itiraću Gorana Babića koji je ovaj zapis preuzeo od svoje najstarije ćerke: "Miš se brani kako zna i može".

To je, prečesto, jedini način odbrane dostojanstva.

Dopala mi se ta ideja "Mi imamo srce, vi imate bombe".

Jedino što je sama ideja zarozana u samom startu. Na žalost, čini mi se da je ta energija preusmerena i beskorisno rasuta.

S druge strane, tvrdim da smo jedini narod na svetu koji se penje po krovovima u trenutku dok ga bombarduju, nalazi razlog za radovanje, ne sakriva se u rupe. Učestvujemo svim srcem u onome što se zbiva. I to jeste i pobeda nad strahom, pobeda dostojanstva. A to je i velika pobeda duše.

Ne mogu da se otmem sećanju na jasenovačkog velikomučenika koji je svom koljaču rekao:"Samo ti, sinko, radi svoj posao."
U ovim trenucima, to je više od gesta. To obavezuje!

Čoveku niko ne može uzeti dušu, ali je on lako može izgubiti. Sticaj tragičnih okolnosti je prilika da budemo jedinstveni u ljubavi, a ne u prinudnom jedinstvu straha. Ako nemamo odgovore, onda treba da se obratimo onome što baštini mudrost.

Imamo divne bajke, pa u tom kodu, verujem, možemo i pročitati razrešenje. Možda nismo na vreme prineli određene žrtve da bismo očistili svoju dušu, izmirili sa sobom.

Nismo "pošumili gole otoke", a moramo povratiti golo poverenje. Sada smo ogoljeni.

Doživljavamo "čišćenje vatrom".
Imamo priliku da se ponovo rodimo, dužnost.

Govorim o praštanju?

Mi nemamo pravo ikome da praštamo, ali ni sami sebi. Svaka energija je pomeranje sveta, a združena je moćna stvar.

Ja imam nadu da će se stvari promeniti, zato što je to uslov opstanka.

Cela priča možda zazvuči kao alibi, kao da smo mi ovo zaslužili. To bombardovanje.

Tačno je da pametni ljudi na vreme vode ratove rečima, kroz kulturu.

Ali, ne možemo svojom glupošću opravdavati zlo drugoga.
A ono što se sada obrušilo na nas jeste zlo i to izmiče razumu.
Ne može se obuhvatiti rečju, ne može se shvatiti, a mora se pobediti.