REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html Lista vesti sr http://www.rex.b92.net/img/logo1.png REX :: U fokusu http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/rss.html Šabić: Obaveza da se objasni Savamala sada još veća http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5983/%C5%A0abi%C4%87%3A+Obaveza+da+se+objasni+Savamala+sada+jo%C5%A1+ve%C4%87a.html Beograd -- Poverenik Rodoljub Šabić nakon informacije o smrti svedoka rušenja u Hercegovačkoj ulici smatra da je obaveza nadležnih da rasvetle ceo slučaj "sada još veća".
 
Kako je naveo Šabić u postu na Blogu B92, prošlo je mesec dana od "događaja koji je kao retko koji u poslednje vreme zatalasao našu javnost".

"O akterima je nažalost izostala bilo kakva ozbiljna, relevantna informacija. Isto kao i o aktivnostima nadležnih čiji bi rezultat trebalo da bude rasvetljavanje ovog mračnog događaja", piše Šabić.

Poverenik je podsetio da su ljudi u "fantomkama" u Savamali porušili više zgrada i izvršili više krivičnih dela.

"Valjda prva žrtva noćne akcije 25.aprila bio je S.T., noćni čuvar iz firme za obezbeđenje koji je bio savladan, vezan i maltretiran sve dok akcija nije okončana. Mnogi su, pretpostavljam, njegovu izjavu mogli da čuju i na TV, ne i da mu vide lice koje je vidno uplašen sklanjao od kamera", naveo je Šabić.

Kako je objasnio poverenik, on je proteklog vikenda mejlom obavešten o tome da čuvar ima zdravstvene probleme i da je prebačen na VMA. Šabiću je tu informaciju poslao jedan od ljudi čija je imovina uništena u Hercegovačkoj 25. aprila.

"U njemu je, uz zahvalnost meni i kolegi Jankoviću, zaštitniku građana, zbog principijelnog zalaganja za istinu i zakonitost, bila i informacija za koju je sam pošiljalac rekao 'nadam se da je samo moja paranoja'", naveo je Šabić.

U poruci je pisalo da je čuvar iz firme za obezbeđenje prenet na VMA uz komentar da je predinfarktno stanje, a da je zatim prebačen s kardiologije zbog zapetljanih creva.

"Poslednji izveštaj koji smo dobili od njegovog kolege iz agencije koji ga je posetio je da su tom jadnom čoveku na VMA, zbog psihičkih problema, vezane i ruke i noge", prenosi Šabić.

Kako se navodi, iako ne zna ništa pouzdano o okolnostima smrti čuvara, Šabić očekuje da će informacije o tome biti saopštene bez odlaganja.

" Ali, znam da je i inače velika, ogromna, neizvršena, a nesporna obaveza nadležnih da javnosti Srbije objasne šta se sve krije iza događaja u noći 25.aprila, od danas još veća, mnogo veća", naveo je Šabić.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Wed, 25 May 2016 14:38:12 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5983/%C5%A0abi%C4%87%3A+Obaveza+da+se+objasni+Savamala+sada+jo%C5%A1+ve%C4%87a
Šabić: Objekti u Savamali nisu bili nelegalni http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5980/%C5%A0abi%C4%87%3A+Objekti+u+Savamali+nisu+bili+nelegalni.html Beograd -- Poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić kaže da objekti u Savamali nisu bili nelegalni i da u tu postoji više počinjenih krivičnih dela.
 
"Ako su objekti nelegalni, zna se kako se ruše po zakonu i ako postoje konačna rešenja o rušenju. Objekti u Savamali nisu bili nelegalni i ja bih mogao da vam navedem sedam ili osam krivičnih dela koja su se tamo dogodila", izjavio je Šabić za N1.

Prema njegovim rečima, realno je očekivati da će zaštitnik građana podneti još jedan izveštaj i da će postupak nadzora biti sproveden ne samo u odnosu na policiju već i na još neke organe vlasti.

"Ja sam razgovarao s ljudima koji su kupili imovinu od države. Kada se suočite sa čovekom koji kaže to je objekat koji je pre 70 godina sagradila Iskra, državno preduzeće, i nikad niko nije pokrenuo postupak za rušenje tih objekata, nikad niko to nije doveo u pitanje i nije krenuo u postupak rušenja. Ne samo što su rušili već i što je u tim objektima bila imovina", rekao je Šabić.

Premijer Vučić nedavno je rekao da su objekti koji su u naselju Savamala porušeni u noći 25. aprila bili "bespravni objekti, koji su ružno izgledali i od kojih su korist imali samo oni čiji su bili".

S druge strane, poverenik Šabić smatra da je prošlo dovoljno vremena i da je policija trebalo da reaguje.Naveo je da su ljudi koji su se našli povređenim podneli sudu zahtev za dokaze i da sud treba da izađe na lice mesta i utvrdi činjenice, ali da se sada čisti šut na tom mestu, pa se može pomisliti da se čiste dokazi.

"Tamo stoje table Beograd puta, ne znam šta oni rade. Ušao sam na sajt Beograd puta tamo ne postoje radovi, nema nikakvih radova, nejasno je zašto se to dešava i neko mora da objasni šta se tamo radi", rekao je Šabić.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 23 May 2016 15:21:29 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5980/%C5%A0abi%C4%87%3A+Objekti+u+Savamali+nisu+bili+nelegalni
Šabić: I da su bespravni - ne mogu fantomke, gluvo doba... http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5975/%C5%A0abi%C4%87%3A+I+da+su+bespravni+-+ne+mogu+fantomke%2C+gluvo+doba....html Beograd -- Tvrdnje da su u Savamali srušeni bespravni objekti je neprimerena i potpuno irelevantna, kaže poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić.
 
Kako kaže, čak i da objekti jesu bespravni, savršeno je jasno da njihovo legalno uklanjanje sprovode ljudi pod fantomkama u gluvo doba noći uz brojna kršenja prava građana.

"A posebno, apsolutno neumesno je bilo to da se gradonačelnik javno zapita ‘A ko kaže da je počinjeno neko krivično delo?'", rekao je Šabić u intervjuu za NIN komentarišući nedavna dešavanja u Savamali.

On dodaje da je nasilničko ponašanje, uništavanje tuđe stvari, neotklanjanje opasnosti, povreda slobode kretanja, teška krađu, čak i razbojništvo...

"A krađa nekoliko komada vatrenog oružja bi, u bilo kom kontekstu, po prirodi stvari, morala biti predmet posebne pažnje nadležnih", ističe poverenik.

Prema njegovim rečima, da se formacija od tridesetak ljudi u crnom, pod fantomkama i s palicama u rukama, samo prošetala gradom, to bi morao biti događaj vredan maksimalne pažnje i reakcije.

Šabić je saopštio i da je reč o situaciji koja zahteva da bude prioritet nadležnih, a da je loše što njihovo dosadašnje postupanje to nije potvrdilo.

"Ne samo da gotovo dve sedmice nije preduzeto ništa na razjašnjenju slučaja, nego je stvar dodatno opterećena famoznim čišćenjem šuta u organizaciji gradskih vlasti. Ta naknadna akcija je mnoge asocirala na uništavanje dokaza", dodaje on.

Ministar policije Nebojša Stefanović rekao je da je "spin" to što je glavna vest u Srbiji rušenje tri nelegalna objekta u Savamali.

Kako kaže, rušenje na takav način ne sme da se dešava, ali ne treba da bude glavna vest u Srbiji.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

]]>
Wed, 18 May 2016 14:04:30 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5975/%C5%A0abi%C4%87%3A+I+da+su+bespravni+-+ne+mogu+fantomke%2C+gluvo+doba...
"Slučaj "Savamala" će pokazati u kom pravcu ide Srbija" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5971/%22Slu%C4%8Daj+%22Savamala%22+%C4%87e+pokazati+u+kom+pravcu+ide+Srbija%22.html Beograd -- Zaštitnik građana Saša Janković ocenio je da će dalje postupanje državnih organa u slučaju rušenja u Savamali pokazati u kom pravcu Srbija ide.
On je naveo da će razvoj situacije pokazati i da li država postoji za sve ili samo za neke.

Zaštitnik građana ocenio na televiziji N1 da vladavina prava u Srbiji posrće jer je prisutan trend relativizacije zakona i jer je često potrebna politička volja da bi se zakoni sprovodili.

Premijer Aleksandar Vučić rekao je danas da su u beogradskom naselju Savamala srušeni bespravni objekti i da policija radi svoj posao i da ne treba davati značaj tome.

Janković je rekao da čak i ako su rušeni nelegalni objekti "ono što je zidano noću, mora da se ruši po danu i po zakonu".

U noći između 24. i 25. aprila ljudi koji s fantomkama na glavama porušili su objekte u Hercegovačkoj ulici u Savamali u Beogradu. Iako su građani pozivali policiju i tvrdili da ih ljudi s maskama na glavama maltretiraju, policija nije reagovala i upućivala ih je na komunalnu policiju.

Zaštitnik građana objavio je juče izveštaj o radu policije te noći u kome se navodi da je policijskim službenicima iz vrha službe naređeno da građane upućuju na komunalnu policiju.

On je na N1 ponovio da je policija dostavila snimke poziva građana te noći, ali da je šef smene prvobitno rekao da snimci njegovih razgovora s dežurnim operaterima ne postoje, ali da su oni ipak postojali i dostavljeni ombudsmanu.

Janković je rekao da se kontrola državnih organa u Srbiji i dalje percipira kao "nužno zlo".

"Narodna skupština ove godine nije razmatrala izveštaje nezavisnih organa, a to je nezakonito", rekao je Janković.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 12 May 2016 14:48:04 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5971/%22Slu%C4%8Daj+%22Savamala%22+%C4%87e+pokazati+u+kom+pravcu+ide+Srbija%22
RAZGOVOR-BORIS BUDEN: „Hasanbegović je potpuno u pravu kada tvrdi da je antifašizam floskula“ http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5967/RAZGOVOR-BORIS+BUDEN%3A+%E2%80%9EHasanbegovi%C4%87+je+potpuno+u+pravu+kada+tvrdi+da+je+antifa%C5%A1izam+floskula%E2%80%9C.html Boris Buden, kulturni teoretičar, prevoditelj, publicist; trenutno gostujući predavač na Bauhaus-Weimar Universitätu. Šira javnost najviše ga pamti po esejima koje je objavljivao u Arkzinu, a naknadno su publicirani u zbirci Barikade (dva izdanja). U razgovoru s Budenom pretresli smo pitanje antifašizma kao pojma i prakse s obzirom na domaće i šire europsko iskustvo u dugom trajanju, uz priziv alternative trenutnoj revizionističkoj konjunkturi.
 
Na prošlogodišnjoj tribini o NOB-u istaknuli ste njegovu temeljnu modernističku dimenziju: zahtjev za elementarnom univerzalnošću i egalitarnošću; od Suvinova „u pokretu smo konačno priznati kao ljudi" do socijalističke revolucije i radničkog samoupravljanja. Koliko je 1990. godina kao "nulta godina" i inzistiranje na Državi umjesto Republike mjesto istine ne samo potpunog prekida s progresivnijim tradicijama domaćeg (socijalističkog) modernizma nego i konačne provincijalizacije/kolonizacije Hrvatske?

- Možda je najbolje najprije govoriti o kontinuitetima jer mi se oni čine zanimljivijima. Nije riječ samo o činjenici da je hrvatska država 1990. godine već postojala, postojala je i potpuno razvijena institucionalna infrastruktura građanske nacionalne kulture, kao i građanska inteligencija koja je najvećim dijelom bila u potpunosti nacionalno osviještena, zahvaljujući prije svega nacionalnom obrazovanju čiji su temeljni elementi bili hrvatski jezik, koji smo svi u školi javno zvali tim imenom, kao i hrvatska povijest "od stoljeća sedmog". Nacionalizam u svojoj historijskoj građanskoj formi nije bio krvni neprijatelj komunističkog sistema kojeg je taj sistem nedemokratski, dakle totalitarno progonio, nego je bio njegov strukturni element kao i njegov legitimacijski horizont. To se još danas čuje u onoj poznatoj tezi da bez partizana, odnosno hrvatskih komunista ne bi bilo samostalne hrvatske države. Ta fraza nužno reducira i komunizam i antifašizam kao svjetskopovijesne fenomene na nacionalnu odnosno nacionalističku teleologiju. Sve što postoji nalazi svoje opravdanje samo u mjeri u kojoj služi naciji. Ukoliko joj ne služi, samim tim ne valja. Dakle, antifašizam je u redu, ali samo zato jer je poslužio ostvarenju hrvatske države. Da nije, bio bi suvišan, odnosno Hrvati ne bi imali nikakvog razloga boriti se protiv fašizma. To je ono što mislim kad kažem da je nacionalizam još uvijek ultimativni legitimacijski horizont politike i ideologije u Hrvatskoj. Ali i tu je riječ o kontinuitetu. I komunisti su svoju vlast nacionalistički legitimirali. Daleko od toga da su radili na uništenju nacije, zatiranju svega hrvatskoga kako se danas govori. Naprotiv, čitav projekt historijskog komunizma u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji sastojao se u ideji da se naciji, kao historijski naslijeđenoj realpolitičkoj kategoriji, dade nekakav socijalni sadržaj. Da se Hrvatice i Hrvati opismene, da se operu i obuku, da im se izgradi krov nad glavom i upale žarulje po domovima, da se zaposle, da grade sebe i društvo, da svakog dana u svakom pogledu kulturno i ekonomski napreduju i da se napokon nauče hodati u korak s modernim svijetom i da pritom ne eksploatiraju jedni druge, ne gule jedni druge do gole kože, to je bio projekt modernizacije hrvatske nacije koji je došao iz šume na partizanskim bajunetama.

Možemo li reći baš samo "iz šume", niotkud; ne zanemarujemo li tu kontinuitet s međuratnim radničkim i komunističkim pokretom? Istovremeno, mitska figura šume rezonira s jednom vrstom diskvalifikacije partizanskog pokreta.

- "Šuma" je rasistička malograđanska metafora za kulturnu inferiornost partizana, nešto kao "Srbi" ili "Hercegovci" jučer, a "migranti" danas ili još bolje sutra. Izraz je proizvod fantazije o zdravoj, normalnoj, ni lijevoj ni desnoj, samodovoljnoj jezgri građanske kulture koja je žrtva primitivaca izvana, nepismenih, partizanskih odrpanaca koji lože peći hrastovim parketom, uzgajaju svinje u kadama ... Kao takva ona nije samo gola laž, jer ju je lako historijski osporiti, nego je autentično nedemokratska. Upravo je ta priča o seljačinama iz šume izraz najprimitivnijeg, tada već historijski dekadentnog, rasističkog elitizma nekadašnje građanske klase, njene patološke asocijalnosti. Baš je ta klasa bila nesposobna da vidi dalje od svoga nosa, od svojih egoističnih malograđanskih interesa, odnosno prije svega nesposobna da pokrene opću društvenu i kulturnu modernizaciju. A što se komunističkog pokreta tiče, pa on je već tada bio podijeljen. Dok je s jedne strane bio u stanju mobilizirati ogromnu emancipacijsku energiju koja je u relativno kratkom vremenu uspjela ostvariti revolucionarne civilizacijske pomake, bilo da je riječ o općem opismenjavanju ili o ravnopravnosti žena, o masovnom izlasku žena kao žena na društvenu, kulturnu i političku pozornicu, što nitko drugi, uključujući i građansku klasu, nije bio u stanju, s druge strane je oportunistički preuzeo institucionalni aparat nacionalne države i građanske kulture vjerujući da mu može udahnuti novi socijalni, emancipacijski sadržaj. Rezultat je bio taj historijski kompromis koji je progonio komuniste do njihova historijskog kraha devedesetih.

U kom smislu taj kompromis ili ta ambivalentnost komunističkog pokreta utječe na današnju stvarnost, odnosno kako se to proturječje socijalističkog modernističkog projekta razriješilo u ovom što poznajemo (i) kao postsocijalizam?

- Pa upravo u smislu onoga što zovem kontinuitetom, u smislu činjenice da komunistički pokret kod nas ne samo da je pretpostavljao nacionalno građanstvo, nego ga je realno, dakle društvenoekonomski upravo omogućio u modernom smislu stvarajući ono što danas pred našim očima definitivno nestaje, relativno široku, hrvatsku, građansku middle class koja je bila autentični proizvod jugoslavenskog samoupravnog socijalizma i socijalni supstrat nacionalne građanske kulture. Naravno, nije postojala nacionalna buržoazija - njenu ulogu je igrala socijalistička tehnokracija, također potpuno tržišno osviještena, koja se, u historijskom momentu postkomunističke akumulacije kapitala, odnosno po naški kriminalne privatizacije, nije uspjela konstituirati u nacionalnu buržoaziju sposobnu da pokrene postkomunistički razvoj. Umjesto nje dobili smo neku vrstu domaće lumpenburžoazije koja je korupcijski umrežena s kompradorskim političkim elitama. Obje su samo nominalno nacionalne, dok su realno pod komandom i kontrolom institucija supranacionalne političke, financijske ili vojne moći. Smiješno je reći da je Hrvatska danas suverena. Hrvatski je narod bio suveren u bivšoj Jugoslaviji i to zajedno s ostalim njenim narodima. Jugoslavenski komunisti nisu samo obećali suverenost u antifašističkoj borbi, oni su je bili u stanju i realpolitički ostvariti, za razliku od ustaša, četnika i ostalih fašističkih kolaboranata. Ali čitav taj historijski projekt socijalizacije i modernizacije nacije definitivno je propao.

Zašto je propao?

- Pa možda je bolje reći da je poražen, politički i ideološki, na onoj historijskoj sceni na kojoj se odigrao epohalni raspad čitave industrijske moderne uključujući i njezinu najvažniju društvenu instituciju, socijalnu državu blagostanja, bilo u njenoj zapadnodemokratskoj, metropolskoj formi, bilo u njenoj realsocijalističkoj, perifernoj verziji. Kad kažem da je socijalistički projekt poražen, mislim na to da je poražen u klasnoj borbi, dakle da se nije uspio suprotstaviti ofenzivi klasnog neprijatelja koji nije nasrnuo samo na nekakvo socijalističko društvo, nego na društvo kao takvo, koji je razorio sam socijalni temelj bilo kakve socijalističke emancipacijske politike. Poražen je i ideološki. Kad je došao u krizu sedamdesetih, spremno je čekala neoliberalna ideologija da ponudi alternativu, odnosno da sebe ponudi kao nužnost bez alternative, odnosno kao logiku same stvarnosti, same ljudske prirode. Neoliberalizam je danas na djelu upravo onda kada javno zdvaja nad bespotrebnim ideološkim podjelama, nad vječnom borbom ustaša i partizana i zaziva okretanje budućnosti, reformama, post i nadideološkoj idili nacionalnog zajedništva. Pritom olako zaboravljamo da neoliberalizmu demokracija uopće ne treba. Ili kako je to Hayek rekao u posjetu Pinochetu, da mu je liberalna diktatura draža od demokratske vlade koja ignorira liberalizam. Uostalom ni naši liberali nemaju nikakvih ideoloških problema s hadezeovskim postfašizmom, dok god on obećava takozvane reforme.

Kod nas je restauracija kapitalizma koincidirala s ratom; u kojem smislu tu možemo govoriti o nužnosti i kontingenciji, a u kom o prekidima i kontinuitetu?

- Dolazak Tuđmana na vlast, pa i sam taj takozvani Domovinski rat, koji ne samo da se mogao nego i morao izbjeći, naše su domaće otjelovljenje onoga što Naomi Klein naziva doktrinom šoka - korištenje krize, odnosno kod nas tada nacionalističke ratnohuškače mobilizacije masa i naposljetku samoga rata kao paravana iza kojega se implementira nepopularna politika, konkretno masovna eksproprijacija cijele jedne klase vlasnika nad sredstvima za proizvodnju. To je ono što se misli kada se govori o radnicima koji su otišli na front da bi pri povratku svoje tvornice i hotele našli u rukama novih privatnih vlasnika. Ukratko, kriminalna privatizacija kao mehanizam postkomunističke akumulacije kapitala. Ali ponovo naglašavam, i tu je često riječ o kontinuitetu. Nije samo bivši jugoslavenski sistem samoupravljanja sadržavao mnoge elemente neoliberalizma, nego je i sam Tuđman prije element kontinuiteta nego prekida. On sam je autentični proizvod komunističkog sistema. Kao što je poznato, Tuđman je bio otpočetka pripadnik najviših slojeva jugoslavenske upravljačke elite. Iz današnje postjugoslavenske perspektive moglo bi se reći da je zemlja u kojoj su tipovi kao Franjo Tuđman zauzimali takve, upravo stratosferske društvene i političke položaje, nužno morala propasti. To se odnosi i na Tuđmana kao žrtvu totalitarističkog sistema. Uvjeren sam da bi danas devedeset posto Hrvatica i Hrvata pristalo odguliti do u dan Tuđmanovu robiju, ako bi poslije toga mogli uživati generalsku penziju u vili u sjevernom dijelu Zagreba, igrati tenis i u dokolici žvrljati gluposti po papiru. Ali to su prošla vremena. Hrvatska je danas nacija bez društva i bez suverenosti, domoljublje i ništa više.

Jednom prilikom ste rekli kako je „identitet kost za glodanje koju vam dobace prije nego vas ogule do gole kože"; drugom kako „morate ući u rat s ćirilicom da biste zamračili činjenicu da je radna nedjelja proširena na 60 sati i da će poslodavci imati pravo da otpuštaju trudnice". Identitarnost je pojela i pojam antifašizma - postavlja li se kao jedini istinski politički emancipatoran onaj antifašizam koji u obzir uzima socijalne i klasne odnose? Odnosno onaj o kojem obično govorimo kao o (autentičnom, a izbrisanom) historijskom iskustvu NOB-a.

- To što se zvalo Narodnooslobodilačka borba bilo je, da upotrijebim Freudov termin, naddeterminirano, dakle čvorište mnogih značenja iz kojeg je nemogući izdvojiti jednu jedinu nit. Elementi socijalne revolucije tu su izmiješani s elementima nacionalpatriotske obrane domovine, recimo u borbi protiv talijanske okupacije Dalmacije, ili naprosto borbe za goli život kao što je bio slučaj sa Srbima u NDH koji su pod ustaškim terorom bili egzistencijalno ugroženi. Ostalo je politika odnosno ideologija, koja je odlučujuća u artikulaciji i organizaciji borbe. A ona nije bila naprosto komunistička. Nevjerojatno je da je danas, kada su javne debate zasićene povijesnim temama i kada su profesionalni povjesničari glavne zvijezde u tim debatama, upravo elementarno povijesno znanje potpuno irelevantno. U hrvatskoj javnosti danas nije rijetkost čuti kako se jedna zakašnjela blairistička forma historijske socijaldemokracije, mislim na hrvatski, danas Milanovićev SDP, naziva komunizmom pa čak i boljševizmom. NI KPJ 1941. godine nije bila boljševička partija. Da je, vodila bi klasni, a ne narodnooslobodilački rat. Kategoriju naroda kao političkog subjekta u revolucionarni komunistički pokret, umjesto radničke klase, uveo je Dimitrov 1935. godine na 7. kongresu Kominterne, redefinirajući ga kao antifašističku kategoriju: narod su svi oni koji podržavaju borbu protiv fašizma, bez obzira na klasnu pripadnost. To se zvalo politikom narodnog fronta i u osnovi je reakcija komunističkog pokreta na poraze koje je doživio i Italiji i Njemačkoj, gdje su radničku klasu u velikom dijelu uspjeli mobilizirati fašisti. Riječ "boljševik" kada se danas rabi u javnosti obična je psovka, točnije, fašistička psovka i nema realnog referenta, nego je simptom radikalno desne, postfašističke hegemonije u Hrvatskoj.

A to nas dovodi do pitanja (ne)sposobnosti onog što danas određujemo kao antifašizam da se istinski politizira, odnosno - da artikulira postojeće društvene antagonizme na politički djelotvoran način.

- Nažalost, i pojam antifašizma, kako se danas koristi u javnosti, također je skovan pod uvjetima te iste hegemonije. On je rezultat jedne retroaktivne operacije na historijskoj stvarnosti kojom je s nje odstranjeno maligno strano tijelo komunizma. Tako je komunizmu uvaljeno svo zlo, svi zločini, a antifašizam se šepuri uokolo kao kategorija historijske nevinosti. Ali ni taj antifašizam također nije nevin. Zar je tako teško sjetiti se one silne količine nasilja koje je aktivirano u borbi protiv fašizma i to sa strane zapadnih saveznika? Ali danas se govori samo o komunističkom teroru, ne i o demokratski legitimiranom antifašističkom teroru. Pa nisu komunisti spržili zapaljivim bombama više od pola milijuna njemačkih civila ili bacili atomske bombe na žene i djecu u Japanu. Nevinost je ideološka, a ne realno politička odnosno historijska kategorija. "Samo kamen je nevin, čak ni dijete", napisao je svojedobno Hegel, definirajući nevinost kao čisto nečinjenje, apsolutnu nedjelatnost. Možda je u tome i problem kod nas danas kada je antifašizam u javnoj upotrebi najčešće izgovor za politički oportunizam, za svoju suprotnost, dakle za nesuprotstavljanje fašizmu.

Kako se u tu konstelaciju uklapa (iznuđena) izjava aktualnog ministra kulture, Zlatka Hasanbegovića, da je antifašist?

- On to može tvrditi upravo zato što antifašizam danas nije politički faktor, što je izgubio svoj mobilizacijski naboj, što je stav bez realnog političkog učinka. Upravo zato što je tako benigan, bezopasan, što niti laje niti grize, svatko može biti antifašist, pa tako i jedan uvjereni postfašist. U tom smislu Hasanbegović je potpuno u pravu kada tvrdi da je antifašizam floskula. Da nije, ne bi se po cijeloj zemlji, na stadionima i ulicama orilo od ustaških pozdrava, ne bi ustaški i fašistički simboli ukrašavali hrvatske gradove, ne bi se Predsjednica družila s tipovima koji se slikaju u nacističkim uniformama, uostalom ne bi sam Hasanbegović bio ministar, a bogme ne bi ni ova naša lokalna socijaldemokracija stajala u stavu mirno pred crnokošuljašima i čestitala im dan pobjede nad antifašizmom kako se to onom jadniku, socijaldemokratskom gradonačelniku Splita omaklo. Dogodila mu se u stvari prava freudovska omaška koja je iznijela na vidjelo njegovu nečistu savjest, odnosno istinu ne samo njegova kolaboracionističkog oportunizma nego i činjenicu da hrvatska realnost danas izgleda kao da su 1945. godine pobijedile ustaše, a ne partizani. Čak bih se usudio reći da je antifašizam ušao u Ustav samo zato što je već tada postao floskula. Instalirala ga je Tuđmanova ideologija pomirenja, naša domaća provincijalna verzija kraja historije u kojem sve suprotnosti, svi sukobi interesa, da ne spominjemo klasne sukobe unutar nacije, postaju stvar prošlosti. Tako je i antifašizam zakopan u dubine povijesne zbiljnosti, kao davno položen temelj hrvatske državnosti, ali samo zato da nam podupire ovaj današnji ustaški krov nad glavom. Riječ je o radikalnoj asimetriji između partizana i ustaša. Dok su prvi pospremljeni u zločinačku, totalitarnu prošlost, drugi uživaju kao heroji sadašnjice. Ista asimetrija vrijedi i za floskulu o dva totalitarizma. Da se stadionom orilo "smrt fašizmu - sloboda narodu" utakmica bi sigurno bila prekinuta.

U više navrata ste se poigrali s primjerom kako je "i nacistička Europa bila ujedinjena Europa". Koliko je novi val revizionizma prilog konačnom cementiranju Hrvatske u novu europsku internacionalu, i to, tradicionalno, kao njezine vojne krajine?

- Problem je u tome što se u Hrvatskoj od 1991. godine na ovamo fantazija zvana Europa nikada nije spustila u stvarnost, kako onu historijsku tako i ovu aktualnu. Ona je bila i ostala neka vrsta vulgarno utopijske destinacije, prema kojoj Hrvatska stalno putuje, ali nikako da stigne. To je zato što je u Hrvatskoj Europa još uvijek normativni ideal, zamišljeno mjesto na kojem je sve kako treba. Koliko je taj pojam Europe ambivalentan, najbolje se vidi u stavovima hrvatskih liberala koji bespomoćno zdvajaju nad hrvatskom dolinom suza u kojoj nesposobna korumpirana država i njeni besposleni, birokratski trutovi, takozvani uhljebi, žive na grbači poštenih i marljivih poduzetnika i onemogućavaju takozvane reforme, odnosno konačnu privatizaciju svega postojećega. Pritom kao uzor i mjeru oni stalno spominju neku normalnu, uređenu državu, tamo negdje u Europi, na Zapadu, gdje je sve na svojem mjestu i valjda nitko nikoga ne eksploatira. Panama Papers su nedavno iznijeli na vidjelo da globalna elita, uključujući i onu najrazvijenijih zemalja Zapada, danas sjedi na neoporezovanoj imovini vrijednoj između 20 i 30 trilijuna dolara. Korupcija je strukturalni element globalnog kapitalizma, a ne mjera lokalne zaostalosti. A kad je o zahtjevu za privatizacijom državnih firmi riječ, onda bi se kao primjer mogle uzeti Njemačke savezne željeznice, firma u stopostotnom vlasništvu njemačke države koja godišnje preveze skoro trećinu čovječanstva, ima dakle preko dvije milijarde putnika odnosno preveze dnevno dvije Hrvatske. Nikome ne bi palo na pamet u Njemačkoj nazvati radnike koji to ostvaruju uhljebima ili trutovima. Kao što se ne može onih 60 posto Bečana koji žive u socijalnim, dakle javnim sredstvima dotiranim stanovima nazivati društvenim parazitima. Naprotiv, Beč je proglašen za najudobniji grad za život u svijetu. Upravo zbog tog svog boljševizma kako bi rekli naši provincijalni privatizeri svega postojećega. Ali važno je shvatiti da se realnost kako kod nas tako i u Europi ne može ideološki simplificirati.

Da se vratimo pitanju europskog fašizma, odnosno Europe koja nominalno počiva na temeljima antifašizma.

- Europa ne samo da je historijski jednom već bila ujedinjena pod nacifašizmom, njeni današnji navodno antifašistički temelji također su historijska, dakle kontingentna, promjenjiva kategorija. Danas nije teško zamisliti Europu pod vlašću ultradesnih, rasističkih, postfašističkih političkih elita, što je u Srednjoj Europi, Mađarskoj, Poljskoj, odnosno u Hrvatskoj, djelomice već stvarnost. Nije dakle teško zamisliti Europu Marine Le Pen, britanskih euroskeptika, njemačke Pegide i AFD-a, nizozemskog Geerta Wildersa, i njihovih vaneuropskih političkih fanova, od Erdogana do Putina i Trumpa. U tom smislu Karamarkov HDZ, odnosno pojava tipa Hasanbegovića ne samo da ne moraju biti nikakva mjera hrvatske zaostalosti u odnosu na Europu, nego naprotiv, pioniri novog europskog poretka, vizionari nove Europe koja će osloboditi Brevika iz zatvora kao borca za europsku slobodu, u Auschwitzu komemorirati žrtve komunističkog terora i slaviti Adolfa Hitlera kao prvog ujedinitelja rasno čiste, arijevske Europe, kojeg su azijatski, komunistički totalitaristi otjerali u tragično samoubojstvo. Hoćemo li onda moći tužakati toj Europi Karamarka, Hasanbegovića i njihove postfašističke pobočnike? Onome tko će reći da pretjerujem s ovim mračnim vizijama, mogu samo ponoviti onaj Gramscijev slogan o pesimizmu razuma koji, naravno, ima smisla samo ako je praćen optimizmom volje. A za taj optimizam volje ima u Hrvatskoj dovoljno razloga, odnosno dovoljno onih koji već sada ne pristaju na ovu stvarnost. To su ljudi kojima ne treba nikakva Europa ni kao normativni uzor ni kao instancija tužakanja na koju se može delegirati vlastita demokratska volja. Oni ni u čemu ne zaostaju za Europom, a ponajmanje u svojoj sposobnosti da se konstituiraju u suvereni subjekt demokratske volje. To je suverenost koja još ima realnog smisla sada kada je od onog takozvanog sna o suverenoj hrvatskoj državi ostala samo još ova realna postfašistička mora. I to je suverenost za koju Europa nije normativni uzor koji se u našoj prokletoj provincijalnosti i zatucanosti nikada neće dostići, a ponajmanje instancija pritužbi od koje se očekuje da nam, umjesto nas samih, ostvari pravdu i slobodu, nego je historijski otvorena demokratska mogućnost, potencijalni horizont bolje budućnosti. Riječ je o tome da u odnosu na Europu sami sebe vidimo iz radikalno različite perspektive, ne kao one koji trebaju Europu, nego naprotiv, kao one koje ta Europa treba da bi uopće imala kako za nas, tako i za sve ostale, neku bolju budućnost.

Pisali ste o "djeci postkomunizma", represivno infantiliziranoj nakon rušenja komunističkih režima Istočne Europe - tj. vraćenoj u školske klupe da sriču abecedu demokracije ispočetka. Problematiziramo li liberalno hegemoniziranje pojma (ili kvalifikacije) građanske participacije, gdje bismo mogli locirati kontinuitete socijalističkog citoyena s civilnim društvom u Hrvatskoj početkom devedesetih? Možda, i naročito, u Antiratnoj kampanji (ARK) i Arkzinu, kojih ste bili dijelom?

- Ideologija postkomunističke tranzicije nastoji izbrisati svaku svijest o kontinuitetu s prošlim sistemom. Ona fantazira postkomunističkog čovjeka kao kulturno i politički nezrelu osobu koja kao da je upravo izišla iz prirodnog stanja i pojma nema o demokraciji, o svojim civilnim i socijalnim pravima, i koja baš kao takva ne može preuzeti odgovornost za samu sebe. Zato ona infantilizira postkomunistička društva namećući im tutore raznih vrsta, od transnacionalnih institucija političke i vojne moći, NATO-a, Europske unije, do banaka i velikih korporacija, zatirući u korijenu svaku praksu suverenosti. Tu se teza o historijskoj nezrelosti postkomunističkih masa koristi da bi se njima ideološki i politički potpuno ovladalo. To je danas u nas realnost. Iako je već četvrt stoljeća prošlo od ostvarenja parlamentarne demokracije, hrvatski narod odnosno hrvatske političke elite još uvijek su pod vlašću staratelja bez čijeg odobrenja nisu u stanju donijeti ni najjednostavniju odluku. Ali to je vrijedilo i za takozvano civilno društvo koje je predstavljeno kao neko novorođenče u pelenama koje bez brige i kontrole staratelja ne bi preživjelo ni dana. Riječ je o interesu dominacije i o obezvrjeđivanju svakog historijskog iskustva, što je razlog da upravo ova represivna infantilizacija poskomunističkih društava stvara plodno tlo njihove refašizacije. Ali ARK i Arkzin znali su se tomu oduprijeti i ne samo osvijestiti kontinuitet s prošlošću nego i s budućnošću. Evo jedne anegdote. Neki dan u Parizu francuski filozof Alain Finkielkraut posjetio je onu masu koja protestira na Place da la Republique, onaj nuit debout, protest protiv implementacije neoliberalne politike. Ali izviždali su ga, otjerali su ga vičući za njim da je rasist. Finkielkraut je i devedesetih došao kod nas kao veliki prijatelj Hrvatske kako se to onda govorilo, i dočekala ga je naša nacionalna liberalna elita koja se zgražala nad hadezeovskim, hercegovačkim primitivcima, iako nije ništa imala protiv hrvatskog nacionalizma. Tada smo mi u Arkzinu bili rijetki koji smo Finkielkrauta izviždali, upravo zbog njegove nacionalističke retorike. U Parizu ovih dana, isti je trg nešto prije posjetio i Varoufakis kojega su ljudi s oduševljenjem pozdravili. Eto to je ta razlika odnosno pozitivni diskontinuitet. Danas postoji alternativa, nešto što mi prije dvadesetak godina nismo imali. U tome su ljudi danas koji protestiraju u Hrvatskoj protiv ove refašizacije o kojoj govorimo u velikoj historijskoj prednosti pred nama iz devedesetih. Oni ne samo da imaju svijest o alternativi, oni jesu ta alternativa. Zato se s optimizmom može reći, ne, devedesete se nisu vratile. I moramo učinit sve da se više nikada ne vrate.

Autorka: Milena Ostojić

Izvor: lupiga.com

Originalni članak možete pogledati OVDE

]]>
Wed, 11 May 2016 10:32:26 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5967/RAZGOVOR-BORIS+BUDEN%3A+%E2%80%9EHasanbegovi%C4%87+je+potpuno+u+pravu+kada+tvrdi+da+je+antifa%C5%A1izam+floskula%E2%80%9C
Izbori i druge priče http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5964/Izbori+i+druge+pri%C4%8De.html Glasanje je završeno. Velika demokratska utakmica je odigrana a rezultat je očekivan. Možda jedino iznenađenje predstavlja otkriće da nezavisne agencije koje procenjuju rezultate izbora i daju prognoze pred izbore zapravo uopšte nisu nezavisne. Rezultati koji su polako pristizali, tokom cele izborne noći su prilično varirali u zavisnosti od toga ko ih saopštava. Mnogi su polagali nade da će nedoumice razrešiti zvanični podaci Republičke izborne komisije, ali ti rezultati nikako nisu pristizali. Pokazalo se i da RIK može poslužiti političkoj garnituri na vlasti kao prigodan instrument za vršenje pritiska na ostale političare u ovoj trci. Ovo je dovelo do retko interesantnog momenta u celom izbornom procesu – u sred noći dok većina ljudi spava, kada su specijalne emisije završene, predstavnici opozicije su se sakupili ispred jednog ekrana u sedištu RIK-a iščekujući rezultate i zahtevajući odgovore na njihove primedbe.

Mejnstrim mediji su još jednom pokazali kako se objektivnim izveštavanjem štiti postojeći poredak - analize političkih komentatora koje smo mogli da slušamo su se svodile na kalkulacije oko toga ko bi sa kim mogao u koaliciju i da li je kiša uticala na izlaznost. Retko gde se mogla čuti analiza politika koje zastupaju partije koje ulaze u parlament, ali to izgleda i nije važno.

Kako deluje, na kraju su svi koji su te noći bili pred malim ekranom u RIK-u odahnuli - politička elita je zadovoljena. Vučić je sa naprednjacima ponovo osvojio više od polovine mesta u republičkoj skupštini. Dačić, koji predvodi socijaliste u koaliciji sa Palminom Jedinstvenom Srbijom, je na drugoj poziciji. Na treću je izbio veteran Vojislav Šešelj sa haškom aurom oko sebe - mnogi polažu nade da će njegovo prisustvo skupštinske debate učiniti zanimljivijim. Bivši ministar Radulović i njegove tehnokrate su takođe ušli. Zatim su tu i iskusni funkcioneri Tadić, Čeda, Čanak. Vratila se i Demokratska stranka Srbije ovog puta u kombinaciji sa Dverima. Zapravo ništa novo.

Deo redakcije Mašine dopunjen saradnicima, je ispratio izbornu noć i pokušao da izvuče neke zaključke iz dubina dosade kojoj smo prisustvovali:

 

Jelena Lalatović, članica organizacije Marks21 i polaznica seminara Mašine
Stefan Slavković, novinar NIN-a i saradnik magazina Liceulice
Bojana Tamindžija, polaznica seminara Mašine
Stefan Aleksić, član redakcije Mašine
Vladimir Simović, član Centra za politike emancipacije i saradnik Mašine
Marko Miletić, deo uredništva Mašine

 

OK je ne glasati

Vučić nije odneo ubedljivu pobedu zbog velikog broja apstinenata, već zato što Srpska napredna stranka, u sprezi sa tajkunima, stranim investitorima i vlasnicima krupnog kapitala, može da manipuliše voljom birača. Apokaliptične vizije antidemokratskog, autoritarnog i represivnog društva (na čijoj izgradnji elite iz praktično svih postojećih stranaka decenijama kontinuirano rade), koje građanska opozicija zazivasa ciljem da krivicu za mračnu budućnost svali na one koji nisu izašli na birališta, u najboljem slučaju predstavljaju naivnu i pojednostavljenu interpretaciju stvarnosti.

Ideja da treba glasati za bilo koju opozicionu stranku kako Vučić i naprednjaci ne bi imali apsolutnu većinu pogrešna je jer demokratiju izjednačava sa formom parlamentarnog dijaloga, koji najčešće sistemski izostavlja glas najvećeg broja ljudi, u suštini se svodeći na raspodelu resursa među ekonomskim elitama čiji glasnogovornici sede u skupštini.

Strastveno zagovaranje izlaska na izbore posledica je odsustva klasne perspektive u izbornom procesu. Naime, sve stranke na političkoj sceni Srbije zastupaju interese krupnog kapitala, zašta im je neophodna legitimizacija kroz institucije liberalne demokratije. Nasuprot moralne obaveze da se sačuva demokratija na nivou puke apstrakcije i samo zato što njihovi lideri imaju drugačiju retoriku i imidž od Vučića stoji klasna odgovornost koja nas sprečava da svoj glas damo nekoj od partija koje su učestvovale u privatizacijama, rezovima u javnom sektoru i donošenju antiradničkih zakona.

Dalje, između SNS-a, (van)parlamentarne opozicije i onih stranaka koje nisu do sada učestvovale u političkom životu postoji visok stepen saglasnosti na polju fiskalne i spoljne politike, zbog toga što i proevropske i proruske opcije svoje programe zasnivaju na diktatu imperijalnih centara moći - Brisela ili Moskve.

Jelena Lalatović

Šta nam nisu obećali i zašto?

Reći da je SPS-ovo pozivanje na „tradiciju borbe za radnička prava" nekakvo zalaganje za interese radništva bliže je cinizmu negoli naivnosti, a pitanje je šta je trenutno štetnije. Isto važi i za Stefanovićevo proglašenje Zakona o radu „robovlasničkim", te Vulinovo seirenje kako DS-u legislativno uređenje robovlasništva nije bilo mrsko 2001. i 2005. godine. Svi su u pravu, premda niko nema prava da bude u pravu. I svi to znaju.

Otuda je povremeno laprdanje o gorućim društvenim problemima u okviru predizborne kampanje bilo iznuđeno i uopšteno, mada bi iskrenost („Drago glasačko telo, realni problemi s kojima se susrećete nas, pravo rečeno, ne zanimaju previše.") u najgorem slučaju tek razvejala iluziju kako su izbori služili nečemu drugom do utvrđivanju Vučićeve hegemonije, čak i s manje poslaničkih mesta no pred izbore.

Zato je Sanda Rašković Ivić tek stidljivo pomenula rodnu ravnopravnost, pretpostavljajući da se to od nje, kao očigledno žene, negde i očekuje. Zato je SNS bez mnogo pompe obilazio sigurne kuće. Zato je pitanje drugih manjinskih prava isključivo potpalo pod nadležnosti izbornih lista nacionalnih manjina. Nije se pričalo o pravima LGBT populacije. Nije se romorilo o stanju u zdravstvuobrazovanju, energetici, javnom sektoru uopšte. Naprotiv, ponavljala se neprecizna mantra o rastu životnog standarda, neargumentovanom obaranju nadnaravnog režima bez argumenata, uz sentimentalni prstohvat realpolitičkog građanskog ujedinjenja. Ovi izbori nisu služili uvođenju promena, već održavanju statusa kvo, uz preraspodele pljačkaških i interesnih nadležnosti. Jer, kada odeljenski siledžija zakaže odeljenski sastanak kako bi se raspravilo pod kojim će uslovima odeljenje pristati na dalje šamaranje, drugima ostaje samo da pripreme obraz i eventualno se malko uzjogune. Obećanja bi, u ovim okolnostima, i njima bila radovanja, a toliko ludi ipak nisu.

Stefan Slavković

„Miloje iz Zagužana"

U predizbornoj kampanji na društvenim mrežama su se izdvojili, pored stranačke agitacije, i oni glasovi apologeta građanske ideologije čije je zalaganje za izlazak na izbore adresiralo (pretpostavljenu) visokoobrazovanu srednju klasu. Oslanjajući se na stereotipe po kojima je visokoobrazovani sloj građana skloniji apstinenciji, a niskoobrazovani (valjda u nemogućnosti da razluči demagogiju od politike) glasa po inerciji (ili za sendvič) za nazadne političke opcije, vukući sa sobom u ambis, i ovaj prvi, moralno i intelektualno superiorniji sloj.

Pored toga što su ovakvi stavovi izrazito kultur-rasistički - što možda najbolje reprezentuju neki od predizbornih memova, poput „Ako ne glasaš ti, glasaće Miloje iz Zagužana koji nema osnovnu školu" i „Ne znam za koga da glasam, da neznam znao bih" - oni pokazuju političku kratkovidost ove retorike. Osim toga, oni pokazuju i ciljeve i domete njenih glavnih apologeta - prezerviranje sistemskih struktura i zadržavanje svojih, makar minimalno, povlašćenih mesta u njima.

Agitacijom za izalazak na izbore, ova struja je pozivala da se glasa za one stranke koje bi procese obespravljivanja stanovništva pri sprovođenju neoliberalnih reformi valjda radili demokratičnije, evropskije i stručnije, što ekonomski programi stranaka, kao i dosadašnje učešće u vlasti nedvosmisleno pokazuju.

Nakon izbora i, očekivane, ubedljive pobede naprednjaka, ovakva politika se iscrpljuje ušuškavanjem u rezignaciju pa društvene mreže preplavljuju izjave tipa „Ko zadnji izađe nek ugasi svetlo" i „Kad niste glasali nemate pravo ni da se žalite", indiferentna prema činjenici da nijedna od ponuđenih političkih opcija nije nudila raskid sa neoliberalnim politikama, koji je nužan uslov da svaki hipotetički Miloje iz sela - koje se inače zove Zagužanje - ima mogućnosti da bira da li će da se školuje.

Bojana Tamindžija

Samo jako!

Na marginama izbornih dešavanja - posle špalira „nezavisnih analitičara" koji prežvakavaju opšta mesta - obitavaju vesti sa granice zabavnog i ozbiljnog. Najveća vest s'onu stranu izbornih rezultata: Ljubiša Preletačević Beli i lista „Samo jako!" u Mladenovcu, koja je osvojila drugo mesto. U pitanju je humor-lista, lokalna verzija italijanskog fenomena Pet zvezda sa svojim frontmenom Beppe Grillom - glumcem i komedijantom. Kod ovakvih političkih fenomena u pitanju je specifični pristup političkoj sferi: preterivanje, eksces i hiperrefleksija dnevne politike.

Iako ovakve inicijative najčešće kreću upravo iz zezancije, njihova je pojava strukturno uslovljena i nužna. Jer, na delu je odraz opšte tačke građanske antipolitike: politika je gotovo neizbežno loša i neproizvodna a horizont političkog delovanja je trebljenje „dobrih" od „loših" političara. Zato sistem možda možemo nadigrati tako što ćemo ga izvrnuti ruglu pokazujući da političari nisu ništa drugo do komedijanti te da ih mogu zameniti i oni pravi? Ako je politika septička jama, možda poverenje zaslužuju oni koji će je takvom prikazati bez zakrivljenja? Možda poverenje zaslužuje neko ko iskreno laže?

Ali, zapravo se radi o osavremenjenom fenomenu dvorske lude - jedine koja sme da ismeje suverena i da izvuče živu glavu - pružajući time izduvni ventil za strogo kontrolisanu pobunu.

Stoga se ne bi trebalo nadati da je u pitanju prelomni trenutak u razvoju demokratije u Srbiji: „udri brigu na veselje" i pored svega nije validna politička alternativa. Pre će biti da se radi o fenomenu medijskog grebanja o spektakl nego o spektakularnom horizontu radikalno novih politika. Reč je o specifičnoj dinamici medijske sfere i jednoj veoma tržišnoj strategiji: mediji vole eksces, politički šarlatani im ga pružaju pa je interesni brak neizbežan. Humor ipak ne leči sve boljke a primer Italije i originalnog klovna-političara pokazuje to: onog trenutka kada ga je prošao šok inicijalnog uspeha, Beppe Grillo je veselje udario na jeftinu desnu populističku demagogiju.

Politička je staza u buržoaskoj demokratiji uska, i ponuđeno je samo nekoliko kanala kojima se možete kretati.

Stefan Aleksić

Ludost izbora bez izbora

Šta su nam doneli izbori? Na prvi pogled ništa novo. A i kako da nam donesu bilo šta novo kada je garnitura igrača poprilično zastarela. Pogled na budući saziv parlamenta pokazuje da se u političkoj sferi Srbije u proteklih 26 godina višestranačja formirala jedna uskointeresna garnitura profesionalnih političara, koja se samo povremeno smenjuje na državnim funkcijama. Politička oligarhija! Jer malo koja opcija koja ulazi u skupštinske klupe nije već, u ovom ili onom obliku, učestvovala u vlasti.

Ali ipak, zapanjujuće je koliko su se sve opcije tokom kampanje predstavljale kao da nude neki novitet. Valjda misle da su ljudi kratke pameti. A deluje da većini postaje jasno da probleme u kojima se nalazi naše društvo ne mogu rešiti isti oni ljudi koji su ih i stvorili. Pored silne kampanje koja je bila prisutna u javnosti i pozivala ljude da izađu i glasaju za bilo koga, samo da glasaju (jer navodno ako ne glasaju nemaju prava da se bune naredne 4 godine), izlaznost je skočila za svega par procenata u odnosu na 2014. godinu. A upravo ova mantra o glasanju i nemanju prava na kritiku ako se ne glasa i demaskira nedemokratičnost liberalne demokratije koja svu političku aktivnost naroda svodi na taj jedan dan kada se dobija mogućnost šaranja izbornih listića - na kojima pak nema ponuđenog izbora.

Možda i ne treba biti do kraja ciničan, pa valja priznati da su neke opcije nudile alternativu. Ali ta alternativa se na kraju svela na retoriku dok se partijsko organizovanje i dalje odvijalo po već ustaljenom modelu u kojem je odlučivanje rezervisano za nekolicinu, a izgradnja šireg pokreta (i/ili uključivanje već postojećih) koji bi uključio šire društvene slojeve u političku sferu potpuno je zapostavljena. Pokušaj desnice da postavi izbore na referendumske noge - Evropa ili Rusija - takođe je bio jalov. I dalje je pitanje ekonomske alternative ostalo nedotaknuto jer su se političi programi vrteli oko presipanja iz šupljeg u prazno - nećemo da damo ovim, već onim investitorima, nećemo ovaj, već onaj kapital. Ono ključno pitanje - ko proizvodi bogatstvo, a ko ga prisvaja - ostalo je neadresirano. Dok se ne pojavi opcija koja će ovo pitanje staviti u sam centar svog političkog delovanja, izbori ostaju ludost, odnosno ponavljanje iste stvari uz očekivanje drugačijih rezultata. Potrebna nam je promena.

Vladimir Simović

I šta sad da radimo?

Program u izbornoj noći jeste bio loš, ali očajavanje oko toga je upravo ono što se od nas hoće. Pasivnost, letargija, taman dok se još ponešto rasproda ili ugasi. Alternativa se ne čeka, već svi moramo učestvovati u njenoj izgradnji, a to nije lak posao, put je dug i po svemu sudeći, prečica nema.

Mogućnosti političkog delovanja se ne iscrpljuju u izbornoj trci - ovo je (ideološka) matra koja se mora prevazići. Postoji čitav niz aktivnosti, koje se mogu i moraju raditi ma koliko ponekad delovale dosadno i uzaludno. Evo odmah i jednog predloga spiska neophodnih koraka: izgradnja pokreta; stvaranje infrastrukture; izučavanje mogućnosti horizontalnog organizovanja; promišljanje modela nove ekonomije van tržišnih principa; rad sa sindikatima i autonomnim radničkim grupama; edukacija; još edukacije; stvaranje medijskog prostora; ukidanje fiskalnog saveta; kritika svega postojećeg; samokritika; implementiranje drugačijih modela proizvodnje na mikro nivou; prevazilaženje patrijahalnih odnosa; stvaranje materijane baze za organizaciju; menjanje odnosa prema životnoj sredini; borba za očuvanje tekovina socijalne države - javno finansiranog i svima dostupnog zdravstva i školstva; odbrana drugih javnih resursa i usluga - voda, struja, prevoz;...

Spisak je dug, ima šta da se radi. Prvi maj je prva prilika.

Marko Miletić

Izvor: masina.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 9 May 2016 12:31:18 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5964/Izbori+i+druge+pri%C4%8De
Verovali ili ne : Bill Gates: Only Socialism Can Save the Climate, ‘The Private Sector is Inept’ http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5962/Verovali+ili+ne+%3A+Bill+Gates%3A+Only+Socialism+Can+Save+the+Climate%2C+%E2%80%98The+Private+Sector+is+Inept%E2%80%99.html Bill Gates explains why the climate crisis will not be solved by the free market.
In a recent interview with The Atlantic, billionaire tech magnate Bill Gates announced his game plan to spend $2 billion of his own wealth on green energy investments, and called on his fellow private sector billionaires to help make the U.S. fossil-free by 2050. But in doing so, Gates admitted that the private sector is too selfish and inefficient to do the work on its own, and that mitigating climate change would be impossible without the help of government research and development.

"There's no fortune to be made. Even if you have a new energy source that costs the same as today's and emits no CO2, it will be uncertain compared with what's tried-and-true and already operating at unbelievable scale and has gotten through all the regulatory problems," Gates said. "Without a substantial carbon tax, there's no incentive for innovators or plant buyers to switch."

Gates even tacked to the left and uttered words that few other billionaire investors would dare to say: government R&D is far more effective and efficient than anything the private sector could do.

"Since World War II, U.S.-government R&D has defined the state of the art in almost every area," Gates said. "The private sector is in general inept."

"When I first got into this I thought, ‘How well does the Department of Energy spend its R&D budget?' And I was worried: ‘Gosh, if I'm going to be saying it should double its budget, if it turns out it's not very well spent, how am I going to feel about that?'" Gates told The Atlantic. "But as I've really dug into it, the DARPA money is very well spent, and the basic-science money is very well spent. The government has these ‘Centers of Excellence.' They should have twice as many of those things, and those things should get about four times as much money as they do."

In making his case for public sector excellence, the Microsoft founder mentioned the success of the internet:

"In the case of the digital technologies, the path back to government R&D is a bit more complex, because nowadays most of the R&D has moved to the private sector. But the original Internet comes from the government, the original chip-foundry stuff comes from the government-and even today there's some government money taking on some of the more advanced things and making sure the universities have the knowledge base that maintains that lead. So I'd say the overall record for the United States on government R&D is very, very good."

The ‘Centers for Excellence' program Bill Gates mentioned is the Center for Excellence in Renewable Energy (CERE), which is funded in part by the National Science Foundation (NSF). The NSF, which operated with roughly $7.1 billion in 2014, is the source of one-fourth of federal funding for research projects at over 2,000 colleges, universities, K-12 schools, nonprofits, and businesses. The NSF has even funded research by over 200 Nobel laureates, including 26 in just the last 5 years alone. The NSF receives more than 40,000 proposals each year, but only gets to fund about 11,000 of them. Bill Gates wants this funding to be dramatically increased.

"I would love to see a tripling, to $18 billion a year from the U.S. government to fund basic research alone," Gates said. "Now, as a percentage of the government budget, that's not gigantic... This is not an unachievable amount of money."

As evidence around the world shows, the U.S. doesn't have to reinvent the wheel to be a green energy juggernaut - it can simply look to currently-existing examples in countries with socialist policies - like Germany and China, for instance - on how to become a leader in green energy. And according to Bill Gates, the rest of the world will follow the lead if the biggest countries set the bar.

"The climate problem has to be solved in the rich countries," Gates said. "China and the U.S. and Europe have to solve CO2 emissions, and when they do, hopefully they'll make it cheap enough for everyone else."

This past July, Germany set a new record by generating 78 percent of its electricity from renewable sources, beating its previous record of 74 percent in May of 2014. Germany generated 40.65 gigawatts from wind and solar energy, 4.85 gigawatts from biomass, and 2.4 gigawatts from hydropower, for a total of 47.9 gigawatts of green energy when total electricity demand was at 61.1 gigawatts. Over the past year, Germany decreased its CO2 output by 4.3 percent. This means greenhouse gas emissions in Germany are at their lowest point since 1990.

But in terms of raw investment, China's $80 billion green energy investment is more than both the U.S. ($34 billion) and Europe ($46 billion), combined. And those investments are already paying dividends. While coal is still China's biggest source of electricity, the world's biggest polluter aims to have its use of fossil fuels peak in 2030, and trend downward after that. Additionally, China's solar production outpaces all other countries combined.

Between 2000 and 2012, China's solar energy output increased dramatically from 3 megawatts to 21,000 megawatts. And its solar output increased by 67 percent between 2013 and 2014 alone. In 2014, China actually managed to decrease its CO2 emissions by 1 percent, with further reductions expected in the coming years.

China also powers more homes with wind energy than every nuclear power plant in the U.S. put together. China's wind output provided electricity to 110 million homes in 2014, as its wind farms generated 16 percent more power than in 2013, and 77 gigawatts of additional wind power are currently under construction. China's energy grid is currently powered by 100 gigawatts of green energy, and aims to double green energy output to 200 gigawatts by 2020.

Bill Gates wants the U.S. to be an additional green energy leader, and expresses hope that there may still be enough time for the U.S. to take green energy investment seriously, and that the public sector can be instrumental in preventing a 2-degree increase in global temperatures.

Autor: Tom Cahill 

Izvor: usuncut.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 25 Apr 2016 16:51:35 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5962/Verovali+ili+ne+%3A+Bill+Gates%3A+Only+Socialism+Can+Save+the+Climate%2C+%E2%80%98The+Private+Sector+is+Inept%E2%80%99
Prve fotografije iz oslobođene Palmire: Najpoznatiji spomenici su nestali zauvijek, no dio svjetske baštine ipak je spašen od kulturocidnog ISIL-a http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5956/Prve+fotografije+iz+oslobo%C4%91ene+Palmire%3A+Najpoznatiji+spomenici+su+nestali+zauvijek%2C+no+dio+svjetske+ba%C5%A1tine+ipak+je+spa%C5%A1en+od+kulturocidnog+ISIL-a.html Sirijska vojska ostvarila je jučer jednu od svojih najvećih pobjeda - oslobodili su grad Palmiru u kojem se nalaze i drevne ruševine grada, dio UNESCO-ove svjetske baštine. Palmira ili "Grad palmi" od jučer je napokon ponovno miran - sirijska vojska, uz intenzivnu pomoć ruskih zračnih snaga, porazila je ISIL, teroriste koji su grad kontrolirali od svibnja prošle godine.

Uz grad, koji je prije upada ISIL-a brojio oko 50,000 stanovnika, nalaze se antičke ruševine koje se smatra jednom od najvažnijih kulturalnih lokacija na prostoru Bliskog istoka. ISIL je uništio dio antičkih spomenika s eksplozivom - bile su to scene koje su šokirale cijeli svijet.

Danas stižu prve fotografije antičkih spomenika iz Palmire nakon ulaza sirijske vojske. Jedan od najvažnijih spomenika - slavoluk pobjede - više ne postoji, ISIL su ga raznijeli. Također više nema ni Dioklecijanovog vojnog kampa. Nema ni slavnog hrama Bel kojeg su ISIL srušili dinamitom.

Prostor muzeja je također devastiran, no, srećom sirijske vlasti uspjele su pojedine važne predmete prebaciti u Damask prije nego je ISIL zauzeo grad.

Kulturocidni i genocidni teroristi ipak nisu stigli sve sravniti sa zemljom i određen broj spomenika je i dalje tu. Ruska novinska agencija Sputnik objavila je prve fotografije antičkih spomenika u Palmiri nakon jučerašnjeg oslobođenja od strane sirijske vojske:

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

 

]]>
Tue, 12 Apr 2016 11:32:24 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5956/Prve+fotografije+iz+oslobo%C4%91ene+Palmire%3A+Najpoznatiji+spomenici+su+nestali+zauvijek%2C+no+dio+svjetske+ba%C5%A1tine+ipak+je+spa%C5%A1en+od+kulturocidnog+ISIL-a
Javni čas o Srebrenici http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5952/Javni+%C4%8Das+o+Srebrenici.html Predavanje Svjetlane Nedimović - Srebrenica: mapiranje genocida i post-genocidno društvo
 
"Uredno je prebrisano da je 1992., između ostalog, i produkt 1990. Tj. da je ratu i genocidu prethodila totalna destrukcija društva i poretka. Društva i poretka možda u krizi, ali društva koje je do tada, barem u nekoj mjeri, živjelo ideju upravljanja sobom. Barem u nekom mikrosvijetu lokalne zajednice i radnog mjesta. A otpočelo je, nije bez značaja da se kaže, raspodjelom imovine i sfera moći i uticaja. Ako su ta nezgodna neprijateljstva, te tenzije, ta iskonska mržnja već tu, šta ćete - možete samo raditi menadžment. Nama su prodali menadžment etničkog sukoba. Politolozi mu tepaju kao „power sharingu", ja sam sasvim uvjerena da se radi o sirovoj teritorijalnoj segregaciji vlasti i privatizaciji svega društvenog na osvojenoj teritoriji na kojoj je zauzeta vlast. Sjećanje na brižljivo osmišljen plan destrukcije društva koje je imalo kakvo-takvo iskustvo oslobađanja, emancipacije, samoupravljanja, napredovanja, to sjećanje blijedi zato što se aktivno suzbija. Sistematski se suzbija bilo kakav otvoreniji odnos sa prošlošću prije 1992. Zašto? Zato što prošlost krije one mogućnosti koje nismo odabrali. Dobili smo obrazac odnosa sa prošlošću i obrazac odnosa sa sadašnjošću. Obrazac odnosa sa prošlošću je takav kao da je u pitanju koreografija nekog plesa iz 18. stoljeća gdje svako od nas ima svoju ulogu. Zna se koji se datumi obilježavaju, mimo toga se ne priča, zna se ko će žaliti, ko će govoriti, ko će poricati, ko će glasno ćutati. Naš odnos sa prošlošću je rutiniziran. Zvuči paradoksalno ali tako jeste. Društvo koje ne može da se dogovori oko minimalne forenzičke istine, a istovremeno je dogovorilo koreografiju. I ono što je meni najstrašnije kada govorim o sadašnjem društvu jeste da u toj koreografiji ima mjesta čak i za one najgadnije izjave poricatelja genocida i zločina ali nema mjesta za heretike koji žele govoriti o tom društvu kao danas živućem društvu.

U takozvanim aktivističkim krugovima smo pak dobili projektima diktiranu, profesionalnu i formalizovanu preokupaciju emocionalnim i moralnim aspektima našed odnosa sa prošlošću. Dobili smo, prosto, ushićenje, kad mali Srbi i mali Bošnjaci igraju šah u omladinskom kampu i niko nikog ne ubije. Ne postavlja se uopšte pitanje - kako su nastale strukture koje su kontruisane da produkuju i reprodukuju nejednakost, dominaciju i represiju, a koje čine da se mi osjećamo ushićenim što se djeca za petnaest dana nisu poklala, i što nam trebaju i projekat, i budžet, i donacija da oni igraju šah. Možete da kritikujete, možete da posmatrate, možete da pišete izvještaje, možete da čak i stojite sa transparentima ali mi smo izgubili sposobnost da djelujemo direktno. Ne kao molioci, ne kao tražitelji, ne kao zagovaratelji, nego kao oni koji rade sami i o tom radu odlučuju. To vam je OSCE-ovska demokratija, nešto kao Vasina torta s Natrenom.

Sve to dugujemo društvenom inženjeringu društvene demencije u procesu demokratizacije. Izgubljeno je čak i poimanje drugačijeg djelovanja kao legitimnog. Izbrisano je političko iskustvo društva u kom se krila mogućnost drugačijeg puta ka demokratiji. Kakvo god da je naše istorijsko-političko iskustvo u jugoslovenskom samoupravljanju bilo, a bilo je prilično nesavršeno, i to je eufemizam, ali je postojala ideja upravljanja sobom u tim radnim i lokalnim zajednicama. Transfomativna, stvaralačka ambicija u odnosu sa prošlošću kao i u odnosu sa sadašnjošću može pripadati samo društvu koje ima ideju o upravljanju sobom. U bilo kom drugom slučaju i sadašnjost i prošlost bivaju instrumentalizovani za potrebe hegemonije a prošlost je još uvijek u BiH najpouzdanija i najtvrđa valuta.

Dakle, ako se vratim a početak, da li je društveno-politički rad u BiH društvu specifičan zato što se radi o post-genocidnom društvu, ako prihvatimo i tu odrednicu? Ja se usuđujem tvrditi da specifičnosti koje detektujem proizlaze, koliko iz činjenice genocida, toliko i iz poretka konstituisanog na totalnom razaranju jednog društva koje je uključilo i genocid. Bez tog poretka, uprkos onome što se dešavalo između 1992. i 1995., da nam nisu zakrčeni ti kanali ka istinskom političkom iskustvu koje smo imali, da smo imali šansu da se oporavimo."
 
Snimak predavanja možete pogledati OVDE 
]]>
Mon, 4 Apr 2016 12:21:09 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5952/Javni+%C4%8Das+o+Srebrenici
Karadžiću 40 godina, kriv za genocid u Srebrenici http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5949/Karad%C5%BEi%C4%87u+40+godina%2C+kriv+za+genocid+u+Srebrenici.html Hag izrekao prvostepenu presudu Radovanu Karadžiću za zločine u BiH od 40 godina zatvora, ocenjeno da je odgovoran za genocid u Srebrenici i opsadu Sarajeva.
 
Izricanje presude počelo je u 14h, a nakon nešto manje od dva sata predsedavajući veća sudija O-gon Kvon naveo je da je Karadžić kriv za 10 od 11 tačaka optužnice

Karadžić je prvostepeno proglašen krivim za genocid u Srebrenici, dok je oslobođen optužbi za genocid u sedam bosanskih opština, tokom rata u BiH od 1992. do 1995.

Na ovu presudu i Karadžić i tužilaštvo Haškog tribunala imaju pravo da ulože žalbu, a do pravosnažnosti presude on će ostati u pritvoru Haškog tribunala.

U preostalih devet tačaka, Karadžić je proglašen krivim za progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, nehumana dela, terorisanje civilnog stanovništva, nezakonite napade na civile i uzimanje međunarodnih talaca. Ta krivična dela kvalifikovana su kao zločini protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja rata.

Kako je naveo sud, bivši predsednik RS snosi odgovornost za genocid u Srebrenici, ima individualnu odgovornost za zločine protiv čovečnosti, ubistva i kršenje zakona i običaja ratovanja u sedam opština.

Takođe, veće smatra da Karadžić snosi odgovornost za udruženi zločinački poduhvat tokom opsade Sarajeva, za udruženi zločinački poduhvat otmice pripadnika snaga UN.

Karadžić je kriv za genocid u Srebrenici

"Karadžić je izdao direktivu 7, kojom su se intenzivirale restrikcije humanitarne pomoći što je dovelo do katastrofalnih uslova u Srebreničkoj enklavi", naveo je sudija.

Dodao je da je potom komanda Drinskog korpusa izdala naređenje za akciju usmerenu ka enklavama Srebrenica i Žepa

"Dejstva su počela 6. jula, tri dana kasnije Karadžić je saznao da su prošireni uslovi za napad na Srebrenicu, odobrio je napad i naredio da se zauzme Srebrenica. Zbir okolnosti posle nametanja restrikcija na humanitarnu pomoć i napad na Srebrenicu i atmosferu u Potočarima stvorio atmosferu prinude da bosanski Muslimani nisu imali alternativu osim napuštanja enklave. Veće je uvereno da su Mladić, Živanović, Krstić, Popović i Kosorić delili zajednički cilj da se eliminišu bosanski Muslimani iz Srebrenice", naveo je sudija.

"Najmanje 5.115 bosanskih Muslimana je ubijeno u događajima u Srebrenici i oko nje. Pretresno veće nije moglo da potvrdi da se incident dogodio kako se u optužnici navodi. Veće se uverilo da su ova ubijanja obavljena na sistematski način i dobro organizovanim planom. Operaciju su sprovodili oficiri Vojske Republike Srpske i to nije bilo moguće bez odobrenja generala Ratka Mladića", dodao je sudija.

Sudsko veće je podsetilo da je optuženi priznao da je odobrio plan da se smanji enklava u Srebrenici, ali negira da je razmatrano pogubljenje zarobljenika.

Istakao je i da nije imao obaveštenja o pogubljenju, a Pretresno veće je utvrdilo da su on i Mladić osmislili dugoročni plan sa ciljem da se bosanski Muslimani prisilno uklone iz Srebrenice, a to što je uspostavio strukturu bosanskih Srba u Srebrenici pokazuje nameru da se trajno i prisilno uklone iz Srebrenice.

Pretresno veće je uvereno van svake sumnje da je optuženi znao da hiljade zarobljenih muškaraca bosanskih Muslimana čine veliki procenat muškaraca iz Srebrenice. Saglasio se sa delom plana koji se odnosio na eliminaciju zarobljenika između 13. jula i 17. jula pa nije intervenisao niti sprečio ubijanje. Naredio je prebacivanje u Zvornik, gde su oni pobijeni.

"To je jednako nameri da se bosanski Muslimani iz Srebrenice unište kao takvi", navelo je Veće i dodalo da je Karadžić kriv za genocid u Srebrenici kao član udruženog zločinačkog poduhvata", ističe Veće.

Nije bilo genocida u sedam opština

Sudija je naveo da Veće nije zaključilo da je postojala genocidna namera po prvoj tački optužnice, koja se odnosi za genocid u sedam bosanskih opština, kod optuženog, ostalih u udruženom zločinačkom poduhvatu, niti kod fizičkih počinilaca zločina.

"Veće nije moglo da izvede zaključak da je počinjen genocid ni na osnovu obrasca počinjenog zločina. Nije se uverilo da je postojala namera da se unište grupe bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata. Nema dokaza da je u sedam opština počinjen genocid", rekao je Kvon.

Prvi deo presude, kako je rekao sudija O-gon Kvon, odnosi se na zločine u 20 opština. Od marta 1992. godine, kako je rekao, srpske snage preuzele su vlast i tokom tog perioda imale su "organizovan i jasan nacrt zločina" protiv nesrpskog stanovništva.

"Srpske snage su ubile mnoge Muslimane i Hrvate tokom napada. Žrtve su streljane i u zarobljeništvu. U drugim slučajevima, žrtve su premlaćene nakon čega su umirale", rekao je Kvon.

Sudija je potom dodao da je optuženi bio od vitalne važnosti u promovisanju paralelnih državnih, vojnih, policijskih i političkih struktura kako bi se sproveo cilj udruženog zločinačkog poduhvata da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone sa teritorija na koje su bosanski Srbi polagali pravo.

"Pretresno veće je zaključilo da je Karadžić trebalo da zna da je nesrpsko stanovništvo bilo izloženo riziku, ali je optuženi sledio plan, svestan da zločini mogu da budu počinjeni i svesno je preuzeo rizik", dodao je Kvon.

Sudija je dodao da u slučaju Karadžića postoji individualna krivična odgovornost za progon, istrebljivanje, ubistva, deportacije i prisilno premeštanje kao zločina protiv čovečnosti, kao ni za ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja.

"Pretresno veće se uverilo da nije počinjen genocid u sedam opština i optuženi se ne proglašava krivim po tački 1 optužnice. Krivica je utvrđena za zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja", naveo je Kvon.

Sudsko veće je navelo da su napadi u Sarajevu vršeni neselektivno i da su na meti bili civili.

Sudija je dodao i da su bosanski Muslimani želeli Zapad na svojoj strani, pa je bilo slučajeva kada su otvarali vatru na teritorije pod njihovom kontrolom, ali su takvi događaji beznačajni u odnosu na ono što je radila druga strana.

Sudsko veće je ocenilo da Radovan Karadžić snosi individualnu odgovornost za ubistvo, protivpravni napad na civile, širenje terora, kršenje običaja ratovanja i za ubistvo kao zločin čovečnosti tokom opsade Sarajeva u periodu od maja 1992. do oktobra 1995.

Veće je ocenilo da je Karadžić znatno doprineo zločinačkom planu širenja terora među civilnim stanovništvom Sarajeva, kroz snajpersku paljbu i granatiranje tokom opsade grada. Kako je navedeno, zajednički plan sprovodio je politički i vojni vrh bosanskih Srba - Ratko Mladić, Stanislav Galić, Dragomir Milošević, Nikola Koljević, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik.

Kako je naveo predsedavajući veća, Karadžić je kao vrhovni komandant VRS izdavao i odobravao vojne direktive koje su se odnosile na Sarajevo, štoje produžilo opsadu.

"On je koristio kampanju kao sredstvo pritiska na bošnjačko rukovodstvo i na međunarodnu zajednicu, kako bi ispunio svoje političke ciljeve", navelo je veće.

Veće je zaključilo da je doprinos optuženog udruženom zločinačkom planu bio toliko bitan, da se bez njega napadi na civilno stanovništva ne bi ni izvršili - kao u slučajevima Mladića, Galića i Miloševića.

Optužnica

ptužbe protiv Karadžića usredsređene su na progon Muslimana i Hrvata širom u BiH 1992-95, koji je u sedam opština imao razmere genocida; kampanju artiljerijskih i snajperskih napada radi terorisanja stanovništva Sarajeva tokom rata u BiH; uzimanje osoblja Unprofora za taoce u maju i junu 1995, te genocid u Srebrenici u julu 1995.

U završnim rečima, u oktobru 2014, tužioci su zatražili da sudije Karadžića proglase krivim po svim tačkama optužnice i osude na doživotni zatvor.

Karadžić, koji se branio sam, zatražio je da bude oslobođen, tvrdeći da tužioci nisu dokazali njegovu krivicu tokom suđenja.

S komandantom Vojske RS Ratkom Mladićem, Karadžić je u optužnici označen kao ključni učesnik u zajedničkom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bilo trajno uklanjanje, putem zločina, Muslimana i Hrvata sa teritorija širom BiH koje su srpski lideri proglasili svojim.

Pored genocida nad Muslimanima u Srebrenici sistematskim ubijanjem oko 7.000 muškaraca, Karadžiću se optužnicom na teret stavlja i genocid nad Muslimanima i Hrvatima u opštinama Bratunac, Brčko, Foča, Ključ, Kotor Varoš, Prijedor, Sanski Most, Višegrad, Vlasenica i Zvornik.

Proces protiv Karadžića počeo je u Hagu u oktobru 2009, ali je tužilaštvo prvog svedoka pred sudije izvelo tek sredinom aprila 2010.

Na kraju dokaznog postupka, u junu 2012, tužioci su tvrdili da su izneli "obilje dokaza" o Karadžićevoj krivici za genocid i progon nesrba.

U Karadžićevu odbranu, iskaze je dalo 248 svedoka. Na poziv raspravnog veća, svedočio je jedan svedok. U spis je, tokom suđenja, uvedeno 11.000 dokaznih predmeta, a zapisnik ima 48.000 stranica.

Prvu optužnicu protiv Karadžića za genocid u Srebrenici Tribunal je podigao krajem jula 1995. Karadžić je, međutim, ostao na slobodi do 21. jula 2008. kada su ga u Beogradu uhapsile vlasti Srbije.

U Hag je izručen 30. jula te godine, a u prvom pojavljivanju pred sudijom Tribunala odbio je da se izjasni o krivici. Po pravilima suda, u spis je bilo uvedeno da se Karadžić izjasnio da nije kriv.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

]]>
Fri, 25 Mar 2016 18:50:47 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5949/Karad%C5%BEi%C4%87u+40+godina%2C+kriv+za+genocid+u+Srebrenici
Aleksej Kišjuhas Šta čini fašistu? http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5946/Aleksej+Ki%C5%A1juhas+%C5%A0ta+%C4%8Dini+fa%C5%A1istu.html Da li se Zemlja okreće oko Sunca? Da li su čovek i druge žive vrste proizvod evolucije putem prirodne selekcije? Da li su drevni Egipćani izgradili piramide? Da li je na delu globalno zagrevanje? Da li stvari padaju zbog gravitacije? Da li je Napoleon poražen kod Vaterloa? Da li su vakcine spasile milione života? Da li je Zemlja okrugla? Da li je Milan Nedić bio fašista?
 
Ovo su neka od pitanja koja 2016. godine sebi i drugima postavljaju samo neuki, neobavešteni, izmanipulisani ili zlonamerni ljudi. Inače ih dobro poznaju i razumeju i deca u osnovnoj školi. Pa ipak, u ponedeljak je u Višem sudu u Beogradu održano još jedno, treće po redu, ročište posvećeno negiranju ovih prirodnih istina i istorijskih činjenica. To jest, posvećeno rehabilitaciji fašiste, Hitlerovog sluge i narodnog izdajnika Milana Nedića. Istini za volju, svojevremeno su vatikanski sudovi odlučivali i o tome da li se Zemlja okreće oko Sunca ili ne. Ponekad čak i spaljivali nevernike i jeretike u vezi sa tim. Ali je istina ipak uporno isplivavala na videlo. I sad, jedna od istina koja se rehabilitacijom lika i zlodela Milana Nedića želi iskriviti ili promeniti je ona o tome da li je Nedić bio fašista.

 

Naime, najčešća taktika ove rehabilitacije i sličnih izliva istorijskog revizionizma u mozak je sledeći narativ: iako Milan Nedić jeste bio na čelu marionetske vlade u okupiranoj Srbiji, on sam sa tim fašizmom veze nije imao. Ni luk jeo ni Jevreje ubijao, bio je samo srpski patriota i nacionalista, te branilac privatne svojine i slobodnog tržišta. Zbog toga su ga i zli, naopaki i od srpstva odrođeni komunisti toliko ocrnili, pa moramo da mu rehabilitujemo ugled i da unucima vratimo spomenutu imovinu pride. Siroti debeljko tananih emocija, nepopravljivo zaljubljen u srpskog seljaka i Majku Srbiju, (samo)ubica Nedić bio je tek "tragična ličnost" pod žrvnjem prekomplikovanih istorijskih i geopolitičkih sila. Drugim rečima, jako je to sve složeno i kompleksno i nadasve emotivno, ali fašista nije bio nikako. Ovakav prdež mozga ravan je onom o Zemlji kao o ravnoj ploči. Ali, da bismo zemaljskim sudovima pripomogli sa, hm, činjenicama, važno je razumeti zašto Milan Nedić jeste bio fašista. To jest, šta čini fašistu?

Fašizam i fašista jesu etikete koje se lepe češće i više nego smrad na majmuna. Koriste se za diskreditaciju političkih protivnika, najčešće za ljude koji imaju netolerantna, neliberalna ili nekomunistička gledišta. Poenta fašizma nije u političkoj represiji, niti u diktaturi, pošto dotična upravljačka nepočinstva mogu odlikovati mnoge pojedinačne vođe i režime sa svih strana političkog spektra. Na drugoj strani, često se greši i u pretpostavci da je fašizam samo jedan uzani istorijsko-ideološki incident koji je poražen u Drugom svetskom ratu i koji valja vezivati samo za režime i ličnosti Musolinijeve Italije i Hitlerove Nemačke. A i bilo je i ostalo i britanskih, američkih, francuskih, belgijskih, ruskih, ukrajinskih, rumunskih, mađarskih, hrvatskih, srpskih i drugih fašizama i fašista u raznim istorijskim periodima. Zapravo, nemački fašizam ili nacionalsocijalizam od 1920-ih do 1945. godine koji, hvala "History Channel"-u, najčešće identifikujemo sa fašizmom - pre je bio specifična nego karakteristična verzija evropskog fašizma. Dakle, fašizam jeste jedna i heterogena i hibridna politička ideologija, ali je uprkos tome sačinjena od određenog korpusa osobenih i specifičnih ideja.

S tim u vezi, fašizam je politička ideologija koju čine sledeći sastojci ili potporni stubovi: (1) iracionalizam, (2) militantni nacionalizam, (3) princip liderstva, (4) glorifikacija države i (5) antikomunizam. Dok su nemački fašisti ili nacisti ovom tragičnom spisku zla i naopakog dodali i (6) rasizam, odnosno antisemitizam. Nakon što se dobro izmuti i promućka u krvi i tlu, ovaj spisak sastojaka za spravljanje fašističke torte, škembića, dimljenih creva ili sličnih iznutrica, kuvari od društvenih naučnika nazivaju "fašistički minimum". Upravo da bi razlikovali fašizam od onoga što fašizam nije, pred spomenutom problematikom fašizma kao jeftine samolepljive etikete za sve i svakoga. Drugim rečima, nije svaki pojedinačni militantni nacionalizam automatski i fašizam. Kao ni svaka glorifikacija države. Baš kao što to, sami za sebe, nisu ni svaki pojedinačni iracionalizam, autoritarno liderstvo ili antikomunizam. Ali, svi ovi sastojci uzeti zajedno, čine taj fašistički minimum, odnosno čine ideologiju fašizma.

A politička ideologija, vladavina i ponašanje Milana Nedića, predstavljaju udžbenički, slikovno rečnički ili školski primer - fašizma. Krenimo redom, uz svesrdnu pomoć citata i ostale građe iz studije "Potisnuta istina: Kolaboracija u Srbiji 1941-1944." Olivere Milosavljević. Kada je reč o (1) iracionalizmu, Nedić i njegov režim su glasno agitovali protiv prosvetiteljskih ideala razuma i progresa, istovremeno zagovarajući iracionalni "svetosavski" i "zadružni duh" srpskog naroda i države. Prema Nedićevoj propagandi, ovakvo mistično "svetosavlje" bilo je "iskonski" prisutno u srpskom (seljačkom) narodu kao plod njegove "patrijarhalne" i "rasno biološke stvarnosti". U svojim izlivima iracionalizma, Nedić je drobio o Francuskoj revoluciji kao zlodelu Jevreja, o "pokvarenoj inteligenciji" iz gradova, o "nezasluženoj" naučnoj slavi (Jevrejina) Ajnštajna, kao i o "otrovu" koji je stizao od strane "zapadnjačkih pseudonauka i izvitoperenih shvatanja". Dakle, umesto zasnovanosti na razumu, progresu i racionalnoj birokratiji, Nedićeva država je imala biti utemeljena na volji, duhu i patrijarhalnoj zadruzi: "na zdravim seljačkim temeljima, cementirana jednom zajedničkom voljom, nadahnuta jednom jedinstvenom srpskom dušom". Srpski seljak je, prema Nediću, jedini sačuvao "rasne osobine" jer ga nije bila pokvarila "mešana tuđinska krv". Za njega, Srbija je imala svoj "izvorni nacionalsocijalizam" oličen u ovim "krvnim zadrugama", a Srbin koji "ne oseća, ne živi u svetosavskom duhu - ne pripada srpskoj naciji".

Zatim, tu je i sastojak (2) militantnog nacionalizma. Nedićeva "Nova Srbija" trebalo je da bude "Velika Srbija" (ili "SveSrbija") koja će "ujediniti sve srpske zemlje" i koja je "nacionalno čista". Vaspitavanje omladine takođe je bilo posvećeno formiranju "Velikih Srba", odnosno "fanatizovane" omladine koja će posle priželjkivane ili "rešene" nemačke pobede u ratu okupiti "sve srpske zemlje" u jedinstvenu celinu. U svojim patetičnim obraćanjima, Nedić je umeo da kaže i "Draga braćo zadrugari, dozvolite da vas tako oslovim po starom srpskom običaju kada smo svi bili braća, svi Srbi". U takvoj korporativno-zadružnoj državi nije smelo da bude "kojekakvih belosvetskih ala, kao što je to dosad bio slučaj sa Jevrejima i ostalim, kojima se ne zna kakav im je koren i kakva im krv u žilama teče". Uz to, Nedićeva vlada je u Berlinu 1943. godine od Hitlera i tražila proširenje Srbije pripajanjem istočne Srbije, Srema i Sandžaka, a zatim i Crne Gore.

Nedićeva ideologija se posebno isticala i u slučaju elemenata (3) principa liderstva i (4) glorifikacije države. Naime, njegova propaganda je insistirala na potrebi za autoritarnim duhom i bespogovornom poslušnošću, a reklamirana je "jedna društvena hijerarhija" koja će ukloniti "razorni individualizam". Ova "Nova Srbija", čiji je naziv trebao da bude "Srpska seljačka zadružna država", morala je da bude "uređena kao patrijarhalna porodica" u kojoj se bespogovorno sluša "starešina" - Nedić. Govore je često počinjao sa "Božjom pomoću, a pod mojim vođstvom...". Milan Nedić je propagandno uzdizan na mesto nacionalnog "Oca" koji se tragično žrtvuje za svoju "decu" i kojeg je poslalo proviđenje, a on je opisivan kao "rasan vojnik", "junak", "proslavljeni vojskovođa", "prekaljeni rodoljub", "prvi domaćin nacije", "čovek časti i hrabrosti", "pregaoc za spas Srpstva". I dok je on, srpski Firer, bio "Otac", glorifikacija države postizana je preko metafore "Majke". Ova "Majka Srbija" bila je organsko jedinstvo okupljenog srpstva, najčvršća moguća zajednica pod dominacijom vođe, bez političkih partija i drugih ideologija, "jer srpski narod želi da bude i ostane samo Srbin".

Međutim, Nedićeva ideologija verovatno je bila najvirulentnija i posebno egzaltirana u svom (5) antikomunizmu. Nedić je otvoreno pozivao na ubijanje komunista kao "srpskih izroda" uz karakterističnu fašističku argumentaciju: komunizam, boljševizam i levičarske ideje uopšte bile su plod judeomasonske zavere koja je upropastila planetu i srpstvo. A i kvarila mu je ugođaj i rušila arijevskog Sneška Belića, pošto je partizanski pokret bio jedini koji se borio protiv okupacije i kvislinške vlasti. Nedić je otvoreno antikomunistički tvrdio da su komunisti i partizani "zločinci", "banditi", "strani plaćenici", "agenti", "nesrbi", "degenerici", "robijaši", "cigani", "jevrejska kuga", "jevrejsko-boljševički ološ", "žgadija" i "psihopatološka čudovišta", zbog čega ih je potrebno "zatirati", "satirati" i "trebiti bez milosti". Na osnovu Uredbe o prekim sudovima, antifašisti i komunisti su za 24 sata osuđivani na smrt.

Najzad, Nedićev fašizam je imao i svoj distinktivno nacistički karakter u skladu sa idejama (6) rasizma i antisemitizma. Nastojao je da osnuje Zavod za "rasno-biološka ispitivanja" radi čuvanja srpskog naroda od "nepravilnih mešavina", a njegova propaganda je neprekidno insistirala na "čistoj rasi", "beloj rasi", "arijevstvu" i tome nacističkom sličnom. "Jevrejima i Ciganima" je zabranjeno da rade u državnim službama i da idu u škole, a ljudi su morali da dokazuju i poseduju potvrde kako u porodici nemaju "jevrejske ili ciganske krvi". Prema Nediću, krivac za rat bila je "jevrejska zavera" i "paklena jevrejska misao" koja želi da zavlada svetom, zbog čega je neophodno da se Jevreji proteraju i "očiste" iz svih zemalja Evrope. Čemu je i davao svoj doprinos, te ponosito proglašavao Srbiju "slobodnom od Jevreja".

Zvuči poznato? Aha, i ime tom groznom poznatom je fašizam. U slučaju Milana Nedića, "fašistički minimum" je ispunjen i jasan kao korist od vakcinacije ili heliocentrizam. Uostalom, i gravitacija, i evolucija, i egipatske piramide, i rotacija planete možda i jesu komplikovane stvari. Ali ovo ih ne čini manje istinitim ili manje činjenicama. Naučne kontroverze i istorijske kompleksnosti ne smeju biti izgovor za neznanje. S druge strane, fašizam Milana Nedića i nije naročito komplikovana stvar, već nešto prosto i banalno poput zla i naopakog. Ipak se okreće, šta god sudovi govorili.

Autor: Aleksej Kišjuhas

Izvor: danas.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE

]]>
Tue, 22 Mar 2016 11:52:40 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5946/Aleksej+Ki%C5%A1juhas+%C5%A0ta+%C4%8Dini+fa%C5%A1istu
Alain Badiou : Intervencija u Hrvatskoj http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5943/Alain+Badiou+%3A+Intervencija+u+Hrvatskoj.html Kao što svi znate, danas u svijetu postoji samo jedan način organizacije ekonomije i ljudskih društava. Taj se način organiziranja naziva kapitalizam. Od kraja 1980-ih godina i od sloma socijalističkih država – u Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji, Albaniji, Kini, ili u Vijetnamu – moć kapitalizma je neosporena. On totalnost društava organizira po modelu koji potječe s imperijalističkog Zapada.
Ta je moć globalna i djeluje iznad država i vlada. Novac je koncentriran u malobrojnim rukama. U svijetu danas šačica ljudi (10% svjetske populacije) posjeduje 86% raspoloživih sredstava. Srednja skupina - koja obuhvaća dokonu buržoaziju, ali i kvalificirane radnike, zanatlije, male trgovce, intelektualce, određeni broj seljaka koji posjeduju veća imanja, svi su oni pretežno smješteni u zapadnom svijetu ili u zemljama s ubrzanim razvojem (Kina, Rusija, Brazil...) - predstavlja otprilike 40% svjetske populacije. Ta skupina dijeli 14% raspoloživih resursa. Ostaje 50% svjetske populacije koja nema ama baš ništa.

Nejednakosti su dakle čudovišne. Da bismo ih predočili, podsjetimo da službene statistike pokazuju da 260 najbogatijih osoba posjeduje jednako kao tri milijarde drugih ljudskih bića! Naš svijet nije "normalan", on nije prihvatljiv. On u cijelosti ima patološku narav.

Da bi se zaštitili od tog čudovišnog svijeta, neki drže da se treba zatvoriti u okvire nacije, u okvire neke zemlje. Ti ljudi misle da je nacionalizam rješenje. Ja im najozbiljnjije poručujem: to nije samo smiješno nego je i zločin.

To je ponajprije smiješno zato što je nacija tako sićušna u poredbi s golemošću međunarodnog kapitalizma! Kako se mala nacija može oduprijeti globalnim pritiscima? Ona će, naprotiv, sama postati rob globaliziranog kapitalizma. Ona bi s obzirom na sav promet i trgovanja postala ranjivo mjesto, jer bi kapital svoj zločinački profit sakrio u svojim bankama, kao što to već dugo radi u Luxemburgu, na Cipru i Malti. Naciju bi vrlo brzo pokorio dolar, i ta bi zemlja istovremeno postala zemlja korupcije za jedne a siromaštva za druge. Danas, mala zemlja ne može opstati tako što će pribjegavati nacionalizmu osim ako ne postane zemlja bankarske korupcije, političke represije i turističkog prosjačenja. Država čija je ideologija nacionalizam, sukladno današnjem političkom stanju, zapravo može samo doći u napast fašizma.

Ali već je i nacionalizam zločin jer on znači rat. Uvijek se govori o komunističkim zločinima, ali najveći kriminalac u povijesti je nacionalizam! Nacionalizam je izravno odgovoran za desetke milijuna mrtvih tijekom dvaju svjetskih ratova. Čak i prije Prvog svjetskog rata, balkanski ratovi, koji su bili isključivo nacionalistički motivirani, bili su krajnje okrutni i zločinački nastrojeni. Ratovi koji su obilježili kraj Jugoslavije itekako su bili nacionalistički ratovi. Za ishod su imali na desetke tisuća mrtvih, a zbog čega? Zbog transformacije zemlje poput Jugoslavije kojoj su se divili po cijelom svijetu zato što se jednako bila oduprijela američkom kapitalizmu i sovjetskom socijalizmu, zato što je bila pronašla novi put. Zbog nacionalističkih strasti i stranih intervencija, ta neutralna i jedinstvena zemlja u Europi iskasapljena je na sedam dijelova! Kako možete pomisliti da to predstavlja napredak u odnosu na globalizirani svijet?

Treba naglasiti da je nacionalni duh, posebno u malim zemljama, vrlo nasilan i ograničen. On je izgrađen na mržnji prema drugima, prema susjedima i strancima. Nijemci su, uz pomoć Hitlera, svoju pretenziju na "njemačkost" mogli potvrditi samo tako da istrijebe Židove; turski su nacionalisti svoju nacionalnu pretenziju potvrdili istrijebivši Armence; Francuzi su dugo mislili da su tobožnju "francusku rasu" potvrdili naspram Engleza i Nijemaca, po cijenu desetaka milijuna mrtvih. Svaki je nacionalizam zapravo neki oblik mržnje drugih. Danas je on istinski povijesni otrov, neizbježni povratak užasima ksenofobije i rasizma. Još jednom: zatvaranje u nacionalizam je fašizam.

Ta činjenica nas, dakako, nipošto ne obvezuje da prihvatimo patološku dominaciju globalnog kapitalizma.

Kapitalizam je globalna sila. Ta sila zahtjeva pokornost u svim zemljama, posredstvom korumpiranih vođa. Od nje se dakle uopće ne možemo sakriti u nekoj nacionalnoj fantazmi. Na nama je da iznađemo drugu svjetsku silu, s onu stranu svih nacionalizama. Na nama je da napravimo internacionalu svih ljudi ovoga svijeta. Već je Marx pokazao, uskoro je tome dva stoljeća, da se emancipacija narodâ ne može napraviti unutar zatvorenog i neprijateljski nastrojenog okvira nacionalizma. On je došao do sljedeće formule: "Proleteri nemaju domovinu".

Stari komunizam - onaj Lenjina, Staljina, Mao Ce-tunga - na kraju ipak nije uspio, djelomično zato što je ostao zatvoren u nacionalnu sebičnost. On nije mogao stvoriti pravu međunarodnu silu, kao što je to, nažalost, pošlo za rukom globaliziranom kapitalizmu, zajedno s fetišizmom svjetskog tržišta.

Valja nam, dakle, iznaći novi komunizam, na globalnoj razini.

Valja nam, naravno, napraviti bilancu, cjelovitu i i nemilosrdnu, neuspjeha komunizma u 20. stoljeću. Kao što rekoh, nacionalizam je važan faktor tog neuspjeha. Tek nakon što bude napravljena takva bilanca, valja nam iznova krenuti od četiri temeljna načela i imati ih uvijek u vidu u svemu što radimo:

1 - Moguće je organizirati kolektivni život oko nečega što nije privatno vlasništvo i profit. Kapitalizam nije i ne smije biti svrha Povijesti.

2 - Moguće je organizirati proizvodnju oko nečeg što nije specijalizacija i podjela rada. Nema nikakvog razloga da se održi razdvajanje intelektualnog i manualnog rada, kao i razdvajanje između poslova upravljanja i poslova izvršavanja.

3 - Moguće je organizirati kolektivni život bez isključujućeg pozivanja na zatvorene identitete, poput nacija, jezika, religija, običaja. Sve te razlike mogu i moraju supostojati na plodan način na razini cijelog čovječanstva. Budućnost je potpuni internacionalizam.

4 - Moguće je učiniti da Država malo po malo nestane kao izdvojena moć koja ima monopol na silu. Slobodno udruživanje ljudi i zajednička racionalnost mogu i moraju zamijeniti Zakon i prisilu.

Ove četiri stavke moramo imati u vidu u svemu onome što radimo, govorimo i stvaramo.

One praktički tvore definiciju komunizma kakvu nalazimo kod Marxa kao i kod drugih mislioca 19. stoljeća. Ali tek sada, nakon neuspjeha državnih i nacionalističkih komunizama, možemo razumjeti njihovu snagu i zanos.

Snaga i pravo značenje ta četiri načela, usmjerenih protiv globalnog kapitalizma i protiv reakcionarne napasti nacionalizma, počet će krotiti silu i zavodljivost kapitalističke modernosti. Riječ je o tome da se naspram vladavine robe stvori nova modernost: modernost koja je izvanjska monetarnoj cirkulaciji, profitu i kupovini nepotrebnih proizvoda. Ukratko, kreativna i bezinteresna modernost.

Završio bih s jednom pjesmom koja pruža ideju o stilu te modernosti, o njezinom dahu i nadi koju prenosi. Riječ je o pjesmi Arthura Rimbauda, preuzete iz zbirke Iluminacije. On poetski naznačuje što bi to mogao biti novi život, posvećen novoj emancipaciji cijelog čovječanstva - strateška ideja koju treba uputiti na one četiri stavke:

Bacit ćeš se na taj posao: sve će se harmonične i arhitektonske mogućnosti uznemiriti oko tvog sjedišta. Savršena, nepredvidljiva bića nudit će se tvojim iskustvima. U tvojoj će okolini sanjivo provaliti radoznalost drevnih masa i dokone dragocjenosti. Tvoje će pamćenje i osjetila biti tek hrana tvom stvarateljskom nagonu. A što će biti sa svijetom kada izađem van? U svakom slučaju, ništa od današnjih pojava.

Bacimo se, dakle, na posao oko novog komunizma! I tada - da, to će zaista biti tako - novi svijet neće imati ništa više s tužnim pojavama današnjice.

Izvor:mi2.hr 

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 18 Mar 2016 11:04:14 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5943/Alain+Badiou+%3A+Intervencija+u+Hrvatskoj
Sopštenje povodom cenzurisane izložbe kolektiva Kamerades u Kulturnom centru Beograda http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5941/Sop%C5%A1tenje+povodom+cenzurisane+izlo%C5%BEbe+kolektiva+Kamerades+u+Kulturnom+centru+Beograda.html Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije najoštrije osuđuje cenzuru izložbe "Dirty Season - NECENZURISANO" foto kolektiva Kamerades u galeriji Artget Kulturnog centra Beograda i zahteva od gradskih vlasti smenu direktorke KCB-a Ivone Jevtić. Pozivamo sve autore na bojkot KCB-a do smene direktorke, a javnost da izrazi podršku kolektivu Kamerades prisustvom javnom povlačenju ostatka izložbe iz galerije Artget 15. marta u 16 sati.

Odluka KCB-a da sa galerijskog izloga skine deo radova, fotografija predizbornih plakata različitih političkih stranaka, još jedan je u nizu opasnih udara na slobodu izražavanja u toj gradskoj ustanovi kulture. Uklanjanjem nepodobnih fotografija, izložba je izgubila svoj prvobitni smisao, ali je ironičnim obrtom zapravo uspela da demaskira trulo stanje ove gradske institucije koju su političko i nestručno zapošljavanje doveli u ovako sramnu poziciju.
Nakon kontrolisanja govora zaposlenih u KCB-u, ograničavanja slobode komunikacije na društvenim mrežama i propisivanja dozvoljenih tema, te skidanja slova sa staklene fasade samo zato što su bila na latinici, sada je cenzurisana i izložba kolektiva Kamerades koja se upravo bavi problemom cenzure.

Fotografije oštećenih predizbornih plakata sa likovima nekih od aktuelnih političara skinute su sa galerijskog izloga bez konsultacije sa autorima i kustosom izložbe, što predstavlja težak atak na integritet umetnika i slobodu govora i izražavanja, koje bi KCB, koji se finansira sredstvima svih građana, morao da podrčava i brani.
Direktorka KCB-a postavljena je na tu funkciju posle uvođenja bijenalnog Oktobarskog salona samo iz partijsko-političkih razloga, mimo bilo kakvih profesionalnih kriterijuma stručnosti i bez iskustva u oblasti kulture.
Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije upozorava i na druge probleme u oblasti gradske kulturne politike kao što je nezakonito produženje mandata vršiocima dužnosti direktora i upravnim odborima gradskih institucija.

Recimo ne cenzuri!

Beograd, 15. 3. 2016. Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije

]]>
Wed, 16 Mar 2016 12:02:57 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5941/Sop%C5%A1tenje+povodom+cenzurisane+izlo%C5%BEbe+kolektiva+Kamerades+u+Kulturnom+centru+Beograda
International Women’s Day in the Balkans: Ankica Čakardić http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5938/International+Women%E2%80%99s+Day+in+the+Balkans%3A+Ankica+%C4%8Cakardi%C4%87.html Ankica Čakardić is an assistant professor at the Department of Philosophy, University of Zagreb. She coordinates educational programmes at the Centre for Women’s Studies in Zagreb, is a member of The Organisation for Workers Initiative and Democratisation, Croatia, Women’s Front for Labour and Social Rights and the Feminist-Marxist reading group FemFront.

"Unfortunately we can really only speak of a decline in the situation of women. During the 1990s the ground was prepared for the further accumulation of capital and privatisation of common/public goods. The attack on the public sector has brought, among other things, a removal of the material rights gained by women's entrance to the labour market."

What does the 8th of March mean in Croatia? How is it celebrated today, and how do you think its meaning/celebration has changed in recent years, and especially in comparison to the YU-days?

Since the war in post-Yugoslav Croatia the socialist and antifascist feminist tradition, including the celebration or even the mention of International Women's Day, has suffered considerable neglect and at times even a deliberate discursive exclusion. That procedure was a part of the "manufacturing of consent," which was a necessary step in the establishment of the new regime (the "transition" from socialism to capitalism). In recent years the 8th of March is celebrated mainly in a liberal-conservative manner - as a kind of "Mother's Day" or something similarly notorious - completely emptied of the progressive meaning connected with its labour and social-historical role.

Can you comment on the current social situation of women in Croatia? In particular are you able to judge whether there has been progress or decline in the post-socialist years compared to before?

Unfortunately we can really only speak of a decline in the situation of women. During the 1990s the ground was prepared for the further accumulation of capital and privatisation of common/public goods. From a leftist-feminist context, and very schematically speaking, the attack on the public sector has brought, among other things, a removal of the material rights gained by women's entrance to the labour market. And during this process we witnessed a crisis of social and class reproduction, the financial burdening of households and the strengthening of the patriarchal-capitalist mode of production. As an example, while socialism advocated that "women's" issues, primarily reproductive work such as housework or care work, were to become socialised in practice, capitalism and the neo-liberalisation of society represents an active regressive role of the state in organising the commodification of social services.

Can you give of example of an inspiring woman from your context?

Instead of mentioning one woman, I would rather give credit to an organisation. The Women's Antifascist Front (AFŽ) was the single most important organisation of women during World War II and in the period of Yugoslav socialist self-management. Although AFŽ was programmatically linked to the ruling League of Communists, from the beginning it worked independently, and had an autonomous network of organisations and management. By the end of 1942 the Croatian AFŽ had already gathered around 250,000 women, and was publishing its own journal Žena u borbi [Woman in Combat]. AFŽ was dissolved in 1953 but the institutional struggle against patriarchy continued to work through several other groups including, for example, the Croatian Conference for Women's Social Activity (1961 - 1975).

Izvor: criticatac.ro

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 15 Mar 2016 10:39:49 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5938/International+Women%E2%80%99s+Day+in+the+Balkans%3A+Ankica+%C4%8Cakardi%C4%87
Strukturne promjene u fašistoidnim politikama http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5933/Strukturne+promjene+u+fa%C5%A1istoidnim+politikama.html Nekadašnja nacionalna država Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj preobrazila se u identitetsku. A toj su konstrukciji fašistoidne prakse imanentne

Kada je buknuo ovaj zadnji nalet pokušaja fašizacije države i ‘društva' u Hrvatskoj, zajedno s formiranjem nestabilne vlade, odmah je bilo jasno da će jedan od problema biti: kako izbjeći upotrebu stigme ‘fašizma' tamo gdje ga nema. Ali i kako ne odustati od njegovog prepoznavanja, u slučaju da se on uistinu pojavljuje.(1)

U tim okolnostima, pa tako i u ovome najnovijem, više ne samo medijskom, ‘pomirbenom deliriju' - kada je filofašiste na uličnom maršu protiv kratke zabrane emitiranja televizije Z1, među njima i novopečenog saborskog zastupnika Ivana Tepeša, prepoznao čak i Zoran Milanović, kada liberalni i socijalistički dijelovi civilnog društva prepoznaju profašističke stavove novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, te stoga s razlogom traže njegovu smjenu, te kada predsjednik SNV-a Milorad Pupovac piše predsjednici Kolindi Grabar Kitarović prepoznajući ‘rast netolerancije i govora mržnje', spominjući u svome pismu uz sve ostalo i totalitarnu (fašističku) maniru u kojoj Zagrebom ovih dana u poštanske sandučiće stiže jedno anonimno pismo, a predsjednica mu veselo odgovara kako je suglasna s njime u dijagnozi porasta nesnošljivosti, samo što se po njenom mišljenju radi o ‘sličnim postupcima' dvije strane u ‘ideološkom i svjetonazorskom' sporu(2) - vrag je ponovo odnio šalu. Na djelu je natražnjačka kampanja. Politička kasta opet se drži skupa.

Čini se kao da su rasprave o fašizmu dostignuće fašizma samog, koji je izborio pravo da se kvalificira za predmet javne diskusije. Mnogima je od toga nelagodno, a baš takvi lak su plijen nove zamke u koju ih interpelira vladajuća ideologija, koja sada kaže kako je dosta bilo priče o ‘ustašama i partizanima' i kako se umjesto toga moramo okrenuti ‘stvarnim problemima'.

Naizgled, potaknuta je nekakva ‘javna rasprava' o fašizmu, koliko je to u od političkog i medijskog establišmenta direktno dirigiranoj ili ‘samo' indirektno izmanipuliranoj javnosti, sada uopće moguće. Pa makar to bilo i u formi pisanja i komentiranja televizijskih nastupa i novinskih članaka ‘uglednika' ili čak ‘osobnog' dopisivanja političkih funkcionara. Jesmo li, kao politizirano civilno društvo smjeli to dopustiti, ne bi li prvi potez trebao biti da odbijemo oktroiranu ‘javnu raspravu', s nametnutim ideološkim koordinatama? Situacija je mnogostruko cinička, poput onih koje opisuje Peter Sloterdijk u svojoj Kritici ciničkog uma, gdje stoji i da je ‘znanje što ga posjedujemo takve (je) vrsti te nam ne pada na pamet da bismo ga ljubili, nego se pitamo, kako ćemo progurati da s time živimo a da ne okamenimo.' Na djelu je, riječima Borislava Mikulića, dvostruko ponavljanje.(3) Za razliku od stava pukog nereflektiranog povratka ili čak neizlaska iz 1990-ih, treba spoznati da su već devedesete bile vrijeme inscenacije povratka. A sada je na djelu ponavljanje toga ponavljanja. ‘Točka na U' pretvara se tako u trotočku. Prisustvujemo reprizi one prve inscenacije povratka društva u svoj ‘izgubljeni hrvatski zavičaj'. Iz toga podgrijanog ‘programa' sve strane u sporu nadaju se kako će ovoga puta iz ‘predstave' izvući više, da će biti bolje nego li na premijeri, koja to ionako nije bila. Ali novih misaonih uloga za sada je nažalost vrlo malo.

Jer, kada se vratimo u taj hrvatski ‘izgubljeni zavičaj' tamo nas ne čeka borba, nikakvi bitni ‘ideološki sukobi', lijepo nazvani i svjetonazorskima, već nešto tome upravo ‘suprotno': u pastoralnoj idili razbaškareni ‘hrvatski identitet', uz koji se, poput neželjenog djeteta, privinuo ‘identitet Srba u Hrvatskoj', uvijek spreman da zadovolji ‘hrvatsku želju'. Kada zagusti, samo preko tih identiteta u Hrvatskoj je moguće doći i do političke ideologije. Pa onda i do fašizma, kao jedne od njih, a sada i do uglavnom vrlo specifično shvaćenog antifašizma. Ali, zašto mi, upitao bi se možda netko tko nije odavde, iako je naša situacija sve samo ne singularna, u posizanju za ideologijama - a bez njih ipak nema, kakvog takvog, političkog života(4) - u naizgled slijepom pipanju među svim pričama u gradu uvijek napipamo fašizam? A zajedno s njime i balkanizam i antikomunizam. Očito, jedno od svojstava sadašnje političke klase jest da pokušava svoje ponašanje ‘legitimirati' pomoću negativnih ideologija.

Hineći zatečenost, o tome se pitaju i ‘objašnjavaju' oni koji su, nakon dva desetljeća, sada uhvaćeni s rukom u crnom pekmezu: na fotografiji sa ustaškom kapom, u videu u kome pjevaju ustaške odnosno četničke pjesme, u crnoj uniformi ili bez nje, kako dižu ruku na fašistički pozdrav. Svi takvi čudom se čude, kao pura dreku, od kuda sad ti dokazi. Pa posežu za ‘kontekstom', čime se tek uvale u govna. Izmišljanje ‘alibi strategija' svojom inventivnošću ipak ne nadilazi bajke za odrasle, koje se sve svode na jednu: u izvanrednom stanju sanjali smo hrvatsku državu. A u tome snu na javi živom čovjeku svašta se može dogoditi. Ne tako malom broju njih priviđalo se čak i buđenje.(5)
U Hrvatskoj imamo tek sada na fašistoidnoj desnici ono što je u Sloveniji različitim intenzitetom prisutno još od 90-ih, a to su ‘teorije' o ‘komunističkoj zavjeri', pozivi da se ‘nacionalistička revolucija', koja još nije dovoljno osigurana, odradi do kraja i sl.

Ima nešto u tezi da javne diskusije o fašizmu dokazuju moć fašizma. To nikako ne znači kako bi ‘pukim obrtanjem' i prelaskom iz obrane u napad htjeli oni u kojih prepoznajemo fašistodnost, da smo fašisti baš mi koji smo ih prepoznali. Svejedno, čini se kao da su rasprave o fašizmu dostignuće fašizma samog, koji je izborio pravo da se kvalificira za predmet javne diskusije. Mnogima je od toga nelagodno, a baš takvi lak su plijen nove zamke u koju ih interpelira vladajuća ideologija, koja sada kaže kako je dosta bilo priče o ‘ustašama i partizanima' i kako se umjesto toga moramo okrenuti ‘stvarnim problemima'. Oni su naravno ‘ekonomski', ali za nevolju i kroz njih se vraća problem nove fašistoidnosti.
U pokušaju da korigira i tako nadopuni svoje teze o fašizaciji društva iz 90-ih g. sociolog Rastko Močnik na jednom je skupu 2012. g. govorio o dvije vrste fašistoidnih politika.(6) Prve bi bile one koje možemo svesti pod rubriku ‘kulturnog fašizma' i baš su one, po njegovim uvidima iz sredine 90-ih g., bile podlogom za političke prakse koje su potpalile rat u Jugoslaviji. One su dovele do ‘etničkih čišćenja', pa čak i do genocida. Uostalom, to je danas na jedan način prihvaćeno stajalište, kojemu se opiru samo još sve usamljenije ‘elite vlasti', koje sve teže prodaju svoju šamanističku mantru o dobrome ‘vlastitom' narodu, napadnutom od zlog ‘tuđina'. Po toj teoriji za rat su krive rasističke i ekstremno nacionalističke ideologije, koje su se oslanjale na mitologiju nacionalnog književnog kanona. I kada smo već pomislili kako smo s ‘kulturnim fašizmom' kao ozbiljnom društvenom prijetnjom raskrstili, on se u Hrvatskoj vratio. Kroz borbu za ‘kulturni novac' ponovo je pokrenut Kulturkampf desničarskog gramšijanizma i ne treba sumnjati da će on proizvesti novu štetu i u ‘visokoj' i u ‘popularnoj' kulturi.

Da je neka knjiga uspješna, tj. da je ostavila traga u nekoj kulturnoj sredini, a ne samo da se prodala u izvjesnom broju primjeraka, vidi se tek za 20 g., tvrde ozbiljni izdavači. U tom smislu na Močnikovu knjižicu o fašizmu sada se u Hrvatskoj pozivaju mnogi, uglavnom citirajući teze iz uvodnog eseja napisanog za hrvatsko izdanje, dok novinari okreću samo naslov u člancima o tome ‘koliko fašizma' i ‘koliko antifašizma' sada imamo ili trebamo. I dalje se ne poteže osnovna provokacija tih eseja, po kojoj je Tuđmanov režim bio ‘polu', a Miloševićev ‘tričetvrt' fašistoidan. U tome se autor pozivao i na novinske članke crnogorskog politologa Milana Popovića u, izašle 1992. i 1993. g. u Borbi, gdje ovaj obrazlaže kako nacistička tehnologija pri legitimaciji vlasti u Srbiji i Hrvatskoj, nije dovoljna da bismo te režime proglasili fašističkima. Popović piše kako oni ‘ne mogu postati fašistički ... prije svega zbog svoga (napola) perifernog, krajnje ovisnog statusa u hijerarhizovanom svetskom sistemu, odnosno u svetskoj ekonomiji.' No, postoji i nastavak priče. U drugome Popovićevom članku ‘Ipak fašizam' sada se poziva na Chomskyjevu teoriju fašizma (u knjizi Deterring Democracy iz 1991. g.) u kojoj je ‘rubnost' upravo jedan od uvjeta za razvoj fašistogene dinamike. Ta dinamika protječe u tri faze: 1. etapa, u kojoj reakcionarne sile u svjetskom centru nude posrednu potporu ili čak neposredno instaliraju fašističke aparate na periferiji; 2. etapa, u kojoj narasta napetost između (demokratskog) centra i nekadašnjeg (fašističkog) klijenta; 3. etapa, ona neposredne konfrontacije. Miloševićev režim, sada to znamo, prošao je kroz sve tri ove faze (a da se s njegovim ‘nasljeđem' u Srbiji i nakon njegove smrti nije raskrstilo). Tuđmana je vjerojatno samo smrt spriječila da se ostao ljuljati u prvim dvjema fazama (da bi njegovo ‘nasljeđe' današnji vlastodršci preradili u nekakav antitotalitarizam-tuđmanizam, tako da iz toga ‘simboličkog kapitala' proizvoljno uzimaju što im kada treba).(7) U Hrvatskoj imamo tek sada na fašistoidnoj desnici ono što je u Sloveniji različitim intenzitetom prisutno još od 90-ih, a to su ‘teorije' o ‘komunističkoj zavjeri', pozivi da se ‘nacionalistička revolucija', koja još nije dovoljno osigurana, odradi do kraja(8) i sl. Nevolja s Hrvatskom utoliko je veća što ‘teorija' zavjere o ‘udbo-mafiji' ima svoje racionalne momente. Ali, pošto je druga strana te ‘duboke vlade' koja je ‘stvarala Hrvatsku' bila ustaška emigracija, ta se svima poznata pozicija međusobne ucijenjenosti onih koji su iz ta dva miljea još živi neće čačkati nikakvom lustracijom. Niti ‘komunističkih', niti fašističkih ‘totalitarista'. Umjesto toga imamo zabavu gdje predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko tuži za klevetu Josipa Manolića, jer ga je ovaj u inervjuu za Nacional označio bivšim suradnikom Udbe. Na djelu je dakle prekasno uvođenje ovdje specifično ograničenog antikomunizma.

U Jugoslaviji teorijska produkcija bila je, pa i na ovu temu, puno bogatija i raznovrsnija, od 'toplijih' vrsta oficijelnog marksizma, preko onoga sasvim nedogmatskog, stvaralačkog, da bi još od 70-ih g. zavladala teorijska pluralnost, kritičko suočavanje marksističkih i nemarksističkih mislilaca iz zemlje i svijeta, ali već onda i upad teorijskog i povjesničarskog revizionizma raznih vrsta.

No, inzistiranje na tom ‘subjektivnom' momentu fašizacije nije dovoljno. Potrebno je istražiti i objektivnije povijesne procese i njihovu logiku, dakle promjene u povijesnoj strukturi i njenim ‘automatskim' procesima. Na to nas obavezuje već i poststrukturalističko, a utoliko više i marksističko shvaćanje povijesti. Uostalom, svi do sada spomenuti ideološki i politički elementi jesu fašistoidni, ali se svejedno ne artikuliraju u uzorak povijesnog fašizma.

Močnik govori i o tome kako se u Sloveniji već 1992. pojavila i drugačija vrsta fašistoidne prakse. Prepoznao ju je u izbornom sloganu ‘reformiranih komunista' koji je glasio: ‘Ni lijevo ni desno, već bolje'. Vođa te stranke bio je stari aparatčik Milan Kučan, a njeni kadrovi karijeristi svih režima. Prva misao bila je da oni depolitiziraju svoj diskurs jer žele sakriti svoju prošlost. No, istu formulu ponovio je i gradonačelnik Ljubljane Zoran Janković 2011. g., izjavivši: ‘Nećemo govoriti o ideologijama, već ćemo provoditi svoj program.' Ništa nije smetalo što programa tada nije imao, svejedno je dobio izbore. Mi smo morali čekati do 2016. g. da dobijemo, doduše direktno ne izabranog, premijera Tihomira Oreškovića, da bi u njemu desničari utjelovili diskurs kako nećemo pričati o ideologijama, nego ćemo rješavati probleme u ‘ekonomiji'. Kako taj vulgarni trik funkcionira vidimo ovih dana. Kada izvedu jedan fašizirajući nalet, npr. u ‘kulturi', vladajući na politički otpor koji se pojavi samo podignu kviska. I onda je slijedeći tjedan na političkom dnevnom redu ‘ekonomija'.

Dakle, sada nam se u novom kontekstu vratio romantični ‘kulturni fašizam', čija je osnova nacionalizam 19. st., ali bez liberalnih dimenzija. Jak sastojak je i rasizam (tzv. izbjeglička kriza će ga i ojačati), opreke Europa/Balkan, te obnovljena mitologija ‘srednje Evrope', na kojoj jaši predsjednica Kitarović, gurajući nas prema Višegradskoj skupni i ‘osovini' Jadran-Baltik. I kao da nam to nije dosta, uveden je novi momenat, koji Močnik zove realistična tehnokratska ‘ne-politika'. Njena ideologija je liberalna, poput ‘nultog stupnja' modernih buržoaskih političkih sistema. Tu dolazi i zazivanje tolerancije i multikulturalizma, a stil je autoritaran i ‘nepopulistički'(9). I tu je predsjednica, kao i dijelovi desničarskog civilnog društva koji sada imaju potporu u Saboru u prvim redovima inoviranja fašisoidnog diskursa. Druga strana toga je naravno uvođenje zakonskih propisa koji će omogućiti diskriminaciju u praksi (u zdravstvu, školstvu itd.), te pretjerano iskorištavanje daljim ‘fleksibiliziranjem' radnih statusa. Tako se upravo najlakše stvara novo kvazikastinsko društvo, utemeljeno na raznolikosti pravnih i radnih statusa, te segmentaciji tržišta radne snage.

Na kraju svoje intervencije Močnik se pita od kuda masovna potpora fašistoidnim ‘antipolitikama', kada je jasno da radne mase dobivaju samo novu podređenost i iskorištavanje, gore i surovije od onoga u socijalističkoj prošlosti. Spominje individualističku atomizaciju masa, paniku ljudi pri prijetnji nezaposlenošću i siromaštvom. To je sada jednako u Sloveniji kao i u Hrvatskoj, a to što smo mi imali i rat nije razlog današnjim nevoljama, već samo jedna od alibi strategija za ucjenjivanje građanstva. Ako bismo savjesnije historizirali (što često činimo u Aktivu; Prilogu Novosti za teoretizaciju prakse) našli bismo u ovdašnjoj ‘kulturi pamćenja' masa i sjećanje na nemoć prilikom uništenja samoupravnog sistema. A nove vlasti čine sve što mogu i da unište političku zastupljenost radnih masa (stranka koja se deklarira kao radnička odmah se upisuje u rubriku ekstremista). Ukratko, nove vlasti čine sve da od političkog odlučivanja odrežu ‘svoje' stanovništvo, jer samo tako mogu izvršavati protunarodnu politiku u korist kapitala. Fašistoidni elementi - a povijesni fašizam je, kao i HDZ, bio pseudonarodni pokret - uklapaju se u to stanje, a s druge strane sami pripomažu njegovo funkcioniranje.

Situaciju čini još gorom što zatirane i iskorištavane mase ne samo da ‘kupuju' identitetsku politiku, koja im se servira ‘odozgo', već se i same u samoobrani ‘retradicionaliziraju' na nivou domaćinstava i svakodnevnog opstanka. Ako sve dohotke treba usmjeriti u obiteljski proračun i nitko ne smije izostati, onda etnička lojalnost, religiozna ideologija i tradicionalne vrijednosti postaju ‘materijalnom silom'. Tu ljude, koje država razvlašćuje, sada hvataju razne markićke, koje su polje borbe prenijele iz države (naravno, uz njenu potporu) u desničarsko civilno društvo. Tako ‘mreže potpore' i na taj način vraćaju identitetski teror u okolinu koju uništavaju kapitalistički procesi. Nekadašnja nacionalna država Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj preobrazila se u identitetsku. A toj su konstrukciji fašistoidne prakse imanentne.
 
Metodološki ekskurs
 
Da je fašizam često neuhvatljiva kategorija, koja čuva svoju analitičku vrijednost samo ako mu domet jasno ograničimo(10) govori i povijest političkih zloupotreba toga pojma. Najčešće spominjani slučaj zloupotrebe je onaj njemačkih komunista koji su uoči Drugog svjetskog rata izrazom ‘socijalni fašisti' iz oportunih razloga tako stigmatizirali socijaldemokrate. Uostalom i u razlazu Jugoslavije sa SSSR-om nije nedostajalo međusobnih optužbi za fašizam. U povijesti marksizma, naročito onoj oficijelnoj, dok je još postojala, općeprihvaćenom je bila definicija bugarskog komuniste Georgija Dimitrova iz 1933. g. (bio je na čelu Komunističke internacionale od 1934. do 1943. g.), po kojoj je ‘fašizam produkt kapitalizma ili određenih naročito reakcionarnih i imperijalističkih elemenata kapitalizma, u povijesnoj situaciji kada se kapitalizam osjećao ugroženim zbog napada snažnog proletarijata u ekonomskoj krizi.'(11) Ova je definicija uz varijacije uglavnom preuzimana u socijalističkim zemljama, a i danas je ponegdje u upotrebi. U Jugoslaviji teorijska produkcija bila je, pa i na ovu temu, puno bogatija i raznovrsnija, od ‘toplijih' vrsta oficijelnog marksizma, preko onoga sasvim nedogmatskog, stvaralačkog, da bi još od 70-ih g. zavladala teorijska pluralnost, kritičko suočavanje marksističkih i nemarksističkih mislilaca iz zemlje i svijeta, ali već onda i upad teorijskog i povjesničarskog revizionizma raznih vrsta.

Što učiniti sa najozbiljnijim prigovorom, onim da je označitelj 'fašizam' i suviše historijski, te da više ne odgovara opisu nevolja koje nam se upravo događaju? Tu, kao i drugdje, dodavanje prefiksa 'post', i govorenje o post-fašizmu, malo što rješava U istoj definicijskoj neodređnosti zastao je i Boris Buden, kada se upitao: 'A što ako je ovo čemu sada u globaliziranom svijetu prisustvujemo nešto novo i gore od fašizma, za što još nemamo ime?' Na nama je da se ova crna slutnja ne ostvari.

U okvirima povijesti marksizma samoga bilo je, i prije i poslije ove ‘kanonizacije', kroz cijelo 20. st. vrijednih analiza fašizma, koje su originalno sagledavale ovaj fenomen. Spomenimo ovdje samo dva primjera: Antonio Gramsci uočivši razlike u razvijenosti i strukturi njemačkog i talijanskog kapitalizma u svojim Lionskim tezama 1926. napisao je da fašizam nije posljednja karta buržoazije u po njenu egzistenciju opasnom sukobu s marksizmom, nego da je tipičan proizvod mladog kapitalizma koji se razvija, poput onog talijanskog. Ako komparativna analiza kapitalističkih struktura u različitim zemljama i u različitim vremenima, ne može pokazati sličnost ekonomskih uvjeta u fašističkim državama i onima fašistoidnošću ozbiljno zahvaćenima, te njihovu različitost spram onih nefašističkih, tada se mora tragati i za drugim razlozima, drugim uzrocima koji će nam pomoći da objasnimo raspodijeljenost fenomena na mnoga društva. Potrebno je uočiti i druge, neekonomske, ‘nekapitalističke' strukture i tradicije. Tako npr. i nepostojanje liberalno-demokratskih institucija, te povratno djelovanje lokalnih institucija na načine ponašanja, inducirane ‘nacionalne karaktere' i oblike klasnih razračunavanja. Pitanje je dakle, probija li se fašizam do vlasti samo u zemljama bez starih liberalno-demokratskih tradicija? Na tome tragu je bila i svojedobna kritika dometa knjige Reinharda Kühnla o dva oblika građanske vladavine, liberalizmu i fašizmu, koju je u predgovoru iznio Ivan Prpić. Tamo on kaže kako autor fino opisuje te oblike, ali da nema neku opću teoriju o povijesnoj biti građanske epohe, pa nedokazano sugerira da ona mora završiti u nekim oblicima fašizacije. A onda se dogodila ‘tranzicija'. Drugi primjer koji ćemo navesti su analize njemačkog marksiste Ernsta Blocha, koji polazi od toga da su u Njemačkoj paralelno postojale institucije i mentaliteti različitih epoha (npr. obzirom na modernost), te da je ono neistodobno postojalo istodobno. Dakle, političke tradicije s jedne i epohalni faktori s druge strane, mogu biti presudnijima od ‘kapitalističke strukture'? Sve ovo nije nužno negacijom historijskog materijalizma i teze kako su proizvodni odnosi u jednom društvu u krajnjoj instanci odlučujući. Jer i gornje teze daju se materijalistički interpretirati, u smislu većeg značenja faktora nadgradnje (država i njeni ideološki aparati), koji razvijaju relativno autonomno kretanje. Da bi onda, povratno djelovali na bazu. I ne samo to. Ovaj odnos baze i nadgradnje, koji ne treba u potpunosti napustiti, dvostruko je prelomljen. A to znači da se i faktori koji sada čine nadgradnju daju objasniti iz ranijih ekonomskih odnosa. U tom smislu je fašizacija u post-socijalističkim, ‘tranzicijskim' državama sigurno u vezi i sa iskustvom socijalizma, koji je tu, različito ‘realno' postojao. Ali ne u smislu kako bi htjeli današnji lumpen teoretičari, postojanja ‘dva kolektivizma', tj. ‘totalitarizma' koji se međusobno nadopunjuju. Već kao opomena da bez neke doze fašizacije ljudi ne bi odbacili socijalizam u cjelini. Ma koliko to ovako izloženo izgleda zamršenim, upravo na taj način i pokušavamo analizirati i našu suvremenu situaciju.

Zbog svega rečenog, kao i zbog vrlo promjenjive historijske situacije, u kojoj se zemlje poput Hrvatske nalaze, nije čudno što se ocjene o ‘kvantitetu' i ‘kvalitetu' u njima prisutne fašistoidnosti, pa i u istih autora, protekom vremena i mijenjanjem položaja zemlje, drastično mijenjaju. Od ocjena da Tuđmanov i Miloševićev režim ne možemo objasniti bez analize velikog udjela fašistoidnosti u njima, do teze da danas uvjeta za fašizaciju države, a preko nje i društva, više nema. Oni koji odbijaju svaki govor o ovome fenomenu najčešće hoće uvesti pojmove ‘autoritarnog' i ‘klerikalnog', ali ipak još demokratskog društva, kao dovoljne. Razlog tome da uvjeta za fašizaciju više nema ne bi toliko ležao u našoj sadašnjoj političkoj ‘integriranosti' u strukture Eu i NATO-a (naprotiv, odatle dolaze novi poticaju za obnovom fašizacije, npr. u obliku antimuslimanskog rasizma Višegradske skupine, u koju nas gura predsjednica), već u ekonomskoj sferi. Mi smo naime toliko ‘integrirani' u neoliberalnu globalizaciju, da se o postojanju neke nacionalne ekonomije teško i može govoriti. Zbog toga se teško može govoriti i o postojanju nacionalne buržoazije. Mislili smo stoga da je ona kompradorska, a to znači da služi kao posrednik između lokalne privrede i stvarnih centara kapitalske moći, koji su izvan zemlje, te da za tu svoju ulogu od njih dobiva pravo na rentu u poslovnim transakcijama. Sada se čini da će i takav njihov položaj postati upitan, jer će vanjski centri moći sami preuzeti sve privredne funkcije, a ‘domaća buržoazija' biti će potisnuta u čisto parazitski, pa onda i prinudno pljačkaški položaj.(12) A sve opisano, povratno, opet stvara uvijete za novu fašizaciju.

I na kraju, što učiniti sa najozbiljnijim prigovorom, onim da je označitelj ‘fašizam' i suviše historijski, te da više ne odgovara opisu nevolja koje nam se upravo događaju? Tu, kao i drugdje, dodavanje prefiksa ‘post', i govorenje o post-fašizmu, malo što rješava.(13) Uostalom, analitičari koji upotrebljavaju taj izraz odavno govore kako je on tu zbog nedostatka boljeg, novog. U istoj definicijskoj neodređnosti zastao je i Boris Buden, kada se, prepričano po smislu, upitao: ‘A što ako je ovo čemu sada u globaliziranom svijetu prisustvujemo nešto novo i gore od fašizma, za što još nemamo ime?'(14) Na nama je da se ova crna slutnja ne ostvari.
 
Literatura
 
Leksikon temeljnih pojmova politike (uredili Ivan Prpić, Žarko Puhovski. Maja Uzelac), ŠK, Zagreb 1990., natuknicu Fašizam/nacionalsocijalizam napisao Ivan Prpić.
Kleines Wörterbuch der Marxistisch-Leninistischen Philosophie (uredili Manfred Buhr i Alfred Kosing), Dietz Verlag, Berlin 1982., natuknica Faschismus.
Zbornik Fašizam i neofašizam (uređivački odbor Dušan Bilandžić, Dragutin Lalović, Vlatko Mileta, Radovan Pavić, Ivan Prpić, Radovan Vukadinović), FPN i CDD SSOH, Zagreb 1976., naročito članci: UMberto Cerroni: Za redefiniciju fašizma; Thomas Nipperdey: Primjedbe uz odnos fašizma, kapitalizma i modernizacije; Gerhard Lozek: Fašizam = totalitarizam?; Manfred Wissbecker: Prilog problemu kontinuiteta i diskontinuiteta u proteklom i sadašnjem razvoju fašizma.
Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine; Liberalizam - fašizam; Izdavački centar Komunist, Beograd 1978, i predgovor Ivana Prpića.
Alfred Sohn-Rethel: Ekonomija in razredna struktura nemškega fašizma, Založba Sophia, Ljubljana 2012, vidi i pogovor Leva Centriha.
Rastko Močnik: Koliko fašizma?, Arkzin, Zagreb 1998/99., posebno tekstove Poslije ukradene revolucije (Predgovor hrvatskom izdanju 1998), Koliko fašizma?, te Koliko fašizma - drugi put.
Rastko Močnik: Dvije vrste fašistoidnih politika, hrvatski prijevod Novosti 677, Zagreb 09.12.2012., dostupno i na http://arhiva.portalnovosti.com/2012/12/dvije-vrste-fasistoidnih-politika1/
Zbornik Stigma totalitarizma; Antitotalitarni diskurs u funkciji diskreditacije levice (uredili Milivoj Bešlin i Vojislav Martinov), AKO, Novi Sad 2014., naročito ‘Čitanje između redova', gdje su prenesene Rezolucija Saveta Evrope (1096) o merama za demontiranje nasleđa bivših komunističkih totalitarnih sistema, Rezolucija Saveta Evrope (1481) o potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima, Deklaracija Evropskog parlamenta o proglašavanju 23. avgusta kao Evropskog dana sećanja na žrtve staljinizma i nacizma, Te Rezolucija Evropskog parlamenta o evropskoj savesti i totalitarizmu. Usto, vidi priloge: Srećko Pulig: Prikrivena Obznana, Primož Krašovec: Svi antikomunisti su tigrovi od papira, te Boris Buden: Budućnost utopija nakon kraja utopije.
Zbornik Prispevki h kritiki menagerske ideologije; R. F. Drucker in njegov menagerski ideologem (uredio Tonči Kuzmanić), Mirovni inštitut, Ljubljana 2008., naročito I Predgovor: Tonči Kuzmanić: Management kot post-ideologem znanja in nosilec post-totalitarnega, te poglavlje II Kapitalizem, socijalizem in fašizem, sa prilozima Blaža Kosovela, Aleša Rojca i Primoža Krašoveca.
Boris Buden, Želimir Žilnik, kuda.org i ostali: Uvod u prošlost, Centar za nove medije_kuda.org, Novi Sad 2013.
Borislav Mikulić: Trg izgubljene republike; I druge uzorite priče 90ih, Arkzin, Zagreb 2015., posebno uvodni razgovor s ovim autorom Zabranjena mjesta mišljenja: mit o tabuima 90-ih i završni esej teatar Exit Croatia: kraj demokratske komedije & ‘jarčji pjev' desnice.
Srećko Pulig: Koliko fašizma? 2.0, Novosti br. 677, Zagreb 09.12.2012., sada i na http://arhiva.portalnovosti.com/2012/12/koliko-fasizma-2-0/
1) Etički prigovor koji je u Sloveniji pratio pojavu knjige sociologa Rastka Močnika Koliko fašizma? (1995. g., u Hrvatskoj prevedenoj 1999. g.), a dolazio je i iz krugova bivših teorijskih drugova lakanovaca, bio je da etiketa fašizma proizvodi stigmatizaciju. Još je bilo živo sjećanje kako su pomoću nje u Sloveniji 80-ih baš slovenske vlasti pokušavale kriminalizirati punk, ili umjetnički pokret NSK, a sličnih pojava bilo je i drugdje u Jugoslaviji, npr. u BiH. No, važnijim od toga, u situaciji kada je već iza nas bio prvi rat za jugoslavensko nasljeđe, bio je prigovor da se tom kvalifikacijom oduzima 'teško stečeni' legitimitet vlastima novonastalih država, jer ako su one 'fašističke' badava im je priznanje 'međunarodne zajednice' i sav međunarodnopravni legalitet ovoga svijeta. U očima progresivne svjetske i domaće javnosti one ne bi mogle biti legitimnima. Takvo politički neodgovorno poigravanje pojmovima moglo bi proizvesti još jednu štetu: upravo gurnuti ionako frustrirane nove vlasti u nacionalnim državicama još uvijek 'krhkog identiteta' u nelegalne, sad tek fašistoidne postupke i usmjerenja. Sva ova problematika ostala je do danas 'puko akademskom', pošto se niti jedan važan politički faktor u zemlji i svijetu, a za razliku od medija, nije poduhvatio ovakvog označavanja. Iznimku čine svojedobno utjecajni dijelovi elitističke 'nacionalne kulture' u Sloveniji i Hrvatskoj, za koje je Miloševićev režim jedno vrijeme bio nesumnjivo fašistički, te neke udruge civilnog društva u BiH, koje su tako mislile i o 'Srbima' i o 'Hrvatima'. Da je nečega od toga bio svjestan i autor Močnik, vidimo u samoj toj njegovoj knjižici, koja u tekstu 'Koliko fašizma - drugi put' preispituje i odbacuje takve prigovore. Utoliko je tužnije što se sa zadrškom od dva desetljeća 'radikalne kritike', a u stvari usputnog brecanja na Močnikove teze, prihvatio i Žarko Puhovski, koji u svojoj kolumni u časopisu Banka konstatira da su one 'spektakularno pogrešne'. Razlog je što Močnik pretpostavlja da je 'fašizam' tu, iako 'ne zna (se) baš točno što je to (osim dakako da je nešto zlo), no propituje se koliko 'toga' uokolo ima.' Slijedi otresanje i na kustoski kolektiv WHW 'koji ovih dana predstavlja svoj projekt na temelju Močnikovih teza', uz optužbu kako je kolektiviziranje autorstva dokaz baš njihove 'fašizacije stvaralaštva'. Pametnome dosta. Što reći na činjenicu da je isti ili neki drugi Žarko Puhovski u zborniku Fašizam i neofašizam, koji je objavljen kao rezultat istoimene međunarodne konferencije održane na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu 1975. g. , a povodom tadašnje krize kapitalizma u svijetu, sudjelovao makar i školničkom temom 'Kritika nacionalsocijalizma u radovima suradnika 'Frankfurtske škole', nego da je tu problematiku iz Jugoslavije vidio, a od kada se 'oslobodio', valjda 1991. g., više ju ne vidi? O problemu teškoća u definiranju fašizma, reći ćemo nešto kasnije. Vidi, Rastko Močnik, Koliko fašizma?, Arkzin, Zagreb 1998/1999.; te Žarko Puhovski, 'Govor - i mûk - mržnje', objavljeno na portalu časopisa Banka 05.02.2016., http://www.banka.hr/komentari-i-analize/govor-i-muk-mrznje.
2) Tako predsjednica piše i da smatra kako je potpuno neprihvatljivo izvikivanje ustaškog pozdrava 'Za dom spremni', uz argumentaciju kako on 'šteti nacionalnoj koheziji, državljanskom zajedništvu i interesima Republike Hrvatske'. Mali problem je samo u tome što su nacionalna kohezija, državljansko zajedništvo i državni razlog upravo neka od svojstava fašistoidne politike.
3) Vidi Mikulićevu kritiku slogana 'vratile se devedeste', prisutnog i kao dio umjetničko-aktivističkog projekta Arkzina i Multimedijalnog centra MaMa 2013. (dostupno na http://www.mi2.hr/2013/11vratile-se-devedesete-vraca-se-i-arkzin/), u tekstu Teatar Exit Croatia: kraj demokratske komedije & 'jarčev pjev' desnice, sada i u knjizi Borislav Mikulić: Trg izgubljene republike; I druge uzorite priče 90ih, Arkzin, Zagreb 2015. Tekst je krajem aprila 2015. g. trebao biti pročitan na Trećem programu HRT-a, no spiker Željko Tomac odbio je pročitati esej, zbog autorova stava prema šatorašima i predsjednici. U medijskim odjecima događaja svi su u tome prepoznali prvi glas nove cenzure, uz jednu interesantnu iznimku, onu Ivice Đikića.
4) Da se okanimo 'ideologija' i prihvatimo 'stvarnih problema' bio je moto desnice na ovim parlamentarnim izborima. O nerješivosti te lažne 'dileme' već smo pisali, a ovdje ćemo se na nju vratiti kao na jedan od bitnih diskurzivnih mehanizama nove fašizacije. Vidi Srećko Pulig: Ideologija i stvarni problemi, Novosti br. 842, 5. februra 2015. U proširenoj verziji sada dostupno na http://www.portalnovosti.com/ideologija-i-stvarni-problemi.
5) Da je 'stvaranje nacije' tj. u našem slučaju nove nacionalne države, u pravilu ratnički, nasilan, 'muški' i surov događaj, opisano je u sada već nepreglednoj literaturi o nacionalizmu. U tome događanju potrebno je puno toga zaboraviti, a izgleda i još više izmisliti, kako je nadahnuto izrekao u svom i u nas prevedenom sorbonskom predavanju 'Što je nacija?' još 1882. Ernest Renan. Jer, svako razdoblje se uspostavlja na podlozi neke interpretacije prošlosti; na tome što si uzima za svoju prošlost, kako ju tumači... i također na tome što iz svoje prošlosti isključuje, što ne interpretira, o čemu šuti. Da je u tome događanju poželjno lagati, a ponekad čak i nekažnjeno ubijati (neovisno o ratnim zbivanjima), o tome svi imamo dovoljna saznanja. Ukratko, kao da državotvorstvo daje nekakvu carte blanche, ili tko više voli bjanko ček, kada je 'upućenima' sve dozvoljeno, a u ime 'posvećenog' cilja. Tako spisateljica Ivana Šojat Kuči ovih dana, misleći da time pomaže ministru kulture, sadržano u opremi Jutarnjeg lista, izjavljuje: 'Da, i ja sam bila pripadnica HOS.a! Sa 20 g. bila sam luda ko' šiba, ljuta na sve, ali brzo sam se ohladila.' S druge strane, o tome kako bojovnici (i bojovnice?) često niti 'ne vide' svoje ženske žrtve pisao je Klaus Theweleit u višetomnom djelu Muške fantazije. Vidi, Klaus Theweleit: Muške fantazije, GzH, Zagreb 1983.
6) Rastko Močnik: Dvije vrste fašistoidnih politika; autorizirani magnetogram rasprave na simpoziju, objavljeno i u Novostima br. 677., sada dostupno na http://arhiva.portalnovosti.com/2012/12/dvije-vrste-fasistoidnih-politika1/
7) Odmah kada se, za života, događalo ustoličenje Tuđmanovog kulta ličnosti mnogi su, među njima i Boris Buden, primijetili kako je Tuđman idealna figura hrvatske tranzicije. A sve po logici, ako se u vođu 'demokratske Hrvatske' mogao 'preobratiti' jedan komunistički dogmatik i bivši vojni general, to je znak svima da 'slijede njegovim putem'. Danas, kada revizionistički povjesničari negiraju antifašizam kao totalitarizam, jedna od strategija im je i retoričko pitanje: 'Pa nećete valjda reći kako Tuđman nije bio antifašist?' Je, haški.
8) Tako u svome pismu, odgovoru Miloradu Pupovcu, predsjednica Kitarović piše: ' ...ali dužna sam upitati zar je 'totalitarna manira' samo fašistička? Zašto stalno izbjegavamo osuditi komunizam, iako je on ne manje od fašizma nastao i održavao se na raznim oblicima zločina i kršenja ljudskih prava, i to desetljećima?' Da, zbilja, mi već četvrt stoljeća živimo u nekritičkom slavljenju komunizma i pretjeranoj kritici fašizma i evo gdje smo sada. Zato prestanimo kritizirati fašizam i usredotočimo se na dokusurivanje njegovog neprijatelja. U tome smislu sadašnja vlast i njeni 'stručni' pripuzi ne proziva Pupovca kao 'Srbina', već kao antifašista. Druga je stvar što je to razlikovanje 'presuptilno' za one 'ostale u 90-ima' kojima se omilio izraz 'četnik' (pa još i antifašista, baš na liniji aktualnog revizionizma u Srbiji). Treća je pak stvar Pupovčeva antifašizma, što ga on uporno pokušava utemeljiti na identitetu Srba u Hrvatskoj, a politički na hrvatskoj verziji civilne liberalne ideologije, što je nemoguća misija.
9) U taj žanr spada i pismo-odgovor Grabar-Kitarović., koje nakon niza autoritarno izrečenih insinuacija završava pozivom na 'dijalog': 'Želim da hrvatsko društvo na temelju istinske snošljivosti, uvažavanja i otvorenosti istini prevlada razdiobe koje ga opterećuju. Vjerujem stoga da bi otvoren dijalog u političkim i znanstvenim forumima o tim pitanjima i prijeporima pridonio, ako ne jedinstvenim odgovorima, a ono svakako umanjivanju napetosti i širenju demokratske kulture i uvažavanju različitosti.'
10) O tome u svojoj popratnoj studiji slovenskog prijevoda Sohn-Rethelove studije o fašizmu piše i Lev Centrih. Tu se ne zaustavlja na prepoznavanju fašizma, već analizira i političke i ekonomske uvijete njegova nastanka. Sohn-Rethel ga naziva 'ideološkim antikapitalizmom', a Centrih 'kvazi antikapitalističkim projektom'. Bez obzira na svoje početne antikapitalističke slogane, on je bijes radničke klase preusmjerio od kapitalizma prema Židovima, komunistima i drugim rubnim skupinama, a svijet gurnuo u krvavi rat. Vidi, Alfred Sohn-Rethel: Ekonomija in razredna struktura nemškega fašizma, Založba Sophia, Ljubljana 2012.
11) Ovako kaže jedan od zadnjih leksikona marksizma-lenjinizma, onaj istočnonjemački: 'Fašizam je političko-ideološki pokret i strujanje, a kada mu uspije doći na vlast, otvorena teroristička diktatura najreakcionarnijih, najčešće šovinističkih, najčešće imperijalističkih elemenata financijskog kapitala.', u Kleines Worterbuch der Marxistisch-Leninistischen Philosophie, Sechste Auflage, Dietz Verlag, Berlin 1982.
12) Ovakve teze o propadanju lokalne buržoazije iznosi slovenski ekonomist Franček Drenovec. Vidi Franček Drenovec: Kolaps elite; Iskanje normalnosti in naprednosti v majhni evropski državi, Založba *cf., Ljubljana 2013.
13) Termin post-fašizam koristi slovenski politolog Tonči Kuzmanić, ali kao samo jedan od tri označitelja za prošlo, a nesvršeno vrijeme, uz post-socijalizam (taj se izraz jedini primio u mainstreamu) i post-kapitalizam. Svi oni, po njemu vrhune u današnjoj situaciji post-totalitarizma. Vidi Kuzmanićev predgovor za zbornik o kritici menagerske paradigme, koji je uredio: Prispevki h kritiki managerske paradigme; P.F: Drucker in njegov managerski ideologem, Mirovni inštitut, Ljubljana 2008. Problem upotrebe teorija totalitarizma za stigmatizaciju ljevice, upravo u sadašnjoj hajci protiv 'dva totalitarizma', zaslužuje posebnu obradu. Ovdje samo upućujemo na zbornik Stigma totalitarizma; Antitotalitarni diskurs u funkciji diskreditacije ljevice (uredili Milivoj Bešlin i Vojislav Martinov), AKO, Novi Sad 2014.
14) Vidi Boris Buden, Želimir Žilnik, kuda.org i ostali: Uvod u prošlost, Centar za nove medije_kuda.org, Novi Sad 2013.
 
Autor: Srećko Pulig
 
Izvor: portalnovosti.com
 
Orignalni članak možete pogledati OVDE  

 

]]>
Mon, 7 Mar 2016 12:34:25 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5933/Strukturne+promjene+u+fa%C5%A1istoidnim+politikama
Deseci tisuća na ulicama Moskve povodom godine dana od ubojstva opozicijskog lidera Borisa Nemcova http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5929/Deseci+tisu%C4%87a+na+ulicama+Moskve+povodom+godine+dana+od+ubojstva+opozicijskog+lidera+Borisa+Nemcova.html Deseci tisuća izašli su jučer na ulice Moskve kako bi obilježili godinu dana od ubojstva Borisa Nemcova, jednog od istaknutih lidera ruske opozicije. Podsjetimo, Nemcov je prošle godine ubijen iz vatrenog oružja u samom centru Moskve. Mnogi kritičari aktualne Vlade smatraju da su upravo ruske vlasti odgovorne za ubojstvo Nemcova, a neki prozivaju i ruskog predsjednika Putina.

Prema pisanju medija, jučer se na skupu okupilo oko 30,000 ljudi. Nekoliko istaknutih opozicijskih političara također je bilo prisutno za vrijeme skupa. Mogli su se vidjeti brojni transparenti kao što su "Umro je za slobodu" i "Rusija će biti slobodna".

Šef ruske opozicijske stranke Narodna Sloboda (PARNAS) i bliski saveznika pokojnog Nemcova, Mihail Kasjanov, rekao je: "Borise, s nama si. Tvoja borba se nastavlja".

Za vrijeme skupa nisu zabilježeni nikakvi incidenti, poručili su iz moskovske policije.

Reportažu sa protesta možete pogledati OVDE 

 

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 1 Mar 2016 11:04:45 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5929/Deseci+tisu%C4%87a+na+ulicama+Moskve+povodom+godine+dana+od+ubojstva+opozicijskog+lidera+Borisa+Nemcova
Rehabilitacija izdaje http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5920/Rehabilitacija+izdaje.html LUDILU OČIGLEDNO KRAJA NEMA. NAJNOVIJA SLABOUMNA IDEJA JE REHABILITACIJA ĐENERALA MILANA NEDIĆA, NEČIJEG OMILJENOG KVISLINGA, INAČE NAŠE NARODNE SRAMOTE. NA STRANU PRAVNO PITANJE – NEDIĆ NIJE BIO OSUĐEN – ALI TO OVE NAŠE REHABILITATORE IONAKO NE ZANIMA. ISTORIJSKA ISTINA IH TAKOĐE NE ZANIMA, ALI ZANIMA OSTALE LJUDE I DRŽAVLJANE SRBIJE, PA ĆEMO SE ZATO NA NJU I OSVRNUTI

MILAN NEDIĆ (LEVO) I ADOLF HITLER U BERLINU, 18. SEPTEMBRA 1943, OKRENUT LEĐIMA JOAKIM FON RIBENTROP: Slika je prvi put objavljena 1943. u novembarskom broju nemačkog vojnog magazina "Signal", špansko izdanje 

Slika uz ovaj tekst govori sama za sebe sasvim dovoljno - onima koji imaju oči i malo pameti: zadrigli kriminalni tip lombrozovske fizionomije obraća se drugom kriminalnom tipu u prisustvu trećeg kriminalnog tipa. Lica sa slike su: Milan Nedić, predsednik marionetske kvislinške vlade Srbije; Adolf Hitler, Firer; i Joahim fon Ribentrop, ministar inostranih dela hiljadugodišnjeg Rajha. Datum je 18. septembar 1943, mesto je Hitlerov bunker u Berlinu; reč je o državnoj poseti. Kako je do susreta došlo?
LOJALNO I POSLUŠNO: Tako što je Milan Nedić još od 1941. uporno kod svojih nemačkih poslodavaca insistirao na stvaranju "velike Srbije" (ali bez Banata, koji je odmah pripao Rajhu) i u tom pravcu stalno tražio razgovore sa vrhom Rajha, u početku preko Feliksa Benclera, a kasnije i preko drugih nemačkih funkcionera: Paulom Baderom, Francom Nojhauzenom iz Ministarstva spoljnih poslova Rajha, generalom SS Augustom Majscnerom, generalom Aleksanderom fon Lerom i drugima. Nedićeva je argumentacija za te teritorijalne pretenzije bila nedvosmisleno nacistička: ta nacionalsocijalistička veća Srbija zasnivala bi se na srpskoj seljačkoj i komunalnoj tradiciji; Nedić je 10. maja 1942. u jednom govoru razrađivao tezu da je "srpski seljak nedirnute srpske rase" i "bez mešane strane krvi". Sledio je, 1. januara 1943, poduži memorandum Nedićevog Saveta ministara tadašnjem vojnom komandantu Srbije Paulu Baderu; tu se predlaže organizovanje srpske države po modelu fašizma u Italiji i nacizma u Nemačkoj, sve na seljačko-patrijarhalnoj osnovi. "Suprotno jevrejskom anarho-materijalističkom mentalitetu, Srbe, kao i sve arijevske narode, krasi prirodni rasni nagon da porodicu, naciju i državu gledaju kao najviše duhovne i materijalne vrednosti... Konstruktivnost srpskog Nacionalsocijalizma zasniva se na krvnoj vezi porodice, seljačkoj zadruzi i plemenu", piše tamo.
Nemački funkcioneri bili su umereno impresionirani. SS general Majscner, međutim, odbacio je taj memorandum zbog "diktatorske crte" koju je Nedić ispoljavao. Nediću je Bader objasnio da će se ti detalji razmatrati "posle rata", a da ga on inače podržava. Dakle, 18. septembra 1943. Milan Nedić stiže u Berlin, u dugo traženu "državničku" posetu. Tokom trosatnog sastanka sa Fon Ribentropom, Nedić je tražio povećanje komandnih ovlašćenja nad Srpskom državnom stražom i Ljotićevim Dobrovoljačkim korpusom, kao i povećanje broja ljotićevaca sa pet na pedeset hiljada ljudi. Tražio je i proširenje granica, više Lebensrauma. I Fon Ribentrop ga je odbio sa istim objašnjenjem kao i Bader: kad se rat završi, obećavši Srbiji nezavisnost. Prema zapisniku, Nedić je bio toliko "uznemiren" da je Herman Nojbaher, novi izaslanik Ministarstva spoljnih poslova Rajha za Balkan, predložio Fon Ribentropu da bi bilo bolje da Hitler primi Nedića nego da poseta ispadne neuspela. Sastanak sa Firerom potrajao je dvadesetak minuta. Hitler je Nedića umirio obećanjem potpune komande nad kvislinškim trupama i njihovim jačanjem; nije, međutim, imao sluha za veću Srbiju. Gebels je tada u svom dnevniku zapisao da se "Nedić ponašao veoma poslušno i lojalno tokom posete. Firer misli da će on biti od koristi u ponovnom uspostavljanju reda u Srbiji."
Padom Italije, međutim, stvari su krenule nizbrdo: iako je Hitler decembra 1943. i bio voljan da podrži ideju neke veće Srbije, već avgusta 1944. promenio je mišljenje. Iako ga je vojna komanda upozoravala na jačanje Titovih partizana i predlagala ujedinjenje srpskih snaga pod Nedićem, Mihailovićem i Ljotićem, on je počeo da gunđa protiv "Velike Srbije"; rekao je čak da "bi mu i komunizam bio prihvatljiviji".
PODELA RADA: Videli smo, dakle, šta je Milan Nedić radio kod Hitlera septembra 1943. Ali - odakle on tamo?
Pa u svom svojstvu predsednika "Vlade narodnog spasa Srbije", kvislinške marionetske tvorevine, prepakovane više puta od avgusta 1941: komesarska vlada Aćimovića, pa dve vlade "nacionalnog spasa" Nedića, pa oktobra 1944. "tehnička vlada" nemačkog okupatora, takoreći stečajna uprava sastavljena od anonimnih bednika. Dakle, Milan Nedić bio je ministar vojni u kraljevskoj vladi Jugoslavije do 1940, kada je smenjen zbog zalaganja da Jugoslavija pristupi silama Osovine i ustupi im deo teritorije da bi umirila Nemačku. Onda je došao Aprilski rat. Posle slavnog poraza, grupa pronacistički nastrojenih viđenih političara i vojnika počela je da se sastaje (i o tome obaveštava Nemce) sa idejom da se nametne kao kvislinška vlada: Mita Ljotić (normalno, kao nacistički agent još od 1935), Milan Aćimović (takođe), Dragi Jovanović itd., imena su zaista mrska. Ideja da Mita Ljotić dođe na vlast procenjena je kao loša: već se bio dovoljno kompromitovao. Već 22. aprila general Helmut Ferster, vojni zapovednik u Srbiji (jedan od mnogih koji će se na toj nesrećnoj poziciji izređati), na sugestiju agenata Gestapoa (Krausa i Helma), odlučuje da osnuje komesarsku vladu sa Aćimovićem na čelu. Harald Turner, glavni čovek RSHA (Vrhovni ured za bezbednost Rajha) na terenu, sazvao je 29. aprila 1941. sastanak sa ekipom domaćih izdajnika; komesarska vlada je sastavljena. Prvo su uređeni Specijalna policija i ostatak "ministarstava sile", kako su to posle zvali Ljotićevi sledbenici. Onda je Velibor Jonić, značajan lik u kvislinškoj kamarili (dan-danas pominjan u okvirima tradicije Žandarmerije), avgusta 1941. objavio "Apel srpskom narodu", još jednu našu narodnu sramotu čiji spisak potpisnika (542) postoji, ali ga nećemo dalje pominjati; desetine njih doživelo je u novoj Jugoslaviji, posle 1945, značajne državne počasti, odlikovanja i unapređenja, ali neka; nisu komunisti bili baš takvi osvetoljubivi zverovi kakvima ih sada predstavljaju ovi naši revizionisti i rehabilitatori...
E, onda se u Beogradu skupilo 75 "viđenih Srba" i predložilo da komesarsku vladu zameni "Vlada narodnog spasa" sa đeneralom Milanom Nedićem na čelu. Tako je i bilo, uz blagoslov, sasluženje i svesrdnu pomoć Gestapoa, Vermahta i RSHA. Vlada Milana Nedića dobila je i dobijala sve više vojnu pomoć Rajha, savetnike i smernice.
Šta je ta vlada radila?
Kao prvo, odmah se priključila progonu Jevreja, Roma i komunista - osim drugih neistomišljenika. Nedićeva Srpska državna straža (nastala od bivše Žandarmerije), Specijalna i obična policija, Pogranična policija, sa sve četnicima raznih pasmina i Ljotićevim Srpskim dobrovoljačkim korpusom koji će aprila meseca 1945. završiti kao Srpski SS korpus, krenuli su u lov na Jevreje, Rome, komuniste i ostale taoce koje će streljati po nemačkim kvotama bez pitanja i problema svaki put kad zatreba. Bila je to podela rada: Nedićevi ljudi skupljaju i hapse, zatvaraju u logore i pomalo ubijaju; Nemci ubijaju na veliko. Mi isporučujemo sirovinu, a vi, naši plemeniti saveznici, finalni proizvod. Topovske šupe, Banjica, Jajinci, Staro sajmište. Za industrijski deo imamo kamione-dušegupke (Goetz und Meier): vi ukrcate sirovinu na Starom sajmištu, mi uključimo uređaj i već na Terazijama imamo finalni proizvod. Ostalo je rađeno putem vatrenog oružja.
U svakom slučaju, Harald Turner iz RSHA mogao je avgusta 1942. sa ponosom da izvesti da je "Die Judenfrage" u Srbiji rešeno i da je Srbija jedna od prvih zemalja u Evropi koja je "Judenrein", očišćena od Jevreja, njih preko 15.000 ili 94 odsto od predratnog broja.
E, to bez Milana Nedića i njegove kamarile domaćih izdajnika ne bi išlo tako brzo i efikasno. Snage pod Nedićevom komandom obavljale su sve policijske poslove; čuvale sve logore; skupljale skoro sve žrtve; borile se protiv partizana. Logor na Banjici radio je punom parom od 5. jula 1941. do 4. oktobra 1944. Kroz njega je prošlo barem 25 do 30 hiljada ljudi; a tamo ih je ubijeno barem četiri i po hiljade; sve pod Nedićevom vlašću. Zlikovci su bili toliko sistematični da im nije bilo teško da 26. septembra 1944. u Mauthauzen vozom pošalju poslednjih 700 nesrećnika, a još 54 streljaju. Onda su se 4. oktobra nadigli i otišli ka Blajburgu, gde im je i mesto.
PARIVODIĆU VOLJNO!: U ratovima su najzanimljiviji periodi početak i kraj; naročito kraj. Nedićev početak smo videli; kraj je zanimljiviji. Dakle, Nemci kojima je sve jasno već avgusta 1944. polako izvlače nepotrebno (u vojnom smislu) osoblje. Jasno im je takođe da je Nedićeva marionetska "država" gotova. Ali, to je tek oktobar 1944; Nemci se i dalje nadaju, donekle histerično, što je i razumljivo. Sredinom avgusta 1944. Nedić, Draža i Dragi Jovanović potajno se sreću u Šumadiji. Dogovoreno je da Nedić nađe sto miliona svojih dinara za plate i da Nemci snabdeju Dražu oružjem i municijom; tako je i bilo. Već 6. septembra, uz pristanak Nemačke i Nedićev potpis, Draža preuzima komandu nad svim kvislinškim snagama - do poslednjeg čoveka. Istoga dana iz Beograda diskretno odlazi veći broj Nemaca i oko 200 srpskih kvislinških glavešina. Nedić i najuže okruženje napuštaju Beograd 6. oktobra u konvoju automobila uz pratnju nemačkih tenkova. Herman Nojbaher ide u Osijek da sa tamošnjim ustaškim vlastima osigura povlačenje ljotićevaca ka Austriji. Deset dana pre oslobođenja Beograda, Nemci uspostavljaju neki svoj Komitet za državnu upravu Srbije, koji je taman toliko i potrajao. Nedićev kabinet Nemci smeštaju u Grand hotel u Kicbilu, Tirol, pod nadzorom Nojbahera. Ubrzo se u Beču sastaju patrijarh Gavrilo Dožić, vladika Nikolaj Velimirović, Nedić, Aćimović, Jonić, Olćan i Mita Ljotić. Nemci u to vreme pokušavaju da nagovore Nedića da kako-tako okupi pedesetak hiljada ljudi od tih begunaca, pregrupiše ih i stavi na raspolaganje Rajhu za otpor protiv Sovjeta. Nedić pristaje, ali se ne bi kačio sa Sovjetima... Mita Ljotić tada predlaže ambiciozniji plan: rekonstrukcija Kraljevine, pod Petrom II, od Srbije do Slovenije. Patrijarh i vladika slažu se, a Ljotić predlaže Gavrila Dožića za premijera vlade Srbije u izgnanstvu; ovaj ne pristaje, a onda odbija i Nikolaj. Panika na ivici bezumlja, očigledno.
U međuvremenu patrijarh i Nikolaj posećuju u Istri ostatke ostataka izbeglih kvislinga, svih pod direktnom komandom Waffen SS od decembra 1944. Sve se to raspalo u porazu maja 1945. Ko je pobegao na Zapad - pobegao je; ko nije, e pa žao nam je. Ko je otišao u četnike, a vratio se iz partizana, što je 1944. i 1945. bilo popularno - provukao se.
Milan Nedić izručen je - zajedno sa povećom ekipom istih takvih kao i on - novoj vlasti u Jugoslaviji. Tokom istrage i propustom straže uspeo je da skoči kroz prozor i pogine na licu mesta. Ionako bi bio dobio smrtnu kaznu, kao slučaj apsolutno nesporan, tako da su priče o ubistvu bespredmetne; štaviše, komunistima bi jedno lepo i pošteno suđenje jako bilo odgovaralo. Kad su Norvežani pogubili Vidkuna Kvislinga, po kome svi ovi nesrećnici nose svoje nečasno ime, a Francuzi osudili na smrt maršala Petena, što smo mi gori?
I sada neko - bestidno, lažljivo i drsko - hoće da rehabilituje notornog kvislinga, narodnog izdajnika i zlikovca. Čuli smo kako Bojan Dimitrijević, revizionista i rehabilitator, objašnjava na nekoj televiziji: eto se Nedić "žrtvovao" za Srbe, sve znajući da će u slučaju poraza svojih nacističkih saveznika nastradati, pa od Ravnogoraca, pa od komunista. Problem je druge prirode: Milan Nedić radio je to što je radio u najdubljoj veri i nadi da će Treći rajh pobediti, a ne izgubiti; inače bi se bio sklonio. Dimitrijević ga sada naknadno tumači, a da ga nije ni pitao.
Ovo što se događa u ovom slučaju dno je dna i narodna sramota. Milan Parivodić, ex-ministar, tronuto je jednom izjavio da kad se pomene Milan Nedić, svi ima da stanemo u stav "mirno". E pa, Parivodiću: voljno!

Autor: Miloš Vasić

Izvor:vreme.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 19 Feb 2016 11:43:46 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5920/Rehabilitacija+izdaje
Како је Недићева власт продавала куће Јевреја http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5916/%D0%9A%D0%B0%D0%BA%D0%BE+%D1%98%D0%B5+%D0%9D%D0%B5%D0%B4%D0%B8%D1%9B%D0%B5%D0%B2%D0%B0+%D0%B2%D0%BB%D0%B0%D1%81%D1%82+%D0%BF%D1%80%D0%BE%D0%B4%D0%B0%D0%B2%D0%B0%D0%BB%D0%B0+%D0%BA%D1%83%D1%9B%D0%B5+%D0%88%D0%B5%D0%B2%D1%80%D0%B5%D1%98%D0%B0.html Иако је све раширенија теза да се Милан Недић „свесно жртвовао“ и прихватио да учествује у квислиншкој власти да би спасао Србе, очигледно је да ентузијазам ни сличан томе није показао према јеврејској заједници

Готово истовремено, српска јавност је била обавештена да је суд прихватио да разматра захтев за рехабилитацију Милана Недића и да би ускоро требало да буде усвојен закон о отклањању последица одузимања имовине жртвама холокауста. Овај правни акт требало би да, између осталог, ублажи последице Уредбе о припадању имовине Јевреја Србији, коју је 1942. године потписао председник министарског савета Милан Недић

С једне стране, дакле, суд ће разматрати треба ли Недићу вратити одузета грађанска права (а за многе рехабилитоване до сада следећи корак је био враћање имовине) док ће са друге стране Агенција за реституцију јеврејским општинама враћати имовину која је одузимана Јеврејима по Недићевој уредби. Ако суд одлучи да рехабилитује Милана Недића нашли бисмо се у парадоксалној ситуацији да исто владино тело, Агенција за реституцију, решава захтеве и за враћање имовине Милана Недића и за враћање имовине Јевреја насилно одузете његовим потписом. Иако је у новије време све раширенија теза да се Милан Недић „свесно жртвовао" и прихватио да учествује у квислиншкој власти да би спасао Србе из Хрватске који су се нашли под ударом усташког режима, очигледно је ентузијазам ни сличан томе није показао према јеврејској заједници. Та његова „свесна жртва" подразумевала је, између осталог, и директно учествовање у одузимању јеврејске имовине и њеној распродаји. Недићева улога у томе била је да доврши оно што су окупатори започели.

Уредба из 1942. године тицала се јеврејске имовине за коју немачка, окупаторска власт није била превише заинтересована. Али, чак и када је препустила њено решавање Недићевим властима, Немци су нашли начина да се од тога окористе. Истражујући како је присвајан и одузиман новац са банковних рачуна Јевреја у Србији, ванредни професор Весна Алексић са Института економских наука из Београда, стигла је и до распродаје преостале имовине Јевреја коју је спроводила Недићева власт.

- Немци углавном нису били заинтересовани за непокретну имовину попут кућа или плацева. До 1942. године, уколико је неко од припадника немачке националне мањине желео такву непокретност да купи, могао је то да учини, као што су окупатори из јеврејских кућа већ изнели и присвојили драгоцености. Оно што је преостало, препустили су српским властима уз обавезу да ту имовину продају, као и да добијени новац плате Немцима као ратну одштету насталу као последица Априлског рата - објашњава Весна Алексић.

Лицитације и продаја обављале су се преко Државне хипотекарне банке. Наша саговорница додаје да су имовину углавном куповали Недићеви сарадници или људи блиски њему, као и да је она продавана у бесцење.

- Обавезу да новац уплаћују као ратну одштету, квислиншке власти су покушавале да изврдају. Међутим, Немци су водили прецизну евиденцију. Постојао је специјалан рачун на који се новац пребацивао под ознаком ратне одштете, али унутар тог рачуна свака продаја се бележила под именом и презименом правог власника, Јеврејина, иако је у тадашњим земљишним књигама под ознаком власника стајало само Србија. Када би сав новац који су добијали на име ратне одштете стављали само на једну гомилу, ту не би било довољно ефикасне контроле, а овако је вршена унутрашња финансијска контрола међу Нецима. Због тога је данас лако проверљиво ко је стварни власник јер у „Банкферајн", преко које су ишле уплате, имате 70 одсто сачуваних тих рачуна по имену презимену и адреси. Чак и ако је неко купио непокретност од државе у то време, врло лако се може проверити да ли је прави власник, уствари, Јеврејин којем је имовина одузета - каже Алексић.

С обзиром да је највећи део имовине коју су већином људи блиски Недићевој власти куповали 1942. или 1943. године национализован, могло се десити да наследници оних који су у бесцење купили претходно одузету јеврејску имовину, сада од државе Србије траже да им непокретност купљену под врло нечасним условима врати. Такви захтеви, међутим, који се тичу непокретности купљених 1942. и 1943. године стопирани су у Агенцији за реституцију.

Управо те непокретности, између осталих, обухватио је нацрт Закона о отклањању последица одузимања имовине жртвама холокауста које немају живих законских наследника.

--------------------------------------------------------

Немачки поход на јеврејски новац

У поход на јеврејску имовину у Србији, немачке окупационе власти кренуле су одмах по завршетку Априлског рата и то по добро осмишљеном рецепту који су примењивали и на другим окупираним територијама. Како објашњава Весна Алексић, већ у мају 1941. године донета је Уредба о привременом раду банкарског пословања и новчаног промета којом је српском становништву забрањено располагање депозитима и штедним улозима у новчаним заводима предатим пре 18. априла 1941, а Јеврејима наметнута обавеза пријаве целокупне имовине којом су располагали. Новом Уредбом из јула исте године, сва имовина Јевреја је конфискована, па су осим забране коришћења својих банкарских улога, депозита и остава у трезорима, били онемогућени да располажу и својом непокретном имовином. Затим су, додаје наша саговорница, крајем 1942. године, на основу специјалног налога генералног опуномоћеника за привреду Србије о предаји јеврејских банкарских потраживања и депозита код кредитних установа, српски новчани заводи и филијале бивших југословенских банака морале да прелију сав јеврејски новац са текућих рачуна, вредносне папире, полисе осигурања, накит, злато у трезор Банкарског друштва у Београду, која је,уствари, била немачка банка. Процена је да је вредност одузетог са банковних рачуна и из сефова Јевреја у Србији укупно била 17.717.660 тадашњих америчких долара.

- Највећи део тог новца изашао је из Србије до ослобођења. По налогу немачких окупационих власти 1943. године формирана је комисија која је камионима изнела из Србије тај новац. Само мала количина капитала је завршила у рукама домаћих квислинга и њима блиских људи - напомиње Весна Алексић. 

Autor: Jelena Čalija

Izvor: politika.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

 

]]>
Fri, 12 Feb 2016 12:16:34 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5916/%D0%9A%D0%B0%D0%BA%D0%BE+%D1%98%D0%B5+%D0%9D%D0%B5%D0%B4%D0%B8%D1%9B%D0%B5%D0%B2%D0%B0+%D0%B2%D0%BB%D0%B0%D1%81%D1%82+%D0%BF%D1%80%D0%BE%D0%B4%D0%B0%D0%B2%D0%B0%D0%BB%D0%B0+%D0%BA%D1%83%D1%9B%D0%B5+%D0%88%D0%B5%D0%B2%D1%80%D0%B5%D1%98%D0%B0
"Zašto NATO oseća tenzije koje osećaju teroristi?" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5912/%22Za%C5%A1to+NATO+ose%C4%87a+tenzije+koje+ose%C4%87aju+teroristi%22.html Moskva -- Ministarstvo odbrane Rusije je oštro reagovalo na izjavu generalnog sekretara NATO Jensa Stoltenberga da ruske akcije u Siriji stvaraju tenzije.

Prvi čovek Alijanse je u petak u Amsterdamu na sastanku ministara odbrane zemalja EU rekao da ruske aktivnosti podrivaju mirovni proces u Siriji.

"To je apsolutna nebuloza. Ako neko oseća tenziju zbog naših akcija u Siriji onda su to teroristi... A zašto države NATO osećaju tenziju koju osećaju teroristi? To je pitanje za Stoltenberga", rekao je portparol Ministarstva odbrane Igor Konašenkov.

On je podsetio da je Rusija veoma otvorena po pitanju svojih aktivnosti u Siriji i da konstantno objavljuje izveštaje, fotografije i sminke.

"Želeli bismo da podsetimo Stoltenberga da su neoprezne akcije NATO ubacile ceo region Srednjeg Istoka u haos", dodao je Konašenkov.

Prema njegovim rečima, mogućnost mirovnih pregovora između sirijske vlade i opozicije nije ni razmatrana sve dok Moskva nije započela vojne akcije u Siriji.

Izvor: B92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 9 Feb 2016 12:12:21 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5912/%22Za%C5%A1to+NATO+ose%C4%87a+tenzije+koje+ose%C4%87aju+teroristi%22
Francuski MVP Fabius: "Brutalnom ofenzivom sirijskog režima na Aleppo, uz pomoć Rusije, torpedirali su mirovne pregovore u Ženevi" http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5908/Francuski+MVP+Fabius%3A+%22Brutalnom+ofenzivom+sirijskog+re%C5%BEima+na+Aleppo%2C+uz+pomo%C4%87+Rusije%2C+torpedirali+su+mirovne+pregovore+u+%C5%BDenevi%22.html Francuski ministar vanjskih poslova, Laurent Fabius, optužio je sirijske vlasti i njihove saveznike za "torpediranje" mirovnih pregovora u Ženevi. Dakako, razlog njegove ljutnje je činjenica da je sirijska vojska pokrenula veliku ofenzivu na sjeveru zemlje te su tijekom jučerašnjeg dana uspjeli prekinuti glavnu logističku rutu koja spaja dio Aleppa pod kontrolom militanata i tursku granicu, drugim riječima, Aleppo je u obruču sirijske vojske.

"Osuđujemo brutalnu ofenzivu sirijskog režima koja se provodi uz potporu Rusije, a ima za cilj okružiti i ugušiti Aleppo", istaknuo je francuski ministar vanjskih poslova.

"Francuska u potpunosti podržava odluku UN specijalnog izaslanika za Siriju da se suspendiraju pregovori kojima očito ni režim Bashara al-Assada ni njegovi saveznici ne žele pridonijeti u dobroj namjeri nego su torpedirali mirovne napore", poručio je.

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 5 Feb 2016 15:53:51 +0100 http://www.rex.b92.net/sr/U_fokusu/story/5908/Francuski+MVP+Fabius%3A+%22Brutalnom+ofenzivom+sirijskog+re%C5%BEima+na+Aleppo%2C+uz+pomo%C4%87+Rusije%2C+torpedirali+su+mirovne+pregovore+u+%C5%BDenevi%22