvrt stoljeća živimo u nekritičkom slavljenju komunizma i pretjeranoj kritici fašizma i evo gdje smo sada. Zato prestanimo kritizirati fašizam i usredotočimo se na dokusurivanje njegovog neprijatelja. U tome smislu sadašnja vlast i njeni 'stručni' pripuzi ne proziva Pupovca kao 'Srbina', već kao antifašista. Druga je stvar što je to razlikovanje 'presuptilno' za one 'ostale u 90-ima' kojima se omilio izraz 'četnik' (pa još i antifašista, baš na liniji aktualnog revizionizma u Srbiji). Treća je pak stvar Pupovčeva antifašizma, što ga on uporno pokušava utemeljiti na identitetu Srba u Hrvatskoj, a politički na hrvatskoj verziji civilne liberalne ideologije, što je nemoguća misija.
9) U taj žanr spada i pismo-odgovor Grabar-Kitarović., koje nakon niza autoritarno izrečenih insinuacija završava pozivom na 'dijalog': 'Želim da hrvatsko društvo na temelju istinske snošljivosti, uvažavanja i otvorenosti istini prevlada razdiobe koje ga opterećuju. Vjerujem stoga da bi otvoren dijalog u političkim i znanstvenim forumima o tim pitanjima i prijeporima pridonio, ako ne jedinstvenim odgovorima, a ono svakako umanjivanju napetosti i širenju demokratske kulture i uvažavanju različitosti.'
10) O tome u svojoj popratnoj studiji slovenskog prijevoda Sohn-Rethelove studije o fašizmu piše i Lev Centrih. Tu se ne zaustavlja na prepoznavanju fašizma, već analizira i političke i ekonomske uvijete njegova nastanka. Sohn-Rethel ga naziva 'ideološkim antikapitalizmom', a Centrih 'kvazi antikapitalističkim projektom'. Bez obzira na svoje početne antikapitalističke slogane, on je bijes radničke klase preusmjerio od kapitalizma prema Židovima, komunistima i drugim rubnim skupinama, a svijet gurnuo u krvavi rat. Vidi, Alfred Sohn-Rethel: Ekonomija in razredna struktura nemškega fašizma, Založba Sophia, Ljubljana 2012.
11) Ovako kaže jedan od zadnjih leksikona marksizma-lenjinizma, onaj istočnonjemački: 'Fašizam je političko-ideološki pokret i strujanje, a kada mu uspije doći na vlast, otvorena teroristička diktatura najreakcionarnijih, najčešće šovinističkih, najčešće imperijalističkih elemenata financijskog kapitala.', u Kleines Worterbuch der Marxistisch-Leninistischen Philosophie, Sechste Auflage, Dietz Verlag, Berlin 1982.
12) Ovakve teze o propadanju lokalne buržoazije iznosi slovenski ekonomist Franček Drenovec. Vidi Franček Drenovec: Kolaps elite; Iskanje normalnosti in naprednosti v majhni evropski državi, Založba *cf., Ljubljana 2013.
13) Termin post-fašizam koristi slovenski politolog Tonči Kuzmanić, ali kao samo jedan od tri označitelja za prošlo, a nesvršeno vrijeme, uz post-socijalizam (taj se izraz jedini primio u mainstreamu) i post-kapitalizam. Svi oni, po njemu vrhune u današnjoj situaciji post-totalitarizma. Vidi Kuzmanićev predgovor za zbornik o kritici menagerske paradigme, koji je uredio: Prispevki h kritiki managerske paradigme; P.F: Drucker in njegov managerski ideologem, Mirovni inštitut, Ljubljana 2008. Problem upotrebe teorija totalitarizma za stigmatizaciju ljevice, upravo u sadašnjoj hajci protiv 'dva totalitarizma', zaslužuje posebnu obradu. Ovdje samo upućujemo na zbornik Stigma totalitarizma; Antitotalitarni diskurs u funkciji diskreditacije ljevice (uredili Milivoj Bešlin i Vojislav Martinov), AKO, Novi Sad 2014.
14) Vidi Boris Buden, Želimir Žilnik, kuda.org i ostali: Uvod u prošlost, Centar za nove medije_kuda.org, Novi Sad 2013.
 
Autor: Srećko Pulig
 
Izvor: portalnovosti.com
 
Orignalni članak možete pogledati OVDE  

 

]]>
Mon, 7 Mar 2016 12:34:25 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5933/Strukturne+promjene+u+fa%C5%A1istoidnim+politikama
Deseci tisuća na ulicama Moskve povodom godine dana od ubojstva opozicijskog lidera Borisa Nemcova http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5929/Deseci+tisu%C4%87a+na+ulicama+Moskve+povodom+godine+dana+od+ubojstva+opozicijskog+lidera+Borisa+Nemcova.html Deseci tisuća izašli su jučer na ulice Moskve kako bi obilježili godinu dana od ubojstva Borisa Nemcova, jednog od istaknutih lidera ruske opozicije. Podsjetimo, Nemcov je prošle godine ubijen iz vatrenog oružja u samom centru Moskve. Mnogi kritičari aktualne Vlade smatraju da su upravo ruske vlasti odgovorne za ubojstvo Nemcova, a neki prozivaju i ruskog predsjednika Putina.

Prema pisanju medija, jučer se na skupu okupilo oko 30,000 ljudi. Nekoliko istaknutih opozicijskih političara također je bilo prisutno za vrijeme skupa. Mogli su se vidjeti brojni transparenti kao što su "Umro je za slobodu" i "Rusija će biti slobodna".

Šef ruske opozicijske stranke Narodna Sloboda (PARNAS) i bliski saveznika pokojnog Nemcova, Mihail Kasjanov, rekao je: "Borise, s nama si. Tvoja borba se nastavlja".

Za vrijeme skupa nisu zabilježeni nikakvi incidenti, poručili su iz moskovske policije.

Reportažu sa protesta možete pogledati OVDE 

 

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 1 Mar 2016 11:04:45 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5929/Deseci+tisu%C4%87a+na+ulicama+Moskve+povodom+godine+dana+od+ubojstva+opozicijskog+lidera+Borisa+Nemcova
Rehabilitacija izdaje http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5920/Rehabilitacija+izdaje.html LUDILU OČIGLEDNO KRAJA NEMA. NAJNOVIJA SLABOUMNA IDEJA JE REHABILITACIJA ĐENERALA MILANA NEDIĆA, NEČIJEG OMILJENOG KVISLINGA, INAČE NAŠE NARODNE SRAMOTE. NA STRANU PRAVNO PITANJE – NEDIĆ NIJE BIO OSUĐEN – ALI TO OVE NAŠE REHABILITATORE IONAKO NE ZANIMA. ISTORIJSKA ISTINA IH TAKOĐE NE ZANIMA, ALI ZANIMA OSTALE LJUDE I DRŽAVLJANE SRBIJE, PA ĆEMO SE ZATO NA NJU I OSVRNUTI

MILAN NEDIĆ (LEVO) I ADOLF HITLER U BERLINU, 18. SEPTEMBRA 1943, OKRENUT LEĐIMA JOAKIM FON RIBENTROP: Slika je prvi put objavljena 1943. u novembarskom broju nemačkog vojnog magazina "Signal", špansko izdanje 

Slika uz ovaj tekst govori sama za sebe sasvim dovoljno - onima koji imaju oči i malo pameti: zadrigli kriminalni tip lombrozovske fizionomije obraća se drugom kriminalnom tipu u prisustvu trećeg kriminalnog tipa. Lica sa slike su: Milan Nedić, predsednik marionetske kvislinške vlade Srbije; Adolf Hitler, Firer; i Joahim fon Ribentrop, ministar inostranih dela hiljadugodišnjeg Rajha. Datum je 18. septembar 1943, mesto je Hitlerov bunker u Berlinu; reč je o državnoj poseti. Kako je do susreta došlo?
LOJALNO I POSLUŠNO: Tako što je Milan Nedić još od 1941. uporno kod svojih nemačkih poslodavaca insistirao na stvaranju "velike Srbije" (ali bez Banata, koji je odmah pripao Rajhu) i u tom pravcu stalno tražio razgovore sa vrhom Rajha, u početku preko Feliksa Benclera, a kasnije i preko drugih nemačkih funkcionera: Paulom Baderom, Francom Nojhauzenom iz Ministarstva spoljnih poslova Rajha, generalom SS Augustom Majscnerom, generalom Aleksanderom fon Lerom i drugima. Nedićeva je argumentacija za te teritorijalne pretenzije bila nedvosmisleno nacistička: ta nacionalsocijalistička veća Srbija zasnivala bi se na srpskoj seljačkoj i komunalnoj tradiciji; Nedić je 10. maja 1942. u jednom govoru razrađivao tezu da je "srpski seljak nedirnute srpske rase" i "bez mešane strane krvi". Sledio je, 1. januara 1943, poduži memorandum Nedićevog Saveta ministara tadašnjem vojnom komandantu Srbije Paulu Baderu; tu se predlaže organizovanje srpske države po modelu fašizma u Italiji i nacizma u Nemačkoj, sve na seljačko-patrijarhalnoj osnovi. "Suprotno jevrejskom anarho-materijalističkom mentalitetu, Srbe, kao i sve arijevske narode, krasi prirodni rasni nagon da porodicu, naciju i državu gledaju kao najviše duhovne i materijalne vrednosti... Konstruktivnost srpskog Nacionalsocijalizma zasniva se na krvnoj vezi porodice, seljačkoj zadruzi i plemenu", piše tamo.
Nemački funkcioneri bili su umereno impresionirani. SS general Majscner, međutim, odbacio je taj memorandum zbog "diktatorske crte" koju je Nedić ispoljavao. Nediću je Bader objasnio da će se ti detalji razmatrati "posle rata", a da ga on inače podržava. Dakle, 18. septembra 1943. Milan Nedić stiže u Berlin, u dugo traženu "državničku" posetu. Tokom trosatnog sastanka sa Fon Ribentropom, Nedić je tražio povećanje komandnih ovlašćenja nad Srpskom državnom stražom i Ljotićevim Dobrovoljačkim korpusom, kao i povećanje broja ljotićevaca sa pet na pedeset hiljada ljudi. Tražio je i proširenje granica, više Lebensrauma. I Fon Ribentrop ga je odbio sa istim objašnjenjem kao i Bader: kad se rat završi, obećavši Srbiji nezavisnost. Prema zapisniku, Nedić je bio toliko "uznemiren" da je Herman Nojbaher, novi izaslanik Ministarstva spoljnih poslova Rajha za Balkan, predložio Fon Ribentropu da bi bilo bolje da Hitler primi Nedića nego da poseta ispadne neuspela. Sastanak sa Firerom potrajao je dvadesetak minuta. Hitler je Nedića umirio obećanjem potpune komande nad kvislinškim trupama i njihovim jačanjem; nije, međutim, imao sluha za veću Srbiju. Gebels je tada u svom dnevniku zapisao da se "Nedić ponašao veoma poslušno i lojalno tokom posete. Firer misli da će on biti od koristi u ponovnom uspostavljanju reda u Srbiji."
Padom Italije, međutim, stvari su krenule nizbrdo: iako je Hitler decembra 1943. i bio voljan da podrži ideju neke veće Srbije, već avgusta 1944. promenio je mišljenje. Iako ga je vojna komanda upozoravala na jačanje Titovih partizana i predlagala ujedinjenje srpskih snaga pod Nedićem, Mihailovićem i Ljotićem, on je počeo da gunđa protiv "Velike Srbije"; rekao je čak da "bi mu i komunizam bio prihvatljiviji".
PODELA RADA: Videli smo, dakle, šta je Milan Nedić radio kod Hitlera septembra 1943. Ali - odakle on tamo?
Pa u svom svojstvu predsednika "Vlade narodnog spasa Srbije", kvislinške marionetske tvorevine, prepakovane više puta od avgusta 1941: komesarska vlada Aćimovića, pa dve vlade "nacionalnog spasa" Nedića, pa oktobra 1944. "tehnička vlada" nemačkog okupatora, takoreći stečajna uprava sastavljena od anonimnih bednika. Dakle, Milan Nedić bio je ministar vojni u kraljevskoj vladi Jugoslavije do 1940, kada je smenjen zbog zalaganja da Jugoslavija pristupi silama Osovine i ustupi im deo teritorije da bi umirila Nemačku. Onda je došao Aprilski rat. Posle slavnog poraza, grupa pronacistički nastrojenih viđenih političara i vojnika počela je da se sastaje (i o tome obaveštava Nemce) sa idejom da se nametne kao kvislinška vlada: Mita Ljotić (normalno, kao nacistički agent još od 1935), Milan Aćimović (takođe), Dragi Jovanović itd., imena su zaista mrska. Ideja da Mita Ljotić dođe na vlast procenjena je kao loša: već se bio dovoljno kompromitovao. Već 22. aprila general Helmut Ferster, vojni zapovednik u Srbiji (jedan od mnogih koji će se na toj nesrećnoj poziciji izređati), na sugestiju agenata Gestapoa (Krausa i Helma), odlučuje da osnuje komesarsku vladu sa Aćimovićem na čelu. Harald Turner, glavni čovek RSHA (Vrhovni ured za bezbednost Rajha) na terenu, sazvao je 29. aprila 1941. sastanak sa ekipom domaćih izdajnika; komesarska vlada je sastavljena. Prvo su uređeni Specijalna policija i ostatak "ministarstava sile", kako su to posle zvali Ljotićevi sledbenici. Onda je Velibor Jonić, značajan lik u kvislinškoj kamarili (dan-danas pominjan u okvirima tradicije Žandarmerije), avgusta 1941. objavio "Apel srpskom narodu", još jednu našu narodnu sramotu čiji spisak potpisnika (542) postoji, ali ga nećemo dalje pominjati; desetine njih doživelo je u novoj Jugoslaviji, posle 1945, značajne državne počasti, odlikovanja i unapređenja, ali neka; nisu komunisti bili baš takvi osvetoljubivi zverovi kakvima ih sada predstavljaju ovi naši revizionisti i rehabilitatori...
E, onda se u Beogradu skupilo 75 "viđenih Srba" i predložilo da komesarsku vladu zameni "Vlada narodnog spasa" sa đeneralom Milanom Nedićem na čelu. Tako je i bilo, uz blagoslov, sasluženje i svesrdnu pomoć Gestapoa, Vermahta i RSHA. Vlada Milana Nedića dobila je i dobijala sve više vojnu pomoć Rajha, savetnike i smernice.
Šta je ta vlada radila?
Kao prvo, odmah se priključila progonu Jevreja, Roma i komunista - osim drugih neistomišljenika. Nedićeva Srpska državna straža (nastala od bivše Žandarmerije), Specijalna i obična policija, Pogranična policija, sa sve četnicima raznih pasmina i Ljotićevim Srpskim dobrovoljačkim korpusom koji će aprila meseca 1945. završiti kao Srpski SS korpus, krenuli su u lov na Jevreje, Rome, komuniste i ostale taoce koje će streljati po nemačkim kvotama bez pitanja i problema svaki put kad zatreba. Bila je to podela rada: Nedićevi ljudi skupljaju i hapse, zatvaraju u logore i pomalo ubijaju; Nemci ubijaju na veliko. Mi isporučujemo sirovinu, a vi, naši plemeniti saveznici, finalni proizvod. Topovske šupe, Banjica, Jajinci, Staro sajmište. Za industrijski deo imamo kamione-dušegupke (Goetz und Meier): vi ukrcate sirovinu na Starom sajmištu, mi uključimo uređaj i već na Terazijama imamo finalni proizvod. Ostalo je rađeno putem vatrenog oružja.
U svakom slučaju, Harald Turner iz RSHA mogao je avgusta 1942. sa ponosom da izvesti da je "Die Judenfrage" u Srbiji rešeno i da je Srbija jedna od prvih zemalja u Evropi koja je "Judenrein", očišćena od Jevreja, njih preko 15.000 ili 94 odsto od predratnog broja.
E, to bez Milana Nedića i njegove kamarile domaćih izdajnika ne bi išlo tako brzo i efikasno. Snage pod Nedićevom komandom obavljale su sve policijske poslove; čuvale sve logore; skupljale skoro sve žrtve; borile se protiv partizana. Logor na Banjici radio je punom parom od 5. jula 1941. do 4. oktobra 1944. Kroz njega je prošlo barem 25 do 30 hiljada ljudi; a tamo ih je ubijeno barem četiri i po hiljade; sve pod Nedićevom vlašću. Zlikovci su bili toliko sistematični da im nije bilo teško da 26. septembra 1944. u Mauthauzen vozom pošalju poslednjih 700 nesrećnika, a još 54 streljaju. Onda su se 4. oktobra nadigli i otišli ka Blajburgu, gde im je i mesto.
PARIVODIĆU VOLJNO!: U ratovima su najzanimljiviji periodi početak i kraj; naročito kraj. Nedićev početak smo videli; kraj je zanimljiviji. Dakle, Nemci kojima je sve jasno već avgusta 1944. polako izvlače nepotrebno (u vojnom smislu) osoblje. Jasno im je takođe da je Nedićeva marionetska "država" gotova. Ali, to je tek oktobar 1944; Nemci se i dalje nadaju, donekle histerično, što je i razumljivo. Sredinom avgusta 1944. Nedić, Draža i Dragi Jovanović potajno se sreću u Šumadiji. Dogovoreno je da Nedić nađe sto miliona svojih dinara za plate i da Nemci snabdeju Dražu oružjem i municijom; tako je i bilo. Već 6. septembra, uz pristanak Nemačke i Nedićev potpis, Draža preuzima komandu nad svim kvislinškim snagama - do poslednjeg čoveka. Istoga dana iz Beograda diskretno odlazi veći broj Nemaca i oko 200 srpskih kvislinških glavešina. Nedić i najuže okruženje napuštaju Beograd 6. oktobra u konvoju automobila uz pratnju nemačkih tenkova. Herman Nojbaher ide u Osijek da sa tamošnjim ustaškim vlastima osigura povlačenje ljotićevaca ka Austriji. Deset dana pre oslobođenja Beograda, Nemci uspostavljaju neki svoj Komitet za državnu upravu Srbije, koji je taman toliko i potrajao. Nedićev kabinet Nemci smeštaju u Grand hotel u Kicbilu, Tirol, pod nadzorom Nojbahera. Ubrzo se u Beču sastaju patrijarh Gavrilo Dožić, vladika Nikolaj Velimirović, Nedić, Aćimović, Jonić, Olćan i Mita Ljotić. Nemci u to vreme pokušavaju da nagovore Nedića da kako-tako okupi pedesetak hiljada ljudi od tih begunaca, pregrupiše ih i stavi na raspolaganje Rajhu za otpor protiv Sovjeta. Nedić pristaje, ali se ne bi kačio sa Sovjetima... Mita Ljotić tada predlaže ambiciozniji plan: rekonstrukcija Kraljevine, pod Petrom II, od Srbije do Slovenije. Patrijarh i vladika slažu se, a Ljotić predlaže Gavrila Dožića za premijera vlade Srbije u izgnanstvu; ovaj ne pristaje, a onda odbija i Nikolaj. Panika na ivici bezumlja, očigledno.
U međuvremenu patrijarh i Nikolaj posećuju u Istri ostatke ostataka izbeglih kvislinga, svih pod direktnom komandom Waffen SS od decembra 1944. Sve se to raspalo u porazu maja 1945. Ko je pobegao na Zapad - pobegao je; ko nije, e pa žao nam je. Ko je otišao u četnike, a vratio se iz partizana, što je 1944. i 1945. bilo popularno - provukao se.
Milan Nedić izručen je - zajedno sa povećom ekipom istih takvih kao i on - novoj vlasti u Jugoslaviji. Tokom istrage i propustom straže uspeo je da skoči kroz prozor i pogine na licu mesta. Ionako bi bio dobio smrtnu kaznu, kao slučaj apsolutno nesporan, tako da su priče o ubistvu bespredmetne; štaviše, komunistima bi jedno lepo i pošteno suđenje jako bilo odgovaralo. Kad su Norvežani pogubili Vidkuna Kvislinga, po kome svi ovi nesrećnici nose svoje nečasno ime, a Francuzi osudili na smrt maršala Petena, što smo mi gori?
I sada neko - bestidno, lažljivo i drsko - hoće da rehabilituje notornog kvislinga, narodnog izdajnika i zlikovca. Čuli smo kako Bojan Dimitrijević, revizionista i rehabilitator, objašnjava na nekoj televiziji: eto se Nedić "žrtvovao" za Srbe, sve znajući da će u slučaju poraza svojih nacističkih saveznika nastradati, pa od Ravnogoraca, pa od komunista. Problem je druge prirode: Milan Nedić radio je to što je radio u najdubljoj veri i nadi da će Treći rajh pobediti, a ne izgubiti; inače bi se bio sklonio. Dimitrijević ga sada naknadno tumači, a da ga nije ni pitao.
Ovo što se događa u ovom slučaju dno je dna i narodna sramota. Milan Parivodić, ex-ministar, tronuto je jednom izjavio da kad se pomene Milan Nedić, svi ima da stanemo u stav "mirno". E pa, Parivodiću: voljno!

Autor: Miloš Vasić

Izvor:vreme.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 19 Feb 2016 11:43:46 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5920/Rehabilitacija+izdaje
Како је Недићева власт продавала куће Јевреја http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5916/%D0%9A%D0%B0%D0%BA%D0%BE+%D1%98%D0%B5+%D0%9D%D0%B5%D0%B4%D0%B8%D1%9B%D0%B5%D0%B2%D0%B0+%D0%B2%D0%BB%D0%B0%D1%81%D1%82+%D0%BF%D1%80%D0%BE%D0%B4%D0%B0%D0%B2%D0%B0%D0%BB%D0%B0+%D0%BA%D1%83%D1%9B%D0%B5+%D0%88%D0%B5%D0%B2%D1%80%D0%B5%D1%98%D0%B0.html Иако је све раширенија теза да се Милан Недић „свесно жртвовао“ и прихватио да учествује у квислиншкој власти да би спасао Србе, очигледно је да ентузијазам ни сличан томе није показао према јеврејској заједници

Готово истовремено, српска јавност је била обавештена да је суд прихватио да разматра захтев за рехабилитацију Милана Недића и да би ускоро требало да буде усвојен закон о отклањању последица одузимања имовине жртвама холокауста. Овај правни акт требало би да, између осталог, ублажи последице Уредбе о припадању имовине Јевреја Србији, коју је 1942. године потписао председник министарског савета Милан Недић

С једне стране, дакле, суд ће разматрати треба ли Недићу вратити одузета грађанска права (а за многе рехабилитоване до сада следећи корак је био враћање имовине) док ће са друге стране Агенција за реституцију јеврејским општинама враћати имовину која је одузимана Јеврејима по Недићевој уредби. Ако суд одлучи да рехабилитује Милана Недића нашли бисмо се у парадоксалној ситуацији да исто владино тело, Агенција за реституцију, решава захтеве и за враћање имовине Милана Недића и за враћање имовине Јевреја насилно одузете његовим потписом. Иако је у новије време све раширенија теза да се Милан Недић „свесно жртвовао" и прихватио да учествује у квислиншкој власти да би спасао Србе из Хрватске који су се нашли под ударом усташког режима, очигледно је ентузијазам ни сличан томе није показао према јеврејској заједници. Та његова „свесна жртва" подразумевала је, између осталог, и директно учествовање у одузимању јеврејске имовине и њеној распродаји. Недићева улога у томе била је да доврши оно што су окупатори започели.

Уредба из 1942. године тицала се јеврејске имовине за коју немачка, окупаторска власт није била превише заинтересована. Али, чак и када је препустила њено решавање Недићевим властима, Немци су нашли начина да се од тога окористе. Истражујући како је присвајан и одузиман новац са банковних рачуна Јевреја у Србији, ванредни професор Весна Алексић са Института економских наука из Београда, стигла је и до распродаје преостале имовине Јевреја коју је спроводила Недићева власт.

- Немци углавном нису били заинтересовани за непокретну имовину попут кућа или плацева. До 1942. године, уколико је неко од припадника немачке националне мањине желео такву непокретност да купи, могао је то да учини, као што су окупатори из јеврејских кућа већ изнели и присвојили драгоцености. Оно што је преостало, препустили су српским властима уз обавезу да ту имовину продају, као и да добијени новац плате Немцима као ратну одштету насталу као последица Априлског рата - објашњава Весна Алексић.

Лицитације и продаја обављале су се преко Државне хипотекарне банке. Наша саговорница додаје да су имовину углавном куповали Недићеви сарадници или људи блиски њему, као и да је она продавана у бесцење.

- Обавезу да новац уплаћују као ратну одштету, квислиншке власти су покушавале да изврдају. Међутим, Немци су водили прецизну евиденцију. Постојао је специјалан рачун на који се новац пребацивао под ознаком ратне одштете, али унутар тог рачуна свака продаја се бележила под именом и презименом правог власника, Јеврејина, иако је у тадашњим земљишним књигама под ознаком власника стајало само Србија. Када би сав новац који су добијали на име ратне одштете стављали само на једну гомилу, ту не би било довољно ефикасне контроле, а овако је вршена унутрашња финансијска контрола међу Нецима. Због тога је данас лако проверљиво ко је стварни власник јер у „Банкферајн", преко које су ишле уплате, имате 70 одсто сачуваних тих рачуна по имену презимену и адреси. Чак и ако је неко купио непокретност од државе у то време, врло лако се може проверити да ли је прави власник, уствари, Јеврејин којем је имовина одузета - каже Алексић.

С обзиром да је највећи део имовине коју су већином људи блиски Недићевој власти куповали 1942. или 1943. године национализован, могло се десити да наследници оних који су у бесцење купили претходно одузету јеврејску имовину, сада од државе Србије траже да им непокретност купљену под врло нечасним условима врати. Такви захтеви, међутим, који се тичу непокретности купљених 1942. и 1943. године стопирани су у Агенцији за реституцију.

Управо те непокретности, између осталих, обухватио је нацрт Закона о отклањању последица одузимања имовине жртвама холокауста које немају живих законских наследника.

--------------------------------------------------------

Немачки поход на јеврејски новац

У поход на јеврејску имовину у Србији, немачке окупационе власти кренуле су одмах по завршетку Априлског рата и то по добро осмишљеном рецепту који су примењивали и на другим окупираним територијама. Како објашњава Весна Алексић, већ у мају 1941. године донета је Уредба о привременом раду банкарског пословања и новчаног промета којом је српском становништву забрањено располагање депозитима и штедним улозима у новчаним заводима предатим пре 18. априла 1941, а Јеврејима наметнута обавеза пријаве целокупне имовине којом су располагали. Новом Уредбом из јула исте године, сва имовина Јевреја је конфискована, па су осим забране коришћења својих банкарских улога, депозита и остава у трезорима, били онемогућени да располажу и својом непокретном имовином. Затим су, додаје наша саговорница, крајем 1942. године, на основу специјалног налога генералног опуномоћеника за привреду Србије о предаји јеврејских банкарских потраживања и депозита код кредитних установа, српски новчани заводи и филијале бивших југословенских банака морале да прелију сав јеврејски новац са текућих рачуна, вредносне папире, полисе осигурања, накит, злато у трезор Банкарског друштва у Београду, која је,уствари, била немачка банка. Процена је да је вредност одузетог са банковних рачуна и из сефова Јевреја у Србији укупно била 17.717.660 тадашњих америчких долара.

- Највећи део тог новца изашао је из Србије до ослобођења. По налогу немачких окупационих власти 1943. године формирана је комисија која је камионима изнела из Србије тај новац. Само мала количина капитала је завршила у рукама домаћих квислинга и њима блиских људи - напомиње Весна Алексић. 

Autor: Jelena Čalija

Izvor: politika.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

 

]]>
Fri, 12 Feb 2016 12:16:34 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5916/%D0%9A%D0%B0%D0%BA%D0%BE+%D1%98%D0%B5+%D0%9D%D0%B5%D0%B4%D0%B8%D1%9B%D0%B5%D0%B2%D0%B0+%D0%B2%D0%BB%D0%B0%D1%81%D1%82+%D0%BF%D1%80%D0%BE%D0%B4%D0%B0%D0%B2%D0%B0%D0%BB%D0%B0+%D0%BA%D1%83%D1%9B%D0%B5+%D0%88%D0%B5%D0%B2%D1%80%D0%B5%D1%98%D0%B0
"Zašto NATO oseća tenzije koje osećaju teroristi?" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5912/%22Za%C5%A1to+NATO+ose%C4%87a+tenzije+koje+ose%C4%87aju+teroristi%22.html Moskva -- Ministarstvo odbrane Rusije je oštro reagovalo na izjavu generalnog sekretara NATO Jensa Stoltenberga da ruske akcije u Siriji stvaraju tenzije.

Prvi čovek Alijanse je u petak u Amsterdamu na sastanku ministara odbrane zemalja EU rekao da ruske aktivnosti podrivaju mirovni proces u Siriji.

"To je apsolutna nebuloza. Ako neko oseća tenziju zbog naših akcija u Siriji onda su to teroristi... A zašto države NATO osećaju tenziju koju osećaju teroristi? To je pitanje za Stoltenberga", rekao je portparol Ministarstva odbrane Igor Konašenkov.

On je podsetio da je Rusija veoma otvorena po pitanju svojih aktivnosti u Siriji i da konstantno objavljuje izveštaje, fotografije i sminke.

"Želeli bismo da podsetimo Stoltenberga da su neoprezne akcije NATO ubacile ceo region Srednjeg Istoka u haos", dodao je Konašenkov.

Prema njegovim rečima, mogućnost mirovnih pregovora između sirijske vlade i opozicije nije ni razmatrana sve dok Moskva nije započela vojne akcije u Siriji.

Izvor: B92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 9 Feb 2016 12:12:21 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5912/%22Za%C5%A1to+NATO+ose%C4%87a+tenzije+koje+ose%C4%87aju+teroristi%22
Francuski MVP Fabius: "Brutalnom ofenzivom sirijskog režima na Aleppo, uz pomoć Rusije, torpedirali su mirovne pregovore u Ženevi" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5908/Francuski+MVP+Fabius%3A+%22Brutalnom+ofenzivom+sirijskog+re%C5%BEima+na+Aleppo%2C+uz+pomo%C4%87+Rusije%2C+torpedirali+su+mirovne+pregovore+u+%C5%BDenevi%22.html Francuski ministar vanjskih poslova, Laurent Fabius, optužio je sirijske vlasti i njihove saveznike za "torpediranje" mirovnih pregovora u Ženevi. Dakako, razlog njegove ljutnje je činjenica da je sirijska vojska pokrenula veliku ofenzivu na sjeveru zemlje te su tijekom jučerašnjeg dana uspjeli prekinuti glavnu logističku rutu koja spaja dio Aleppa pod kontrolom militanata i tursku granicu, drugim riječima, Aleppo je u obruču sirijske vojske.

"Osuđujemo brutalnu ofenzivu sirijskog režima koja se provodi uz potporu Rusije, a ima za cilj okružiti i ugušiti Aleppo", istaknuo je francuski ministar vanjskih poslova.

"Francuska u potpunosti podržava odluku UN specijalnog izaslanika za Siriju da se suspendiraju pregovori kojima očito ni režim Bashara al-Assada ni njegovi saveznici ne žele pridonijeti u dobroj namjeri nego su torpedirali mirovne napore", poručio je.

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 5 Feb 2016 15:53:51 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5908/Francuski+MVP+Fabius%3A+%22Brutalnom+ofenzivom+sirijskog+re%C5%BEima+na+Aleppo%2C+uz+pomo%C4%87+Rusije%2C+torpedirali+su+mirovne+pregovore+u+%C5%BDenevi%22
Kontroverznog ruskog umetnika strpali u ludnicu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5904/Kontroverznog+ruskog+umetnika+strpali+u+ludnicu.html Ruski umetnik Pjotr Pavlenski, koji je skrenuo pažnju sveta protestnim performansom na Crvenom trgu gde je na pločniku ispred Kremlja ekserom zakucao genitalije za asfalt, prebačen je u psihijatrijsku bolnicu na posmatranje.

Oksana Šaligina, njegova asistentkinja, rekla je da je ruski disident prethodnih dana prebačen u psihijatrijsku ustanovu na posmatranje koje će trajati 21 dan.

U sovjetsko vreme politički disidenti često su bili diskreditovani slanjem u psihijatrijske bolnice.

Pavlenski je uhapšen u Moskvi nakon što je zapalio ulazna vrata ruske bezbednosne službe. Ruski umetnik iz Sankt Peterburga svoj kontroverzni čin nazvao je "metaforom apatije, političke ravnodušnosti i fatalizma savremenog ruskog društva".

Performanse je uglavnom izvodio nag, a jednom je sebi odsekao uvo.

Autor: Agencije

Izvor: 021.rs

Orginalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 29 Jan 2016 11:31:23 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5904/Kontroverznog+ruskog+umetnika+strpali+u+ludnicu
The Retreat of the Intellectuals http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5901/The+Retreat+of+the+Intellectuals.html Ellen Meiksins Wood saw a great danger in the reluctance of today’s intellectuals to criticize capitalism. The death of Ellen Wood on January 14 represents an immense loss for socialists everywhere. As a frequent contributor to Socialist Register since her first essay in 1980, special co-editor of the 1995 volume Why Not Capitalism, and a member of the Register’s editorial collective from 1996 to 2009, her depth of socialist commitment, theoretical originality, and profound insight may best be gauged from this excerpt from her essay on “The uses and abuses of ‘civil society’” from Socialist Register 1990: The Retreat of the Intellectuals. — Leo Panitch


The death of Ellen Wood on January 14 represents an immense loss for socialists everywhere. As a frequent contributor to Socialist Register since her first essay in 1980, special co-editor of the 1995 volume Why Not Capitalism, and a member of the Register's editorial collective from 1996 to 2009, her depth of socialist commitment, theoretical originality, and profound insight may best be gauged from this excerpt from her essay on "The uses and abuses of ‘civil society'" from Socialist Register 1990: The Retreat of the Intellectuals.

- Leo Panitch

We live in curious times. Just when intellectuals of the Left in the West have a rare opportunity to do something useful, if not actually world-historic, they - or large sections of them - are in full retreat. Just when reformers in the Soviet Union and Eastern Europe are looking to Western capitalism for paradigms of economic and political success, many of us appear to be abdicating the traditional role of the Western left as critic of capitalism.

Just when more than ever we need a Karl Marx to reveal the inner workings of the capitalist system, or a Friedrich Engels to expose its ugly realities "on the ground," what we are getting is an army of "post-Marxists" one of whose principal functions is apparently to conceptualize away the problem of capitalism.

Despite the diversity of current theoretical trends on the Left and their various means of conceptually dissolving capitalism, they often share one especially serviceable concept: "civil society." However constructive its uses in defending human liberties against state oppression, or in marking out a terrain of social practices, institutions, and relations neglected by the "old" Marxist left, "civil society" is now in danger of becoming an alibi for capitalism.

Gramsci's conception of "civil society" was unambiguously intended as a weapon against capitalism, not an accommodation to it. Despite the appeal to his authority which has become a staple of the "new revisionism," the concept in its current usage no longer has this unequivocally anticapitalist intent. It has now acquired a whole new set of meanings and consequences, some very positive for the emancipatory projects of the Left, others far less so.

The two contrary impulses can be summed up in this way: the new concept of civil society signals that the Left has learned the lessons of liberalism about the dangers of state oppression, but we seem to be forgetting the lessons we once learned from the socialist tradition about the oppressions of civil society. On the one hand, the advocates of civil society are strengthening our defense of non-state institutions and relations against the power of the state; on the other hand, they are tending to weaken our resistance to the coercions of capitalism.

"Civil society" has given private property and its possessors a command over people and their daily lives, a power accountable to no one, which many an old tyrannical state would have envied. Those activities and experiences which fall outside the immediate command structure of the capitalist enterprise, or outside the political power of capital, are regulated by the dictates of the market, the necessities of competition and profitability.

Even when the market is not, as it commonly is in advanced capitalist societies, merely an instrument of power for giant conglomerates and multinational corporations, it is still a coercive force, capable of subjecting all human values, activities, and relationships to its imperatives. No ancient despot could have hoped to penetrate the personal lives of his subjects - their choices, preferences, and relationships - in the same comprehensive and minute detail, not only in the workplace but in every corner of their lives.

Coercion, in other words, has been not just a disorder of "civil society" but one of its constitutive principles. This historical reality tends to undermine the neat distinctions required by current theories which ask us to treat civil society as, at least in principle, the sphere of freedom and voluntary action, the antithesis of the irreducibly coercive principle which intrinsically belongs to the state.

These theories do, of course, acknowledge that civil society is not a realm of perfect freedom or democracy. It is, for example, marred by oppression in the family, in gender relations, in the workplace, by racist attitudes, homophobia, and so on. But these oppressions are treated as dysfunctions in civil society. In principle, coercion belongs to the state while civil society is where freedom is rooted, and human emancipation, according to these arguments, consists in the autonomy of civil society, its expansion and enrichment, its liberation from the state, and its protection by formal democracy.

What tends to disappear from view, again, is the relations of exploitation and domination which irreducibly constitute civil society, not just as some alien and correctible disorder but as its very essence, the particular structure of domination and coercion that is specific to capitalism as a systemic totality.

What is alarming about these theoretical developments is not that they violate some doctrinaire Marxist prejudice concerning the privileged status of class. Of course, the whole object of the exercise is to sideline class, to dissolve it in all-embracing categories which deny it any privileged status, or even any political relevance at all. But that is not the real problem.

The problem is that theories which do not differentiate - and, yes, "privilege," if that means ascribing causal or explanatory priorities - among various social institutions and "identities" cannot deal critically with capitalism at all. The consequence of these procedures is to sweep the whole question under the rug.

And whither capitalism, so goes the socialist idea. Socialism is the specific alternative to capitalism. Without capitalism, we have no need of socialism; we can make do with very diffuse and indeterminate concepts of democracy which are not specifically opposed to any identifiable system of social relations, in fact do not even recognize any such system. What we are left with then is a fragmented plurality of oppressions and a fragmented plurality of emancipatory struggles.

Here is another irony: what claims to be a more universalistic project than traditional socialism is actually less so. Instead of the universalist project of socialism and the integrative politics of the struggle against class exploitation, we have a plurality of essentially disconnected particular struggles.

This is a serious business. Capitalism is constituted by class exploitation, but capitalism is more than just a system of class oppression. It is a ruthless totalizing process which shapes our lives in every conceivable aspect, and everywhere, not just in the relative opulence of the capitalist North.

Among other things, and even leaving aside the sheer power of capital, it subjects all social life to the abstract requirements of the market, through the commodification of life in all its aspects. This makes a mockery of all our aspirations to autonomy, freedom of choice, and democratic self-government. For socialists, it is morally and politically unacceptable to advance a conceptual framework which makes this system invisible, or reduces it to one of many fragmented realities, just at a time when the system is more pervasive, more global than ever.

The replacement of socialism by an indeterminate concept of democracy, or the dilution of diverse and different social relations into catch-all categories like "identity" or "difference," or loose conceptions of "civil society," represent a surrender to capitalism and its ideological mystifications.

By all means let us have diversity, difference, and pluralism; but not this kind of undifferentiated and unstructured pluralism. What we need is a pluralism which does indeed acknowledge diversity and difference - and that means not just plurality or multiplicity.

It means a pluralism which also recognizes historical realities, which does not deny the systemic unity of capitalism, which can tell the difference between the constitutive relations of capitalism and other inequalities and oppressions with different relations to capitalism, a different place in the systemic logic of capitalism, and therefore a different role in our struggles against it.

The socialist project should be enriched by the resources and insights of the new social movements, not impoverished by resorting to them as an excuse for disintegrating the struggle against capitalism. We should not confuse respect for the plurality of human experience and social struggles with a complete dissolution of historical causality, where there is nothing but diversity, difference, and contingency, no unifying structures, no logic of process, no capitalism and therefore no negation of it, no universal project of human emancipation.

Autor:Ellen Meiksins Wood

Izvor: jacobinmag.com 

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 28 Jan 2016 11:01:25 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5901/The+Retreat+of+the+Intellectuals
Istina o Kelnu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5891/Istina+o+Kelnu.html Suština novodesničarskog diskursa žrtve ogleda se u tome što desničar tvrdi da je ugrožen samo zato što se zalaže za slobodu govora, da bi onda sve koji koriste tu istu slobodu i ne dele njegovo mišljenje optužio za „totalitarizam“. Tako to ide. Desničar ne može drugačije. Oseća se progonjenim, jer su sukobi važan deo njegove slike sveta. On svuda vidi zavere i veruje da svi oko njega lažu, jer ima podvojen odnos prema istini. Ali istina je varljiva. Ona izmiče i nije za svakoga, a možda ima i više njih. Postmoderna nije pogrešila baš u svemu.
 
To je za mnoge neizdrživo stanje stvari, a pre svega za one koji umišljaju da poseduju jednu jedinu istinu. To je definicija ideologije. Istina će isplivati na videlo, govori se posle događaja u Kelnu, to jest posle masovnog seksualnog napastvovanja žena u novogodišnjoj noći - biće dokazano da se tu radilo o groznoj zaveri prononsiranih „levičarskih" snaga kao što su kelnska policija, berlinski ministar unutrašnjih poslova i socijaldemokrati iz Severne Rajne Vestfalije.

Ali suština istine je da je ona teško dostižna - inače bi sve bilo daleko jednostavnije. Na primer novinarstvo. Ne biste morali da istražujete, već biste sve znali unapred. Uzgred, to je ono za šta desničari optužuju sve ostale, jer misle da samo oni znaju sve unapred. Keln je odličan primer za to. Ono što se tamo dogodilo je užasno. Naspram toga imamo zakone koji su ogledalo vrednosti ovoga društva. Desničari se često pozivaju direktno na vrednosti, zanemarujući zakone. Njihova slika sveta je kulturološka i oni već dugo boluju od Samuel Huntington sindroma. Oni u svemu vide sukob civilizacija, a sebe kao borce u tom sukobu. Oni imaju problem sa stvarnošću, zbog čega druge optužuju za to. Desničar je čovek koji vešto i smelo barata svojim nedostacima.

Keln je za njih bio kolektivni poziv na uzbunu. Sve što se gomilalo tokom prošle godine, sva potisnuta ksenofobija, bolesni nacionalizam, vera u autoritarnu državu i sebičnost neoliberalne stvarnosti, izlilo se u jezive medijske tirade mržnje i histerije, naročito na internetu.

Zašto bismo čekali da saznamo šta se zaista dogodilo u novogodišnjoj noći u Kelnu, kada mi već znamo sve o tome. Oduvek smo znali. Keln je samo dokaz tih saznanja. „To su posledice pogrešno shvaćene tolerancije", objašnjava nam čuvena feministkinja Alice Schwarzer. Seksualni napadi su samo "posledice imigracione politike koja se otela kontroli", kaže Alexander Marguier iz magazina Cicero.

Odakle im to? Na čemu zasnivaju svoje tvrdnje? Zašto događaji u Kelnu nisu posledica globalizacije koja je izmakla kontroli, od koje smo do sada samo profitirali? Zašto to nije posledica slabljenja policije, kojoj je zbog Schäubleove opsednutosti „crnom nulom" smanjen budžet da bi se spasle banke?

Zašto to prosto nije propust policije? Čemu pooštravanje zakona? Od kada je deportacija najbolje sredstvo sprečavanja zločina? Ili getoizacija delova grada u koje se ne ulazi? U Vizmaru je ove nedelje izboden političar levice. Gde je tu reakcija javnosti? Gde je tu hešteg pobune #aufshrei?

Tako je to sa vrednostima kada ih proizvoljno koristimo kao retoričko sredstvo u ideloškim vremenima. A pitanja ostaju. Šta je pogrešno shvaćena tolerancija? Šta je uopšte tolerancija? Odakle potiče ta ideja? Šta je naš dug prosvetiteljstvu? Šta je od toga ostalo? Nije li tolerancija samo konkretna primena univerzalnih ljudskih prava? Kako primenjujemo vrednosti na kojima ona počiva? Jasno je da se ona nikome ne mogu uskratiti, jer to obesmišljava čitav koncept. Drugim rečima: ako štitite žene, morate zaštititi i izbeglice.

Ali posle događaja u Kelnu niko se nije bavio ovim trivijalnim pitanjima. Nije se raspravljalo o individualnoj krivici i rasvetljavanju događaja, što su važni pravni principi, naročito u krivičnom pravu. Niko se nije bavio ni motivima počinilaca, jer se to smatra levičarskom zabludom. Otkrivanje motiva? Pih. Ko je nasrtao na žene? Bande? Kriminalci? Izbeglice? A šta ako su to zaista bile samo izbeglice? Šta bi to dokazalo? Da je čitavo ustrojstvo našeg sveta pogrešno? Statistički je verovatno da se u svakih milion ljudi nalazi i poneki zlikovac.

Dakle, treba biti racionalan. Ali to je teško, naročito kada sami novinari prednjače u pozivima na iracionalne obračune. Uzmite Frankfurter Allgemeine Zeitung čiji urednik Berthold Kohler primećuje "spiralu ćutnje". O „kartelima ćutnje" govori i generalni sekretar vladajuće hrišćansko-demokratske unije Scheuner. Alternativa za Nemačku i Pegida su samo magneti za ovaj zaverenički narativ. Ima i onih koji govore o „državnim medijima" sa kojima treba da padne ovaj „lažni sistem", to jest demokratija. Postaje sve nejasnije šta najglasniji među tumačima ovih događaja zaista žele. Na šta zaista misli Berthold Kohler kada kaže da se "spirala ćutnje već decenijama neguje od strane političke elite"? Koliko daleko u prošlost seže njegov bes? Da li su Willy Brandt i Rudi Dutschke udruženim snagama zapečatili sudbinu nemačkog naroda? Da li je ujedinjenje Nemačke bilo samo trik? Da li će nam najbolje biti da sprečimo integraciju imigranata uskraćujući im biračko pravo, plaćanje poreza i pravo na samoodbranu?

Dosta toga je nejasno u predlozima histeričnih huškača. Šta znači „neuspela integracija"? Da li oni možda misle da je učinjeno sve kako bi ona uspela, danas i u prošlosti, a da su je izbeglice i imigranti koji su došli u Nemačku tvrdoglavo odbacivali? Ili možda misle da su shvatili da je uloženo premalo inicijative, novca i osećanja u to što nazivaju integracijom i da bi konačno trebalo da donesemo savremeni imigracioni zakon, čiji su najžešći protivnici upravo oni koji se najviše žale na neuspelu integraciju?

Da li ste nešto učinili kako bi integracija uspela? Ili se samo žalite zbog nečega što sami odbacujete? Šta je sa optužbama upućenim levičarskim feministkinjama, koje se decenijama bave pravima žena među imigrantima - da su one samo ublažavale probleme? Pa njih optužuju ljudi koji su sam feminizam okrivili za izumiranje Nemaca, jer se žene bave samo sobom, a premalo dužnošću očuvanja supstance naroda rađanjem više dece.

Šta znači kada nemački ministar pravde Heiko Mass kaže da se u Kelnu dogodio „slom civilizacije", idiom do sada korišćen samo uz reči Aušvic i Holokaust? Francuska je posle napada na Charlie Hebdo manje-više uspešno pokrenula veliku raspravu u svom društvu i preživela kao zajednica. Bilo je mrtvih; bilo je mrtvih i u novembru. Počinioci su pripadnici francuskog društva. Bio je to veliki šok. Ali Francuska je reagovala bez histerije i mržnje.

Događaji u Kelnu su zaista strašni. Do sada je identifikovan 31 osumnjičeni, među kojima su i građani Nemačke, Srbije i SAD. 18 osumnjičenih su azilanti iz Afrike i sa Bliskog istoka. Ali da li to opravdava naslove kao što je „Noćna mora" iz Die Zeita sa podnaslovom „Arapi nasrću na Nemice"? I koliko je mudar podnaslov iz Berliner Zeitunga „Svejedno je ko su počinioci iz Kelna - verovatno su taoci seksualne prinude i stega kulture koja žene posmatra ili kao svete majke ili kao besramne prostitutke"? 

Ono što se desilo u Kelnu je sramota. A ono što je usledilo je najniža tačka nemačkog novinarstva. Istog dana kada se zbog Kelna usijao Facebook, u Süddeutsche Zeitungu je objavljen tekst Martina Mosebacha, omiljenog reakcionara "kulturnih" građana Nemačke. On je citirao pisca Rudolfa Borchardta koji je davno napisao: "Većina nemačkog naroda nikada nije prihvatila uvezenu evropsku kulturu i još uvek je tiho odbacuje". Slutili smo da je tako, ali kada nam to objasni okoreli reakcionar kao što je Borchardt, naše dileme zaista nestaju.

Dakle, ukratko, većini nemačkih građana civilizacija ne prija. "Slovensko-nemačka mešovita rasa", citira Mosebach pisca Theodora Fontanea, "sposobna je za mnogo toga, ali ne za formu i ukus". Stvarno? Zar to ne objašnjava mržnju mnogih koji su preopterećeni civilizacijom, modernom ili uopšte globalizacijom? Mosebach pita svoje čitaoce: "Da li postoji Nemac bez tipično nemačke sklonosti ka građanskom ratu?" Rekao bih da postoji. Uvek bih rekao da postoji. Ali posle Kelna, više nisam siguran.

Autor: Georg Diez 

Preveo: Miroslav Marković

Izvor: Peščanik

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 21 Jan 2016 10:34:50 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5891/Istina+o+Kelnu
Nova upotreba Nedića http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5886/Nova+upotreba+Nedi%C4%87a.html Evropski kvislinzi su vodili ne samo neslavnu nego i nerealnu politiku

Diskusije oko suđenja Milanu Nediću jesu danas i prilika da se dodatno rehabilituje Draža Mihailović. Kako? Da se razumemo, kaže jedan red polemičara, Nedića ne treba rehabilitovati, ali su i komunisti bili teroristi. Alternativa je Draža. I dodaju, izričito ili prećutno: Zar naše odbacivanje Nedića ne svedoči da nismo jednostrani rodoljupci nego višeslojni istinoljupci? Zar nam i stoga ne treba verovati da je Draža bio antifašist? Ne, ne treba vam verovati, zato što ovo ograđivanje od Nedića nije nikakav argument u pravdanju Draže nego retorički manevar. Naime, u ovoj „višeslojnoj" retorici odbacivanje Nedića (ali i onih koji su ga smakli) samo je štitnik koji treba posredno, izričito ili prećutno, da osigura prihvatanje Draže. Nova struja polemičara se razlikuje od nešto radikalnije stare, koja kao patriote nije razdvajala Nedića i Dražu. Ali ne mnogo, jer kod ove struje Nedić negativac služi samo kao retorički štit u brisanju njegove srodnosti sa Dražom i u antifašiziranju četnika. U kom smislu?

Možda će stvari biti jasnije ako se povuče razlika između realne i idealne politike u ratu. Koje su bile realne mogućnosti male države da se odupre nacizmu 1941? Ako se nije mogao pružiti otpor Hitleru, da li je onda kvislinška politika malih država realna i moralna? Tobožnji pasivni realpolitičari (nedićevci i četnici) vodili su računa o sigurnosti Srba, dok su idealpolitičari (komunisti) borbenim antifašizmom ugrožavali život nacije. Dok kod procene kolaboracije kritički istoričari tvrde da je reč o saučestvovanju u zločinima fašizma, dotle se oprezniji pitaju da li se Trećem rajhu mogao pružiti otpor. Trebalo je, kažu oni, hrabrosti da se vodi i neherojska politika. Uostalom nije Nedićev režim bio jedini koji je vodio neherojsku politiku. Većina malih zemalja bila je upućena na ovaj kurs, dok je prostor za izbor između načelne i pragmatične politike bio rezervisan samo za velike države. Na neki način ispada da se pred moćnim Trećim rajhom srpski narod mogao uspešnije spasavati ne con gloria, slavnim otporom, nego con ignominia, nitkovlukom? Neka se veliki tuku, mi treba da se čuvamo jer smo mali. Mali, kažu isti, nemaju izbora. I dodaju, moral države se razlikuje od morala pojedinca.

Tome nasuprot, američki predsednik Tomas Džeferson opominjao je da postoji samo jedan moral i za državu i pojedince. Ali kako i njemu verovati kada je i sam bio robovlasnik? Šta je u svemu ovome istinito? Samo to da u politici malih zemalja treba daleko više umeća i snalažljivosti nego kod velikih da ih politika, koja uvek goni u kompromis, ne učini ravnodušnim prema načelima. A pomenuta dilema da li je nacionalno motivisana saradnja sa Hitlerom bila skandal ili doduše neslavna, ali legitimna strategija samoodržanja malih država, jeste lažna bez obzira na to što je raširena i što na sličan način deli danas polemičare oko Antoaneskua, Hortija i drugih evropskih kvislinga. Prava je dilema ko je 1941. bio realista, a ko fanatik?

Ili šta je 1941. bila realpolitika? To je svakako bilo pravovremeno svrstavanje na stranu pobednika. Ali da li je to neko mogao znati 1941? Ima mišljenja da je tek nakon kapitulacije Italije situacija na frontovima bila jasnija. No ipak, pronicljiviji analitičari, naročito u SAD, zaključili su već polovinom decembra 1941. da je realpolitika antiosovinska, a ne kvislinška. Zato što se Hitler, kada je objavio rat SAD, zapleo u rat sa okeanskim silama koje su bile sirovinski i industrijski nadmoćnije. Zato i nije mogao dobiti rat. Trebalo je, doduše, da prođu skoro dve godine, pa da ove stvari postanu jasnije i da se u ratu kontinenata jasno iskaže nadmoć industrije antifašističkih sila. Uočiti ovu nadmoć na vreme nije bilo lako, ali je to bila autentična realpolitika. Mnoge je kao Nedića u tome sprečavala ideološka profašistička zaslepljenost, pa su svi pomenuti evropski kvislinzi u stvari vodili ne samo neslavnu nego i nerealnu politiku. Ali ne samo oni nego i svi drugi koji su apelovali na uzdržavanje od otpora okupatoru. Nije pasivnost bila realna nego kratkovida politika. Zato svako ko neće da govori o neborbenoj pasivnosti kao o iluziji i kao mostu saradnje četnika i kvislinga treba da ćuti o Nediću.

Autor: Todor Kuljić, Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Izvor: politika.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 18 Jan 2016 15:02:05 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5886/Nova+upotreba+Nedi%C4%87a
Napad na antifašiste uoči mise za Antu Pavelića http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5883/Napad+na+antifa%C5%A1iste+uo%C4%8Di+mise+za+Antu+Paveli%C4%87a.html U bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u 19 sati počela je misa zadušnica za ustaškog poglavnika Antu Pavelića. Zbog toga je Inicijativa Protiv fašizma organizirala prosvjed protiv rehabilitacije njegovog lika i djela, a prilikom njihova okupljanja došlo je i do fizičkog obračuna s grupom profašista.

Uoči početka mise i prosvjeda ispred bazilike, prema riječima Marka Miloševića iz Radničke fronte koja je jedan od organzatora ovog prsvjeda, došlo je do fizičkog sukoba grupe antifašista i profašista samo stotinjak metara od mjesta prosvjeda.

''Na nekoliko stotina metara odavde napala nas je grupa od 10-15 fašista i pokušala doći do slabijih diijelova naše povorke. Izmijenjene su šake i udarci. Gađali su nas metalnim kantama za smeće. Nisu očekivali organiziraniji otpor. Nakon razmjene udaraca povukli su se glavom bez obzira'', kazao je Milošević.

''Elementi fašizma nisu nipošto nestali. Dapače moglo bi se reći da je 2015. pokazala da su samo još jači. Dolaskom nove vlade u nekim stvarima možemo biti sigurni da će se ovaj trend samo nastaviti'', rekao je Milošević.

Ispred bazilike se uoči početka mise okupilo nekoliko desetaka antifašista koji su uzvikivali parole poput ''Ustaše i četnici, zajedno ste bježali'', dok su su im prilikom ulaska u crkvu neki odgovarali nacističkim salutiranjem i uzvicima 'Sieg heil' te okupljene prosvjednike nazivali Srbima pjevajući ustaške pjesme.

Podsjetimo u spomenutoj se bazilici već godinama održava misa za ustaškog poglavnika, a tek zadnjih nekoliko godina građani su počeli reagirati demonstracijama protiv rehabilitacije njegovog lika i djela te prodaje kalendara i ostalih proizvoda s ustaškom insignijom.

Izvor: hr.n1info.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

]]>
Tue, 29 Dec 2015 12:47:54 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5883/Napad+na+antifa%C5%A1iste+uo%C4%8Di+mise+za+Antu+Paveli%C4%87a
ISTRESAO 500 EVRA U KOVANICAMA PRED ZGRADOM OPŠTINE! http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5879/ISTRESAO+500+EVRA+U+KOVANICAMA+PRED+ZGRADOM+OP%C5%A0TINE%21.html Umetnik Marko Brecelj izveo je nezapamćeni performans pred zgradom opptine u Kopru gde i živi. Naime, on je iz građevinskih kolica istresao 50o evra u kovanicama teških 120 kilograma.

Njegova predstavnica za medije pojasnila je da je tako izrazio neslaganje s kulturnom politikom lokalnih vlasti. Opština je ove godine tradicionalnom muzičkom festivalu koji organizuje Breceljevo "Društvo prijatelja umjerenog napretka" dodelile samo 500 evra, pravi sitniš u odnosu na stvarne troškove organizacije te letne priredbe koja traju cele nedelje i obogaćuju turističku ponudu grada-luke.

Video možete pogledati OVDE 

Izvor: bktvnews.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

]]>
Tue, 22 Dec 2015 12:38:58 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5879/ISTRESAO+500+EVRA+U+KOVANICAMA+PRED+ZGRADOM+OP%C5%A0TINE%21