REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html Lista vesti sr http://www.rex.b92.net/img/logo1.png REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html "Zašto NATO oseća tenzije koje osećaju teroristi?" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5912/%22Za%C5%A1to+NATO+ose%C4%87a+tenzije+koje+ose%C4%87aju+teroristi%22.html Moskva -- Ministarstvo odbrane Rusije je oštro reagovalo na izjavu generalnog sekretara NATO Jensa Stoltenberga da ruske akcije u Siriji stvaraju tenzije.

Prvi čovek Alijanse je u petak u Amsterdamu na sastanku ministara odbrane zemalja EU rekao da ruske aktivnosti podrivaju mirovni proces u Siriji.

"To je apsolutna nebuloza. Ako neko oseća tenziju zbog naših akcija u Siriji onda su to teroristi... A zašto države NATO osećaju tenziju koju osećaju teroristi? To je pitanje za Stoltenberga", rekao je portparol Ministarstva odbrane Igor Konašenkov.

On je podsetio da je Rusija veoma otvorena po pitanju svojih aktivnosti u Siriji i da konstantno objavljuje izveštaje, fotografije i sminke.

"Želeli bismo da podsetimo Stoltenberga da su neoprezne akcije NATO ubacile ceo region Srednjeg Istoka u haos", dodao je Konašenkov.

Prema njegovim rečima, mogućnost mirovnih pregovora između sirijske vlade i opozicije nije ni razmatrana sve dok Moskva nije započela vojne akcije u Siriji.

Izvor: B92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 9 Feb 2016 12:12:21 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5912/%22Za%C5%A1to+NATO+ose%C4%87a+tenzije+koje+ose%C4%87aju+teroristi%22
Francuski MVP Fabius: "Brutalnom ofenzivom sirijskog režima na Aleppo, uz pomoć Rusije, torpedirali su mirovne pregovore u Ženevi" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5908/Francuski+MVP+Fabius%3A+%22Brutalnom+ofenzivom+sirijskog+re%C5%BEima+na+Aleppo%2C+uz+pomo%C4%87+Rusije%2C+torpedirali+su+mirovne+pregovore+u+%C5%BDenevi%22.html Francuski ministar vanjskih poslova, Laurent Fabius, optužio je sirijske vlasti i njihove saveznike za "torpediranje" mirovnih pregovora u Ženevi. Dakako, razlog njegove ljutnje je činjenica da je sirijska vojska pokrenula veliku ofenzivu na sjeveru zemlje te su tijekom jučerašnjeg dana uspjeli prekinuti glavnu logističku rutu koja spaja dio Aleppa pod kontrolom militanata i tursku granicu, drugim riječima, Aleppo je u obruču sirijske vojske.

"Osuđujemo brutalnu ofenzivu sirijskog režima koja se provodi uz potporu Rusije, a ima za cilj okružiti i ugušiti Aleppo", istaknuo je francuski ministar vanjskih poslova.

"Francuska u potpunosti podržava odluku UN specijalnog izaslanika za Siriju da se suspendiraju pregovori kojima očito ni režim Bashara al-Assada ni njegovi saveznici ne žele pridonijeti u dobroj namjeri nego su torpedirali mirovne napore", poručio je.

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 5 Feb 2016 15:53:51 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5908/Francuski+MVP+Fabius%3A+%22Brutalnom+ofenzivom+sirijskog+re%C5%BEima+na+Aleppo%2C+uz+pomo%C4%87+Rusije%2C+torpedirali+su+mirovne+pregovore+u+%C5%BDenevi%22
Kontroverznog ruskog umetnika strpali u ludnicu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5904/Kontroverznog+ruskog+umetnika+strpali+u+ludnicu.html Ruski umetnik Pjotr Pavlenski, koji je skrenuo pažnju sveta protestnim performansom na Crvenom trgu gde je na pločniku ispred Kremlja ekserom zakucao genitalije za asfalt, prebačen je u psihijatrijsku bolnicu na posmatranje.

Oksana Šaligina, njegova asistentkinja, rekla je da je ruski disident prethodnih dana prebačen u psihijatrijsku ustanovu na posmatranje koje će trajati 21 dan.

U sovjetsko vreme politički disidenti često su bili diskreditovani slanjem u psihijatrijske bolnice.

Pavlenski je uhapšen u Moskvi nakon što je zapalio ulazna vrata ruske bezbednosne službe. Ruski umetnik iz Sankt Peterburga svoj kontroverzni čin nazvao je "metaforom apatije, političke ravnodušnosti i fatalizma savremenog ruskog društva".

Performanse je uglavnom izvodio nag, a jednom je sebi odsekao uvo.

Autor: Agencije

Izvor: 021.rs

Orginalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 29 Jan 2016 11:31:23 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5904/Kontroverznog+ruskog+umetnika+strpali+u+ludnicu
The Retreat of the Intellectuals http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5901/The+Retreat+of+the+Intellectuals.html Ellen Meiksins Wood saw a great danger in the reluctance of today’s intellectuals to criticize capitalism. The death of Ellen Wood on January 14 represents an immense loss for socialists everywhere. As a frequent contributor to Socialist Register since her first essay in 1980, special co-editor of the 1995 volume Why Not Capitalism, and a member of the Register’s editorial collective from 1996 to 2009, her depth of socialist commitment, theoretical originality, and profound insight may best be gauged from this excerpt from her essay on “The uses and abuses of ‘civil society’” from Socialist Register 1990: The Retreat of the Intellectuals. — Leo Panitch


The death of Ellen Wood on January 14 represents an immense loss for socialists everywhere. As a frequent contributor to Socialist Register since her first essay in 1980, special co-editor of the 1995 volume Why Not Capitalism, and a member of the Register's editorial collective from 1996 to 2009, her depth of socialist commitment, theoretical originality, and profound insight may best be gauged from this excerpt from her essay on "The uses and abuses of ‘civil society'" from Socialist Register 1990: The Retreat of the Intellectuals.

- Leo Panitch

We live in curious times. Just when intellectuals of the Left in the West have a rare opportunity to do something useful, if not actually world-historic, they - or large sections of them - are in full retreat. Just when reformers in the Soviet Union and Eastern Europe are looking to Western capitalism for paradigms of economic and political success, many of us appear to be abdicating the traditional role of the Western left as critic of capitalism.

Just when more than ever we need a Karl Marx to reveal the inner workings of the capitalist system, or a Friedrich Engels to expose its ugly realities "on the ground," what we are getting is an army of "post-Marxists" one of whose principal functions is apparently to conceptualize away the problem of capitalism.

Despite the diversity of current theoretical trends on the Left and their various means of conceptually dissolving capitalism, they often share one especially serviceable concept: "civil society." However constructive its uses in defending human liberties against state oppression, or in marking out a terrain of social practices, institutions, and relations neglected by the "old" Marxist left, "civil society" is now in danger of becoming an alibi for capitalism.

Gramsci's conception of "civil society" was unambiguously intended as a weapon against capitalism, not an accommodation to it. Despite the appeal to his authority which has become a staple of the "new revisionism," the concept in its current usage no longer has this unequivocally anticapitalist intent. It has now acquired a whole new set of meanings and consequences, some very positive for the emancipatory projects of the Left, others far less so.

The two contrary impulses can be summed up in this way: the new concept of civil society signals that the Left has learned the lessons of liberalism about the dangers of state oppression, but we seem to be forgetting the lessons we once learned from the socialist tradition about the oppressions of civil society. On the one hand, the advocates of civil society are strengthening our defense of non-state institutions and relations against the power of the state; on the other hand, they are tending to weaken our resistance to the coercions of capitalism.

"Civil society" has given private property and its possessors a command over people and their daily lives, a power accountable to no one, which many an old tyrannical state would have envied. Those activities and experiences which fall outside the immediate command structure of the capitalist enterprise, or outside the political power of capital, are regulated by the dictates of the market, the necessities of competition and profitability.

Even when the market is not, as it commonly is in advanced capitalist societies, merely an instrument of power for giant conglomerates and multinational corporations, it is still a coercive force, capable of subjecting all human values, activities, and relationships to its imperatives. No ancient despot could have hoped to penetrate the personal lives of his subjects - their choices, preferences, and relationships - in the same comprehensive and minute detail, not only in the workplace but in every corner of their lives.

Coercion, in other words, has been not just a disorder of "civil society" but one of its constitutive principles. This historical reality tends to undermine the neat distinctions required by current theories which ask us to treat civil society as, at least in principle, the sphere of freedom and voluntary action, the antithesis of the irreducibly coercive principle which intrinsically belongs to the state.

These theories do, of course, acknowledge that civil society is not a realm of perfect freedom or democracy. It is, for example, marred by oppression in the family, in gender relations, in the workplace, by racist attitudes, homophobia, and so on. But these oppressions are treated as dysfunctions in civil society. In principle, coercion belongs to the state while civil society is where freedom is rooted, and human emancipation, according to these arguments, consists in the autonomy of civil society, its expansion and enrichment, its liberation from the state, and its protection by formal democracy.

What tends to disappear from view, again, is the relations of exploitation and domination which irreducibly constitute civil society, not just as some alien and correctible disorder but as its very essence, the particular structure of domination and coercion that is specific to capitalism as a systemic totality.

What is alarming about these theoretical developments is not that they violate some doctrinaire Marxist prejudice concerning the privileged status of class. Of course, the whole object of the exercise is to sideline class, to dissolve it in all-embracing categories which deny it any privileged status, or even any political relevance at all. But that is not the real problem.

The problem is that theories which do not differentiate - and, yes, "privilege," if that means ascribing causal or explanatory priorities - among various social institutions and "identities" cannot deal critically with capitalism at all. The consequence of these procedures is to sweep the whole question under the rug.

And whither capitalism, so goes the socialist idea. Socialism is the specific alternative to capitalism. Without capitalism, we have no need of socialism; we can make do with very diffuse and indeterminate concepts of democracy which are not specifically opposed to any identifiable system of social relations, in fact do not even recognize any such system. What we are left with then is a fragmented plurality of oppressions and a fragmented plurality of emancipatory struggles.

Here is another irony: what claims to be a more universalistic project than traditional socialism is actually less so. Instead of the universalist project of socialism and the integrative politics of the struggle against class exploitation, we have a plurality of essentially disconnected particular struggles.

This is a serious business. Capitalism is constituted by class exploitation, but capitalism is more than just a system of class oppression. It is a ruthless totalizing process which shapes our lives in every conceivable aspect, and everywhere, not just in the relative opulence of the capitalist North.

Among other things, and even leaving aside the sheer power of capital, it subjects all social life to the abstract requirements of the market, through the commodification of life in all its aspects. This makes a mockery of all our aspirations to autonomy, freedom of choice, and democratic self-government. For socialists, it is morally and politically unacceptable to advance a conceptual framework which makes this system invisible, or reduces it to one of many fragmented realities, just at a time when the system is more pervasive, more global than ever.

The replacement of socialism by an indeterminate concept of democracy, or the dilution of diverse and different social relations into catch-all categories like "identity" or "difference," or loose conceptions of "civil society," represent a surrender to capitalism and its ideological mystifications.

By all means let us have diversity, difference, and pluralism; but not this kind of undifferentiated and unstructured pluralism. What we need is a pluralism which does indeed acknowledge diversity and difference - and that means not just plurality or multiplicity.

It means a pluralism which also recognizes historical realities, which does not deny the systemic unity of capitalism, which can tell the difference between the constitutive relations of capitalism and other inequalities and oppressions with different relations to capitalism, a different place in the systemic logic of capitalism, and therefore a different role in our struggles against it.

The socialist project should be enriched by the resources and insights of the new social movements, not impoverished by resorting to them as an excuse for disintegrating the struggle against capitalism. We should not confuse respect for the plurality of human experience and social struggles with a complete dissolution of historical causality, where there is nothing but diversity, difference, and contingency, no unifying structures, no logic of process, no capitalism and therefore no negation of it, no universal project of human emancipation.

Autor:Ellen Meiksins Wood

Izvor: jacobinmag.com 

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 28 Jan 2016 11:01:25 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5901/The+Retreat+of+the+Intellectuals
Istina o Kelnu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5891/Istina+o+Kelnu.html Suština novodesničarskog diskursa žrtve ogleda se u tome što desničar tvrdi da je ugrožen samo zato što se zalaže za slobodu govora, da bi onda sve koji koriste tu istu slobodu i ne dele njegovo mišljenje optužio za „totalitarizam“. Tako to ide. Desničar ne može drugačije. Oseća se progonjenim, jer su sukobi važan deo njegove slike sveta. On svuda vidi zavere i veruje da svi oko njega lažu, jer ima podvojen odnos prema istini. Ali istina je varljiva. Ona izmiče i nije za svakoga, a možda ima i više njih. Postmoderna nije pogrešila baš u svemu.
 
To je za mnoge neizdrživo stanje stvari, a pre svega za one koji umišljaju da poseduju jednu jedinu istinu. To je definicija ideologije. Istina će isplivati na videlo, govori se posle događaja u Kelnu, to jest posle masovnog seksualnog napastvovanja žena u novogodišnjoj noći - biće dokazano da se tu radilo o groznoj zaveri prononsiranih „levičarskih" snaga kao što su kelnska policija, berlinski ministar unutrašnjih poslova i socijaldemokrati iz Severne Rajne Vestfalije.

Ali suština istine je da je ona teško dostižna - inače bi sve bilo daleko jednostavnije. Na primer novinarstvo. Ne biste morali da istražujete, već biste sve znali unapred. Uzgred, to je ono za šta desničari optužuju sve ostale, jer misle da samo oni znaju sve unapred. Keln je odličan primer za to. Ono što se tamo dogodilo je užasno. Naspram toga imamo zakone koji su ogledalo vrednosti ovoga društva. Desničari se često pozivaju direktno na vrednosti, zanemarujući zakone. Njihova slika sveta je kulturološka i oni već dugo boluju od Samuel Huntington sindroma. Oni u svemu vide sukob civilizacija, a sebe kao borce u tom sukobu. Oni imaju problem sa stvarnošću, zbog čega druge optužuju za to. Desničar je čovek koji vešto i smelo barata svojim nedostacima.

Keln je za njih bio kolektivni poziv na uzbunu. Sve što se gomilalo tokom prošle godine, sva potisnuta ksenofobija, bolesni nacionalizam, vera u autoritarnu državu i sebičnost neoliberalne stvarnosti, izlilo se u jezive medijske tirade mržnje i histerije, naročito na internetu.

Zašto bismo čekali da saznamo šta se zaista dogodilo u novogodišnjoj noći u Kelnu, kada mi već znamo sve o tome. Oduvek smo znali. Keln je samo dokaz tih saznanja. „To su posledice pogrešno shvaćene tolerancije", objašnjava nam čuvena feministkinja Alice Schwarzer. Seksualni napadi su samo "posledice imigracione politike koja se otela kontroli", kaže Alexander Marguier iz magazina Cicero.

Odakle im to? Na čemu zasnivaju svoje tvrdnje? Zašto događaji u Kelnu nisu posledica globalizacije koja je izmakla kontroli, od koje smo do sada samo profitirali? Zašto to nije posledica slabljenja policije, kojoj je zbog Schäubleove opsednutosti „crnom nulom" smanjen budžet da bi se spasle banke?

Zašto to prosto nije propust policije? Čemu pooštravanje zakona? Od kada je deportacija najbolje sredstvo sprečavanja zločina? Ili getoizacija delova grada u koje se ne ulazi? U Vizmaru je ove nedelje izboden političar levice. Gde je tu reakcija javnosti? Gde je tu hešteg pobune #aufshrei?

Tako je to sa vrednostima kada ih proizvoljno koristimo kao retoričko sredstvo u ideloškim vremenima. A pitanja ostaju. Šta je pogrešno shvaćena tolerancija? Šta je uopšte tolerancija? Odakle potiče ta ideja? Šta je naš dug prosvetiteljstvu? Šta je od toga ostalo? Nije li tolerancija samo konkretna primena univerzalnih ljudskih prava? Kako primenjujemo vrednosti na kojima ona počiva? Jasno je da se ona nikome ne mogu uskratiti, jer to obesmišljava čitav koncept. Drugim rečima: ako štitite žene, morate zaštititi i izbeglice.

Ali posle događaja u Kelnu niko se nije bavio ovim trivijalnim pitanjima. Nije se raspravljalo o individualnoj krivici i rasvetljavanju događaja, što su važni pravni principi, naročito u krivičnom pravu. Niko se nije bavio ni motivima počinilaca, jer se to smatra levičarskom zabludom. Otkrivanje motiva? Pih. Ko je nasrtao na žene? Bande? Kriminalci? Izbeglice? A šta ako su to zaista bile samo izbeglice? Šta bi to dokazalo? Da je čitavo ustrojstvo našeg sveta pogrešno? Statistički je verovatno da se u svakih milion ljudi nalazi i poneki zlikovac.

Dakle, treba biti racionalan. Ali to je teško, naročito kada sami novinari prednjače u pozivima na iracionalne obračune. Uzmite Frankfurter Allgemeine Zeitung čiji urednik Berthold Kohler primećuje "spiralu ćutnje". O „kartelima ćutnje" govori i generalni sekretar vladajuće hrišćansko-demokratske unije Scheuner. Alternativa za Nemačku i Pegida su samo magneti za ovaj zaverenički narativ. Ima i onih koji govore o „državnim medijima" sa kojima treba da padne ovaj „lažni sistem", to jest demokratija. Postaje sve nejasnije šta najglasniji među tumačima ovih događaja zaista žele. Na šta zaista misli Berthold Kohler kada kaže da se "spirala ćutnje već decenijama neguje od strane političke elite"? Koliko daleko u prošlost seže njegov bes? Da li su Willy Brandt i Rudi Dutschke udruženim snagama zapečatili sudbinu nemačkog naroda? Da li je ujedinjenje Nemačke bilo samo trik? Da li će nam najbolje biti da sprečimo integraciju imigranata uskraćujući im biračko pravo, plaćanje poreza i pravo na samoodbranu?

Dosta toga je nejasno u predlozima histeričnih huškača. Šta znači „neuspela integracija"? Da li oni možda misle da je učinjeno sve kako bi ona uspela, danas i u prošlosti, a da su je izbeglice i imigranti koji su došli u Nemačku tvrdoglavo odbacivali? Ili možda misle da su shvatili da je uloženo premalo inicijative, novca i osećanja u to što nazivaju integracijom i da bi konačno trebalo da donesemo savremeni imigracioni zakon, čiji su najžešći protivnici upravo oni koji se najviše žale na neuspelu integraciju?

Da li ste nešto učinili kako bi integracija uspela? Ili se samo žalite zbog nečega što sami odbacujete? Šta je sa optužbama upućenim levičarskim feministkinjama, koje se decenijama bave pravima žena među imigrantima - da su one samo ublažavale probleme? Pa njih optužuju ljudi koji su sam feminizam okrivili za izumiranje Nemaca, jer se žene bave samo sobom, a premalo dužnošću očuvanja supstance naroda rađanjem više dece.

Šta znači kada nemački ministar pravde Heiko Mass kaže da se u Kelnu dogodio „slom civilizacije", idiom do sada korišćen samo uz reči Aušvic i Holokaust? Francuska je posle napada na Charlie Hebdo manje-više uspešno pokrenula veliku raspravu u svom društvu i preživela kao zajednica. Bilo je mrtvih; bilo je mrtvih i u novembru. Počinioci su pripadnici francuskog društva. Bio je to veliki šok. Ali Francuska je reagovala bez histerije i mržnje.

Događaji u Kelnu su zaista strašni. Do sada je identifikovan 31 osumnjičeni, među kojima su i građani Nemačke, Srbije i SAD. 18 osumnjičenih su azilanti iz Afrike i sa Bliskog istoka. Ali da li to opravdava naslove kao što je „Noćna mora" iz Die Zeita sa podnaslovom „Arapi nasrću na Nemice"? I koliko je mudar podnaslov iz Berliner Zeitunga „Svejedno je ko su počinioci iz Kelna - verovatno su taoci seksualne prinude i stega kulture koja žene posmatra ili kao svete majke ili kao besramne prostitutke"? 

Ono što se desilo u Kelnu je sramota. A ono što je usledilo je najniža tačka nemačkog novinarstva. Istog dana kada se zbog Kelna usijao Facebook, u Süddeutsche Zeitungu je objavljen tekst Martina Mosebacha, omiljenog reakcionara "kulturnih" građana Nemačke. On je citirao pisca Rudolfa Borchardta koji je davno napisao: "Većina nemačkog naroda nikada nije prihvatila uvezenu evropsku kulturu i još uvek je tiho odbacuje". Slutili smo da je tako, ali kada nam to objasni okoreli reakcionar kao što je Borchardt, naše dileme zaista nestaju.

Dakle, ukratko, većini nemačkih građana civilizacija ne prija. "Slovensko-nemačka mešovita rasa", citira Mosebach pisca Theodora Fontanea, "sposobna je za mnogo toga, ali ne za formu i ukus". Stvarno? Zar to ne objašnjava mržnju mnogih koji su preopterećeni civilizacijom, modernom ili uopšte globalizacijom? Mosebach pita svoje čitaoce: "Da li postoji Nemac bez tipično nemačke sklonosti ka građanskom ratu?" Rekao bih da postoji. Uvek bih rekao da postoji. Ali posle Kelna, više nisam siguran.

Autor: Georg Diez 

Preveo: Miroslav Marković

Izvor: Peščanik

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 21 Jan 2016 10:34:50 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5891/Istina+o+Kelnu
Nova upotreba Nedića http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5886/Nova+upotreba+Nedi%C4%87a.html Evropski kvislinzi su vodili ne samo neslavnu nego i nerealnu politiku

Diskusije oko suđenja Milanu Nediću jesu danas i prilika da se dodatno rehabilituje Draža Mihailović. Kako? Da se razumemo, kaže jedan red polemičara, Nedića ne treba rehabilitovati, ali su i komunisti bili teroristi. Alternativa je Draža. I dodaju, izričito ili prećutno: Zar naše odbacivanje Nedića ne svedoči da nismo jednostrani rodoljupci nego višeslojni istinoljupci? Zar nam i stoga ne treba verovati da je Draža bio antifašist? Ne, ne treba vam verovati, zato što ovo ograđivanje od Nedića nije nikakav argument u pravdanju Draže nego retorički manevar. Naime, u ovoj „višeslojnoj" retorici odbacivanje Nedića (ali i onih koji su ga smakli) samo je štitnik koji treba posredno, izričito ili prećutno, da osigura prihvatanje Draže. Nova struja polemičara se razlikuje od nešto radikalnije stare, koja kao patriote nije razdvajala Nedića i Dražu. Ali ne mnogo, jer kod ove struje Nedić negativac služi samo kao retorički štit u brisanju njegove srodnosti sa Dražom i u antifašiziranju četnika. U kom smislu?

Možda će stvari biti jasnije ako se povuče razlika između realne i idealne politike u ratu. Koje su bile realne mogućnosti male države da se odupre nacizmu 1941? Ako se nije mogao pružiti otpor Hitleru, da li je onda kvislinška politika malih država realna i moralna? Tobožnji pasivni realpolitičari (nedićevci i četnici) vodili su računa o sigurnosti Srba, dok su idealpolitičari (komunisti) borbenim antifašizmom ugrožavali život nacije. Dok kod procene kolaboracije kritički istoričari tvrde da je reč o saučestvovanju u zločinima fašizma, dotle se oprezniji pitaju da li se Trećem rajhu mogao pružiti otpor. Trebalo je, kažu oni, hrabrosti da se vodi i neherojska politika. Uostalom nije Nedićev režim bio jedini koji je vodio neherojsku politiku. Većina malih zemalja bila je upućena na ovaj kurs, dok je prostor za izbor između načelne i pragmatične politike bio rezervisan samo za velike države. Na neki način ispada da se pred moćnim Trećim rajhom srpski narod mogao uspešnije spasavati ne con gloria, slavnim otporom, nego con ignominia, nitkovlukom? Neka se veliki tuku, mi treba da se čuvamo jer smo mali. Mali, kažu isti, nemaju izbora. I dodaju, moral države se razlikuje od morala pojedinca.

Tome nasuprot, američki predsednik Tomas Džeferson opominjao je da postoji samo jedan moral i za državu i pojedince. Ali kako i njemu verovati kada je i sam bio robovlasnik? Šta je u svemu ovome istinito? Samo to da u politici malih zemalja treba daleko više umeća i snalažljivosti nego kod velikih da ih politika, koja uvek goni u kompromis, ne učini ravnodušnim prema načelima. A pomenuta dilema da li je nacionalno motivisana saradnja sa Hitlerom bila skandal ili doduše neslavna, ali legitimna strategija samoodržanja malih država, jeste lažna bez obzira na to što je raširena i što na sličan način deli danas polemičare oko Antoaneskua, Hortija i drugih evropskih kvislinga. Prava je dilema ko je 1941. bio realista, a ko fanatik?

Ili šta je 1941. bila realpolitika? To je svakako bilo pravovremeno svrstavanje na stranu pobednika. Ali da li je to neko mogao znati 1941? Ima mišljenja da je tek nakon kapitulacije Italije situacija na frontovima bila jasnija. No ipak, pronicljiviji analitičari, naročito u SAD, zaključili su već polovinom decembra 1941. da je realpolitika antiosovinska, a ne kvislinška. Zato što se Hitler, kada je objavio rat SAD, zapleo u rat sa okeanskim silama koje su bile sirovinski i industrijski nadmoćnije. Zato i nije mogao dobiti rat. Trebalo je, doduše, da prođu skoro dve godine, pa da ove stvari postanu jasnije i da se u ratu kontinenata jasno iskaže nadmoć industrije antifašističkih sila. Uočiti ovu nadmoć na vreme nije bilo lako, ali je to bila autentična realpolitika. Mnoge je kao Nedića u tome sprečavala ideološka profašistička zaslepljenost, pa su svi pomenuti evropski kvislinzi u stvari vodili ne samo neslavnu nego i nerealnu politiku. Ali ne samo oni nego i svi drugi koji su apelovali na uzdržavanje od otpora okupatoru. Nije pasivnost bila realna nego kratkovida politika. Zato svako ko neće da govori o neborbenoj pasivnosti kao o iluziji i kao mostu saradnje četnika i kvislinga treba da ćuti o Nediću.

Autor: Todor Kuljić, Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Izvor: politika.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 18 Jan 2016 15:02:05 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5886/Nova+upotreba+Nedi%C4%87a
Napad na antifašiste uoči mise za Antu Pavelića http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5883/Napad+na+antifa%C5%A1iste+uo%C4%8Di+mise+za+Antu+Paveli%C4%87a.html U bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u 19 sati počela je misa zadušnica za ustaškog poglavnika Antu Pavelića. Zbog toga je Inicijativa Protiv fašizma organizirala prosvjed protiv rehabilitacije njegovog lika i djela, a prilikom njihova okupljanja došlo je i do fizičkog obračuna s grupom profašista.

Uoči početka mise i prosvjeda ispred bazilike, prema riječima Marka Miloševića iz Radničke fronte koja je jedan od organzatora ovog prsvjeda, došlo je do fizičkog sukoba grupe antifašista i profašista samo stotinjak metara od mjesta prosvjeda.

''Na nekoliko stotina metara odavde napala nas je grupa od 10-15 fašista i pokušala doći do slabijih diijelova naše povorke. Izmijenjene su šake i udarci. Gađali su nas metalnim kantama za smeće. Nisu očekivali organiziraniji otpor. Nakon razmjene udaraca povukli su se glavom bez obzira'', kazao je Milošević.

''Elementi fašizma nisu nipošto nestali. Dapače moglo bi se reći da je 2015. pokazala da su samo još jači. Dolaskom nove vlade u nekim stvarima možemo biti sigurni da će se ovaj trend samo nastaviti'', rekao je Milošević.

Ispred bazilike se uoči početka mise okupilo nekoliko desetaka antifašista koji su uzvikivali parole poput ''Ustaše i četnici, zajedno ste bježali'', dok su su im prilikom ulaska u crkvu neki odgovarali nacističkim salutiranjem i uzvicima 'Sieg heil' te okupljene prosvjednike nazivali Srbima pjevajući ustaške pjesme.

Podsjetimo u spomenutoj se bazilici već godinama održava misa za ustaškog poglavnika, a tek zadnjih nekoliko godina građani su počeli reagirati demonstracijama protiv rehabilitacije njegovog lika i djela te prodaje kalendara i ostalih proizvoda s ustaškom insignijom.

Izvor: hr.n1info.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

]]>
Tue, 29 Dec 2015 12:47:54 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5883/Napad+na+antifa%C5%A1iste+uo%C4%8Di+mise+za+Antu+Paveli%C4%87a
ISTRESAO 500 EVRA U KOVANICAMA PRED ZGRADOM OPŠTINE! http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5879/ISTRESAO+500+EVRA+U+KOVANICAMA+PRED+ZGRADOM+OP%C5%A0TINE%21.html Umetnik Marko Brecelj izveo je nezapamćeni performans pred zgradom opptine u Kopru gde i živi. Naime, on je iz građevinskih kolica istresao 50o evra u kovanicama teških 120 kilograma.

Njegova predstavnica za medije pojasnila je da je tako izrazio neslaganje s kulturnom politikom lokalnih vlasti. Opština je ove godine tradicionalnom muzičkom festivalu koji organizuje Breceljevo "Društvo prijatelja umjerenog napretka" dodelile samo 500 evra, pravi sitniš u odnosu na stvarne troškove organizacije te letne priredbe koja traju cele nedelje i obogaćuju turističku ponudu grada-luke.

Video možete pogledati OVDE 

Izvor: bktvnews.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

]]>
Tue, 22 Dec 2015 12:38:58 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5879/ISTRESAO+500+EVRA+U+KOVANICAMA+PRED+ZGRADOM+OP%C5%A0TINE%21
DS: Postupak za isključenje Bojana Dimitrijevića iz DS http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5875/DS%3A+Postupak+za+isklju%C4%8Denje+Bojana+Dimitrijevi%C4%87a+iz+DS.html Predsednik Demokratske stranke (DS) Bojan Pajtić pokrenuo je danas pred Izvršnim odborom stranke disciplinski postupak za isključenje člana DS Bojana Dimitrijevića zbog relativizacije fašizma i zalaganja za odbranu generala Milana Nedića koji je sarađivao sa fašističkim režimom i nosi deo odgovornosti za žrtve građana Srbije u Drugom svetskom ratu.

"Demokratska stranka je svoje jasno antifašističko opredeljenje nebrojeno mnogo puta pokazala i potvrdila. Nijedan njen član, baš kao nijedan grdjanin Srbije, ne sme sebi davati za pravo da pronalazi opravdanja za one koji imaju simpatije i razumevanje za kolaboracioniste, kvislinge i saradnike okupatora", navodi se u saopštenju DS.

Proces za rehabilitaciju Milana Nedića, predsednika vlade Srbije za vreme okupacije tokom Drugog svetskog rata, počeo je 7. decembra pred Višim sudom u Beogradu.

Napuštajući DS, Borislav Stefanović je rekao da je "kap koja je prelila čašu" u stranci bilo imenovanje Bojana Dimitrijevića za nosioca liste na Čukarici, budući da se on zalaže za rehabilitaciju Milana Nedića.

]]>
Mon, 21 Dec 2015 11:37:37 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5875/DS%3A+Postupak+za+isklju%C4%8Denje+Bojana+Dimitrijevi%C4%87a+iz+DS
Pretnje novinarki B92, kruševački SNS je optužuje http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5870/Pretnje+novinarki+B92%2C+kru%C5%A1eva%C4%8Dki+SNS+je+optu%C5%BEuje.html Tri dana od kada je ministar Bratislav Gašić uvredio novinarku B92 Zlatiju Labović ona svakodnevno dobija pretnje putem društvenih mreža. Zbog toga je B92 o svemu obavestio policiju.

U međuvremenu, Ivan Manojlović iz odbora Srpske napredne stranke iz Kruševca optužio je novinarku B92 da je "instruisana da isporovocira ministra".

Preko društvenih mreža Fejsbuk i Tviter novinarki B92 upućuju se uvrede i govor mržnje. I zbog toga naša kuća smatra da nam je obaveza, ali i obaveza stručne javnosti, da reaguju u situaciji u kojoj se naša koleginica novinarka dva puta nalazi u ulozi žrtve.

"Prvo žrtva seksističkog komentara ministra odbrane Bratislava Gašića, a potom žrtva uznemiravanja onih koji se ne slažu sa kaznom koju je Bratislav Gašić, zbog onoga što je uradio, morao da podnese. Bivanje drugi put žrtvom jeste stanje u kojem je novinarka još uvek. Komentari koje trpi mogli bi se izliti iz virtuelnog prostora društvenih mreža i iz tog razloga reakcija kojom se nedvosmisleno osuđuje ovakvo postupanje je neophodna da ne bi postala žrtva i treći put. Smatramo da se u ovoj, ali i u drugim sličnim situacijama pritisaka na novinare, ne sme zaboraviti kontekst", saopštava B92.

Za to vreme način kako će Gašić napustiti mesto ministra odbrane i dalje je enigma.

"Nisam se bavio tehnikom, najbliži sam razrešenju", rekao je predsednik vlade i dodao da bi, ako Skupština Srbije ne podrži njegov predlog, to značilo da više nema podršku parlamenta i da ne može da bude premijer.

"Ili će prihvatiti predlog, ili ja neću biti premijer", rekao je Vučić.

U isto vreme dok je premijer u Beogradu govorio o smeni ministra odbrane, u Kruševcu, gradu u kome je nekada Gašić bio gradonačelnik, iz SNS optužuju novinarku da je ona za sve kriva.

"Pogledajte na snimku koliko je slobodnog prostora imala. Ona nije direktno isprvocirala ministra, ali bi voleli da znamo kako se naziva takav stav u žurnalistici. Kako bi se vi osećali da neko bude u tom položaju dok gledate pravo u kamere...", rečeno je na konferenciji za novinare Ivana Manojlovića, člana saveta za informisanje SNS u Kruševcu, što je objavljeno i na sajtu kruševačkih naprednjaka.

Naprednjaci tvrde da ovako "fabrikovane laži" imaju za cilj destabilizaciju države, a da iza svega stoji tajkunsko-mafijaški lobi koji je platio, kako tvrde, nekoliko miliona evra da se Gašić skloni sa mesta ministra odbrane .

"Gašić nije upotrebio ni pogrdne reči, ni psovku. Nije čak upotrebio ni reč 'mrzim' već 'volim'. I on je čovek od krvi i mesa. Izvinio joj se kao da je u najmanju ruku on rekao novinarki da klekne. Kao da ona svojim položajem nije sama ponizila profesiju", navodi kruševačk naprednjak i dodaje da je isto tako "mogla i da ministru okrene leđa".

Televizija B92 zasad nije mogla da dođe do snimka ove konferencije i još čekamo taj materijal od lokalnih televizija.

Integralni tekst sa konferencije objavljen je na sajtu opštinskog odbora SNS-a Kruševac, ali je ubrzo ceo tekst uklonjen.

U njemu se, između ostalog, navodi i da Gašić često komunicira sa novinarima, pa da se tako "prirodno javlja veza, prijateljstvo ili jednostavno poznanstvo, koje daje za pravo da se u nezvaničnoj komunikaciji našalimo".

Kruševački SNS smatra i da je snimak na kome se vidi Gašićeva seksistička izjava "organizovano preplavio društvene mreže i određene medije" i da se na njemu vidi "nekoliko ogromnih nelogičnosti".

Takođe, dodaje se da ovaj napad "izvršiocima donosi određenu svotu novca", kao i da je jasan clij "destabilizacija države".

Inače, u arhivi sajta kruševačkog odbora SNS vidi se da je dosadašnja praksa bila da nakon svih redovnih konferencija za novinare na sajtu objave transkript, ali i video-snimak sa konferencije.

Snimka ove konferencije nema ni na zvaničnom Jutjub kanalu SNS iz Kruševca, ali zato na Fejsbuk stranici postoje fotografije u postu koji je datiran na današnji datum pod naslovom "Redovna konferencija za novinare".

Tekst koji je bio objavljen na sajtu SNS:

Srpska napredna stranka nije iznenađena količinom napada i pritisaka koji su intenzivirani proteklih dana.

Pa, već mesecima traje hajka na istaknute funkcionere SNS tj. Premijera gosp. Aleksandra Vučića i Ministra odbrane gosp. Bratislava Gašića. Dovoljno je da u internet pretraživaču otkucate „vesti Kruševac" i dobićete prvo ponuđene negativne članke o gosp. Bratislavu Gašiću sa jasnom naznakom „ PLAĆEN OGLAS".

Plaćen već mesecima unazad!

Pa ko je platio? Vi? Ja? Obični građani?

Odavno nije tajna da je tajkunsko-mafijaški lobi platio nekoliko miliona evra da se skloni Bratislav Gašić i na to smo već ukazali na našim ranijim konferencijama.

Naravno da su neki očekivali da ćemo ćutati i da ćemo pokušati o ovome da ne govorimo, međutim to bi pokazalo da su oni koji su kreirali sve ovo postigli svoj cilj.

Normalno, i ovaj poziv vama novinarima pokazuje da smo spremni da o svemu razgovaramo pa i o stavovima u vezi nedavnog događaja koji se tiče potpredsednika SNS i ministra odbrane Bratislava Gašića.

Gospodina Bratislava Gašića svi dobro poznajete. O njemu i njegovim uspesima možemo da pričamo danima a njegovim delima Kruševljani će biti okruženi generacijama. Znate da je ministar odbrane neko koga novinari prate svakodnevno i koji se čak i više puta sastane sa istim predstavnicima medija u toku jednog dana.

Prirodno se javlja veza, možemo to nazvati prijateljstvom ili jednostavno poznanstvom koje nam daje za pravo da u nezvaničnoj komunikaciji se našalimo. Ali je to očigledno dalo i nekima za pravo da time istrguju. Svi vi koji ste videli snimak koji je organizovano preplavio društvene mreže i određene medije, okarakterisalo je nekoliko ogromnih nelogičnosti:

• Nije praksa da se sa snimanjem otpočne dok se svi ne pripreme. Pa taj neformalni period često i vi i ja koristimo uvek da malo oslobodimo atmosferu.

• Zašto niko ne kaže da je gđa. Labović tako zauzela stav da su se i neke njene kolege zapitale „ Šta ova ovo radi" ? Pogledajte na snimku koliko je samo slobodnog prostora imala. Ona nije direktno isprovocirala ministra naravno ali voleli bi da znamo kako se naziva takav stav u žurnalistici? Kako bi ste se vi osećali da neko bude u tom položaju prema vama dok gledate pravo u kamere na otvorenom?

• Ne govori li da je to što je neko snimao neformalni deo konkretno pre početka davanja zvanične izjave planiran? Obratite i vizuelnu komunikaciju Gđe. Labović sa kamermanom iza nje a koji je govorio ništa drugo do „ Jesi li snimio"?

• Da li je duboko potrešena Gđa. Labović ta koja samo dva dana nakon događaja na svom fejs buk profilu ima sliku na kojoj pozira i to ni manje ni više nego na groblju i još nasmejana,sa stalkom za kameru na ramenima uz komentar „ Idem putem.... Važnija sam od ministra" ?

Ovakve fabrikovane laži i podmetnute afere pojedinih medija imaju za cilj ništa drugo do destabilizaciju države i Srpska napredna stranka daje bezrezervnu podršku svom predsedniku stranke. Znamo da to nije lako kada vas stalno napadaju i stvaraju atmosferu linča, ali reforme koje smo obećali SNS će sprovesti. A da narod to podržava i ako je teško govori i rejting SNS.

To nije lako, ali ima mnogo onih kojima se njihovi interesi ne poklapaju sa interesima države i naroda. Političko-mafijaško-tajkunski pokušaji urušenja stabilnosti države neće poći za rukom agencijama koje pokušavaju time da ugroze faktor stabilnosti koji se ogleda u Aleksandru Vučiću.

U trenucima kada nam Srbe ubijaju na Kosovu i Metohiji. U trenucima kada nam na hiljade izbeglica ulazi svakoga dana u državu. U trenucima kada Srbija znatno popravlja materijalno stanje u pogledu naoružanja i postaje faktor stabilnosti na Balkanu....

U trenucima kada mediji bez ikakvog problema objave na naslovnoj strani premijera obeleženog metom, a za njegovu bezbednost brinu specijalne jedicine vojske Srbije ... nije li čudno da baš tada se radi na deklasiranju i deplasiranju ministra odbrane, kako je sam premijer rekao „ Čoveka koji čuva njegov život" ? Čoveka koji je za vojsku Srbije i zaposlene uradio više nego svi njegovi prethodnici u poslednjih 20 godina zajedno.

Srpska napredna stranka nudi samo jedan argument, a to je istina. Istinom smo došli na vlast, istinom smo povukli crtu između nas i njih, istinom će pobediti narod koji čini Srpsku naprednu stranku. Svi ste vi svesni da je ovo samo orkestriran napad koji izvršiocima donosi određenu svotu novca. Gosp. Bratislav Gašić nije upotrebio ni pogrdne reči. Ni psovku. Nije čak upotrebi ni reč „mrzim" već „volim" .....Videli ste da ministar Bratislav Gašić nije želeo da se više pravda. On je čovek od krvi i mesa. Izvinio se kao da je u najmanju ruku on rekao novinarki da klekne. Kao da ona svojim polažajem nije sama ponizila profesiju. Mogla je i da okrene leđa i verovatno ni tako ne bi isprovocirala ministra.

Ono što u celokupnoj ovoj priči najviše zgražava je to što su svi oni koji psuju i koriste pogrdne reči ispali kulturni i to poganog jezika jer su navukli neke svilene rukavice. Isti oni koji najviše kritikuju i zagovaraju navodno zaštitu žena pa isti ti upravo najviše omalovažavaju žene. Dame! Nema tog njihovog izdanja koje na pretposlednjim stranicama ne objavi neku sliku obnažene žene sa ponižavajućim komentarom. Ali to njima ne smeta. To je u redu? U redu je i to što ministra nazivaju prostačkim imenima ali ne smeta što su samo dan ranije glavni urednik Kurira Milan Lađević i bivša voditeljka B92 na najgori mogući način izvređali na Tviteru poslanicu Pokreta socijalista. Tako oni valjda štite žene. Ne dozvoljava mi kultura da vam prenesem šta su joj napisali. Pitam se samo jesu li sve osobe lepšeg pola zaslužile da ih poštujemo kao žene ili su tu priveligiju dobile samo one koje rade u interesu rušenja države?

Gašić nije od onih koji su do 2012. godine kupovali novinare i tako stvarali virtualno bolje sutra. On je tu fatamorganu razvejao, ali time je i njih ogolio. Sada se vidi da su čekali da zadaju ovakav udarac. Poslednji događaj je samo povod, uzrok je mnogo dublji i kompleksniji. Vojska je ponovo uzdanica naroda. Namenska industrija se revitalizuje. Jačaju međunarodna vojna saradnja sa Srbijom. Jača saradnja u vojnom segmentu i sa zapadom i sa istokom, naravno jača saradnja i sa Kinom i Rusijom. Kome to smeta, taj finansira ove napade.

Da se razumemo ti napadi jačaju ministra Gašića. Napadi jačaju jedinstvo Srpske napredne stranke, jačaju narod u odluci da ponovo stanu uz ljude koji su im uvek govorili istinu.

Stabilna država i interes svih građana je politika kojom se vodi Srpska napredna stranka pa će tako nastaviti da radi i u buduće i pored velikih pritisaka i napada. Jedinstveno članstvo, koje nema dilemu u pogledu ispravnosti ideja i delovanja u sprovođenju svih aktivnosti, neopphodno je za poboljšanje uslova života svih građana, a naročito što to stvara temelje za siguran i kvalitetan život generacija koje dolaze.

Srpska napredna stranka, na čelu sa Aleksandrom Vučićem, nema i nikada neće imati toleranciju prema korupciji i kriminalu i očigledno je da to smeta kriminalnim grupama. Zamena teza je stari način spinovanja i ovo je još jedan u nizu pokušaja da se niskim udarcima krene u izbore. Zamena teza im je oproban recept kada su istupi članova Vlade u pitanju, kao i dvostruki aršin. U tim i takvim uslovima mi iz Srpske napredne stranke nećemo i ne možemo učestvovati, a da ne odgovorimo.

Odgovorićemo samo kako znamo.Redom, radom i disciplinom.

Na taj način pokazujemo da državu neće urušiti bilo koji strani centri moći koji sa svojim insajderima rade na štetu Srbije.

Vi ste barem svedoci kakav je odnos gosp. Gašića bio prema vama, i kao opozicionara i kao gradonačelnika i kakav je sada kao ministra. Gosp. Bratislav Gašić je među prvim stvarima koje je uradio nakon uređenja stranačih prostorija bilo da se novinarima obezbedi prostor gde će moći da se osveže pre konferencija i kako to dolikuje u domaćinskoj kući posluže. Gosp. Bratislav Gašić je u privatnoj televiziji proveo značajan period sa novinarima i gnusno je od njega praviti čoveka koji ne poštuje novinarsku profesiju.

I za sam kraj konferencije ponosno bih istakao da su gest premijera Aleksandra Vučića i ministra odbrane Bratislava Gašića pre svega pokazatelj koliko su bolji od onih koji su vodili ovu zemlju do 2012. godine.

Izvor: B92.net

Orginalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Wed, 16 Dec 2015 12:30:23 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5870/Pretnje+novinarki+B92%2C+kru%C5%A1eva%C4%8Dki+SNS+je+optu%C5%BEuje
PREDLOG ZAKONA O STANOVANJU NEPRIHVATLJIV http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5863/PREDLOG+ZAKONA+O+STANOVANJU+NEPRIHVATLJIV.html Četrnaest organizacija i inicijativa iz Beograda, Niša, Novog Sada i Zrenjanina, danas je zajednički podnelo primedbe na Nacrt zakona o stanovanju i održavanju zgrada koji je trenutno na javnoj raspravi. Pročitajte zašto smatramo da je neophodno povući ovaj Nacrt i otvoriti prostor za široki društveni dijalog o održivom stanovanju, pripadajućoj ulozi države i građana, i mehanizmima za njegovo ostvarenje.

PRIMEDBE NA NACRT ZAKONA O STANOVANJU I ODRŽAVANJU ZGRADA

Nacrt zakona o stanovanju i održavanju zgrada koji je pripremilo Ministarstvo građevinarstva saobraćaja i infrastrukture (u daljem tekstu: Predlagač) proglašava razvoj stanovanja, održavanje i upravljanje zgradama - javnim interesom, a teret njegovog ispunjenja prebacuje gotovo potpuno na građane, dok njima ograničava pravo da odlučuju kako o svojoj privatnoj imovini tako i unutar zajednice u kojoj žive. Podstanari su prepušteni na milost i nemilost stanodavaca, a lica koja bivaju iseljena nemaju adekvatnu zaštitu u skladu sa odredbama Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Sa druge strane, Nacrt zakona previđa mogućnosti uključivanja samih građana u realizaciji dela „stambene podrške", što bi učinilo rešavanje stambenog pitanja bržim i izglednijim za deo stanovništva koje ne može da ga reši pod tržišnim uslovima.

Budući da je Predlagač preuzeo na sebe zadatak da Zakonom o stanovanju i održavanju zgrada uredi oblasti koje trenutno regulišu tri različita zakona (Zakon o stanovanju, Zakon o održavanju stambenih zgrada i Zakon o socijalnom stanovanju), u javnosti se stvorilo očekivanje da se radi na „krovnom zakonu", sveobuhvatnom okviru za rešavanje višedecenijske stambene krize u Srbiji, koja obuhvata hiljade izbeglica i interno raseljenih lica koja još uvek nemaju rešeno stambeno pitanje, devastiranje stambenog fonda, prinudna iseljenja koja su u proteklom periodu obuhvatila hiljade stanovnika Beograda, oporezivanje socijalnog stanovanja, stotine hiljada „podstanara" koji nemaju nikakav ugovor o zakupu i koji već sutra mogu da budu izbačeni na ulicu voljom stanodavaca, probleme beskućnika od kog se sistematski okreće glava, veliki procenat prenaseljenih stanova, kao i nemogućnost za mlađe generacije da se osamostale... Na žalost, umesto da rešavaju probleme, ponuđena rešenja čine stanovanje dodatno neodrživim, suprotno proklamovanim ciljevima. Stoga, smatramo da je neophodno povući ovaj Nacrt i otvoriti prostor za široki društveni dijalog o održivom stanovanju, pripadajućoj ulozi države i građana, i mehanizmima za njegovo ostvarenje.

I - Upravljanje i održavanje zgrada

Predloženo uvođenje „profesionalnog upravnika" i posebno „prinudne uprave" u stambene zgrade nameće dodatno finansijko izdavanje, a oduzima političku i poslovnu sposobnost građana. „Profesionalno upravljanje" stambenim zgradama ograničava pravo na svojinu i slobodno udruživanje, a odlučivanje izmešta iz same zajednice koje se te odluke tiču. Ako ova principijelna zamerka nije dovoljna, praktične posledice toga da neko ko ne živi u zgradi, a može da sedi i desetinama kilometara dalje, treba da se bavi njenom dobrobiti bolje od ljudi koji su za nju najzainteresovaniji - trebalo bi da su dovoljno ilustrativne.

Posebno je indikativno da se ovaj tip upravljanja uvodi samo za stambene zgrade. Da li je moguće da do ograničavanja prava raspolaganja svojinom propisanih ovim zakonom dolazi samo u slučaju kada se radi o pravu svojine na stanovima, a ne i kada je reč o svojini nad poslovnim objektima i objektima u kojima delatnost obavljaju državne uprave, javna preduzeća i ustanove čiji je osnivač Republika, autonomna pokrajna ili jedinica lokalne samouprave? Ispada da Predlagač smatra da su nosioci prava svojine na stanovima neuki i neodgovorni, pa je potrebno da interveniše i propiše do detalja način održavanja i upravljanja njihovom svojinom, kao i da uvodi institut „prinudne uprave" ukoliko oni to ne čine na zadovoljavajući način, za razliku od vlasnika ostalih nepokretnosti.

Slična je situacija sa nametanjem obaveze osiguranja za štetu od stambenih zgrada. Zašto zakonodavac na prvom mestu smatra da je neophodno da se zgrade uopšte osiguravaju kada broj pričinjenih šteta od zgrada do sada nije bio brojan, barem ne u tolikoj meri da bi bilo neophodno uvoditi obavezno osiguranje? Na drugom mestu zašto zakonodavac smatra da štete mogu nastupiti samo od stambenih zgrada. Ako bismo čak i prihvatili neophodnost osiguranja zgrada, onda bi trebalo podrazumevati da šteta može nastupiti od svih objekata, koji bi takvom logikom morali da budu osigurani.

Predložena rešenja zapravo jedino uvode nove izdatke već osiromašenom stanovništvu. I to je ono što najviše zabrinjava sa ovakvim Nacrtom. Umesto da prepozna koren problema koji pokušava da reši, Predlagač ga produbljuje. Trenutni stambeni fond je u najvećoj meri neodržavan zbog materijalne nemogućnosti građana a ne individualnih neodgovornosti spram imovine. Sama država i javna komunalna preduzeća imaju značajnu ulogu u tome kakvo je stanje. Ako je cilj popraviti uslove stanovanja, uvođenje novih nameta u vidu profesionalne uprave i osiguranja postiže se zapravo suprotno. Izdvajanja za stanovanje bi morala ići isključivo u smeru tekućeg i investicionog održavanja a ne u smeru njihovog menadžmenta.

Nijedna uprava ne može da obezbedi novčana sredstva tamo gde su stanari u lošoj ekonomskoj situaciji, osim kroz prinudnu naplatu i plenidbu imovine što je izgleda i glavna funkcija „profesionalnog upravnika." U konačnici, sa ovakvim rešenjem, ljudi će pre ostajati bez stanova nego što će zgrade biti u dobrom stanju, a to svakako nije održivo stanovanje. Umesto uvođenja prinudne uprave i prinudne naplate, mnogo celishodnije bi bilo omogućiti i osnažiti same stambene zajednice da se bave svojom dobrobiti.

Komentari članova

Članom 2. se definiše javni interes:

(1) Održivi rаzvoj stаnovаnjа predstаvljа jаvni interes zа Republiku Srbiju, kroz rаzvoj stаmbenog sektorа u Republici Srbiji u cilju unаpređenjа uslovа stаnovаnjа grаđаnа i očuvаnjа i unаpređenjа vrednosti stаmbenog fondа, uz istovremeno unаpređenje energetske efikаsnosti i smаnjenje negаtivnih uticаjа nа životnu sredinu i rаcionаlno korišćenje resursа.

(2) Održаvаnje i uprаvljаnje u: stаmbenim zgrаdаmа, stаmbeno-poslovnim zgrаdаmа, poslovnim zgrаdаmа, zgrаdаmа jаvne nаmene ili zgrаdаmа koje su proglаšene zа kulturno dobro i zgrаde u zаštićenim kulturno-istorijskim celinаmа, u cilju sprečаvаnjа ili otklаnjаnjа opаsnosti po život i zdrаvlje ljudi, odnosno u cilju obezbeđivаnjа sigurnosti zgrаde i njene okoline tаkođe su u jаvnom interesu.

(3) U cilju ostvаrivаnjа jаvnog interesа Republikа Srbijа, аutonomnа pokrаjinа i jedinicа lokаlne sаmouprаve obezbeđuju sredstvа u svojim budžetimа zа ispunjenje utvrđenih obаvezа.

Kako u našem zakonodavstvu ne postoji definicija javnog interesa, morali bismo, u cilju koncipiranja istog, da napravimo paralelu sa pojmom instituta javnog poretka, kome je u pravnoj teoriji i praksi, posvećeno znatno više prostora. Naime, predviđeno je da javni poredak sadrži osnovne vrednosti društva u okviru koga funkcioniše i pravni sistem (kao i ostali, nepravni segmenti društvene zajednice) kojim se, između ostalog, ostvaruje zaštita privatnog i javnog interesa. Sledi da bi svaki interes države mogao biti proglašen javnim interesom ukoliko tako odluči parlament. To ne znači da predlagač zakona ne treba oprezno da pristupi proglašavanju određenog interesa javnim interesom i da kao takav interes proglasi samo onaj kojim se štite osnovne vrednosti društva, jer bi učestalo i preširoko korišćenje ovog instituta isti dovelo u ravan floskule, koja se upotrebljava u svakom slučaju kada je potrebno obrazložiti neke promene ili institute u pravnom sistemu.

Da li je onda tako (da kažemo neoprezno) postupio zakonodavac kada je javnim interesom proglasio „sprečavanja ili otklanjanja opasnosti po život i zdravlje ljudi, obezbeđivanja sigurnosti zgrade i njene okoline" a zatim po strani ostavio sve objekte koji se u smislu Nacrta ne smatraju stambenom zgradom, kao da opasnost po život i zdravlje ljudi ne može nastupiti od objekata koji nisu stambene zgrade. Slično je i sa proglašavanjem javnog intertesa kao „unapređenje energetske efikasnosti i smanjenje energetskih uticaja na životnu sredinu i racionalno korišćenje resursa". S obzirom na to da je Nacrtom specifično kvalifikovan javni interes, isti je nemoguće ostvariti, bez podvođenja i ostalih objektata pod standard energetske efikasnosti; posebno imajući u vidu veliki broj zgrada kojima namena nije stambena, a koji su veliki potrošači energenata (bolnice, škole, ministarstva, sudovi, poslovne zgrade).

Stavom 3. člana 2. se predviđaju budžetska izdvajanja za ispunjenje javnog interesa, dok ponuđena rešenja uglavnom ne definišu o kojim sredstvima je reč pa nalazimo da bi ovakvu formulaciju morao da prati pravilnik koji definiše u kojem procentu budžetska sredstva učestvuju u određenim stavkama.

Prelaznim i završim odredbama Nacrta propisano je da stupanjem na snagu Zakona prestaje da važi odredba člana 19, stav 2. ZOSPO koja propisuje oblik svojine na zajedničkim delovima zgrade a Nacrtom je potpuno izostavljeno regulisanje svojine na zajedničkim delovima zgrade, tako da bi stupanjem na snagu Nacrta u formi Zakona bila ostavljena velika pravna praznina. Shodno navedenom potrebno je odrediti u kom svojinskom obliku se nalaze zajednički delovi zgrade.

Članom 14. stavom 7. predviđeno je da „Ako imа više tаkvih vlаsnikа posebnih delovа koji bi zаjednički deo pretvаrili u stаn zа stаnovаnje porodice prednost imа vlаsnik posebnog delа koji imа više člаnovа domаćinstvа." Ovakvo predloženo rešenje bi moglo da izazove brojne probleme u praksi, usled otvarnja široke mogućnosti za manipulacije. Smatramo da bi prikladnije bilo da ovakav spor rešava sama stambena zajednica uz određene smernice, umesto što se zanemaruju sve druge okolnosti osim broja prijavljanih osoba na određeni stan.

Članom 16. predviđeno je da „Poslove uprаvljаnjа zgrаdom vrši:

vlаsnik, zа zgrаde bilo koje nаmene u kojimа je jedno lice isključivi vlаsnik svih delovа zgrаde;
vlаsnici posebnih delovа, zа zgrаde zа porodično stаnovаnje;
stаmbenа zаjednicа preko svojih orgаnа ili profesionаlni uprаvnik kome su povereni poslovi uprаvljаnjа, u stаmbenoj zgrаdi kojа imа zаjedničke delove zgrаde i nаjmаnje dvа posebnа delа čiji su vlаsnici rаzličitа licа;
vlаsnici posebnih delovа preko svojih orgаnа, u zgrаdаmа koje nemаju ni jedаn posebаn deo nаmenjen zа stаnovаnje."
Ovako formulisan član implicira da Predlagač praktično smatra vlasnike posebnih delova stambenih zgrada osobama ograničene poslovne sposobnosti, jer isključivo njima nameće obaveze angažovanja upravnika. Ako Predlagač smatra da se održavanje zgrada može popraviti uvođenjem spoljnog upravnika, nejasno je što tu normu ne prepisuje za sve zgrade, pogotovo pošto se poslovne zgrade ili zgrade u svojini države ne nalaze nužno u ništa boljem stanju.

Činjenica je da su zgrade neodržavane usled lošeg opšteg materijalnog stanja u kom se nalazi naše društvo, a ne usled neznanja vlasnika kojima treba nametnuti tutora i uterivača dugova. Zar se daljim osiromašenjem građana, necelishodnim i povrh svega bespotrebnim rešenjima ne ostvaruje zapravo suprotno od proklamovanog cilja?

Članom 20. stav 2. utvrđuje da Registrator nije u obavezi da ispituje tačnost činjenica iz prijave i verodostojnost dokumentacije, što stvara mogućnost malverzacija i prevara, čime može da se nanese šteta stanarima.

Odredbom člana 26. Nacrta propisuje se tročetvrtinska većina za odlučivanje o mnogim pitanjima. Ova superkvalifikovana većina za gotovo sve odluke je presedan u našem pravnom sistemu i u postojećoj praksi teško ostvariva. Iz toga je jasno da će paralisati odlučivanje u mnogim pitanjima, što će dalje voditi „prinudnoj upravi" za koju bi mogli da posumnjamo da je ideal ka kome se ovim Nacrtom teži. Ne postoji drugi razlog da „stambena zajednica" ima zahtevnije kriterijume za odlučivanje od privrednog društva, osim da se ona onemogući u radu. Umesto da stvara okvir u kojem bi se stimulisao dijalog i osnaživala stambena zajednica, Nacrt uvodi rešenje koje će onemogućiti njen rad. Potrebno je utvrditi koje odluke radikalno utiču na karakter i sastav stambene zajednice i za njih utvrditi šta je neophodna većina ili gde je potreban konsuzus (kao recimo za nadogradnju zgrade) a za ostale odluke ostaviti da odlučuju oni koji su zainteresovani.

Članom 29. Nacrta uvodi se obavezno osiguranje za štetu od zgrade, iako nije izričito navedeno, tumačenjem teksta dolazi se do zaključka da se obavezno osiguranje odnosni samo na stambene zgrade. Ovakvom rešenju mogu se uputiti dve zamerke. Prvo, obavezno osiguranje je u našem pravnom sistemu propisano samo u nekoliko slučajeva (obavezno osiguranje od autoodgovornosti za štete učinjene trećim licima, obavezno osiguranje od profesionalne odgovornosti, brokera, stečajnih upravnika itd,). Ne vidimo potrebu da se zgrada obavezno osigurava, jer štete od zgrade nisu česte niti predstavljaju veliku opasnost da bi zakonodavac donosio ovakvo rešenje. Drugo, nema opravdanja da se obaveza obaveznog osiguranja nameće samo stambenim zgradama, dok ostale zgrade ostaju van interesovanja Predlagača.

Stavom 2. člana 31. Nacrta propisano je da upravnik ima pravo na naknadu za svoj rad koju određuje skupština stambene zajednice. Smatramo da odluka da li će upravniku priznati pravo na naknadu treba da bude u nadležnosti skupštine. Ovako postavljeno rešenje skupštini ostavlja samo da odredi visinu naknade. U dugoj praksi primene do sada važećeg Zakona o održavanju stambenih zgrada nije se kao sporno postavilo pitanje naknade za rad predsednika skupštine zgrade. Ono što jeste problem je visina dodatnih nadoknada (porez, doprinos za penzioni fond i doprinos za zdravstvo) koja utiče na količinu ukupno raspoloživih sredstava za održavanja zgrade.

Članom 32. propisano je da dužnost profesionalnog upravnika može da obavlja privredno društvo koje kao zaposlenog ima jedno lice sa licencom za profesionalnog upravnika. Dakle, Predlagač smatra da će „profesionalni upravnik" odnosno privredno društvo sa jednim zaposlenim, koje obavlja funkciju upravnika u neograničenom broju zgrada (koje mogu biti udaljene i desetinama kilometara) bolje obavljati poverene dužnosti nego vlasnici koji su direktno zainteresovani da upravljaju svojom imovinom. Predloženo rešenje samo uspostavlja odgovornost za proklamove clijeve ali ničim ne garantuje kvalitet njihovog ispunjenja.

Stavom 1. člana 33. se predviđa licenciranje „profesionalih upravnika" od strane Privredne komore Srbije kao mehanizma obuke za upravljačke poslove. Nalazimo da bi bilo daleko celishodnije kada bi se obrazovanje po pitanju upravljanja i održavanja usmerilo na postojeće predsednike skupština zgrade ili celokupnu populaciju. Ako je održivo stanovanje proglašeno za javni interes, zašto ne bi postalo i delom opšteg obrazovanja? Dodatno, zašto bi licenciranje za upravnika bilo uslovljeno stručnom spremom? Ovakvo rešenje bi onemogućilo i postojeće predsednike skupština zgrada sa dobrim rezultatima, a bez odgovarajućeg nivoa obrazovanja da nastave da se bave održavanjem svoje zgrade.

U uslovima propisanim članom 33. stav 1. propušteno je da se „profesionalni upravnik" obavezno osigura od profesionalne odgovornosti. Upravniku je ovim Nacrtom dat širok krug ovlašćenja, njegovim radom, propustima u radu, zloupotrebama može za vlasnike nastati šteta koju kasnije neće moći da nadoknade.

Članom 38. Nacrta predviđeno je da stambena zajednica sa 30 posebnih delova mora da poveri poslove upravljanja profesionalnom upravniku. Nejasno je zašto postoji ova obaveza, pogotovo ako već praksa pokazuje da veliki broj skupština zgrada funkcioniše sasvim dobro i bez „upravnika" sa strane. Dodatno je nejasno kako se Predlagač opredelio za ovu brojku posebnih delova za angažovanje profesionalnih upravnika, s obzirom da s brojem stanova raste i broj stanara koji učestvuju u radu i održavanju svoje skupštine i zgrade. Jedini razlog za ovo rešenje koje uključuje obavezu angažovanja „profesionalnog upravnika" u velikom broju zgrada, ali ne u svim, vidimo u tome što su manje zgrade verovatno i manje lukrativne.

Članom 43. stav 2 Nacrta predviđa se da lokalna samouprava može da utvrđuje zone u kojima se stanari obavezuju da investiraju u spoljni izgled zgrade, kao i da vrši prinudnu naplatu za te radove. Predlagač očigledno ima legitimnu želju da naše sumorne gradove učini lepšim i umivenim, te je i izgled eksterijera doveo u rang javnog interesa. Ipak, Predlagač ponovo previđa da su zapuštene fasade ogledalo opšte nemaštine u kojoj se nalazi društvo. Da li Predlagač građane vidi kao obesne škrtice koje namerno kvare njegovu zamisao o lepim gradovima, pa je potrebno da ih privoli da plate nešto što ne žele da plate? Ako jedinica lokalne samouprave želi da ima reprezentativne gradske zone onda treba za to da nameni budžetska izdavanja i preusmeri porez koji plaćaju poslovni korisnici u tim zonama, a ne da teret svoje zamisli u potpunosti prebaci na građane koji ne mogu da zadovolje osnovne životne potrebe, čime će ih primorati da se isele iz svojih stanova.

Članom 44. definišu se orgаnizаciјe kојima može biti pоvеrеnо оbаvlјаnjе pоslоvа оd јаvnоg intеrеsа u оblаsti stаnоvаnjа tako da uključuju i privredna društva koja nisu u javnom vlasništvu. Ovo rešenje dodatno izmešta mehanizme ispunjenja javnog interesa od same zajednice čiji interes je u pitanju, te je stoga neprimereno.

II - Korišćenje stanova i prinudno iseljenje

Poglavlje Nacrta koje reguliše korišćenje stanova i prinudno iseljenje neprihvatljivo je u potpunosti. Odredbama ovog poglavlja je stanovanje kao kategorija putpuno izbačeno iz Nacrta zakona koji, ako je verovati nazivu, treba da reguliše oblast stanovanja! Tačniji naziv zakona bi bio „Zakon o vlasništvu nad nekretninama i njihovom održavanju".

Korišćenje stanova

Članom 50. stav 1. Nacrta definisano je da se stan, osim po osnovu prava svojine, koristi i po osnovu prava zakupa, ali već stav 3. istog člana predviđa da ugovor o zakupu „može biti zaključen po opštim pravilima zakona kojim se uređuju obligacioni odnosi", nakon čega podstanari ispadaju iz kategorije stanara, njihov položaj se isključuje iz pojma „stanovanja" i upućuju se da sva dalja pitanja regulišu u ugovornom odnosu sa stanodavcima, što u stvarnosti znači da su prepušteni na milost i nemilost „gazdi".

Važeće rešenje o zakupu stana u privatnoj svojini, predviđeno odredbama Zakona o stanovanju, povoljnije je za zakupca/podstanara od opštih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, kojim je propisana autonomija volje ugovornih strana koje mogu predvideti odredbe kakve žele. A kako je zakupodavac ekonomski jača strana, on će, po pravilu, nametnuti odredbe ugovora koje njemu odgovaraju. Imajući u vidu da je predlagač Nacrta javnim interesom proglasio „održivi razvoj stanovanja u cilju unapređenja uslova stanovanja građana", rešenje predviđeno odredbom člana 50. stav 3. nije u skladu sa proklamovanim ciljem. Radi ostvarenja cilja, potrebno je u tekst Nacrta uvrstiti niz odredaba koje će unaprediti zaštitu podstanara, ili bar neće ići ispod važećeg minimuma zaštite propisanog Zakonom o stanovanju.

Naročito predlažemo da se član 17. izmeni na način da se podstanarima omogući da punovažno učestvuju u radu skupštine Stambene zajednice u periodu dok stanuju u njoj. Ovo rešenje će bitno unaprediti ne samo položaj podstanara, već i funkcionisanje stambenih zajednica, budući da su podstanari više zainteresovani za poslove stambene zajednice u kojoj žive nego što su vlasnici stanova zainteresovani da učestvuju u stambenoj zajednici u kojoj ne žive.

Prinudno iseljenje

Član 52. Nacrta, koji je preuzet iz postojećeg Zakona o stanovanju u potpunosti je neusklađen sa odredbama Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Opštim komentarima 4 i 7 Komiteta UN za ekonomska, socijalna i kulturna prava, UN smernicama o raseljavanjima zasnovanim na razvoju i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Iako nije sporno propisivanje uslova u prvom stavu ovog člana pod kojima se može sprovesti iseljenje, sporno je na koji način se ono sprovodi. Postupak ni u kom slučaju ne može biti hitan niti je moguće propisati da žalba podneta u ovom postupku ne odlaže izvršenje jer je to u suprotnosti sa osnovnim pravilima koja se u pravnom poretku predviđaju da bi pravni lek bio efikasan i efektivan. Takođe, postupak za iseljenje u slučajevima predviđenim u članu 52. Nacrta Zakona neophodno je premestiti u poglavlje koje se odnosi na postupak prinudnog iseljenja i upodobiti garancije koje važe u postupcima prinudnog iseljenja sa iseljenjima u SVIM slučajevima. Kasnije odredbe ovog poglavlja koje propisuju postupak iseljenja nisu usklađene sa obavezama koje je Republika Srbija dužna da poštuje u pogledu prava na adekvatno stanovanje. U tom smislu ovaj komentar sadrži samo najznačajnije primedbe u pogledu ovog odeljka Nacrta Zakona.

Članom 53. Nacrta propisano je da je prinudna iseljenja i raseljavanja moguće sprovoditi samo „kada je to neophodno i opravdano u cilju zaštite javnog interesa", dok se odredbom člana 54. Nacrta obaveza obezbeđenja nužnog smeštaja ograničava mogućnošću raseljenog lica da obezbedi smeštaj, što je neprihvatljivo, budući da je članom 53. predviđeno da se raseljavanje sprovodi kada: „3. naselje nije moguće prostorno urediti bez rušenja dela postojećih objekata (...) 5. se stambeni objekat nalazi u prostornom obuhvatu sprovođenja građevinskih i infrastrukturnih projekata od javnog interesa i za koje se sprovodi postupak eksproprijacije."

Iz ovoga sledi da će lice koje ima dovoljno sredstava u smislu Nacrta biti dužno da plaća smeštaj sve dok mu se odlukom nadležnog organa ne isplati naknada za eksproprisanu nepokretnost. Ovo svakako nije primereno i pravično rešenje, te se mora izmeniti tako što će se nužni smeštaj obavezno obezbediti u navedenim slučajevima bez obzira na sredstva sa kojima raspolaže raseljeno lice. Ukoliko se lice raseljava radi prostornog uređenja naselja ili ukoliko se raseljava dok je postupak eksproprijacije u toku, činjenica da li raseljeno lice ima sredstava da obezbedi smeštaj ne sme imati uticaja na obavezu obezbeđivanja nužnog smeštaja.

"Nužni smeštaj" onako kako je definisan u članu 54. Nacrta ne prati kriterijume koji određuju adekvatno stanovanje ili adekvatni smeštaj iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, npr. ne predviđa kriterijum adekvatne lokacije koji je apsolutno neophodan za adekvatnost stanovanja. Isto tako, "nužni smeštaj" ne može da ide ispod nivoa koji se obezbeđuje za socijalno stanovanje jer bi sve drugo značilo ozakonjenje diskriminacije prema ljudima koji se prinudno iseljavaju.

Poseban problem ovog poglavlja Nacrta je što ne predviđa nikakvu zaštitu lica nad kojima se sprovode prinudna iseljenja koja se ne sprovode iz razloga predviđenih članom 53. Nacrta. Kao što je zaštita podstanara isključena iz zakonske oblasti stanovanja, a podstanari gurnuti na teren obligacionih odnosa i neravnopravnih „pregovora" sa zakupodavcima, još drastičnije su tretirana lica koja se, na primer, prinudno iseljavaju zbog neplaćenih obaveza prema javnim preduzećima, poreza i drugih dadžbina, prepuštena na milost i nemilost izvršitelja, odnosno isključena iz statusa stanara i gurnuta na teren Zakona o obezbeđenju i izvršenju.

Ustav Republike Srbije u članu 1. predviđa da je Republika Srbija zasnovana na socijalnoj pravdi, dok član 91. Ustava nalaže da se plaćanje poreza i drugih dažbina zasnuje na ekonomskoj moći obveznika. Pošto država na svakom koraku krši ove ustavne norme, sve češće smo svedoci da građani koji ne mogu da plate obaveze prema državi ostaju bez stanova. Međutim, to što je građanin ostao bez vlasništva nad stanom ne znači da je ostao bez stambenih potreba, odnosno da je prestao biti stanar. Štaviše, Ustav Republike Srbije u članu 40. jasno štiti nepovredivost stana, odnosno prava držaoca stana, tako da je isključenje iz zakona o stanovanju onih stanara koji nisu vlasnici stanova i stanara kojima se u postupku izvršenja oduzima krov nad glavom ne samo politički i socijalno neodgovorno, već i neustavno rešenje.

Minimalna mera koju bi predlagač morao da predvidi jeste da u obavezu obezbeđivanja nužnog smeštaja i u primenu drugih mera zaštite koje predviđa postupak raseljavanja i prinudnog iseljenja (član 55-61.) uključi SVE ljude u Srbiji koji pod prinudom ostaju bez krova nad glavom, a naročito one koje iz domova isteruje država - bilo iz razloga predviđenih članom 53, bilo zato što građanin ne može da plaća poreze i dadžbine, ili iz nekog drugog razloga.

U duhu člana 55. Nacrta Predlagač bi naročito morao da predvidi i podstakne saradnju organa vlasti koji učestvuju u sprovođenju prinudnog iseljenja i raseljavanja na izradi socijalnih karata porodica u Srbiji, iz kojih će se jednostavno moći utvrditi da li obaveznik može da plaća komunalne račune, poreze, zakupninu i druge obaveze. Na takvim podacima bi zatim trebalo da se zasnuje celokupna stambena politika države, u smislu citirane odredbe člana 1 Ustava.

 

III - Stambena podrška

Deo Zakona o stanovanju i održavanju stambenih zgrada koji se tiče socijalnog stanovanja (preimenovanog u „stambenu podršku") sadrži i neka pozitivna pojedinačna rešenja, kao što je primera radi, propisivanje da stambena podrška treba da bude veća za korisnika koji je u težoj stambenoj i socijalnoj situaciji. Međutim, opšta karakteristika koja prati čitav Nacrt je da svako pojedinačno rešenje koje krene u pravcu inkluzivnosti i poboljšanja položaja najugroženijih kategorija stanovništva, prati druga odredba koja onemogućava njegove pozitivne efekte.

Problem koji se javlja u ovom delu Nacrta zakona odnosi se na činjenicu da će dobar deo odredbi koje se tiču socijalnog stanovanja preći na teren javnih politika, odnosno Strategije čime će se sistem dodatno oslabiti jer neće imati mehanizme za izvršenje obaveza jer će one biti isključivo na terenu javne politike a ne zakonske obaveze. Istovremeno, neophodno je istaći i da je Nacrtom zakona propušteno da se propiše obaveza Republike Srbije da rešava probleme beskućnika kao i da se uspostavi jasan mehanizam preko kog će se državni organi, organi autonomne pokrajine i lokalne samouprave konačno baviti ovim pitanjem.

Uprkos činjenici da u Srbiji još uvek ima hiljade pravno nevidljivih lica koja nemaju državljanstvo, Nacrtom se propisuje da pravo na stambenu podršku imaju samo državljani Republike Srbije (član 84.). Bez dokaza o državljanstvu, koji je često nedostupan iz različitih razloga, pravno nevidljiva lica ne mogu ni da budu korisnici ovih programa i ostaju na margini, bez ikakve podrške za rešavanje svojih stambenih potreba, iako netom spadaju u lica u težoj stambenoj i socijalnoj situaciji, kojima Nacrt daje prednost u stambenoj podršci.

Nacrtom Zakona se ne propisuje obaveza države za rešavanje stambenih potreba beskućnika, iako je ona jasna i nedvosmislena sa stanovišta međunarodnih standarda ljudskih prava. Primarni beskućnici jesu u prvoj kategoriji „lica koja ostvaruju stambenu podršku" (član 83.), međutim prednost na listi čekanja stambene podrške ne daje odgovor na urgentno pitanje adekvatnog smeštaja beskućnika danas. Odredbe Nacrta koje regulišu „nužni smeštaj", svojom proizvoljnošću i korišćenjem termina „nužni" ne garantuju poštovanje međunarodnih standarda alternativnog smeštaja, a čekanje na trajno rešenje u okviru stambene podrške može biti jako dugo, o čemu ćemo više govoriti u komentaru člana 73. - Budžetski fond za finansiranje stambene podrške.

Ono što je najvažnije, a do sada se pokazalo kao nepremostiv problem, Nacrtom zakona o stanovanju i održavanju zgrada nije regulisano - neusklađenost pojedinačnih programa stambene podrške koji se razvijaju i pružaju u jedinicama lokalne samouprave. Do sada smo imali situaciju da se u nekim gradovima od interno raseljenih lica za učešće u programu stambenog zbrinjavanja traži da obezbede određena primanja po članu domaćinstva, dok u drugim slučajevima u istom gradu ova lica ne smeju da imaju primanja koja prelaze taj iznos. Ukoliko se radikalno ne promeni pristup koji je zauzelo resorno ministarstvo ovo će i posle donošenja novog Zakona biti praksa sa kojom ćemo se susretati. Teško je rešiti ovu šizofrenu situaciju, ali to se nikako ne može uraditi donošenjem zakona koji izgleda pre svega kao da je na brzinu napisan, bez obrazloženja i sa nedorečenim odredbama. Da ne govorimo o tome da mnoga pitanja zahtevaju mnogo pažljiviju i detaljniju diskusiju od fingiranja javne rasprave kada su zakonska rešenja već na stolu.

Takođe je izostavljeno regulisanje načina na koji se pruža dodatna zaštita korisnika socijalnih stanova, kao i definisanje pravne prirode ugovora o zakupu koje korisnici potpisuju sa jedinicama lokalne samouprave. Ovo znači da ni novi zakon neće sprečiti dosadašnje prebacivanje loptice kad dođe do pokušaja sudske zaštite korisnika socijalnog stana od prinudnih iseljenja - između Upravnog suda, parničnih sudova, Ustavnog suda i tako u krug.

Kao što smo već napomenuli, jedno od posebno problematičnih rešenja ovog Nacrta jeste ono koje se odnosi na stanovanje građana drugog reda. To je stanovanje u zgradama za stambeno zbrinjavanje ili objektima za „nužni smeštaj". Nužni smeštaj je vrsta smeštaja koji se pruža onim građanima koji „nemaju dovoljna primanja za plaćanje troškova korišćenja stana i komunalnih usluga za stanovanje", domaćinstava čiji su stanovi pogođeni elementarnim nepogodama (što se samo donekle može opravdati i zahteva dodatno regulisanje) i onih koji se prinudno iseljavaju i ne mogu sami da reše svoju stambenu potrebu. Proizvoljni standardi koje treba da zadovoljava nužni smeštaj propisani članom 54. stav 2. nacrta ne najavljuju nikakvu promenu, niti pokazuju volju za promenom u odnosu na katastrofalno stanje „nužnog smeštaja" danas.

Članom 73. Nacrta predlagač je predvideo izvore finansiranja stanogradnje, i to sredstva iz 1) budžeta Republike Srbije, 2) kredita kod domaćih i međunarodnih finansijskih institucija, 3) primanja ostvarenih na osnovu zakupa stanova u svojini Republike, 4) povraćaja sredstava na osnovu kredita za realizaciju Programa stambene podrške, odobrenim u skladu sa ovim zakonom, 5) primanja ostvarenih na osnovu otkupa stanova u društvenoj svojini, 6) donacija i 7) drugih izvora u skladu sa Zakonom.

Analizom svakog od predloženih izvora finansiranja dolazimo do zaključka da je relano jedino kreditno zaduživanje i sigurni smo da je to, i pored toga što je u situaciji gotovo nepostojeće privrede skupo i neodrživo, zapravo jedino rešenje koje predlagač ima na umu. Što znači da će se predviđena stambena podrška odvijati na najskuplji način, i da će trajati u nedogled. Od ostalih izvora: Budžet Republike Srbije je u konstantnom deficitu, država se kreditno zadužuje da bi plaćala obaveze koje su već predviđene Budžetom, dakle Budžet ne može podneti nove troškove i ne predstavlja realan izvor finansiranja stambene podrške, dok su ostali izvori finansiranja (4, 5 i 6) predviđeni Nacrtom nerealni - usled svog skromnog obima.

Smatramo da je predlagač prevideo brojne mogućnosti finansiranja stambene podrške koje bi smanjile opterećenje Budžeta i samim tim učinio realizaciju dela projekata stambene podrške bržom i izglednijom za deo stanovništva koje pod tržišnim uslovima ne može da reši stambeno pitanje. Naime država bi morala više da se angažuje ne samo na polju realizacije, već i na polju stvaranja preduslova i ambijenta u kom je moguće da projekte stambene podrške delom realizuju i sami korisnici, odnosno one kategorije korisnika koje ne spadaju u najugroženije. Zato je neophodno definisati karakteristike neprofitne stanogradnje koja bi na taj način bila podržana, kao i aktere koji takvu stanogradnju mogu da realiziju.

Podrška stambenom zadrugarstvu bi mogla biti jedan od delotvornih vidova uloge države u stvaranju uslova za aktivno učešće korisnika u ostvarivanju projekata stambene podrške i podsticanju održivih izvora njenog finansiranja. Državi je na raspolaganju čitav niz instrumenata, od poreskih olakšica do smanjenja ili odloženog plaćanja naknada i taksi koje pripadaju republici, jedinici lokalne samouprave i javnim preduzećima, što bi sve doprinelo većem udruživanju građana u stambene zadruge i samoorganizovanom rešavanju stambenih potreba, odnosno održivom sistemu dela stambene podrške. Moguće je predvideti i da svaka jednica lokalne samouprave nameni deo raspoloživog zemljišnog fonda za stambenu podršku, i da se takvo zemljište ustupi stambenoj zadruzi koja gradi zgradu za rešavanje stambenog pitanja zadrugara sa odloženim rokom plaćanja naknade. Pri tom, rešenja Nacrta u identifikaciji lica bez stana (član 85.) se može postaviti kao uslov za sticanje statusa zadrugara u zadrugama koje su kvalifikovane za ovakve podsticaje. Na taj način bi se iz skupog finansiranja iz kreditnog zaduživanja izuzeli svi koji nisu u potpunom stambenom i socijalnom bezizlazu i za koje stambena podrška NE MORA u potpunosti da se realizuje sredstvima iz budžeta.

Ovaj koncept bi se mogao ugraditi u Nacrt kroz dopunu sledećim odredbama.

Član 75. Stambena zadruga čiji su članovi lica koja ispunjavaju uslove propisane članom 85. Zakona uživa podršku u skladu sa ovim zakonom.

Da bi zadruga ostvarila uslove za podršku u skladu sa ovim zakonom nephodno je da:

Zaključi ugovore o izgradnji sa svim zadrugarima kojima se izgradnjom konkretne zgrade rešava stambeno pitanje, koji se overavaju u skladu sa zakonom koji uređuje overu potpisa.
Da sva lica sa kojima je zaključio ugovore o izgradnji iz tačke 1. ovog člana zadovoljavaju uslove iz člana 85. Zakona.
Član 76. Kada stambena zadruga gradi zgradu za potrebe rešavanja stambenog pitanja zadrugara organ ovlašćen za izdavanje građevinske dozvole kako i sva javna preduzeća odobriće joj plaćanje svih naknada i taksi na 360 jednakih mesečnih rata.

Član 77. Stambena zadruga je oslobođena plaćanja poreza na zarade, poreza na dodatu vrednost, poreza na prenos apsolutnih prava za potrebe izgradnje stambene zgrade za rešavanje stambenog pitanja zadrugara.

Član 78. Jedinica lokalne samouprave iz svog zemljišnog fonda stambenoj zadruzi dodeliće zemljište namenjeno izgradnji stambene zgrade po zahtevu stambene zadruge i odobriti plaćanje naknade za ustupanje zemljišta na 360 jednakih mesečnih rata.

Član 79. Zadrugar stambeno pitanje kroz sistem pomoći stambenoj zadruzi može rešiti samo jednom.

Zadrugar koji je rešio stambeno pitanje kroz sistem pomoći stambenoj zadruzi ne može predmetni stan odužiti u periodu od 10 godina od dana useljenja.

Za najugroženija lica koja nisu u mogućnosti da reše svoje stambene potrebe bez finansijske pomoći Budžeta, neophodno je obezbediti zaštitu kolektivnih prava u periodu realizacije projekta stambene podrške, tako da predlažemo da se zakonom propiše formiranje „privremene stambene zajednice" koja bi okupljala ova lica radi zaštite njihovih kolektivnih prava u periodu izgradnje i koja bi po realizaciji projekta prerasla u stambenu zajednicu u skladu sa zakonom.

Moramo da zaključimo da Nacrt zakona o stanovanju i održavanju zgrada, ako bude usvojen neće rešiti ni jedan od brojnih problema koji su prouzrokovani važećim, praktično neprimenjivim Zakonom o socijalnom stanovanju i oporezivanjem socijalnog stanovanja. Štaviše, nacrtom se predlaže da se iz socijalnog stanovanja isključe oni kojima je najviše potrebna podrška. Zato i ne čudi što je kod pojma socijalnog stanovanja otpalo ono „socijalno", odnosno zamenjeno je neutralnim terminom „stambena podrška", jer je predlagač, koliko god nam to do juče izgledalo nemoguće, uspeo da napravi korak unazad u brizi za najranjivije, ostajući pritom na konzervativnim mehanizmima stambene podrške - kreditima - koji su najskuplji i za državu i za krajnje korisnike.

(preuzmite Primedbe u pdf formatu)

 

Potpisnici:

Ko gradi grad, Beograd

Učitelj neznalica i njegovi komiteti, Beograd

Pro Bono, Beograd

Danilo Ćurčić, Komitet pravnika za ljudska prava - YUCOM

Udruženje predsednika skupština stanara i vlasnika privatnih zgrada, Niš

Sindikat zaposlenih radnika na određeno vreme (SZROV SRBIJA), Niš

Centar_kuda.org, Novi Sad

Grupa za konceptualnu politiku, Novi Sad

Inicijativa za udruživanje predsednika skupština stanara (neformalna grupa stanara i predsednika skupština stanara), Novi Sad

Ljubinka Pejčić, predsednik skupštine stanara Nedeljka Čabrinovića 62, Beograd

Regionalni centar za manjine, Beograd

Ministarstvo prostora, Beograd

Udruženje radnika i prijatelja Trudbenika, Beograd

Udruženje Ravnopravnost, Zrenjanin

-

(ilustracija: K. Kamaenov, 24 sata)

Izvor: kogradigrad.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Wed, 9 Dec 2015 11:37:34 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5863/PREDLOG+ZAKONA+O+STANOVANJU+NEPRIHVATLJIV
Od zemlje za ljude do zemlje za kapital http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5855/Od+zemlje+za+ljude+do+zemlje+za+kapital.html Neposredni povod za aktuelne ​protest​e​ poljoprivrednika su predložene izmene i dopune Zakona o poljoprivrednom zemljištu koji će imati negativne posledice na mala i srednja poljoprivredna gazdinstva. Odvajanje poljoprivrednika od zemlje, te​ pretvaranje zemlje u robu​ podređen​u​ pritisku tržišta ​koja ​se koncentriše u malo ruku sve bogatijih, osiromašujući sve veći broj ljudi, nužna je pretpostavka kapitalizma. Dovoljno je okrenuti se realnoj istoriji koja govori o prinudnim ograđivanjima, proterivanjima, pljačkanjima i ubijanjima u agrarnoj oblasti.

Jednom davno bili su neki koji su ogradili zajedničku zemlju. Oni su bili nosioci progresa, jer je neprivatizovano zemljište bilo jalovo, neraskrčeno ili ne toliko produktivno, baš zato što niko nije imao interesa da ga poboljšava, unapređuje i obrađuje dok nije postalo njegovo, privatno.

Otprilike tako bi glasila priča o zemlji koju bi ispričao bilo koji „modernizator" svog vremena, od onih što se kunu u oslobađanje produktivnosti, individualne slobode i ekonomski progres koji izviru iz neprikosnovene i maltene svete institucije privatnog vlasništva.

Bilo je, naravno, i onih koji su se tome protivili, i u toj vrsti literature predstavljani su kao kočničari progresa. Svi oblici zajedničkog vlasništva prikazani su kao oblici vlasništva koji koče uvećanje produktivnosti i ne oslobađaju kreativne energije preduzetništva.

U toj priči, dakle, jedni su marljivi, štedljivi i preduzimljivi, dok su drugi lenji, rastrošni ili naprosto nezainteresovani da poboljšaju zemljište, a možda se samo nisu prvi dosetili da prigrabe za sebe ono što je bilo zajedničko. Ovi prvi su, navodno, svojim radom, zalaganjem i štedljivošću nagomilali bogatstvo, dok su ovi drugi ostali bez ičega i bili primorani da prodaju vlastitu radnu snagu. I tako je nastao kapitalizam...

Naravno, ako nam nije do ispredanja mitskih priča, onda se moramo okrenuti istoriji i videti da je stvar bila stravično surova. Narativ o prvobitnoj akumulaciji ispričan kao moralna fabula o vrednima i dosetljivima spram lenjih i nepreduzetnih predstavlja slikovito opravdavanje kapitalističkog režima vlasništva. Ali realna istorija pokazuje da je stvar bila daleko od idilične i da je zapečaćena silom, brutalnošću i nezapamćenom nasilnom izvlašćenju velikog dela stanovništva. Ideolozi svetog prava privatnog vlasništva prikazuju istoriju kapitalizma zasnovanu na vrednoći, radinosti, štedljivosti i povećanju proizvodnosti rada, dok istorija zapisuje ograđivanja, proterivanje, eksproprijaciju stanovništva, pljačkanje i ubijanje, strahovito siromaštvo i glad. Kapitalizam je nastao u krvi i nasilju.

Zemlja nije uvek bila roba

Nekada zemljište nije bilo sredstvo za eksploataciju tuđeg rada, već egzistencijalna osnova za one koji ga obrađuju. Pre kapitalizma zemlja nije bila roba, jer je suštinski bila izvan tržišnih odnosa (extra commercium) i predstavljala je izvor samoodržanja. Višak proizvoda prodavao se na lokalnom tržištu (po sasvim drugačijim tržišnim načelima od onih koja će nastati s kapitalizmom), ali je poljoprivreda uglavnom bila orijentisana na proizvodnju upotrebnih vrednosti.

Raspodela zamljišta utvrđivala se na osnovu različitih složenih sistema koji su često uključivali načela uzajamnosti, darežljivosti, preraspodele, skladištenja za zajedničke potrebe. Zemlja se delila i prema načelima srodstva, susedstva, vere, veština i zanata..., ali nikada pre kapitalizma zemlja nije bila izolovana od ostalih društvenih odnosa i u potpunosti komercijalizovana. Pored različitih oblika kolektivnog vlasništva, postojalo je i privatno vlasništvo (dakle, ono nije specifičnost kapitalizma), ali privatna svojina nije bila dominantna i isključiva forma vlasništva, vezivala se najpre za pravo upotrebe, uživanja plodova i raspolaganja stvarima.

Cilj pretkapitalističkog zemljovlasničkog režima nije bilo prvenstveno bogaćenje, već samoodržanje, samoreprodukcija individue kao člana zajednice. Kapitalistički oblik privatnog vlasništva pretpostavlja pak klasno raslojavanje koje omogućuje, s jedne strane, da se nečije vlasništvo pojavi kao privatno, apsolutno, isključivo i kao izvor iz kojeg se crpi višak vrednosti i stvara bogatstvo, a sa druge strane da postoji klasa onih koji su pravno-ideološki „vlasnici" sebe samih, odnosno sopstvene radne snage, ali zapravo su lišeni vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.

Razdvajanje rada i vlasništva osnovna je pretpostavka kapitalizma, a to razdvajanje započeto je u agrarnoj oblasti ‒ odvajanjem poljoprivrednika od zemlje, te transformacijom zemlje od sredstva samoreprodukcije do sredstva koje postaje podređeno kompetitivnoj prinudi tržišta.

Jesu ili ovce pojele ljude, ili ih je pojeo novi režim vlasništva?

Kapitalizam je nastao kao reakcija na otpor ljudi koji su se borili protiv feudalnih odnosa. Odbijajući stravične uslove kmetskog rada, te organizujući seljačke ratove i ustanke, seljaci su naterali vladajuće slojeve da nametnu vlastite uslove na drugačiji način. To znači da je odgovor na tkivo raznovrsnih borbi mogao biti i drugačiji, i da je kapitalizam nastao slučajno.

Proces ograđivanja (enclosure), započet u Engleskoj od 14. veka, bio je uvertira i jedan od ključnih uslova agrarne reorganizacije. Kao prisvajanje različitih formi zajedničkog zemljišta i pretvaranje u privatno vlasništvo, on nije bio samo jedan istorijski događaj, već se radilo o talasima procesa ograđivanja.1 Napad na običajna prava i forme zajedničkog vlasništva uslovio je ekstremne oblike izvlašćivanja seljaka, depopulaciju ruralnih oblasti i pauperizaciju ogromnog dela stanovništva. Neposredan poticaj za ograđivanje zajedničkog zemljišta svakako je bio i razvoj ovčarstva, ali nisu samo krupni ovčari i farmeri bili učesnici u ovoj epohalnoj eksproprijaciji, bio je to i srednji sloj slobodnih seljaka maloposednika jeomena (yeomen).2 Čak je i Tomas Mor, koji je krik da su „ovce pojele ljude" sačuvao za literarnu fikciju o Utopiji, bio jedan od učesnika u procesu ograđivanja.3

S prvim ograđivanjima uništava se kolektivno vlasništvo ruralnih zajednica i ukida se sistem otvorenih polja (open-field system), kojima su seljaci imali pristup. Opštinska zemlja, polja i livade za ispašu životinja, šume u kojima se moglo loviti i skupljati drvo, jezera, ribnjaci - različita zajednička dobra bila su neophodna za preživljavanje sitnim vlasnicima, kao i bezemljašima, a zajednička svojina imala je i društvenu funkciju. „Pored toga što su ohrabrivala kolektivna odlučivanja i saradnju, zajednička dobra pružala su materijalnu osnovu za procvat seljačke solidarnosti i društvenosti. Sve svetkovine, igre i skupovi seljačke zajednice odigravale su se na zajedničkoj zemlji."4 Ostavši bez mogućnosti da koristi zajedničko zemljište, masa ljudi je osiromašila, gladovala i bila prisiljena da prodaje golu radnu snagu ne bi li preživela.

Drugi talas ograđivanja, tokom 18. i 19. veka, bio je ubrzan i osnažen sistematskim provođenjem od strane države. Sitni posednici se sve više istiskuju, a vlasništvo se koncentriše u sve manje ruku velikih zemljoposednika. Ekonomski pritisci kompeticije prisiljavali su učesnike u proizvodnji na trku u redukciji troškova proizvodnje, na uvećanje i intenziviranje produktivnosti. Tako su se polarizovale grupe onih koji u toj trci nisu mogli da opstanu jer nisu imali dovoljno velika sredstva ni početni kapital kojim bi konkurisali onima koji su to imali, i onih koji su imali početne uslove za dalju ekspanziju proizvodnje. U procesu transformacije vlasničkog režima nastaju nove grupe vlasnika: zemljovlasnici, potom oni koji kupuju radnu snagu koja im stvara višak vrednosti (vlasnici kapitala) i oni lišeni vlasništva i prinuđeni da prodaju vlastitu radnu snagu za nadnicu („vlasnici" radne snage). Nestaju manji farmeri-zakupci (tenants), a opstaju samo oni koji su mogli da izdrže povećanje zakupnine.

Kapitalizam se, dakle, najpre uspostavio vanekonomskom prinudom ‒ golom silom, krvavim zakonodavstvom i drugim političko-pravnim mehanizmima koji su omogućavali i podupirali proces izvlašćenja siromašnijih slojeva stanovništva. Nezaposlenost, nerad, skitničenje i siromaštvo počinju da se kriminalizuju, što je svoje brutalno obličje dobilo u engleskim zakonicima.5 Disciplinovanje radne snage bilo je dopunjeno i merama polnog nadzora i regulacije, kojima se žene podstiču na reprodukciju radne snage, te se sve više potiskuju u sferu kuće.

Dalje je pritisak kojim se raslojavalo društvo vršila ekonomska prinuda. Agrarni sektor se održavao na osnovu sve veće produktivnosti i zavisnosti od tržišta, a seljaci su bili prinuđeni da proizvode kompetitivno, a ne samo kupujući jeftino i prodajući skuplje.6 To dakako ne znači da su vanekonomski aspekti prinude sasvim iščezli, već da oni u kasnijem razvitku kapitalizma naprosto nisu dominirali. Sve veća beda poljoprivrednih radnika i radnica od tada ne prestaje.

Rast - za koga?

Priču o pretvaranju zemlje u robu grubo utilitarističko stanovište prikazuje kao proces poboljšanja inače protraćenog zemljišta, potpuno zanemarujući katastrofalne posledice društvenog raslojavanja i izmeštanja ljudi iz njihovih prebivališta. Tehnike „poboljšanja" i „rasta" donosile su korist samo nekima, nauštrb čitavih ruralnih zajednica i poljoprivrednog komunalizma. Optimistična pričica kaže da je ogromno bogatstvo nastalo radom i uspešnim poslovanjem, a zapravo se gomilalo otimanjem i prinudama. Tako je odbrana privatnog vlasništva postala pojednostavljen i uobičajen refren omiljene muzike svih onih koji su pokušavali ostale da uvere kako svaki oblik kolektivnog vlasništva vodi u propast, dok se model privatnog vlasništva, od kojeg su samo oni imali koristi, obogotvoruje i prikazuje kao nužnost.

Rast je religija kapitalizma i dan-danas. No baš kao i na početku kapitalizma, tako i danas ‒ uporedo s ekonomskom ekspanzijom raste i siromaštvo najvećeg dela stanovništva. Zemlja može proizvoditi za kapital tako što proizvodi sve veće nejednakosti, a rast je onda uvek rast samo za neke. Zemlja od početka nastanka kapitalizma nije prestala da se koncentriše u malo ruku sve bogatijih zemljoposednika i tajkuna, osiromašujući ogroman broj ljudi sa malo ili nimalo poseda ‒ koji nemaju nikakve šanse u utakmici po ovako postavljenim pravilima...

Ipak, i danas postoje „modernizatori" i reformatori koji mašu ciframa, statistikama i procentima u kojima izražavaju poboljšanje i rast. Njihov rast uvek je rast na štetu najvećeg broja seljaka. Priča se dakle, i dalje surova, nastavlja i danas.

 

1. Konceptom ograđivanja objašnjavaju se i savremeni fenomeni u likovima novih privatizacija komunalnih odnosa, zajedničkih dobara, javnih sektora, dakle novih ograđivanja i takozvanih prvobitnih akumulacija, prinudnih iseljavanja, otimanja zemlje, džentrifikacija (iseljavanja siromašnih iz delova grada koje preuzimaju bogati slojevi i urbanizuju ih), itd.
2. Videti: Wallerstein Immanuel, Suvremeni svjetski sistem. Cekade, Zagreb, 1986.
3. Videti: Ellen Meiksins Wood, Liberty and Property: A Social History of Western Political Thought from the Renaissance to Enlightenment. Verso, London, New York, 2012.
4. Federiči Silvija, Kaliban i veštica. Žene, telo i prvobitna akumulacija, Burevesnik, Zrenjanin 2013. str. 93, 94. 

5. Brutalno zakonodavstvo kojim se disciplinovala i uprezala radna snaga nije bilo karakteristično samo za Britaniju, ono se provodilo i u drugim zemljama. Setovi zakonskih regulativa kojima su se kažnjavali nerad, skitničenje, kao i bilo kakvi pokušaji radničkog organiziranja, imali su svoje surovo lice i u Francuskoj. „... Colbert je poveo još okrutniji rat protiv siromaha ogrezlih u bijedi, no što ga je vodio tudorovski režim u Engleskoj; osobe bez sredstava za život mogle su da odaberu ili izgon iz kraljevine ili da budu osuđene na strašnu robiju na galijama.'" (Dobb Maurice, Studije o razvoju kapitalizma, Naprijed, Zagreb, 1961: 278, 279) Dob navodi da su postojali organizovani lovci na skitnice i u Francuskoj i u Holandiji.
6. Videti: Ellen Meksins Wood, The Origin of Capitalism. A Longer View.

Autor: Maja Solar

Izvor: Mašina.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Wed, 2 Dec 2015 13:41:43 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5855/Od+zemlje+za+ljude+do+zemlje+za+kapital
"Ovo je novi početak": EU i Turska postigli dogovor o migrantima http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5850/%22Ovo+je+novi+po%C4%8Detak%22%3A+EU+i+Turska+postigli+dogovor+o+migrantima.html Turska i EU postigli su tijekom jučerašnjeg dana dogovor o migrantima koji je turski premijer Ahmet Davutoglu nazvao "novim početkom". Prema ovom dogovoru Turska se obvezuje smanjiti ulazak migranata u Europu u zamjenu za novac, vize i nastavak pregovora o priključenju Europskoj Uniji.

Dogovor je jučer potpisan u Bruxellesu gdje su se sastali EU lideri i turski premijer Davutoglu.

EU će Turskoj dati 3 milijarde eura za 2,2 milijuna sirijskih izbjeglica koje se i dalje nalaze u Turskoj. Ovaj novac trebao bi podići životni standard što bi u konačnici trebalo utjecati na to da izbjeglice i ostanu u Turskoj umjesto da kreću prema EU, odnosno prema grčkim otocima.

"Danas je povijesni dan za pristupni proces Turske prema Europskoj Uniji. Zahvalan sam svim europskim liderima na ovom novom početku", komentirao je u razgovoru s novinarima turski premijer Davutoglu.

Video možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 30 Nov 2015 11:37:08 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5850/%22Ovo+je+novi+po%C4%8Detak%22%3A+EU+i+Turska+postigli+dogovor+o+migrantima
Osvrt: Otišlo je predaleko, ovo mora biti kraj NATO pakta http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5847/Osvrt%3A+Oti%C5%A1lo+je+predaleko%2C+ovo+mora+biti+kraj+NATO+pakta.html Hladni rat je bio težak dio naše novije povijesti, dva velika bloka - NATO pakt i Varšavski pakt - mogla su u svakom trenutku zaratiti, tako se barem činilo i većina svijeta je uvijek na neki način bila i spremna na to. Možda je to i jedan od razloga zašto je mnogima, ako ne i svima, laknulo kada je pao Berlinski zid, jer tada je postalo jasno da se ova velika opasnost smanjuje, da bi i potpuno nestala skorašnjim raspadom SSSR-a, samim time i Varšavskog pakta.

Napetosti je bilo mnogo tih godina, stariji još uvijek pamte Kubansku raketnu krizu i koliko je malo nedostajalo da svijet eksplodira u nuklearni rat. No, uz sve te priče iz Hladnog rata, jedna je najvažnija - rat je ostao hladan, a na ledu su ga držale hladne glave s obje strane.

Desetljeća oprezne i promišljene diplomacije također su obilježila Hladni rat, kao i svi oni itekako "vrući" sukobi - od Vijetnama, Koreje, Bliskog istoka, brojnih pučeva i prevrata u Europi i Latinskoj Americi - ali isti nikada nisu zahvatili dva ključna igrača. Sukobi su se odvijali na krvavoj šahovskoj ploči, ali nikada jedan igrač nije ustao i ošamario drugoga preko stola. Sve do jučer.

Po prvi put smo svjedočili napadu NATO snaga na Rusiju i više ništa nakon toga ne može biti isto. Govoriti da su dva rivala ovog puta bila preblizu i da se to moralo desiti, jednostavno nije opravdanje. Bili su i ranije blizu, gledali su se kroz nišane desetljećima, ali ovakvo što nije se još desilo.

Tursko obaranje ruskog bombardera Su-24 bio je napad, pravi napad, ne napad iz predostrožnosti, straha ili obrane. Svi detalji upućuju na to. Da je ruski zrakoplov zaista uletio u turski zračni prostor i da ga je Turska odlučila nekakvim vojnim protokolom, automatizmom, rušiti, onda bi odmah, iste minute, kontaktirali Moskvu i rekli: "Desilo se nešto gadno, ali evo zašto se desilo...". Turska, koja redovno krši zračne prostore Sirije, Iraka, Grčke... morala je tako reagirati.

Ništa od toga. Turske vlasti ponosno ističu kako su imale pravo na to, da je to što su učinili posve legitimno. Njihov stav je ne samo arogantan već i opasan po cijeli svijet - oni doslovno Rusiji poručuju kako su je napali i neka su je napali, riskirajući time da istim nekakvim paklenim automatizmom ta ista Rusija uzvrati udarac silovito. I gdje smo onda? Nema nas onda.

Neki tvrde kako je Turska izvela napad samostalno, da je to zapravo "turski", a ne "NATO" napad. I tko će to objasniti Rusiji? I po čemu je to samostalni turski napad? Nije, ovo jest NATO napad i NATO je morao znati da će se ovo desiti. Nešto je u toj organizaciji onda očito apokaliptično, neka njena frakcija se uzbuđuje na pomisao globalnog uništenja.

Ratovanje putem posrednika je odvratno i svaki ljubitelj ljudskog roda duboko osjeća te strahote i tragedije. Ipak, na kraju dana, ratove putem posrednika, kao što je nekoć bio rat u Vijetnamu i kao što je danas rat u Siriji, preživjeti ćemo, ne moralno, ali u onom fizičkom smislu. Rat između NATO-a i Rusije, rat između Istoka i Zapada, nećemo.

Moramo stoga biti svi jako svjesni što je Turska učinila jučer, do koje mjere je ugrozila svijet, sve nas. Sada, tek desetak dana nakon stravičnih napada u Parizu, moramo shvatiti sve poveznice, to nam je dužnost.

Moramo razumjeti da mentalitet Hladnog rata nije posve nestao u hodnicima vlasti Washingtona i Moskve, i da će se ove dvije sile i dalje nadmetati sve dok ne shvate da od suradnje oboje više profitiraju. Rusija, pogođena raspadom SSSR-a, to je već poprilično i shvatila i sada je (ili je bio) trenutak da se jurne prema globalnom miru.

Ovo što pak radi SAD, i njihova posve promašena ideologija "izuzetnosti", pretvara Rusiju u starog rivala koji će uskoro odustati od ideja kooperacije i vratiti se ideji širenja sfera utjecaja.

To je loše - ne bismo nipošto trebali prizivati "moćnu Rusiju", već "slabiji SAD". Nitko normalan ne želi novog ruskog hegemona od kojeg će strahovati cijela Europa. Rusija za suradnju, da, ali nikada više Rusija koja će tenkovima ulaziti u Prag ili Budimpeštu.

No, kada shvaćamo Rusiju i SAD, moramo razumjeti i Tursku. Aktualna vlast predvođena predsjednikom Erdoganom još je i puno opasnija od američko-ruskog rivalstva. Turska je jučer pokazala kako je trenutačno najopasnija zemlja na svijetu jer je spremna na najopasnije poteze. Ideologija Erdogana je nekakva opasna amalgamacija nacionalističko regionalne dominacije i Islamizma - eksplozivna kombinacija koja nikada ne bi smjela postojati u zemlji moćnoj poput Turske - inače druge po snazi vojske NATO saveza.

Desetljeća delikatne diplomacije, koja nije marila za lokalni mir, ali je itekako brinula za globalni mir, uništena su zbog turske rušilačke politike.

No, mada izgleda kako je Turska najveći krivac, najveći krivac je netko ili nešto drugo - postojanje NATO pakta.

Svijet je postao mirniji kada se dezintegrirao jedan veliki pakt, onaj Varšavki, sada je došlo vrijeme da na isti način nestane i ovaj koji je ostao. Ovaj incident je prevelik i NATO ne smije opstati nakon njega, ovo treba i mora biti kraj NATO saveza, relikta prošlosti, trajne opasnosti od globalnog rata.

NATO je morao nestati prije 25 godina, zajedno s Varšavskim paktom. No, takva ideja se nije dopala nekima, prije svega ogromnoj i unosnoj industriji oružja, prije svega američkoj industriji koja je postojanjem saveza imala na lageru stalne klijente, a kada potražnja pada stvarati će se novi sukobi da bi se ista podigla. Mora se prestati s time i to sada.

Tenzije unutar samog saveza moraju ga dokrajčiti. Francuska već vrije - sve se češće čuje kako više ne žele usvajati američku politiku koja u konačnici dovodi do masakra na njihovim ulicama. Svi znaju sve, znaju da Turska drži ISIL na životu i znaju da je Rusija - bez obzira što to u konačnici čini zbog vlastitih interesa - najiskreniji anti-ISIL borac. NATO je sada napao Rusiju, samim time se stavio u obranu ISIL-a.

Neke hladne glave u Parizu, nadajmo se da je i Francois Hollande među njima, moraju sada povući liniju i reći da je bilo dosta. NATO s Turskom ne može više postojati, a bez Turske više ni neće postojati.

Njemački i češki dužnosnici se danas komešaju, citiraju američke kalkulacije da je ruski vojni zrakoplov bio u turskom zračnom prostoru svega 30 sekundi - dok Rusi tvrde da uopće nije niti bio. Iz Berlina i Praga poručuju kako se ovo nije smjelo desiti.

Erdoganove ambicije za ponovnom uspostavom Otomanskog carstva ne smiju biti podržane, a njegovo bivanje na strani terorista mora postati razlog prekida savezništva s njime. I Rusi su to trebali već davno učiniti umjesto da s njime maštaju o nekakvom novom plinovodu.

Da ne bi bilo nekakve zabune - problem nije Turska niti turski narod koji je od svih naroda ove regije vjerojatno i daleko najsekularniji i najrazboritiji. Problem je turska vlast, vlast koja toksičnom propagandom i religijsko-nacionalističkim zanosom hipnotizira mase obećavajući im neku davno izgubljenu slavu.

Znamo takve ljude, imali s više njih velikih problema u Europi u prošlom stoljeću. Ne smije se čekati da dođe do toga.

NATO pakt je ključni instrument koji omogućuje Turskoj ovo opasno ponašanje i to je razlog, jedan od mnogih, zašto treba nestati zauvijek s globalne scene.

Uz sve što se dešavalo u više od pola stoljeća, NATO liderima se mora priznati da su sačuvali hladnu glavu kada je došlo do situacije da stvar može prerasti u globalni sukob, no, sada je postalo jasno da to više nije tako. Ova situacija imati će nepredvidljive reperkusije, a jedna od njih mogla bi biti i kraj NATO saveza, ne zato što bi SAD ikada na to pristao - ne bi nikada - već zato što će ga unutarnje tenzije sada možda uništiti, kao što se zbog unutarnjih tenzija prije četvrt stoljeća urušio Varšavski pakt.

Svijetu treba sloboda od vojnih paktova, nada da naša budućnost neće skončati u nuklearnom holokaustu. Svijetu treba novi početak, a taj novi početak počinje s krajem NATO pakta.

Autor: D. Marjanović 

Izvor: Advance.hr 

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 26 Nov 2015 10:55:58 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5847/Osvrt%3A+Oti%C5%A1lo+je+predaleko%2C+ovo+mora+biti+kraj+NATO+pakta
Paris three days after the attacks: State of emergency, profiteers and confusions http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5837/Paris+three+days+after+the+attacks%3A+State+of+emergency%2C+profiteers+and+confusions.html hree days after the dreadful mass murders in Paris and Saint Denis, people are struggling to understand, and are expressing their solidarity by donating blood or leaving candles and flowers in the streets, while authorities and mainstream parties are scrambling for legitimacy and positioning. As the names of the victims become public, we all see that we have friends of friends who were killed or injured, even if we were lucky enough to find that people personally close to us were safe. A few left-wing comrades are among the dead, including Mathieu, who co-translated David Harvey's book into French and Patricia, a trade unionist from the Northern suburbs who had fled Chile during the dictatorship

The train stations, museums, schools and universities are open again today Monday, but political demonstrations are banned in the Paris region till Thursday, due to the « State of Emergency ». This ban obviously has a political rather than a security motivation. Although thousands of people rallied in the centre of Paris last night to pay their respect to the victims, they could only do this as individuals. These events are important - people need to be together, and there were encouraging examples of fascist groups being thrown off the rallies in other towns by the crowds. But political organizations cannot demonstrate legally in Paris right now, and this helps to ensure that the official discourse is not contested in the streets, and makes it harder for activists to work out collectively a way forward. In addition, for the moment, Left organizations have been nervous about calling for demonstrations even for next weekend.

President François Hollande, as well as declaring the State of Emergency has called for a « war without pity », and has just finished addressing parliament (though no debate or vote is planned, just his speech !). Parliament is sitting in an emergency configuration, where members of parliament and senators are all gathered together (and seated in apolitical alphabetical order rather than each with their own political party). Every symbol of « national unity » is thus being mobilized : Hollande received each party leader separately, including the fascist leader Marine Le Pen, and each was given in this way a platform to give their view of priorities. Le Pen insisted « we're part of national unity » while demanding all migrants be deported. Sarkozy, from the « Republican » right said that we were at war and that everything must change ». Few details, but the main thrust is « more powers to the state : the people can trust us ». But how can a national unity including Sarkozy and Le Pen be of any help to ordinary workers and ordinary citizens who these monsters want to divide and crush ?

Hollande's rather clownish speech to parliament was peppered with meaningless gesticulation, but promised more bombing for Syria, more money for antiterrorist police forces, and more powers for house arrest and for rapid deportation. Fifty more aeroplanes are being sent over to Syria, and military journalists on the radio are getting all excited about the shape of their wings. The army will be recruiting all year. « We will eradicate terrorism » Hollande repeated five times.

After the attacks, the risk of a racist backlash is real : the fascist vote was already looking to be high at the regional elections in December. Some of us on the anticapitalist Left were out leafletting on the Sunday markets, despite the suspension of the regional elections campaign. In my town, a group of Muslim citizens explained to us they were sure that Muslims were going to be blamed even though « we didn't do anything ». The Muslim woman wearing a hijab showed me the pepper spray she carried. « It was a present from my husband. I've been physically attacked three times in the last few years, and I'm not counting spitting and insults ». Leading cinema director Mathieu Kassovitz, tweeted that Muslims deserved to be all thought of as terrorists if they didn't organize mass street demonstrations to denounce the attacks. Far right leader Philippe de Villiers said « this is what comes of lax government and the mosquifying of our country ». Left organizations will need to react swiftly and energetically. The antiracist demonstration in October led by Black and Arab campaigning groups and supported by all those left of the Socialist Party was a fine step forward which will need to be built on.

All political organizations have circulated statements about the attacks on social media and email lists. The Communist Party has so far supported the declaration of a State of Emergency. The Paris CGT, a left trade union federation, issued a statement denouncing « fanatical obscurantism », thanking the police and medical staff for their work, and insisting that the 13 November « must not be the excuse » for restricting political freedoms for the Left and Trade Unions, freedoms which the CGT considered already to be under threat from creeping state powers. It goes on to denounce racism and austerity, and calls for the United Nations to help find a solution in Syria.

Anticapitalist organizations, such as my own group (Ensemble) and the New Anticapitalist Party , rejected calls for « national unity » and denounced the State of Emergency, as well as calling for support for the struggles of the Syrian and Kurdish peoples. Both also denounced any islamophobic backlash.

Left reformist leader of the Parti de Gauche, Jean-Luc Mélenchon, whatever his faults, has done excellent interviews on the television, « Don't let them divide us by religion, because no religion is guilty in these events » he insisted, « the hate we have to fight is the hate they want to put between us... this has nothing to do with Islam ! ». He has also criticized the state of emergency.

ATTAC, the campaign for global justice and against the dictatorship of finance, expressed clear opposition to more bombing of Syria : « We're told that « France is at war », but it is not our war : after the American disasters in Iraq and Afghanistan, the current French campaigns in Iraq, Syria, Libya, Mali, Chad, {and elsewhere] only help destabilize these parts of the world and push out the migrants... whose corpses we then see cast up on our shores. Al Quaida and Isis draw all their inhuman power from these injustices. This war can bring no peace since without justice there can be no peace »

The next weeks will show what the radical Left is capable of doing in practice, despite the State of Emergency. This decree, which the president wants to extend for three months, allows draconian powers to government and Police chiefs, including those of imposing curfews, banning newspapers and demonstrations, authorizing military courts and a long list of other measures. Much of this is government gesticulating : they have to be seen to be doing something, and they hope to reassure a section of the population.
But the threat to Muslims and to the Left is significant : the Prime Minister said this morning that they intended to close mosques and organizations which « attacked the values of the Republic ». Existing criminal law against inciting violence, as well as anti-terrorist legislation is quite sufficient to stop people publicly defending terrorism, if such people exist in France. This statement of intent goes much further. Who is to say what « the values of the Republic » are ? These values have been shown to be sometimes islamophobic : will it be illegal to oppose islamophobia ? Leading Socialist member of parliament Malek Boutih made clear that he hoped the state of emergency would be used against the radical Left : he accused far left communiqués of these last few days (which condemned the attacks as well as condemning French bombing of Syria) as « wanting to make the population feel guilty » and « falling into fascism » ! As for Muslims, in the same frightening interview Malek Boutih insisted « We cannot consider that wearing a veil is normal ».

The terrorist attacks are likely to lead in the short term to a rise in support for Hollande (who is very unpopular). « National unity » is simple and tempting for people, who do not immediately see that « all together behind our State » means trusting the police not to be racist with their increased powers, trusting the government not to use its new draconian powers against strikes and popular movements, or against the Palestinian solidarity movement. Seeing that the government abandoned last year even the ultra-moderate reform of making police officers give a receipt when doing identity checks on people (never on white people), so as to prevent continual checking of the same citizens, one cannot be optimistic.

This morning (Monday) President Hollande needed pictures of fighter jets on the front page of the newspapers, not candles and flowers, so the French Air Force suddenly discovered a « command post » and a « training camp » in Syria which they had previously missed, and bombed the area flat. It is extremely difficult to get good information, but there is every reason to believe that, as usual, there are civilian victims. Even army leaders recognise that the effect of these raids is symbolic, not military, yet Hollande has just promised many more, much bigger bombing raids

Naturally, horrified, shocked and frightened, we would all like quick and decisive answers to take the terror away. But when imperialist domination in the Middle East over many decades has killed millions and thrown up monsters, this is unlikely to be reversed this week, especially given the clear decision of Western leaders for more of the same. Still, ending the bombing of Syria, stopping selling millions of dollars' worth of arms to the Middle East, ceasing French support for Saudi Arabia, abrogating France's anti-muslim laws and doing something to counter racist discrimination in France would be a good start.

These simple measures would begin to counter both the successful recruitment drives of ISIS in Syria, and the turn to terrorism by a small number of disturbed young men in France. While we are at it, all the public safety from terrorism issues in recent years have shown that nuclear weapons are as much use as a chocolate sword in the desert. At least a billion euros are spent every year by the French state on nuclear weapons. That money could certainly be used to make life better in the poor part of town, which at the moment are seeing funding cuts in every area, from hospitals to sports clubs, from homework help circles to free transport for older people.

All in all, we have a billion or so reasons not to trust the French state !

Over the next few days a Left political response will be put together. After the huge rallies last January were much utilized by Hollande to proclaim unity with the world's imperialist leaders, the question of whether anticapitalists should join rallies next weekend causes much debate among us. Nevertheless, there will be mass rallies, whether we go or not : the tiny minority of anticapitalists cannot decide whether there are rallies or not. We can only contribute - no doubt in a minor way - to the political colour of the rallies. If last January, the streets had been abandoned by the Left, the rallies might have had a clear islamophobic tone, rather than the vague humanist tone which dominated. We need to be there, to include in the debate our demands to stop bombing Syria (killing mostly civilians), to defend Muslims here against islamophobia, and to maintain political freedom in France.

What is needed is a broad movement against war and racism in France, even though the situation is very unfavourable for us right now. To do this will certainly mean that the slow progress made on the French Left opposing islamophobia will have to accelerate, and that organizations and activists will have to concentrate on what can mobilize broadly (against the bombings, against racism, for political freedoms) and not spend too much time on what divides us (being for or against having a minute of silence is not that important !)

John Mullen 16 November 2015, Paris region
Blog anticapitaliste http://johnmullenagen.blogspot.com

Originalni članak možete pročitati OVDE 

 

]]>
Mon, 23 Nov 2015 11:59:38 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5837/Paris+three+days+after+the+attacks%3A+State+of+emergency%2C+profiteers+and+confusions
Svjetla se gase u Evropi http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5830/Svjetla+se+gase+u+Evropi.html Zapad mora priznati da je mnogo spominjanu borbu protiv međunarodnog terorizma godinama koristio za ostvarivanje svojih ekonomsko-financijskih interesa. Zapad mora priznati da nije učinio apsolutno ništa da bi spriječio stvaranje globalne opasnosti oličene u tzv. Islamskoj državi, dapače da je ona dobrim dijelom njegov proizvod

U noći od petka na subotu, 13. na 14. studenoga godine 2015. svjetla su se počela gasiti u Evropi (nimalo slučajno koristimo frazu šefa britanske diplomacije s početka Prvoga svjetskoga rata). Na sedam lokacija u Parizu, glavnome gradu druge najznačajnije države Evropske unije, napali su teroristi, prema informacijama dostupnima u trenutku pisanja ovoga teksta, pripadnici tzv. Islamske države. Nepotpuna bilanca tih terorističkih napada bez presedana - više od 140 mrtvih i mnoštvo ranjenih. Neposredna posljedica: proglašavanje izvanrednog stanja u Francuskoj, zatvaranje francuskih granica, prekidanje prometa podzemne željeznice i zatvaranje zračne luke francuske metropole, suspendiranje letova iz SAD u Francusku te gotovo tisuću i pol vojnika sa strojnicama na ulicama Pariza. Uz pojačane mjere sigurnosti na belgijsko-francuskoj granici.

Prve reakcije demokratskog Zapada bile su očekivane: zaprepaštenje, osuda i poruka ‘Neće nas oni terorizirati, niti ćemo mi pokleknuti'. Zvuči dobro, još kada bi bilo istinito. Jer, gorka je istina - nasuprot zvučnim frazama - da džihadisti već sada itekako teroriziraju ne samo Francusku, nego širenjem atmosfere straha i nesigurnosti cijelu Evropu, zapravo cijeli svijet. I još nešto: taj je svijet već pokleknuo pred prijetnjom s kojom se nije u stanju nositi, proglašavanjem izvanrednog stanja u Francuskoj, izvođenjem vojske na ulice, prekidanjem vitalnih prometnih veza. Pokleknuo je i prihvaćanjem, a sve u skladu sa zakonima demokracije, jačanja ekstremne ksenofobične desnice kojoj nije na umu ništa drugo, nego dokidanje demokracije pod firmom borbe za njezinu zaštitu (od drugih i drugačijih). Ono što, međutim, taj svijet nije učinio, a sva je prilika da neće ni učiniti, to je prestajanje saniranja simptoma i okretanje prema stvarnim uzrocima međunarodnog terorizma koji je u liku tzv. Islamske države dobio svoju do sada najopasniju varijantu.

Zapad mora priznati da je sam stvorio monstruma koji se sada okreće protiv njega, a zaogrnut plaštem vjerskog fundamentalizma. Zapad mora priznati da je ne samo destabilizirao, nego i rušio, vojnom silom - izravno, ili isporukama oružja i novca domaćim nezadovoljnicima, ali i stranim avanturistima, plaćenicima - režime (istina je: ne demokratske po zapadnim standardima, ali stabilne) što nisu bili po volji nezajažljivim apetitima nadnacionalnih struktura gladnih energenata i željnih gospodarenja njima. Zapad mora priznati da je mnogo spominjanu borbu protiv međunarodnog terorizma godinama koristio za ostvarivanje svojih ekonomsko-financijskih interesa, održavajući tek privid borbe za uspostavljanje demokracije u državama kojima se do tada vladalo čvrstom rukom. I Zapad mora priznati da nije učinio apsolutno ništa da bi spriječio stvaranje globalne opasnosti oličene u tzv. Islamskoj državi, dapače da je ona dobrim dijelom njegov proizvod, jer je neselektivno naoružavao svakoga tko je prihvaćao borbu protiv sirijskog predsjednika Asada, čovjeka koji ljubomorno čuva naftne i plinske izvore u svojoj zemlji od ruku globalnih energentskih tvrtki. Napokon, Zapad mora priznati da i dalje ne čini ništa kako bi prekinuo trgovinu naftom tzv. Islamske države, koja je njezin bitan izvor prihoda, kao ni naoružavanje pobunjenika u Siriji što ih naziva umjerenima, a koji u pravilu - s modernim oružjem - prelaze džihadistima.

Hoće li Zapad sve to priznati? Gotovo je sigurno da neće.
Hoće li Zapad prihvatiti rusko savezništvo, možda čak i vodeću ulogu u borbi protiv međunarodnog terorizma, nakon što su ruski udari na ciljeve ISIL-a u Siriji u malo više do mjesec dana postigli više od onih što ih SAD uz nekoliko saveznika vodi već godinu dana? Hoće li Zapad pritisnuti Tursku koja je u dobroj mjeri odgovorna kako za širenje oružane pobune protiv Asada u Siriji, tako i za višemjesečnu plimu izbjeglica što iz kampova u Turskoj preplavljuje Evropu? Gotovo je sigurno da neće!

I što će se onda dogoditi? Što se događa s teškim bolesnikom kod kojega liječnici uporno liječe simptome, ne prepoznajući, ili ne želeći prepoznati stvarne uzroke bolesti? Jednostavno: bolesnik umire. Što će se dogoditi s projektom ujedinjene Evrope i borbe protiv međunarodnog terorizma (samo) u režiji Zapada? I opet jednostavno: ujedinjena je Evropa na najboljem putu da između svojih članica izgradi utvrđene granice (ako ih već neće trajno zatvoriti), te da utvrdi vanjske granice, pretvarajući se u ‘tvrđavu Evropu', a borba protiv međunarodnog terorizma koja će se i dalje ograničavati na suzbijanje terorističkih akata, ali se neće baviti njihovim uzrocima, ostat će u konačnici neuspješna. Što drugim riječima znači da će teroristi jačati, da će područje svojega djelovanja sve više prenositi u Evropu, pa i dalje. Riječju: da će pobijediti.
Ima li na Zapadu državnika koji bi smogao hrabrosti prihvatiti te jednostavne i nepobitne istine? Nema! Ovih dana preminuli, iznimno popularni (zapadno) njemački kancelar Helmut Schmidt prije nekoliko je godina (i to baš u razgovoru s ruskim predsjednikom Putinom) vrlo otvoreno rekao kako današnja Evropa nema državnika od formata. Savršeno točno. ‘Mali' državnici, zapravo političari-otpravnici poslova nisu više od činovnika kojima nesmetano manipuliraju krupni kapital i financijski centri, da vojno-industrijski kompleks (na kojega je poodavno, ali uzalud, upozorio američki general-predsjednik Dwight Eisenhower) i ne spominjemo.

Tko će, osim projekta ujedinjene Evrope, osim otvorenih granica i demokracije (što će neminovno ustuknuti pred naletom desničara - nacionalista i šovinista) biti najveća žrtva terorizma koji ‘gasi svjetla u Evropi' (govori se već i o očekivanim napadima u Londonu)? Bit će to upravo oni koji u tisućama i stotinama tisuća bježe pred teroristima, tražeći utočište pred njima na Zapadu koji je te iste teroriste stvorio. U noći nakon napada u Parizu je planuo izbjeglički kamp u francuskom obalnom gradu Calaisu, a prema nepotvrđenim vijestima zapaljen je u znak odmazde. ‘Potvrdu' za svoju ksenofobnu politiku dobit će svi ‘a la Orban' čija ‘moda' podizanja nove ‘željezne zavjese' u obliku zidova i bodljikavih žica na granicama dobiva sve više pristaša (pa i kod naših susjeda Slovenaca). Bit će to vjetar u jedra svima koji su sumnjičavi, da upotrijebimo najblaži mogući izraz, prema svim ljudima druge nacije, rase, vjere ili uvjerenja. Izbjeglice koje spašavaju gole živote počet će tretirati kao potencijalne teroriste, bit će pooštrena politika davanja azila, ali i postupak prisilnog vraćanja u zemlje iz kojih bježe (pa čak ako ih tamo čeka i nož ISIL-ovih koljača). Evropa će tonuti sve dublje u novi mrak, tješeći se da time spašava svjetlo demokracije. Na žalost, gasit će svjetla što su ih zapalili oni koji su nakon završetka Drugoga svjetskog rata htjeli postaviti temelje jednoj novoj, drugačijoj i boljoj Evropi. Čini se da smo od cilja ostvarivanja takve Evrope dalje nego i u jednome trenutku otkako je osnovana Zajednica za ugljen i čelik, preteča ideje i prakse (koja se pretvara u svoju suprotnost) Evropske unije.

Strah će zavladati Evropom. Nesigurnost će prevladati u svijetu. Različitosti koje su nas mogle obogaćivati, pretvorit će se u nepremostive zapreke u međusobnim odnosima naroda i država. Scenarij sudnjega dana? Ne mora biti, ako se Zapad suoči s istinom o sebi i promašenosti svoje politike. Šanse za to su vrlo male, ali nisu ipak isključene. Nadajmo se barem da nisu. Vjerujmo da će poneko svjetlo u Evropi ostati upaljeno.

Autor: Tomislav Jakić

Izvor: portal Novosti

Originalni članak možete pročitati OVDE 

]]>
Mon, 16 Nov 2015 11:24:06 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5830/Svjetla+se+gase+u+Evropi
"POLITIČKA POZADINA ERDOGANOVE POLITIČKE REPRESIJE" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5820/%22POLITI%C4%8CKA+POZADINA+ERDOGANOVE+POLITI%C4%8CKE+REPRESIJE%22.html Danas su u turskoj održani izbori na kojima je Erdoganova Partija pravde i razvoja (AKP) ponovo osvojila većinu u parlamentu. Njihova taktika stvaranja tenzije u društvu se isplatila. Ali, na sreću, ekstremna desnica izgleda da neće ući u vladu, a levičarska HDP je ponovo ušla u parlament. Prenosimo analizu represije u prethodnom mandatu AKP sa internet portal Jacobin. Šaljemo solidarne pozdrave radikalnoj levici u Turskoj. Borba se nastavlja.

Uoči generalnih izbora u Turskoj ovoga leta njen nominalno neutralni predsednik, Redžep Tajip Erdogan, izjavio je: „Dajte mi četiri stotine poslaničkih mandata 7. juna i dozvolite da promenimo sistem mirnim putem."

Bila je to zloslutna pretnja turskom narodu. Ili dajte Erdoganovoj Partiji Pravde i Razvoja (AKP) ogromnu većinu u parlamentu koja joj je potrebna da bi izmenila ustav i omogućila Erdoganu da sa novim predsedničkim sistemom nastavi sa centralizovanjem moći - ili očekujte produbljivanje nestabilnosti i nasilja koji su obeležili kraj trećeg uzastopnog mandata AKP-a.

Ova pretnja imala je realnu težinu u zemlji u kojoj je svaka generacija imala svoje iskustvo sa ekonomskom i političkom krizom. Sama AKP došla je na vlast 2002. nakon godina nestabilnih koalicija i finansijske krize koji su uništili kredibilitet gotovo svake druge partije.

AKP je ovu pomalo neočekivanu pobedu pretvorila u zavidan izborni blok, okupljajući raznovrsne drštvene snage širom fragmentisanog turskog političkoog pejzaža. Učinila je to apelujući na delove društva nezadovoljne istorijskim neuspesima turskog ekonomskog razvoja vođenog od strane države. Kombinujući neoliberalizam i turski islamizam, ona se okomila na sekularnu elitu koja je navodno držala potpunu kontrolu nad političkom, vojnom i ekonomskom moći.

Pod pokroviteljstvom EU i MMF-a AKP je takođe radila na „demokratizaciji" države, što je rezultovalo njenim približavanjem nekoliko bitnih grupa. Napori da se vojska ukloni iz politike pridobili su liberalnu inteligenciju. Patronaža, kroz niz islamskih dobrotvornih organizacija, kombinovana sa otvaranjem javnih servisa (nekada dostupnih uglavnom samo vojsci i birokratama) okupila je siromašne iz urbanih sredina. A iniciranje mirovnog procesa sa Kurdskom Radničkom Partijom (PKK) osvojilo je AKP-u snažnu podršku na jugoistoku zemlje, a posebno kod velikog broja religioznih, konzervativnih Kurda.

AKP je takođe intenzivirala neoliberalne reforme, što je odgovaralo interesima njene ključne društvene baze - religioznih proizvođača centralne Anatolije orjentisanih ka izvozu - kao i, tradicionalno, zapadno orjentisanom, krupnom kapitalu, koji je kroz istoriju bio neprijateljski nastrojen prema islamističkim partijama.

Sposobnost AKP da izgradi takvu koaliciju bila je bitno potpomognuta slabošću opozicije. Desno od nje, Partija nacionalističkog akcije, u suštini fašistička organizacija osnovana uz pomoć CIA-e, izgubila je svoj modus operandi od kako su njeni naoružani odredi pomogli da se suzbije radikalna levica tokom 70-ih. Mada njeni pan-turski principi jesu još uvek nailazili na podršku u najreakcionarnijim delovima turskog društva, neo-otomanske pretenzije AKP-a pomogle su da deo te podrške bude preusmeren.

Levo se nalazila Republikanska Narodna Partija (CHP) - partija oca moderne Turske, Mustafe Kemala Ataturka - koja je tokom 1970-ih usvojila progresivniju politiku u nastojanju da postane turska socijalo-demokratska partija. Ipak, ona nikada nije uspostavila bazu u organizovanoj radničkoj klasi i njena podrška ostala je ograničena na sekularnu srednju klasu uglavnom zaposlenu u vojsci i birokratiji. Zbog toga se zadržao njen elitistički imidž što je AKP uspela nemmilosrdno da iskoristi.

Premotajmo priču na današnji dan, i imamo CHP - tradicionalni bastion razvoja pod vođstvom države - koja se muči da sebe definiše pod naletom neoliberalizma. Pored toga što je nosilac sekularne kemalističke tradicije, njen progresivni potencijal posebno je ograničen oštrim (naročito anti-kurdskim) nacionalizmom i njenim vezama sa autoritativnim društvenim politikama, kao što je zabrana zabrađivanja na univerzitetskim kampusima.

Kada gledamo izvan parlamentarne politike, nekada snažna radikalna levica još uvek se nije oporavila od vojnog puča 1980. kada je desetkovana. Cilj puča eksplicitno je bio razbijanje militantne levice jednom za svagda i njeno zamenjivanje populističkom mešavinom turskog nacionalizma i konzervativnih islamskih vrednosti. Stoga je pohapšeno, zatvarano i mučeno desetine hiljada levičara i levičarki, a hiljade su i „nestale". Time je uklonjena glavna prepreka uvođenju neoliberalizma u Turskoj.

Ovako je izgledao politički pejzaž u kome je AKP izrasla u najsnažniju političku silu u modernoj Turskoj - pobeđujući izbore za izborima sa procentom glasova koji je delovao da nezaustavljivo raste. Ponesen pobedom, Erdogan je video sebe kao nacionalnog vođu koji bi mogao da doraste, ako ne i premaši, uspehe samog Mustafe Kemala. On je video sebe kao krunisanog izvršnog predsednika u vreme stote godišnjice Turske republike 2023.

U 2011. , kada je otpočelo „Arapsko proleće", izgledalo je da je AKP na svom vrhuncu. Sa korenima u onome što je, u suštini, turski ogranak Muslimanskog bratstva - i nakon što je (prema sopstvenom shvatanju) porazila arhaičnu, sekularnu, vojno-podupretu elitu - AKP je sebe videla kao avangardu ovih revolucija.

U turbulentnim danima nakon pada Hosni Mubaraka u Egiptu, partija je verovala da je došao njen istorijski trenutak. Smatrala se predodređenom da povede preporođeni region kao neo-Otomanska sila.

Ovakva autopercepcija dosta objašnjava naglu odluku Turske da se okrene protiv sirijskog predsednika Bašar El Asada, do tada bliskog regionalnog saveznika. Za AKP, Asadov baatistički režim bio je sada samo neodrživa relikvija prohujale ere, kao i prepreka izgradnji lanca režima Muslimanskog bratstva širom Bliskog istoka.

Ali upravo onda kada je se činilo da je AKP najjača, posejano je seme za njen moguć sunovrat. Kada su 2013. krajem maja izbili protesti u Turskoj, vlada se sa njima suočila sa istim osećajem istorijske svrhe koji je pokazala kada se okrenula protiv Asada. Za AKP, te demonstracije bile su nalik kontra-revolucionarnim protestima protiv Mohameda Morsija koji su upravo počinjali da potresaju Egipat. Odlučeno je da budu nasilno slomljene.

Ustanak je imao svoje korene u malim protestima protiv preuređenja Istanbulskog parka „Gezi". Međutim njihovo oštro suzbijanje od strane policije povuklo je ljude da izađu na ulice širom zemlje i male demonstracije rasplamsalo u pobunu. Demonstracije su uključivale široki raspon političkih i socijalnih grupa - od kemalista i fudbalskih huligana do kurdskih aktivista i LGBTQ organizacija -frustriranih AKP-ovom sve autoritativnijim neoliberalizmom.

Svi oni su se suočili sa istim i gumenim mecima i suzavcima. Za iskusne aktiviste raznih turskih levičarskih i manjinskih grupa, ovo nije bilo ništa novo. Za mnoge druge pak, ovo je bio prvi put da su osetili punu jačinu represivnih snaga države, koja nije samo ubijala ljude, već i koristila svoju ideološku aparaturu (prvenstveno u medijima) da ih demonizuje kao teroriste (najtragičniji bio je slučaj 15-ogodišnjeg Berkina Elvana).

Oslanjanje na očiglednu državnu represiju zarad gušenja demonstracija ukazalo je na ograničenja AKP-ovog hegemonog projekta. Inicijalno, činilo se da će takvo nasilje koštati AKP jedino podrške liberalne inteligencije što bi, imajući u vidu njenu ogrančenu društvenu snagu, bilo više simbolično nego odlučujuće.

Ali kako se represija povećavala, njeni politički efekti postajali su sve dublji. Mnogi su nakon iskustva u Gezi parku shvatili da ako policija može ubiti nevinog demonstranta u Istanbulu i proglasiti ga teroristom, isto to može učiniti i vojska u Dijarbakiru na jugoistoku zemlje.

Ova spoznaja pomogla je da se katalizuje formiranje Narodne Demokratske Partije (HDP), koalicije koja je okupila veterane kurdskih i levičarskih pokreta - koji su dugo pokušavali da oforme ujedinjenu levicu - sa tek radikalizovanim Gezi pokretom (iz koga su mnogi ranije bili skeptični prema kurdskom aktivizmu).

U međuvremenu, kako je bivalo jasno da Asad neće biti zbrisan narodnom revolucijom, AKP je postajala sve tolerantnija prema radikalnim islamističkim grupama u opoziciji. Ne samo da su takve grupe postale najefektivnije u brbi protiv Asadovog režima, već su i predstavljale bedem protiv Kurdskih boraca - koji su sticali autonomiju duž turske granice.

Prošle jeseni, kada je ISIS opkolila kurdski grad Kobane, koji leži na Sirijskoj strani granice sa Turskom - turska vojska ne samo da je odbila da interveniše. Ona je nasilno sprečila aktiviste da pređu granicu i time razbiju opsadu.

Njihovi postupci protivrečni su tradicionalnoj kemalističkoj apologiji Turske vojske kao progresivne sile, kao i argumentu da jedino snažna, ujedinjena Turska država može zaustaviti dotok radikalnog islamizma. Turska vojska, bastion sekularizma, pokazala je spemnost da pomogne AKP-u da podupre najreakcionarniju snagu u regionu dokle god to ide na štetu Kurdima. To je gorka ironija, imajući u vidu da se levičarski kurdski pokret otpora izdizao kao jedina kredibilna progresivna snaga u regionu.

Kobane je ubrzao političku preraspodelu koju je Gezi započeo. Jedna od njegovih posledica bila je ta da je HDP uspeo da pridobije podršku konzervativnih Kurda koji su prethodno podržavali AKP. Takođe, partija je uspela da dobije zamajac u oblastima levice gde su pro-kurdski aktivisti tradicionalno imali poteškoća.

Rezultat je bio istorijski. U Turskoj da bi partija ušla u parlament mora osvojiti najmanje 10% glasova u celoj zemlji. U junu, HDP je osvojila 13% - što je prvi put da je partija te vrste prešla cenzus, što im je dalo 80 mandata u parlamentu. Ona je i ujedno AKP oduzela parlamentarnu većinu, razbivši time Erdoganove predsedničke snove što ga je primoralo da iste jeseni sazove nove izbore.

Tokom cele kampanje, HDP je bila podvrgnuta zastrašivanju i nasilju. Pred samo otvaranje glasačkih mesta jedna bomba je eksplodirala na skupu u Dijarbakiru, ubivši četvoro i ranivši više od stotinu ljudi. Sada, nakon što je uspešno osporila postojeći politički poredak, nasilje je eskaliralo. Planirajući da se pridruže obnavljanju Kobanea, 20. juna u gradu Suruč na jugoistoku Turske okupila se koalicija predominantno mladih levičarskih i kurdskih grupa. Bombaš samoubica se razneo pritom ubivši 33 i ranivši više od 100 ljudi.

Odgovor AKP-ove vlade bio je okrivljivanje ISIS-a za bombaški napad - isti izgovor koji je upotrebila da opravda svoju intervenciju u Siriji. Pa ipak, iako je sprovedeno nekoliko bombardovanja položaja ISIS-a, Kurdske grupe u regionu duž sirijske granice su bile te koje su se našle na udaru eskaliranih vojnih sukoba. Na taj način, AKP je formalno prekinula mirovne pregovore sa PKK-om i stala uz najreakcionarnije delove Turskog državnog aparata.

Sada, uoči izbora 1. novembra, AKP se nada da će slike nasilnih sukoba između Kurdsog nacionalnog pokreta i turske vojske koštati HDP podrške među novim pristalicama pro-kurdskih pokreta i gurnuti ju nazad ispod cenzusa. Takođe se nadaju da će kompenzovati gubitak podrške među Kurdima i neoliberalnom inteligencijom tako što će profitirati na talasu nacionalizma.

Nakon bombaškog napada 10. oktobra u Ankari, stotine hiljada ljudi pohrlilo je na ulice u znak solidarnosti - što je pokazatelj kontinuirane hrabrosti turskog opozicionog pokreta. Oni su ponovo uputili poziv na obustavu nasilja za koje krive državu i vladu AKP-a.

Iako je nejasno ko je direktno izveo ovaj napad, poznato je da kad god je u prošlosti turskoj vojsci dato zeleno svetlo da povede rat, uvek je bilo onih unutar države spremnih na nepoštene taktike. Kao i to da državni bezbednosni aparat postaje sve tolerantniji pema nasilnom islamizmu, posebno ako ide na štetu starom neprijatelju - radikalnom kurdskom pokretu.

Takođe znamo, iz iskustva u Suruču, da će zverstva biti iskorišćena da se opravda šira represija protiv levice u ime bezbednosti i intenziviranje rata protiv kurda u ime borbe protiv terorizma.

U ovom kontekstu, poziv na okončanje nasilja ima duboke radikalne implikacije. Ne samo da razotkriva ograničenja AKP-ovog hegemonog projekta, koji sve više biva oslonjen na državnu represiju, već i prepoznaje državu kao centralni uzrok krvoprolića u Turskoj. Stoga svrgavanje vlade AKP-a nije dovoljno. Sama država mora biti preispitana i transformisana na istinski demokratski način.

Kurdski nacionalni pokret i druge žrtve državnog nasilja su već dugo iznosile ovaj argument. Ali do skora, mnogi levičari su zagovarali to da je Turska država progresivni uspeh vredan branjenja. Sa iskustvom Gezi parka, Kobanea i sada i Ankare, ova levo-kemalistička pozicija nikada nije bila toliko diskreditovana, posebno među mlađim generacijama aktivista.

Ako HDP bude uspela da iskoristi i održi pokrete za solidarnost i mir, kampanja protiv državnog nasilja može konačno uspeti da raskine sa neuspesima kemalizma, pružajući Turskoj levici priliku za istinski preporod.

Usred katastrofe u Ankari, javljaju se tračci nade.

Autor: Niall Fin 

Izvor: Marks21

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 3 Nov 2015 11:52:08 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5820/%22POLITI%C4%8CKA+POZADINA+ERDOGANOVE+POLITI%C4%8CKE+REPRESIJE%22
Snimateljka tuži FB i izbeglicu koju je saplela http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5813/Snimateljka+tu%C5%BEi+FB+i+izbeglicu+koju+je+saplela.html Petra Laslo, mađarska snimateljka koja je u centar pažnje javnosti došla zato što je šutirala izbeglice, kaže da će tužiti Fejsbuk i izbeglicu kojeg je saplela.

 

Početkom septembra pojavio se snimak na kojem se vidi da je snimateljka mađarske televizije tri puta fizički nasrnula na izbeglice koje su pokušavale da probiju policijski kordon kod mađarskog prihvatnog centra Reske.

Ona je nakon toga dobila otkaz na televiziji za koju je radila.

Laslova, koju sada krivično gone mađarski tužioci, kaže da će, pošto se okonča krivični proces protiv nje, podneti dve privatne tužbe.

Ona je za ruske novine "Izvestija" rekla da namerava da tuži Fejsbuk jer je odbio da ukloni grupu koja joj preti, a obrisao je grupu koja joj je dala podršku.

Prema pisanju sajta Mešebl, Petra Laslo takođe namerava da tuži Osamu Abdula Mohsena, izbeglicu iz Sirije kojeg je saplela.

"On je promenio svoj iskaz, jer je prvobitno okrivio policiju", rekla je ona.

Laslova, koja se na kraju izvinila za svoje postupke, rekla je da je sve to uradila iz straha.

Ona je takođe ruskom listu rekla da želi da se preseli u Rusiju.

"Mi smatramo da je Rusija za nas sigurna i mislim da ćemo početi da učimo ruski. Za nas je važno da napustimo Mađarsku", rekla je ona.

Snimak voditeljke koja sapliće migranta možete pogledati OVDE 

Izvor: B92

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 23 Oct 2015 11:16:10 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5813/Snimateljka+tu%C5%BEi+FB+i+izbeglicu+koju+je+saplela
Kina se protivi vojnom rješenju u Siriji: "Sila ne može riješiti problem" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5807/Kina+se+protivi+vojnom+rje%C5%A1enju+u+Siriji%3A+%22Sila+ne+mo%C5%BEe+rije%C5%A1iti+problem%22.html Kineski ministar vanjskih poslova, Wang Yi, još je jednom naglasio kako se njegova zemlja protivi uporabi sile kada je riječ o rješavanju krize u Siriji. Istaknuo je kako je političko rješenje jedini mogući način da se okonča ovaj sukob.

"Sila ne može riješiti problem. Političko rješenje i dalje je ključni put izlaska iz ove krize", poručio je. No, također je rekao kako Kina podupire međunarodne anti-terorističke operacije koje su u skladu s međunarodnim zakonom.

Iz tog komentara može se iščitati kako Kina ipak daje podršku za rusku intervenciju jer ona jest legitimna pošto je Rusija intervenirala na zahtjev sirijskih vlasti. Isto se ne može reći za vojno djelovanje SAD-a i njihovih saveznika koji nikada nisu niti zatražili dopuštenje za ulazak u Siriju.

Izvor: Advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 20 Oct 2015 13:58:50 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5807/Kina+se+protivi+vojnom+rje%C5%A1enju+u+Siriji%3A+%22Sila+ne+mo%C5%BEe+rije%C5%A1iti+problem%22
Eskalacija sukoba između Palestinaca i Izraelaca, raste broj mrtvih s obje strane - izraelske vlasti planiraju izolirati palestinske četvrti u Istočnom Jeruzalemu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5800/Eskalacija+sukoba+izme%C4%91u+Palestinaca+i+Izraelaca%2C+raste+broj+mrtvih+s+obje+strane+-+izraelske+vlasti+planiraju+izolirati+palestinske+%C4%8Detvrti+u+Isto%C4%8Dnom+Jeruzalemu.html Nasilje između Palestinaca i Izraelaca eskalira već danima, a jučerašnji dan bio je vrhunac.

Naime, pojedine palestinske skupine organizirale su tzv. "Dan gnjeva" te je došlo do više sukoba s izraelskim snagama sigurnosti. Ovih dana izraelske snage ubile su nekoliko palestinskih civila, a jučer su pak palestinske skupine, naoružane noževima i pištoljima, ubile najmanje troje ljudi u napadima u Jeruzalemu i kod Tel Aviva. Ovo je najveća eskalacija nasilja u zadnjih nekoliko godina. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu sazvao je izvanredni sastanak. Informacije govore kako pojedini izraelski dužnosnici predlažu izoliranje palestinskih gradskih četvrti u Istočnom Jeruzalemu.

Dolazak u Izrael, kako bi eventualno pokušao smiriti tenzije, najavio je i američki državni tajnik John Kerry.

Originalni članak sa video reportažama možete pogledati OVDE 

Izvor: Advance.hr 

]]>
Wed, 14 Oct 2015 12:35:44 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5800/Eskalacija+sukoba+izme%C4%91u+Palestinaca+i+Izraelaca%2C+raste+broj+mrtvih+s+obje+strane+-+izraelske+vlasti+planiraju+izolirati+palestinske+%C4%8Detvrti+u+Isto%C4%8Dnom+Jeruzalemu